Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi. C. Ruiz Zafron
Kategorija: Jesen
U kategoriju Jesen uključit ćemo sve romane koje ćemo pročitati i recenzirati u jesenje vrijeme. Jesen je godišnje doba idealno za čitanje u toploj kući na udobnom kauču. Dok vani rominja ili pljušti kiša i sve je obavijeno njenim mirisom, dok lišće mijenja svoje boje iz zelene u narančastu, žutu, crvenu i smeđu, u našim se rukama izmjenjuju knjige. Krimići, ljubavni romani, egzistencijalni ili distopijski, sve dolazi u obzir za čitanje u ovo godišnje doba kada nas sve vuče da ostanemo kući. Odmaranje uz dobru knjigu predstavlja užitak od napornog radnog dana i svakodnevnih obveza. Još kada uz to utonemo u svijet maštovitih likova iz knjiga, naše je vrijeme za odmor potpuno ispunjeno. Zaboravljamo na sve brige i probleme, bolesti i sukobe, napete situacije u svijetu ili oko nas i samo čitamo…
Sedam tajni Esther Wilding knjiga je o boli, knjiga o čežnji za onim što je bilo, knjiga o gubitku. Dan kada je njezina sestra nestala, dan je koji je promijenio Estherin život. I nikad više ništa nije bilo isto. Esther nigdje ne nalazi utjehu, ali počinje nalaziti tragove priče koje je Aura ostavila u svome dnevniku. Oni je vode od Tasmanije do Kopenhagena i Fejorskih (Farskih) otoka.
Od prvog udaha ona i Aura bile su djeca mora i neba: Aura rođena u ljeto, u isto vrijeme kad i mladunčad tuljana, a Esther u zimi, kad su se izlijegali mali labudovi. str. 66.
Sestre
Aura Wilding hodala je obalom prema moru i nakon toga više nije viđena. Pronađene su samo njene stvari na obali. Roditelji i mlađa sestra Esther teško se mire s Aurinim nestankom. Pogotovo Esther jer ne shvaća zbog čega se njezina sestra promijenila nekoliko godina prije nestanka. Roditelji Freya i Jack uvukli su se nakon Aurinog nestanka u svoje ljušture kojima se čuvaju od boli. Esther odlazi od roditelja kako bi zatomila svoju bol, no nakon godinu dana na njihov se poziv ponovno vraća u rodni dom kako bi obilježila godišnjicu Aurina nestanka.
Esther
Esther odnosno Starry (kako je zove njezina obitelj) živi konobareći daleko od obitelji jer su njezine traume nakon nestanka sestre preduboke. Ulazi u površne veze s muškarcima i nastoji samo „odrađivati“ dane. Tu letargiju prekida poziv da se vrati kući na primanje za obitelj i prijatelje u čast Aure. Dolaskom kući, stare se rane ponovno otvaraju jer nitko ne zna zašto si je Aura odlučila oduzeti život. Esther pronalazi sestrin dnevnik i u njemu priče koje je istovremeno zbunjuju i bude joj maštu. To su priče o ženama, vodi i preobražaju. Dio su Aurina diplomskog rada prožetog folklorom i mitologijom. Esther odluči otputovati u Dansku gdje je Aura studirala, kako bi saznala što se dogodilo njezinoj sestri.
Ti si je najbolje poznavala. Ti ćeš uspjeti saznati. Što god bilo to što nam nikako nije mogla reći. str. 82.
Dojam o djelu
Možda nitko nije toliko slojevito napisao knjigu o gubitku kako je to učinila Holly Ringland. Knjiga je istovremeno doživljena trauma i putovanje u svrhu iscjeljenja kako bi se trauma prebrodila i saznali odgovori. Cijelu tu priču prati bajkovita priroda skandinavskog otočja, prepuna mitologije i legendi koja daje posebni touch cijelom putovanju. Priče o selkijama ili tuljanima koji mogu odbaciti kožu i poprimiti ljudski oblik, okosnica su legende koja je opčinila Auru i koju ona ispisuje kroz sedam koža.
Prva koža: Smrt. Ako želiš promjenu, zavitlaj mačem, podigni glas. Druga koža: Obračun. On će ti dati cvijeće da zaboraviš. Ti posij sjeme da zapamtiš. Str. 90.
Prvi dio knjige dosta mi je zbunjujući zbog velikog broja likova, neobičnih okolnosti, mjesta radnje i repetitivnih dijelova kojima nisam baš vidjela smisla. Ali kako knjiga teče, vi ste najprije sudionik, a onda i aktivan akter Estherine boli. Shvaćate da je njezin svijet (a tako i svijet nas čitatelja) u kaosu i želite što prije razriješiti enigmu Aurina nestanka. Ali, ne. Ne ide to tako brzo.
