Holly Gibney upoznali smo kao uplašenu sredovječnu mišicu s popriličnim brojem ajmo reći poteškoća zbog kojih joj je bilo teško doista živjeti. U izvlačenju iz čahure u koju ju je zatvorila dominantna majka uvelike joj je pomogao njezin sad već pokojni prijatelj i poslovni partner Bill Hodges. Bill joj je oporučno ostavio i malu detektivsku agenciju Tko nađe, njegovo.
Holly je danas gotovo pa nova žena, a tome su, osim Billa – ali na sasvim drugi način, pripomogli i brojni negativci s kojima se borila. Vodi agenciju, istražuje slučajeve, ima prijatelje i živi samostalno, daleko od majčine čizme.
A onda dolazi korona i svijet se potpuno mijenja. Holly postaje još simpatičnija, makar meni. Panično se boji virusa, gotovo opsesivno nosi masku i dezinficira ruke – i usput puši kao Turčin!
Jednoga dana nazove je Penelope Dahl, zabrinuta majka čija je kći Bonnie nestala prije gotovo tri tjedna.
Holly zna ovo: Zabrinuta Penelope pogledala je stranicu agencije Tko nađe, njegovo … te je pronašla dva službena broja dvoje partnera, muškarca i žene. Zabrinuta Penelope nazvala je muškarca, jer kad se suočiš s problemom – … ne tražiš pomoć kobile, barem u početku. Zoveš pastuha. Kobila je rezervna opcija. Holly je naviknuta na ulogu kobile u staji njihove agencije. (str. 28.)
Holly zna da ne bi trebala prihvatiti slučaj, no zbog hitnosti i očaja u Pennynom glasu, ipak pristaje.
U blizini mjesta s kojeg je Bonnie iščezla, žive profesori Emily i Rodney Harris, cijenjeni pripadnici akademske zajednice. Iako su premašili osamdesetu, i dalje se vole kao i kad su se tek upoznali. Vjerojatno ih je zbližio i neobičan hobi kojim se bave…
Mnogi su profesori ćaknuti, kao gostujući pisac bio je na dovoljno visokoškolskih ustanova da to zna – ali supružnici Harris na posve su drugoj razini. (str. 13.)
Imaju li kakve veze s Bonnienim nestankom?
Krimi-roman iz pera kralja horora
Najnoviji roman Stephena Kinga dočekala sam kao i svaki prethodni – luđački uzbuđena i užasno nestrpljiva! Zato vas vjerojatno ni ne čudi da sam Holly izabrala kao prvi roman za čitanje u 2025. godini! I satrala ga u tri dana!
Ovim romanom King ponovo odmiče od horora, žanra koji ga je proslavio, i plovi vodama krimi-romana. Veoma uspješno, ako smijem dodati! Njegov izlet u trilere i krimiće obožavala sam u romanu Gospodin Mercedes, u kojem se, uzgred rečeno, Holly prvi put pojavljuje. Gospodin Mercedes jedan mi je od najdražih Kingovih romana i premda nije horor, bio mi je jeziv na jednoj ljudskijoj, realnijoj razini.
Isti je takav i roman Holly. U njemu nema ništa nadnaravno. Sve je vrlo stvarno, vrlo nama blisko i – strašno ko sam vrag!
„A onda sam joj rekla… Što su joj učinili. Pokušavala sam se služiti eufemizmima… ali bilo joj je jasno o čemu govorim. Ili što pokušavam ne spomenuti. Samo je tako nekoliko trenutaka sjedila ruku sklopljenih u krilu i gledala me. … A onda je počela vrištati.“ (str. 482.)
King nam odmah na početku servira glavne krivce, a vrlo brzo imamo i naznake onoga što rade svojim žrtvama. Kvaliteta, napetost i ogromna zanimljivost ovog romana leže u onom detektivskom dijelu. Istraga, tragovi koje Holly prikuplja, način na koji povezuje sve što sazna u jednu veću (užasniju) cjelinu… Gotovo petsto stranica čita se samo, vi samo sjednite i skuhajte si kavu!
„Gdje si…?“ pita tiho Holly, ali sad zapravo misli Tko te oteo? (str. 235.)
Holly ne treba komplimente
King je autor kojeg ne treba posebno hvaliti jer on svoju publiku ima i bez obzira na to što napiše, odani će ga fanovi čitati. Jedan od tih obožavatelja sam i ja! Njegove romane ne dijelim na dobre i loše, nego na super i mrvicu manje super. Holly mi definitivno spada u prvu skupinu i od mene imate sve preporuke!
Ljudi inače kažu da je King slab s krajevima. Nikako se s tim ne slažem, pogotovo u ovom romanu. Kraj je savršen, lijepo objašnjen, logičan, grozan i optimističan u isto vrijeme.
Zašto grozan? Zato što King u krajeve uvijek nekako utka istu premisu – zlu nema kraja. Zašto optimističan? Zato što uvijek ima onih koji će se protiv njega boriti.
Kad već pomisliš da si vidjela i sve ono najgore što čovjek može ponuditi, otkriješ da si u krivu. … Zlu nema kraja. (str. 491.)
Holly je roman kojim sam otvorila svoju čitateljsku 2025. godinu i baš sam sretna zbog toga jer vjerujem, kakav ti je prvi roman koji pročitaš, takva će ti biti cijela godina! A mene, čini se, čeka mnoštvo sjajnog, sjajnog štiva!
