Kategorija: Proljeće

Stiglo nam je i proljeće! Dolaze topliji dani, odjeća postaje laganija i šarenija, a svoje slobodne trenutke provodimo u društvu dragih ljudi! Ali,  čak i ako neki dan odlučimo provesti sami, jedna je zabava sigurno zagarantirana. A to je druženje s  dobrom knjigom. Čitanje knjiga djeluje opuštajuće i terapeutski, skreće nam misli s ozbiljnih dnevnih tema prepunih politike, nemira i bolesti. Svakako izađite s knjigom u prirodu i čitajte kraj rijeke, mora, planine ili na nekoj livadici. Napravit ćete dobro za svoje tijelu i za svoj duh. Uz knjigu osluškujte buđenje prirode, pjev ptica, žuborenje potoka, bumbarov let. Zbivanja u prirodi koja se budi i dobra knjiga koju čitamo, sinergija je koja će napuniti sve naše tjelesne i umne stanice, i pomoći nam da se odmoreni vratimo svojim svakodnevnim aktivnostima i obvezama.

Ovo proljeće nas ćemo dvije provesti, dakako, čitajući i upoznajući vas s mnoštvom novih i nešto starijih, odličnih knjiga koje ćete s guštom čitati. Čitajte knjige, pogledajte naše preporuke, i podijelite s nama svoja razmišljanja i dojmove o pročitanom na našoj stranici. Tu smo za vas, ovdje na blogu, na Facebooku ili na Instagramu.
Uživajmo u dobrim knjigama i prekrasnim fotografijama prirode koja se budi, cvate i svakim nas danom sve više i više uveseljava.

Objavljeno

S. A. Cosby: Razorne suze

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Razorne suze: ©Mozaik knjiga

Preveo Marin Popović

Tako je to s nasiljem. Kada ga tražiš, neizbježno ga i pronađeš. (str. 118.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Razorne suze

Ike Randolph i Buddy Lee Jenkins na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Ali – kad se zagrebe ispod površine – i više su nego slični. Obojica gadne naravi, obojica bivši zatvorenici i obojica, prema vlastitom priznanju, usrani očevi.

U nekom je zabačenom kutku uma oduvijek vjerovao da će pronaći zajednički jezik sa sinom. Jednostavno je pretpostavio da će vrijeme otopiti ledenjak između njih i da će obojica doživjeti neku vrstu prosvjetljenja. … No vrijeme je bilo poput rijeke satkane od žive. Klizilo mu je kroz prste… (str. 26.)

Ike duboko zakopava svoju nasilnu prošlost trseći se biti uzoran, imućan građanin. Buddy Lee prihvatio je bivšeg zatvorenika u sebi i svakog se dana opija do besvijesti.

Kada im sinovi bivaju smaknuti, iz razloga koje još ne možemo ni zamisliti, shrvani žalošću i beskrajnim kajanjem, njih se dvojica udružuju u jednom cilju – brutalnoj osveti onima koji su im ubili sinove jedinca.

Jednom kad započnemo, spreman sam učiniti sve što je potrebno kako bismo pronašli tu gamad. Ako moram nekome nanijeti bol, onda ću to i učiniti. … Spreman sam krvariti ako treba. (str. 53.)

I spremni su na sve. Želja za krvožednom osvetom isprva je lagano prekrivena potragom za pravdom, ali taj veo spada kad za njima počne ostajati krvavi trag leševa.

Povratka više nije bilo. Jedini je izlaz vodio dugim putem koji je bio mračan koliko i prva noć u paklu, putem popločanim isključivo lošim namjerama. Mogli su se pretvarati da je ono što traže pravda, no u suštini to nije bila pravda. Htjeli su neutaživu, neumoljivu odmazdu. (str. 132.)

Dvojica različitih očeva, ujedinjeni istom ljubavlju prema sinovima koje su odbacili, neće prezati ni pred čim kako bi pronašli onoga koji je izdao naredbu za ubojstvo.

A kad ga pronađu… Neka mu Bog pomogne…

S. A. Cosby: Razorne suze

Topla ljudska priča – ne

Roman Razorne suze nije me privlačio niti sadržajem niti naslovnicom. A onda sam na Instagramu ovlaš prošla preko osvrta u kojem ga je cura baš jako pohvalila nabrajajući teme koje se u njemu javljaju, i za koje mi se učinilo da bi mogle tvoriti odličnu priču. I tako, potpuno van plana čitanja, uzela sam Razorne suze. Nisam požalila ni trenutka!

Baš kako sam napisala u podnaslovu, Razorne suze nisu topla ljudska priča. Očevi jesu slomljeni, tuga i kajanje jesu golemi, ali nećete pustiti suzu. Ovaj roman čini da stišćete zube u nevjerici i ljutnji. I možda malo gađenju, ako vas plaši krvava staza koji Ike i Buddy Lee ostavljaju za sobom.

Ljudi vole prikazivati osvetu kao pravednu stvar, no zapravo je posrijedi samo mržnja upakirana u ljepšu ambalažu… (str. 330.)

Roman je agresivan, gotovo bih ga nazvala „muškim romanom“ da nije svih tih emocija koje se pojave čim zagrebete noktom po udarcima i ubojstvima. I nemojte me krivo shvatiti – nisam mislila ovo „muški roman“ kao nešto loše. Recimo da u tu kategoriju svrstavam Lee Childa i njegova junaka Jacka Reachera, kao i Sivog čovjeka Marka Greaneya. Eto, nadam se da razumijete što sam htjela reći. Puno je lova, nasilja i akcije, ali likovi imaju sjajnu motivaciju i s njima ćete se lako povezati. Njihovi će vam postupci, iako ponekad nepotrebno užasni, biti razumljivi. Pola nas reagiralo bi isto u situaciji u kojoj su se našli Ike i Buddy.

