Jedne noći Emma ostavlja svoju najbolju prijateljicu Abigail podno Visokih stijena, misleći da će se ova, kao i mnogo puta dotad, sama vratiti doma.
No Abigail se nikad ne vraća. Policija počinje istragu, no Abigail se gubi svaki trag.
Kako vrijeme odmiče, istraga se hladi, no Emma je puna pitanja. Što se dogodilo njezinoj najboljoj prijateljici? Tko je momak čiju je sjenu vidjela uz Abigail one kobne noći? Kakve veze s nestankom djevojke ima vrećica kokaina pronađena u blizini?
Tko je kriv za Abigailin nestanak? Možda Rat, mladi privlačni Rumunj koji se mota gradićem? Možda Hunter, bogataški sin poznat po dilanju droge? Možda i sama Abigailina obitelj koja, kako vrijeme prolazi, više ne može skrivati zlo koje u njoj čuči…
Ako je Bog uistinu uzeo moju curicu, to je zato što zna da je svugdje bolje nego ovdje. (str. 52.)
Visoke stijene roman su laganog ritma i poezije u rečenicama. Ipak, kako potraga za tinejdžericom napreduje, ali ne daje ploda, čitatelj je uhvaćen u zamku grozničavog okretanja stranica. Zlostavljanje, mržnja, netrpeljivost prema strancima, rasizam i gotovo bolesna pokornost uskogrudnom pastoru prelijevaju se sa svake stranice ravno u naša srca i misli. I kad god priča postane previše teška, nastavljamo dalje. Abigailin nestanak nije jedina zagonetka u gradiću punom tajni. A mi, čitatelji, želimo ih rasplesti sve. Zato nastavljamo čitati. I kad postane teško, i kad se čini da se sve raspliće, nastavljamo čitati.
Prijateljstvo, ljubav i sve najgore u ljudima
Čitanje romana Visoke stijene odgađala sam unedogled, ni sama ne znajući zašto. A onda, nekako su našle put do mene – i neka su!
Radnja ovog neobičnog, ali izvrsnog trilera nije nešto o čemu dosad nismo čitali, no način na koji autorica tka priču drugačiji je i pamtljiv, da ne kažem nezaboravan.
Tinejdžerica nestaje, no nije njezin nestanak ono na što se fokusiramo. Naš je pogled na truleži provincijskog gradića, na tajnama koje ljudi kriju, na mržnji koju održavaju živom čak i kad zaborave zašto su uopće počeli mrziti.
Nitko ne zna ništa o tebi. To čini ljude nervoznima, razumiješ? Ljudi će pronaći nešto što će ti prišiti, ovako ili onako. To ovdje jednostavno tako funkcionira. (str. 154.)
Emma je napola latina, tamnije je boje kože i kao takva, drugačija je od većine. Podrugljivi pogledi i komentari na račun oca koji je iz nekog razloga pobjegao prate je otkad je bila djevojčica.
Rat, Rumunj, u očima zatvorene zajednice samo je Ciganin i ništa drugo. Do kraja romana, pretrpjet će pakao SAMO zbog svog podrijetla.
A Abigailina bogobojazna obitelj i otac koji u mjesnoj crkvi najglasnije izgovara AMEN priča su za sebe. Ta poglavlja gotovo fizički bole svakog iole emotivnijeg čitatelja.
I meni su bila teška, meni koja sam navikla čitati stravu i užas.
Jer Abigailina nesretna obitelj nije strava i užas na koji se vrišti. To je jeza od koje se šuti. Ali složit ćete se, takva je gora nego ona glasna.
Visoke stijene roman su koji razotkriva sve najgore u čovjeku i zajednici.
Visoke stijene ogoljuju do kosti
Visoke stijene emotivan su, potresan roman koji do kosti ogoljuje sve ono što je loše u malim zajednicama. Dakako da u svakoj od njih žive i dobri ljudi, ali nekako su duboko zakopani ispod dominantne hrpe koja, ne vidjevši sebe, osuđuje i prezire druge. A drugi su svi oni koji su različiti.
Uvijek je mislila da su ove visoke, blijede stijene jezovite, ali sada joj izgledaju poput ogledala čitavog svijeta: dopola su ukopane u zemlju, dopola sežu prema nebu, one su mjesto gdje se sastaju dva svijeta – stvarni i mogući, prošli i budući. (str. 305.-306.)
Visoke stijene su i napet, veoma zanimljiv roman u kojem glavno pitanje nije gdje je Abigail nestala. Glavno je pitanje – ZAŠTO je nestala. A to zašto neće nam dati spavati. Kopkat ćemo dok ga ne otkrijemo. Dok se dobro ne razbjesnimo na likove, skoro sve. Dok se ne naljutimo i dok ne oprostimo. Sve to, u tristotinjak stranica.
Joj, kako sam uživala! Nadam se da ste i vi.
Ako još niste, nadam se da uskoro čitate Visoke stijene. I da će vas obuzeti, baš kao što su obuzele i mene.
Ostali naslovi ove autorice:
Anna Bailey rođena je 1995. u Bristolu. Njezin debitantski roman Visoke stijene inspiriran je životom u provincijskom američkom gradiću. Trenutno živi u Francuskoj i radi na svom drugom romanu.
Poetski, neobični trileri moja su ljubav. Ako se i vama sviđaju, ne propustite moje osvrte na romane Kad zvijezde potamnePaule McLain i Rijeka svjetla i tameLiz Moore.
Jedan od meni najboljih trilera u kojem su likovi tinejdžeri, a radnja je dovoljno strašna da bude za odrasle jest Vrisak i tišinaCodyja Andersena pa bacite oko i na taj osvrt.