Ostali naslovi ovog autora:
Što još reći o Kingu, a da to nisam rekla u prethodnih deset osvrta? Kliknite na onaj za, na primjer, Zelenu milju, a on će vas odvesti do popisa (malog dijela) njegovih romana, a usput ćete moći vidjeti i koje smo romane dosad čitale i recenzirale, bilo ja, bilo kolegica.
Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.
Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.
Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)
Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.
Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.
Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)
Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.
Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)
Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.
Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)
Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.
Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.
Dan – Isabel
Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.
Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.
Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.
Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)
Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.
Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)
Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.
Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.
Mučan prikaz ljudske naravi
Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.
Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)
Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.
„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“ „Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)
Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.
Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.
Ostali naslovi ovog autora:
Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.
Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.
Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinostii Less.
Ilaria Tuti nije nam nepoznata autorica. Serijal njezinih romana u kojima je glavni lik istražiteljica Teresa Battaglia vrlo je popularan. U hrvatskom prijevodu čitali smo odličan roman Cvijeće iznad pakla.
U romanu Cvjetovi iz kamena Ilaria Tuti posegnula je za drugačijom pričom. Pričom o malo poznatoj, ali vrlo relevantnoj povijesnoj epizodi o karničkim nosačicama. Radi se o događajima iz Prvog svjetskog rata. Priča je to o ženama koje su se na visokim prijevojima Karnijskih Alpi penjale na vrhove i opasne planinske usjeke kako bi streljivom i hranom opskrbile vojnike na austrougarskoj bojišnici.
Kad je sve izgubljeno, čast je jedina valuta za razmjenu koja ostaje čovjeku da vidi sebe priznatog kao takvog, a ne kao zlikovca. str. 109.
Agata Primus
Agata je mlada žena koja živi u gradiću Timau brinući se o teško bolesnom ocu. Sve njezine djevojačke maštarije, sanjarenja i htijenja prekida poziv mjesnog župnika koji moli mještane za pomoć izgladnjeloj i ranjenoj vojsci u planinama. U selu su ostale gotovo samo žene. Većina muškaraca je na bojišnici. Neki, kao Francesko izbjegli su odlazak u vojsku zahvaljujući svom bogatstvu. Ali, za Agatu i njezine prijateljice nema dvojbe. Nosit će na leđima teške rance s hranom, streljivom i medicinskim potrepštinama, kroz usjeke do visokog platoa u Alpama na kojem se utaborila talijanska vojska.
Ismar
Ismar je austrijski snajperist koji progoni talijanske trupe. Sakriva se visoko u snježnim gudurama na prijevoju Karnije čekajući da netko od talijanskim vojnika upadne u zasjedu. Ismar nije profesionalni ubojica, nekad je bio inženjer. Ali vihori rata odredili su njegovu sudbinu umjesto njega. Sada je skriven u snježnoj klijeti, promrzao i prepušten svojim mislima, sve dok ga gotovo slučajno ne rani Agatin metak.
Ono što stoji preda mnom je čovjek, bijel poput snijega koji mu pada s ramena. Nagonski prepoznam njegovu vrstu, i zapucam. str. 137.
Karnijske nosačice
Volim romane koji su, premda fikcija, zasnovani na povijesnim činjenicama. Ilaria Tuti je iskoristila jedan pomalo zaboravljen dio talijanske povijesti kako bi napisala roman Cvjetovi iz kamena. Radi se o ženama koje su u jeku Prvog svjetskog rata, u sukobu Talijana s austrougarskom vojskom, ponijele ogroman teret i pokazale nevjerojatnu hrabrost noseći na leđima prijeko potrebne stvari za talijansku vojsku u Alpama. Slabo odjevene i obuvene, skoro potpuno izgladnjele, riskirale su svoje živote penjući se strmim usjecima po strahovito uskim gudurama stalno očekujući snajperski metak. Vlada Republike Italije posthumno je odlikovala jednu od njih, karnijsku nosačicu Mariu Plozner Mentil, jedinu ženu po kojoj je jedna vojarna dobila ime. Karnijske nosačice zapravo su bile ključne za otpor i opstanak alpskih trupa na Karnijskoj visoravni.
Ponekad je teško učiniti ono što je ispravno, toliko zastrašujuće sa se doima kao neprirodan čin. str. 141.
Dojam o romanu Cvjetovi iz kamena
Svidjelo mi se kako Ilaria Tuti piše o ratu, bez bez želje da indoktrinira čitatelja. Njezin patriotizam i ljubav prema domovini neupitni su, ali zanimljiv je stav prema kojem i prema neprijatelju izražava poštovanje i vjeru da nisu svi s druge strane barikade loši ljudi. Iako su Cvjetovi iz kamena ratna priča, to je priča i o snovima, djevojaštvu, otvorenom i poštenom srcu, ljubavi i i časti. Lik kapetana koji dostojanstveno pregovara s neprijateljem Ilaria Tuti napisala je toliko ljudski i vjerodostojno, tako da nam je taj, zapravo sporedan lik, predstavio pravu definiciju časti kakvu rijetko viđamo.
Radnja teče u prvoj osobi, pripovijedanjem mlade Agate koja je jedna neiskvarena, obična mlada žena koja nikad nije sanjala da će biti heroina. A to uistinu jest. Heroine su i sve njezine prijateljice i sumještanke čije smo opasne uspone pratili u ovoj priči. Na ovom putu nade i očaja, Agata otkriva snagu u sebi za koju nikad nije vjerovala da postoji, kao i vrijednost prijateljstava koja su veća od života.
Jako je lijep ovaj roman o ženskoj snazi. Po literarnoj vrijednosti nadmašuje mi kriminalističke romane Ilarie Tuti. Mada, neki će možda misliti i obrnuto.
A kameni cvijet? Nigdje se ne spominje njegovo ime, ali mislim da se radi runolistu.
