Objave

Objavljeno

Angela Marsons: Dječja igra

Nakladnik: Mozaik knjiga 2025.

Angela Marsons Dječja igra

Naslovnica knjige Dječja igra ©Mozaik

Prevoditelj:  Nikolina Palašić

Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je kroz kriminalističku priču obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju knjige bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život u mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?

Tijelo na igralištu

Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije gospođe svirepo ubijene. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da  ubojstvo nije nasumičan napad već vrlo planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.

Stvarno si se trebala igrati sa mnom-kažem joj opet iako znam da više ne čuje.str.7.

Žrtva

Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn  rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježenih znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.

Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile.str.35

Dojam o djelu

Da bi povezala žrtve Kim mora zakoračiti dublje u prošlost u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.

Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?

Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje bilo za pljesak ili nagradu (koja je najčešće novčana).

Novo je pitanje: što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni?  Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se  kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice dosegnuvši ga u zadnjem koraku.

Dječja igra je na tragu ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.

Po mom iskustvu drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno str.304

Ostala djela Angele Marsons prevedena kod nas:

Pravi se mrtva

Izopačene igre

Izgubljene djevojčice

Krvne veze

Mrtve duše

Slomljene kosti

Mrtve uspomene

Mrtva istina

Kobno obećanje

Angela Marsons Mrtve uspomene

O autorici

Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koja su prodana u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.

Gdje kupiti

Mozaik knjiga

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Alex Michaelides: Furija

Nakladnik: V.B.Z., 2024.

Naslovnica knjige Furija: ©V.B.Z.

Prevela Andrea Šimunić

Alex Michaelides Furija

Koliko vam se puta dogodilo da vam, dok čitate neku knjigu, glavni lik bude iznimno antipatičan? Što ste onda napravili? Ostavili knjigu po strani ili, poput mene, mazohistički pročitali knjigu do kraja?

Upravo takva je kod mene bila situacija s Furijom. Knjigu sam pročitala nakon izvrsne Nijeme pacijentice i nešto lošije Djeve moraju umrijeti. Furija je drugačije napisan roman po tome što nam ovu priču priča pripovjedač, Elliot, koji je također jedan od likova u priči. Evo kako kreće priča:

Lana

Lana Farrar glamurozna je holivudska filmska zvijezda koju prati  more obožavatelja diljem svijeta. Zasićena filmskom karijerom i zvjezdanom prašinom, Lana pozove nekolicinu prijatelja i dio obitelji da provedu mirni Uskrs na malenom grčkom otoku Aura, gdje ima ljetnikovac. S Lanom na otok dolaze njezin suprug Jason, sin Leo iz prvog braka i prijatelji Kate, također glumica, sklona teatralnim ulogama i upadljivom načinu odijevanja te Elliot, dramatičar koji je zapravo Lanin dugogodišnji prijatelj. Na otoku se nalazi još i osoblje koje održava malu otočku zajednicu .

Ona je bila vjetar. I došla je po mene. Postao sam furija. str. 276.

Furija – početak

Dok se vrijeme na otoku postepeno mijenja, priču nam priča dramatičar,  Elliot, preskačući vremenska razdoblja kako bi nas upoznao s karakterima likova. S obzirom na to da sam radi predstave, pada mu na pamet napraviti jednu za sve sudionike. Svi na otoku postaju i publika i glumci. I žrtve i ubojice. Saznajemo da je Elliot nepovratno zaljubljen u Lanu, ali ne znamo što mu je važnije-  neuzvraćena ljubav ili dobra predstava. Možda oboje.

Kreće predstava prema Elliotovom scenariju, a onda se dogodi ubojstvo.

Kreativan sam zato što sam kao dijete bio nezadovoljan stvarnošću koju sam bio prisiljen podnositi. str. 283.

Dojam o djelu

Furija u ovom slučaju nije vjetar nego stanje uma glavnog protagonista. Pisac je sve napravio, namjerno ili slučajno, da nam se glavni lik, koji je pripovijedač, uopće ne svidi. Elliot je iskompleksiran, pomalo ljigav, manipulativan i moralno dvojben, ali činjenica je da je vrstan dramatičar koji zna napraviti i prodati dobru priču.

Upravo je taj osjećaj drame najbolji u knjizi koja je po mom sudu osrednja. Cijela je postava likova nekako glumačka pa niste sigurni jesu li svi glumci ili samo neki od njih. Pisac nam je u svakom slučaju pokazao da su i poznate osobe ljudi od krvi i mesa te da i oni imaju svakodnevne životne, ljubavne, financijske i ostale probleme, kao i ostali ljudi čiji životi nisu na pozornici.

Iako je namjera pripovjedača bila da nam ispriča priču o ljubavi, pa makar neuzvraćenoj, zapravo nam je ispričao priču o jednoj opsesiji, nezdravoj žudnji prema ženi koja toga uopće nije svjesna. Dosta smo saznali i o karakterima glavnih likova o kojima bi se moglo svašta reći. Šteta što sporedni likovi, domaćica i čuvar otoka, nisu malo razvijeniji jer su se činili zanimljivi i neobični.

Godinama sam mislio da sam limenko. Vjerovao sam da mi nedostaje nešto životno u nutrini, srce ili sposobnost da volim. str. 190.

Alex Michaelides Furija

Furia – summa summarum

Kao loše strane istaknula bih sljedeće: U priči ima dosta nesimpatičnih likova. Pripovjedač stalno prekida radnju tumačeći sebe ili svoje postupke, što malo živcira. Cijela radnja je pomalo teatralna i dramatičar vrlo vješto razmješta glumce po pozornici.

S druge strane, evo i dobrih strana. Osjećaj drame je stvaran. Postavljena je scena za pravu grčku tragediju. Sve imate – glumce, atmosferu, nevjeru, bolesnu opsesiju, ubojstvo, izolirani otok, čak i furiju, ogroman vjetar koji će sve to pomiješati.

