Sedam tajni Esther Wilding knjiga je o boli, knjiga o čežnji za onim što je bilo, knjiga o gubitku. Dan kada je njezina sestra nestala, dan je koji je promijenio Estherin život. I nikad više ništa nije bilo isto. Esther nigdje ne nalazi utjehu, ali počinje nalaziti tragove priče koje je Aura ostavila u svome dnevniku. Oni je vode od Tasmanije do Kopenhagena i Fejorskih (Farskih) otoka.
Od prvog udaha ona i Aura bile su djeca mora i neba: Aura rođena u ljeto, u isto vrijeme kad i mladunčad tuljana, a Esther u zimi, kad su se izlijegali mali labudovi. str. 66.
Sestre
Aura Wilding hodala je obalom prema moru i nakon toga više nije viđena. Pronađene su samo njene stvari na obali. Roditelji i mlađa sestra Esther teško se mire s Aurinim nestankom. Pogotovo Esther jer ne shvaća zbog čega se njezina sestra promijenila nekoliko godina prije nestanka. Roditelji Freya i Jack uvukli su se nakon Aurinog nestanka u svoje ljušture kojima se čuvaju od boli. Esther odlazi od roditelja kako bi zatomila svoju bol, no nakon godinu dana na njihov se poziv ponovno vraća u rodni dom kako bi obilježila godišnjicu Aurina nestanka.
Esther
Esther odnosno Starry (kako je zove njezina obitelj) živi konobareći daleko od obitelji jer su njezine traume nakon nestanka sestre preduboke. Ulazi u površne veze s muškarcima i nastoji samo „odrađivati“ dane. Tu letargiju prekida poziv da se vrati kući na primanje za obitelj i prijatelje u čast Aure. Dolaskom kući, stare se rane ponovno otvaraju jer nitko ne zna zašto si je Aura odlučila oduzeti život. Esther pronalazi sestrin dnevnik i u njemu priče koje je istovremeno zbunjuju i bude joj maštu. To su priče o ženama, vodi i preobražaju. Dio su Aurina diplomskog rada prožetog folklorom i mitologijom. Esther odluči otputovati u Dansku gdje je Aura studirala, kako bi saznala što se dogodilo njezinoj sestri.
Ti si je najbolje poznavala. Ti ćeš uspjeti saznati. Što god bilo to što nam nikako nije mogla reći. str. 82.
Dojam o djelu
Možda nitko nije toliko slojevito napisao knjigu o gubitku kako je to učinila Holly Ringland. Knjiga je istovremeno doživljena trauma i putovanje u svrhu iscjeljenja kako bi se trauma prebrodila i saznali odgovori. Cijelu tu priču prati bajkovita priroda skandinavskog otočja, prepuna mitologije i legendi koja daje posebni touch cijelom putovanju. Priče o selkijama ili tuljanima koji mogu odbaciti kožu i poprimiti ljudski oblik, okosnica su legende koja je opčinila Auru i koju ona ispisuje kroz sedam koža.
Prva koža: Smrt. Ako želiš promjenu, zavitlaj mačem, podigni glas. Druga koža: Obračun. On će ti dati cvijeće da zaboraviš. Ti posij sjeme da zapamtiš. Str. 90.
Prvi dio knjige dosta mi je zbunjujući zbog velikog broja likova, neobičnih okolnosti, mjesta radnje i repetitivnih dijelova kojima nisam baš vidjela smisla. Ali kako knjiga teče, vi ste najprije sudionik, a onda i aktivan akter Estherine boli. Shvaćate da je njezin svijet (a tako i svijet nas čitatelja) u kaosu i želite što prije razriješiti enigmu Aurina nestanka. Ali, ne. Ne ide to tako brzo.
Dolaskom u Dansku, Esther put vodi na Fejorske otoke. Time nije ništa bliže Aurinu nestanku, ali počinje razumjeti njezin sanjiv i i ekspresivan svijet (prepun tetovaža). Naime Aura je, osim što je pisala dnevnik, dala tetovirati sedam rečenica (koža) čije značenje Esther polako otkriva simbolično ljušteći kože, sloj po sloj.
Knjiga je potraga za istinom, prepuna ožiljaka i samodestrukcije. Ta potreba za kažnjavanjem sebe svojstvena je podjednako jednoj i drugoj sestri. Emocije koje osjećamo polako upijamo čitajući i stvari nam konačno postaju jasne. Ipak, sve se to moglo jako dobro odraditi i na kojih dvjestotinjak stranica manje. Sporost radnje i veliki broj stranica mali su minus u inače odlično zamišljenoj temi. Kože koje odbacujemo i koje nas oslobađaju izvrsna su metafora života.
O autorici
Holly Ringland autorica je svjetskog bestselera Izgubljeno cvijeće Alice Hart, koji je preveden u više od 30 zemalja te adaptiran u TV seriju sa Sigourney Weaver i Alycijom Debnam Carey u glavnim ulogama. Njezin je roman 2019. godine osvojio i najveću australsku književnu nagradu. Holly je odrasla u Australiji, a od 2020. živi na jugoistoku Queenslanda, gdje je napisala svoj roman Sedam tajni Esther Wilding.
Volite li romane u kojima se životi žena na neki način isprepliću i poistovjećuju sa životinjama ili nadnaravnim bićima, svakako bacite oko na sljedeće osvrte:
Violinistica je fikcionalna proza temeljena na stvarnoj povijesnoj ličnosti Anni Mariji della Pieta(1696.–1782.) koja je bila je jedna od najpoznatijih glazbenica u Ospedale della Pietà, venecijanskom sirotištu za djevojke s izvanrednim glazbenim obrazovanjem.
Radnja je smještena u godinu 1696., kada je Venecija imala najveću ekonomsku i političku moć, što je omogućilo razvijanje umjetnosti i znanosti.
Anna Maria i članice Figlie di coro, slavnog orkestra sirotišta Ospedale della Pieta, bile su vrhunske glazbenice. Postoje dokazi koji sugeriraju da su članice orkestra pomagale u stvaranju glazbe slavnom Antoniju Vivaldiju.
Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti Anna Maria della Pieta bit će Netko. str. 42.