O autoru
Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, u općini Gemona del Friuli. Dobitnica je književne nagrade Rapallo za roman Cvjetovi iz kamena, a za roman Nimfa dormiente nominirana je za nagradu Edgar. Autorica je i serijala kriminalističkih romana u kojima je glavni lik detektivka Teresa Battaglia. Njezini su romani objavljeni u dvadeset sedam zemalja.
Il’ se boriš ili bježiš. A ako bježiš, kad-tad će ti ponestati ceste. (str. 17.)
Male milosti
Boston, ljeto, 1974. U socijalnim stanovima irsko-američke zajednice Southie živi Mary Pat Fennessy. Njezin život nosi debele ožiljke načinjene smrću prvog muža, odlaskom drugog te onim najgorim – predoziranjem voljenog sina.
Nisu siromašni zato što se ne trude, zato što nisu vrijedni, zato što ne zaslužuju bolje. … Nisu siromašni zato što su lijeni, to nipošto. Siromašni su zato što na ovom svijetu postoji ograničena količina sreće, a oni nisu dobili ni mrve. (str. 31.)
Jedino svjetlo njezina mraka je Jules, njezina sedamnaestogodišnja kći.
Jules je oduvijek bila ljepotica. Oduvijek krasna. A sada je naočigled ostarjela. U sedamnaestoj. Od koječega – odrastanja u Commonwealthu (…), gubitka brata, suočavanja s očuhovim odlaskom…, prisilnog preseljenja… u novu školu… (str. 16.)
A onda jedne noći Jules nestaje.
Iste noći, u istom susjedstvu, mladi Afroamerikanac završava pod vlakom.
U pozadini ovih dviju međusobno (ne)povezanih nesreća, nazire se pokušaj rasne desegregacije državnih škola – dio učenika bjelačkih mora ići u crnačku školu i obrnuto.
Dok tinjaju rasni sukobi, Mary Pat počinje grozničavu potragu za svojim jedinim preostalim djetetom. Iza sebe ostavlja tragove krvi i nasilja, a prati ih lokalni mafijaški boss Butler, kojem se nimalo ne sviđa što jedna sredovječna žena njuška oko njegova poslovanja.
Southiejem vlada kodeks. Postoje neke stvari koje se ne rade. Ne cinkaš. Ne okrećeš leđa članu obitelji (čak i ako ga mrziš). Ne govoriš nikome izvan kvarta što se događa u kvartu. I… Ne prodaješ drogu. Nikad. (str. 254.)
Male milosti – mračno i sumorno štivo koje se čita bez predaha
Male milosti mračno su, teško, tegobno i sumorno štivo koje nisam mogla prestati čitati. Način na koji Lehane bilježi riječi i rečenice poetski je, ali i jednostavan. Svaka rečenica puna je emocija i težine i čitatelja uvlači u sebe, u vrijeme rasnih nemira, u siromaštvo, jad i bijedu Southieja koja je bila podnošljiva – dok je bilo nade.
…tada mu je palo na pamet da suprotnost mržnji možda i nije ljubav. Već nada. Zato što se mržnja gradi godinama, ali nada ti se može prikrasti iza ugla dok ne gledaš. (str. 156.)
Kad Mary Pat izgubi nadu, gubimo je i mi. I dok ona šakama češlja sirotinjsko predgrađe u potrazi za istinom, mi zadržavamo dah. Znamo da ne ništa dobro neće proizaći iz svega, ali budno, škrgućući zubima, pratimo njezin mahniti pohod na Southie, sve dok Mary Pat ne nađe istinu. A istina je ružna, kao i predgrađe u kojem se skriva.
Život nam se istrošio. Otkako sam naučio hodati, vidio sam samo mržnju, bijes i ljude koji se nalijevaju cugom da otupe. A onda bi sljedeći dan ustali iz kreveta i sve ispočetka. Cijeli život proveo sam umirući. (str. 80.)
Roman me taknuo ne samo svojim prelijepim, životnim rečenicama, nego i gorko-slatkim, crnkastim humorom koji se provlači iz poglavlja u poglavlje. Na primjer, ovaj dio o nadimcima u Southieju; čak sam se i naglas nasmijala.
Susreo se s tipovima koje zovu Žuti, Lopata, Roštilj i Mudo (…). Naišao je i na Kriglu, Žicara, Kiselog, Ječmenca (koji je slijep), Tabana (koji šepa) i Šakicu (koji nema ruke). (str. 126.)
Zašto „male milosti“?
U Mary Pat ne bujaju milosti – u njoj buja mržnja. Cijeli život obojen joj je mržnjom i mržnja će je koštati glave. No tu su i drugi likovi – simpatičan detektiv Coyne, bolno odvratni Marty Butler i njegovi još odvratniji podanici.
Rasizam je u srži ovog romana. On je pokretač mržnje, ali i razlog sveg zla koje je palo na obitelj Mary Pat. Vidjet ćete, priče o Jules i o mladom Afroamerikancu neraskidivo su povezane. Rasa je ono što lebdi iznad njih, što vodi njihove živote prema neizbježnom kraju.
Male milosti su uf… Zahtjevne, na trenutke mučne. Pogotovo nama u kojima rasizam nije povijesno uvjetovan. Male milosti roman su koji slama i likove i čitatelje. Užasan je i predivan u isti mah.
Na kraju… Što su male milosti? Kaže li se i kod vas tako – ono kad u svakom zlu ima neka mrvica dobra pa zahvalimo Bogu na malim milostima?
