Nezaboravno ljeto topla je i nostalgična priča o odrastanju u kojoj će svatko prepoznati djeliće svog djetinjstva i turbulentnih adolescentnih godina. Ewald Arenz već mi je otprije poznat hvaljenim romanom Miris starih krušaka. Nezaboravno ljeto priča je o mladiću kojeg su, nakon vrlo lošeg rezultata u školi, roditelji po kazni poslali da dva ljetna mjeseca provede kod bake i djeda i uči. Ili što bi mi po naški rekli: sprema popravne ispite. Za to vrijeme, njegovi će roditelji te braća i sestre ljetovati na moru. Kako se Frieder spremao za ispit i što mu se sve događalo, pročitajte u nastavku.
Ali u životu ne možeš zastati na mjestu gdje se putevi račvaju kada se cesta ispod tebe kreće sama od sebe. Možda da skrenem lijevo? Ili desno? Ne možeš utjecati na to. str.41.
Frieder
Negativne ocjene iz latinskog i matematike koštale su mladog Friedera ljetovanja na moru. Premda se sve čini crno, a popravni ispiti nisu baš mačji kašalj, optimistični Frieder ne uzrujava se previše. Momak sa puno različitih interesa, kojemu je najdraže napraviti neku šaljivu školsku nepodopštinu, odlučio je učenje kod strogog djeda i privržene bake iskoristiti najbolje što može.
Boravak kod djeda i bake
Došavši u djedovu i bakinu kuću, Frieder mora naučiti stroga pravila. Od kada do kada je učenje, kada je ručak, kada je slobodno vrijeme jer djed (koji Friederu i nije pravi djed) ne trpi neposluhe. Djed je veoma ozbiljan čovjek i uvaženi liječnik odlučan staviti Friedera u red. Ali Frieder ima i drugih poslova osim učenja. A jedan od najvažnijih je kako doći do djevojke koja mu se sviđa.
Dok se držala za moja ramena, osjetio sam njezin miris. Nikada, ali baš nikada neću zaboraviti taj miris, to mi je postalo jasno odmah i zauvijek. str. 118.
Dojam o djelu
U posljednje vrijeme, kada čitam takozvane “obiteljske romane”, najčešće su to teške, mračne priče, prepune nasilja, zlostavljanja i depresivnih likova.
Stoga je Nezaboravno ljeto bilo pravo osvježenje.
Priča o jednostavnom momku, srednjoškolcu, ni prepametnom, ni prevrijednom, a opet prepunom bezbrižnosti i radosti života tipičnom za njegove godine, baš me razgalila.
Knjiga je nekako pjevna, skladna i dok je čitate stalno imate na usnama smiješak. Nostalgično se prisjećate se svog odrastanja, zaljubljivanja i nespretnosti koje prati ta mladenačka dob.
Svoje nezaboravno ljeto priča nam glavni lik Frieder prisjećajući se, sada kada je već odrastao muškarac, možda najljepšeg ljeta u svom životu. To je ljeto imalo sve izgleda da ispadne katastrofalno, ali eto, na Friederovo čuđenje, ispalo je nezaboravno ljeto, ljeto za pamćenje.
Vrijeme provedeno kod djeda i bake, njihov specifičan odgoj mladog čovjeka, druženje s prijateljima, učenička praksa i prvi džeparac te konačno prva ljubav, sve je to utjecalo na mladog Friedera i stvorilo od njega osobu kakva je danas.
Što nas formira kao osobe?
Autor pripovijedanjem provlači pitanje o tome koliko nas (sretno ili nesretno) djetinjstvo i odrastanje oblikuju da postanemo ljudi kakvi smo u odrasloj dobi. Učimo li iz pogrešaka koje smo napravili u mladosti i možda najvažnije pitanje, koliko su nas te pogreške naučile odgovornosti, zrelosti i samostalnosti. Pogreške u djetinjstvu su bolne, ali one su izvrsni učitelji.
Tako je i mladi Freider, provevši nezaboravno ljeto svog života, naravno položio popravne ispite i krenuo u novo, zrelije razdoblje života. Ipak, onaj djelić mladog, simpatičnog i pomalo zafrkanskog karaktera ostao je u njemu napravivši zadnju šalu za svoje profesore i nastavnike nakon što je odradio sve školske obveze.
Nezaboravno ljeto nostalgična je priča, lijepo ispričana, u kojoj će svatko naći djelić odrastanja i vremena kada nam je glavni problem u životu bio hoće li nam simpatija uzvratiti pogled ili ne.
Nisam mogao ni zamisliti da ću u jednom trenutku na život gledati pomalo kao na igru. Da više neću biti znatiželjan. str. 53.
O autoru
Ewald Arenz suvremeni je njemački autor, poznat po romanima koji istražuju međuljudske odnose i moć prirode. Rođen 1965. u Nürnbergu, Arenz je stekao široku publiku svojim uspješnicama poput Miris starih krušaka i Stari rizling. Njegov jedinstveni stil kombinira duboku emocionalnu introspekciju s nježnim humorom, čineći ga jednim od najprepoznatljivijih suvremenih njemačkih autora. Osim što piše, Arenz radi kao učitelj engleskog i povijesti. Živi u gradiću Fürth sa suprugom i troje djece.
Erica je mlada Engleskinja koja davne 1978. godine otputuje u Pariz kako bi se malo nauživala kulture prije početka studija. Na stubama crkve Sacré-Cœure susreće Laure, Parižanku koja živi boemski u punom smislu riječi (vidjet ćete točno na što mislim kad budete čitali knjigu). Laure previše pije, previše puši, starija je od Erice, ali ne toliko da bi bilo bitno. Priprema doktorat na prestižnoj Sorbonnei, održava veze s udanim ženama, ljubomornim ženama, ženama sklonima plaču i dramama.
Sviđala joj se Erica. Naravno da joj se sviđala. Ali nije joj se sviđalo to što joj se sviđala. Nije ju voljela, nije ju mogla voljeti. … Nije to bila ljubav; Laure nije željela živjeti u okvirima takva klišeja. (str. 68.)
Erica je neiskusna, naivna, ono što nam padne na pamet kad kažemo „dobra cura“. Laure je suprotnost. Ipak, njihov susret na stubama ispred crkve pokaže se sudbinskim. U djeliću sekunde među njima plane iskra, iskra koja će zapaliti plamen neslućenih razmjera.
Možda zato što nikad prije nije bila zaljubljena, Erica se osjećala krhko, prozirno, kao da je sve, od buke do svjetlosti, lako moglo probiti njezinu kožu i prodrijeti u nju. (str. 76.)
No njihove različite osobnosti, želje i (zacrtane) budućnosti prijete razdvajanjem i slomljenim srcem.
Odlučila je. Erica je protrnula od zadovoljstva. Srce joj je doslovno poskočilo, napravilo mali salto u njezinim grudima. Odlučila je. (str. 293.)