Nježno i strašno u isti tren

Razorne suze bave se veoma, veoma teškim temama. Tu je, za početak, rasizam. Savršeno je objašnjen u situaciji  u kojoj Buddy Lee, pripadnik onoga što se u Americi zove „bijelo smeće“, priznaje da se ne bi mijenjao s Ikeom, koji je imućan i u sretnom braku, ali – crnac.

Razgovor s policijom sve je samo ne ugodan, a kada si crnac u dobrim starim Sjedinjenim Američkim Državama, tada taj osjećaj poprima sasvim novu dimenziju. Svaki doticaj s predstavnicima zakona neminovno nosi osjećaj da stojiš na rubu nekog imaginarnog ponora. (str. 9./10.)

Zatim, homofobija. Ona boji ovaj roman ne veselim bojama duge, nego crnom bojom mržnje i crvenom bojom krvi. Ona je pokretač svega lošega što će se dogoditi. Teška je to i zahtjevna tema koju ovaj pisac opisuje s toliko osjećaja i potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Naime, on nam homofobiju ne prikazuje iz perspektive žrtve, već s gledišta onog drugog.

Ike i Buddy Lee, povezani istim svjetonazorom i istom nesrećom, postaju nešto poput najboljih prijatelja. Njihov lov na pravdu (ili osvetu) ostavlja za sobom ne samo tijela, već i zrnca humora, empatije i sazrijevanja. Sumornog shvaćanja da se prošlost ne može promijeniti i optimistične nade da budućnost može.

Od mene imate preporuke.

Možda nije najbolji roman koji sam dosad pročitala, možda mu nedostaje onaj neki začin da bude baš za pet, ali nećete požaliti što ste ga pročitali.

Takav sam. Ne mogu se promijeniti. Zapravo i ne želim. Ali, za promjenu, ovog ću puta vraga u sebi usmjeriti u nešto dobro. (str. 116.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Ostali naslovi ovog autora:

S. A. Cosby višestruko je nagrađivani autor s jugoistoka savezne države Virginije. Autor je nekoliko romana, a kod nas je preveden onaj naslova Svi grešnici krvare, koji me čeka na polici godinu dana.

Gdje kupiti roman Razorne suze:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ruta Sepetys: Moram te izdati

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Moram te izdati: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Ruta Sepetys Moram te izdati

Moram te izdati nastala je na osnovu dokumentarne građe, memoara i svjedočanstava o brutalnoj diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj, koja je kulminirala 1989. godine. To je vrijeme kada se komunistički režimi diljem Europe raspadaju voljom naroda.

Autorica je proučila opsežnu građu, razgovarala s brojnim ljudima, svjedocima represivnog aparata, koji su živjeli u tom razdoblju. Moram te izdati povijesna je fikcija čiji je zadatak podijeliti priču jer, kako kaže autorica, „Kada povijest ostaje skrivena u sjeni, oni koji su je iskusili često se osjećaju neshvaćeno – ili još gore – osjećaju se zaboravljenima od strane svijeta“.

Cristian

Godina je 1989. Sedamnaestogodišnji Cristian Florescu ne zna kako žive njegovi vršnjaci u drugim zemljama. Zna samo da mu je uskraćeno mnogo toga. Njegovi roditelji stoje u beskrajnim redovima kako bi dočekali bocu mlijeka, ulja ili druge potrebne namirnice. Jesti voće ili samo prizvati u sjećanje miris banane za Christiana je nedosanjani san. Stan u kojem žive njegovi roditelji, sestra, djed i on, toliko je mali da Cristian spava stisnut u plakaru.

Cristian ima mnoge snove. Želi živjeti normalo, imati djevojku, voljeti i pisati, jer mu je najveća želja postati pisac. Ali Rumunjima pod nasilnim režimom nije dopušteno sanjati. Za sve se pobrinuo veliki vođa, posijavši nepovjerenje i strah među narodom, istovremeno sam živeći u raskoši, obilju i bogatstvu.

Napokon, Partija je imala pravo sve znati. Partija je sve posjedovala. I Partija je bdjela – nad svime. str. 25.

Doušnik

Zloglasna tajna policija Securitate Cristiana ucjenom prisiljava da postane doušnik. Pred jednog tinejdžera postavljeni su nemogući izbori – izdati svoje prijatelje, poznanike i srednjoškolske kolege kako bi dobio lijekove i potrepštine za vlastitu obitelji ili riskirati život i živote svojih najmilijih. Nijedan izbor nije crno-bijeli. Cristian zna da, ukoliko odbije surađivati, stavlja svoju obitelj pod pasku i pojačani nadzor vlasti. Što će učiniti? Kome se povjeriti? Ne smije ni razgovarati glasno.  U svim se obiteljima govori šapatom jer i zidovi imaju uši. Doušničko prokazivanje neistomišljenika te izdaje onih kojima je najviše vjerovao tolike su da Cristian nije siguran može li se nositi s posljedicama tih činova.

“Ti si Cristian Florescu”, rekao je. ”I znam što si učinio.” str. 6.

Ruta Sepetys Moram te izdati

Dojam o romanu Moram te izdati

Volim knjige kojima nije cilj samo da nas zainteresiraju, zabave ili emotivno taknu, već iz  kojih možemo nešto naučiti. Imala sam neka saznanja o diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj i njegovoj zloglasnoj tajnoj policiji Securitate,  ali ona su bila na razini novinskih članaka koji donose informacije, a ne dijele emocije.