Dijete u otvoru
Mala je djevojčica ostavljena kao beba u otvoru sirotišta Ospedale koje vode časne sestre. Tek rođene bebe mahom su ostavljale u otvoru neudane mlade djevojke, siromašne nadničarke i prostitutke koje su zatrudnjele i nisu se mogle brinuti o djetetu.
Ospedale je, osim sirotišta, istodobno bila i glazbena škola, poznata po izvanrednim glazbenicama. Anna Maria vrlo rano pokazuje talent za violinu; njezin sluh, intuicija i gotovo opsesivna predanost izdvajaju je među ostalim djevojčicama. Na jednoj glazbenoj audiciji u sirotištu njezin talent uočava poznati maestro.
Nju ćeš odnijeti u Pietau. Za dva tjedna, kad malo ojačaš. Ali, ni dana kasnije. Ako previše naraste neće stati u otvor. str. 8.
Ulazak u red najboljih
Anna Maria zna da je njezino mjesto među najboljima. Ali njezin put do tamo pun je trnja. Maestro je hladan i distanciran, prepun egoističnih zahtjeva. Anna Maria ne neposustaje jer je violina njezin život. Svirajući violinu ona vidi boje, vidi mirise i okuse, vidi glazbu, vidi Veneciju i vanjski svijet.
Nakon napornih, svakodnevnih vježbi, Anna Maria postaje, kao najmlađa violinistica sa samo trinaest godina, prva violina Ospedale orkestra Figlie di coro. Ali njezin napredak košta je prijateljstava u sirotištu, a kako napreduje i uz glazbu počinje i komponirati, osjeća zavist samog maestra koji ne želi da neki glazbenik, još k tome i žena, bude bolji od njega samog.
Svaka od nas je posebna. Sve imamo talent veći nego što većina ljudi može uopće sanjati. Zaslužile smo biti ovdje. str. 318.
Dojam o djelu
Vrijedan je napor autorice da neke, pomalo zaboravljene povijesne osobe izvuče iz zaborava. O Anni Marijidella Pieta nema puno podataka. Ono što znamo je da je bila Vivaldijeva učenica i članica Figlie di coro, koje su činile najtalentiranije djevojke, glazbenice iz sirotišta Ospedale della Pietà.
Premda je na prvu ovo roman o vrlo talentiranoj djevojci, zapravo je roman o jednoj ambiciji koju ništa ne može zaustaviti. Tolika odricanja, teško i naporno vježbanje pod paskom genijalnog, ali zahtjevnog i sebičnog učitelja, a sve kako bi bila najbolja, ne može vas ostaviti ravnodušnim. U redu je da čovjek ima zdravu ambiciju i želju da napreduje, ali Anna Maria je za to morala platiti visoku cijenu. Pitanje je što je važnije: biti prvi i biti najbolji ili biti čovjek.
Na trenutke mi je lik Anne Marije vrlo dvojben. Ali, s obzirom na okolnosti u kojima je rođena i kako je odgajana, sve joj opraštamo. Premda… Cijena uspjeha je previsoka.
Figlie di coro
Članice Figlie di coro bile su vrhunske glazbenice. Djevojke su svirale iza žice tako da ih publika nije mogla vidjeti, već samo čuti. Ta slika žena u zlatnom kavezu, žena s maskama kojima je identitet samo glazba bez ikakvog drugog znaka njihove osobnosti, slika je dekadentnog umjetničkog svijeta Venecije pod maskama koja dopušta ljudima različite uloge. A sve su to uloge u kojima je dominantan muškarac.
Ne znamo je li Anna Maria uistinu skladala kao što to implicira autorica, ali ako i jest, i ako je to njezin učitelj Vivaldi znao, dobro se potrudio da prisvoji njezine kompozicije i objavi ih kao svoje.
O autoru
Harriet Constable je novinarka, filmska producentica i spisateljica s prebivalištem u Londonu. Njezini novinarski članci i dokumentarna djela objavljivana su u časopisima kao što su New York Times, BBC, Guardian, The Times, Financial Times, NPR, i The Economist. Diplomirala je novinarstvo u ljetnoj školi na sveučilištu Columbia, stipendistica je organizacije Pulitzer Center te članica društva umjetnika Royal Society of Arts.
Obećanje vode prati razdoblje razdoblje od 1900. do 1977. godine, a radnja se događa u Keralu, u južnoj Indiji. Glavni je lik djevojčica Marriamma koju upoznajemo u dobi od dvanaest godina, neposredno prije vlastitog vjenčanja. Njezinu sudbinu, obitelj, potomke i rodbinu pratimo tijekom šestotinjak stranica ove epske sage. Knjiga je intimno putovanje nevjerojatnim krajolicima i kulturom u kojima upoznajemo narode, starosjedioce i kolonijalne osvajače, a svima njima poveznica je voda.
Sve su vode povezane i jedino su zemlje i ljudi u diskontinuitetu. str. 77.
Velika Ammachi
Kada dvanaestogodišnjakinja iz kršćanske zajednice u Kerali odlazi brodom na vjenčanje gdje će prvi put upoznati svojeg četrdesetogodišnjeg supruga, zna da je to nešto što se od nje očekuje jer je dio njihove kulture i običaja. Udaje se za čovjeka udovca koji već ima malog sina i kojem postaje pomajka. Puna zebnje zbog ulaska u novi dom, Marriamma ni ne sluti da je pred njom plodan i neobičan životni put u kojem će mnogo godina biti glava obitelji nazvana Velika Ammachi (velika majka).
Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. str. 3.
Prokletstvo
Nakon udaje, u suprugovu domu, Marriamma čuje za prokletstvo vode, odnosnu obiteljsku tradiciju utapanja, obično sinova, koja dohvati skoro svaku generaciju. Kako se ta priča obnavlja, svi se potomci boje vode, ne žele učiti plivati, zaobilaze je.
Mariamma ne vjeruje puno pričama, uzda se u vjeru u Boga i dobar život sa znatno starijim suprugom. Život je na Parambilu čudesan. Pun boja, životinja, ljudi, tradicije, običaja. Stanovnici su siromašni i neuki ljudi koji vrijedno rade na zemlji i poljima. Istina, zemlja obično nije njihova, već kolonijalnih osvajača, ali ljudi su naučeni da se hrabro nose sa svojim problemima. Međutim, kad se dogodi prva smrt, Marriamma skoro poklekne, ali vjera i nada koju ima u Boga daju joj snagu da preuzme na svoja pleća mnoga iskušenja.