Tijekom godina, od velegrada Pariza pa do seoceta u Engleskoj, pratimo njihovu fatalnu ljubav. Ljubav koja neće biti ono što su one očekivale. Čak ni ono što mi čitatelji očekujemo…
AI generated
Treći
Drugi život treći je roman jedne od mojih omiljenih autorica, Kiran Millwood Hargrave. Dok je prethodna štiva gradila na povijesnim činjenicama, ovdje se ukoštac hvata sa suvremenošću. I moram priznati, odmah na početku, izostalo je oduševljenje koje me zapljusnulo već na prvim rečenicama prethodnih romana, Milosti i Gospodarica pčela (linkovi su na dnu objave).
Roman Drugi život trebao bi biti ljubavna priča između dvije žene, i meni je to sasvim OK. Međutim, ljubavi Erice i Laure nisam povjerovala. Za početak, ni jedna ni druga nisu mi se pretjerano svidjele. Da je kojim slučajem Laure muškarac, rekla bih vam da je riječ o toksičnoj vezi i smatrala bih da Erica treba bježati koliko je noge nose. Laure je žena, a ja se držim iste stvari. Njihova ljubav, doista sudbinska, ipak je toksična i njih dvije nisu jedna za drugu. Erica je, rekla sam, naivna i vrlo mlada. Laure je iskusna i prilično sklona manipulaciji. Ne sviđa mi se to. I kako godine prolaze, njih se dvije spajaju, razdvajaju, spajaju… I uvijek nekako loše djeluju jedna na drugu. Kao da jedna uz drugu postaju ono što nisu.
To je taj drugi život
Ipak, svidjela mi se atmosfera romana. Dosta je onako teška, maglovita, melankolična. Odlično je opisana čežnja između njih dvije, no nije to ona dobra čežnja. Teško mi je opisati vam što mislim… One, jednostavno, nisu dobre zajedno. Cijelo sam vrijeme navijala da to napokon shvate. Da pokušaju izgraditi živote neovisno jedna o drugoj.
I to je ta ideja koja se skriva u naslovu. Pratimo ih godinama, od mladosti pa do sredovječnosti i dalje. Živote koje žive čitavo vrijeme pritišće svijest o drugom životu. O onome što se možda moglo dogoditi, kako se moglo živjeti da su odluke bile drugačije, vremena drugačija, okolina drugačija. Misao o drugom životu lebdi iznad njihove odrasle dobi. Ono vječno pitanje – što bi bilo kad bi bilo.
… znala je da Erica osjeća isto. Da vidi što i ona. Ne samo ono što je pred njima… Ne samo ono što je iza njih… Nego i drugi život, položen preko ovoga poput nečega tanjeg od kože: svilene koprene ili daha. (str. 351.)
AI generated
Kiran Millwood Hargrave toliko je talentirana autorica. Fabula romana nije mi sjela, a ipak sam željela čitati dalje. Nešto me vuklo, nije mi dalo spustiti roman, iako sam se prilično često živcirala oko svega. Sve je tako lijepo napisano, iz svake rečenice izvire talent. Slike nam se stvaraju u glavi, uspijevamo zamisliti i Lauren prljavi sobičak, i vrelinu ljetnog dana u kojem su se upoznale, i plažu kojom su šetale…
Najljepše mi je provlačenje umjetnosti cijelim romanom. Jako volim Moneta i njegove lopoče i divno mi je koliko su upleteni u priču. Pariz kao takav i jest grad umjetnosti i autorica divno isprepliće književnost, slikarstvo, čak i glazbu s osjećajima glavnih junakinja.
Preporuka
Ne znam koliko je Drugi život baš priča za široke mase, ali svakako vas potičem na čitanje. Priča je pomalo otrovna, ali jako lijepo napisana. Doživjet ćete, negdje duboko u sebi, tu nostalgiju, tugu, žudnju… Razmišljanje o tome kakav bi bio drugi život. Bi li bio bolji, gori, sretniji, nesretniji…
Kraj mi se jako svidio, skroz je na mjestu i nije mogao biti nego takav, makar po mom mišljenju. I nekako, sviđa mi se što se uloge zamijene. Kao da su Laure i Erica toliko utjecale jedna na drugu da su ostavile djelić sebe u ovoj drugoj, u ženi koju tu toliko voljele.
Večer je. Voda je zagasito modra. A onda voda od modre najednom postaje crvena. Voda poprima boju krvi i počinje rasti, kao u biblijskoj egipatskoj poplavi. Crvene vode rastu i rastu. (str. 328.)
Crvena voda
Rujan 1989. Nakon fešte u malom dalmatinskom mjestu nestaje sedamnaestogodišnja Silva. Policija već sutradan počinje istragu, no kako dani prolaze, tako ona zapinje i tapka na mjestu.
Silvina obitelj, šutljivi otac Jakov, majka Vesna i brat blizanac Mate, počinje se raspadati onog trenutka kad saznaju za djevojčin nestanak.
Tako pamti Vesna tu večer. Pamti je do dan-danas. Jer, danas zna. Zna ono što tada još nije znala. Zna da je to posljednja večer njihova normalnog života. (str. 11.)
Dani prolaze, Silvi ni traga ni glasa. Otac provodi vlastitu istragu, a onda se polako zatvara u sebe. Majka se ne predaje, pritišće policiju, pritišće sina i muža, no saznanja nema.
Silva, di si?– pisao se Jakov. Silva, javi se. Silva, di si? Javi nam di si. Ali odgovora nije bilo. Umjesto odgovora stizala je samo šutnja. (str. 89.)
Prolaze mjeseci prolaze godine. Rat dolazi i odlazi. Silvin nestanak svakog je dana sve manje bitan, pogotovo kad se sazna da je planirala otputovati. Dolazi novo vrijeme, stvorena je nova država. Nekadašnji osumnjičenici postaju ratni heroji. Nekadašnja perspektivna mladež propada. Malo se mjesto razvija pod pritiskom turizma. Silve i dalje nema.
To je davna prošlost. Davna i bolna. Drugo je vrijeme, druga država. Drugi smo mi. (str. 174.)
Čitavih dvadeset i sedam godina, Mate traga za svojom sestrom blizankom i ne uspijeva se smiriti. Neće ni uspjeti dok je ne nađe, živu ili mrtvu. A život ide dalje… Samo Slive nema.
-Ne- kaže. – Nikad je nisu našli. NE zna se što je s njom. -Jadni joj otac i mater – odgovara Sanja. – Zamisli tu noćnu moru. Ne može čovjek gore zamisliti. (str. 115.)
Obiteljska tragedija
Priču o Silvinom nestanku i tragediju koja je zauvijek obilježila i promijenila njezinu obitelj pripovijeda nam nekoliko likova. Njezini najbliži, majka Vesna, otac Jakov, blizanac Mate, našli su se u situaciji koju nisu mogli zamisliti niti u najgorim noćnim morama. No to nije sve. Kako policijska istraga napreduje, otkriva se da Silva nije bila ona za koju se izdavala. Silva je djevojka koja je čuvala brojne tajne. Meni osobno toliko odbojna i nesimpatična; okarakterizirana toliko savršeno da je vidimo ispred sebe. Svi znamo taj tip djevojke, da vam ne duljim i ne namećem svoje viđenje njena lika i djela. Lijepa (čak najljepša), vragometna, pametna. Promućurna, zahtjevna. Najbolje od svega je to što mi čitatelji otkrivamo Silvu malo pomalo, točno onako kako napreduje policijska istraga, u isto vrijeme kad i njezina obitelj.