A Ruta Sepetys postigla je upravo to. Podijelila je s nama emocije i osjećaje prosječnih stanovnika Rumunjske u Ceaușescovo vrijeme – emocije nepovjerenja i straha nastale u vremenu između tišine i šapata, vremenu  beznađa.

Autorica i sama potječe iz obitelji prognanika. Njezin je otac bio žrtva komunizma. S četiri godine pobjegao je iz Litve i proveo devet godina u izbjegličkim kampovima prije nego što mu je dopušten ulazak u Sjedinjene Države.

Stoga je Ruta Sepetys bila dodatno emocionalno involvirana u raskrinkavanje mračne epizode u životu rumunjskog naroda.

Roman je, naravno, povijesna fikcija, ali svijest o tome što se u stvari događalo u Rumunjskoj njenim će romanom doprijeti do puno većeg broja ljudi danas, kada živimo u svijetu u kojem su mnoge priče naših susjeda ili članova zajednice ostale neispričane, a mnoge tragedije zaboravljene.

Cristian Florescu izuzetan je mladi čovjek. Iako i sam još u osjetljivim mladenačkim godinama, shvaća da njegov život nije život vrijedan ljudskog dostojanstva i da njegovi vršnjaci u drugim zemljama žive potpuno drugačije. Cristian riskira sve kako bi razotkrio istinu iza režima i postao glas koji će izložiti svijetu što se događa u njegovoj zemlji.

Radnja romana malo je sporija, ali to je zanemarivo jer knjiga ima snažnu poruku: Samo jedan pojedinac može biti ona iskra koja će donijeti svjetlo promjene, ako je to vatra iz čiste ljubavi prema čovjeku, a ne prema moći.

Obraćanje drugima s “druže” govorilo je da smo svi jednaki, bez društvenih klasa koje bi nas razdvajale. str. 3.

Ruta Sepetys Moram te izdati

O autorici

Ruta Sepetys nagrađivana je autorica povijesnih romana, rođena i odgojena u Michiganu u obitelji umjetnika. Kao kći izbjeglice, posebno je privlače nepoznate priče o snazi stečenoj u teškim životnim bitkama. Njezini romani objavljeni su u više od pedeset država svijeta i osvojili su više od četrdeset književnih nagrada. Na hrvatski jezik, u izdanju nakladničke kuće Znanje, prevedeni su romani – Pomrčina srca, Soba puna snova, Sol u moru, Vrela tišine i, najnoviji, Moram te izdati.

Gdje kupiti:

Znanje

Na našem ste blogu mogli pročitati osvrte na mnoštvo romana građenih na stvarnim povijesnim događajima. Ovdje navodim samo neke:

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Alena Mornštajnova: Studeni

Nakladnik: Hena com, 2023.

Naslovnica knjige Studeni: ©Hena com

Prevela Sanja Miličević Armada

Alena Mornštajnova Studeni

Studeni – moglo je biti ovako!

Studeni je roman koji se nalazi u sferi spekulativne fikcije, odnosno pretpostavke autorice kako bi izgledala budućnost njenog naroda da se nisu dogodile promjene u njezinoj domovini ključne 1989. i da je Češka ostala iza željezne zavjese. U romanu kroz distopijski okvir pratimo mladu obitelj koja je postala žrtvom vojnog režima kakav se, na sreću, nije dogodio u Češkoj, ali događa se i dan danas u mnogim državama svijeta.

Pobunjenici

Marie Hajná živi sa suprugom Joška i njihovo dvoje djece, sedmogodišnjim dječakom i četverogodišnjom djevojčicom, običnim, svakodnevnim, radničkim životom. Nezadovoljni položajem radnika i režimskim pritiskom, Marie i Joška, povjerivši djecu roditeljima, sudjeluju u jednoj od antirežimskih demonstracija. Za odmazdu bivaju uhićeni  i završavaju u zatvoru.

Odmazda

Suđenje je brzo i vrlo surovo. Oboje, i Marie i njezin suprug, osuđeni su, a zatim prljavim, tijesnim vlakovima prevezeni u radne logore. Marie je zbog svog neposluha dobila dugogodišnju kaznu boravka u popravnom domu, koji je zapravo zatvoreni tip ustanove vrlo slične zatvoru. Gdje joj je odveden suprug, Marie ne zna. Jedina su joj utjeha pisma koja razmjenjuje s roditeljima i djecom. Ali pisma su cenzurirana i informacije o obitelji stižu na kapaljku.

Ovdje ste zato što ste izdali svoju socijalističku domovinu, i zato bas ovaj sud u ime Republike osuđuje na dvadeset godina zatvora. str. 49.

Magdalena

Djevojčica Magdalena dovedena je u mladoj dobi u dom koji nazivaju “sanatorij”, gdje se odgajaju novi komunistički kadrovi. Magdalena se ne sjeća svoje obitelji. Djevojčica odrasta u domu pod strogim pravilima i paskom odgajateljica koje su komunistički kadar zaposlen da odgoje mlade, poslušne sljedbenike vladajućeg režima. Magdalena se postupno prilagođava domskim uvjetima, ali starija djevojka u njezinoj sobi stavlja joj u glavu crv sumnje da su sva ta djeca nasilno oduzeta svojim roditeljima.