Dolaskom u Dansku, Esther put vodi na Fejorske otoke. Time nije ništa bliže Aurinu nestanku, ali počinje razumjeti njezin sanjiv i i ekspresivan svijet (prepun tetovaža). Naime Aura je, osim što je pisala dnevnik, dala tetovirati sedam rečenica (koža) čije značenje Esther polako otkriva simbolično ljušteći kože, sloj po sloj.
Knjiga je potraga za istinom, prepuna ožiljaka i samodestrukcije. Ta potreba za kažnjavanjem sebe svojstvena je podjednako jednoj i drugoj sestri. Emocije koje osjećamo polako upijamo čitajući i stvari nam konačno postaju jasne. Ipak, sve se to moglo jako dobro odraditi i na kojih dvjestotinjak stranica manje. Sporost radnje i veliki broj stranica mali su minus u inače odlično zamišljenoj temi. Kože koje odbacujemo i koje nas oslobađaju izvrsna su metafora života.
O autorici
Holly Ringland autorica je svjetskog bestselera Izgubljeno cvijeće Alice Hart, koji je preveden u više od 30 zemalja te adaptiran u TV seriju sa Sigourney Weaver i Alycijom Debnam Carey u glavnim ulogama. Njezin je roman 2019. godine osvojio i najveću australsku književnu nagradu. Holly je odrasla u Australiji, a od 2020. živi na jugoistoku Queenslanda, gdje je napisala svoj roman Sedam tajni Esther Wilding.
Volite li romane u kojima se životi žena na neki način isprepliću i poistovjećuju sa životinjama ili nadnaravnim bićima, svakako bacite oko na sljedeće osvrte:
Više od svega knjiga je koja je prošla malo ispod radara zbog meni nepoznatog razloga. To čudi jer je tema vrlo zanimljiva: bigamija počinjena sa ženske strane (koja se tehnički naziva poliandrija). Pratimo ženu koja je osnovala dvije obitelji na dva različita mjesta i tako živjela godinama bez da su njezini “muževi” išta posumnjali. Ona je godinama uspijevala neometano “hendlati” oba braka boraveći kao uspješna međunarodna bankarica u dvije države više puta mjesečno. Ambicioznu i neovisnu Lore nosila je želja da bude prepoznata kao sposobna i cijenjena žena čiju osobnost ne čine samo majčinstvo i roditeljska uloga.
Lore Rivera
Dolores (Lore) Rivera uspješna je međunarodna bankarica koja živi na granici Teksasa i Meksika. Udana je za Fabiana i ima blizance Gabriela i Matea Riveru. Na poslovnom putovanju u Mexico City, Lori upoznaje zgodnog Andresa Russoa s kojim započinje vezu. Nakon dvije godine veze udaje se za Andresa. Godinu dana nakon toga Russovo tijelo pronađeno je u mjestu gdje živi Lorina prva obitelj, a njezin prvi suprug Fabian osuđen je za ubojstvo drugog.
Kad si posljednji put bila u vezi? Lore se smrzne. Još mu nije rekla izravnu laž, osim one o problemima s primanjima poziva na kućnom telefonu, i ne želi započeti. str. 186.
Cassie Bowman
Cassie je mlada ambiciozna novinaraka koja vapi za neistraženom, sočnom pričom. Kad naleti na članak u lokalnim novinama o dvostrukom braku jedne žene koji je doveo do ubojstva nevinog čovjeka, Cassie misli da je naišla na zlatnu koku istraživačkog novinarstva. Jedini je problem kako nagovoriti Lore da ispriča svoju priču. Lore već odavno živi povučeno i ne daje izjave, a Fabian služi dugogodišnju zatvorsku kaznu. Cassie je odlučna iskoristiti ovu sjajnu priliku i odlazi posjetiti Lore…
Lore mi se nikad nije doimala nedužnom. To je bila poanta. str. 404.
Dojam o djelu Više od svega
Djelo je fikcija, ali iz objavljenih intervjua s autoricom pročitala sam da su je fascinirali stvarni slučajevi bigamije i psihologija ljudi koji vode dvostruki život. Zanimljivo je što je Lore u romanu prikazana bez osude i senzacionalizma. Autorica prikazuje Lore kao pristojnu i samozatajnu ženu koja ne odaje okolini svoj život i svoje tajne. Uostalom, toliko štiteći svoju privatnost i uspjela je neometano godinama funkcionirati između dviju obitelji bez posljedica. Moram priznati da mi je smetala autoričina etičnost prema Lore. Na koncu cijele priče, nevin je čovjek izgubio život, a obje obitelji su itekako osjetile posljedice Lorine sebične žudnje za iskustvima koja još nije okusila.
Cijena njezine nepromišljenosti, i ako hoćete egocentičnosti, bila je preskupa. U trenutku kada novinarka dogovara intervju sa sredovječnom Lore, ova vodi miran život umirovljene bankarice, sada u ulogama kućanice i vrtlarice. I sve to nakon što joj je jedan suprug ubijen, a drugi u zatvoru. Čak su i blizanci ostali privrženi Lore (u romanu se naravno vidi zašto je tome tako).