Dakle, do samog kraja ovaj roman nema milosti. Melje vas i melje od početka do kraja koji ne donosi katarzu – donosi još jedan kamen i polaže ga na vaše srce. Ipak, tu su negdje utkane i male milosti. Male stvari na kojima možemo biti zahvalni.
Ostali naslovi ovog autora:
Dennis Lehane suvremeni je američki pisac i autor četrnaest romana. Među njima se svakako izdvaja Mistična rijeka, roman prema kojem je Clint Eastwood snimio i istoimeni, Oscarom nagrađeni film.
Neki od ostalih romana (za čije ste filmske adaptacije sigurno čuli) su Nestala bez traga, Otok Shutter, Prljavi novac i Zakon noći.
Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)
Vodeni grob – UHC
Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.
UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.
Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)
Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.
Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.
I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)
A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.
Strike i Robin
Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.
Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)
Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.
Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?
…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)
Vodeni grob – sedmi nastavak serijala
Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.
Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.
Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…
Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)
Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.
Ima li netko tko još nije čitao?
U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.
Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.
Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)
Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.
I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.
Ostali naslovi ovog autora:
Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.
Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:
Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).
Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija izmeđuautorice Tosce Lee i Posljednju udovicuneponovljive Karin Slaughter.
Već sam se nekoliko puta, čitajući romane dobitnika Nobelovih nagrada za književnost, zapitala – po čemu je ova knjiga bolja od drugih? Moram priznati da su me neke od tih hvaljenih knjiga baš razočarale.
Iz tog razloga, pomalo oprezna, Vegetarijanki sam prišla s malom skepsom. Međutim, knjiga me zainteresirala odmah, već nakon prvih nekoliko stranica i pročitala sam je u dva dana. Vegetarijanka nije knjiga o vegetarijanstvu. Knjiga je o ženi, obitelji, sustavu i društvenim normama, o raspadu svega i cijeni koju taj raspad nosi. Nakon pročitane knjige, bilo mi je jasno zbog čega je autorica Han Kang jedna od najcjenjenijih suvremenih južnokorejskih autorica.
Početak
Mlada supruga, Yeong-hye, jednog dana odluči da neće više jesti meso. Do tada u njezinu životu nije bilo nikakvih turbulencija. Yeong-hye vodila je pomalo dosadan život odrađujući svakodnevne kućanske rutine, nezamijećena od okoline pa i od svog supruga. Čovjek koji joj je suprug, osoba beznačajne osobnosti, teško se miri sa ženinom odlukom da postane vegetarijanka. Ne može razumjeti što mu je „spopalo“ ženu s kojom je, po svom mišljenju, imao miran, zadovoljavajući život. Suočen s vlastitom nemoći, suprug o odluci Yeong-hye obavještava njezinu obitelj, tražeći pomoć.
Bila je žena s malo riječi. Od mene je rijetko išta tražila, i bez obzira koliko se kasno vratio kući, nikad nije zanovijetala. str. 9.
Obitelj
Roditelji, sestra i šogor pokušavaju sve kako bi odgovorili Yeong-hye od njezine odluke. Njihove su metode različite – od molbe i preklinjanja do nasilja. Ali Yeong-hye ne popušta. Njezin pasivno-agresivni otpor pokreće lavinu obiteljskih događaja koje više nitko ne može zaustaviti. U tom košmaru obiteljske sramote, trenirane strogoće, tobožnje neodgovornosti, događa se koloplet različitih tumačenja normalnosti pod krinkom dobrobiti Yeong-hye.
Yeong-hye
Yeong-hye pokazuje nevjerojatnu dozu upornosti i prkosa da ustraje u svojoj odluci. Njezina obitelj, okolina i društvo njezinu odluku smatraju neprihvatljivom. Ali Yeong-hye spremna je platiti visoku cijenu za samovoljno odlučivanje o svom tijelu. Cijena je toliko visoka da će Yeong-hye predati svoje tijelo, ali ne i dušu.
Mislila sam da samo moram prestati jesti meso, i da se ta lica više neće vratiti. Ali nije pomoglo. str. 130.
Tri uvida
Knjiga je ispričana s nekoliko različitih gledišta pa imamo perspektivu supruga, šogora i sestre. Od njih saznajemo kakve posljedice nastaju nakon odluke Yeong-hye da prestane jesti meso. Pratimo i Yeong-hye, njezine snove, košmare i razmišljanja koji je učvršćuju u svojoj odluci.
Suprug, plitka i površna osoba, nikad se nije potrudio razumjeti suprugu i istinski je uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. Štoviše, on je šokiran promjenom koja se odjednom dogodila. Yeong-hye usudila se nešto odlučiti! A do tada je bila potpuno neupadljiva u svakom pogledu.
Frustriran Yeong-hyenim neposluhom (Yeong-hye odbija nositi grudnjak i posramljuje muža na poslovnoj večeri) i zabrinut za svoj društveni status, suprug se odlučuje za razvod.
Drugi uvid daje nam šogor, sestrin suprug. On, ne baš uspješan likovni i foto-umjetnik, pokušava iskoristiti Yeong-hyeino tijelo kao platno za svoju umjetnost. Njegove metode još su radikalnije nego one Yeong-hyeinog supruga. Upravo gnjusnim seksualnim implikacijama iskorištava Yeong-hye isključivo za svoju medijsku promidžbu.
Treći uvid onaj je Yeong-hyeine sestre. Ona je istinski zabrinuta za sestru. Pokušava razumjeti zašto je Yeong-hye donijela tu odluku, ali to je izvan njezinih misaonih dosega. Nedvojbeno, ona voli sestru, ali joj ne oprašta što je „osramotila“ obitelj.