Dojam o djelu Studeni

Autorica je u svom romanu promišljala što se moglo dogoditi  u Češkoj 1989. da je zemlja ostala iza željezne zavjese i da se Komunistička partija nije odrekla vlasti. Knjiga nije samo poigravanje s alternativnom poviješću, već dirljiva i vrlo uvjerljiva obiteljska priča  koja se događa u totalitarno doba.

Knjiga je na momente vrlo surova, prikladno bezlična i hladna u pravim trenucima, a opet emotivno snažna. Toliko vas uvlači u radnju da skoro na tjelesnoj razini ćutite beznađe.

Atmosfera zarobljenosti duha i tijela, vojna diktatura koja na silu zatire neutaživu želja za slobodom, tjera vas da čitajući povičete: Ja ne želim živjeti u ovoj zemlji!

Upravo onako kako je to učinila i Marie. A odmazda je bila strašna. Razorena obitelj, djeca koja nikada više ne vide svoje roditelji, pa i oni koji ih godinama kasnije, kao već zreli ljudi,  pronađu, više se međusobno ne razumiju, jer su postali dva svijeta. Strašno.

Roman me baš dirnuo. Priču su ispričale dvije glavne junakinje, odrasla Marie i djevojčica Magdalena. Dok u prvom dijelu pratimo raspad obitelji i Marie koja osuđena provodi godine i godine zatvorena, bez vijesti o svojim najbližima, u drugom dijelu priče autorica opisuje živote djece oduzete roditeljima i smještene u tzv. sanatorij. Ovdje su smjestili četverogodišnju djevojčicu Magdu koja je godinama živjela u uvjerenju da su je roditelji napustili. Tek pred kraj priče križaju se putevi Marie, puštene iz zatvora, i djevojke Magde.

Ali nakon svega, raspet može biti samo jedan. Očekivan.

Alena Mornštajnova osebujna je autorica koja može pisati o ljudskoj boli, s velikom empatijom i sposobnošću da uđe u dubinu. Tragedija koja je zadesila ovu i mnoge slične obitelji izgleda vrlo vjerodostojno pa nam je drago da se ipak radi o fikciji.

Znala je da ima knjiga koje neće pročitati, ideja koje ne smije izgovoriti. str. 46.

Alena Mornštajnova studeni

O autorici

Alena Mornštajnová češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Hrvoje Šalković: Babići

Nakladnik: Petrine knjige, 2024.

Naslovnica romana Babići: ©Petrine knjige

Šalkovićev povratak

Roman Babići najnovije je štivo jednog od mojih omiljenih domaćih autora, Hrvoja Šalkovića. Dugo ga nije bilo na književnoj sceni, bavio se nekim drugim poslovima, ali vjerujem da su ga obožavatelji koje je kupio romanom Zec na mjesecu (jedan od mojih najdražih) još tamo dvijetisućitih, strpljivo čekali. Ne spominjem ostale romane jer, iako su mi bili čisto ok, ni jedan nije dostigao voljenog mi Zeca.

Babići su na tragu. Sviđaju mi se.

Klasični je to Šalković koji redom emocija, redom osmjehivanja osvaja čitatelja stranicu po stranicu.

Ne kažem da ćete ovaj roman pamtiti do kraja života, ali nema šanse da ćete požaliti što ste ga pročitali.

O čemu je, dakle, riječ?

Babići

Ivan i Tibor Babić braća su povezana nesretnim životnim okolnostima i velikom, bezuvjetnom ljubavlju.

U trenutku kada počinje priča, nalaze se u Amsterdamu. Tibor se bavi mutnim, poluilegalnim, ali bezazlenim poslovima i nikad nema para. Ivan, koji nam pripovijeda kako su došli upravo do ovoga sada, razumniji je i radi u call-centru za jednu ajmo reći agenciju koja se bavi turizmom.

Ivana uskoro put i izmišljeni životopis vode u Bangkok, odakle ga pak taj isti izmišljeni životopis (samo na drugačiji način) vodi do mutne rijeke Kwai i prihvatilišta slonova.

Tamo prima lošu vijest, koja na neki način može postati i dobra vijest.

I mogu ti sada ispričati kako sam na obalama grimizno mutne rijeke Kwai spoznao čitavu bit života i ispraznost materijalnih stvari, kako sam shvatio da je čovjek najsretniji kada u životu ne posjeduje ništa (…), kako posjedovanje opterećuje i sputava, kako ambicija za imovinom guši ono najbolje u čovjeku. Mogu ti ja sada sve to ispričati, ali zašto da lažem i sebe i tebe. …
Umrla je baka Magda. A mi smo bili jedini nasljednici. (str. 77.)

Hrvoje Šalković: Babići

Odlazi po brata natrag u Amsterdam i u neregistriranom automobilu vraćaju se u grad u kojem su proživjeli djetinjstvo i mladost – u Zagreb.

Tamo ih dočeka javna bilježnica koja ih obavještava da im je umrla baka i da će naslijediti velik novac od prodaje njezina stana.

Novac od prodaje stana ostavljam svojim unucima.
Pod uvjetom da naprave ove tri stvari… (str. 87.)

Prvo – moraju otvoriti neki funkcionalan obrt.

Drugo – moraju napisati biografiju svoje obitelji.

Treće – moraju dokazati da znaju povijest svog rodnog grada.

Budući da je riječ o ogromnoj svoti novca, Babići se bacaju na posao.

Ah, ti Babići

Čula sam da ova knjiga ima nekoliko jako loših osvrta, ali nisam ih uspjela naći na netu pa vam ne mogu reći što u njima stoji.

Mogu vam samo pričati o tome kako su se Babići meni svidjeli. A stvar je ovakva.