Iako mi je Nijema pacijentica bila Michaelidesov najbolji roman, Furija nije nezanimljiva. Pisac se vratio svojim mediteranskim korijenima kako bi nam ponudio poprište za tragediju na holivudski način.

Cijeli sam život žudio za ljubavlju, štogod to značilo. Žudio sam za tim da me druga osoba vidi i prihvati-da joj bude stalo do mene. str. 189.

O autoru

Nepredvidljiva i uzbudljiva, Furija najnoviji je triler ciparsko-engleskog pisca Alexa Michaelidesa, koji je romanima Nijema pacijentica i Djeve moraju umrijeti zauzeo ljestvice bestselera, među kojima i onu New York Timesa.

Gdje kupiti:

V.B.Z.

Objavljeno

Anna Bailey: Visoke stijene

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Visoke stijene: ©Znanje

Prevela Alica Bjeli Duduković

Anna Bailey: Visoke stijene

Visoke stijene

Jedne noći Emma ostavlja svoju najbolju prijateljicu Abigail podno Visokih stijena, misleći da će se ova, kao i mnogo puta dotad, sama vratiti doma.

No Abigail se nikad ne vraća. Policija počinje istragu, no Abigail se gubi svaki trag.

Kako vrijeme odmiče, istraga se hladi, no Emma je puna pitanja. Što se dogodilo njezinoj najboljoj prijateljici? Tko je momak čiju je sjenu vidjela uz Abigail one kobne noći? Kakve veze s nestankom djevojke ima vrećica kokaina pronađena u blizini?

Tko je kriv za Abigailin nestanak? Možda Rat, mladi privlačni Rumunj koji se mota gradićem? Možda Hunter, bogataški sin poznat po dilanju droge? Možda i sama Abigailina obitelj koja, kako vrijeme prolazi, više ne može skrivati zlo koje u njoj čuči…

Ako je Bog uistinu uzeo moju curicu, to je zato što zna da je svugdje bolje nego ovdje. (str. 52.)

Visoke stijene roman su laganog ritma i poezije u rečenicama. Ipak, kako potraga za tinejdžericom napreduje, ali ne daje ploda, čitatelj je uhvaćen u zamku grozničavog okretanja stranica. Zlostavljanje, mržnja, netrpeljivost prema strancima, rasizam i gotovo bolesna pokornost uskogrudnom pastoru prelijevaju se sa svake stranice ravno u naša srca i misli. I kad god priča postane previše teška, nastavljamo dalje. Abigailin nestanak nije jedina zagonetka u gradiću punom tajni. A mi, čitatelji, želimo ih rasplesti sve. Zato nastavljamo čitati. I kad postane teško, i kad se čini da se sve raspliće, nastavljamo čitati.

Prijateljstvo, ljubav i sve najgore u ljudima

Čitanje romana Visoke stijene odgađala sam unedogled, ni sama ne znajući zašto. A onda, nekako su našle put do mene – i neka su!

Radnja ovog neobičnog, ali izvrsnog trilera nije nešto o čemu dosad nismo čitali, no način na koji autorica tka priču drugačiji je i pamtljiv, da ne kažem nezaboravan.

Tinejdžerica nestaje, no nije njezin nestanak ono na što se fokusiramo. Naš je pogled na truleži provincijskog gradića, na tajnama koje ljudi kriju, na mržnji koju održavaju živom čak i kad zaborave zašto su uopće počeli mrziti.

Nitko ne zna ništa o tebi. To čini ljude nervoznima, razumiješ? Ljudi će pronaći nešto što će ti prišiti, ovako ili onako. To ovdje jednostavno tako funkcionira.
(str. 154.)

Anna Bailey: Visoke stijene

Emma je napola latina, tamnije je boje kože i kao takva, drugačija je od većine. Podrugljivi pogledi i komentari na račun oca koji je iz nekog razloga pobjegao prate je otkad je bila djevojčica.

Rat, Rumunj, u očima zatvorene zajednice samo je Ciganin i ništa drugo. Do kraja romana, pretrpjet će pakao SAMO zbog svog podrijetla.

A Abigailina bogobojazna obitelj i otac koji u mjesnoj crkvi najglasnije izgovara AMEN priča su za sebe. Ta poglavlja gotovo fizički bole svakog iole emotivnijeg čitatelja.

I meni su bila teška, meni koja sam navikla čitati stravu i užas.

Jer Abigailina nesretna obitelj nije strava i užas na koji se vrišti. To je jeza od koje se šuti. Ali složit ćete se, takva je gora nego ona glasna.

Visoke stijene roman su koji razotkriva sve najgore u čovjeku i zajednici.

Visoke stijene ogoljuju do kosti

Visoke stijene emotivan su, potresan roman koji do kosti ogoljuje sve ono što je loše u malim zajednicama. Dakako da u svakoj od njih žive i dobri ljudi, ali nekako su duboko zakopani ispod dominantne hrpe koja, ne vidjevši sebe, osuđuje i prezire druge. A drugi su svi oni koji su različiti.

Uvijek je mislila da su ove visoke, blijede stijene jezovite, ali sada joj izgledaju poput ogledala čitavog svijeta: dopola su ukopane u zemlju, dopola sežu prema nebu, one su mjesto gdje se sastaju dva svijeta – stvarni i mogući, prošli i budući. (str. 305.-306.)

Visoke stijene su i napet, veoma zanimljiv roman u kojem glavno pitanje nije gdje je Abigail nestala. Glavno je pitanje – ZAŠTO je nestala. A to zašto neće nam dati spavati. Kopkat ćemo dok ga ne otkrijemo. Dok se dobro ne razbjesnimo na likove, skoro sve. Dok se ne naljutimo i dok ne oprostimo. Sve to, u tristotinjak stranica.