Uz obitelj, priču nam pripovijeda i policajac simboličnog imena Gorki, imena koje je u jednoj državi budilo poštovanje, u drugoj prijezir. Tu su i brojni drugi likovi, povezani Silvinim najprije životom, a poslije i nestankom.
Pavičić majstorski piše život dalmatinskog mjestašca. Zatvorene škure, mrke poglede, stisnute usnice. Malomištanska pravda na više mjesta ostavlja nam gorko-slatki okus u ustima. Ali što god mještani naprave, koga god okrive; u koga god policija posumnja i ma kakav trag otkrije, ne nalaze ono najvažnije – Silvu.
Na ulici nije bilo nikoga. Ali Mate je znao: iza svih tih škura, balatura i grilja priča se samo o njegovoj sestri. Dok u pozadini radi TV, dok večeraju, dok kuhaju čaj ili peru pjate, mještani govore o Silvinom nestanku. (str. 32.)
Crvena voda – za svaku preporuku
Crvena voda jedan je od onih romana koji se mora naći na vašoj listi za čitanje, pogotovo sada, u Mjesecu hrvatske knjige! Kako Pavičić piše, to nisu istine! Priča o Silvinom nestanku slojevita je, mučna, tužna. Razvlači se godinama, desetljećima. Svaki mali trag znači i nešto i ništa u isto vrijeme. Može li osoba potpuno nestati s lica Zemlje? Može li mlada djevojka nestati bez ikakva traga?
U drugim obiteljima postoje rođendani, postoje imendani, godišnjice braka. U njihovoj uza sve to postoji i taj dan. Tako su ga Jakov i ona zvali: Onaj dan, Taj dan. Dvadeset i treći rujna, dan kad je Silva nestala. (str. 98.)
Uživala sam u svakoj stranici. U savršeno prikazanoj atmosferi propadanja jedne i nastanka nove države. U intrigama i lažima malog mjesta, u tajnama koje se samo šapuću, ali svi ih znaju.
A rasplet? Rasplet je genijalan! Roman mi je preporučila mama (inače gospođa sklona spoilanju) i jedva sam je zaustavila kad je počela prepričavati. Onda sam u dva dana progutala svih ovih 350 stranica i naravno, odmah otišla kod mame na kavu na razglabanje o knjizi. Ona rasplet nije pogodila, ali dobro je protumačila neke stvari koje su meni potpuno promakle. Ipak, ja sam pogodila rasplet pa sam joj potanko objašnjavala koji su me tragovi do tamo doveli. Uglavnom, vrlo kvalitetno majka-kći druženje, a za sve je zaslužna Crvena voda!
Ovo je jedan od onih romana koji se ne zaboravljaju jer njihova kvaliteta ne leži u zapletu. Kvaliteta ovog romana izvire iz svake izvanredno napisane rečenice, iz smisla, iz povezanosti svakog poglavlja, svake scene… I budući da se sve odvija u Hrvatskoj, točno možemo zamisliti i gradić i likove i sve.
Da ne duljim… Uzmite Crvenu vodu! Ne da se nećete pokajati, nego ćete trčati u najbližu knjižnicu ili knjižaru po još!
Ostali naslovi ovog autora
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. godine nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman.
Na blogu Mala od knjiga možete pročitati osvrte na njegove sljedeće romane:
Prvi put susrećem se s ovom autoricom i moram priznati da me ugodno iznenadila. Vrlo realističnim pristupom Dvorakova oslikava život običnih ljudi. To su oni koji ne spašavaju svijet, već pokušavaju preživjeti dan. Upravo zato djeluju stvarno i lako se pamte.
Pratimo liječnika kirurga opterećenog brojnim problemima na poslu i u privatnom životu. Roman odlično demistificira sindrom bijele kute po kojem su liječnici, pogotovo specijalisti, nedodirljivi. Dapače, Hynek Grábl vrstan je u svom poslu, ali ne uspijeva izboriti poštovanje, dok ga u kući nezadovoljna žena i dvoje tinejdžera izluđuju u tolikoj mjeri da se najradije odmara sam, nakon provedene operacije, u liječničkoj sobi.
Sve se u meni vrti poput ubrzanog filma, stalno iznova, kao omča koja se sve čvršće steže oko mene. str. 85.
Bolnica
Hynek Grábl voli svoj posao. Voli biti kirurg i voli medicinu. Zbog jedne greške u prošlosti mijenja veliku gradsku bolnicu za manju lokalnu, nadajući se da može početi ispočetka. Mrzovoljna žena Marketa bori se s kućom pod hipotekom, problemima u sinovljevoj školi i nezainteresiranim suprugom kojem samo prigovara.
A jedino što mi je u svemu potrebno jest sasvim obična i smiješna utjeha. Ona koja će mi pružiti mogućnost da izdržim, sve dok opet ne izronim na površinu i udahnem. Jer čovjek se u životu ne može trajno držati iznad razine vode. str. 259.
Svaki dan- problemi
Hynek je najsretniji u operacijskoj sali. Ali i tamo ga nerviraju. Spore ili neuke sestre, preplašeni i nestrpljivi pacijenti, primarijus koji od njega očekuje više odgovornosti bez mogućnosti napredovanja. Pa kad se Hynek u bijegu od svih problema povuče u liječničku sobu za odmaranje, ni tamo obično nema mira. I onda se vraćaju stari demoni i, kao utjeha, samo čašica pića da otkloni stres i opusti ga. Ali to je silazna putanja…
Nemojte zaboraviti da se ovdje odmaram za dobro pacijenta, neispavan doktor potencijalni je ubojica. str. 21.
Dojam o knjizi Kirurg
Likovi Petre Dvorakove su toliko životni, ranjivi, nesavršeni i puni mana, da su zapravo autentični. Svakodnevne situacije koje su bliske milijunima ljudi koji žive u brakovima, kao i vrlo ogoljen pogled na bolničko ozračje, daju nam prikaz života s kojim se možemo poistovjetiti.
Situacije su vrlo realne, dijalozi čisti, a likovi nemaju skrivenih motiva. Njihovi su životi puni pogrešnih odabira, ali oni se nekako, svaki put kad potonu, vraćaju na površinu. Posebno je dobro opisan glavni lik, liječnik koji se koprca između svojih životnih promašaja, sklonosti prema alkoholu, obitelji koji ga živcira i krize srednjih godina kada ne može odoljeti šarmu mlade djevojke.
