Iako su Male tajne tek druga pročitana knjiga nakon Sve što činimo u mraku, iste autorice, ja sam već postala njezin fan. Jennifer Hillier jako lijepo gradi priču sa smislom za psihološko profiliranje likova od kojih nitko nije potpuni pozitivac niti potpuni negativac. Sve su to ljudi od krvi i mesa, nesavršeni, čije slabosti prijete da ih unište…
Ona ne može popraviti svoju pogrešku. Ali može popraviti Derekovu. Vjerujem u opraštanje str.163
Marin
Marin Machado žena je kojoj zavide mnogi. Vlasnica elitnog frizerskog salona čije usluge koriste poznate javne ličnosti u naizgled je sretnom braku s bogatim investitorom Derekom. Imaju četverogodišnjeg sina Sebastiana. U predbožićnoj ludnici, kupujući poklone, Marin za trenutak ispušta Sebastianovu ruku i više ga ne uspijeva naći. Sebastian se izgubio. Ali, očajnu Marin shrvala je snimka nadzorne kamere. Čovjek u odjelu Djeda Mraza odvodi Sebastiana s božićnog trga.
Kažu da ako nestalo dijete Sebastianove dobi ne pronađu unutar dvadeset četiri sata od nestanka, vrlo vjerojatno ga nikada neće pronaći.str.19
Potraga
Prošlo je godinu dana od otmice, a od Sebastiana nema ni traga. Marin je uništena žena. Jedina utjeha su prijatelj iz prošlosti i grupa podrške roditelja izgubljene djece. Derek se nekako uspio oporaviti od gubitka djeteta, ali Marin posustaje. Da ne bi izgubila zadnju nadu unajmljuje privatnu istražiteljicu. Ali njezino otkriće je drugačije prirode. Derek se viđa s drugom ženom. Marin je odlučna da ne želi izgubiti muža. Ali ovo je već nešto što ona može riješiti…
Dojam o djelu
Već sam napomenula da obožavam ovu spisateljicu pa ću sigurno pročitati sve njezine knjige koje budu prevedene. Male tajne je inteligentno napisana knjiga prepuna obrata i preokreta, stvorena za sve ljubitelje psiholoških trilera. Roman o požudi, zavisti, željom za posjedovanjem, pohlepi, izdaji i ostalim najmračnijim ljudskim porocima, ima sve što jedan odličan triler mora imati.
Priču pratimo po simultanom pripovijedanju supruge Marin i mlade McKenzie. Marin je prekrasna žena koja je uvijek brinula o svom izgledu. Žena za kojom se okreću muškarci. Žena koja odiše uspjehom i ljepotom. McKenzie je alternativka s ružičastom kosom, moderna cura koja studira likovnost i radi kao konobarica zarađujući za stanarinu. McKenzie ima jednu jedinu prednost nad Marin, a to je mladost.
Naravno da čitajući knjigu navijate za Marin, ali moram priznati da je meni osobno bila simpatičnija McKenzie i zato me jako smetalo što se kroz cijelu knjigu govori o Mckenzie kao o Derekovoj priležnici.
Ona nije takva osoba jer je previše dolična, previše dobro odgojena i javno poniženje priležnice njezina supruga bilo bi javno poniženje nje same.str.80
Marin je jednostavno sve previše. Previše dobra, odgojena, dolična, neporočna, da mora postojati neka kvaka. I zato sam bila silno zadovoljna kad sam je otkrila.
S druge strane McKenzie je puna poroka. S Derekom je isprva iz interesa, ali malo po malo osjeća da se emocionalno vezuje za njega.
Derek je pak druga priča. Mrzim slabe muškarce. A Derek to očito jest. Guranje problema pod tepih, zatvaranje očiju pred očitim emocionalnim slomom svoje supruge i uz to preljub koji prerasta u vezu čini ga vrijednim prezira, a ne sažaljenja.
Možda se nećete složiti sa mnom u mojoj procjeni glavnih likova. Malo me ljuti kad se za izvanbračne afere uglavnom nalaze opravdanja za nevjerne muževe dok je ženski spol uvijek na kritici javnih osuda. Ni Mckenzi nije bez mana, ali nije se rodila sa zlatnom žlicom u ustima kao gore navedeni par pa osjećam naklonost bez obzira na mane.
U knjizi je još važnih likova i kostura iz ormara koji su moralno dvojbeni, ali neću pokvariti ljepotu čitanja.
Pitanje krivnje
Ima još jedan segment u knjizi na koji bih ukazala kao odličan. Pitanje krivnje zbog gubitka djeteta Jennifer Hillier je dovela do savršenstva. Pratimo Marin nakon gubitka Sebastiana od nade, potrage za djetetom, očaja, tjelesnog i duhovnog propadanja, suicidalnih misli do gorućeg vrelog bijesa prema ljubavnici svog supruga, bijesa koji postaje nesmotren,bijesa koji može ubiti.
Jennifer Hillier autorica je bestselera Male tajne (finalist, Los Angeles Times Book Prize i Anthony Award) i Jar of Hearts (dobitnik, ITW Thriller Award i finalist za Anthony i Macavity Awards). Filipinsko-kanadskog porijekla, rođena i odrasla u Torontu, provela je nekoliko godina u Seattleu prije nego što se vratila kući u Kanadu. Trenutno živi u Oakvilleu, Ontario sa svojom obitelji.
Kad odvjetnica napiše roman obično mu ne možete naći pravnu grešku. I uistinu, nema je. Dobar brak je inteligentno napisan triler s nešto lošijim krajem i pitanjima koja ostaju neodgovorena. Da nije toga bio bi to izvrstan roman, ali kraj koji je autorica ponudila “uprskao” je dobro vođenu priču s zanimljivim likovima. Ali, to nije prepreka da ne pročitate ovaj odličan kriminalistički roman. Ispričan s dvije linije pripovijedanja u prošlosti i sadašnjosti, daje nam uvid u život dobrostojećih, bogatih i utjecajnih supružnika u maloj, zatvorenoj zajednici istomišljenika. Biti vidljiv, prisutan i prepoznat, imperativ je obiteljima koje se odlikuju javnim razmetanjem bogatstva.
Lizzie
Lizzie Kitsakis nije baš lako u životu. Zbog supruga koji je nagomilao dugove i bori se s alkoholizmom, Lizzie mora prihvatiti manje atraktivne poslove s napornim radnim vremenom. Na jednom takvom poslu u kasnim večernjim satima zatekne je poziv od starog školskog kolege Zacha Graysona. On se momentalno nalazi u zatvoru i vapi za njezinom pomoći. Naime Zach je osumnjičen za ubojstvo supruge Amande u njihovom bruklinskom stanu. Lizzie se dvoumi bi li prihvatila slučaj, ali treba joj novac. A Zach je veoma bogat.
Zach je imao pravo: najgori dio braka je to što tuđi problemi postanu tvoji. str.43
Amanda
Amanada je Zackova supruga koja se očajnički želi uklopiti u život male zajednice koja postavlja svoja pravila. Uigrano druženje s još dva para dobrostojećih prijatelja umara Amandu, ali ona se jednostavno mora prilagoditi. Amanda osjeća da tu ne pripada, da je sve oko nje isprazno i površno, a Zach je nezainteresiran i dalek, usmjeren samo na posao i karijeru. Ali sve bi to Amanda još otrpila da ne postoje tajne iz prošlosti koje je progone i koje svako malo izlaze na površinu. A netko za njih zna.
Kad ste u braku, jedno drugome ste prva linija obrane.str.206.