Joj, kako sam uživala! Nadam se da ste i vi.

Ako još niste, nadam se da uskoro čitate Visoke stijene. I da će vas obuzeti, baš kao što su obuzele i mene.

Anna Bailey: Visoke stijene

Ostali naslovi ove autorice:

Anna Bailey rođena je 1995. u Bristolu. Njezin debitantski roman Visoke stijene inspiriran je životom u provincijskom američkom gradiću. Trenutno živi u Francuskoj i radi na svom drugom romanu.

Gdje kupiti roman Visoke stijene:

Znanje

Poetski, neobični trileri moja su ljubav. Ako se i vama sviđaju, ne propustite moje osvrte na romane Kad zvijezde potamne Paule McLain i Rijeka svjetla i tame Liz Moore.

Jedan od meni najboljih trilera u kojem su likovi tinejdžeri, a radnja je dovoljno strašna da bude za odrasle jest Vrisak i tišina Codyja Andersena pa bacite oko i na taj osvrt.

Objavljeno

Isabel Ibanez: Što rijeka krije

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Što rijeka krije: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Što rijeka krije prvi je nastavak duologije o mladoj Inez Oliveri, pripadnici visokog argentinskog društva čiji su roditelji poznati egiptolozi. Jako volim knjige o starim civilizacijama pa sam se baš obradovala ovoj knjizi. Još kad je, k tome, cijela priča prožeta avanturističkim duhom i daškom romantike, odmah sam pomislila: Ovo će biti zanimljivo!
I uistinu, Što rijeka krije donijela nam je zanimljivu priču vrijednu čitanja. Istina, neki su dijelovi krajnje naivni i teško izvedivi, ali kako je riječ o fikciji, sa znatiželjom čekam drugi nastavak.

Inez

Cijeli svoj mladi život sedamnaestogodišnja Inez nada se da će biti dio ekipe koja provodi arheološka istraživanja u Dolini kraljeva u Egiptu, gdje istražuju njezini roditelji. Ali to se ne događa. Roditelji je ostavljaju na brigu teti i sestričnama u Buenos Airesu dok oni putuju po svijetu. Inezina je obitelj bogata i ona ima sve što može poželjeti, ali nedostaje joj ono što najviše želi – roditelji. Kad Inez od otuđenog ujaka Tia Ricarda dobije vijest o smrti svojih roditelja, odlučuje poći u Egipat kako bi istražila okolnosti njihovih smrti.

Sjetila bih se da su u Egiptu. U zemlji koju su obožavali, na mjestu koje su pola godine nazivali domom. str. 11.

Egipat

Ines se krišom, bez tetina znanja, ukrca na brod Elafantina i kreće na dugu i neizvjesnu plovidbu od Argentine do Egipta. Svašta je doživjela na tom brodu, tim više što se na brod ukrcala kao slijepi putnik znajući da je kao sedamnaestogodišnjakinju bez pratnje ne bi primili. Na brodu ima i nekoliko saveznika koji joj pomažu, ali usred putovanja otkrije je ujak koji je odlučan da je dolaskom u Kairo pošalje nazad.

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Dolina kraljeva

Dolaskom u Egipat Ines odsjeda u roditeljskoj sobi gdje je preplavljuju uspomene. Odlučna je da ostane u Kairu i zatim obiđe iskopavanja kako bi saznala što se ustvari dogodilo njezinim roditeljima. Ali ujak je želi pošto-poto poslati nazad i angažira svog pomoćnika, zagonetnog Whita, da bude Inesina pratnja i da je sretno ukrca u brod za domovinu. Ines ne zna kako se odnositi prema Whitu. Istovremeno je privlači i ide joj na živce. Odluči pobjeći Whitu i pratiti ekspediciju. Kako bi to izvela, iskoristit će svoje moći.

Dio čarolije uhvatio se za mene. Katkad mogu osjetiti nju. str. 194.

Dojam o djelu:

Roman je fikcija, lijepo ukomponirana s povijesnim činjenicama. Svidjelo mi se što na početku knjige imate kartu s mjestom radnje, a zatim i egipatsko pismo hijeroglife i vremensku lentu Egipta uz objašnjenja o egipatskim faraonima s naglaskom na Kleopatru i nalazak njezinog posljednjeg počivališta. Opisi su slikoviti i lijepi, kako Inezinog putovanja brodom, tako i dolaska u Kairo, gradske vreve i šušura, vrućine i  pijesaka te mračnih nalazišta u Dolini kraljeva.

Priča o mladoj Inez koja putuje sama preko pola svijeta kako bi došla u Dolinu kraljeva i pronašla odgovore o nestanku svojih roditelja, s našeg gledišta može se činiti naivna i malo vjerojatna, ali ispričana je kao slatki koktel izmiješan od dijelova magije, romantike i avanture, tako da uživate čitajući ovaj fantasy roman.

K tome, Inez je uistinu snažan ženski lik, tvrdoglava, samosvojna i odlučna pronaći odgovore. Dodatni je adut magični prsten koji Inez dobiva u nasljeđe od oca i za koji se pretpostavlja da je pripadao samoj Kleopatri. U prisustvu prstena, Inez ima neku vrstu moći. Ali to znaju i njezini neprijatelji.

Sam roman počinje malo sporije, ali dolaskom Inez u Egipat radnja se ubrzava do samog kraja koji nas ostavlja s upitnikom u mislima.

S nestrpljenjem čekamo drugi dio ove avanture!

Čarolija je vibrirala iz kutije u sve širim krugovima. Peckao me svaki centimetar moje šake u sve širim krugovima. str. 119.