Posebno mi se u knjizi svidio kraj. Obično očekujemo da se na kraju knjige sve nekako posloži i riješi i svi sretno žive do kraja života. U Kirurgu toga nema. Sve što likovi nose sa sobom prati ih čitavom knjigom jer kao i u životu, nema brzih rješenja. Ostaje samo spoznaja da smo mogli napraviti neke druge izbore, a ako već nismo, onda trebamo samo malo utjehe (u obitelji ili sa strane) da se nosimo s ovima koje smo odabrali.
Jako lijepa knjiga.
O autorici
Petra Dvořáková (Velké Meziříčí, 1977.) češka je spisateljica i scenaristica, a dosad je objavljivala publicistiku, fikciju i knjige za djecu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu, a budući da je završila medicinsku srednju školu, neko je vrijeme radila i kao medicinska sestra. Iznimno uspješan roman Kirurg objavila je 2019. godine.
Nina Beau, Etienne Beaulieu i Adrien Bobin povezali su se sasvim slučajno jednoga davnog dana u osnovnoj školi, prije trideset godina. Spojila su ih prezimena; ne samo što počinju slovom B, već ih je kao članove svoga razreda prozvao najgori učitelj u školi.
Njih troje rastu u gradiću u francuskoj provinciji, svatko u svojim posebnim obiteljima. Njihovo prijateljstvo uskoro postaje neraskidivo, a osim sadašnjosti, povezuje ih i budućnost. Maštaju o tome kako će se, kad napune osamnaest, preseliti u Pariz i ostvariti glazbenu karijeru.
Povezivao ih je isti san: otići će, čim odrastu. Napustit će tu zabit i otići u veliki grad… Tamo gdje je sve osvijetljeno, tamo gdje ima mnogo ljudi i neznanaca na ulicama i nitko nikoga ne ogovara. (str. 28.)
Trideset godina poslije, Nina, Etienne i Adrien uopće ne razgovaraju.
Sjeti se onog što su si Adrien i ona znali reći: Život ti katkad nešto uzme, ali ti zauzvrat daruje nešto drugo. No katkad nas život iznevjeri. Nepravedno podijeli karte. Katkad nam taj život laže, prevari nas. (str. 353.)
Snovi koje su imali uglavnom su ugušeni. Ne žive živote kakve su planirali. Uglavnom su usamljeni. A onda je na dnu jezera pronađena olupina automobila i pokrenuti su događaji koji se više ne mogu zaustaviti. O pronalasku olupine i tajni koje skriva piše lokalna novinarka Virginie, misteriozna žena koja se nekoć družila s našom trojkom, ako je vjerovati njezinim pričama.
Ponekad je bolje prešutjeti istinu. Jer istina može izazvati mnogo toga lošeg. (str. 546.)
Tko je njih troje?
Pripovijedam im svoj život, dio po dio, onaj život o kojem ništa nisu znali, život poslije nas troje. Moj život poslije njih. (str. 489.)
Etienne je prvi. On je neka vrsta vođe. Nije mi se svidio njegov lik, i istodobno, jako mi se svidjelo kako ga je autorica prikazala. Iz nekog drugog ugla on bi bio negativac. On je bogat, on je najljepši, pametan je, ali buntovnik. Sve cure lete za njim. On je jedan od onih kojima je pronalazak olupine na dnu jezera utjerao strah u kosti. Što to Etienne zna, a ostatak grupe ne zna? Što se dogodilo dok su bili tinejdžeri?
Adrien je nježan. Također vrlo pametan. Zlostavljanje koje je prošao u školi jako ga je obilježilo. Osjećaja je, uvijek u sumnji da nije dovoljno voljen. Uvijek u dvojbi zašto se Etienne i Nina uopće druže s njim.
Treća je Nina. Vesela, hrabra, neustrašiva Nina. Živi s djedom, roditelje nema. Zabavna je, glasna. Jako voli ovu dvojicu i drži ih zajedno; Nina je ljepilo grupe. Odrastajući, napravit će brojne gluposti, a neke će je koštati mira, zdravlja, prijatelja…
Jednostavno – više
Postoje knjige koje čovjek jednostavno propusti, kao neki susret koji se ne dogodi. U njima su priče i likovi koji su možda sve mogli promijeniti. A propustili smo to učiniti. zbog nekog nesporazuma, korica, sažetka, predrasuda. Srećom, život nas katkad sâm natjera da ih uzmemo u ruke. (str. 425.)
Budući da jako volim Valerie Perrin, jedva sam čekala pročitati i ovaj njen roman. Sadržaj je mješavina svega što volim pa nisam ni sumnjala da će mi se Troje svidjeti. Doduše, odmah ću vam reći iskreno, ipak sam očekivala malo više. S puno sam ljudi komentirala ovaj roman i mnogi su rekli da im je čak bolji nego Svježa voda za cvijeće, autoričin prvi kod nas preveden roman. Koliko god me to iznenadilo, jer meni je Svježa voda nekakav vrh iznad kojega ne ide, razvila sam stvarno velika očekivanja koja, nažalost, nisu ostvarena.
Znam, znam, ne bih smjela početi s manama, ali moram ih istresti iz sebe pa će kasnije pohvale, kojih ima stvarno puno, zaokružiti ovaj osvrt i ostaviti nas u vedrijem raspoloženju.
Prva mana – broj stranica. Da je samo stotinjak manje, bilo bi izvrsno. Iako Perrin piše savršeno, neke se stvari ili ponavljaju ili su nepotrebne.
Druga stvar – moja najveća zamjerka – rasplet. Vidite, već sam na samom početku romana shvatila tko je tajanstvena Virginie i kako je povezana s trojcem. Cijelo sam si vrijeme govorila, ma nemoguće, nema šanse da bi autorica tako skupusila najvažniji dio romana… Ali jest. Moje je završno iznenađenje izostalo i rasplet me stvarno nije oduševio. Toliko je knjiga već napisano na isti kalup i očekivala sam od Perrine ipak malo više mašte, malo više… Jednostavno – više.
A sad… Pohvale!
Kao što sam rekla, Perrin piše predivno! Čitala bih valjda i telefonski imenik da ga ona napiše! Rečenice su tako lijepe i tečne, gotovo kao pjesme. Jezik je jednostavan, ali bogat. U njemu se doista reflektira ljepota ljubavi i prijateljstva koju likovi osjećaju.
Izvrsno mi je bilo i to što roman Troje nudi toliko toga! To je ljubavna priča. To je drama. To je obiteljska drama. Misterij. Triler. Filozofski roman. Bildungsroman. I svaki mi je sloj bio divan! Ova autorica ima neku moć da vas veže uz svoje stranice. Jednostavno nisam mogla prestati čitati! Sve me živo zanimalo! Jesam li u pravu vezano uz Virginie? Čije je tijelo pronađeno na dnu jezera? Što se to toliko strašno dogodilo da je presjeklo veze među najboljim prijateljima? Roman je toliko sveobuhvatan da vas tjera na vraćanje stranica i opetovano čitanje. Više sam se puta vraćala na neke tragove, ponovo čitala, mozgala o stvarima… Troje je roman koji se čita više puta, to je sigurno!