Till Berkoff vatrogasac je i otac šestogodišnjeg Maxa. Kada se Max jedne večeri ne vrati s kratke šetnje do susjede, Till shvaća da se dogodilo nešto strašno – baš ono čega se svaki roditelj tih dana strahovito plašio. Max je otet! I već mu se zna otmičar – to je neuhvatljivi Guido Tramnitz – koji ipak, vlastitom pogreškom – biva uhvaćen!
Guido je zvijer koja uživa u mučenju. Smješten u psihijatrijsku ustanovu, priznaje dva stravična ubojstva, no ne i Maxovo.
Nije postojalo ništa što bi se moglo učiniti da se ovu zvijer natjera da progovori. Ništa osim… Tillu je kroz glavu prošla misao. Bila je apsurdna, gotovo smiješna, potpuno neizreciva. Ipak je to bila prva poticajna misao nakon dugo vremena. (str. 32.)
I tako se Till dosjeti rješenju. Uz pomoć šogora policajca, koji mu sredi novi identitet, ulazi u kliniku u kojoj se nalazi ubojica kao lažni pacijent. Till Berkoff uvjeren je da će Tramnitza nekako prisiliti na priznanje i otkrivanje mjesta na kojem se nalazi Maxovo tijelo. Jer za očajnog roditelja ne postoji ništa gore od neznanja i neizvjesnosti. Ili barem tako Till misli.
Znao je što vijest o smrti djeteta izaziva kod roditelja. To je dovodilo njihov život do kraja. … Ali time su još bili u prednosti u usporedbi s onim roditeljima koji nikada nisu bili sto posto sigurni što se dogodilo s njihovom djecom. Jer njihovoj agoniji nikada nije došao kraj. (str. 39.)
No u bolnici koja se bavi najgorima od najgorih kriju se mnoge tajne. Uskoro će i Till posumnjati u svoje duševno zdravlje, a onih koji mu vjeruju sve je manje.
Zahvaljujući svojoj glupoj ideji, on je sada bio zdrav čovjek, zatvoren među duševnim bolesnicima, od kojih mu je barem jedan želio smrt. (str. 133.)
Igra očajnika
Zatvorenik je psihološki triler koji na papiru ima baš sve! Inače sam veliki Fitzekov fan pa sam očekivala trilerčinu koja mi neće dati spavati.
Nažalost, to nisam dobila. I premda Zatvorenik nije loš, napet je i brzo se čita, kao da mu nedostaje ono nešto. To nešto je, čini mi se, uvjerljivost. Krenut ću od onog što mi se najmanje svidjelo – kraja. Naime, kraj mi je totalno zbrzan i „navrat-nanos“. Inače, ako kraj ni ne naslutim, to mi je vrhunac romana! Što luđi kraj, meni bolji! Što nevjerojatniji, odlično, tu sam!
Ali! Ali – kraj mora proizlaziti iz onog što je rečeno prije, a ne biti ubačen u zadnjih nekoliko poglavlja kao bomba. To mi nije uvjerljivo i dojam mi bude – meh.
Istina koju tražiš neće ti donijeti olakšanje. Prije će djelovati poput dijagnoze raka, bez koje bi čovjek jednako dugo živio, ali bez mučne svijesti o smrti koja polako preuzima njegovo tijelo. (str. 249.)
Ni Guido me nije nešto posebno isprepadao, mada je izvrsno zamišljen. Psihopat nepopravljivo oštećen u djetinjstvu, mogao je biti jedan od najgorih negativaca o kojima smo čitali. On to nije, samo zato što mu je pisac posvetio svega par stranica (ako i toliko) karakterizacije.
Inače, zamjerka velikoj većini romana jest duljina. Skoro u svakom ima pet-šest poglavlja previše. Kod romana Zatvorenik upravo je suprotno.
Da je sto stranica više, kvalitetno popunjenih, mogao je bili odličan psihološki triler. Ovako je osrednji.
Možete li zamisliti koliko mora biti strašno neprekidno bježati sam od sebe. Samo da biste svaki put iz početka shvatili kako ne možete pobjeći od vlastite duše? (str. 323.)
Preporuka
Iskreno, da sam znala da će radnja biti ovako slaba, na Zatvorenika ne bih trošila vrijeme. Ali, pazite sad – većina naših pratitelja na Facebooku oduševljena je pročitanim.
Ne znam, možda je kod mene jednostavno došlo do zasićenja ovakvim temama…
Evo što smatram da je dobro. Kao što sam već rekla, jako se brzo čita. Priča je napeta, ne mogu reći da nije. Toliko je potencijala bilo u premisi oca koji dobrovoljno postaje zatvorenik psihijatrijske ustanove, u klaustrofobiji četiriju zidova i konstantnog nadzora.
Ako volite trilere, ali ne prestrašne; ako radnju nećete dodatno propitkivati već od nje tražite zabavu i opuštanje, Zatvorenik bi mogao biti baš to.
Pokušajte i obavezno javite dojmove!
Ostali naslovi ovog autora:
Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Prvi je njemački pisac odlikovan Europskom nagradom za kriminalističku književnost.
Publika s naših prostora upoznala ga je izvrsnim romanima Terapija, Skupljač očiju, Paket i sada, Zatvorenik.
Camille Prescott savršena je supruga i majka. Uvijek je nasmiješena i dobre volje, ispunjava gotovo svaku želju svoje male, savršene obitelji. Predivan suprug, liječnik Will, dvoje preslatke djece, Georgiana i Jackson, velika, osunčana kuća s vrtom u bogatom predgrađu – čini se da Camille doista ima sve što može poželjeti!