O autorici:

Isabel Ibañez autorica je serijala Tajne Nila koji je uvršten među 100 najboljih fantastičnih knjiga svih vremena prema časopisu Time. Ponosna je kći bolivijskih imigranata te osjeća duboku strast prema povijesti, putovanjima i pisanju priča u kojima njezini likovi obitavaju. Trenutno živi u Sjevernoj Karolini sa svojom obitelji, psom i neodoljivom količinom knjiga.

Gdje kupiti:

Mozaik

Isabel Ibanez Što rijeka krije
Objavljeno

Maria Barbal: Kamen u odronu

Nakladnik: Iris Illyrica, 2024.

Naslovnica knjige Kamen u odronu: ©Iris Illyrica

Preveo Boris Dumančić

Maria Barbal Kamen u odronu

Kamen u odronu spada u one često jednostavne, ali vrijedne knjige koje ne opisuju  glamurozne živote. Štoviše, teže je napisati roman o jednostavnim, svakodnevnim životima koji nemaju neku ekskluzivu, nego priče o poznatim ličnostima čije živote prati cjelokupna javnost posredstvom masovnih medija.

U stvari, Kamen u odronu samo je naizgled jednostavna knjiga. Knjiga je to o ženi koja od života ne želi ništa posebno. Samo čestit posao, skladnu obitelj i zadovoljenje osnovnih potreba. Žena je to koja živi na selu cijeneći ljepotu seoske idile naspram kamenih blokova i užurbanosti grada.

Conxa

Mlada  Conxa (Concepcio) rođena je u osmočlanoj obitelji, peta od šestero djece. Premda je obitelj bila skladna, neimaština je bila velika jer je bilo puno usta za nahraniti. Roditelji teška srca odlučuju najmirniju od svih i blagu po naravi, Conxu, poslati tetki i tetku koji nisu imali djece , kako bi živjela kod njih i pomagala im. Nije to bilo ništa čudno u to vrijeme. Conxa je shvaćala da je to neminovno, a uostalom, nju se ništa nije ni pitalo.

Tako sam s trinaest godina i s platnenim zavežljajem u ruci, u pratnji oca i Marije, napustila roditelje, kuću, selo, i planinu. str. 9.

Drugi dom

Dolaskom kod tetke i tetka, Conxa brzo započinje novu stepenicu u životu. Pomaže u kući, oko blaga i na polju. Vrijedna je i radišna. Najviše voli biti u prirodi, promatrati polja, doline i rijeke. Kad se zadjevojčila, na jednom seoskom plesu upoznaje zidara i tesara Jaumija i Conxa zna da je našla ljubav svog života.

Obitelj

Udajom za Jaumija i rođenjem djece, Conxa smatra svoj život ispunjenim. Ali, nešto se lagano mijenja oko nje što Conxa isprva ni ne primjećuje. Radnici se bune, nadnice su male, posla je sve manje, a vlast sve ljuća i ofenzivnija prema malim ljudima. Conxa vidi da je Jaumi rijetko kući, ali ništa ne pita. Radnici, sitne zanatlije i trgovci počinju tražiti svoja prava, a radničke pobune niču na sve strane. Vlast nasilno reagira i krvavi neredi vode se u cijeloj državi. Conxa živi povučeno svaki dan čekajući Jaumija, sve do dana kad se on ne vraća kući…

Dojam o djelu

Kamen u odronu smatra se katalonskim modernim klasikom. Priča je smještena u ruralnu Kataloniju, zemlju vrijednih i poštenih ljudi koji mukotrpno zarađuju svakodnevni kruh prehranjujući obitelji. Mnogi od njih, tako ni Conxa, nisu svjesni da se sjena nadolazećeg rata nadvila nad njima. Zatečeni, dočekaju Španjolski građanski rat nepripremljeni, ali dostojanstveni. Egzodus obitelji čiji su članovi obitelji sudjelovali u otporu protiv vladajuće klike prinudio je žene i djecu da napuste svoje kuće i ognjišta. Prokazani i maltretirani, svatko izgubivši nekog svog, prinuđeni su započeti živote iznova. Ali nakon toga ništa više neće biti isto.

Roman je kratak, ali sadržajno bogat. Cijeli jedan život pratimo u svega osamdesetak stranica. Conxin je život opisan ljepotom katalonskih sela i prirode, teškim životom seljaka i radnika te neizbježno – dolaskom rata.

Conxin život sličan je tisućama života, a opet nekako jedinstven. Opisan je život obične žene koja ne može utjecati na zbivanja oko sebe, koja ne shvaća kako i zašto se ta zbivanja događaju i koja ne može ništa promijeniti. Jedino što može jest dostojanstveno ostati svoja.

Nakon čitanja ove knjige, ostajemo nahranjeni slikama seoskog života, ljepotama prirode i jednim naizgled beznačajnim, ali velikim i postojanim životom.

Čini ono što ja nisam u stanju učiniti. Osjećam se kao kamen u odronu. Ako je netko ili nešto pomakne, skotrljat ću se nizbrdo s drugim kamenjem; ako me nitko ne dotakne, danima se neću pomaknuti… str. 56.

Maria Barbal Kamen u odronu

O autorici

Maria Barbal rođena je 1949. u Trempu (Pireneji), a studirala je filologiju u Barceloni gdje i danas živi. Jedna je od najcjenjenijih katalonskih spisateljica. Njezin debitantski roman Kamen u odronu preveden je na šesnaest jezika. Napisala je mnoštvo romana, kratkih priča, knjiga za djecu i drama. Otkako je objavila Kamen u odronu 1985., etablirala se kao najutjecajnija i najuspješnija katalonska suvremena autorica, osvojivši brojne nagrade uključujući Nacionalnu nagradu za književnost te prestižne katalonske književne nagrade Serra d’Or i Prudenci-Bertrana. Odlikovana je i Križem svetog Jurja, najvećim katalonskim odlikovanjem.

Gdje kupiti:

Iris Illyrica

Objavljeno

Stephen King: Cujo

Nakladnik: Vorto Palabra, 2024.