Perrin je majstorica ljudskih karaktera. Koliko god likovi bili nesimpatični ili čak odbojni, način na koji ih ona piše budi u nama suosjećanje i razumijevanje. Jako, jako sam uživala u čitanju, u rastu i razvoju likova, u njihovim sudbinama, gubitcima i pronalascima.
Premda nije bez mana (koje vama možda uopće ne budu mane), roman Troje nešto je što morate pročitati! Ako još niste, uhvatite se ukoštac s Ninom, Etienneom i Adrienom, neće vam biti žao. Osjećat ćete kako vam život postaje mrvicu bogatiji, nježniji, slojevitiji. I možda ćete, baš poput mene, još dugo nakon što zatvorite posljednju stranicu razmišljati o prijateljstvima, tajnama, nadi, iskupljenju i drugoj šansi.
Ostali naslovi ove autorice
Valerie Perrin jedna je od mojih omiljenih autorica. Njezini romani Oni koje nitko ne posjećujete Svježa voda za cvijećeimaju mnoštvo obožavatelja, pogotovo ovaj potonji. I samoj mi je Svježa voda jedan od najdražih romana ikada. Toliko je sjetan i tužan, a istodobno nekako jak i oslobađajući. Pola sam duše nad njim isplakala…
Što se dogodi kada se iskusnom detektivu suprotstavi vrlo inteligentan, poznat i karizmatičan čovjek, cijenjen u svojem zvanju? Washington Poe uvjeren je da je poznati chef, vlasnik Michelinove zvjezdice Jared Keaton, usmrtio svoju kćerku Elizabeth. Jared Keaton optužen je i osuđen zbog indicija kao što su tragovi krvi, ali Elizabethino tijelo nije pronađeno ni nakon šest godina.
Elisabeth
Dok Jared Keaton sjedi u dobro čuvanom zatvoru, u gradsku knjižnicu ušetala je iscrpljena i preplašena mlada djevojka koja tvrdi da je Elisabeth Keaton. Washington Poe je zaprepašten ovom viješću jer je sa sigurnošću ustvrdio da je nađena krv Elisabethina i da nije bilo mogućnosti za grešku. U međuvremenu, Jared šalje poziv Poeu iz zatvora tražeći da ga ovaj posjeti. Poe nema dileme, odlučuje posjetiti Jareda u zatvoru.
Zurio je u laptop. Djevojku koja je pokušala osloboditi Jareda Keatona i potom uništiti Poeov život. str. 280.
Dojam o djelu Crno ljeto
Ovo je jedan od onih krimića u kojem sam uistinu uživala. Manipulativan, iznimno inteligentan čovjek za kojeg detektiv misli da je “čisto zlo” vuče konce čak iz zatvora na koji je osuđen na dugi niz godina. Detektiv mu pokušava parirati i premda je porota povjerovala da je Jared Keaton ubio svoju kćerku, Poe osjeća da je Jared mentalno jači protivnik kojeg ni zatvor neće slomiti.
Kad se nakon šest godina pojavi djevojka koja tvrdi da je Elisabeth i Poe dobije forenzičku potvrdu o tome, na rubu je isprike čovjeku kojeg je prije šest godina poslao u zatvor. Ali cijelo ga vrijeme nešto kopka i ne da mu mira. Udruži se s prijateljicom i neobičnom istražiteljicom Tilly Bradshaw kako bi pronašao rupu u novonastaloj Jaredovoj nevinosti.
I krv se podudara Poe. Prije šest godina optužili ste nedužnog čovjeka. str. 41.
S ovim sam se autorom susrela čitajući Lutkara, ali Crno ljeto još mi je bolja knjiga. Volim inteligentno napisane knjige, a Crno ljeto je baš to. Napeto, dinamično i pametno napisano, pročitajte, nećete požaliti.
Istovremeno, ovo je jedan od boljih opisa ličnosti psihopata koji sam do sada pročitala. Predstavlja čovjeka koji je za javnost bio toliko superioran da su ga mase obožavale, vrlo lukav i karizmatičan, skoro pa nepogrešiv. Ali kao i uvijek kod ovakvih ljudi, ne mogu pobjeći od vlastitog ega.
Testirao ga je. Svaki korak, u nadi da će naći kobnu pogrešku u slijedu događaja s kojima je bio upoznat. str. 323.
O autoru
M. W. Craven rođen je u Carlisleu, a odrastao u Newcastleu. Sa samo šesnaest godina pridružio se vojsci, a poslije završava studij socijalnog rada i radi kao probacijski službenik. Njegov roman Lutkar, prvi iz serijala o detektivu Washingtonu Poeu, dobitnik je nagrade CWA Gold Dagger za najbolji krimi roman. Svaki njegov sljedeći roman, među njima i Crno ljeto, također je nominiran ili dobitnik književnih nagrada.
Toma je prije dvanaest godina prevarila supruga Amy. Budući da mu je kći miljenica tada bila tek šestogodišnjakinja, Tom je odlučio ne poduzeti ništa i ostati.
I rekla je da me htjela naljutiti; samo je željela nekakvu reakciju, samo je to tražila. Ali to baš i nije moj stil. Ako se išta može učiniti da se nešto popravi, ja ću to i pokušati. No u ovom slučaju nisam bio siguran što bi to bilo. Rekla mi je da ja nemam mišljenje ni stav ni o čemu. Ja sam rekao da sve što činim, činim za nju i djecu. (str. 8.)
Odlučio je, isto tako, otići čim mu kćerka ode na fakultet. Dvanaest godina osrednjeg braka, ni dobrog ni lošeg, brzo je prošlo i evo, napokon je došao taj dan. Tom ukrcava kći Miriam u auto, kako bi je odvezao na udaljeno sveučilište. Pozdravlja se sa suprugom i sinom. I vozi.
Otac i kći stižu do njezine studentske sobe, on joj pomaži smjestiti se i odlazi. Miriam vjeruje da otac ide kući. Tom također vjeruje da ide kući. Ali onda… Nastavlja voziti.
To me malo prestrašilo. Možda sam po prvi put shvatio što činim. Ali istovremeno sam mislio, ono, O.K., mali, od sad na dalje si svoj. (str. 82.)
Osim bračnih problema, Toma pritišće i prisilni dopust koji je bio prisiljen uzeti zbog pomalo rasističkih stavova. Vozeći sve dalje, Tom posjećuje prijatelje i poznanike, želeći otići od njih im se približi.
…pa shvatio da ne želim pisati o tuđim iskustvima ni tuđim idejama o svijetu, želim imati vlastite; no nisam zapravo htio ni to. Htio sam samo sjediti i do kraja života čitati knjige. (str. 93./94.)
Bježeći od prošlosti prema budućnosti koju ne uspijeva niti zamisliti, Tomu će se na putu naći nešto neočekivano – sadašnjost.