Ne ponosim se time, ali laž je postala čvrsto ljepilo koje čuva naš brak. Omogućuje nam da budemo što savršeniji, da budemo prekrasna mala obitelj. Lažem im zato da im pružim najbolju verziju sebe… Ali najviše od svega, lažem im zato da ih sačuvam od prošlosti… (str. 16.)
No njezin je život jedna velika laž. Laž koju ona brižno čuva i njeguje jer njezina obitelj nikad, apsolutno NIKAD ne smije saznati tko je i što je zapravo Camille.
Stranci – iznutra
A Camille je žena s ogromnom tajnom… Cijeli život bježi i skriva se od svog najgoreg, najstrašnijeg neprijatelja – svoje majke. Okrutna, psihotična, osvetoljubiva i iskonski zla, majka je na Camille ostavila neizbrisive ožiljke.
Lice koje pokazuje ostatku svijeta – lice sasvim obične samohrane majke – samo je maska ispod koje se krije čudovište. (str. 9.)
I nema tog straha koji je veći i strašniji od ovoga – Camille ne smije dopustiti obitelji da sazna za njezinu majku i nikako, ni pod koju cijenu, ne smije riskirati da ih njezina majka pronađe.
Ne znam kamo idem; znam samo da ovdje ne mogu ostati… zato što me na ovom svijetu samo jedno istinski plaši: moja majka. (str. 13.)
Zato kada jednoga dana iz škole dođe šestogodišnja Georgie i počne pričati o imaginarnoj prijateljici, Camille gubi tlo pod nogama. Georgie odjednom zna sve okrutne igre koje je majka igrala s Camille u djetinjstvu.
Ona se pretvarala da sam nevidljiva. Pa sam ja na trenutak pomislila da možda to i jesam. (str. 75.)
Georgie pjevuši jezive pjesmice kojima je majka plašila Camille. Djevojčica kao da zna za sve užase kojima je majka podvrgavala Camille dok je i sama bila djevojčica. Užase koje Camille nikada nikome nije rekla.
Fasada savršenog života počinje se raspadati. Camille puca po šavovima.
Tko je imaginarna najbolja prijateljica njezine male kćeri?
Što ako je to najužasnije stvorenje iz Camilline prošlosti – njezina majka?
Čudovišta iznutra i izvana
Roman Stranci jako mi se svidio! Uživala sam u čitanju od početka do samoga kraja! Koji, vjerovali ili ne, ovaj put nisam pogodila! Kao, osjećala sam da nešto smrdi, ali nikako nisam mogla uprijeti prstom u to nešto. I onda – paf!
Camille je kompleksan lik i iako u čitatelju mjestimice pobuđuje neku vrstu odbojnosti, možemo ju prihvatiti, pa čak i razumjeti njezine postupke. Ona je, prije svega, dobra majka. Savršena majka, vjerovali ili ne. Jer čak i uz „poteškoću“ (ne želim vam kvariti doživljaj čitanja pa ću to zvati poteškoćom) koju ima, Camille je predana, brižna, pažljiva, sve što majka mora biti. Nikad ne odbija priču za laku noć. Nikad ne odbija kupanac i češljanje kose. Napravila bi sve što je u njezinoj moći da joj obitelj bude sigurna.
Camille, naravno, ne zna kako biti savršena majka, ali zna kakva NE SMIJE biti. Njezina psihotična majka tome ju je itekako naučila. I nije ju podučila samo tome pa kad se nad Camillin savršeni život i obitelj nadvije mračna, nepoznata prijetnja, Camille itekako zna što učiniti. Spremna je za svaki napad jer ga neprestano iščekuje – još otkad je pobjegla od manijakalne majke bojeći se toga da je ne ubije, strahujući podjednako i za svoj, i za njezin život.
Sad još jednom pročitajte gornju rečenicu. Nije vam jasno tko je koga pokušao ubiti? Točno to.
Stranci – savršen triler?
Stranci možda nisu baš ono apsolutno savršeni triler, ali su definitivno jedan od onih koje se isplati pročitati! Što mi se svidjelo? Mogu čak reći – sve!
Camille je izvrstan lik. Većina nas neće se povezati s njom, ali suosjećat ćemo i shvaćati njezinu motivaciju. Radnja je mjestimice stvarno jeziva. Možda vama neće biti jer vas plaši nešto drugo, ali zlostavljačka majka te podmukli načini na koje maltretira vlastitu kćer dovoljni su da mi se digne svaka dlaka na glavi. Osim toga, oduvijek volim romane koji se igraju razumom čitatelja. Ovdje se događa baš to! Mi nismo sigurni što jest, a što nije stvarno. I sve ono neizrečeno, sve ono što bi moglo biti, ali i ne mora, čini roman Stranci jednim od pamtljivijih trilera.
Pomalo me podsjeća na izvrstan roman Nancy Tucker, Prvi dan proljeća, pa ako ste ga voljeli, voljet ćete i Strance.
Najiskrenije, roman Stranci nije nešto čime ćete ubiti jedno ili dva popodneva. Iako kratak, jednostavno i lako napisan, itekako djeluje na čitatelja pa ćete o njemu misliti još dugo nakon čitanja.
Ja sam, na primjer, jako dugo mislila o tome koliko takvih ljudi živi u mojoj blizini. Ljudi kao Camille. Ljudi kao njezina majka. Ono što istinski plaši jest činjenica da se i jednih i drugih treba bojati…
Kažu da je vrag kojeg poznaješ bolji od vraga kojeg ne poznaješ. Nekoć sam se slagala s tom izrekom. Sada više nisam tako sigurna. (str. 251.)