Naslovnica romana Cujo: ©Vorto Palabra

Prevela Petra Pugar

Stephen King: Cujo

Čudovište Castle Rocka

…U gradić Castle Rock u saveznoj državi Maine došlo je čudovište. … Nije bila riječ o vukodlaku, vampiru, zloduhu, kao ni o bezimenom biću iz uklete šume ili sa snježnih pustopoljina; bio je to običan policajac s mentalnim i seksualnim poteškoćama zvan Frank Dodd. (str. 11.)

Frank Dodd ubojica je koji se prvi put javlja u Kingovu romanu Mrtva zona, a spominje se još u romanima Ono, Potrebne stvari, Cujo te kratkoj priči Uncle Otto’s Truck.

Bio je serijski ubojica i silovatelj žena i djevojčica, a budući da je bio policajac, usporedno s ubojstvima, radio je na istrazi. Simpatično, zar ne?

Šerif George Bannerman vjerojatno ga nikad ne bi ni otkrio da se u očaju nije obratio vidovnjaku Johhnyju Smithu, koji mu je ukazao na Dodda.

Kako Dodd završi, neću vam reći, ali reći ću da u vrijeme radnje Cuja, 1980. godine, već trune u lijesu.

Eh, ali čudovišta nikad ne umiru. Vukodlak, vampir, zloduh, bezimeno biće s pustopoljina. Čudovišta nikad ne umiru. (str. 12.)

Cujo

Cujo je dobar pas. Privržen svojim vlasnicima, a najviše dječaku, Brettu Camberu. Iako izgledom zastrašujući, taj bernardinac od devedeset kilograma pitom je i umiljat. Jednoga dana, u lovu na zeca, upadne u otvor koji skriva špilju punu šišmiša. Jesu li svi bili bijesni ili samo taj jedan, ne znamo.

Znamo da taj jedan ugrize do maloprije dobroćudnog psa i zarazi ga bjesnoćom. Bolest napreduje sporo, no napreduje. U Cuji se bore dobar dečko i zločest dečko. Ovaj potonji pobjeđuje i počinje pokolj u Castle Rocku.

Cujo je zarežao. Duboko iz grla. Zvuk je bio potmuo, gotovo da je odjekivao. Pogledao je Garyja, a u očima mu je bilo nečeg hladnog i proračunatog, od čega se Gary naježio. (str. 45.)

Stephen King: Cujo

Obitelj Trenton

Malo prije Cujine zaraze, u Castle Rock doseljava se tročlana obitelj. Tata Vic, mama Donna i četverogodišnji dječačić Tad. Tad svake noći u svom ormaru vidi čudovište, zbog čega loše spava i muče ga strahovi. Vic i Donna također loše spavaju, ali iz sasvim drugih razloga. Naime, imaju popriličnih bračnih problema, a kao šlag na torti, kvari se i Donnin Ford Pinto.

Muškarci… oni znaju što su. Imaju predodžbu onog što jesu. Nikad ne dostignu ideal i to ih slomi, i možda zato toliko muškaraca umre prerano i nesretno, ali oni znaju što znači biti odrastao čovjek. …
Žena, s druge strane – to sam ja učinila – bježi od svojega postojanja. (str. 103.)

Prije nego ode na poslovni put, još unezvijeren supruginim postupkom, Vic joj savjetuje da auto odveze lokalnom mehaničaru, Joeu Camberu, sasvim slučajno vlasniku psa Cuja.

I tu počinje užas čitavog romana. Donna i mali Tad uskoro se nađu u zamci. Od pomahnitalog ih čudovišta, a donedavno simpatičnog psa, dijeli samo limarija starog Pinta.

Cujo sjedi ispred auta, željan krvi, i čeka.

A u automobilu također pakao – mjesna je bakica još na početku ljeta prorekla da će ovo biti jedno od najvrućih ljeta u Castle Rocku. 

Dobar pas Cujo

Roman Cujo prikovao me uza se od prve stranice i nisam ga puštala do samoga kraja. Ovo je jedan od Kingovih romana u kojima krivac nije nešto nadnaravno, već nešto realno i nažalost, sluđeno bolešću. Iako Cujo nije neko zlo iz svemira, već običan obiteljski pas zaražen bjesnoćom (Or is he? – nastavite čitati), roman mi ima vibru Groblja kućnih ljubimaca, a to mi je jedan od najdražih Kingovih romana.

U Cuji se, kao i u svim romanima ovog autora, događa jako JAKO puno toga. Sve su priče jednako zanimljive i o svakoj bi se dalo napisati 1000 riječi dug osvrt. Naravno, neću vas time maltretirati, samo ću reći da je Cujo zbir hrpe likova koju, u Kingovoj maniri, najprije dobro upoznamo, a onda… No, pa znate.

Svidjela mi se priča o obitelji Camber, koja nosi snažnu poruku o životu s alkoholičarom. Duhovit i jadan bio mi je Gary, a obitelj Trenton odmah osvoji vaša srca.

Kraj je užasan i jako emotivan, ali nekako gorko-sladak. Od početka sam slutila što će se dogoditi pa sam se trudila emocionalno distancirati od likova, ali svejedno vas udari na kraju.

Sad, možda će vama ovo biti užasno i glupo, ali nekako mi se srce najviše slomilo upravo zbog Cuje. Cijeli se život trudio biti dobar pas i voljeti svoje vlasnike.

A onda je postao čudovište.

U mislima je nizala različite mogućnosti, vagala ih, odjednom spoznavši da uopće nije loše malo promijeniti perspektivu. Da je bolno, možda. Ali možda je i korisno. (str. 127.)

