Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o., 2019.
Naslovnica romana Sjeme tame: ©Fokus komunikacije d.o.o.
Sjeme tame
Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike.
Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari, te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti. Zato se jutros, dok pijem kavu, umjesto kroasanom hranim nesrećama propucanih, izbodenih, poginulih u prometnim nesrećama… (str. 10.-11.)
Suprug Saša, glava obitelji i obiteljski nasilnik, pod velikim je stresom zbog posla i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu.
Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka.
Dijana je kao tinejdžerica ostala trudna te je s dečkom pobjegla u Njemačku. Obitelji se javlja slabo i nikako i bavi se svojim problemima.
Julija je srednjoškolka koja se školuje u drugom, većem gradu. Kući dolazi slabo i nikako.
Luka je najmlađi, još osnovnoškolac, majčin ljubimac koji od straha pred ocem sve češće muca.
Saša se više bavi svojim ljubavnicama nego obitelji. Iris je toga svjesna i Saši zamjera u tišini, uglavnom držeći svoje prigovore za sebe.
… ne mogu reći da je najgori, čak i kad je gadno raspoložen, jer ipak se brine za nas. Na njegovim leđima leži odgovornost za sve nas, za obitelj.
A to je u cijeloj priči ipak najvažnije. Egzistencija. (str. 30.)
Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava.
Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj?
Na njegovom računalu pronalazi stravičnu snimku.
Događa se još jedno silovanje.
Hoće li Iris reagirati?
Zatvori oči i šuti
Iris i njezina obitelj žive u malom selu u kojem svatko svakoga zna. Naravno da Iris, u neku ruku, shvaća da je njezin suprug zlostavljač.
Nisam ogrebala svog muža. Da jesam, vjerojatno bi mi glava poletjela ustranu jer bi to grebanje, pogotovo ugriz, shvatio kao rezultat nekakvog mojeg pokušaja dominacije. A on voli da sam podčinjena. (str. 17.)
No kako ga i kome prijaviti? Zašto, pita se Iris, bolno svjesna činjenice da je Saša jedini koji zarađuje i prehranjuje obitelj. Osim toga, svjesna je i toga da prijava rijetko kada kome pomogne, a obitelj je nakon toga dovedena na stup srama.
Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prije toga prijavila. (str. 27.)
Kada se zaredaju silovanja, Irisin mučno izgrađeni svijet iluzija polako se ruši, jer sve je više dokaza da bi baš Saša mogao biti silovatelj. Umjesto da ga suoči s time, ona zatvara oči još jače i više nego prije.
Poznato je da nas ono što pregrizemo, izjeda iznutra. Mnoge žene zato dobiju rak. Možda je rak rezultat živciranja zbog svih onih sitnih prešućivanja … ili pregrmljenih velikih izjedanja, kada ne znaš gdje ti je muž, koga jebe i kad se vraća kući. (str. 131.)
Do kraja romana naučit ćemo da su Irisine oči predugo i prečvrsto bile zatvorene.
Do kraja romana zapitat ćemo se, i više nego jednom, jesu li doista?
Izvana gladac, iznutra…
Suprug Saša zgodan je muškarac, šarmantan i karizmatičan. Okružen ljubavnicama, mačo muškarac, pravi jebač.
Osim u svoja četiri zida, gdje pokazuje svoje pravo lice.
Ali moj je muž lukav: svima pokazuje samo onu najbolju, najfiniju stranu.
Najgoru čuva za nas.
Za svoju obitelj. (str. 76.)
Pod velikim je stresom na poslu, sluti da mu se sprema otkaz. Sve češće pije, juri žene, upada u probleme. Uskoro počne primjećivati rupe u pamćenju, ogrebotine po rukama, krv na odjeći.
Dakako, ne želi da se supruga zaposli jer em nije papučar da ga uzdržava žena, em se boji njezine neovisnosti.
Ne želiš ni razmišljati o mogućnosti da Iris potraži neki posao. Bilo bi to dvostruko poniženje: dokaz da nisi u stanju samostalno se brinuti o obitelji i stres zbog vječnog pitanja koje bi ti lebdjelo nad glavom… Gdje je? S kim je? Što zapravo radi? Ali ne zato što je posebno voliš. … Iris ti je, prije svega, korisna. Iris je majka tvoje djece. (str. 39.)
Saša se, u maniri pravog zlostavljača, previše boji Irisinog pogleda u svijet, jer ako ona progleda, njihova će se sretna obitelj raspasti kao kula od karata.
Je li sjeme tame u nama od rođenja ili ga sadi okolina?
Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama.
Je li moguće da sjeme tame nastavlja klijati i dalje, da se zlo nikada ne može istrijebiti?
Ono što me uistinu sablaznilo jest to da je inspiracija za pisanje romana Sjeme tame zapravo stvarni događaj, slučaj koji se dogodio baš u mojoj blizini.
Zar je moguće da, u našoj blizini, takva čudovišta dišu i postoje usporedno s nama? A mi naivni, ništa ne slutimo?
Ili ipak slutimo, poput Iris, no zatvaramo oči jer se bolje ne miješati…
Kako volimo reći, bolje se ne petljati, ipak je to obiteljska stvar.
Jesmo li svi kolektivno odgovorni za sjeme tame, korov koji raste u srcima naših bližnjih?
Zašto neki ljudi postanu monstrumi? Rode li se takvi? Oblikuje li ih obitelj koja ih zlostavlja i društvo koje im nameće zahtjeve koje nisu sposobni ostvariti?
Ako žrtve nasilja postanu nasilnici, može li se sjeme tame ikad iščupati, iskorijeniti, uništiti?
Sjeme tame jedan je od romana koji se čitaju jednom. To je roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju.
I do zadnjeg se poglavlja nadamo da ono što nam se javlja u podsvijesti nije istina. Kao i Iris, i mi žmirimo, držimo dah da se ipak događa nešto drugo.
Ali istina je. I ta je istina gora, teža i strašnija od svega ostalog o čemu čitamo ovih na 250 stranica.
Sjeme tame roman je koji će vam itekako ostati u pamćenju.
On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.
To je ono što zastrašuje, to što nikad ne znaš što se kome mota po glavi. Možda taj netko, dok ti se smješka, upravo smišlja kako bi te silovao, opljačkao ili – pojeo. (str. 225.)
Ostali naslovi ove autorice:
Iva Kolega zadarska je autorica koju je za ovaj roman, inspirirao stvarni zločin baš iz njezine blizine. Prije romana Sjeme tame, napisala je psihološko-erotski triler Ljubavna glad.
Intervju sa spisateljicom u kojem govori baš o ovom romanu te o motivima koji su je ponukali na pisanje, možete pročitati ovdje.
Gdje kupiti roman Sjeme tame:
webshop Znanje