Nikad do sada nije vidio takvo tijelo, tijelo koje je toliko govorilo i istodobno nije bilo ništa više doli ono samo. str. 100.
Dojam o djelu Vegetarijanka
Knjiga je zgusnuta i atmosferična. Vrlo misaona i intenzivna tako da ostajete s knjigom u ruci i nakon što ste je pročitali, prepuštajući se vlastitim mislima.
Knjiga me na neki način uznemirila dok sam čitala o psihičkoj i fizičkoj metamorfozi jedne žene u patrijarhalnom društvu. Premda naizgled ne možete objasniti motive Yeong-hyeine odluke (navodno je vidjela strahote u snovima), imajući samo vrlo slabašan uvid u živote žena u zemlji poput Južne Koreje, počinjete razumjeti Yeong-hye. Jasno vam je da je ono što drugi nazivaju neodgovornošću, a Yeong-hye pasivnošću, samo oblik prkosa jedne žene prema nametnutoj joj ulozi u društvu. Strogi sustav vrijednosti koji zahtijeva odanost obitelji, konformizam i uskraćivanje odlučivanja o vlastitom tijelu, dovodi mladu ženu do postupnog sloma ega. Ona se više ne snalazi u svijetu ljudi i odabire biti u svijetu biljaka.
Roman nam govori o tome da svatko tko se u društvu koje ima stroge postulate društvenih normi i očekivanih uloga želi pobuniti, plaća visoku cijenu. S druge strane, dušobrižnici kojih ima svugdje oko nas spremni su uploviti u naše živote „dobronamjernim“ savjetima koje ne tražimo.
Možda me najviše uznemirila jedna od zadnjih scena romana, u kojima Yeong-hye prisilno hrane u bolnici, u trenutku kada ona odluči odbaciti svoje tijelo.
Knjiga je izazvala brojne kontroverze zbog niza mogućih interpretacija, ali ostaje činjenica da je pod nazivom vegetarijanstvo autorica zagrebla mnoge teme. Uloga žene u patrijarhalnoj obitelji, izbori koje žena donosi i njihov učinak na pojedinca, obitelj i društvo u srži su samog romana.
O autoru
Han Kang(r. 1970., Gwangju) poznata je suvremena južnokorejskih autorica. Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu „Man Booker International“.
Bella Gunness poznata je kao prva žena serijski ubojica u povijesti. Rođena je kao Brynhild Storset 1859. u skromnoj norveškoj obitelji u kojoj je vjera igrala važnu ulogu. Victoria Kielland, zvijezda u usponu norveške književne scene, rekonstruira Bellinu sudbinu i njezin unutarnji svijet spektakularnim načinom, prozom koja graniči s poezijom.
Brynhild
Na početku upoznajemo Brynhild, skromnu sedamnaestogodišnjakinju iz konzervativne i siromašne norveške obitelji. Brynhild čezne za ljubavlju nekoga kome će ona biti posebna. Međutim, kada ostvari ljubavnu vezu, ta je veza jednostrana. Nakon što ostaje trudna, šokirana shvaća da je nekome bila samo tjelesna zadovoljština. Ali stvarno otrježnjenje dolazi kada poslije nasilnog seksualnog čina doživi pobačaj. Emocionalno i psihički slomljena djevojka odlazi na dugotrajno i iscrpljujuće putovanje brodom od Norveške do Sjedinjenih Država.
Ima toga što nikad ne mogu priznati, šapnula je, ima toga što je preveliko. str. 12.
Bella
Dolaskom u SAD, Brynhild mijenja ime u Bella, a zatim Belle. Privremeno se nastanjuje kod sestre, ali ni tu ne nalazi mir. Radi kao krojačica i ponovno se nada da bi mogla upoznati nekog tko će joj podariti ljubav. Usamljena i psihički nestabilna Bella pronalazi utočište u crkvi. Slučajno upoznaje Madsa Sørensena, i unatoč njegovoj ljubavi prema njoj, Bella osjeća nemir kojem se ne može oduprijeti. Istovremeno, prati oglase koje usamljeni muškarci objavljuju u lokalnim glasilima…
Od tuge se nitko ne može izliječiti, ona zauvijek sve mijenja, ali koliko precizno može biti sjećanje? str. 89.
Bellin je život sačinjavala tanka membrana slučajnosti. Uvijek bi novi muškarac pokucao na vrata, spokojan i odlučan, gotovo mučno točan svaki put. str. 139.
Dojam o djelu Moji muškarci
Ne nailazim često na djelo koje je istovremeno jasno i nejasno kao što je to knjiga Moji muškarci. Takav dojam ostavlja nakon čitanja i onda shvaćate da se ne radi o stilu pisanja jer djelo je, premda prozno, napisano veoma poetično. Prepuno pjesničkih figura, usporedbi i metafora, Moji muškarci spremaju vas za nešto lirično, eterično, ali ono što dobivate vrlo je teško, gusto, misaono i meditativno. Djelo je napisano u snažnoj poetskoj prozi i tijekom čitanja shvaćate da je autorica jednostavno izvanredan pripovjedač.
Knjiga nije laka za čitanje. Nimalo. Ni zbog teme kojom se bavi, ni zbog unutarnjeg monologa žene čiji je poremećeni svijet kombinacija nesretnih okolnosti i psihičke bolesti.