Ubojstvo
Dan kada je Amanda ubijena održana je zabava u susjedstvu. Nitko nema motiva za Amandino ubojstvo. Amanda je bila odana supruga i divna majka Caseu, koji je u vrijeme njezina ubojstva bio u kampu. Međutim uskoro novinari doznaju da su se na zabavi odvijale vrlo eksplicitne seksualne aktivnosti među parovima. Nitko ne zna gdje je bila Amanda, a gdje Zach? Lizzin je zadatak da to otkrije..
Dojam o djelu
Knjigu pratimo kroz pripovijedanje pravnice (Lizzie) u sadašnjosti, i žrtve ubojstva (Amande) prateći njezino kretanje u danima prije ubojstva. Autorica je između ta dva narativa mudro ubacila transkripte nezavisne istražiteljske istrage o hakerskim upadima u društvene mreže uglednih stanovnika zajednice.
U samoj knjizi nema jurnjave i brzih akcija, čak je početak nešto sporiji, ali roman postepeno dobija dovoljan zamah da vas privuče i zainteresira za radnju. Autorica vješto plete priču dodajući potku po potku, dok se osnova ne zatvori. I to radi odlično. Saznajete da ništa nije onako kako se izvana čini.
Ono što je manje dobro i što mi je nedostajalo u cijeloj knjizi to su odgovori na pitanja: što se dogodilo s Amandinim sinom? Je li Lizzie uspjela spasiti brak? Priča o Lizzinom ocu? i kraj koji je nekako na brzinu sklepan i djeluje nezavršeno, bez kohezije i očekivanog raspleta.
Karakterizacija likova je spora i pomno dozirana pa bih rekla da je se radi o vrlo promišljenom trileru. Likovi sami po sebi nisu osobito simpatični. Sve se vrti oko malograđanskih pojedinaca u uglednom njujorškom kvartu čiji brakovi su samo naizgled sretni. Ispod površine, priča je potpuno drugačija.
Na kraju se autorica kroz lik odvjetnice Lizzie pita: Što je uopće dobar brak?
Dobar brak je onaj koji preživi. A nitko neće znati kako je to dok to i ne doživi.str.84.
Dobar brak je vrlo solidan kriminalistički roman bez wow efekta na kraju i to je šteta. Djelomično će sadržaj prepun spletki, seks-skandala, izdaje, ucjena, neočekivanih obrata, nedosljednosti u izjavama svjedoka, malo popraviti dojam pa ćete ipak zadovoljni zatvoriti ovu knjigu.
O autoru
Kimberly McCreight autorica je sedam bestselera New York Timesa, uključujući Reconstructing Amelia, koji je bio nominiran za nagrade Edgar, Anthony i Alex te proglašen omiljenom knjigom godine časopisa Entertainment Weekly. Rekonstrukciju Amelije za TV su odabrali HBO, Blossom Films Nicole Kidman i David E. Kelley. New York Times, People i Publishers Weekly proglasili su Dobar brak najboljom knjigom ljeta. TV adaptacija knjige Dobar brak stiže uskoro iz Amazona i Blossom Filmsa Nicole Kidman. Njezin sljedeći roman, Like Mother, Like Daughter, izlazi iz Knopfa u ljeto 2024.
Kimberly McCreight Živi u Brooklynu, New York sa svoje dvije kćeri.
Bilješke o tvom iznenadnom nestanku dirljiva je priča o sestrinskoj ljubavi koja prelazi granice života i smrti. Svi mi koji imamo sreću imati braću i sestre možemo se pronaći u odnosu Sally i Kathy. Imati starijeg brata ili sestru odnos je toliko pun antagonizma kao rijetko koji ljudski odnos. Širok je to dijapazon osjećaja, od obožavanja bespogovornog autoriteta do ljutnje, zavisti, netrpeljivosti, netolerancije, ali u osnovi svakog bratskog ili sestrinskog odnosa neporeciva je ljubav. To su dobro znale Sally i Kathy.
A tata je mamin muž. I oni vole jedno drugo onako kako nas dvije volimo Billya Barnesa. str. 24.
Sestre
Šesnaestogodišnja Kathy bila je sve ono što je njezina trinaestogodišnja sestra Sally željela poslati. Lijepa, uspješna, elokventna, sveprisutna na školskim zabavama, zapamćena na priredbama. Kathy je bila zvjezdica koju su baš svi primjećivali. Za introvertnu, racionalnu i pouzdanu Sally nije bilo dileme. Sestra je njezina nit vodilja kroz život. S Kathy je uvijek sve bilo lako. Kathy je imala snove koji su se redom ostvarivali. Kathy je voljela Billya Barnesa pa ga je voljela i Sally. Samo što je Billy bio Kathyn momak.
Kad ostane jedna
Život nije idiličan. Život je grub, surov i neizbježan. Kad Kathy ode, Sallyin se život nastavlja. Mala obitelj i dalje živi zahvaljujući Sally koja o svemu što joj se događa obavještava Kathy. Nema dana da joj Sally ne ispriča svoj dan. Gdje je bila, što je obukla, koga je srela, kako je bilo u školi, sve se prenosilo Kathy. Sally nikad ništa nije krila od sestre. Uvijek joj je govorila istinu pa makar se starija sestra naljutila. Sally nikad nije pokušala nešto zanijekati Kathy. Kathy je zaslužila istinu. I nikad nije prigovorila.
Tvoja šutnja, to mi je uvijek bila najteža kazna. str. 330.
Billy
Živjeti s krivnjom kad imaš samo osamnaest godina pretežak je teret. Billy ne zna hoće li se moći nositi s tim. Možeš se zapustiti, ne raditi ništa, napustiti školu, živjeti kao klošar, ali krivnja te prati i prati kud god kreneš, u koju god prostoriju uđeš, kojom god cestom krećeš. Kad god zatvoriš oči, vidiš Kathy, što god radiš, spavaš, jedeš ili dišeš vidiš Kathy. A kad pomisliš da bi je možda mogao zaboraviti, vidiš Sally.
Mislio sam da ću osjetiti da mi je oprošteno. Ali nikad to nisam osjetio. str. 323.
Dojam o djelu
Bilješke o tvom iznenadnom nestanku roman je nakon kojeg ostanete s pročitanom knjigom u ruci i razmišljate o tome kako nam jedan trenutak može obilježiti čitav život. I nakon što se on dogodi, više nikad ništa nije isto. Zatim razmišljate o tome kako je život niz sretnih trenutaka i samo jednog nesretnog koji nas određuje.
Knjiga je izuzetno emotivna. Dirljiva i potresna istovremeno i na neobičan način lijepa. Ispričana u prvom licu, a pripovijeda je Sally, koja sestri govori sve što se događa u životima onih koji su ostali. Radnja je toliko jaka i emotivno jasna da vam se čini da je ovo jedna od obitelji koju poznajete u stvarnom životu. Sally i Billy doživotno su vezani svojim okrznutim dušama zbog kojih nigdje ne nalaze mir. Ni u vezama, ni u poslu, ni u svojim obiteljima. Njihovo prijateljstvo duboko je vezano Kathynim rukama koje ih spajaju i kada oni nisu toga svjesni.
Ovo je priča koja osim što priča o mladenačkoj ljubavi, priča i o prijateljstvu dugom petnaest godina koje je rođeno u patnji i koje nitko ne može prekinuti.
Ovo je priča o samospoznaji, emocionalnom i duhovnom rastu jedne tinejdžerice, od njezinog odrastanja do odrasle osobe. Sally je shvatila da nisu tragedije te koje nas ojačaju. Ojača nas život koji ostaje nakon tragedije i ljudi koji nisu samo svjedoci našeg života već taj isti život putuju zajedno s nama.
O autoru
Claire Lombardo Alison Espach autorica je hvaljenih romana The Adults i Bilješke o tvom iznenadnom nestanku. Objavljuje kratke priče i eseje u časopisima Vogue, Joyland, Glamour i Salon. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu Providence na Rhode Islandu.