Sve su vode povezane i njihov je svijet beskonačan. A on stoji na njegovom rubu. str. 43.
Dojam o djelu Obećanje vode
U knjizi se smjenjuju životni ciklusi kao što se smjenjuju godišnja doba. Obećanje vode romaneskna je saga o jednoj obitelji koja živi uz vodu, a ona je i prokletstvo i nit života i maya, opsjena, koja čuči u umovima stanovnika čekajući koga će sljedećeg voda odnijeti.
Život koji nije lagan, kastinske podjele, vladavina manjine i zemlja u koju je potrebno uložiti mnogo truda da bi ubrali plodove, sve su to teme koje se provlače ovom epopejom. A najveća je tema obitelj kao stup, obitelj koja pada i uvijek se ponovno diže i jaka žena na čelu te obitelji. Likovi su arhetipski – otac, suprug, materijalno skrbi za obitelj teškim radom, a žena drži ognjište, obitelj, brine o djeci i u ovom slučaju, o cijelom imanju, uključujući i osobe iz drugih kastinskih struktura koji su radnici na imanju. Iako autor ne daje direktnu kritiku kastinskom sustavu, emocionalnim pričama i sudbinama likova proteže se nepravda i nehumanostkastinske podjele.
Britanski kolonizatori i siromaštvo naroda
Vrijeme koje knjiga prati svjedočanstvo je teškog života običnih ljudi pod vladavinom britanskih kolonizatora. Narod je nepismen, nedovoljno educiran, sela su bez struje, a u blizini se nalaze lazareti s kolonijama gubavaca. Marriamma rađa kćerku s Down sindromom, ali ne zna ništa o tom poremećaju sve dok ne prođe mnogo godina. Zna samo da je njezina beba Mol uvijek sretna beba.
Kako njezino zanimanje za medicinu raste i ona postaje educiranija, mnoge teme i tabui to više nisu. Marriamma shvaća da za sve postoji uzrok i posljedica koja se može medicinski objasniti. A samim tim saznanjem, nestaje i strah od vode i postaje jasnije shvaćanje o povezanosti vode kao elementa života.
Knjiga je puna emocionalnih rana koje nose likovi. Ali nećete pročitati da se ijedan lik žali. Oni su naučili nositi svoje rane u srcu kao što svakodnevno nose duboke krčage vode na glavama. A nijedan od njih nije heroj. To su sve odreda obični ljudi. Upravo zbog toga su i vjerodostojni.
Kako je tako malen otok ovladao polovicom svijeta, to je ono što želim znati. str. 326.
O autoru
Abraham Verghese profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford, SAD. Njegova prva knjiga My Own Country, koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i imala filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, The Tennis Partner, proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. Vrata suza, njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Njegov najnoviji roman Obećanje vode također oslikava autorovu strast prema znanosti i medicini, kao i fascinaciju poviješću i duhom vremena koji oblikuje ljudske sudbine.
Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.
Putovanje
New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.
Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.
Galapagos
Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…
Možeš li mi stisnuti ruku? Možeš li micati prstima? Znaš li gdje si? str. 198.
Dojam o djelu
Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.
Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne i nepredviđene situacije.
Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.
Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.
Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.
Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.
O autorici
Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.
Nakon prve knjige Putujem sama, Otok vrana najbolja mi je Bjorkova knjiga. Otok vrana pravi je nordijski noir, a opet nije tako mračna i puna bizarnih detalja kao Vuk ili Dječak koji je volio jelene.
U ovoj knjizi autor se iz gradskog miljea seli na slikoviti otok Hidru (što je i naslov originala) uz norvešku obalu u blizini Trondheima. Živopisnost otoka, lokalna zajednica koja se dobro poznaje, uvježbani tim istražitelja, sve je to pridonijelo dobrom osjećaju uz čitanje ove knjige. Knjiga me nije iznevjerila. Otok vrana uistinu je dobar roman.
Hidra
Kako joj je predah od osobnih trauma i policijskog posla bio veoma potreban, Mia se povukla na slikoviti otok Hidru u nadi da će pronaći mir. Otok je osvojio ljepotom prirode i ljudima koji su jako međusobno povezani, ali i pričama koje otok prenosi. Već po dolasku, Mia čuje priču o dječaku Jonathanu koji je netragom nestao prije tri godine. Tada je otočka zajednica poduzela sve da se dječak pronađe, ali bez uspjeha. Uskoro se Jonathanovo ime ponovno spominje.
Četiri mogućnosti: Jonathan je doživio nesreću. Jonathan je ubijen. Jonathan je otet i mrtav je. Jonathan je otet i živ je. str. 53.
Vrane
Na oltar mjesne crkve netko je objesio tri mrtve vrane, a Jonathanovo je ime ispisano krvlju u brodici na obali. Tu je pronađeno tijelo brutalno ubijene tinejdžerice Jessice Bakken. U isto vrijeme, Mia dobiva zamolbu mlade Sofije, Jonathanove prijateljice, da istraži Jonathanov nestanak. Mia prihvaća zadatak, ali postepeno shvaća da su slučajevi povezani i uključuje Holgera u istragu. Holger i Mia ponovno se ujedinjuju i istražuju slučajeve. Napetost na otoku raste, a pritisak da se slučajevi riješe sve je veći. Mia i Holger Munch ubrzo otkrivaju da naizgled idiličan otok krije daleko više mračnih tajni koje neki lokalni stanovnici vješto skrivaju.
Promatračnice za ptice. To mu se činilo kao najbolje mjesto za čekanje. Iz počiniteljeve perspektive. str. 377.
Dojam o djelu
Otok vrana vrlo je dobro strukturirana priča. Nije brze radnje, napetost se gradi postupno kako s vremenom upoznajemo stanovnike i odnose u maloj otočkoj zajednici. Sporedni su likovi kompleksni i nijedan nije napisan plošno, kao uostalom ni likovi istražitelja. Mia i Holger standarno su dobri, s iznimkom što je u ovom romanu Mia znatno omekšala, kao da se pomirila sa sudbinom, ne razmišlja više o suicidu i žalu za sestrom kao u prethodnim romanima. Nestali dječak, a zatim ubijena tinejdžerica, zaokupljaju u potpunosti Mijinu pažnju. Holger je, kao i uvijek, sklon pomoći Miji bez obzira na to bio na dužnosti ili ne.