Pokušala sam razumjeti Bellu. Rođena u krajnje fanatičnoj, vjerskoj, da ne kažemo “zatucanoj” obitelji, Bella (prvotno Brynhild) pokušava slijediti pravila koja se očekuju od mladih djevojaka u to doba: biti pokorna, radišna, vrijedna, na usluzi roditeljima. Također se očekuje od nje da nađe prikladnog ženika, vjenča se, rodi djecu i skrbi o obitelji. U ranim djevojačkim godinama, Belli se događa seksualno nasilje koje ona isprva ne razumije i brka ga s ljubavlju, ali kada shvati da je samo predmet za zadovoljenje muškaraca, javlja se prva pukotina u njezinoj krhkoj psihi. To je početak procjepa koji postepeno dovodi do raspada ličnosti i posvemašnjeg ludila.
Pojam serijski ubojica obično povezujemo s krajnjim odsustvom emocija, psihopatskim profilom ličnosti i hladnokrvnim egzekutorom. Sve to Bella nije.
Djevojka je prvenstveno tragičan lik čija djela ukazuju na krajnju surovost. Njezina nezasitna potreba da bude voljena i bol koju osjeća zbog toga odredili su njezinu kaznenu putanju mnogo prije prvog ubojstva. U knjizi nećete pročitati opise niti jednog čina ubojstva. Sve što dobivate posljedica je onoga što se upravo dogodilo. Čak i kad pročitate da su te osobe ubijene zapitate se: zar je ta krhka žena uistinu počinila takve zločine?
Još jednom: knjiga je lijepa i strašna na neki način. Takav dualitet ne možete vidjeti u puno knjiga. To čini Moje muškarce neobičnom, mračnom, a opet nekako senzualnom knjigom.
Bella je bila odgovorna samo za sebe, to je počela shvaćati. str. 63.
O autoru:
Victoria Kielland (Fredrikstad, 1985.) norveška je spisateljica. Magistrirala je kazališne studije na Sveučilištu u Kopenhagenu, a pohađala je i studij pisanja. Do sada je objavila tri knjige, zbirku priča te dva romana. Njezina debitantska zbirka kratkih priča, I Lyngen (2013.), ušla je u uži izbor za nagradu Tarjei Vesaas First Book Prize, a njezin prvi roman, Dammyr (2016.), bio je u užem izboru za Nagradu mladih kritičara. Posljednji roman, Mine menn (2021., Moji muškarci, Petrine knjige 2024.) naišao je na jako dobar prijem norveške kritike te je preveden na 16 jezika. Autorica živi i radi u Oslu.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
Dok sam čitala ovu zanimljivu knjigu, stalno sam se pitala na kojeg me književnika podsjeća stil Guya Gavriela Kaya i zaključila sam da je on negdje između J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina. Na svoje iznenađenje, nakon knjige pročitala sam intervju s autorom (što inače činim, uvijek me zanima tko je i zašto napisao pojedinu knjigu) i uvidjela da je autor uistinu radio s J. R. R. Tolkienom kao stručni suradnik na izdanju Silmarilliona.
Sva mora svijeta, knjiga prekrasne naslovnice, treći je dio trilogije. Prve dvije knjige nisam čitala, ali zato je ova treća, koja se može čitati zasebno, potakla moju znatiželju tako da ću sigurno potražiti prethodne dvije.
Mapa
Na početku knjige imamo mapu koja nas morskim putem vodi do tri naroda Jadita, Asharita i Kindatha. Predstavnike tih triju naroda upoznajemo u kazalu na prvim stranicama koje navodi popriličan broj likova i to vas, moram priznati, na početku prilično preplaši. Zapitate se, tko će to sve popamtiti? Ali čitajući Sva mora svijeta , radnja i likovi nekako se slože pa praćenje romana ne predstavlja napor.
Ljudi umiru u pričama kao i u životu. To je utkano u svijet koji imamo i u brojne priče koje pripovijedamo, ako želimo da sadržavaju i prenesu određene istine. str. 325.
Robinja
Rafael ben Natan trgovac je iz Kindatha čija je obitelj pobjegla od progona u Esperañi. Snalažljivi Rafael prihvaća poslove koji mu se ponude pa se u zadnje vrijeme bavi poslovima korsara (morski razbojnik) za veliku plaću. Uglavnom se nalazi na piratskom brodu s odanom posadom, u pratnji koje nakon obavljenog posla brzo bježi iz luke u luku. Na brodu s Rafaelom se nalazi žena, Nadia. Saznajemo da je ona odbjegla robinja Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano, koju su ašaritski pljačkaši kao mladu djevojku odveli iz njezina doma u Batiari i nekoliko godina držali kao robinju.
Bilo je dobro osjetiti smijeh, otpustiti ga. Vjerovati da je dopušten. str. 288.
Nadia bint Dhiyan/Lenia Serrano
Nadia, koja se do petog poglavlja zove imenom koje su joj nadjenuli nakon što je oteta, vješta je ratnica. Luk i strijele te ostalo hladno oružje, ubojiti su u njezinim rukama. Zadatak koji dobivaju Rafael i Nadia težak je: treba ubiti bogatog i zaštićenog Khalifa od Abenevena po nalogu imućnih nalogodavaca. To je samo početak prve borbe, nakon koje Nadia ponovno uzima svoje rodno ime Lenia Serrano. Iz borbe u borbu, Lenia Serrano jača kao lik i dobiva samopouzdanje koje joj je urušeno bivanjem u zarobljeništvu.
Uzeo je njezine ruke u svoje i dijete u njemu iz dubine je srca kriknulo. U tome je bilo radosti i boli, i toliko svjesti o izgubljenom i proteklom vremenu. str. 281.