Dvadeset pet godina je prošlo od prvog romana Jo Nesbøa Šišmiš, u kojem je autor utjelovio lik problematičnog detektiva koji ima problem s alkoholizmom, a mi upravo čitamo trinaesti nastavak serijala pod nazivom Krvavi mjesec. Harry Hole je, naravno, još uvijek živ, ne posve zdrav, ali i dalje alkoholičar kojeg policijski stožer ne želi ponovno angažirati u istragama, premda uživa povjerenje kolega.
Harry ulazi u priču
Dok se Harry opija na drugom kraju svijeta, ne mogavši preboljeti što je ostao bez voljene Rachel, kolege u Oslu pokušavaju riješiti misterij nestalih djevojaka. Nakon što je jedna od djevojaka pronađena mučki ubijena, prerezana grla, istražitelji iz Osla zazivaju Harryjev povratak, ali bezuspješno. Harry nema motiva za povratak. Ali kako se u sudbinu često umiješa slučaj, tako se upliće i ovaj put. Zaduženu posrnulu glumicu Lucille, Harryjevu prijateljicu sa šanka, ucijenjuju kamatari koji su produžena ruka mafije. Ima deset dana da nabavi novac. Za Harryja nema dileme, ako riješi slučaj, zaradit će honorar kojim može platiti glumičin dug i osigurati joj miran život.
Harry se vraća u Oslo
Vrativši se u Oslo, Harry prihvaća ponudu milijardera Markusa Roeda koji se dovodi pod sumnju da je umiješan u nestanak djevojaka. Markus nudi Harryju izdašan novčani iznos da dokaže njegovu nevinost i pronađe pravog krivca.
Harry okuplja svoj tim
Znajući da je “oštećena roba” i da ga istražitelji neće pozvati u ekipu, Harry odluči sam oformiti svoj tim za rješavanje slučaja nestalih i ubijenih djevojaka. Njegovu ekipu čine prijatelj iz djetinjstva sklon dilanju kokaina, korumpirani policajac koji još ima svojih veza i psiholog koji umire od raka. Harryjeva pomaknuta ekipa sastaje se svakodnevno u bolničkoj sobi teško oboljelog Stalea, psihologa, praveći analize događaja. Nakon nekoliko krivih smjerova, malo po malo, ekipa uspijeva riješiti slučaj. Iako, ne bez žrtava.
Ljudi misle kako mogu skriti tajne, ali istina je, naravno da zračimo onim što mislimo i osjećamo, pa tko pažljivo prati, saznat će svaku tajnu. str. 96.
Dojam o djelu
Spadam u nepresušnu rijeku obožavatelja lika i djela Harryja Holea, tako da sam s nestrpljenjem čekala novi roman. Dočekala ga i pročitala. Krvavi mjesec na tragu je Nesbøovih prijašnjih romana, ali moram priznati da mi nije pružio ništa značajno novo. Pri tome ne mislim da roman nije dobar jer on ima sve elemente vrhunskog krimića, ali svakim novim romanom naša su očekivanja sve veća i veća. Sam autor je pri tom razmazio svoje čitatelje godinama im nudeći izvrsnost. Sad se već neko vrijeme osjeća lagano zasićenje kod samog autora, pa tako i kod nas čitatelja.
Ali vratimo se na roman. Krvavi mjesec (u originalu Blodmane) u Hrvatskoj se pojavio koji mjesec nakon originala, na oduševljenje ljubitelja ovog nekonvencionalnog detektiva alkoholičara. Ovaj put Harry radi privatno za moćnog i bogatog čovjeka. Sakuplja svojevrsnu ekipu otpadnika koja mu pomaže u rješavanju slučajeva nestalih i ubijenih djevojaka. Privatno balansira između dvije žene, istražiteljice Katrine i forenzičarke Alexandre. Obje su vrlo jaki ženski likovi pa da ne znate tko je Harry Hole, pitali biste se što to, pobogu, te žene privlači k njemu.
Ali nama je jasno. Harry je jednostavno lik koji ima karizmu. Malo je takvih likova u književnim djelima. Obično nailazimo na zgodne i neporočne glavne likove. Harry nije ništa od toga, a ipak ga ljudi, žene pogotovo, obožavaju.
I dok pokušavamo odgonetnuti tko je ubojica, u pravilu osoba sa psihičkim poremećajem, i dokučiti otkud potječu njegovi suludi motivi, Harry Hole je uvijek jednu stepenicu ispred čitatelja i maestralno završava roman. Sam završetak zapravo je uvertira u sljedeći, četrnaesti roman za kojega sam uvjerena, nećemo ga dugo čekati.
Ona nije bila ta, nije bila Žena koja mu je suđena. str. 52.
Za sada mi je još uvijek najbolji Nesbøov roman Kraljevstvo koji je jedan od vrhunaca »scandi noir« književnosti.
Ako vas zanimaju naše recenzije nekih Nesbøovih romana, možete ih pogledati na poveznicama:
Jo Nesbø rođen je u Oslu 29. ožujka 1960. godine, a s obitelji seli 1968. godine u gradić Molde gdje odrasta te kao iznimno talentirani nogometaš. Nažalost, nakon teške ozljede ligamenata mora prekinuti karijeru nogometaša pa se počinje baviti brojnim drugim aktivnostima – pune tri godine služi vojsku, diplomira ekonomiju na sveučilištu u Bergenu, svira u rock sastavu DI Derre, radi kao novinar i burzovni mešetar… U drugom dijelu devedesetih odlučuje početi pisati. Nakon 13 knjiga i 55 milijuna prodanih primjeraka ostalo je, kako se to kaže, legenda.
Kendra, Lindsey i Dani prijateljice su od djetinjstva. Danas su sretno udane, s djecom, a još uvijek žive jedna blizu druge, druže se i vole. Sretne su jer su i njihovi sinovi najbolji prijatelji.
Kendra, Lindsey i ja imale smo sreću da smo živjele život iz dječjih snova. Uvijek bismo kao klinke pričale o životu u gradu u kojem smo i odrasle, o braku sa sjajnim tipovima, o zajedničkom odgajanju djece. Nismo mogle vjerovati kad su i naši najstariji sinovi postali bliski, baš kao i mi u njihovim godinama. Znale smo koliko nam je super i koliko sreće imamo što nam se supruzi dobro slažu. (Dani, str. 20.)
Sve do jedne noći, kada nezamisliva tragedija uz prasak ruši njihove savršene živote. Ispod površine, životi prijateljica i nisu tako savršeni. Tajne, izdaje, laži i ljubomora prijete uništiti dugogodišnja prijateljstva, ali i živote.
To će nas raskoliti. Raspast ćemo se i ovaj put će zaista biti kraj. Nakon ovakvog nečeg nema povratka. Nećemo ovo preživjeti. (Lindsey, str. 87.)
U predgrađu, ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini.
Kendra, Lindsey i Dani naučit će da nikad nikoga u potpunosti ne poznajemo. Ni prijatelje, ni supružnike, ni djecu.
Možda ga nisam poznavala tako dobro kako sam mislila. (str. 129.)
Novi hit Lucinde Berry
Roman Među prijateljima uvlači vas u radnju već od prve stranice, kada se za tri prijateljice događa strašna tragedija koja prijeti raskoliti ih do temelja. Što se dogodilo? Tko je kriv? Kako će završiti? Sve su to pitanja koja nas tjeraju na čitanje, do raspleta koji možda jesmo, a možda i nismo očekivali. Puno sam toga sličnoga već pročitala pa ne mogu reći da sam skroz iznenađena, ali da Lucinda Berry ima novi hit – ima.
Paul škilji. – Detektiv Locke taji stvari i zna više nego je rekao. -Zvučiš paranoično – kažem mu teškim jezikom. -Možda bismo i trebali biti paranoični. (Kendra, str. 63.)