Priču upoznajemo tijekom dvije pripovjedne linije.
Priču nam priča sama Lore, uz bilježenje novinarke. Intervju u sadašnjosti smjenjuje se s epizodama o dvostrukom braku. Dok pratimo Lorin život, istovremeno dobivamo i uvid u život mlade novinarke. Struktura romana vrlo je svjesno oblikovana kako bi postupno otkrivala zagonetku i emocionalnu pozadinu likova.
Više od svega zanimljiv je i intrigantan roman neuobičajene teme. Osim same bigamije, imamo uvid u dvije različite kulture življenja, jedne u Teksasu, druge u Meksiku, kao i dvije različite obiteljske dinamike. Ako tome dodamo da se radnja događa u osamdesetima prošlog stoljeća kada su roditeljske uloge još vrlo tradicionalne, dobivamo uistinu zanimljivu i neobičnu životnu priču.
Često se pita kakvi su tuđi brakovi iza zatvorenih vrata-Ali brak je hram koji štiti vlastite tajne. str. 120.
Voljela bi da može još jednom pročitati Andresovo posljednje pismo prije nego što ga sakrije. Draga Lore, naš novi dom te čeka. str. 290.
O autorici
Katie Gutierrez magistrirala je umjetnost na sveučilištu Texas State University. Pisala je za Harper’s Bazaar, Washington Post, i još mnoge. Rodila se i odrasla u Teksasu, a sada živi u San Antoniju s mužem i dvoje djece. Više od svega njezin je prvi roman.
Amerikanka Copper Reilly nalazi se u Parizu sa suprugom, ratnim izvjestiteljem. Pariz je upravo oslobođen od nacističke okupacije i tamošnji se život polako vraća na staro.
Ono što je također po starom jest Copperin nesretni bračni život.
Copper je bila u braku tek osamnaest mjeseci i nije se smatrala stručnjakinjom za bračne odnose, ali bila je prilično sigurna da zna prepoznati znakove bračne krize. I da ih je primijetila u vlastitom braku. (str. 1.)
Nakon što je suprug po stoti put prevari i zbog toga se nimalo ne osjeća krivim, Copper ga napokon ostavlja. Slobodna, ima šansu postati nešto što već dugo želi – novinarka.
Igrom slučaja, upoznaje neobičnog, debeljuškastog, samozatajnog dizajnera. Njegovo je ime – Christian Dior.
Znam ja što svi misle o meni. Dior je diletant. Dior je amater, trati umjetnički talent na frivolne haljine za frivolne žene. Ali moda je više od toga. Moda je umjetnost… Vrhunska umjetnost. Dior želi biti umjetnik… (str. 64.)
Copper i Dior uskoro postaju možda čak i najbolji prijatelji. Međusobno si pomažu – ona njega nagovara na to da se osamostali, a on nju potiče na modno novinarstvo, dajući joj poseban uvid u svijet mode.
Odjeća je granica između našeg tijela i svijeta. Može biti kostim, maska, fantazija. Ili može izraziti osobnost preciznije nego riječi. (str. 65.)
Slijedeći Diora po čitavom poslijeratnom Parizu, Copper upoznaje brojne živopisne likove. Neki među njima mogli bi je doći glave. Ili barem srca…
Povijesna pozadina
Uvijek me oduševljavaju i posebno vesele romani građeni na stvarnim događajima. Takav je i Dizajner. Jasno nam je da je Dior stvarna osoba, ali nije on jedini koji se kočoperi ovim romanom. Spominju se i Coco Chanel, detaljnije opisana u Gabrielovom romanu Parižanke. Tu je i Balmain, ovdje prikazan kao Diorov kolega i prijatelj iz ateljea.
Osim dizajnera, još su neke tada slavne osobe proletjele radnjom ovog romana. Suzy Solidor, koja je nakon odlaska iz Pariza postala gay ikona. Christian Berard, kojeg su neumjerenost u jelu, piću i svemu ostalom brzo došli glave.
Sam Pariz nakon rata. Svi se sjećamo kako su kažnjavane žene, Parižanke optužene za kolaboracionizam.
Copper je opet obuzeo osjećaj da je Pariz otok na kojem je rat gotov, koji mirno sjedi na vodi usred ciklona što bjesni oko njega, ruši sve pred sobom, ali ne obazire se na ono što mu je u središtu. (str. 184.)
Dakle, Copper nije stvarna, ali sve i svi oko nje itekako su stvarni.
Romansiran je to život, dakako, ali čitajući, uspjet ćemo skupiti komadiće istine. Čitati i usput učiti. Ne znam koliko to volite, ja obožavam. Više sam o povijesti naučila iz romana nego iz udžbenika.
A sad – dojmovi.
Tko je bio dizajner?