Stephen King: Cujo

Kingov multiverzum

Ono što najviše volim u Kingovim romanima jest miješanje njegovih svjetova. Gradić Castle Rock, koji je poprište Cujina masakra, spominje se u puno romana. I ne samo to. Kao što sam rekla na početku, Frank Dodd i ovdje je nešto. Neka sjena, neki zloduh koji se skriva u sjenama i možda, samo možda, orkestrira sudbinom koja je zadesila Cuju. Naime, priča se da je u originalnom Cuji psa trebao obuzeti Doddov duh i on ga tjerati na zločine, ali da je King to prepravio tako da krivac bude bjesnoća. Ipak, ostali su neki znakovi. Sve to spominjanje Dodda, luđački pogled u Cujinim očima… Njegova prepredenost i čudovišnost. Sve to tjera nas da se upitamo što je, na kraju, ušlo u našeg dobrog psa. Bjesnoća ili bijesan duh?

I ono čudovište koje vreba iz Tadova romana… Ljudi moji, ovo nije horor, ali ti dijelovi… Uf, da se digne svaka dlaka na glavi!

Ako vam još uvijek treba blagi poguranac prema ovom romanu, a vjerujem da ne treba, od mene imate sve preporuke!

Drži pažnju od doslovno prve rečenice. Dirljiv je, težak, strašan, topao. Svi su likovi odlično napisani, duboki, gotovo kao pravi.

King je to, ljudi moji. To se čita i ne pita.

Navalite!

Ostali naslovi ovog autora:

Moja ljubav prema romanima Stephena Kinga vječna je i bezuvjetna. Dosad sam pročitala dobar dio njegovih naslova, ali nisam za sve njih pisala osvrte, ponajprije zato jer sam ga počela čitati još u srednjoj školi.

Stephen King: Cujo

Umjesto da pišem popis djela, kojih ima preko pedeset, pišem vam samo ono što sam pročitala:

Prema romanu Cujo 1983. godine snimljen je i film koji sam King smatra ekranizacijom boljom i od hvaljenog Isijavanja.

Gdje kupiti roman Cujo:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Objavljeno

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Zatvorenik: ©Mozaik knjiga

Prevela Alica Bjeli

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Zatvorenik

Till Berkoff vatrogasac je i otac šestogodišnjeg Maxa. Kada se Max jedne večeri ne vrati s kratke šetnje do susjede, Till shvaća da se dogodilo nešto strašno – baš ono čega se svaki roditelj tih dana strahovito plašio. Max je otet! I već mu se zna otmičar – to je neuhvatljivi Guido Tramnitz – koji ipak, vlastitom pogreškom – biva uhvaćen!

Guido je zvijer koja uživa u mučenju. Smješten u psihijatrijsku ustanovu, priznaje dva stravična ubojstva, no ne i Maxovo.

Nije postojalo ništa što bi se moglo učiniti da se ovu zvijer natjera da progovori.
Ništa osim…
Tillu je kroz glavu prošla misao. Bila je apsurdna, gotovo smiješna, potpuno neizreciva. Ipak je to bila prva poticajna misao nakon dugo vremena. (str. 32.)

I tako se Till dosjeti rješenju. Uz pomoć šogora policajca, koji mu sredi novi identitet, ulazi u kliniku u kojoj se nalazi ubojica kao lažni pacijent. Till Berkoff uvjeren je da će Tramnitza nekako prisiliti na priznanje i otkrivanje mjesta na kojem se nalazi Maxovo tijelo. Jer za očajnog roditelja ne postoji ništa gore od neznanja i neizvjesnosti. Ili barem tako Till misli.

Znao je što vijest o smrti djeteta izaziva kod roditelja. To je dovodilo njihov život do kraja. … Ali time su još bili u prednosti u usporedbi s onim roditeljima koji nikada nisu bili sto posto sigurni što se dogodilo s njihovom djecom. Jer njihovoj agoniji nikada nije došao kraj. (str. 39.)

No u bolnici koja se bavi najgorima od najgorih kriju se mnoge tajne. Uskoro će i Till posumnjati u svoje duševno zdravlje, a onih koji mu vjeruju sve je manje.

Zahvaljujući svojoj glupoj ideji, on je sada bio zdrav čovjek, zatvoren među duševnim bolesnicima, od kojih mu je barem jedan želio smrt. (str. 133.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Igra očajnika

Zatvorenik je psihološki triler koji na papiru ima baš sve! Inače sam veliki Fitzekov fan pa sam očekivala trilerčinu koja mi neće dati spavati.

Nažalost, to nisam dobila. I premda Zatvorenik nije loš, napet je i brzo se čita, kao da mu nedostaje ono nešto. To nešto je, čini mi se, uvjerljivost. Krenut ću od onog što mi se najmanje svidjelo – kraja. Naime, kraj mi je totalno zbrzan i „navrat-nanos“. Inače, ako kraj ni ne naslutim, to mi je vrhunac romana! Što luđi kraj, meni bolji! Što nevjerojatniji, odlično, tu sam!

Ali! Ali – kraj mora proizlaziti iz onog što je rečeno prije, a ne biti ubačen u zadnjih nekoliko poglavlja kao bomba. To mi nije uvjerljivo i dojam mi bude – meh.

Istina koju tražiš neće ti donijeti olakšanje. Prije će djelovati poput dijagnoze raka, bez koje bi čovjek jednako dugo živio, ali bez mučne svijesti o smrti koja polako preuzima njegovo tijelo. (str. 249.)

Ni Guido me nije nešto posebno isprepadao, mada je izvrsno zamišljen. Psihopat nepopravljivo oštećen u djetinjstvu, mogao je biti jedan od najgorih negativaca o kojima smo čitali. On to nije, samo zato što mu je pisac posvetio svega par stranica (ako i toliko) karakterizacije.

Inače, zamjerka velikoj većini romana jest duljina. Skoro u svakom ima pet-šest poglavlja previše. Kod romana Zatvorenik upravo je suprotno.