Ostali naslovi ove autorice:
Zlo mjesto prvi je roman autorice Minke Kent koji je preveden na hrvatski jezik. Bio mi je jako dobar, ali naivan. Stranci su mi, što se toga tiče, puno PUNO bolji. Veselimo se prijevodu ostalih romana, kao što su, na primjer, The Thinnest Air i The Memory Watcher.
Annie Bot je Stella – vrhunski robot koji izgleda i radi sve što radi i savršena žena. Ispod toga se, dakako, krije puno jednostavnija istina – Annie je sofisticirana lutka za seks.
Njezin vlasnik Doug postavio ju je na autodidaktički način rada, što znači da visoko inteligentna Annie samostalno uči o emocijama, o ljudima i svijetu – a to znanje integrira u sebe i neprekidno se nadograđuje kako bi postala još savršenija žena za Douga.
Dosad nije shvaćala koliko žudi za dokazom da je cijeni, ne samo zbog seksa nego zbog toga kakva je postala, zbog svega što jest: pažljiva, ljubazna, znatiželjna, privlačna. … Silno se trudila biti ono što on želi… (str. 92.)
Doug je dobar vlasnik. Ima neobične metode discipliniranja Annie, ali kako će ona naučiti ako je on ne kazni? A onda jednog jutra Annie napravi pogrešku – nesvjesna da je to pogreška – i sad ima tajnu koju Doug nikad, ali nikad ne smije saznati.
Ovo znači imati tajnu. Sve što Doug kaže imat će više od jednog značenja, jer on ne zna što je učinila a sve što ona kaže morate će sakriti ono što ona zna. Mora biti pametnija nego prije. Mora biti oprezna i to ne pokazati. (str. 37.)
Distopija kao nijedna prije
Brojni su distopijski romani koje sam već čitala, ali Annie Bot nešto je sasvim posebno. Ovo je intrigantna priča o svijetu u kojem su žene zamijenjene robotima, Stellama. Tu su seksi, umiljate, nježne Maze – program za ljubavnice, zatim Abigail – program za čišćenje i kuhanje i Dadilje – program za, očigledno, čuvanje djece.
Još uvijek postoje i prave žene, dakako. Stelle su dostupne samo bogatima, pogotovo one najbolje, najstvarnije, kakva je i Annie.
Ona smatra da sa svojim vlasnikom živi jako lijepo i da je Doug – u jednom trenutku nekakve nesebičnosti – nije prebacio na autodidaktičan način rada – živjela bi zauvijek (koliko god to Doug želi) sretno i zadovoljno kao Maza.
Ali Annie Bot sada svakodnevno uči i razvija se. Njezina je znatiželja nepresušna, njezina inteligencija iznimna, a uči osjećati čak i emocije.
Annie već razmišlja ubrzano, razmatra proturječne odgovore. On je već nezadovoljan, 3 od 10, i ne smije još pogoršati stvar. Može reagirati razigrano. Zavodljivo. Ispričati se. Postati tiha i oprezna. No, sve se to čini pogrešnim. Želi napasti, no to ne smije. (str. 44.)
Kad se između nje i Douga ušulja izdaja, Annie shvaća da bi mogla biti u opasnosti.
Poznaje ga dovoljno da zna kako je bijesan. Pravila više ne vrijede. … Doug će se vratiti i povrijediti je, u to nema sumnje. … Više se boji Douga nego bilo čega nepoznatoga. (str. 113.)
Annie Bot – robot, ali i žena
Annie Bot roman je kojem dajem čistu peticu! Ne samo zbog originalne priče – koja je začudna, stvarna i nestvarna u isto vrijeme, moguća i nemoguća – nego i zbog jednostavnog i lakog načina pisanja koji vas već od prve rečenice uvlači u svoju radnju i iz nje vas ne pušta! Roman je izvrstan i iako je naša Annie robot, ona je više čovjek od svih ostalih likova koje upoznajemo luđački okrećući stranice.
Zapravo si ljudska u većoj mjeri nego mnogi ljudi koje znam. (str. 82.)
Annieno je tijelo hladno, ali je njena duša topla. Njezina je ljudskost opipljiva u humori koji posjeduje, u načinu na koji se ophodi s Dougom (baš me zanima što ćete o njemu misliti!). Ona mu želi udovoljiti, ali ne želi zato poniziti sebe. A mora, jer je osmišljena samo s jednim ciljem – usrećiti vlasnika i ostvariti sve njegove želje.
Annie Bot bolno je stvarna. Naučila je osjećati, a i mi učimo s njom, od stranice do stranice. Od prvog događaja zbog kojeg posumnjamo u Douga, do onog posljednjeg, u kojem se pitamo – koliko zapravo ljudi mogu biti sebični?
Sve što se događa tjera nas da pogledamo u sebe i promislimo, kakvi bismo bili kao roboti, a kakvi bismo bili kao vlasnici? I bi li nam se ta osoba svidjela?
Da ne duljim, jako, JAKO preporučujem ovo neobično štivo koje doista nećete moći ispustiti iz ruku! Navijat ćete za Annie, bojati se s njom, strepiti, plakati i… Osjećati.
A kraj?
Za Annie Bot nema kraja, ona je tek počela!
Postat ćete ispunjeni kad budete zaista iskreni prema sebi. Ne prema drugima. Prema sebi. A to je teže nego što mislite. (str. 225.)
Je li ova književna fikcija moguća, pitate se nakon pročitane knjige Johna Marrsa U ime braka. S obzirom na sve veći utjecaj umjetne inteligencije na našu svakodnevicu, sama me pomisao, moram priznati, užasnula. Pitanje svih pitanja: koliki bi postotak nekog stanovništva pristao živjeti po uvjetima napredne tehnologije koja ih nadzire, u zamjenu za lagodan život, određene beneficije, prednosti kod zapošljavanja, zdravstvenu njegu, školovanje djece, stanovanje i život bez poreza?