Očekivanja vs. stvarnost
Počevši od naslovnice pa do sažetka na stražnjoj korici romana Ostatak naših života, imala sam prilično visoka očekivanja. Naime, očekivala sam neku vrstu romana ceste. Lika koji putuje američkom pustinjom i traži sebe, pronalazeći mudrost, ljepotu i utjehu u malim situacijama na koje nailazi i krajoliku kojim prolazi.
Nema gotovo ničega što si ne možete učiniti, tako sam mislio. A što god to bilo, vjerojatno ćete preživjeti, a možda čak na kraju biti i sretniji nego prije. Ali to ne čini stvar manje groznom. (str. 146.)
Što sam dobila, ne znam. Možda 30 posto ovog što sam očekivala i 70 posto Tomovih nepovezanih razmišljanja o životu, prošlosti, sadašnjosti…
Roman nije u potpunosti nezabavan. Tu i tamo pojavi se bljesak duhovitosti i cinizma na koji se čitatelj nasmiješi, a to uvijek cijenim. Ni to putovanje na koje se Tom dopola slučajno, a otpola namjerno odvaži nije nezanimljivo. Samo, nešto nedostaje. Nekako mi nedostaje života u svim tim ljudima koje Tom susreće, u svim situacijama koje doživljava… Sve što se događa – jednostavno je ravna crta. Ne osjećam emociju koji bi glavni lik trebao osjećati. Više sam se puta upitala osjeća li i on uopće išta…
Ono što mi se svidjelo i što bi, makar za mene, popravilo roman, jest da je autor išao u smjeru dokumentarne fikcije. Što želim reći? Tijekom svog putovanja, kako bi se približio poznatim i nepoznatim ljudima, Tom izmišlja kako piše knjigu o uličnoj košarci te usput fotografira igrališta i ljude koje tamo susreće.
Tu vidim ogroman potencijal. Zamislite da je ovaj roman proširen tim fotografijama i kratkim crticama s putovanja. O košarci, o ljudima, o različitim životnim pričama… Meni bi to bilo top. Neka vrsta priče u priči, knjige u knjizi. Lakše bih se zbližila s glavnim likom i možda bih mu povjerovala. Ovako, nije me dotaknuo.
Finalist za književnu nagradu
Možda se tako ne čini iz mojih riječi, ali razumijem zašto je Ostatak naših života bio u finalu prestižne nagrade Booker. Stvarno razumijem. Autor dobro piše, rečenice su lijepe, jednostavne, nepretenciozne. Pa onda ne znam – možda je čitav roman trebao biti takav – jednostavan i nenakićen, razumljiv, ravan kao osjećaji glavnoga lika. Super mi je bilo to što mi se ni jedan jedini lik nije svidio. Tom i Amy su grozni, brak im je užas i baš mi je tužno-slatko što oboje misle da se tu ima nešto spašavati.
Kraj je zanimljiv i baš me zanima što ćete misliti o njemu kad ga pročitate. Je li on dokaz njihove ljubavi ili prihvaćanja? Je li to ono „tako je, kako je, idemo dalje“ ili je ipak više ono „dok nas smrt ne rastavi“.
Za kraj, ne znam što bih vam još rekla. Ostatak naših života bio mi je ok, ali ništa više od toga. Razumijem njegovu kvalitetu, ali ne mogu reći da sam se baš raspametila od užitka dok sam čitala.
Najbolje vidite sami. Ima svega 200 stranica pa i ako vam se ne svidi, nećete izgubiti previše vremena.
Ostali naslovi ovog autora
Ben Markovits je britansko-američki pisac, autor dvanaest romana. Kod nas je, zasad, preveden samo Ostatak naših života, roman koji je 2025. godine bio finalist za nagradu Booker.
Kriminalistički roman Lijek djeluje toliko realistično da čitatelji imaju dojam da se radi o stvarnim aferama prikrivanja loših rezultata istraživanja radi zaštite profita i utjecaja novca na znanost. Sve to kako bi se jačao farmaceutski lobi. Autorica je za potrebe pisanja knjige provela opsežno istraživanje o tome kako velike farmaceutske kompanije funkcioniraju pa nije isključeno da se knjiga referira na neke stvarne slučajeve korupcije u zdravstvu.
Svi vjeruju u nju. Jedino ona ne vjeruje u samu sebe. str. 134.
Dublin, 2014.
Radnja započinje u Dublinu 2014. godine na elitnom koledžu St. Edmunds. Dvadesetogodišnji student medicine Theo jedno jutro ustaje iz kreveta i nestaje bez traga ostavivši svoju usnulu djevojku Dani. Theo je bio u grupi studenta koja je, pod vodstvom uglednog profesora, ispitivala, odnosno testirala novi, revolucionarni lijek za Alzheimerovu bolest. Prvi pokazatelji, na jednom malom dijelu populacije, dali su zapanjujuće rezultate. Dani se ne miri s Theovim nestankom ispitujući sve, od obitelji do profesora i studenta, ali Theo kao da je propao u zemlju.
E-mail je napisan na engleskom, a Theo sa svojim ocem nikad nije razgovarao na engleskom. str. 44.
Dublin, 2024.
Deset godina kasnije, Dani se vraća na isti koledž kao profesorica povijesti. Još uvijek je kopka Theov nestanak, a vlastita prošlost na St. Edmundu i dalje je progoni. U međuvremenu, Danina je majka,, oboljela i dementna, smještena u ustanovu odgovarajuće skrbi. Napredak istraživanja lijeka za Alzheimerovu bolest za Dani postaje i osobna priča. Ako lijek uistinu daje rezultate, možda za njezinu majku ima nade. Ali nije sve tako jednostavno. Na sveučilištu nisu spremni otkriti rezultate testiranja…
Dojam o djelu
Lijek je kriminalistički roman u čijoj je pozadini tema korupcije i moći velikih farmaceutskih tvrtki. Knjiga se izravno bavi fiktivnim testiranjem revolucionarnog lijeka za Alzheimerovu bolest. Misterij nestanka studenta na prestižnom sveučilištu autorica je uklopila u medicinska istraživanja i klinička ispitivanja na sveučilištima te sumnju u malverzacije rezultatima ispitivanja.
Ako je bila u krivu u vezi sa svime dosad, možda je u krivu i po pitanju tog lijeka. Možda bi ga mogla dati majci. str. 282.
Tijekom radnje knjige autorica ispituje moralnu dimenziju i propituje način financiranja sveučilišta, sponzorske ugovore, suradnje koje imaju čelnici fakulteta s farmaceutskom industrijom i još mnogo toga.
Koledž St. Edmunds autorica je opisala kao sukus dvaju poznatih irskih sveučilišta, Trinity Collegea u Dablinu i Maynooth University u Maynoothu.
Trinity College sam svojevremeno osobno posjetila pa sam se uvjerila u vjerodostojnost same pozadine priče. Njegove povijesne kamene zgrade, zatvorena dvorišta, stroga hijerarhija, sivo-bijela unutrašnjost, stil koji je književnosti poznat kao Dark Academia, savršeno odgovara stvarnom izgledu pojedinih povijesnih dijelova dublinskih kampusa.