Da je sto stranica više, kvalitetno popunjenih, mogao je bili odličan psihološki triler. Ovako je osrednji.

Možete li zamisliti koliko mora biti strašno neprekidno bježati sam od sebe. Samo da biste svaki put iz početka shvatili kako ne možete pobjeći od vlastite duše? (str. 323.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Preporuka

Iskreno, da sam znala da će radnja biti ovako slaba, na Zatvorenika ne bih trošila vrijeme. Ali, pazite sad – većina naših pratitelja na Facebooku oduševljena je pročitanim.

Ne znam, možda je kod mene jednostavno došlo do zasićenja ovakvim temama…

Evo što smatram da je dobro. Kao što sam već rekla, jako se brzo čita. Priča je napeta, ne mogu reći da nije. Toliko je potencijala bilo u premisi oca koji dobrovoljno postaje zatvorenik psihijatrijske ustanove, u klaustrofobiji četiriju zidova i konstantnog nadzora.

Ako volite trilere, ali ne prestrašne; ako radnju nećete dodatno propitkivati već od nje tražite zabavu i opuštanje, Zatvorenik bi mogao biti baš to.

Pokušajte i obavezno javite dojmove!

Ostali naslovi ovog autora:

Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Prvi je njemački pisac odlikovan Europskom nagradom za kriminalističku književnost.

Publika s naših prostora upoznala ga je izvrsnim romanima Terapija, Skupljač očiju, Paket i sada, Zatvorenik.

Gdje kupiti roman Zatvorenik:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Malin Stehn: Sretni zauvijek

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Sretni zauvijek: ©Znanje

Prevela Martina Klobučar

Makln Stehn Sretni zauvijek

Autoricu Malin Stehn zapamtila sam po romanu Sretna nova godina koji mi se baš svidio. Po sličnom obrascu napisan je i roman Sretni zauvijek, samo po mom sudu, s nešto slabijom izvedbom. I ovdje imamo par glavnih likova koji pripovijedaju prošle i sadašnje događaje, svatko iz svog rakursa. Pa krenimo redom.

Emily

Emily je cijeli život sanjala raskošno vjenčanje s voljenom osobom. Kad se taj dan konačno približio, Emily je u zebnji da joj dugo očekivani san netko ili nešto ne pokvari. A ta zebnja nije bez osnova. Emilina majka Annika i brat Erik imaju što prigovoriti Emilynom izboru odabranika.

Prošlost

Prije osam godina dogodila se prometna nesreća zbog koje je Erik ostao u invalidskim kolicima, a za upravljačem je bio nitko drugi nego William, Emilyn ljubljeni, budući muž.  Nakon tog tragičnog događaja, promijenili su se odnosi u obitelji Brandt, a stara prijateljstva prestala su postojati. Ipak, vjenčanje kćerke i sestre se ne propušta pa na vjenčanje odlučuju doći Emilina majka Annika, brat Erik i otac Mats, dok sa strane mladoženje dolaze njegovi roditelji, obitelj Nihlzén.

Vjenčanje

U velebnom dvorcu Örenäs, sjeverno od Landskrone (dvorac uistinu postoji i danas je u svojstvu hotela), održava se vjenčanje pod napetim okolnostima. Dok uzvanici naizgled uživaju u skupocjenim jelima i pićima te neobavezno čavrljaju, osam godina stare tajne izlaze na površinu i odjednom postaje jasno da nijedna rana nije zacijelila. A jedna tragedija slijedi drugu i svadbena se kola počinju kotrljati unatrag.

Prošlo je tek osam godina, ali ništa nije kao što je bilo prije. Mnogi su mi od ovih ljudi-izravno ili posredno-uzeli sve što je nekad bilo moje. str. 51.

Dojam o djelu

Roman Sretni zauvijek ide skokovito iz prošlosti u sadašnjost, a radnju nam pripovijedaju četiri glavna lika, svaki iz svoje perspektive. Jedna je mladenačka nepromišljenost završila kobno i to je jednog od mladića pretvorilo u invalida, a drugi se izvukao s kratkom zatvorskom kaznom. Za dvoje najboljih prijatelja, perspektivnih nogometaša, mnoge su želje ovim činom ostale samo pusti snovi. Za njihove obitelji koje su se do te večeri družile, prijateljevale, provodile svaki slobodni trenutak zajedno, vrijeme je stalo.

Roman se i u prošlosti i u sadašnjosti događa u uskom obiteljskom krugu na svega nekoliko lokacija (većina radnje u sadašnjosti događa se na vjenčanju). Veliku ulogu u prošlosti obaju momaka ima bavljenje nogometom što je i osnovna poveznica između dviju obitelji. Međusobno natjecanje, želja da se izbore za mjesto u momčadi, momačko rivalstvo, sve se to na neki način preslikava na obitelji.

Među obiteljima, Erikova majka Annika najzagriženiji je nogometni fan. Ona se bori da njezin Erik izbori mjesto u prvoj momčadi, ali i u obitelji Nihlzén za  Williama imaju slične planove. Tenzije polagano rastu, a onda se događa tragedija i sve nestaje dok se osam godina kasnije duh iz boce ponovno ne probudi.

Roman nas još jednom opominje kako je moguće da nam se život promijeni u samo nekoliko sekundi zbog jedne nesmotrene odluke, obijesnog i nepažljivog trenutka o kojem ne razmišljamo. Uzimajući život zdravo za gotovo.

Uz to, ovo je roman upozorenja kako niti jedna tajna ne može ostati tajna dovijeka.

Ono skriveno, prešućeno, izbit će čep od boce na znak prvog šampanjskog mjehurića ako se predugo mućka. Upravo to se dogodilo u romanu Sretni zauvijek.