Pretpostavljam da je već jasno da mi se roman Dizajner jako svidio. Nešto malo nedostajalo mu je da bude odličan. Nekako, Gabrielov stil pisanja ne odgovara mi u potpunosti. Nije mi dovoljno uvjerljiv, kao da mu izmiče ta mala nit koja bi povezala moje srce i priču. Sve je dobro, ali cijelo vrijeme znam da čitam, nisam uronila u radnju.
Svatko od nas hoda po vlastitom užetu. Sve što možemo je pomoći jedni drugima da se osovimo na noge nakon pada. (str. 219.)
Eto, to je bila ta mana zbog koje romanu nisam dala peticu.
Ostalo mi se jako svidjelo.
Već sam rekla, volim povijesnu pozadinu iz koje učim. Nikad me prije nije zanimao Dior niti njegovi dizajnerski početci, ali uživala sam u otkrivanju svega toga. Taj je dizajner doista bio komplicirana, bogata, zanimljiva ličnost. Njegova kreativnost, hrabrost, ali i ogroman strah od neuspjeha doveli su ga do samog vrha pariške mode.
Naravno, imamo i ljubavnu priču, sli ona mi se nekako čini sporedna i nije me pretjerano zanimala.
Ljubav je rijetko kad kao u romanima… Naši su životi previše komplicirani za sretan kraj. (str. 214.)
Čitateljski sam fokus doista stavila na samog dizajnera, na njegov čudni, skriveni svijet.
Mislim da će se Dizajner svidjeti velikoj većini čitatelja. Suhoparno pisanje na stranu, priča je veoma zanimljiva i vuče vas na okretanje stranica.
Od mene preporuke. Mislim da vam neće biti žao utrošenog vremena, a osim toga, nekako mi je idealna za jesensko-zimsko čitanje! Ima taj neki vibe za dekicu, topli čaj i ušuškavanje na kauču…
Ostali naslovi ovog autora
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Velika aleksandrijska knjižnica uništena je u požaru kad su vojnici Julija Cezara zapalili brodove u luci, a požar je zahvatio knjižnicu koja se nalazila u blizini. U toj je katastrofi izgubljeno više od četrdeset tisuća svitaka. Autorica je u povijesnoj fikciji provukla ideju o tome kako je postojala mreža kanala koji su dolazili u podzemlje knjižnice iz takozvanog sarapeja (hrama povezanog tunelima s knjižnicom). Uz to, autorica je trebala snažan povijesni lik, a najbolji je izbor bila Kleopatra. Vladarica i alkemičarka Kleopatra bila je stvarna žena koja je vjerojatno živjela u trećem ili četvrtom stoljeću. Smatra se da je izumila različite kreme i napitke te znanstvena pomagala koja su mogli utrti put modernoj kemiji.
Abdulah je nagnuo glavu slegnuvši ramenima: -Tko zna gdje se ta knjižnica skriva. str.355
Izabel i Whit
Iako joj je Whit, u službi njezina ujaka, velika nepoznanica, Inez osjeća da je on istovremeno jako privlači, ali prilazi mu s velikim oprezom jer ne zna koja je njegova uloga. Spletom okolnosti, Inez je prisiljena na brak s Whitfordom po želji njezinog ujaka. Počinje napeta igra mačke i miša između Inez i Whita, ali oni nemaju vremena za predah jer je potraga za Kleopatrinom hrizopoejom prioritet.
Glas mu se spustio do promuklog šapata. -Molim te, učini me najsretnijim mškarcem na svijetu. str. 48
Potraga
Inez i Whit shvaćaju da vrijeme ne radi za njih jer su i drugi igrači (krijumčari, kradljivci artefakata) zainteresirani za pronalaske Klopatrinih odaja u kojima se nalaze mnoga bogatstva i neviđene moći. Inez je smušena i dezorijentirana s mnogo upitnika u glavi. Kakva je Whitova uloga? Što je s njezinim roditeljima? Tko je neočekivani član njezine obitelji za kojeg nije znala? Sve to jako pritišće Inez, ali pomaže joj mistična povezanost s Kleopatrom koja je vodi u pravom smjeru. Hoće li Inez neozlijeđena izaći iz podzemnih hodnika i kako će se cijela priča završiti? Pročitajte u uzbudljivoj završnici.
Dojam o djelu Gdje se knjižnica skriva
Ako volite avanturu i povijesnu fikciju, Gdje se knjižnica skriva prava je knjiga za vas. Svakako pročitajte i prvi dio Što rijeka krije jer je Gdje se knjižnica skriva drugi nastavak duologije. Ovaj je roman pun akcije, prevrata i jurnjave po egipatskim destinacijama i još je napetiji od prvog dijela.
Mlada Inez svojevrsni je Indiana Jones u potrazi za Kleopatrinim svicima koji za onoga koji ih pronađe predstavljaju neograničenu moć. Alkemija, kamen mudraca te svakojake drevne egipatske relikvije, mozaik su oko kojih je isprepletena magija Nila.