U ime braka prilično je pametno napisan roman. Roman koji opominje, koji na trenutke izaziva nelagodu i želju za bijegom u malu ruralnu sredinu bez ikakve tehnologije u blizini. Nakon romana Onaj pravi i Putnici, psihološki triler U ime braka još je jedan Marrsov uznemirujući triler.
Zakon o braku
Vlada u Velikoj Britaniji donosi zakon o braku kako bi vjenčanim parovima pružila ogromnu korist, dok su nevjenčani parovi, samci, udovci i razvedeni, opterećeni višim porezima, skupim hipotekama i ograničenim javnim sredstvima. Ako imate teškoće ili nesuglasice u braku, odmah vam dolazi bračni savjetnik koji će utvrditi u kojoj je fazi vaš brak i treba li mu popravak od strane države, ali zauzvrat, dok ste u braku, imate razne beneficije. Jedina je caka: gleda vas i sluša – kamera.
Oboje smo se obvezali Zakonu o braku, ne samo ti, podsjetila ga je June. Nismo imali drugog izbora, morali smo si osigurati budućnost. str. 65.
Parovi
U knjizi pratimo život četiriju bračnih parova koji su pristali na to da država ima uvid u njihovu privatnost u zamjenu za lagodniji život. Pratimo influencericu Roxi koja se hrani time što joj raste broj pratitelja i supruga od kojeg se postupno udaljuje. Tu su i stariji par Arthur i June koji pokušavaju sakriti Juninu bolest od državnih institucija. Sljedeći par su Anthony, koji radi tajni posao za Vladu vezan uz prisluškivanje i umjetnu inteligenciju, i Jade sa sinom koji ima ADHD. I na kraju, pratimo i homoseksualni par Lucu i Nou. Upoznajemo i njihovog nadglednika Jeffreya koji je u najmanju ruku problematičan i iskompleksiran lik.
Sve u svemu, velika šarada likova koji nisu u potpunosti oduševljeni potpisanim ugovorom s vladom. Počinju prva neslaganja, a uskoro i jači otpori od kojih jedan pravac preraste u pravi pokret otpora. Pokret Sloboda za sve zagovara potpuno vraćanje na situaciju otprije nadzora.
Tvoji profili na društvenim mrežama čine te onim tko jesi baš kao i odjeća koju nosiš, barovi u koje izlaziš, glazba koju slušaš, auto koji voziš ili marke tvoje odjeće. str. 54.
Dojam o djelu
U ime braka psihološki je triler s elementima distopije. Čitate ga brzo, bez obzira na znatan broj likova koje morate zapamtiti. Parovi koji su u središtu ove knjige postepeno otkrivaju probleme u vezama kada je Vlada ta koja određuje pravila življenja.
Sama pomisao da bi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti umjetna inteligencija preuzela upravljanje svim sferama našeg života izaziva nelagodu i uznemiruje nas. Ali takvo što zapravo nije nemoguće. Ovu ne tako nemoguću perspektivu Marrs je opisao na inteligentan i u nekim dijelovima zastrašujući način.
Priču pratimo opisanim životima četiriju obitelji, glavnih i nekoliko sporednih likova i uloga unutar svake obitelji. Svaka obitelj sretna je i nesretna na svoj način, a ono što im je zajedničko, osim uredbi Vlade, jest pretjerana upotreba društvenih medija i ovisnost o njima, bilo da su glavni akteri kao vlogerica Roxi ili su samo ciljana skupina koju ti uređaji prate. Pritisak da budete savršeni i sveprisutni akteri na društvenim mrežama postaje sve veći i veći i polako se prenosi na odnose u brakovima i svakodnevnim životima ljudi, mijenjajući njihova mišljenja, stavove i uvjerenja.
Grupa koja djeluje kao pokret otpora vraća vam nadu da u ovoj civilizaciji (u romanu) nije sve izgubljeno. Uvijek će biti ljudi koji će misliti drugačije od sustava, ljudi koji se neće bojati izreći svoje misli i koji će se usprotiviti tehnokratskom načinu kojim država želi kontrolirati pojedinca. Svjesna sam da je U ime braka fikcija, ali poruka koju John Marrs šalje vrlo je jasna.
Od mene preporuka za ovu knjigu!
O autoru
John Marrs britanski je autor poznat po svojim psihološkim trilerima i romanima znanstvene fantastike. Prije nego što se potpuno posvetio pisanju, radio je dugo godina kao novinar. Marrs je postao poznat po svojim napetim i uzbudljivim pričama, od kojih su najpoznatiji romani “The One”, “The Passengers”, “The Good Samaritan” i “What Lies Between Us”. Njegova djela često istražuju teme identiteta, moralnih dilema i utjecaja tehnologije na društvo. U ime braka svojom napetošću i zanimljivošću nimalo ne zaostaje za drugim njegovim romanima. John Marrs živi u Northamptonu u Engleskoj.
Holly Gibney upoznali smo kao uplašenu sredovječnu mišicu s popriličnim brojem ajmo reći poteškoća zbog kojih joj je bilo teško doista živjeti. U izvlačenju iz čahure u koju ju je zatvorila dominantna majka uvelike joj je pomogao njezin sad već pokojni prijatelj i poslovni partner Bill Hodges. Bill joj je oporučno ostavio i malu detektivsku agenciju Tko nađe, njegovo.
Holly je danas gotovo pa nova žena, a tome su, osim Billa – ali na sasvim drugi način, pripomogli i brojni negativci s kojima se borila. Vodi agenciju, istražuje slučajeve, ima prijatelje i živi samostalno, daleko od majčine čizme.