Ako vas zanima, bacite oko i na osvrt prvog romana Malin Stehn Sretna nova godina

Malin Stehn Sretni zauvijek

O autorici

Malin Stehn (1969.) švedska je spisateljica napisavši više od 40 knjiga za srednjoškolce i mlade, a često drži i književna predavanja. Magistrirala je komparativnu književnost i humanističke znanosti te je dugo radila kao urednica. Objavila je hit triler Sretna nova godina, a Sretni zauvijek njezin je drugi roman za odrasle.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2023.

Naslovnica romana Vraćena: ©Stilus knjiga

Preveo Srećko Jurišić

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena

Neimenovana žena prepričava nam svoje djetinjstvo, a priča počinje kada su je, kao trinaestogodišnjakinju, vratili pravoj obitelji.

Djevojčica nije ni znala da nije dijete svojih roditelja niti je znala zašto je vraćaju natrag, iz velikog grada i bogate kuće u pomalo zaostalo seoce i neimaštinu. U selu postaje poznata kao Vraćena.

Netko je na klupu u koju sam sjela zalijepio nezamjetljiv natpis s nadimkom koji su u mjestu koristili nakon što sam se vratila obitelji. Bila sam Vraćena, vrnuta. Nisam još uvijek poznavala gotovo nikoga, no oni su o meni znali više od mene same, slušali s ogovaranja odraslih. (str. 78.)

Njezina nova, ali prava obitelj sastoji se od šutljivog, nasilnog oca, grube, hladne majke i još petero djece koja su od rođenja rasla u obitelji. To su Sergio, pokvarenjak, zatim onaj drugi, koji nije Sergio, Vincenzo koji s djevojčicom ostvaruje posebnu vezu (ajmo to tako reći), maleni Guiseppe te ona najvažnija, sestra. Adriana. Mlađa, ali vjekovima starija. Oblikovana oskudicom. Djevojčičin i njezin život snažno će se, bezuvjetno i zauvijek ispreplesti nitima koje se ne mogu pokidati.

Njezina me uzbuđenost čudila. Ta žudnja u očima kojima je gutala novčanice. Meni je svaka vrsta gladi bila neznana i živjela sam poput strankinje među gladušima. Privilegij koji sam sa sobom nosila iz prethodnog života činio me različitom… (str. 108.)

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Dirljiva podjela života

Roman Vraćena emotivno je putovanje jedne žene koje ne zna tko je niti kome pripada. Do kraja njezina života pratit će je taj osjećaj nedefiniranosti, osjećaj nepostojanja korijenja.

U vrijeme kada me mati prestala dojiti, dvije su obitelji usmeno podijelile moj život, no bez detaljnog dogovora, bez pitanja koliko ću ja plaćati tu njihovu neodređenost. (str. 50./51.)

Jedini korijen i uteg njezina je sestra Adriana, čiju smo priču imali prilike upoznati u romanu Sestrina priča. Čitatelji se nikako ne mogu dogovoriti koji je roman bolji i je li uopće jedan bolji od drugoga, tako da možete vjerovati meni koja mirim obje strane – i Vraćena i Sestrina priča jednako su dobri, kvalitetni i dirljivi romani. Svakako ćete pri čitanju osjetiti puno toga, melankoliju, nostalgiju, tugu, ljubav.

S vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje, sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se ne mogu riješiti.
(str. 114.)

Život naše pripovjedačice isparan je na dva dijela – onaj bogati, prošli život i ovaj novi, siromašni život koji je otad i ubuduće njen.

Ona je nekad bila jedinica, obasipana pažnjom i ljubavlju roditelja. Išla je u baletnu školu, na more, igrala se i radovala. Sada, ona dijeli krevet sa sestrom koja još uvijek piški preko noći. Njih dvije pak sobu dijele s trojicom odrasle braće. Majka je nezainteresirana, pritisnuta obvezama i bebom, problemi se rješavaju batinama…

Dva života, ni jedan potpuno njezin, obilježit će pripovjedačicu do kraja života. Tragedije i tuga s kojima se suočava u novoj-staroj obitelji ostavit će vječne ožiljke. Sestrina ljubav malo će ih ublažiti.

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena – književna senzacija

Na koricama romana Vraćena piše da je ovo „književna senzacija koja se čita na 35 jezika“ i ne mogu se više slagati s time. Priča je toliko drugačija od svega što inače čitamo. Toliko je topla dok čitamo o odnosu sestara i hladna dok čitamo o odnosu s roditeljima. No kao i u autentičnom životu, neke od najpamtljivijih trenutaka imamo upravo u dijelovima kada se toplo i hladno prožimaju. U onim rijetkim situacijama, a ako već ne ljubavi, onda makar razumijevanja i povezanosti s majkom. U shvaćanju da je Adriana i blagoslov i teret.

Kad je već riječ o Adriani, moram reći da mi se ona najviše svidjela. Neodgojena (nije ni čudo), nekulturna i nekultivirana, direktna i stvarna, sve je ono što naša pripovjedačica nije i što je možda mogla biti, da nije dana pa vraćena.

A riječ vraćena pratit će pripovjedačicu dok je živa. Mi čitatelji svakom ćemo rečenicom osjećati tu težinu i tugu s kojom je morala živjeti. Zbunjenost, odbačenost i naposljetku, rezignaciju. Slomit će vam srce kad saznate zašto je vraćena i kad zbrojite i oduzmete sve male tragove o obiteljskoj situaciji koje gledamo kroz dječje oči.

Od mene velike, VELIKE preporuke!  

Postala sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam sada. (str. 122.)

Ostali naslovi ove autorice:

Donatella Di Pietroantonio talijanska je autorica koja se na književnoj sceni pojavila 2011. godine. Vraćena je njezin treći roman, koji je svojevrsna prethodnica romana Sestrina priča.

Po ovom je prvom snimljen i film koji mi se čini jednako dirljiv kao i knjiga.

Gdje kupiti roman Vraćena:

Stilus knjiga