Najbolji dio sam je kraj, epilog nakon kojeg ostajete bez teksta. Bilo da ste nešto slično očekivali, bilo da niste. Budući da volim krajeve koji me ostave u nevjerici, roman mi se veoma, veoma svidio.
Iako je tema teška, roman se brzo i lako čita. U pripovijedanju se izmjenjuju tri najbolje prijateljice i svaka nam donosi svoju stranu priče. Ubrzo, čitatelj zna sve tajne i žudi za njihovim otkrivanjem. Dok trepnete, već ste na pola. A niste ni krenuli prema raspletu…
Drama u svom najboljem izdanju
Budući da u romanu ima puno likova i puno imena, prvih par poglavlja teže mi je išlo povezivanje žena, muževa i djece. Kasnije, to mi je čak davalo na napetosti. Sve to izmjenjivanje triju perspektiva radnji daje dinamiku i naprosto vas vuče na okretanje stranica. Kendra, Lindsey i Dani suočavaju se svaka sa svojom nesrećom jer sve su one itekako dotaknute te kobne noći. Tuga je uzdrmala sve ono što su bile i što jesu. Tri donedavno najbolje prijateljice više nikada neće biti iste.
Evo što vam nikad ne kažu po pitanju tuge: vrijeme nastavlja teći. Ono što vam ne prestaju govoriti jest da vrijeme liječi sve rane. Kao da bih ja htjela da vrijeme ikamo ode. Želim da svijet stane. (str. 112.)
Kao što možda slutite iz svega gore napisanog, ovo nije triler. Ovo je drama u svom najboljem izdanju. Prijateljstva stavljena na kušnju, tajne koje svaka prijateljica krije, borbe koje se vode unutar njihovih obitelji… Sve to, uz dirljivu priču o tuzi i gubitku, čini ovu priču štivom koje će vas dotaknuti, ali i štivom zbog kojeg ćete ostati budni do kasno u noć.
U glavi mi se kovitlaju mogućnosti. Niti jedna nije dobra. Zato sam se i bojala otići. Nitko nikad ne priča o logistici odlaženja, kao da je za izlazak iz zlostavljačke veze dovoljno samo skupiti hrabrost. (str. 117.)
Među prijateljima – preporuka
Ako volite Liane Moriarty i njezine romane, obožavat ćete Među prijateljima. Isprva mi je autoricu bilo vrlo teško povezati s radnjom jer sam ovakve emotivne, napete priče navikla čitati baš od gore spomenute autorice.
Lucinda Berry ostala mi je u sjećanju kao autorica strašnog romana Savršeno dijete, romana koji graniči s hororom i stvarno vam mjestimice tjera jezu niz leđa. Ovdje to nije slučaj, nema ništa nadnaravno strašnog. Ipak, cijela situacija bit će i više nego strašna svakom roditelju. Djeca su ona koju najviše volimo i za koju dajemo živote. I onda, duplo jače osjećamo neizrecivo koje se dogodi onima koje bismo željeli od svega zaštititi.
Roman Među prijateljima slika je i prilika predgrađa je izvana savršeno, a iznutra su tajne koje stanari kriju duboko unutar spavaćih i dnevnih soba. I naše tri prijateljice svoju su vanjsku sliku prikazivale bez mrlje, bez vidljivih poteza kistom. Ali, kad je katastrofa nagrizla rubove te savršene slike, sve se počelo raspadati. Na vidjelo izlazi sve ono duboko potisnuto, a na vama ostaje vidjeti hoće li ih to rastaviti ili samo još više povezati.
Ostali naslovi ove autorice:
Lucinda Berry bivša je klinička psihologinja koja se bavila istraživanjem dječjih trauma, što se najbolje vidi iz sadržaja njezine uspješnice Savršeno dijete.
Veliko otvorenje počinje vrlo spektakularno. Deset sretnika leti na Mjesec kako bi bili prvi gosti u hotelu koji je toliko samodostatan da može funkcionirati bez osoblja.
Već na poleđini knjige rečeno nam je da je roman pisan u maniri Agathe Christie. I uistinu jest. Deset ljudi zatočeno je u najekskluzivnijem mogućem hotelu koji se nalazi ni više ni manje nego na Mjesecu. Ljudi su različitih nacionalnosti, spola, dobi i društvenih staleža, a svaki od njih dobio je na svojevrsnoj lutriji kartu za prvo putovanje u hotel Artemis. Naravno, svi pristaju, dobivaju ili daju otkaze kako ne bi propustili ovu jedinstvenu priliku. To je većini putovanje života. Umrli bi da budu tamo. A onda se smrti uistinu počinju događati. S Mjeseca nema povratka dok brod ne dođe po njih, ali tada će neke putnike biti kasno.
Rekla bih da čitaš previše Agathu Christie, rekla je Tonya. Imaš pravo, rekla je Penelope. Svi smo različitih nacionalnosti, različite dobi, različitih društvenih staleža. str. 163.
Dolazak
Nakon što su se slegli prvi, fantastični dojmovi, putnici uočavaju da posluge nema. Šampanjac se toči, jedu se prefini obroci, kavijar i školjke, ali to je predstava samo za prvi dan. Svaki sljedeći donosi nove izazove, slutnju da su praćeni, snimani skrivenim kamerama te postaju svjesni činjenice da hotel, odnosno oni koji stoje iza njega, znaju puno više o životu svih putnika nego što bi trebali znati. Je li nasumičan izbor za put na Mjesec doista bio nasumičan?
Hotel uzima prvu žrtvu
Dok se putnici, zbunjeni veličinom hotela u kojem cijelo vrijeme svira ista melodija Fly Me to the Moon, pokušavaju snaći, iznenada je pronađeno tijelo jednog od njih s misterioznom porukom zabijenom pokraj njegova tijela. Jedna putnica je Penelope Strand, policajka koja se boji letenja i koja je krenula na ovo putovanje kako bi preispitala svoje granice. Penelope traži suradnike s kojima bi oformila tim istražitelja. Ali svi su sumnjivi. Dok se putnici pregrupiraju prema vlastitim sklonostima i simpatijama, hotel uzima i drugu žrtvu. A to je samo početak…
Penelope je čekala. I gledala. Željela je vidjeti tko će prvi progovoriti. str. 198.
Dojam o djelu
Veliko otvorenje ima osim deset, navodno nasumično odabranih putnika i jedanaesti lik. To je hotel koji je “živi stvor”, programiran da se otvara, zatvara, pali i gasi svjetla i glazbu, uključuje i isključuje kamere, osluškuje i prisluškuje kao ogroman živi mehanizam.
Lik lunarnog hotela možda mi je i najbolji u knjizi. Autorica ga je donijela jezivom atmosferom perfidne čistoće i blještavila predstavljajući ga u slojevima koji se polako odmataju sve do posljednjeg koji predstavlja zatvorenu, metalnu, klaustrofobičnu kutiju iz koje nema izlaza.
Sličnost s Agathom Christie je u scenografiji. Lauren Forry postavlja desetak likova u izolirani prostor iz kojeg nema izlaza, a ubojica je među njima. Scena me podsjetila na Agathinih Deset malih crnaca, ali samo po toponimu čija je značajka izoliranost i nemogućnost odlaska.
U svemu ostalom, Agatha je deset kopalja jača.
Ono što bih navela kao nedostatak romana niz je pitanja na koja se ne nudi odgovor. Zašto je posada napustila brod ? Po čijem nalogu? Kako se ostatak putnika vratio na Zemlju?
Zatim, sami likovi nedovoljno su isprofilirani. Neki su vrlo iritantni, neki tek podnošljivi, a zapravo nitko nije pretjerano simpatičan.