A onda dolazi korona i svijet se potpuno mijenja. Holly postaje još simpatičnija, makar meni. Panično se boji virusa, gotovo opsesivno nosi masku i dezinficira ruke – i usput puši kao Turčin!
Jednoga dana nazove je Penelope Dahl, zabrinuta majka čija je kći Bonnie nestala prije gotovo tri tjedna.
Holly zna ovo: Zabrinuta Penelope pogledala je stranicu agencije Tko nađe, njegovo … te je pronašla dva službena broja dvoje partnera, muškarca i žene. Zabrinuta Penelope nazvala je muškarca, jer kad se suočiš s problemom – … ne tražiš pomoć kobile, barem u početku. Zoveš pastuha. Kobila je rezervna opcija. Holly je naviknuta na ulogu kobile u staji njihove agencije. (str. 28.)
Holly zna da ne bi trebala prihvatiti slučaj, no zbog hitnosti i očaja u Pennynom glasu, ipak pristaje.
U blizini mjesta s kojeg je Bonnie iščezla, žive profesori Emily i Rodney Harris, cijenjeni pripadnici akademske zajednice. Iako su premašili osamdesetu, i dalje se vole kao i kad su se tek upoznali. Vjerojatno ih je zbližio i neobičan hobi kojim se bave…
Mnogi su profesori ćaknuti, kao gostujući pisac bio je na dovoljno visokoškolskih ustanova da to zna – ali supružnici Harris na posve su drugoj razini. (str. 13.)
Imaju li kakve veze s Bonnienim nestankom?
Krimi-roman iz pera kralja horora
Najnoviji roman Stephena Kinga dočekala sam kao i svaki prethodni – luđački uzbuđena i užasno nestrpljiva! Zato vas vjerojatno ni ne čudi da sam Holly izabrala kao prvi roman za čitanje u 2025. godini! I satrala ga u tri dana!
Ovim romanom King ponovo odmiče od horora, žanra koji ga je proslavio, i plovi vodama krimi-romana. Veoma uspješno, ako smijem dodati! Njegov izlet u trilere i krimiće obožavala sam u romanu Gospodin Mercedes, u kojem se, uzgred rečeno, Holly prvi put pojavljuje. Gospodin Mercedes jedan mi je od najdražih Kingovih romana i premda nije horor, bio mi je jeziv na jednoj ljudskijoj, realnijoj razini.
Isti je takav i roman Holly. U njemu nema ništa nadnaravno. Sve je vrlo stvarno, vrlo nama blisko i – strašno ko sam vrag!
„A onda sam joj rekla… Što su joj učinili. Pokušavala sam se služiti eufemizmima… ali bilo joj je jasno o čemu govorim. Ili što pokušavam ne spomenuti. Samo je tako nekoliko trenutaka sjedila ruku sklopljenih u krilu i gledala me. … A onda je počela vrištati.“ (str. 482.)
King nam odmah na početku servira glavne krivce, a vrlo brzo imamo i naznake onoga što rade svojim žrtvama. Kvaliteta, napetost i ogromna zanimljivost ovog romana leže u onom detektivskom dijelu. Istraga, tragovi koje Holly prikuplja, način na koji povezuje sve što sazna u jednu veću (užasniju) cjelinu… Gotovo petsto stranica čita se samo, vi samo sjednite i skuhajte si kavu!
„Gdje si…?“ pita tiho Holly, ali sad zapravo misli Tko te oteo? (str. 235.)
Holly ne treba komplimente
King je autor kojeg ne treba posebno hvaliti jer on svoju publiku ima i bez obzira na to što napiše, odani će ga fanovi čitati. Jedan od tih obožavatelja sam i ja! Njegove romane ne dijelim na dobre i loše, nego na super i mrvicu manje super. Holly mi definitivno spada u prvu skupinu i od mene imate sve preporuke!
Ljudi inače kažu da je King slab s krajevima. Nikako se s tim ne slažem, pogotovo u ovom romanu. Kraj je savršen, lijepo objašnjen, logičan, grozan i optimističan u isto vrijeme.
Zašto grozan? Zato što King u krajeve uvijek nekako utka istu premisu – zlu nema kraja. Zašto optimističan? Zato što uvijek ima onih koji će se protiv njega boriti.
Kad već pomisliš da si vidjela i sve ono najgore što čovjek može ponuditi, otkriješ da si u krivu. … Zlu nema kraja. (str. 491.)
Holly je roman kojim sam otvorila svoju čitateljsku 2025. godinu i baš sam sretna zbog toga jer vjerujem, kakav ti je prvi roman koji pročitaš, takva će ti biti cijela godina! A mene, čini se, čeka mnoštvo sjajnog, sjajnog štiva!
Ostali naslovi ovog autora:
Što još reći o Kingu, a da to nisam rekla u prethodnih deset osvrta? Kliknite na onaj za, na primjer, Zelenu milju, a on će vas odvesti do popisa (malog dijela) njegovih romana, a usput ćete moći vidjeti i koje smo romane dosad čitale i recenzirale, bilo ja, bilo kolegica.
Il’ se boriš ili bježiš. A ako bježiš, kad-tad će ti ponestati ceste. (str. 17.)
Male milosti
Boston, ljeto, 1974. U socijalnim stanovima irsko-američke zajednice Southie živi Mary Pat Fennessy. Njezin život nosi debele ožiljke načinjene smrću prvog muža, odlaskom drugog te onim najgorim – predoziranjem voljenog sina.
Nisu siromašni zato što se ne trude, zato što nisu vrijedni, zato što ne zaslužuju bolje. … Nisu siromašni zato što su lijeni, to nipošto. Siromašni su zato što na ovom svijetu postoji ograničena količina sreće, a oni nisu dobili ni mrve. (str. 31.)
