Nakladnik: Znanje, 2022.
Naslovnica romana Kuća glasova: ©Znanje
Obitelj je za dijete najsigurnije mjesto na svijetu. Ili najopasnije. (str. 11.)
Kuća glasova
Pietro Gerber dječji je psiholog specijaliziran za hipnozu pod kojom mu njegovi mali pacijenti otvaraju vrata svog izmučenog uma i otkrivaju sve svoje, ili tuđe, tajne.
Kad bi netko upitao Gerbera čime se bavi, nikad ne bi odgovorio da je „dječji psiholog specijaliziran za hipnozu“. Koristio bi se izrazom koji je skovao onaj koji ga je svemu naučio i koji je najbolje sažimao smisao njegove profesije.
Uspavljivač djece. (str. 13.)
Kada ga jednog hladnog jutra nazove kolegica iz Australije s viješću da mu je uputila pacijenticu, Pietro je poprilično zbunjen jer je ta pacijentica – tridesetogodišnja žena.
A ime joj je Hanna Hall, i vjeruje da u svom umu čuva duboko potisnutu tajnu na ubojstvo malog brata kojeg je, možda, baš ona ubila.
Pietro prihvaća odraslu pacijenticu, no vrlo mu brzo postaje jasno da taj slučaj neće biti kao ni jedan drugi.
…Hanna Hall predstavljala je opasnost. Ali ne zato što bi mogla biti nasilna, nego upravo zbog svoje nevinosti. Tigrovo mladunče igra se s ljudskim mladunčetom. Prvi ne zna da može ubiti drugoga. A drugi ne zna da ga prvi može ubiti… Odnos između njega i Hanne može se svesti na tu usporedbu, zato je morao biti vrlo oprezan s njom. (str. 84.)
Uskoro, njegov sinčić dobije čudan poklon, u stan mu je provaljeno, a čini se da Hanna o njemu zna više nego što joj je on otkrio. Štoviše, ona zna neke stvari koje Pietro ima tek u podsvijesti. Ona, zapravo, više istražuje njegov um, nego on njezin.
„Djeca znaju nešto što odrasli ne znaju, Hanna? Na primjer, kako se vratiti iz svijeta mrtvih?“
„Da, tako je: odrasli su to zaboravili“, izjavila je šapatom dok su joj se oči punile čudnom nostalgijom. (str. 69.)
Krije li Hannin dolazak psihologu više nego je spremna otkriti? I što je kuća glasova?
Prvo pravilo… drugo pravilo… treće…
Kuća glasova idealna je kombinacija psihološkog trilera i drame s naglaskom na psihološka stanja čovjeka. Već sam čitala Carrisija tako da sam znala što očekivati – uzbudljivo, napeto štivo koje će me držati prikovanom uza se do zadnje stranice.
Početak je izvrstan – odmah se nalazimo upleteni u iznimno čudnu situaciju o kojoj ne znamo što bismo mislili niti kako će se ona, pobogu, uklopiti u ostatak priče.
Peto pravilo: ako te neznanac zazove imenom, bježi. …
Četvrto pravilo: ne približavaj se neznancima i ne dopusti da se oni tebi približe,
Treće pravilo: nikad nemoj reći svoje ime neznancima.
Drugo pravilo: neznanci su opasnost.
Prvo pravilo: vjeruj samo mami i tati. (str. 86.)
Što više čitamo, to dublje uranjamo ne samo u Hannine tajne, već i u tajne samog psihologa koje nas privlače jer su nejasne i nikako se ne uklapaju u priču. Do onog trenutka kad sve savršeno sjedne na svoje mjesto.
Iako sam naišla na komentare da je početak romana odličan (što jest), ali da je kraj loš, ne bih se s tim složila. Budući da je bilo nekoliko obrata koji mi nisu bili ni na kraj pameti, a rasplet je neobičan, neočekivan i otvoren, zadnju sam stranicu knjige zatvorila zadovoljna – dobila sam sve što sam htjela od jednog trilera.
Moja bi mala zamjerka bili relativno plošni likovi, no nekako vjerujem da autor niti ne želi da se čitatelj bogzna kako snažno povezuje s njima. Mislim da mu je cilj više bio stvoriti roman u čijoj će se radnji čitatelj izgubiti na popodne ili dva, čiju će priču propitkivati i koja će mu, nakon čitanja, ostati u svijesti zabilježena kao začudna, zanimljiva te… Možda čak i malo uznemirujuća.
Kuća glasova – tajne ljudske psihe
Ono što mi se, uza sve ostalo, jako svidjelo jest i paralelni slučaj na kojemu Gerber radi – osim Hanne, tu je i njegov mali pacijent Emilian koji je vidio nešto strašno – i sad psiholog mora dati svoje stručno mišljenje – govori li Emilian istinu koja potencijalno može uništiti cijelu njegovu obitelj ili izmišlja, potaknut traumama koje je preživio u svom kratkom životu.
…posao Pietra Gerbera bio je još neobičniji: sastojao se od podučavanja djece kako da dovedu u red svoje krhko sjećanje – koje je visjelo između igre i stvarnosti – i da razlikuju ono što je stvarno od onoga što nije. (str. 13.)
Toliko sam se navukla na slučaj malog Emiliana da mi je na trenutke otkrivanje njegove istine bilo bitnije od onog što Hanna Hall ima reći.
Na kraju, svi su ti mali tragovi povezani, svaka rečenica i nagovještaj dio su slagalice toliko složene, a opet toliko jednostavne da ostajemo pomalo zabezeknuti, ali svakako fascinirani čudesnim načinima na koje ljudski um radi i onime za što je sve sposoban da se zaštiti.
Ostali naslovi ovog autora:
Donato Carrisi je talijanski autor koji se, nakon studija prava, obrazovao u kriminologiji i bihevioralistici. Redatelj je i pisac scenarija za televizijske serije i filmove. Osim romana Kuća glasova, u nakladi Znanja objavljeni su i romani Šaptač te Pretpostavka zla. Za ovu potonju na našem ste blogu mogli pročitati čak dvije recenzije, a ako su vam ipak nekako promakle, evo i linkova – recenzija 1 i recenzija 2.