Ne mogu vjerovati da netko ne voli način na koji Šalković piše. I stvarno mi nije stalo do neke dublje poruke ovog romana, mada ga možemo promatrati i s te strane – imigracija i imigranti, snalaženje naših ljudi vani, snalaženje „tuđih“ ljudi ovdje unutra… Sve mi je to manje bitno i moj dojam ne ovisi o tim temama.

Meni je samo bitno da, kad on napiše:

Neke stvari jednostavno zauvijek umru, i ne postoji sila svemira koja im može povratiti puls. (str. 116.)

Da ja to stvarno osjetim.

Njegova je proza emotivna. Možda mjestimice patetična, ali to se tako dobro uklapa u priču o dvojici pomalo olinjalih skoro-pa-sredovječnih mladića, da vam uopće neće smetati.

Bilo je rečenica koje su me nasmijale, onih koje su me rastužile, i onih jako teških, koje su me malko rasplakale. Tako da, opraštam patetiku, svidjela mi se i bila mi je topla i mekana kao najdraža dekica.

Ivan i Tibor su simpatični, život im je bio težak, pokojna baka i javna bilježnica prave su mustre i to je to što otprilike morate znati.

Juhica za dušu

Znate ono kako vam neke priče dođu kao melem na ranu ili juhica za dušu? Tako su meni došli Babići. Nisam dobila Kiklopa, ali bome ga nisam ni očekivala!

Babići su sve ono što očekujete od Šalkovića, ako ste ga prije čitali.

Toplina, osjećaji, gorko-slatka priča o odrastanju momka koji je tek donedavno bio neozbiljan, a onda ga je život natjerao na to da se uozbilji.

Obvezna su i putovanja, avanture i egzotične lokacije, pa mlađi brat Babić jurca od Amsterdama gdje ne ispunjava sve ono što Nizozemci očekuju od njega. Od Bangkoka gdje upoznaje ludi noćni život pun doslovno svega, preko meditacije i skromnog života koji živi njegujući slonove…

Naravno, kao i uvijek, vraćamo se na početak, u Zagreb, gdje naši junaci doživljavaju svojevrsnu katarzu, a sve to vođeni bakinim nepogrešivim potezima s neba.

Od mene preporuke, nadam se da će vam Babići ovog ljeta praviti društvo na plaži!

Hrvoje Šalković: Babići

Ostali naslovi ovog autora:

Hrvoje Šalković rođen je 1973. godine.

Autor je popriličnog broja romana, uglavnom putopisno-avanturističkih, iako ima i onih koji skreću u vode krimića i trilera.

  • com.opanci.com.obojci
  • Pala karta
  • Pravi se da ovo nisi vidio
  • Zec na mjesecu
  • Oko cucka pa na mala vrata
  • Kombinacija d.o.o.
  • Nulti meridijan
  • Ne primamo vilenjake
  • Valcer protiv Eintrachta
  • Nova mis Čilea
  • Sedam strana svijeta
  • Babići

Gdje kupiti roman Babići:

Petrine knjige

Objavljeno

Yangsze Choo: Žena lisica

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Žena lisica: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

yaangsze Choo Žena lisica

Kult lisice

Uvijek me interesiralo koja je unutarnja motivacija autora da napiše knjigu o određenom ljudskom ili životinjskom liku. Autorica je u bilješki sve objasnila. Lik lisice možda je jedan od najambivalentnijih životinjskih likova. S jedne strane obožavana i štovana kao božanstvo u istočnim kulturama, u zapadnoj civilizaciji lisica je poznatija kao svojeglava, lukava i samozatajna životinja koja uglavnom sama obitava u šumskim vrletima.

Ovo je priča o lisici koja može mijenjati oblik iz lisice u ženu i obratno, a polazište joj je u dnevnom kultu lisica koji se proširio iz Kine u Koreju i Japan. U njemu, lisice su spominjane kao nadnaravna bića.

U sjevernoj se Kini lisica, jež, lasica, štakor i zmija nazivaju wudamen, a svrstavaju se u Pet velikih kućanstava- kao niži bogovi bogatstva i napretka. str. 23.

Evo okosnice priče.

Smrznuta kurtizana

Vrijeme je posljednjih godina vladavine dinastije Qing. Narod se dijeli na obični puk i one imućnije koji u svoje bogate hareme dovode mlade kurtizane. Mlada žena za koju se pretpostavlja da je pobjegla iz jednog takvog harema nađena je smrznuta na pragu seoskog konačišta. Istragu preuzima umirovljeni detektiv, nekad policajac, Bao. U mjestu se širi glasina da je žena možda bila lisica u ženskom obliku.

Ljudi govore da su lisice pokvarene žene. str. 8.

Sluškinja

U međuvremenu, u domaćinstvo obitelji koja posjeduje čuvenu ljekarnu stiže privlačna mlada sluškinja imenom Snow (Snježna).  Iako je njezina uloga da bude ispomoć starijoj ženi, mlada žena ima skrivene motive radi kojih je stigla u taj gradić. Tamo je, naime, posljednji put viđen fotograf za kojeg Snow sumnja da je skrivio smrt njezinog djeteta. Vlasnica ljekarne shvaća da je njezina sluškinja vrlo neobična djevojka. Ipak, nada se da će ona pratiti ponašanje njezinog problematičnog unuka.

Već sam vam rekla prvo pravilo lisica: ne govori o lisicama. str. 180.