Ono što je uistinu dobro u romanu gradacija je atmosfere panike koja prerasta u paranoju među putnicima. Oni počinju sumnjati jedan na drugog iako su do prije par sati zajedno tražili počinitelja. Kao čitatelj, sumnjate čas u jednog, čas u drugog putnika, a ni istražiteljica vam se ne čini baš “čista”. Tu je Forry odradila dobar posao.
S druge strane, sam epilog nije mi dovoljno uvjerljiv ni zaokružen pa sam ostala s upitnikom iznad glave.
Sve u svemu, Veliko otvorenje zanimljiv je pokušaj pisanja tragom velike spisateljice kao spoj krimića i znanstvene fikcije. A Mjesec, kao mjesto radnje, svaka čast! Treba se sjetiti!
Počinjene su greške, ali prava cijena još uvijek nije plaćena. str. 222.
O autoru
Lauren Forry američka je spisateljica odrasla u šumama Pennsylvanije. Nakon što je diplomirala filmske studije na Sveučilištu New York, provela je neko vrijeme u filmskoj produkciji prije nego što se preselila u London gdje je magistrirala kreativno pisanje i izdavaštvo na Sveučilištu Kingston. Predaje engleski jezik i književnost na Harcum Collegeu u Bryn Mawru u Pensilvaniji. Autorica je više romana.
Nakon što smo u prethodnom dijelu upoznali likove i njihove pozadinske priče, sada već možemo naslutiti tko će se prikloniti kojoj strani. Već nam postaje jasno koji će likovi stajati na strani Majke Abigail, a koji na strani mračnog lika kojemu je ime, zašto više tajiti, Randall Flagg.
Ljepota vjerske zaluđenosti krije se u činjenici da ona može baš sve objasniti. Kada čovjek jednom prihvati boga (ili Sotonu) kao glavni uzrok svega što se događa u svijetu smrtnika, ništa više nije prepušteno slučaju… kao ni promjeni. (str. 47.)
Dok oni na strani dobra svoje posljednje uporište grade u Boulderu, gradiću u kojem, neobične li slučajnosti, ima mnogo manje leševa nego u svim ostalim mjestima kroz koja su prošli. Na njihovom je čelu Majka Abigail, stara crnkinja koju Flagg plaši koliko i njih, možda čak i više. No Bog joj je dao zadatak i Majka Abigail će ga ispuniti.
Na drugoj strani, u Las Vegasu (grad grijeha, kako simbolično!) i Randall Flagg okuplja svoju vojsku. Doduše, njih za njega ne veže privrženost niti viša svrha, već pravi, iskonski strah. Jer mračni lik zna kako natjerati ljude da mu služe. Bespogovorno.
Bili su oni prilično simpatični ljudi i sve to, ali u njima nije bilo puno ljubavi. Zato što su bili prezauzeti strahom. Ljubav nije dobro uspijevala na mjestu gdje je postojao samo strah, kao što ni biljke nisu dobro uspijevale na mjestu gdje je uvijek bio mrak. (str. 458.-459.)
Randall Flagg
Randall Flagg u prvom je dijelu romana Posljednje uporište tek natruha zla. Mračni lik, Pješak koji noću putuje cestom u svojim izlizanim kaubojskim čizmama. Od njega vas podilazi hladna jeza, on je u svakoj noćnoj mori. Stvarna je prijetnja u koju je teško povjerovati jer nema lice, ono je tek tama.
…oni uglavnom ne bi uspjeli prepoznati tog Flagga ni kad bi ga sreli na ulici… osim ako on ne bi htio da ga primijete. Možda bi ga osjetili – kao hladnu jezu…, kao iznenadnu vrućinu kao u naletu groznice, ili kao oštar i prodoran bol u ušima… No ti su ljudi bili u krivu ako su mislili da on ima dvije glave, šest očiju ili velike šiljate rogove koji mu rastu iz sljepoočnica. On vjerojatno nije izgledao mnogo drugačije od čovjeka koji im je nekoć donosio mlijeko ili poštu. (str. 84.)
U ovom dijelu, Flagg dobiva puno više prostora. On je sada predvodnik grupe koja će stati nasuprot Majke Abigail i naših junaka.
Zanimljivo je spomenuti da je Posljednje uporište prvo, ali ne i posljednje pojavljivanje R.F.-a u Kingovoj književnosti. Kao personifikacija zla, zli čarobnjak, Legija i Sotonin izaslanik pojavljuje se još i u popularnom serijalu Kula tmine te romanima Zmajeve oči i Hearts in Atlantis.
King ga savršeno opisuje biranim riječima, a strašnijim ga čini to što Flagg zapravo nema neki izgled. On je više osjećaj, a manje fizički lik, premda je to vjerojatno nekada bio.
Nadam se da će vas, kao i mene, oduševiti sjajan kraj koji, vjerovali ili ne, nije bio u originalnom izdanju. Taj je epilog izrezan i prvi je put objavljen 1990., u ovom izdanju koje mi danas imamo u rukama.
Posljednje uporište I & II
Nekoliko sam puta spomenula da ovo izdanje romana Posljednje uporište ima stvarno puno stranica. Međutim, ni u jednom jedinom trenutku ova postapokaliptična priča nije dosadna ni naporna. Dapače, uživala sam u svakoj stranici!
Prvi dio bavi se supergripom, visoko zaraznim sojem bolesti koji je s lica zemlje izbrisao preko 90 posto stanovništva. Isto tako, dok pred našim očima prolaze slike uništenja koje je bolest ostavila, slike leševa, napuštenih automobila i zgrada u kojima više nitko ne živi, upoznajemo preživjele. Stu, Frannie, Larry, Glen, Tom Cullen, likovi su u koje ćemo se zaljubiti svakom stranicom. Za njih ćemo navijati, uz njih se smijati, za njih strepiti.
Drugi dio, koji je po mom mišljenju jači nego prvi, bavi se grupiranjem likova oko dobra i zla, Majke Abigail i Randalla Flagga.
Nitko od nas ne želi vidjeti znamenje i pretkazanja, ma koliko voljeli priče o duhovima i sablasne filmove. Nitko od nas noću zapravo ne želi vidjeti zvijezdu na istoku ili vatreni stup. Želimo mir, racionalnost i rutinu. Ako moramo vidjeti Boga … podsjetit će nas da za svakog boga postoji vrag – a naš vrag mogao bi biti bliže nego što se usuđujemo pomisliti. (str. 245.)
Počinje brutalnom scenom Smećara i Klinca, čija je ekranizacija proglašena jednom od najbrutalnijih Kingovih scena ikad snimljenih. Kad vas to prvo poglavlje navuče, gotovi ste.
Novi likovi, poput dječaka Joea i Nadine Cross bude vašu znatiželju jer osjećate da su važni za priču, a scene u kojima sudjeluju… Ne mogu reći da su jezive, ali nešto ćete definitivno osjetiti.
Čak se i neki stari likovi okreću u smjeru koji ih je vukao od početka.
Izdaja, laži, podmuklost, sve su to podpriče one glavne, o borbi dobra i zla.
Tko će se kome prikloniti?
Tko će preživjeti?
Jer znamo, King je to. Dobrota i poštenje nisu jamci preživljavanja.
I još samo kratko:
Ako volite Kinga, način na koji piše, način na koji do u detalje razlaže sudbine svojih likova, Posljednje uporište je to, nema dalje.
Ovaj roman nije horor, u dvije-tri brutalne scene svedena je sva strava. Ovo je više roman atmosfere, zla koje se širi i koje treba zaustaviti. Ovo je roman likova, običnih ljudi prepunih mana koji se nalaze na raskrižju dobra i zla.