Radnja je dosta realistična i podsjeća na ambijent iz najboljih skandinavskih serija. Mia i Holger moraju se snaći u labirintu skrivenih tajni, duboko zakopanih. U radnji ima i malo okultnih, misterioznih znakova te poslanica iz Biblije koje su samo mistični touch na događaje na otoku Hidru.
Simbolika vrana kao vjesnika smrti daje nagovještaj nečeg zlosutnog i misterioznog. Uz to, autor koristi udaljenost i i izoliranost otoka prekrivenog maglom kao lirsku metaforu, kako bi naglasio unutarnje stanje same Mije pri dolasku na otok. Mijina su razmišljanja jako introspektivna i emocionalno nabijena. Nakon nekog vremena, Mia se malo pomalo psihički stabilizira u kontaktu s lokalnom zajednicom. Vlastitu emocionalnu zbrku ostavlja po strani i baca se na rješavanje nestanka dječaka, a zatim i smrti tinejdžerice.
Knjiga je dosta opširna, gotovo petsto stranica, ali to ne osjećate jer ste lako uvučeni u radnju. Poglavlja su kratka i drže pažnju pa samo čitanje stvarno ne predstavlja problem.
Opisi otoka jako su lijepi tako da možete mentalno putovati na udaljeni norveški otok, zamišljajući ljepotu i intenzitet prirode na izoliranom otoku koji predstavlja mali ornitološki raj.
Što se tiče samog autora, zanimljiva mi je njegova usredotočenost, da ne kažem opsjednutost životinjama koje su uvijek personifikacija određenog značenja. U ovoj knjizi to su vrane, a u prethodnima sova, vuk, jelen.
Ako želite čitati i druge Bjorkove knjige, stavljam redom kod nas prevedene:
Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Oien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha, a Otok vrana njegov je najnoviji roman u izdanju nakladničke kuće Znanje.
„Pretpostavljam da je važno ostaviti traga“, rekla je, „znaš, zaista nešto promijeniti.“ „Što, u smislu – promijeniti svijet -, na to misliš?“ „Ne baš cijeli svijet. Tek nešto malko oko sebe.“ (str. 3.)
Ovo je Dexter Mayhew.
Želio je proživjeti život do daske, no bez nereda ili komplikacija. Priželjkivao je takav život u kojem bi, kad bi ga se nasumično fotografiralo, svaki snimak bio cool. Sve bi trebalo izgledati dobro. Zabavno; trebalo bi biti mnogo zabave i tuge taman toliko koliko je stvarno potrebno. (str. 9.)
A onda su se nekako njih svoje spetljali, nakon što su diplomirali, i završili u krevetu. Točno 15. svibnja 1988. počinje njihova priča koja će trajati više od dvadeset godina.
Emma je diplomirala među najboljima, no godinama se traži. Radi u meksičkom restoranu, putuje s kazališnom grupom, no pisanje je njezin san koji nikako da se ostvari.
Dexter je bogat, plejboj, žene, provodi i poslovi samo mu padaju u ruke. Postaje uspješan televizijski voditelj, no to nije dovoljno.
Posljednji put kad su se vidjeli izrečene su neke stvari. Nešto se bilo dogodilo. Što će joj reći? Što će ona reći? Da ili ne? (str. 325.)
Svako toliko, dobijemo uvid u jedan dan – obavezno 15. srpnja. Što se dogodilo s njih dvoje? Jesu li se napokon spetljali ili su još uvijek najbolji prijatelji? Jesu li se zaljubili u neke druge ljude i nastavili svoje živote? Ili još uvijek, bez izgleda za uspjeh, čekaju jedno drugo?
Jedan dan dovoljan je da promijeni život. Bilo nabolje. Bilo nagore…
Ljubavna priča, ali ne i ljubavni roman
Zašto sam se toliko dugo opirala čitanju ovog romana – ni sama ne znam. Film gledala nisam, recenzije čitala nisam. Možda sam očekivala još jednu klasičnu ljubavnu priču u kojoj se prvu polovicu knjige love, a onda se… Pa, u skladu s ljubavnim romanom recimo – vode ljubav.
Ali, dobila sam puno, puno više od toga.
Emma i Dexter predobro su napisani likovi. Gotovo kao pravi ljudi. Ona je bila izvrsna studentica, no neuspješna u svemu drugome. Ne uspijeva naći posao koji bi je usrećio ni partnera koji bi napravio to isto. On se predstavlja kao poglup, ali zapravo je nekako oštećen i mi čitatelji ga ne osuđujemo, razumijemo ga. Dobro, možda ih oboje malo osuđujemo jer znamo da bismo se mi u toj situaciji ponašali potpuno drugačije, ali u tome je ljepota ovog romana. Oni su srodne duše, iako nisu par. Oni se duboko vole, iako ponekad ne mogu skupa. Jedan dan roman je toliko svakodnevan i čudesan, dirljiv i pametan i predivno, prelijepo napisan. To jest ljubavna priča u svojoj biti, ali nije ljubavni roman.
Em i Dex ljudi su koji, prije svega, uče zavoljeti sami sebe, a tek onda jedno drugo.
Jedan dan roman je o rastu, uzletu i padu. Sreći i tuzi. Gorčini i ljepoti života.
Ipak sam cjepidlaka pa…
Iako je Jedan dan u principu jako lijep roman, ne bih bila ja da vam ne napomenem i što mi se nije svidjelo. Broj stranica – ajme. Da ih je samo 50 manje, izbjegla bi se nepotrebna ponavljanja i mrvicu dosadnjikavi dijelovi.
Druga stvar… Evo dvoumim se bih li rekla… Ovako. Recimo da kraj izaziva snažne emocije. Moja snažna emocija bila je bijes. Došlo mi je da lijepo uzmem sve 433 stranice i bacim ih o svježe okrečeni zid. Jako, jako ljuta.