Tim više što je i autorica diplomirala na istom koledžu, dalo je čitateljima osjećaj autentičnosti i prepoznatljivosti.
Problem korupcije u zdravstvu, sumnje u rad farmaceutske industrije, izvrsna pozadina prestižnog sveučilišnog kampusa, misterij nestanka briljantnog studenta, sve je to autorica ukomponirala u zanimljiv roman čija radnja djeluje vrlo autentično. A to je ono što nas pomalo straši.
Jo Spain irska je spisateljica i scenaristica. Join prvi roman, S našim blagoslovom, našao se u užem izboru natječaja Richard and Judy Search for a Bestseller, dok joj je prvi psihološki triler, Priznanje, bio bestseler broj jedan u Irskoj. U izdanju Znanja objavljen je i njezin bestseler Ispod površine. Jo živi u Dublinu s mužem i četvero djece.
Sylvie je žena u četrdesetima, friško razvedena, zbunjena, pomalo otuđena od kćeri tinejdžerice. Cijeli svoj život navikla je izbjegavati teška pitanja i čuvati tajne.
Ako kao dijete naučiš kako potisnuti bolne stvari – za mene je to bilo sve ono što se davno dogodilo u šumi, ona vrsta pitanja zbog kojih će se moja majka ukočiti na mjestu i namrštiti se kao da ju je stisnulo srce – postaneš prokleto dobar u blokiranju stvari. I čuvanju tajni. Samo što tajne, ispostavilo se, ne nestaju u potpunosti. (str. 9.)
Kada joj majka završi u bolnici, prošlost se na nju sruči svom snagom. Osim toga, i kći joj se uvaljuje nevolje pa Sylvie jedva preživljava iz dana u dan.
Nije ni svjesna da stare obiteljske tajne vrebaju iz prikrajka, kako bi se napokon saznale i svijetu pokazale svoje lice, pa bila Sylvie na to spremna ili ne.
Kuća od stakla – davnije – Rita
Rita je mlada guvernanta bogate obitelji Harrington. Upućena u najprljavije tajne te moćne obitelji, prisiljena ih je čuvati i praviti se kao da ništa ne vidi ni ne čuje.
Naša je obiteljska povijest bolna i zamršena, nezgrapna kao hrpa zapetljanog flaksa za pecanje… (str. 97.)
Nakon što Harringtonove zadesi tragedija, obitelj odlazi na selo, na predivno imanje Foxcote kako bi se utješila i zaboravila. No nije sve bajno. Otac odlazi na put, majka pada u apatiju i samo Rita održava kakav-takav privid mira i stabilnosti za dvoje djece, Heru i Teddyja.
To je ono što radim. Što sam oduvijek radila, bacala pregršti šljokica u najdublje, najprljavije sjene. (str. 29.)
A onda, jednog sasvim običnog jutra, pronađena je beba. Predivna, slatka beba, koja Harringtonovima dolazi kao melem na ranu. Umjesto da pozovu policiju, odluče je zadržati. Ali, kako dijete zadržati u tajnosti?
Nedugo zatim, na imanju je pronađeno mrtvo tijelo. Mreža laži koju tka obitelj Harrington, i Rita s njima, postaje sve veća. Hoće li se ikada rasplesti?
Tajne i laži bogate obitelji
Kad sam roman Kuća od stakla posudila iz knjižnice i predstavila pratiteljima na Facebooku, ostala sam iznenađena time što se velikoj većini nije svidio. Naime, sažetak mi se činio super i imala sam velika očekivanja. Ipak, u ovom slučaju, pratitelji su bili u pravu. Kuća od stakla solidan je roman, ali ni blizu očekivanja koja je postavio sažetak.
Za početak, ne volim kad mi piše da je roman gotički triler, a ispadne obiteljska drama koja se zbiva na zabačenom imanju usred šume. Nije sve što se zbiva u šumi gotičko. Valjda (zamislite da sam umetnula onaj smajlić što sliježe ramenima).
Jedan je pratitelj rekao da je radnja „televisa presenta“. I nisam shvatila što želi reći, do samoga kraja. A onda, uf. Sapunica. Veoma, veoma nerealno. Toliko se toga događalo, no sve je spojeno u jednu poprilično klimavu cjelinu. Ne želim reći da romani inače trebaju biti vjerodostojni sto posto, ali ovako sapuničasti… Nisam oduševljena.
Dakle, što je važnije? Izblebetati istinu da bi se osjećala bolje ili učiniti ono što je ispravno? (str. 138.)
Popis razloga
Autorica je imala dobru ideju, to priznajem. Čak sam i znatiželjna prema njezinim ostalim romanima, iako mi se Kuća od stakla nije pretjerano svidjela. Bolje reći, nije bila ono što sam očekivala. E sad, valjda kvaliteta nekog štiva ovisi o našim preferencijama. Zato ću ovaj roman ipak preporučiti, ali ne svima. Preporuka onima koji vole ili traže:
lagano štivo za odmoriti glavu
radnju koja je slična meksičkim sapunicama, samo bez „yo soy tu madre“
dramatične obiteljske tajne koje nisu toliko strašne koliko ih likovi napušu
zapetljane odnose između majki i kćeri
misterije koji to nisu
radnju koja će vas zaokupiti, ali ne toliko da se ne uspijevate vratiti stvarnom životu
jednostavne likove koji će vas zanimati, ali se za njih nećete vezati.
Prava „istina“ nije o tom krvavom ljetu, nego o naslijeđu malih djela ljubavi… – o onome što je nanovo stvoreno, a ne o onome što je izgubljeno. (str. 288.)
Ostali naslovi ove autorice
Eve Chase novinarka je i autorica nekoliko gotičkih romana, misterijama o obiteljskim tajnama toliko mračnima da bi ih mogle uništiti. Kod nas je prevedena samo Kuća od stakla, a ostali romani su Black Rabbit Hall, The Birdcage i The Vanishing of Audrey Wilde.
Što pročitati, a da je slično ovome? Prva mi na pamet pada Urareva kći Kate Morton, zatim Zlo mjesto Minke Kent, Zaključana Rachel Hawkins, Gallant V.E. Schwab, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa… Naravno, nisu baš slične-slične, ali neki se motivi prožimaju pa ako želite, bacite oko i na te naše recenzije.
Zbirka pripovijetki Mračnije od tame King je u svom najboljem izdanju! Ima dosta stranica, ali jako se brzo čita. Priče su prezanimljive; neke su nadnaravne, neke nisu. Neke su strašnije od drugih. Jedne vas ostave s knedlom u grlu, a u drugima vam uopće nije jasno što se dogodilo. King je jedan od mojih omiljenih pisaca, ako ne i omiljeni. Uvijek sam se klela u njegove romane, no kratka mu forma leži čak i bolje. Nema nepotrebnih zapetljavanja, nema viška likova. Zaplet je jednostavan, ali vrlo, vrlo zanimljiv.