Kao ljubitelj lika i djela samog autora, vodit ću se njegovim riječima pa reći da Posljednje uporište možda nije njegov najbolji roman, ali je definitivno jedan od onih koji se pamte. Toliko sam sretna što sam ga imala priliku pročitati među prvima i što vam imam priliku dati svoju preporuku. Stvarno sam obožavatelj Kingova stvaralaštva i vjerujem da Posljednje uporište na najbolji način prezentira sav njegov talent. Svaka scena ostat će vam urezana u mozgu, likovi će naći put do vaših srca, i vjerujte mi, past će vam na pamet svaki put kad netko u vašoj blizini kihne ili zakašlje. Barem je meni tako. Još uvijek…
Mjesto na kojem zauzmeš uporište nikada nije važno. Važno je samo da si ondje… i da i dalje stojiš na nogama. (str. 599.)
Ostali naslovi ovog autora:
Ako se vratite na recenziju prvog dijela romana Posljednje uporište, doći ćete do popisa recenzija romana Stephena Kinga koje smo do sada objavile na blogu Mala od knjiga.
Gdje kupiti roman Posljednje uporište:
Posljednje uporište može se kupiti isključivo u paketu u kojem se nalaze oba dijela. Roman je objavila izdavačka kuća Vorto Palabra, a ovdje je link na web shop Znanja.
Kućna pomoćnica knjiga je koja se posljednju godinu nalazi pri vrhu Amazonove ljestvice najprodavanijih knjiga, prevedena je na 35 jezika, a prava na ekranizaciju otkupio je studio Lionsgate. Priča o djevojci problematične prošlosti koja se zapošljava kao kućna pomoćnica u bogatoj obitelji Winchester napetica je koja se ne propušta. Ipak, knjiga nema originalan background. Tema je već više puta viđena u raznim romanima, a mene je malo podsjetila na roman Sigurno mjesto Anne Downes.
Zaista ne znam što bih bez tebe. Rado mi govori takve stvari. Ili mi prijeti otkazom. Nema između. str. 101.
Prolog
Roman započinje prologom u kojem mladu Millie, kućnu pomoćnicu obitelji Winchester, ispituju policajci nakon što je u skrovitoj sobi na katu pronađeno tijelo. To je dovoljno da se u priču sjurimo naglavačke želeći saznati što više. A evo kako je sve počelo…
Millie
Millie nigdje ne može zadržati posao. Stvar je u njezinoj prošlosti, ali i ne baš lakom karakteru. Ipak, Millie je borac. Radit će i najteže poslove kako bi preživjela i zaradila za hranu i stan. A prilika koja joj se pruža ne odbija se. Hirovita bogatašica Nina Winchester odabrala je baš Millie da održava red u njihovoj kući. A kakva je to samo kuća! Millie nikad nije vidjela ništa ljepše! I bogatije. Prezaposleni suprug Andrew i mala razmažena Cecilia uz domaćicu Ninu… Neće biti pretežak posao, a plaća je odlična, razmišljala je Millie.
Sobica
Sve je u kući predivno, ali ne i Milliena sobica. Opskurni sobičak s malim prozorom i ključanicom koja se ne zaključava iznutra jedino je što Millie čini nelagodu. Ona odluči ignorirati loš predosjećaj, a nema ni vremena za razmišljanje. Nina je neuredna, neurotična i promjenjivog raspoloženja, Cecilia drska i razmažena, a Andrew zaposlen i distanciran.
Dok Millie pokušava upoznati obitelji i prilagoditi se njihovim navikama, dobije upozorenje mjesnog vrtlara da bježi jer je u opasnosti… Kakva joj opasnost prijeti?
Zašto bi Millie uopće bježala? Pogotovo nakon što joj se nakon jednog ultranapornog dana povjeri sam Andrew, Millie sve više zaključuje da joj je mjesto upravo u ovoj obitelji.
Zašto se ova soba zaključava izvana, a ne iznutra? str. 29.
Dojam o djelu
Kućna pomoćnica psihološki je triler s dvije linije pripovijedanja. Jednu priča Millie, a drugu Nina.
Millie je lik opterećen teškim odrastanjem, problematičnim ponašanjem i boravkom u zatvorskoj ustanovi. Sve njezine tajne izlaze na vidjelo malo po malo, ali nisu ni sjena tajnama koje ima obitelj Winchester.
Napadi koje Millie trpi od svoje poslodavke Nine pretjerani su i bez opravdanja. Zašto ih Millie onda trpi? Zaključak je – zato što mora, nema izbora. S druge strane, Nina je očito traumatiziran lik koji se mora na nekome iživljavati. A Millie je tu prva na tapeti. Zbog toga je i plaća. Zbog toga ju je i odabrala. Da je može vrijeđati i ponižavati.
Verbalna Ninina zlostavljanja koja Millie trpi, šutke promatra Andrew svaki put pravdajući svoju suprugu. Millie je na kraju snaga, ali stvari se za nju počinju mijenjati kad je Nina zamoli da umjesto nje odradi odlazak u kazalište s Nininim suprugom. Nina se ne osjeća dobro, a Millie je spremna uskočiti. Šteta da ulaznice propadnu, razmišlja Millie.
Kućna pomoćnica odličan je psihološki triler koji progutate u par popodneva. Brzo se i lako čita. Likovi su slojeviti, komplicirani, ali nisu baš pretjerano simpatični. Kroz Millienu i Nininu priču sagledavate odnose u obitelji, odnos supružnika međusobno, odnos prema djetetu i odnos prema vlastitom zaposleniku.
Nakon pročitane knjige razmišljamo o navikama usvojenim u djetinjstvu koje su nas oblikovale u ljude kakvi jesmo. Jesu li naši roditelji i koliko utjecali na formiranje našeg karaktera? Da su nam roditelji neki drugi ljudi, kako bismo onda ispali? Sve mi se to motalo po glavi. Svakako, zaključak je da karakter koji nas oblikuje ima korijene u djetinjstvu i bez obzira na odrastanje i utjecaj okoline, te rane godine provedene uz roditelje obilježavaju nas kao osobu.
Knjiga zanimljivo završava i to joj je plus, a ako vas zanima kako, morate pročitati Kućnu pomoćnicu. Meni se svidjelo što je spisateljica liječnik specijalist te piše psihološke romane. Za pisanje ovog romana autorica kaže da nije imala ideju. Imala je samo početak. Priča se razvila sama.
o autoru
Autorica Amazonovih bestselera Freida McFadden liječnica je specijalizirana za ozljede mozga. Napisala više psiholoških trilera i medicinskih humorističkih romana. Živi sa svojom obitelji i crnom mačkom u stoljećima staroj trokatnici s pogledom na ocean.
U predgovoru ovom izdanju romana Posljednje uporište, koji je kod nas preveden i objavljen 2023., godine, a u Americi 1989., Stephen King objašnjava nam kako je došlo do njegova „nastanka“.
Naime, Posljednje uporište nije nov roman. Prvi je put objavljen 1978., a ovo izdanje je prošireno. I kaže King, nije prošireno ničim novim. Tijek radnje ostaje isti, isti su i likovi koji se ponašaju na potpuno isti način. U ovo izdanje dodano je oko 400 onih stranica koje je autor bio prisiljen izbaciti iz originalnog izdanja, iz jednostavnog razloga – tako debeo i opširan roman nije bio financijski isplativ za tiskanje. Te stranice samo su začin za priču, opisi koji tekstu dodaju dubinu, bogatstvo i ljepotu. One su sada pred nama; 1200 stranica epske priče o smrtonosnoj zarazi koja je pokosila više od 90% stanovništva. Baš toliko stranica nadahnute priče o borbi dobra i zla, mraka i svjetla, okrutnosti i milosti.