Naravno, kao i u svakom pustolovnom filmu ili knjizi, i ovdje postoje negativci koji su na tragu Inez i njezinoj malobrojnoj ekipi. Kradljivci artefakata pokazuju se kao vrlo opasni i nasilni ljudi koji ne prezaju ni od čega jer je ulog (svjetsko znanje) prevelik.
U svakom slučaju, knjiga me dobro zabavila i moram priznati da sam u toj knjiškoj jurnjavi uživala kao da gledam pravi avanturistički film. Istina, ima puno nelogičnosti i naivnih scena, ali sve u svemu, Gdje se knjižnica skriva dobra je povijesna fikcija kojoj je završni touch dala Kleopatra kao povijesna ličnost, a igranje autorice magijom i alkemijom te transendentalna iskustava kod mlade Inez učinili su da knjiga uz avanturistički i povijesni žanr bude i sasvim solidan fantasy.
O autorici
Isabel Ibañez autorica je serijala Tajne Nila te romana Together We Burn, Written in Starlight i Woven in Moonlight, koji je uvršten među 100 najboljih fantastičnih knjiga svih vremena prema časopisu Time. Kći je bolivijskih imigranata te osjeća duboku strast prema povijesti, putovanjima i pisanju priča u kojima njezini likovi obitavaju. Živi u Sjevernoj Karolini sa svojom obitelji, psom i velikom količinom knjiga.
Da, svaki je dio ubijanja za mene užitak. Ali ništa se ne može usporediti s mojim omiljenim dijelom. Najbolje tek dolazi, pomislim dok vadim svoj mobitel. (str. 54.)
Samrtni krik
U trgovačkom centru, djevojčica je izgubila svoju mamu. Grčevito stišće medvjedića dok se oko nje skupljaju odrasli koji joj žele pomoći. Inspektorica Kim Stone slučajno tuda prolazi, no zaključi da će majka uskoro biti pronađena i produži dalje. I sama ima svojih problema – šef je stavlja na za nju bezvezan, da ne kažemo glup zadatak – osiguranje starlete koja dolazi u grad na potpisivanje knjige.
Inspektorica Stone u jednom je bila u pravu. Djevojčičina majka doista je uskoro pronađena. Mrtva. Ubojstvo je čisto, brzo, neosobno. Kako je mlada majka postala žrtva takvog zločina?
Val tuge preplavio ju je dok se prisjećala djeteta koje je stiskalo plišanog medvjedića kojeg joj je darovalo osoblje trgovine, čvrsto ga držeći u nedostatku majke koja ga više nikada neće moći čvrsto zagrliti. (str. 33.)
Dok odani Bryant, uz bok sa Stone, preuzima taj slučaj, ostatak tima bavi se svojim problemima i drugim slučajevima. Penn je nedavno izgubio majku, a Stacy je sva nervozna oko nadolazećeg vjenčanja.
Pažnju joj, uz to, zaokuplja i jedan stari neriješeni slučaj silovanja. Stacy osjeća da se u njemu krije neka tajna.
-Nismo je mogli pustiti ni blizu sudnice zbog onoga što bi mogla reći. -A to je? Zastao je na nekoliko trenutaka. -Idi do nje… Razgovaraj s njom o napadu, pa ćeš onda shvatiti zašto je nismo mogli pozvati da svjedoči. (str. 32.)
U gunguli policijske postaje, na inspektoričinom se stolu nađe pismo. Pismo u kojem je ubojica mlade majke moli da ga zaustavi jer ako to ne napravi… Ubojstva će se nastaviti.
Inspektorice Stone, morate me spriječiti da povrijedim još nekoga. Ne želim raditi ove grozne stvari. Ne želim nikoga ubiti, ali nemam izbora. (str. 98.)
Kim Stone i njezin tim opet su u utrci s vremenom. Mogu li na vrijeme uhvatiti ubojicu i zaustaviti ga prije nego ponovno ubije?
Dvanaest
Samrtni krik dvanaesti je nastavak iz serijala o inspektorici Kim Stone. Kao i dosad, pratimo dva jako zanimljiva slučaja. Jedan je slučaj ubojstva mlade majke koji je toliko čist i lišen osjećaja da izgleda poput smaknuća. Na njemu primarno rade Stone i Bryant. Drugi je slučaj neriješenog silovanja kojim se bavi Stacy.
Nama koji smo preskočili nekoliko prethodnih nastavaka, nije bilo teško ponovo uroniti u svijet ovih detektiva. Nekoliko je puta ponovljeno sve što se do sada izdogađalo pa s lakoćom nastavljamo s čitanjem, kao da se nikad nismo ni rastali. Ovo pišem samo kako biste odmah znali da doista ne morate čitati po redu. Fokus je na slučajevima, vrlo malo na privatnim životima samih istražitelja pe ćete se vrlo brzo uživjeti u radnju i sve će vam odmah biti jasno. Još bih samo rekla da mi je Stacyin slučaj bio puno zanimljiviji nego Stonein. A ispod svega toga, imamo i starletu koja je napisala knjigu, koja dolazi u grad i koju, osim obožavatelja, prati i brdo hejtera. Inspektorica Stone mora žonglirati svim tim slučajevima, svakom se pomalo posvetiti i svaki od njih i riješiti. Hoće li uspjeti?