Dojam o djelu
Roman Sva mora svijeta pustolovni je roman s elementima fantazije. Roman ima jako puno likova što sam naglasila već u uvodu, ali pojedini su likovi ograničeni uglavnom samo na jedan grad, luku ili zemlju, ovisno kako Lenia i Rafael mijenjaju prebivalište. Svaki put u novom gradu upoznajete nove likove.
Zapravo se cijeli roman vrti oko sudbine dvoje glavnih likova Lenie i Rafela i još nekoliko sporednih likova s njima povezanih te jako puno, rekla bih, dopunskih likova koji čine radnju napetom i zamršenom. Malo mi je zasmetalo što glavni lik Nadia na polovini knjige mijenja ime. Ali ta promjena imena očito je povezana sa Nadijinim/Lenijinim sazrijevanjem kao lika.
Kako putuju iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, Lenia i Rafael dolaze u interakciju s kraljevima, patrijarsima, vojvodama i lordovima, često uhvaćeni u politiku i rat na svjetskoj pozornici kao borci na jednoj od zaraćenih strana.
Istovremeno i jedan i drugi lik rješava svoje osobne traume i probleme. Lenia u strahu kako će njezin brat doživjeti njezin povratak iz ropstva. Rafael je, također, u potrazi za vlastitim bratom koji se odmetnuo od obitelji ostavivši ženu i djecu.
Odnos Rafaela i Lenie vrlo je specifičan. Rafael, znatno stariji od mlade Lenie, na početku joj je samo poslodavac. Kasnije, kad Nadia preuzima ime Lenia, njihov se odnos postepeno mijenja. Oni se sve više zbližavaju, beskrajno vjerujući jedan drugom u surovom svijetu u kojem ne postoje prijateljstva.
U romanu ima nešto magičnih elemenata, vezno za polusvijet i glasove koji Leniu usmjeravaju i upozoravaju, što me malo podsjetilo na Gospodara prstenova.
Da skratim, Sva mora svijeta knjiga je koja predstavlja jedno lijepo putovanje, putovanje za Rafaela, a još više za Leniu. Dok preispituju mjesta koja posjećuju, traže i nadaju se da će pronaći život s kojim se mogu pomiriti, u kojem mogu pronaći mir. Oboje ranjenih duša protagonisti su usmjereni jedno na drugo i s malim daškom romantike na kraju završavaju ovo putovanje.
S obzirom da volim romane tipa J. R. R. Tolkiena i Georga R. R. Martina, a ovaj je na tom tragu, u romanu sam uživala.
O autoru
Guy Gavriel Kay (Saskatchewan, Kanada, 1954.) je kanadski pisac fantastike. Njegova djela smještena su u imaginarni svijet koji podsjeća na stvarni, kao što su primjerice Konstantinopol za vrijeme Justinijana I. ili Španjolska za vrijeme Cida. Kay je kao student na Sveučilištu u Manitobi došao u kontakt s Christopherom Tolkienom, sinom J. R. R. Tolkiena. Christopher je trebao asistenta za uređivanje očevih neobjavljenih djela, te je kontaktirao Kaya koji se zatim prebacio na sveučilište Oxford i počeo raditi s Tolkienom na uređivanju Silmarilliona. Vratio se u Kanadu 1976. godine da bi završio studij prava na Sveučilištu u Torontu. Tada počinje pisati vlastita djela. Njegov prvi roman, Stablo ljeta, objavljen je 1984. godine.
Paul Edgecombe, sada već u staračkom domu, u bilježnicu zapisuje priču koja mu dugo ne da mira. Istinita je to priča iz njegova života, iz davne 1932., iz doba Velike krize, kada je radio kao čuvar u zatvoru.
To se događalo 1932., dok je državni zatvor još uvijek bio u Cold Mountainu. A tu je, naravno, bio i električni stolac. Kažnjenici su se šalili na račun tog stolca, kao što se ljudi zafrkavaju s nečim čega se boje, ali ne mogu pobjeći od toga. Zvali su ga Stara Munjara… (str. 15.)
Paul je radio u E-bloku, onom za osuđenike na smrt, skupa s Brutalom, Harryjem, Deanom, a zeleni hodnik koji se protezao blokom do sobe za smaknuća zvali su „zelena milja“.
S njima je radio i Percy Wetmore, ulizica i pokvarenjak koji je uživao u maltretiranju slabijih od sebe. Na nesreću, ujak mu je bio guverner pa se Percy uvijek i iz svega izvlačio nekažnjeno.
U svakom je čovjeku mrtvačka lubanja, ja vam kažem, i mrtvačka je lubanja u životima svih ljudi. A toga su dana ti ljudi to i vidjeli – ugledali su ono što se katkad ceri iza osmijeha. (str. 34.)
Zelena milja – osuđenici
Paul nam prepričava kako je tada u zatvoru bio samo Del – silovatelj i palikuća. Ubrzo stiže i Gospodin Jingles – miš koji postaje Delov najbolji prijatelj.
A onda dolazi i onaj zbog kojeg Paul i piše čitavu priču. Izgledom div, u duši tek priprosto dijete. John Coffey – kao napitak, ali se drugačije piše. Na električnu je stolicu osuđen zbog silovanja i ubojstva dviju djevojčica. Ipak, već od prvog trenutka, Paul osjeti da je John drugačiji.
Vrlo brzo shvaća da John doista nije poput ikoga drugog, i to onoga dana kada ga ovaj, kao čarolijom, izliječi od teške urinarne infekcije.