Dojam o djelu

Žena lisica vrlo je opsežan roman čiji se sadržaj na prvi pogled čini jednostavan. Tema je osvetnički pohod majke koja traži odgovornog za smrt svoga djeteta. Takav sažetak ne bi opravdao ovoliki broj stranica, ali knjiga je posve nešto drugo.

Radi se o duhovnom hodočašću u čijim se korijenima miješaju taoizam, budizam i narodne priče. Istražujući za ovaj roman, autorica je pročitala mnoge priče o lisicama. Neke od njih daju naslutiti da su ta stvorenja vodila bogat i raznolik život. Žena lisica prvenstveno je žena lisica iz legende, sposobna se relativno lako prebacivati ​​između lisičjih i ljudskih oblika.

Priču nam priča naizmjenično žena lisica i detektiv Bao. Iako se na početku čini da oni nemaju dodirnih točaka, žena lisica sasvim se dobro snalazi u svijetu ljudi, dok je Bao također vrlo neobičan. Naime, kao dijete, prisustvovao je seansi u svetištu lisica i nakon toga ima vrlo razvijen špurijus kako prepoznati lisice. Uz to, Bao je dobio moć prepoznati tko laže, a tko govori istinu što predstavlja posebno transcedentalno iskustvo.

Iako roman na kraju skreće u kriminalističke vode, njegove su osnovne poruke daleko od rješavanja zločina. To su položaj žena u Kini početkom 20. stoljeća (ženama su se još podvezivala stopala), sudaranje materijalnog i duhovnog svijeta u svakodnevnim životima te neprestana potraga za autentičnošću ispričana na gotovo limbički način u kojem čitatelj dobiva mnogo dvosmislenih opažanja, nastanjujući prostor „između” postojanja i tako tjerajući čitatelja da napusti uobičajene načine gledanja živo-neživo.

Roman je također nježna meditacija o ljubavi, bezgranične ljubavi majke prema djetetu i svijesti o vlastitom identitetu.

Pomagati drugima, onako usput, jedna je od odlika kreposne lisice. Druge uključuju suzdržavanje od laganja, pranja novca i ubijanja ljudi. str. 129.

Yangsze Choo Žena lisica

Knjiga je neobična, prikladna za one koji vole istraživati neke nove svjetove ili bar čitati o duhovnim iskustvima o kojima imamo puno pitanja, a nudi nam se tako malo odgovora. Zapravo, sve je u našoj imaginaciji.

O autorici

Yangsze Choo spisateljica je s liste bestselera New York Timesa iz četvrtog naraštaja Malezijaca kineskog porijekla. Diplomiravši na Harvardu, radila je kao poslovna savjetnica prije nego što je napisala svoj književni prvijenac Ghost Bride koji je nedavno pretvoren i u originalnu Netflixovu seriju. Živi u Kaliforniji.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Zabava tek počinje: ©Znanje

Prevela Andrea Cvjetković

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Zabava tek počinje

Effie je djevojka na pragu tridesetih kojoj je zadnje dvije godine sve krenulo naopako.

Ne samo da su mi se roditelji razišli, čitava obitelj nam se više-manje raspala. Između mene i Kriste traje neprekidna svađa. S tatom ne razgovaram. Prije četiri mjeseca dobila sam otkaz. Jednostavno više ne držim uzde svog života. (str. 21.)

A sada, kao šlag na tortu, otac i njegova nova, puno mlađa djevojka Krista prodaju kuću u kojoj je Effie odrasla i za koju je strahovito vezana.

Krista priprema zabavu na kojoj će se svi oprostiti od kuće. Effie, za početak, ne želi doći na zabavu, ali kada joj Krista pošalje pasivno-agresivnu pozivnicu koja je zapravo odbijenica, Effie je bijesna ko pas. Onda se sjeti da je negdje u kući sakrila voljene babuške i odluči ih uzeti, prije nego Krista i njih unovči.

Tada joj na pamet pada bizarna zamisao – ušuljat će se u kuću dok traje zabava, i – bez da je itko vidi – uzeti babuške pa pobjeći.

Ne idem na zabavu. Nema šanse. Ali, priznajem, osjećam se malo isključeno dok ih gledam odozgo. Ne bih se bunila da samo promatram zabavu. (str. 109.)

Naravno, kad jednom uđe u kuću sve kreće nizbrdo. Babuške nisu tamo gdje (misli da) ih je sakrila. Vidi sestru kako skrivećki plače u vrtu. Prisluškuje brata kako priča o odvjetnicima i tužbi. Zabava je u punom jeku, Effie je gladna i gdje god se skrije – neudobno joj je. No ostaje jer ne može odoljeti neobičnoj obiteljskoj drami koja joj se odvija pred očima i ušima.

Nešto me drži ovdje. Neka sila kojoj se ne mogu oduprijeti. Ova je obitelj možda slomljena. Možda je uništena. Ali, to je moja slomljena, uništena obitelj, I želim biti ovdje, konačno priznam sama sebi. (str. 110)

Ah, taj sažetak…

Zabava tek počinje simpatičan je chick-lit roman koji mi je bio stvarno ok za čitanje. Nepretenciozan i zabavan, nije na silu htio biti nešto što nije.

Znala sam kako će završiti, znala sam kojim će se koracima do tog kraja stići, a jedino što me ometalo u predviđanjima jest sažetak na stražnjoj korici koji, ako ćemo biti blagi, LAGANO navodi na krivi trag. Dakle, iz onog što sam na koricama pročitala očekivala sam nešto sasvim drugačije, ali opet, nisam razočarana.