Možda?
Svi koji prate blog Mala od knjiga znaju da s ovom autoricom imam povuci-potegni odnos. Od početnog oduševljenja do apsolutnog prestanka čitanja njenih romana. Nisam imala u planu čitati ni Samrtni krik, da vam budem iskrena. No i kolegica se malo zasitila ove autorice pa ajde, uskočit ću ja.
Ovaj put, nije mi žao. Samrtni krik jako je dobar triler koji bih preporučila svakome tko traži lagano, jednostavno, ali napeto i zabavno štivo. Roman se može pročitati u dva popodneva. Ne traži od čitatelja neki veći mentalni angažman, a preokreti su dovoljno uzbudljivi i intrigantni da ne uspijevate odložiti roman i raditi nešto dosadnije, tipa kućanske poslove. Poglavlja se izmjenjuju brzo, staju kad je najzanimljivije i skaču sa slučaja na slučaj. Gotovo kao da nas tjeraju na čitanje i viču nam – ajde još jedno poglavlje, ajde još jedno… I tako do ponoći ili jedan, kada su me obveze (Born to read, forced to work) natjerale da napokon zatvorim korice i odem na spavanje.
Možda, ali samo možda pružim Angeli Marsons ruku pomirenja i vratim se čitanju njezinih romana. Eto, toliko mi se svidio Samrtni krik.
Ostali naslovi ove autorice
Angela Marsons autorica je s kojom imam pomalo zategnut odnos.
Sad joj se polako vraćam, iako mislim da neću pročitati onih pet-šest koje sam izignorirala. Ovo su njezini dosad kod nas prevedeni naslovi, a čini mi se da sam negdje pročitala informaciju da u serijalu o inspektorici Kim Stone ima 28 nastavaka.
Violinistica je fikcionalna proza temeljena na stvarnoj povijesnoj ličnosti Anni Mariji della Pieta(1696.–1782.) koja je bila je jedna od najpoznatijih glazbenica u Ospedale della Pietà, venecijanskom sirotištu za djevojke s izvanrednim glazbenim obrazovanjem.
Radnja je smještena u godinu 1696., kada je Venecija imala najveću ekonomsku i političku moć, što je omogućilo razvijanje umjetnosti i znanosti.
Anna Maria i članice Figlie di coro, slavnog orkestra sirotišta Ospedale della Pieta, bile su vrhunske glazbenice. Postoje dokazi koji sugeriraju da su članice orkestra pomagale u stvaranju glazbe slavnom Antoniju Vivaldiju.
Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti Anna Maria della Pieta bit će Netko. str. 42.
Dijete u otvoru
Mala je djevojčica ostavljena kao beba u otvoru sirotišta Ospedale koje vode časne sestre. Tek rođene bebe mahom su ostavljale u otvoru neudane mlade djevojke, siromašne nadničarke i prostitutke koje su zatrudnjele i nisu se mogle brinuti o djetetu.
Ospedale je, osim sirotišta, istodobno bila i glazbena škola, poznata po izvanrednim glazbenicama. Anna Maria vrlo rano pokazuje talent za violinu; njezin sluh, intuicija i gotovo opsesivna predanost izdvajaju je među ostalim djevojčicama. Na jednoj glazbenoj audiciji u sirotištu njezin talent uočava poznati maestro.
Nju ćeš odnijeti u Pietau. Za dva tjedna, kad malo ojačaš. Ali, ni dana kasnije. Ako previše naraste neće stati u otvor. str. 8.
Ulazak u red najboljih
Anna Maria zna da je njezino mjesto među najboljima. Ali njezin put do tamo pun je trnja. Maestro je hladan i distanciran, prepun egoističnih zahtjeva. Anna Maria ne neposustaje jer je violina njezin život. Svirajući violinu ona vidi boje, vidi mirise i okuse, vidi glazbu, vidi Veneciju i vanjski svijet.
Nakon napornih, svakodnevnih vježbi, Anna Maria postaje, kao najmlađa violinistica sa samo trinaest godina, prva violina Ospedale orkestra Figlie di coro. Ali njezin napredak košta je prijateljstava u sirotištu, a kako napreduje i uz glazbu počinje i komponirati, osjeća zavist samog maestra koji ne želi da neki glazbenik, još k tome i žena, bude bolji od njega samog.
Svaka od nas je posebna. Sve imamo talent veći nego što većina ljudi može uopće sanjati. Zaslužile smo biti ovdje. str. 318.