Osim toga, uživala sam u čitanju. Volim kad su romani lijepo napisani, kad to nisu samo poredani događaji, nego neka vrsta poezije. Iz svakog poglavlja izbijaju nostalgija, sjeta, melankolija. Toplina, povezanost, ljubav. David Nicholls doista zna što radi.
Jedan dan – jedna rečenica
Za sam kraj, izdvajam predivnu rečenicu koja hvata cijelu bit ovog romana, ali i svakog ljudskog života. Voljeti i biti voljen, zar to nije sve što možemo poželjeti, sve čemu se usuđujemo nadati?
„Živi svaki dan kao da ti je posljednji“, to je bio uobičajeni savjet, ali, molim vas, tko za to ima energije? Što ako počne padati kiša…? Jednostavno nije praktično. Neusporedivo je bolje samo pokušati biti dobar, i hrabar, i odvažan, i ostaviti nekakav trag. … Cijeniti svoje prijatelje, ostati vjeran svojim načelima, živjeti strastveno i ispunjeno i dobro. Iskusiti nove stvari. Voljeti i biti voljen, ako ste te sreće. (str. 430.)
Ostali naslovi ovog autora
David Nicholls suvremeni je engleski pisac. Čitatelje diljem svijeta osvojio je romanima Jedan dan, Slatki rastanaki Mi. Prema ovom prvom 2011. godine snimljen je i film s Anne Hathaway i Jimom Sturgessom u glavnim ulogama. Pogledala sam ga, nije baš ništa posebno, naravno da je roman puno bolji.
Duboko u magičnoj šumi stoji koliba na kokošjim nogama, okružena ogradom od ljudskih kostiju . Sigurno ste čuli legendu? U njoj živi stara vještica, željeznog nosa. Leti u nekoj vrsti mužara ili kotla, ovisno o legendi. Često je prate tri jahača, Dan, Sunce i Noć.
Ponekad je na strani dobra, ponekad na strani zla. Baba Jaga biće je iz slavenske mitologije i nije poznata samo u Rusiji. Poznata je i na našim prostorima, a zahvaljujući franšizi John Wick (sigurno znate da njega zovu Baba Jaga), postala je poznata i diljem svijeta.
Vještica i car roman je u kojem glavnu ulogu ima baš ona, Baba Jaga. Ali, ovdje ona nije starica kukastog nosa, naborana lica i savijenih leđa, krnjavih i oštrih zubi. Ovdje je ona dijete smrtnika i božice, mlada je i lijepa jer je prestala starjeti s trideset godina.
Niti sam bila vještica, demon ili bolest. Ništa na meni nije bilo bolesno, demonsko ili staro osim povremene srebrne niti u mojoj divljoj crnoj kosi. Moj je otac možda bio smrtnik, ali majka je bila boginja prije nego je kršćanski bog došao u Rusiju. (str. 5.)
Vještica i car
Za Jagu iz ovog romana narod doista vjeruje da je vještica, vedma, ali nju ta riječ vrijeđa jer iako poznaje magiju, služi se njome samo kako bi pomogla. Previše joj je ljudi slomilo srce pa živi sama u šumi, u svojoj neobičnoj kućici koja stoji na kokošjim nogama, a koju od milja zove Kokošica. Živi u društvu dviju životinja koje je uvijek prate i pomažu joj, sove koja se zove Noć i vuka koji se zove Dan.
Jednoga dana, u sumrak, do njezine kolibice dolazi nekadašnja joj prijateljica, a danas carica Rusije, Anastazija Romanovna.
U tom trenutku nije bila djevojka, nego žena. U tom trenutku nisam je samo voljela… a voljela sam je… ja sam je i poštovala. U tom sam trenutku znala da Anastazija nije obična djevojka, da je njezina sudbina za nju izabrala nešto veće. Vladati i brinuti se za ljude. Biti carica Rusije. (str. 19.)
Carica Jagu moli za pomoć – netko je truje i ona je iz dana u dan sve slabija. A kako slabi ona, tako jačaju nesigurnost, okrutnost i ludilo cara Ivana. Cara koji će uskoro postati poznat kao Ivan Grozni.
Premda ne voli gužvu grada, Jaga odlazi u Moskvu kako bi u svakom trenutku bila uza svoju prijateljicu i kako bi je iscjeljivala od trovanja, dok god ne otkrije onoga tko stoji iza tog užasnog djela.
Ovo nije bio obični trovač, neka zavidna dvorska dama ili ljubavnik i obožavatelj carice. Ne, to je bio netko bez empatije ili grižnje savjesti… i moguće prilično poremećen. (str. 68.)
Jer onaj tko kuje zavjeru protiv carice, izdaje i samu Rusiju. Rusiju koja je trenutno na rubu kaosa i potreban je samo mali poguranac da sve ode k vragu.
Klupko povijesti i mitologije
Vještica i car roman je koji me odmah namamio na čitanje, isprva, dakako, svojom predivnom naslovnicom, a nakon toga i sadržajem.
Oduvijek volim slavensku mitologiju! Još otkad sam išla na fakultet i pokušala napisati (neuspješno!) roman koji se bazira upravo na slavenskoj mitologiji. Tada sam je dosta i istraživala pa mi tako ni jedan bog koji se u romanu spominje nije bio nepoznat. Tu su Černobog i Bjelobog kao glavna božanstva. Zatim Volos, Morozko, Mokoš, Kikimora kao ajmo reći niži bogovi koji se provlače između svijeta smrtnika i besmrtnika i tkaju njihove, ali i svoje sudbine.
Povijesni dio također mi je bio izvrstan, pogotovo još kad sam malo istraživala Ivana Groznog i vidjela da su se neke stvari doista i dogodile! Naravno, u romanu Vještica i car opisane su drugačije, dodana im je doza magije, ali – tu su!
Ovdje je bio car kojeg je kruna učinila tragičnim, sumnjičavim i osvetoljubivim čovjekom, nestalnim i nepredvidljivim. Volio je danas samo da bi mrzio sutra. U napadu neumjesne paranoje, mogao se okrenuti protiv bilo koga – bilo koga – čak i mene. (str. 84.)
Vještica i car – dojam
Premda mi se roman veoma svidio, imam zamjerku koja vama možda i ne bude problem, ovisno o tome kakve knjige volite. Isti sam problem imala i s romanomPsiha i Eros, autorice Lune McNamare. Previše mi je pripovijedanja!