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Da pojasnim, očekivala sam kako će Effie saznavati razne obiteljske tajne dok prisluškuje skrivena ispod stolova i u ormarima, kako će načuti priče o samoj sebi, dobre ili loše, ovisno o tome tko priča. Nisam to dobila jer se o samoj Effie vrlo malo priča, a osim toga, njen je plan već na početku napola razotkriven pa ima pomagače.

Ipak, kažem, nisam razočarana jer je priča skroz simpatična i u smjeru kojim je krenula.

Da je barem bilo ljeto…

Zabava tek počinje lagan je roman meni taman za ljeto i žao mi je što sam ga pročitala usred zime. Ima tu neku vibru vrućih dana, ledenih pića, sladoleda i mora. Sviđa mi se što je duhovit, jednostavno napisan, brzo se čita i likovi nam uglavnom ne idu na živce.

Obitelj koja je na prvi pogled raspadnuta i ne može se sastaviti prevlada sve svoje razlike i razmirice (nemojte mi reći da sam vam sad nešto spoilala). Razdvojeni ljubavnici nanovo se spoje jer se nikad nisu ni prestali voljeti i sve završi optimističnom vjerom u bolju budućnost.

…ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu poželjeti da sve nestane. Svijet je takav kakav jest. I ja moram krenuti dalje skupa s njim. A to će biti dobro. Sve će biti dobro.
(str. 182./183.)

Može li bolje od toga?

Inače volim način na koji Sophie Kinsella piše pa sam znala da će mi se svidjeti i roman Zabava tek počinje. Njezin prethodni roman, kod nas objavljen pod naslovom Moj (ne tako) savršeni život jedan je od meni najdražih chick-lit romana i znam da sam plakala na kraju koliko je sve bilo lijepo i emotivno.

Ovdje je izostao taj moj plačni trenutak i priča mi nije bila toliko dirljiva, ali doista sam se zabavila. Par popodneva odmorila sam mozak od teških štiva, lijepo se opustila i zato vam preporučujem ovaj roman. Naravno, ako je ovaj žanr nešto što volite i što inače čitate. Ako je tome tako, uzmite kavu, zavalite se na kauč i čitajte. Neka zabava počne!

Sophie Kinsella: Zabava tek počinje

Ostali naslovi ove autorice:

Sophie Kinsella britanska je spisateljica poznata po svojim duhovitim chick-lit romanima, među kojima se svakako ističe serijal o šopingholičarki Becky Bloomwood.

U Znanju je, osim romana Zabava tek počinje, preveden i Moj (ne tako) savršeni život, meni jedan od najdražih i najboljih chick-lit romana. A znate da nisam veliki fan…

Gdje kupiti roman Zabava tek počinje:

Znanje

Objavljeno

Valérie Perrin: Oni koje nitko ne posjećuje 

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica knjige Oni koje nitko ne posjećuje: © Sonatina

Prevela Maja Ručević

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.

Justine

Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.

Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.

Hélene

Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.

I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.

Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.

Justinina priča

Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni  su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.

Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.

Dojam o djelu

Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!

Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.

Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.

Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli,  naprosto je maestralan.

Valerie Perrin Oni koje nitko ne posjećuje

A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).

Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.

Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!

Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.

O autorici:

Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.

Gdje kupiti:

Sonatina

Objavljeno

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica zbirke Profil zla: ©Mozaik knjiga

Svi smo mi puni zla. Meni je ovaj svijet čisto zlo, moje osobno zlo samo je izašlo na vidjelo. U svima postoji to zlo i jako ga je lako izvući na vidjelo.
(Aileen Wournos, str. 48.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Mjesto zločina = Profil zla (iz Predgovora)

Mjesto zločina podcast je koji vode Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina. U tom se true crime podcastu bave serijskim ubojicama te pričaju o najmračnijim stranama ljudske prirode. Ova zbirka skup je na poseban način ispripovijedanih biografija najpoznatijih serijskih ubojica, među kojima su Ed Kemper, Aileen Wournos (sigurno se sjećate filma Čudovište u kojem je glavnu ulogu, ovjenčanu Oscarom, osvojila Charlize Theron), William Bonin, David Berkowitz (poznatiji kao Son of Sam) te, vjerovali ili ne, Ivan Milat, australski Hrvat za kojeg se rado pravimo da nije naše gore list.

Autori kažu da je Profil zla nastao kako bi nam pružio uvid kompleksnost ljudske psihe. Nitko se, kažu, ne rađa kao manijakalni ubojica ili silovatelj. Njih čine skup trauma, fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje (nerijetko, nažalost, i sve to zajedno) te na kraju, mnoge veoma, veoma loše odluke. Ova nam knjiga ne služi kako bismo suosjećali sa zločincima, već kako bismo razumjeli što se sve mora dogoditi kako bi osoba pukla i skrenula s puta.

Danny je, kao i brojni drugi serijski ubojice, u prvih nekoliko godina života snažno udario glavom o betonske stube, što je moglo staviti trajne posljedice na njegovom mozgu. (Danny Rolling, str. 136.)

Filip i Katia pokušavaju proniknuti u korijene zla i analizirati, poštujući svaku tragediju i sve žrtve, kako pojedinac završi na putu mraka, sijući nesreću, jad i užase svuda oko sebe.

Majka… i otac… imali su skladan brak te je Aileen odrasla u obitelji punoj podrške i ljubavi. Ako ste povjerovali u istinitost prošle rečenice, možda true crime nije žanr za vas, jer horore iz njezinog djetinjstva ne bismo poželjeli ni najgorim neprijateljima. (Aileen Wournos, str. 31.)

Profil zla

Kako običan čovjek postaje čudovište?