Dojam o djelu
Vrijedan je napor autorice da neke, pomalo zaboravljene povijesne osobe izvuče iz zaborava. O Anni Marijidella Pieta nema puno podataka. Ono što znamo je da je bila Vivaldijeva učenica i članica Figlie di coro, koje su činile najtalentiranije djevojke, glazbenice iz sirotišta Ospedale della Pietà.
Premda je na prvu ovo roman o vrlo talentiranoj djevojci, zapravo je roman o jednoj ambiciji koju ništa ne može zaustaviti. Tolika odricanja, teško i naporno vježbanje pod paskom genijalnog, ali zahtjevnog i sebičnog učitelja, a sve kako bi bila najbolja, ne može vas ostaviti ravnodušnim. U redu je da čovjek ima zdravu ambiciju i želju da napreduje, ali Anna Maria je za to morala platiti visoku cijenu. Pitanje je što je važnije: biti prvi i biti najbolji ili biti čovjek.
Na trenutke mi je lik Anne Marije vrlo dvojben. Ali, s obzirom na okolnosti u kojima je rođena i kako je odgajana, sve joj opraštamo. Premda… Cijena uspjeha je previsoka.
Figlie di coro
Članice Figlie di coro bile su vrhunske glazbenice. Djevojke su svirale iza žice tako da ih publika nije mogla vidjeti, već samo čuti. Ta slika žena u zlatnom kavezu, žena s maskama kojima je identitet samo glazba bez ikakvog drugog znaka njihove osobnosti, slika je dekadentnog umjetničkog svijeta Venecije pod maskama koja dopušta ljudima različite uloge. A sve su to uloge u kojima je dominantan muškarac.
Ne znamo je li Anna Maria uistinu skladala kao što to implicira autorica, ali ako i jest, i ako je to njezin učitelj Vivaldi znao, dobro se potrudio da prisvoji njezine kompozicije i objavi ih kao svoje.
O autoru
Harriet Constable je novinarka, filmska producentica i spisateljica s prebivalištem u Londonu. Njezini novinarski članci i dokumentarna djela objavljivana su u časopisima kao što su New York Times, BBC, Guardian, The Times, Financial Times, NPR, i The Economist. Diplomirala je novinarstvo u ljetnoj školi na sveučilištu Columbia, stipendistica je organizacije Pulitzer Center te članica društva umjetnika Royal Society of Arts.
…žene koje se skrivaju iza tamnih naočala, žene koje kupuju karte za druge vremenske zone, žene koje izgledaju kao da su negdje usput zaboravile tko su, i što rade, i zašto. (str. 33.)
Samo Rosie
Rosie već četrnaest godina trpi užasno nasilje svog supruga Normana. Napravio joj je mnogo toga neizrecivog, a ono najgore zaskoči nas već na prvoj stranici.
Bol je prejaka da bi se ona zabrinula zbog sitnica kao što je disanje ili zato što se čini da u zraku koji udiše nema zraka. Bol ju je progutala kao što priča kaže da je kit progutao Jonu, biblijskog neposlušnika. Bol kuca poput otrovnog sunca koje žari negdje duboko u njoj… (str. 7.)
I tako se Rosie jednog jutra budi i na plahti ugleda kap krvi. Nebrojeno puta slomljen nos ponekad krvari i bez udarca. Rosie sjedi i gleda tu kap krvi.
Kad bih vam prepričala njezin tijek misli, smijali biste se od žalosti. No dobro. Rosie zaključuje da će je suprug zasigurno jednog dana ubiti. No još gore – pomisli – možda neće…
Ta jedva primjetna uzrujanost u njegovu glasu dovoljna je da obnovi njezin strah i ostavi joj u ustima metalni okus. Tko da mu stane na žulj, proturječi mu? Oh, tko bi bio toliko lud? Samo netko tko ga ne poznaje, naravno – netko tko ga ne poznaje onako kako ga ona poznaje. (str. 8.)
Rose onda ustaje i izlazi iz kuće, ne noseći ništa nego odjeću koju ima na sebi (ako se presvuče izgubit će hrabrost). Dakle, u odjeći koju ima na sebi, torbice čvrsto stisnute u znojnim rukama, Rosie bježi što dalje. U torbici pak nešto kriva – Normanovu kreditnu karticu.
Rose Madder
Bježeći čak u drugu vremensku zonu, skrasit će se u živopisnom gradiću i upoznati mnoge zanimljive ljude. Neću vam ih sve opisivati jer silno želim da, ako već niste, što prije pročitate ovu fantastičnu knjigu!
Važno je samo reći da Rosie jednom nabasa na trgovinu antikviteta u kojoj pronalazi sliku. Moćnu sliku žene na brijegu koja kao da zuri u nešto u daljini, nešto onkraj tmurnih oblaka koji prijete olujom.