Previše je teksta i budući da nam sve čitavo vrijeme govori isti narator, Baba Jaga, nakon nekog vremena postane naporno.
Svoj povrijeđeni ponos što su me zvali vješticom, Babom Jagom, morala sam ostaviti po strani. Ruski narod i Anastazijini sinovi su me trebali. I morala sam im pokušati pomoći. (str. 147.)
Roman bi se puno lakše čitao kada bi bilo više dijaloga ili kada bi se makar izmjenjivali pripovjedači.
Iako ovdje imamo nešto što autorica naziva „interludijem“, u njemu se stil naracije nimalo ne mijenja pa i dalje imamo osjećaj da slušamo Jagu, samo ne u prvoj, nego u trećoj osobi.
Eto, to je jedina stvar koja mi je otežavala čitanje i iskreno, smanjila cjelokupnu ocjenu romana.
Budući da je tekst, kažem, mrvicu zahtjevniji za čitanje, preporučila bih da ga ostavite za zimske večeri, dekicu i čaj.
Ljeti jednostavno nemam (a vjerojatno ni vi) dovoljno koncentracije za praćenje priče koja je, premda izuzetno zanimljiva, ispričana monotono i jednolično.
Dakle, Vještica i car – da, ali pobrinite se da imate dovoljno vremena i pažnje za nju. Priča je dojmljiva i svidjet će vam se, pogotovo ako volite lutati povijesnim prostorom na kojem se sukobljavaju i ljudi i bogovi, smrtnici i besmrtnici, demoni i pravednici.
Ostavite ovu knjigu za zimu i uživajte!
A ako toliko silno želite pročitati roman Vještica i car, nikakav problem!
U komentarima na Facebooku napišite mi zašto je moram poslati baš vama i – šaljem je već sljedeći tjedan onome čiji mi se komentar učini najsimpatičnijim. 😀
Ostali naslovi ove autorice
Olesya Salnikova Gilmore rođena je u Moskvi, ali odrasla u SAD-u gdje i trenutno živi. Neko je vrijeme radila kao odvjetnica, ali odlučila je slijediti svoje snove i postati spisateljica. Njezin debitantski roman Vještica i car inspiriran je poviješću, slavenskim folklorom i mitologijom. Drugi roman, kod nas zasad još nepreveden, The Hounting of Moscow House, objavljen je 2024. godine.
Volite li knjige koje govore o hladnoj Rusiji, ne propustite osvrte na romane Porculanska lutkaKristen Loesch, Grad lopovaDavida Benioffa iMag iz KremljaGiuliana da Empolija.
Sigurna sam da ste u životu imali bar jednu toksičnu prijateljsku vezu s osobom muškog ili ženskog spola. Nekoga tko vam se uvukao u život toliko da je želio znati sve o vama, bio dio vašeg društva u ama baš svakoj prilici, nekoga tko je upoznao sve pore vašeg života u kratkom vremenu, a da vi toga niste bili svjesni. Sve dok vas ta veza nije počela gušiti. A kad ste jednom sve to osvijestili, kako ste se riješili te osobe? Naglim rezom ili strateškim povlačenjem? Upravo o takvoj jednoj toksičnoj vezi priča nam roman Prijateljice.
Charlotte
Charlotte je kraljica Keto ishrane, vrlo uspješna voditeljica kulinarskih emisija čija slava je prerasla granice Wimbledona u kojem živi. Uz brzo rastuću karijeru, Charlotte ima strogo organiziran obiteljski život kako bi zadržala imidž uspješne javne osobe koja s lakoćom “hendla” između karijere i obitelji. Ali javno mnijenje samo je privid jer je Charlottin brak zahvatila doza rutine i učmalosti.
Na jednom primanju koje organizira njezin suprug Andreas, bankarski direktor, Charlotte upozna Emila, novog šefa svog supruga, i njegovu suprugu Bianku.
Bianka
Bianka je odmah opčinjena Charlotte, diveći se njezinoj karijeri, stilu života i činjenicom da je Charlotte poznata i opće prihvaćena, kako u skandinavskoj zajednici iseljenika Wimbledon, tako i šire, posredstvom javnih nastupa u medijima. Bianka je drska, seksi, nametljiva, bez skrupula i drugačija od svih s kojima se Charlotte druži. Sve je to opreka Charlotte koja je kontrolirajući individuum. Ali s druge strane, upravo takva Blanka privlači Charlotte kao noćna svjetiljka leptira.
Svakako, žensko prijateljstvo jedno je od najjačih ljudskih veza koje postoje, pa povezivanje između žena može izazvati snažne i intenzivne osjećaje kao i zaljubljivanje. str. 65.
Ibiza
Jedini odmak od Charlottinog strogo organiziranog života odlazak je na tjedan dana na Ibizu s prijateljicama. Anette i Linda su, zajedno s Charlotte, uigrani tim koji se svake godine prepušta ludim provodima na Ibizi. Ovaj se put, na prijedlog Carlottinog supruga, prijateljicama pridružuje i Bianka. Stare prijateljice nisu oduševljene Biankom, ali Charlotte je previše zaslijepljena i očarana Biankom da bi odustala. Nažalost, ova se njezina odluka pokazuje kobnom i potpuno joj mijenja život. Stvari koje su se dogodile na Ibizi okrenule su naglavačke Charlottin uređeni život i od njega napravile kaos koji je postao najgora noćna mora.
Možeš misliti da sve držiš pod kontrolom, ali nikad nećeš kontrolirati mene. Baš suprotno. str. 162.
Sad smo povezane, rekla je. U tom je slučaju još opasnija. str. 317.
Dojam o djelu Prijateljice
Priču nam pričaju tri lika, Charlotte, Bianka i Biankin posinak Storm.
Storm je daleko najsimpatičniji lik. Dječak u najosjetljivijim godinama, bez majke čije se smrti košmarno sjeća, osjeća da se u odnosu oca i Bianke događa nešto puno dublje. Njegov je lik jako dobro portretiran ulogom tinejdžera koji odrasta i mijenja se u fizičkom i psihičkom smislu sazrijevajući. Ostali muški likovi djeluju udaljeno, bez inicijative u ulogama koje imaju. Ponašaju se kao statisti koji su kulisa u napetom filmu.