Što se u njemu mora slomiti?

Autori zbirke Profil zla pokušavaju nam dati odgovore na ta pitanja raščlanjujući živote deset najpoznatijih serijskih ubojica. Ako vam mnogi nisu poznati, ne brinite, zahvalite Bogu na tome. Ni meni većina nije bila poznata (Hvala Bogu!), znala sam samo za Aileen Wournos i Samova sina. Nakon čitanja, vjerujte mi, većinu nikada neću zaboraviti.

Izmjenjujući kratka poglavlja, od njihova rođenja do uhićenja i/ili smrti, autorski nas dvojac vodi životima čudovišta koji su unesrećili mnoge. Ljudi su to koji su, nakon užasnih, traumatičnih djetinjstva umjesto na put izlječenja, odlučili krenuti putem tame i uništenja.

Ovaj put naučio je lekciju koju većina naših subjekata, nažalost, naposljetku nauči – bolje je ako ne ostaviš svjedoke. (William Bonin, str. 59.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Moram priznati, na početku svake nove priče sažalijevala sam ono što će kasnije postati ubojica. Priče o njihovim djetinjstvima lede krv u žilama jednako kao i ono što su kasnije činili drugima. Priče su to o fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, zanemarivanju, kažnjavanju, sve jedan užas veći od drugoga. Jako mi se sviđa što autori to ne koriste kako bi opravdali ubojice, oni sam samo podastiru sve dostupne informacije kako bismo sami formirali svoje stavove. Kažem, isprva mi ih je bilo žao. Kasnije, kad učine jedan krivi izbor za drugim, žao mi je bilo isključivo njihovih žrtava. Nevinih ljudi, nažalost vrlo često djece, koji su se tu slučajno našli i – ništa ne sluteći, ukrstili svoj život s osobom koja će im ga oduzeti.

Stil pisanja – nisam sigurna

Obožavala sam Profil zla od prve stranice! Ipak, dala sam mu ocjenu 4,5 jer jednostavno nisam sigurna sviđa li mi se stil pisanja… Iako autori na početku kažu kako su koristili humor kako bi ublažili užase koji se prelijevaju sa stranice na stranicu, nisam sto posto sigurna funkcionira li mi to… Ponekad mi je taj humor bio malo previše…

Osim toga, valjda kako svi imamo drugačiji smisao za humor, pola fora nije mi uopće bilo smiješno. Uglavnom, vidjet ćete kako su stranice oblikovanje kao neka vrsta dnevnika ili dosjea o određenom ubojici (slika dolje). Uz rubove stranica često su načrčkana zapažanja autora koja mi nisu potpuno legla i nekad su mi se činila mrvičicu „too much“. Ali eto, možda to vama bude simpatično i uz duhovite bilješke lakše progutate gorku pilulu zvjerstava koje subjekti čine.  

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla
  • „Ajme, pa zašto nije to prijavio, mogao je spasiti toliko života“, čujemo kako pitate ovu knjigu. Knjiga vam ne može odgovoriti! Ali mi možemo. NARAVNO da je podnio prijavu, no kao što možete pogoditi, policija ju je spremila u ladicu…
    (Ivan Milat, str. 88.)

NAJVEĆA preporuka

Zašto preporuka – pitate se, i to NAJVEĆA, a nije mi sjeo način pisanja?

Ekipa, Profil zla jedno je od najvećih knjiških osvježenja i iznenađenja ove godine! Zbirka je toliko zanimljiva, neobična, edukativna!

Osim što nas podučava o značenju fetiša, uvijek ističe zajedničke faktore nastanka serijskog ubojice – snažan udarac u glavu, mokrenje u krevet, mučenje životinja… Ovaj ispod citat prepisat ću na više mjesta i uvijek ga imati na umu…

Za one koji žele znati više, Macdonaldova trijada je skup indikatora koji se sastoji od pišanja u krevet, paleža i mučenja životinja, koji može od malih nogu odrediti ima li osoba sociopatske tendencije. Sa službene, medicinske perspektive ova je teorija opovrgnuta, ali se i dalje može koristiti kao koristan popis stvari koje ne želite da vaše dijete radi u slobodno vrijeme. (Richard Chase, str. 200.)

Jako, ali JAKO mi se svidjelo što na kraju svake priče o ubojici imamo i Mjesto zločina BINGO (zabava za cijelu obitelj). Ovo je, na primjer, moj tip humora. Crni humor, ali ipak ne toliko crn da vas proguta. Naravno da sam svaki odigrala!

I za kraj, za većinu knjiga savjetujem čitanje – za ovu baš savjetujem kupnju!

Definitivno ćete htjeti podcrtati i označiti neke stvari.

I više od svega, htjet ćete odigrati ubojiti BINGO! Sretno!

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Ostali naslovi ovih autora:

Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina autori su domaćeg true crime podcasta Mjesto zločina. Zbirka priča-biografija o najpoznatijim serijskim ubojicama Profil zla rezultat je njihova rada na navedenom podcastu.

Gdje kupiti knjigu Profil zla:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Emilia Hart: Sirene

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sirene: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Sirene

Sirene

Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.

Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.

Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. …
Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)

Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.

Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)

Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.

Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)

Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.

Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.

U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…

Savršena naslovnica

Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.

I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!

Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?

Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)

A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.

Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.

Emilia Hart: Sirene

Čitati ili ne čitati?

Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.

Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)

Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.

Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.

Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.

Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!

Ostali naslovi ove autorice:

Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman  te onu za najbolji debitantski roman.

Sirene su njezin drugi objavljeni roman.

Gdje kupiti roman Sirene:

Stilus knjiga