Istražujući Posljednje uporište, saznala sam da je King želio stvoriti svijet junaka i mašte po uzoru na Tolkienovo Međuzemlje iz Gospodara prstenova. Koliko je uspio, prosudite sami, ali mislim da nije zahvalno uspoređivati dva toliko tematski, sadržajno pa čak i stilski različita djela. Evo, meni se romani trilogije Gospodar prstenova uopće ne sviđaju i to je jedna od rijetkih situacija u kojima su mi filmovi puno bolji i draži. Iako sam trilogiju čitala nekoliko puta, ni jednom me nije oduševila. U čitanju Posljednjeg uporišta uživala sam od prve do posljednje stranice. Premda je djelo stvarno buckasto, ni u jednom trenutku nije naporno i zamorno.
No, budimo realni, teško da će ijedan izmaštani svijet ikad nadmašiti hobite, orke i Međuzemlje.
Uvod u recenziju
Kao što vidite iz naslova, budući da je Posljednje uporište u dva dijela, takva će biti i moja recenzija. U ovoj prvoj, više ću se baviti time da vas uvedem u radnju i upoznam s likovima. Naravno, na kraju će biti i moje mišljenje o romanu. U drugom dijelu recenzije, koji će se nadovezati na drugi dio samog romana, bavit ću se ne toliko likovima i radnjom, koliko povezivanjem prvog i drugog dijela Posljednjeg uporišta. U njoj ću vam izložiti i svoj dojam, puno šire nego sada jer naprosto, sada ću previše riječi potrošiti na sadržaj romana, a ne želim vas zamarati. Kingove se rečenice isplati čitati ma na koliko se stranica one pružale. Moje, nisam baš sigurna…
Pa – krenimo…
Posljednje uporište – Kapetan Trips
Ova post apokaliptična saga počinje samom katastrofom. U laboratoriju jedne američke vojne baze, skrivenom pod zemljom, došlo je do stravične nesreće. Naravno da vojska ima protumjere u slučaju takve katastrofe, ali nizom malih slučajnosti, sloj supergripe, kolokvijalno nazvan Kapetan Trips, pobjegao je iz laboratorija. Malo pomalo, zaraženi su svi stanovnici SAD-a.
Što god da se dogodilo ženi i djetetu iz automobila, događalo se i ovome čovjeku. Iz nosa mu je obilno curilo, a disanje mu je zvučalo čudno, kao da dolazi ispod vode, uz bućkanje odnekud iz prsnoga koša. Koža ispod očiju mu je nabubrila… Imao je visoku temperaturu… (str. 31.)
Uskoro, slučajno i manje slučajno, zaražen je i ostatak svijeta.
Supergripa počinje kao i obična gripa – kašalj, kihanje, visoka temperatura… Ali kod super gripe smrtnost je gotovo stopostotna. Ozdravljenje ne postoji. Lijeka nema.
Ali su izgledali preplašeno. Nikad još nisam vidio da je doktore tako strah. Nimalo mi se to nije dopalo. (str. 49.)
Ljudi isprva nisu zabrinuti, no kad počnu umirati kao muhe, na svakom koraku gomilaju se leševi i zavlada ogromno, no kratkotrajno stanje panike. Kratkotrajno, jer je i trajanje supergripe takvo. Ubrzo nema panike – jer nastupa smrt.
Samo je mala količina ljudi, čini se, imuna na smrtonosni virus.
Dok vojska zadnjim snagama panično pokušava zataškati katastrofu, posljednji preživjeli pokušavaju otkriti što i kako dalje.
Netko je pogriješio. I oni to sada pokušavaju prikriti. (str. 180.)
Oni koji su preživjeli
Stu Redman bio je među skupinom muškaraca koji su susreli prve zaražene. Šutljivi mladi udovac lik je koji ćemo vrlo brzo zavoljeti i željeti mu sve najbolje.
Frannie Goldsmith trudna je studentica koja prekida s djetetovim ocem i suočava se s majčinim manijakalnim bijesom. Nakon što svi oko nje pomru od posljedica supergripe, udružuje snage s ljigavim susjedom, tinejdžerom Haroldom Lauderom.
Larry Underwood je rock-pjevač koji se počinje probijati na radijskim ljestvicama. Nakon problema koji proizlaze iz previše droge, vraća se kući, taman na vrijeme da svjedoči majčinoj smrti od smrtonosne zaraze.
Nicka Androsa supergripa zatječe iza zatvorskih rešetki, gdje završava zbog remećenja javnog reda i mira. Remetio ga je tako što su ga pretukli mjesni nasilnici. Provocirao ih je time što je gluhonijem.
Lloyd Henreid zapravo je taj kojem je mjesto u zatvoru. Nakon brojnih pljački i ubojstava napokon tamo i završava. Svi oko njega počinju umirati kašljući, kišući i pljuckajući zelenu sluz iz pluća. Samo Lloyd ostaje. Zaključan.
Donald Merwin Elbert zvan Smećar piroman je koji, potpirivši ogroman požar u svojem gradiću, kreće ispuniti svoju sudbinu .
Preživjeli pokušavaju pronaći druge ljude i sigurno mjesto za život. Putujući preko cesta zakrčenih automobilima i leševima, nešto ih vuče do male kuće s ljuljačkom u dvorištu.
Danju ih srce vuče k starici koja sjedi na trijemu te kuće, a noću ih more stravični snovi o mračnom liku koji će učiniti sve da ih spriječi u dolasku k njoj.
No nisu dobri svi koji su preživjeli. Ove druge nešto vuče suprotno od staričine kuće. Oni idu prema cereku i tami mračnog lika.
Nitko ti ne može reći što se događa između tvoje stare ličnosti i one u koju se pretvaraš. Nitko ne može istražiti taj tužni i samotni predio pakla. … Samo… iziđeš s druge strane. Ili ne iziđeš. (str. 479.-480.)
Posljednje utočište – i tako počinje
Prvi dio ovog romana sjajan je uvod u ono što nas očekuje u sljedećem dijelu. Premda bi neki mogli reći da je 600 stranica ipak previše za uvod, nikako se ne slažem. Priča je toliko jednostavna, ali i toliko složena u svem bogatstvu likova, njihovih osobnosti te apsurdnih događaja prije i poslije zaraze.
Apsolutno sve mi se sviđa. Svaki lik, bio od dobar, zao, ili jednostavno odvratan. Svaka mala digresija koja se isprva čini nepotrebnom, ali zapravo nas sve dublje uvlači u svijet u kojem nije ostalo ništa. Sve materijalno u Posljednjem je uporištu potpuno bezvrijedno. Novčanice slobodno lete uokolo, automobili stoje pokraj ceste, benzin, hrana i lijekovi potpuno su besplatni. Treba samo provaliti u najbliži dućan i voila! Imate sve što vam treba.
Naši likovi brzo se privikavaju na novi svijet. Svijet u kojem pravila ne postoje, a prave opasnosti nisu leševi pokraj ceste niti oružje. Pravi strah siju crvene oči mračnog lika koje ulaze u snove.
Zatim je glazba utihnula. Oblak se pojavio ispred sunca. Počeo se bojati. Počeo je osjećati da je ondje nešto jezivo, nešto gore od kuge, požara ili potresa. Nešto je bilo u tom kukuruzu i promatralo ga. U kukuruzu je bilo nešto mračno. … To je On, pomislio je. Čovjek bez lica. (str. 138.)
Nastavit će se…
Za kraj, reći ću da ovaj roman možda nije klasični King u čitavoj svojoj stravi. Ovdje su nadnaravni elementi rijetki i neće nas od njih podilaziti srsi. Međutim, stil pisanja baš je onakav zbog kakvog smo i zavoljeli ovog autora. Svako toliko, oduševljavale su me epizodice sa sporednim likovima. Neke su me natjerale i na glasan smijeh pa vas molim, obratite pažnju na gospodičnu Irmu Fayette.