Odmaknuo se od moje ruke, a onda ispustio neugodno gaktav zvuk kao pred povraćanje. Usta su mu se rastvorila kao što ih konji katkad znaju nerado razjapiti kad im stavljaju žvale – pa izgleda kao da se očajnički cere. A onda su mu se razdvojili i zubi, pa je izdahnuo oblak sitnih, crnih kukaca nalik mušicama ili komarčićima. Bijesno su mu se uzletjeli … pobijelili i nestali. (str. 113.)
Možda bi se život na zelenoj milji nekako i nastavio mirno, da nije došao William Wharton, najgori od svih.
Strašne, čudesne, užasne, teške i nevjerojatne stvari počinju se događati u E-bloku.
Sigurno ste već čuli da netko kaže: „Krv mi se sledila u žilama“. Svi smo to čili, ali meni se to jednom gotovo i dogodilo i to baš onog olujnog i gromovitog jutra u listopadu 1932.., desetak minuta iza ponoći. (str. 173.)
Klasik koji ne smijete propustiti
Nije tajna da obožavam Kinga. Njegovo pisanje, jednostavne, bogate rečenice kojima oslikava svaki i najmanju sitnicu. Njegove likove, duboke, savršeno okarakterizirane, sa svojim manama i vrlinama. Tu suptilnu jezu i osjetniji užas stravičnih priča o grobljima, krvi, zombijima, apokalipsama… Ali prije svega, jako volim njegove priče o životu, o pravdi i nepravdi koje dotiču živote svih nas, s kojima se borimo kako umijemo, koje nas stubokom mijenjaju. Neke od nas nabolje, a neke, bome – i nagore.
Vjerujem da postoji dobro na ovome svijetu, da ovako ili onako pritječe od dragoga Boga. Ali vjerujem da postoji i druga sila, jednako stvarna kao i Bog kojem sam se molio cijeloga života koja svjesno nastoji uništiti sve naše poštene porive. (str. 232.)
O tome je riječ i u predivnom fantastičnom romanu Zelena milja.
Stephen King piše svoje likove tako da se s njima povežemo pa John Coffey, koji bi trebao biti okrutna zvijer, u nama otprve izaziva suosjećanje. Do kraja romana, svi ćemo za njim plakati.
Roman Zelena milja izvrsno je pretočen u istoimeni film, i jako mi je drago reći vam da film ne odudara od knjige. Svi su događaji isti ili minimalno promijenjeni. Razlika je samo, naravno, u tome što knjiga ipak puno bolje objašnjava neke stvari pa sam tako tek iz knjige saznala zašto je Del uopće u zatvoru, a film sam pogledala oho-ho puta.
Ovaj je roman doista kultni i premda nije moje najdraže Kingovo ostvarenje, svakako bi, čini mi se, ušao u top 5. A stvarno je preteško rangirati savršene romane kakvi su Kingovi.
Premda vjerujem da su starije generacije već pročitale Zelenu milju, isto to savjetujem i našim mlađim pratiteljima. Nećete se pokajati.
Tako je to, pomislih. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu.(str. 285.)
J.C.
Zelena milja postavlja mnoga filozofska pitanja. Baš zbog njih, nije to više samo horor ili fantastični roman. On postaje roman o životu i smrti i o svim onim događajima između.
Koliko je opravdana smrtna kazna? Jesu li oni koji je podupiru svjesni da i nevini ljudi bivaju osuđeni i usmrćeni?
Naime, Paul, Brutal i ostali zatvorski čuvari svjesni su da je John Božje čudo. A moraju ga ubiti jer za njega nema ponovljenog suđenja (uza sve ostalo, bio je i crnac pa se tužitelju nije dalo ponavljati suđenje).
Može li išta opravdati svjesno ubijanje Božjeg čuda? Može li išta opravdati smrt nevinog čovjeka?
„U životu sam učinio nekolko stvari s kojima se baš ne mogu pofalit, al zbog ovog me je prvi put zbilja strah pakla. … Spremamo se ubit dar Božji. Čojeka koji ni nama ni ikome nije učinio ništa nažao. Šta ću reć ako na kraju budem stajo pred Bogom Svemogućim, a On me bude pito za objašnjenje zašto sam to napravio? Jer je to bio moj poso? Moj poso?“ (str. 281.)
Sigurno ste pročitali i brojne teorije o tome da John Coffey ima iste inicijale kao i Isus Krist (Jesus Christ), da su mu i život i smrt slični Isusovom i da to u sebi krije ogromnu simboliku. Kao što stoji u knjizi Stephen King: Svemir najčitanijeg pisca današnjice, ti inicijali nisu slučajnost. U prvim zamislima, osuđenik se trebao zvati Luke Coffey, ali King mu daje inicijale J.C. – prema najpoznatijem nevinom osuđeniku svih vremena. Što se tiče Coffeyevog kraja, autor kaže da do samog kraja romana nije imao pojma kako će on završiti – na Staroj Munjari ili nekim čudom, dalje od nje.
Blagoslov ili prokletstvo?
Sa sljedećim filozofskim pitanjem završavam ovaj (pre)dugi osvrt: Je li dug život prokletstvo ili blagoslov? Naime, Paul Edgecombe živ je čak 70 godina nakon događaja iz E-bloka. Vidio je sve, rođenja i smrti svojih voljenih. Vidio je svijet kako se nepovratno mijenja i kako blijedi nada da će biti bolje. Je li ga Coffey kaznio ili nagradio tako dugim životom?
Paul to još uvijek ne zna, ali priznaje, njegova zelena milja čini mu se preduga…
Znam, svi smo mi dužnici smrti, nema iznimaka, ali katkad je, o Bože, Zelena milja tako dugačka. (str. 308.)
Ostali naslovi ovog autora:
Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