Odnos Charlotte i Bianke pratimo gotovo od početka romana i on nam donosi cijeli dijapazon osjećaja i emocija – od simpatija, obožavanja, ljubavi i opsjednutosti do krivnje, očaja i mržnje. Svaku od tih emocija proživljavaju naizmjenično obje protagonistice romana. Nijedna od njih nije ni crna ni bijela. Obje su dobre i loše u jednakoj mjeri.
Ono što je karakteristično za ženske likove u romanu veliki je nedostatak samopouzdanja, bez obzira za trenutnu društvenu poziciju. Vidimo ih kao osobe koje moraju negdje pripadati i biti prihvaćene u nekom krugu, inače se osjećaju izgubljeno i osamljeno.
Autorica je u razgovoru o ideji romana iznijela svoju viziju bogatog raja koji to u stvari nije. Kokteli, primanja, tulumi i druženja u dobro pozicioniranoj zajednici koja egzistira između intriga i glamura, dovode nam mnogo likova, karakterno vrlo nesavršenih.
Prijateljice su zanimljive jer je ova vrsta odnosa česta u stvarnom životu. Možda ne tako drastična kao kod Charlotte i Bianke, ali na osobe koje kolokvijalno zovemo pijavice svatko od nas naišao je bar jednom u životu.
O autorici
Alexandria Bockfeldt Dahl (rođena 1982.), poznata kao Alex Dahl, američko-norveška je spisateljica kriminalističkih romana koja piše u nordijskom noir žanru. Djela su joj prevedena na dvanaest jezika, a norveški ju je list Dagbladet 2019. opisao kao novu zvijezdu nordijske noir književnosti.
Moram te izdati nastala je na osnovu dokumentarne građe, memoara i svjedočanstava o brutalnoj diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj, koja je kulminirala 1989. godine. To je vrijeme kada se komunistički režimi diljem Europe raspadaju voljom naroda.
Autorica je proučila opsežnu građu, razgovarala s brojnim ljudima, svjedocima represivnog aparata, koji su živjeli u tom razdoblju. Moram te izdati povijesna je fikcija čiji je zadatak podijeliti priču jer, kako kaže autorica, „Kada povijest ostaje skrivena u sjeni, oni koji su je iskusili često se osjećaju neshvaćeno – ili još gore – osjećaju se zaboravljenima od strane svijeta“.
Cristian
Godina je 1989. Sedamnaestogodišnji Cristian Florescu ne zna kako žive njegovi vršnjaci u drugim zemljama. Zna samo da mu je uskraćeno mnogo toga. Njegovi roditelji stoje u beskrajnim redovima kako bi dočekali bocu mlijeka, ulja ili druge potrebne namirnice. Jesti voće ili samo prizvati u sjećanje miris banane za Christiana je nedosanjani san. Stan u kojem žive njegovi roditelji, sestra, djed i on, toliko je mali da Cristian spava stisnut u plakaru.
Cristian ima mnoge snove. Želi živjeti normalo, imati djevojku, voljeti i pisati, jer mu je najveća želja postati pisac. Ali Rumunjima pod nasilnim režimom nije dopušteno sanjati. Za sve se pobrinuo veliki vođa, posijavši nepovjerenje i strah među narodom, istovremeno sam živeći u raskoši, obilju i bogatstvu.
Napokon, Partija je imala pravo sve znati. Partija je sve posjedovala. I Partija je bdjela – nad svime. str. 25.
Doušnik
Zloglasna tajna policija Securitate Cristiana ucjenom prisiljava da postane doušnik. Pred jednog tinejdžera postavljeni su nemogući izbori – izdati svoje prijatelje, poznanike i srednjoškolske kolege kako bi dobio lijekove i potrepštine za vlastitu obitelji ili riskirati život i živote svojih najmilijih. Nijedan izbor nije crno-bijeli. Cristian zna da, ukoliko odbije surađivati, stavlja svoju obitelj pod pasku i pojačani nadzor vlasti. Što će učiniti? Kome se povjeriti? Ne smije ni razgovarati glasno. U svim se obiteljima govori šapatom jer i zidovi imaju uši. Doušničko prokazivanje neistomišljenika te izdaje onih kojima je najviše vjerovao tolike su da Cristian nije siguran može li se nositi s posljedicama tih činova.
“Ti si Cristian Florescu”, rekao je. ”I znam što si učinio.” str. 6.
Dojam o romanu Moram te izdati
Volim knjige kojima nije cilj samo da nas zainteresiraju, zabave ili emotivno taknu, već iz kojih možemo nešto naučiti. Imala sam neka saznanja o diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj i njegovoj zloglasnoj tajnoj policiji Securitate, ali ona su bila na razini novinskih članaka koji donose informacije, a ne dijele emocije.
A Ruta Sepetys postigla je upravo to. Podijelila je s nama emocije i osjećaje prosječnih stanovnika Rumunjske u Ceaușescovo vrijeme – emocije nepovjerenja i straha nastale u vremenu između tišine i šapata, vremenu beznađa.
Autorica i sama potječe iz obitelji prognanika. Njezin je otac bio žrtva komunizma. S četiri godine pobjegao je iz Litve i proveo devet godina u izbjegličkim kampovima prije nego što mu je dopušten ulazak u Sjedinjene Države.
Stoga je Ruta Sepetys bila dodatno emocionalno involvirana u raskrinkavanje mračne epizode u životu rumunjskog naroda.
Roman je, naravno, povijesna fikcija, ali svijest o tome što se u stvari događalo u Rumunjskoj njenim će romanom doprijeti do puno većeg broja ljudi danas, kada živimo u svijetu u kojem su mnoge priče naših susjeda ili članova zajednice ostale neispričane, a mnoge tragedije zaboravljene.
Cristian Florescu izuzetan je mladi čovjek. Iako i sam još u osjetljivim mladenačkim godinama, shvaća da njegov život nije život vrijedan ljudskog dostojanstva i da njegovi vršnjaci u drugim zemljama žive potpuno drugačije. Cristian riskira sve kako bi razotkrio istinu iza režima i postao glas koji će izložiti svijetu što se događa u njegovoj zemlji.