Ono što mi je u početku smetalo, a na kraju sam čak i prihvatila kao dobru stvar jest izostanak ikakvog sadržaja na koricama knjiga. Nisam imala pojma u kakvu priču uranjam i sad kad je gotova, drago mi je što je bilo tako. Nisam znala što očekivati pa nisam očekivala ništa, osim vrhunskog kingovskog doživljaja čitanja koji sam na kraju i dobila.
Priča je puno, puno bogatija i kompleksnija od bilo kakvog sadržaja koji joj se može prilijepiti. Ovaj moj sadržaj je ogroman, a opet, ne otkriva vam ni trećinu svega onog s čim ćete se uhvatiti ukoštac kad počnete čitati.
Ovo je doista jedna fantastična saga o post apokaliptičnom svijetu i društvu koje traga za redom unutar kaosa. King kaže da njemu ovaj roman nije ništa posebno, ali da ga čitatelji uvijek za nj pitaju i o njemu mu govore.
Jasno mi je i zašto.
Pogotovo kad se, nakon malo sporijeg prvog dijela u kojem vam ništa nije jasno, napokon bacite na drugi dio. Zavoljeli ste likove i za njih se vezali. Znate što osjećaju i što misle.
Znate da im se sprema nešto zlo. Pa čekate.
Zatvarate prvi dio. Udahnete. Otvarate drugi.
Nastavit će se…
Možda je čovjek stvoren na sliku Božju, no ljudsko je društvo stvoreno na sliku Njegova suparnika, i stalno se pokušava vratiti kući. (str. 417.)
P.S. Ispričavam se na (pre)dugačkoj recenziji, ali nisam mogla kraće. ????
Ostali naslovi ovog autora:
Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Posljednje uporište doživjelo je i nekoliko ekranizacija, a stavljam vam trailer za najnoviju, iz 2020. godine.
Gdje kupiti roman Posljednje uporište:
Posljednje uporište može se kupiti isključivo u paketu u kojem se nalaze oba dijela. Roman je objavila izdavačka kuća Vorto Palabra, a ovdje je link na web shop Znanja.
Već dugo vremena kanim napisati recenziju za ovu knjigu i nikako. Zašto? Jer to uopće nije lako. Pomislit ćete, zbog čega bi bilo teško napisati osvrt za knjigu o jednom mačku? Pa nije to Dostojevski ili Krleža!
Priča o mačku Nani najmanje je jednostavna priča. Priča je to koja će vas izuti iz cipela od prvog Naninog mačjeg skoka u kojem je povrijedio nogu. Mačak čudnog, ženskog imena, koji govori ljudskim glasom i posjeduje sve ljudske emocije od radosti, ushita, tuge pa sve do ljutnje i povrijeđenosti, daleko je više od kućnog ljubimca mladiću Satoru.
Satoru udomljuje Nanu
Satoru primjećuje uličnog mačka koji najčešće lješkari na haubi njegova automobila. Ne razmišlja o kućnom ljubimcu, ali kad se mačak ozlijedi pod kotačima automobila, Satoru se sažali i uzima ga k sebi. Daje mu znakovito ime Nana što na japanskom znači sedam. Nakon što je obilježio mačka imenom, Nana postaje Satoruov mačak. Važno je reći da nam ovu priču priča Nana, a ne Satoru. Nana, osim što je izvrstan pripovjedač, ima sve ljudske karakteristike i vrlo osebujan karakter. Suživot mačka i mladića traje punih pet godina. Ali kao i u životu ljudi, tako valjda i kod mačaka, svemu lijepom ponekad dođe kraj.
Kako je uopće mogao i pomisliti da bih ja otišao od njega. To se ni za što na svijetu ne bi moglo dogoditi. str. 162.
Satoru i Nana putuju Japanom
Satoru objašnjava Nani da će putovati zajedno Japanom i posjetiti neke njegove stare prijatelje. Nana ne razumije baš, ali prihvaća putovanje. Uostalom, on voli Satoura, a Satoru ga ionako nije pitao za mišljenje. Satoru i Nana putuju prekrasnim japanskim krajolicima. Neki kod Nane izazivaju pravo divljenje, a neki ga plaše, kao na primjer more. Svašta je Nana vidio putujući sa Satoruom, od različitih ljudi do različitih životinja, čak i nekih njegove vrste, ali svugdje se kratko zaustavljaju i nastavljaju put. Nana shvaća da je Satoru na posebnom zadatku. A to je da pronađe smještaj za Nanu.
Ako ne iskoristiš priliku kad možeš nešto naučiti, možda to nikad u životu ni ne naučiš. str. 77.
Knjiga koja zaslužuje poštovanje
Putni zapisi jednog mačka, koje upravo čitamo na hrvatskom jeziku, bestseler su jedne od najpopularnijih japanskih spisateljica Hiro Arikawe, samo u Japanu prodanih u više od milijun primjeraka. Knjiga je to koja zaslužuje poštovanje čitatelja, a to je najviše što možemo očekivati od bilo koje knjige.
Napisana jednostavnim jezikom i stilom, knjiga nas je sklona zavarati mišlju da se radi o bezazlenoj pustolovini. A to uopće nije tako. Geste ljubavi, nježnosti i privrženosti koje pokazuje jedan mačak (istina, humanoidni mačak) i ekvivalent (da se poslužim matematičkim jezikom) istih takvih osjećaja, koji Satoru pruža Nani, razvijaju se postupno nježnim i finim strunama. Svakodnevni život momka i mačka čine male radosti, odricanja i samožrtvovanja s obje strane. Sve je to lišeno bilo kakve drame, patetike, uzrujavanja ili visokih tonova.
Dojam o djelu
Putni zapisi jednog mačka knjiga je o dobroti na koju smo davno zaboravili, o izborima koje moramo donijeti u svijetu toliko dalekom od našeg bučnog, zapadnjačkog načina života. U Japanu se sve događa tiho i pristojno, sa smiješkom i bez žurbe, čak i kad se nema puno vremena. Upoznajemo jednu drugačiju kulturu i jednu sasvim posebnu zemlju. Autorica se pobrinula da ljepote Japana na topao način prenese čitateljima na ovom putovanju od Honshua do Hokkaida pa je knjiga svojevrsni hommage Japanu.
A izbor glavnog lika, mačka, isto je tako specifičan i karakterističan za ovu kulturu. Naime, Japanci obožavaju mačke. Prvi su put tamo stigle oko 500. godine n. e., i to kao slijepe putnice na brodovima koji su se vraćali iz Kine, gdje su već bile pripitomljene stoljećima. Mnogi japanski pisci, pa čak i sam Murakami, uzimali su mačke za likove u svojim romanima. Ali Hiro Arikawa ide dalje. Njezin glavni lik je mačak koji ima osobnost i ima svog čovjeka. Osim tipičnih ljudskih emocija, ovaj mačak ima i određenu ulogu u romanu. On je izvrstan pripovjedač koji ima zadatak ispričati nam ovu toplu i neobičnu priču.
Putni zapisi jednog mačka knjiga je koja će se, vjerujem, svima svidjeti. Njezina je vrijednost prvenstveno emotivna. Autorica je lukavim korištenjem personifikacije, likom mačka pripovjedača, taknula one tanke strune u nama koje nemaju veze s razumom ili racionalnim. Imaju veze samo s prijateljstvima koja nas kao ljude oblikuju bez obzira jesu li iz ljudskog ili životinjskog svijeta.
O autoru
Hiro Arikawa (1972.) jedna je od najpopularnijih suvremenih japanskih spisateljica. Njezin roman Putni zapisi jednog mačka u Japanu je prodan u više milijuna primjeraka, da bi potom bio preveden na mnoge jezike i postao veliki hit širom svijeta. Prema romanu je 2018. godine snimljen i istoimeni film u kojem se Arikawa potpisuje kao scenaristica. Živi i radi u Tokiju.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