Jedino svjetlo njezina mraka je Jules, njezina sedamnaestogodišnja kći.
Jules je oduvijek bila ljepotica. Oduvijek krasna. A sada je naočigled ostarjela. U sedamnaestoj. Od koječega – odrastanja u Commonwealthu (…), gubitka brata, suočavanja s očuhovim odlaskom…, prisilnog preseljenja… u novu školu… (str. 16.)
A onda jedne noći Jules nestaje.
Iste noći, u istom susjedstvu, mladi Afroamerikanac završava pod vlakom.
U pozadini ovih dviju međusobno (ne)povezanih nesreća, nazire se pokušaj rasne desegregacije državnih škola – dio učenika bjelačkih mora ići u crnačku školu i obrnuto.
Dok tinjaju rasni sukobi, Mary Pat počinje grozničavu potragu za svojim jedinim preostalim djetetom. Iza sebe ostavlja tragove krvi i nasilja, a prati ih lokalni mafijaški boss Butler, kojem se nimalo ne sviđa što jedna sredovječna žena njuška oko njegova poslovanja.
Southiejem vlada kodeks. Postoje neke stvari koje se ne rade. Ne cinkaš. Ne okrećeš leđa članu obitelji (čak i ako ga mrziš). Ne govoriš nikome izvan kvarta što se događa u kvartu. I… Ne prodaješ drogu. Nikad. (str. 254.)
Male milosti – mračno i sumorno štivo koje se čita bez predaha
Male milosti mračno su, teško, tegobno i sumorno štivo koje nisam mogla prestati čitati. Način na koji Lehane bilježi riječi i rečenice poetski je, ali i jednostavan. Svaka rečenica puna je emocija i težine i čitatelja uvlači u sebe, u vrijeme rasnih nemira, u siromaštvo, jad i bijedu Southieja koja je bila podnošljiva – dok je bilo nade.
…tada mu je palo na pamet da suprotnost mržnji možda i nije ljubav. Već nada. Zato što se mržnja gradi godinama, ali nada ti se može prikrasti iza ugla dok ne gledaš. (str. 156.)
Kad Mary Pat izgubi nadu, gubimo je i mi. I dok ona šakama češlja sirotinjsko predgrađe u potrazi za istinom, mi zadržavamo dah. Znamo da ne ništa dobro neće proizaći iz svega, ali budno, škrgućući zubima, pratimo njezin mahniti pohod na Southie, sve dok Mary Pat ne nađe istinu. A istina je ružna, kao i predgrađe u kojem se skriva.
Život nam se istrošio. Otkako sam naučio hodati, vidio sam samo mržnju, bijes i ljude koji se nalijevaju cugom da otupe. A onda bi sljedeći dan ustali iz kreveta i sve ispočetka. Cijeli život proveo sam umirući. (str. 80.)
Roman me taknuo ne samo svojim prelijepim, životnim rečenicama, nego i gorko-slatkim, crnkastim humorom koji se provlači iz poglavlja u poglavlje. Na primjer, ovaj dio o nadimcima u Southieju; čak sam se i naglas nasmijala.
Susreo se s tipovima koje zovu Žuti, Lopata, Roštilj i Mudo (…). Naišao je i na Kriglu, Žicara, Kiselog, Ječmenca (koji je slijep), Tabana (koji šepa) i Šakicu (koji nema ruke). (str. 126.)
Zašto „male milosti“?
U Mary Pat ne bujaju milosti – u njoj buja mržnja. Cijeli život obojen joj je mržnjom i mržnja će je koštati glave. No tu su i drugi likovi – simpatičan detektiv Coyne, bolno odvratni Marty Butler i njegovi još odvratniji podanici.
Rasizam je u srži ovog romana. On je pokretač mržnje, ali i razlog sveg zla koje je palo na obitelj Mary Pat. Vidjet ćete, priče o Jules i o mladom Afroamerikancu neraskidivo su povezane. Rasa je ono što lebdi iznad njih, što vodi njihove živote prema neizbježnom kraju.
Male milosti su uf… Zahtjevne, na trenutke mučne. Pogotovo nama u kojima rasizam nije povijesno uvjetovan. Male milosti roman su koji slama i likove i čitatelje. Užasan je i predivan u isti mah.
Na kraju… Što su male milosti? Kaže li se i kod vas tako – ono kad u svakom zlu ima neka mrvica dobra pa zahvalimo Bogu na malim milostima?
Dakle, do samog kraja ovaj roman nema milosti. Melje vas i melje od početka do kraja koji ne donosi katarzu – donosi još jedan kamen i polaže ga na vaše srce. Ipak, tu su negdje utkane i male milosti. Male stvari na kojima možemo biti zahvalni.
Ostali naslovi ovog autora:
Dennis Lehane suvremeni je američki pisac i autor četrnaest romana. Među njima se svakako izdvaja Mistična rijeka, roman prema kojem je Clint Eastwood snimio i istoimeni, Oscarom nagrađeni film.
Neki od ostalih romana (za čije ste filmske adaptacije sigurno čuli) su Nestala bez traga, Otok Shutter, Prljavi novac i Zakon noći.
Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)
Vodeni grob – UHC
Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.
UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.
Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)
Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.
Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.
I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)
A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.
Strike i Robin
Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.
Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)
Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.
Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?
…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)
Vodeni grob – sedmi nastavak serijala
Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.
Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.
Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…
Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)
Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.
Ima li netko tko još nije čitao?
U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.
Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.
Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)
Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.
I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.
Ostali naslovi ovog autora:
Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.
Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:
Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).
Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija izmeđuautorice Tosce Lee i Posljednju udovicuneponovljive Karin Slaughter.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
Četiri dugogodišnje najbolje prijateljice, Liz, Maggie, Helena i Joni svake godine odlaze na putovanje. Inače to budu wellnessi, bazeni i slično, ali ovaj put Liz odabire nešto puno opasnije i zahtjevnije. Ove godine Liz želi četiri dana planinarenja po Blafjellu, hladnoj norveškoj planini koja skriva pregršt tajni.
Planine ne otkrivaju ni jednu svoju tajnu. Ipak ondje, skriven među kamenim procjepima, netko točno zna kako je ta žena poginula. I zašto. (Uvod, str. 7.)
I tako njih četiri dolaze u Norvešku, zaustavljajući se najprije u planinarskom domu gdje upoznaju mnoštvo zanimljivih, no mutnih likova. Saznaju da je baš na Blafjellu prije točno godinu dana nestala jedna žena te da se baš uz to mjesto vežu brojna mjesna vjerovanja i legende.
Kaže se da je Blafjell… tanko mjesto. Znate li što to znači? … To su mjesta na kojima je granica između ovoga i onoga svijeta mala, tanja. (str. 47.)
Njih se četiri, gonjene svaka svojim razlozima, ipak odlučuju popeti.
No priroda je okrutnija nego su to mogle zamisliti. Kad u bizarnoj nesreći ostaju bez šatora i zaliha, kad nabasaju na nešto što je trebalo ostati skriveno, četiri najbolje prijateljice shvatit će da je prijateljstvo fleksibilna riječ. I da ni jedna od njih nije onakva kakvom se prikazuje.
Planina je surova. Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje. To je razlog zašto se ljudi ovdje gube. Nema tu osude. U divljini možeš biti bilo tko. (str. 181.)
Uspon i četiri prijateljice
Liz je liječnica, naoko živi najstabilnijim, mirnim životom. Zašto onda odabire toliko tešku rutu za putovanje koje bi trebalo biti odmor?
Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na uredno svezane planinarske cipele. Duboko je udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života. (Liz, str. 14.)
Joni je rock-zvijezda kojoj svi zavide. Ali ona samu sebe prezire.
Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je zastrašujuća. (Joni, str. 27.)
Maggie je samohrana majka. Nesigurna je, uvjerena da su sve njene prijateljice bolje od nje.
I Helena, još uvijek slobodna, naoko bezbrižna. Ipak, i ona svoju tajnu nosi sa sobom, na vrhove nemilosrdne planine.
Četiri prijateljice kreću na put, zanemarivši upozorenja o divljoj oluji koja se približava. Njihovo prijateljstvo bit će stavljeno na kušnju. Njihove tajne izaći će na površinu. Njihovi životi bit će dovedeni u pitanje.
Takva je bila. Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici. Netko tko bi učinio i nešto gore. (str. 265.)
Jer, nemojmo zaboraviti, planina Blafjell već je uzimala žrtve.
Uspon…
Prije nego samo i sama počela čitati Uspon, pročitala sam dosta i pozitivnih i negativnih recenzija pa sam baš bila uzbuđena oko toga kako će se meni svidjeti. Da skratim priču, moji su dojmovi negdje između. Nisam nešto bogzna kako oduševljena, ali nije mi bila ni toliko loša. Bila mi je ok i nije mi žao vremena koje sam u nju utrošila.
Uspon je još jedna klasična priča o nekoliko najboljih prijateljica koje se, kako čitanje odmiče, pokazuju sve manje i manje najboljima. Ono što mi je, recimo, bilo izvrsno jest atmosferičnost romana. Ne zaboravimo da se velika većina odvija na maglovitim stijenama planine za koju se priča da je granica između ovoga i onoga svijeta. Sve to zloslutno šuškanje, nesreće koje to nisu, uske, oštre stijene zbog kojih i mi čitatelji malo teže dišemo… Sve mi je to jako dobro oslikavalo klaustrofobiju u kojoj se nalaze četiri prijateljice.
Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja. (Liz, str. 127.)
…i pad
Ono što mi se nije toliko svidjelo jest duljina romana, koji je definitivno mogao (trebao) biti kraći. Iako radnja nije bila dosadna, čak ni toliko spora, mrvicu manji broj stranica učinio bi čuda za napetost i dinamiku fabule. Doduše, sve su te rečenice napisane pitko, razumljivo i lako pa se nećete ni osvrnuti, a već ćete biti na trećini.
Ipak, količina teksta zanemariva je mana. Puno više problema imam s raspletom. Imam osjećaj da je zamišljen puno bolje nego je ostvaren. Apsolutno je nerealan i graniči s apsurdom. Nakon toliko zavrzlama, riješen je vrlo jednostavno i nabrzaka.
Moram priznati, više mi se svidjela Kuća na hridi, prvi kod nas objavljen roman Lucy Clarke. Uspon mi je bio ok, i kao razbibriga je super, no imam dojam da nije nešto što će se dugo pamtiti. Unatoč tome, ako tražite nešto lagano za lijeno listopadsko popodne, mislim da nećete pogriješiti ako odaberete baš ovaj roman.
Ako lagano zažmirite na mane i odlučite ne propitkivati kraj, mogli biste se čak i zabaviti.
Ostali naslovi ove autorice:
Spisateljicu Lucy Clarke na pisanje romana Uspon nadahnulo je pješačenje divljim, surovim dijelovima Norveške. Autorica je još devet romana čija se radnja zbiva na određenim geografskim područjima, no oni kod nas zasad nisu prevedeni.
Prema njenom romanu The blue/No escape snimljena je TV serija, a trenutno se pišu scenariji prema još dvama njenim romanima.
Čitatelji s našeg područja Lucy Clarke upoznali su romanom Kuća na hridi.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