Radnja romana malo je sporija, ali to je zanemarivo jer knjiga ima snažnu poruku: Samo jedan pojedinac može biti ona iskra koja će donijeti svjetlo promjene, ako je to vatra iz čiste ljubavi prema čovjeku, a ne prema moći.
Obraćanje drugima s “druže” govorilo je da smo svi jednaki, bez društvenih klasa koje bi nas razdvajale. str. 3.
O autorici
Ruta Sepetys nagrađivana je autorica povijesnih romana, rođena i odgojena u Michiganu u obitelji umjetnika. Kao kći izbjeglice, posebno je privlače nepoznate priče o snazi stečenoj u teškim životnim bitkama. Njezini romani objavljeni su u više od pedeset država svijeta i osvojili su više od četrdeset književnih nagrada. Na hrvatski jezik, u izdanju nakladničke kuće Znanje, prevedeni su romani – Pomrčina srca, Soba puna snova, Sol u moru, Vrela tišine i, najnoviji, Moram te izdati.
Effie je djevojka na pragu tridesetih kojoj je zadnje dvije godine sve krenulo naopako.
Ne samo da su mi se roditelji razišli, čitava obitelj nam se više-manje raspala. Između mene i Kriste traje neprekidna svađa. S tatom ne razgovaram. Prije četiri mjeseca dobila sam otkaz. Jednostavno više ne držim uzde svog života. (str. 21.)
A sada, kao šlag na tortu, otac i njegova nova, puno mlađa djevojka Krista prodaju kuću u kojoj je Effie odrasla i za koju je strahovito vezana.
Krista priprema zabavu na kojoj će se svi oprostiti od kuće. Effie, za početak, ne želi doći na zabavu, ali kada joj Krista pošalje pasivno-agresivnu pozivnicu koja je zapravo odbijenica, Effie je bijesna ko pas. Onda se sjeti da je negdje u kući sakrila voljene babuške i odluči ih uzeti, prije nego Krista i njih unovči.
Tada joj na pamet pada bizarna zamisao – ušuljat će se u kuću dok traje zabava, i – bez da je itko vidi – uzeti babuške pa pobjeći.
Ne idem na zabavu. Nema šanse. Ali, priznajem, osjećam se malo isključeno dok ih gledam odozgo. Ne bih se bunila da samo promatram zabavu. (str. 109.)
Naravno, kad jednom uđe u kuću sve kreće nizbrdo. Babuške nisu tamo gdje (misli da) ih je sakrila. Vidi sestru kako skrivećki plače u vrtu. Prisluškuje brata kako priča o odvjetnicima i tužbi. Zabava je u punom jeku, Effie je gladna i gdje god se skrije – neudobno joj je. No ostaje jer ne može odoljeti neobičnoj obiteljskoj drami koja joj se odvija pred očima i ušima.
Nešto me drži ovdje. Neka sila kojoj se ne mogu oduprijeti. Ova je obitelj možda slomljena. Možda je uništena. Ali, to je moja slomljena, uništena obitelj, I želim biti ovdje, konačno priznam sama sebi. (str. 110)
Ah, taj sažetak…
Zabava tek počinje simpatičan je chick-lit roman koji mi je bio stvarno ok za čitanje. Nepretenciozan i zabavan, nije na silu htio biti nešto što nije.
Znala sam kako će završiti, znala sam kojim će se koracima do tog kraja stići, a jedino što me ometalo u predviđanjima jest sažetak na stražnjoj korici koji, ako ćemo biti blagi, LAGANO navodi na krivi trag. Dakle, iz onog što sam na koricama pročitala očekivala sam nešto sasvim drugačije, ali opet, nisam razočarana.
Da pojasnim, očekivala sam kako će Effie saznavati razne obiteljske tajne dok prisluškuje skrivena ispod stolova i u ormarima, kako će načuti priče o samoj sebi, dobre ili loše, ovisno o tome tko priča. Nisam to dobila jer se o samoj Effie vrlo malo priča, a osim toga, njen je plan već na početku napola razotkriven pa ima pomagače.
Ipak, kažem, nisam razočarana jer je priča skroz simpatična i u smjeru kojim je krenula.
Da je barem bilo ljeto…
Zabava tek počinje lagan je roman meni taman za ljeto i žao mi je što sam ga pročitala usred zime. Ima tu neku vibru vrućih dana, ledenih pića, sladoleda i mora. Sviđa mi se što je duhovit, jednostavno napisan, brzo se čita i likovi nam uglavnom ne idu na živce.
Obitelj koja je na prvi pogled raspadnuta i ne može se sastaviti prevlada sve svoje razlike i razmirice (nemojte mi reći da sam vam sad nešto spoilala). Razdvojeni ljubavnici nanovo se spoje jer se nikad nisu ni prestali voljeti i sve završi optimističnom vjerom u bolju budućnost.
…ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu poželjeti da sve nestane. Svijet je takav kakav jest. I ja moram krenuti dalje skupa s njim. A to će biti dobro. Sve će biti dobro. (str. 182./183.)
Može li bolje od toga?
Inače volim način na koji Sophie Kinsella piše pa sam znala da će mi se svidjeti i roman Zabava tek počinje. Njezin prethodni roman, kod nas objavljen pod naslovom Moj (ne tako) savršeni život jedan je od meni najdražih chick-lit romana i znam da sam plakala na kraju koliko je sve bilo lijepo i emotivno.
Ovdje je izostao taj moj plačni trenutak i priča mi nije bila toliko dirljiva, ali doista sam se zabavila. Par popodneva odmorila sam mozak od teških štiva, lijepo se opustila i zato vam preporučujem ovaj roman. Naravno, ako je ovaj žanr nešto što volite i što inače čitate. Ako je tome tako, uzmite kavu, zavalite se na kauč i čitajte. Neka zabava počne!
Ostali naslovi ove autorice:
Sophie Kinsella britanska je spisateljica poznata po svojim duhovitim chick-lit romanima, među kojima se svakako ističe serijal o šopingholičarki Becky Bloomwood.
U Znanju je, osim romana Zabava tek počinje, preveden i Moj (ne tako) savršeni život, meni jedan od najdražih i najboljih chick-lit romana. A znate da nisam veliki fan…
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