Zbirka je to od dvanaest priča i premda su Čegrtuše ona krunska, meni se više ističe Ružan san Dannyja Caughlina, ne samo po obujmu, već i po kvaliteti te „onom nečem“ što budi u čitatelja.
Ali krenimo redom.
AI generated
Prvih šest
Dvojica nadarenih tipusa priča nam o dvojici najboljih prijatelja, osrednjih umjetnika, koji se s jednog zajedničkog lova vraćaju… pa… nadareni. Što se dogodilo dok su bili u šumi?
„U mojem gradiću u Maineu postoji izraz za takve prijatelje. Držali smo se skupa.“ Da, bilo je tako, a zajedno su čuvali i tajne. (str. 3.)
Peti korak vrlo je kratka pripovijetka šokantnog završetka. Treptat ćete u nevjerici. Imamo alkoholičara koji traži osobu koja bi mu pomogla s petim korakom. Potrebno je Bogu, sebi i nekome ljudskom biću priznati točnu narav vlastitih grijeha.
Čudak Willie također završava baš u Kingovom stilu. Vrlo, vrlo efektno. Imamo djeda kojeg nitko u obitelji baš ne preferira, osim malog unuka Willieja.
Četvrta je meni najdraža, Ružan san Dannyja Caughlina. Danny je školski domar koji jedne noći usne strašan san. Onda napravi veliku pogrešku – ode provjeriti je li san stvaran. A onda sve krene nizbrdo.
Osjeća se poput zadnje budale. Kako je samo točno da niti jedno dobro djelo ne završi bez kazne. (str. 122.)
Finn je priča o momku koji doista nema sreće, ma što njegova baka tvrdila.
Njegov je pokojni otac rekao da se Finn rodio pod nepovoljnom zvijezdom. Baka … imala je drukčije mišljenje. Rekla je Finnu da za svaki primjer nesreće koji mu priredi, Bog osigurava dva primjera sreće. (str. 276.)
Na polovici smo. Nadam se da sam vas zainteresirala. Sljedeća nam je Na cesti za Slide Inn. Odlična je jer je kompletno nedefinirana. Ne znamo više od pola informacija koje su nam potrebne da probavimo priču, ali u njoj svejedno uživamo. Pratimo obitelj koja u starom Buicku putuje prema teti na samrti. Umjesto autocestom, kreću starom cestom kojom je djed nekoć davno putovao. Što može poći po krivu? Spoiler alert – SVE!
Mračnije od tame – druga polovica
Crveni ekran neobična je priča koja bi možda malo mogla naljutiti žene koje tu i tamo pobjesne na svoje muževe, a Stručnjak za turbulencije jedna je od onih neobično optimističnih (ajmo reći), koje nas tjeraju da se zapitamo kakvi sve ljudi žive među nama i o čemu se sve brinu, a da to niti ne znamo.
„Vidim da nosiš križić.“ Ona ga dodiruje. „Uvijek ga nosim.“ „Naravno. Ali nije lako vjerovati, zar ne?“ (str. 273.)
AI generated
Laurie nije ono što mislite. Jednoga dana, slučajno nabasa na nešto strašno. Kratka priča, nije loša, ali nije ni nezaboravna.
Čegrtuše bi trebale biti središnjica zbirke. Govore o liku koji nam je već poznat iz romana Cujo. On je Vic Trenton, tata maloga Tada i muž hrabre Donne. Sad već u poznijim godinama, dolazi na odmor u Rattlesnake Key (Otočić čegrtuša) gdje upoznaje neobičnu Allie koja svoje blizance vozi u dvojnim kolicima. Priča je jeziva i dirljiva u jednom. Klasični King, kažem vam.
Svijet je pun čegrtuša. Ponekad čovjek na njih nagazi, ali ga ne ugrizu. Ponekad ih prekorači. ali ga svejedno ugrizu. (str. 414.)
Završne dvije, Sanjači i Čovjek s Odgovorima, strašne su svaka na svoj način. Sanjači nam govore da se ne igramo sa snovima, a Čovjek s Odgovorima da je ponekad, možda čak i uvijek, bolje ne znati sve odgovore. Pogotovo kad se oni tiču naše budućnosti.
U redu je željeti nešto što nemaš. Čovjek s time nauči živjeti. Tako tješim samoga sebe i u to najvećim dijelom vjerujem. (str. 70.)
Dojmovi uvijek isti
A što da vam kažem? Jedan je King! Zbirka Mračnije od tame bila mi je top i naravno da vam je preporučujem! Kao što sam već nekoliko puta rekla, ni sama ne mogu vjerovati koliko je King zapravo dobar u pisanju pripovijetki! U pogovoru nam objašnjava kako su priče nastale, a i to kako je sama zbirka dobila naslov. Što god taj čovjek napiše, mogla bih čitati zauvijek! Mislim čak da, kad bih morala odabrati samo jednog pisca za čitanje do kraja života, to bi bio on!
Kao što sam rekla, najviše mi se svidjela pripovijetka Ružan san. Ima oko 200 stranica, pravi mali roman, i ono što budi u čitatelju nije jeza potaknuta nečim nadnaravnim, nego onim svakodnevnim. To je užasna borba malo, običnog čovjeka da dokaže svoju nevinost onome tko mu već prejudicira krivnju i od svoga stava ne odustaje. Priča je savršena i ostaje u mislima jako, jako dugo. Jer svi se možemo zamisliti u ulozi sirotog Dannyja, koji nije ništa kriv, ali svi dokazi poput kvrgavog kažiprsta upereni su baš u njega.
Mračnije od tame, bez zafrkancije, izvanredna je zbirka koju svaki pravi ljubitelj Stephena Kinga mora imati! Isto tako, ovo je jedna od onih zbirki u kojoj će uživati čak i oni koji (bogohulim) nisu njegovi fanovi.
Od mene preogromne preporuke! Pišem ovaj osvrt gotovo mjesec dana nakon čitanja, a još uvijek mogu prepričati sve pripovijetke, čak i one koje me nisu zapanjile. Savršena zbirka, ugrabite je čim prije i počnite! Veselim se u vaše ime!
AI generated
Ostali naslovi ovog autora
Nije lak posao navesti sva Kingova djela pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Kao što vidite, puno sam ga čitala, iako, naravno, ima tu još posla. Ove koje nemaju link čitala sam prije bloga, tako da za njih, nažalost, nemam osvrt. Sve vam ih od srca preporučujem, osim Uspavanih ljepotica; taj mi se roman nikako nije svidio i jedva sam ga dovršila.
Ako volite Kinga, preporučit ću vam još i monografiju Stephen King: svemir najčitanijeg pisca današnjice autora Beva Vincenta. Monografija je izvrsna, obogaćena mnoštvom fotografija, detalja iz Kingovog života te njegovih (i vanjskih) osvrta i tumačenja romana koje je napisao. Mene je oduševila i svaki put prije čitanja nekog njegovog romana, uzmem tu monografiju u ruke i nanovo iščitam što sam pisac, ali i kritičari, imaju reći o naslovu u pitanju.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