Tako je njezin mozak – zdrav, razborit i prilično nespreman prihvatiti ili čak priznati da nešto miriše na nadnaravno ili paranormalno – istodobno objašnjavao, racionalizirao i opravdavao nagli porast adrenalina u njezinoj krvi kad je ugledala sliku žene na brijegu. (str. 77.)
Privučena slikom kao moljac na svjetlo, Rosie je kupuje istog trena i vješa u svoj novi stančić.
Što će se dalje dogoditi, predivna je priča o ljubavi. Prestrašna priča o lukavosti, okrutnosti i nasilju. Prelijepa priča o prijateljstvu, snazi, odanosti i hrabrosti.
A ako vam sve ovo što sam rekla još uvijek nije dovoljna preporuka, nastavite čitati.
Slika Rose Madder
Otkud početi?
Rose Madder isprva počinje kao sasvim realan roman. Prilično užasan jer prolog udara u trbuh. Mnogi su odlični romani napisani o bračnom zlostavljanju žena, ovaj je na njihovu tragu. Brutalan, frustrirajući, klaustrofobičan. Kingovski jer ima stvari koje su baš njemu svojstvene.
Tek kad naša glavna likuša Rosie dođe u pitomi gradić, kad uđe u antikvarijat i kad je slika Rose Madder gotovo potapša po ramenu i natjera je da je kupi, shvaćamo da će fantastično ipak preuzeti uzde.
I oba dijela su izvrsna! Ipak, da moram birati, odabrala bih realni dio kao jači, moćniji, emotivno snažniji, ali ova nadrealnost zbivanja oko slike donose nekakvu ravnotežu. Ipak čitamo Kinga.
Unatoč temi, roman je jako duhovit. Na primjer, ova rečenica dolje.
Ona zaključi da je ovo, sve u svemu, prilično drugorazredna kuća strave, za nekoga tko je četrnaest godina živio s Normanom Danielsom. (str. 215.)
Duhovito i tužno, zar ne?
Osvrti s neta
Nakon čitanja, provela sam sigurno sat vremena surfajući po tuđim osvrtima za Rose Madder pokušavajući vidjeti ima li još onih kojima se svidio koliko i meni. Vjerovali ili ne, dojmovi su podijeljeni. Nekima se ne sviđa cijelo ludilo sa slikom, neki nisu fanovi kraja… Neki su, baš poput mene, oduševljeni svime. Iako je kraj neobičan i nejasan, njime sve sjeda na svoje mjesto. Uzroci i posljedice svega.
Najbolje je bit nemilosrdan prema prošlosti. Nisu važni udarci koje primamo, već oni koje preživimo. (str. 230)
Slika je skroz luda, priznajem, ali to je rečeno u njenom imenu – ta što znači madder nego luđa.
Ako tražite roman koji nije samo strava i užas, nego je roman koji propitkuje sve – zbilju i snovitost, ljubav, posesivnost, dobro i zlo, Rose je roman za vas.
Već sam rekla, Groblje kućnih ljubimacanajdraži mi je Kingov roman baš zbog te neke emocije koju izaziva u čitatelju. Jeze i žalosti. Rose Madder ista je takva. Njezini su osjećaji Tuga, strah i nada.
Zato, najljepše vam je preporučujem jer mislim da ćete stvarno, stvarno uživati.
Čak i ako vam se ne svidi kraj, ako budete imali dojam da ga niste razumjeli… Svejedno mislim da će Rosie biti junakinja koju ćete jako voljeti, za koju ćete navijati i koju ćete svim srcem čitati.
Ostali naslovi ovoga autora
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Jurica Pavičić poznati je novinar i odličan pisac, ali je istovremeno i dobar ribar. Ako ostavimo po strani priču njegovog novog romana Usta puna mora i osvrnemo se malo na njegovu ribarsku vještinu, naučit ćemo puno toga o održavanju brodice, od premaza za brodove do utjecaja posolice i osmoze na dugovječnost broda. Čak ni ja, koja sam iz Dalmacije, nisam znala za ovoliko poslova koji su nužni da bi se održavala mala brodica. Sve to glavni junak ovog romana stoički odrađuje, prvenstveno zbog ljubavi prema moru i brodovima.
A evo priče.
Utopljenik
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Čovjek je bez isprava, nitko nije prijavio njegov nestanak, a otisci prstiju nisu ni u jednoj bazi podataka. Policijska istraga tapka u mjestu, a mladi inspektor Zvone Carev nema od kuda krenuti. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva.
Ti si novinar, istraživački novinar. To radiš: istražuješ. str. 22.
Istraga
Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Prati rad mladog policijskog inspektora i nakon kratkog vremena, novinar je korak ispred policijske istrage. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Ako se nije ubio, ubio ga je netko drugi. str. 22.
Dojam o djelu Usta puna mora
Po mom mišljenju, ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna. Svaki čovjek u svom životu mora donositi izbore. Okolnosti su ponekad jako teške, grube, ratne. Ali kad se ti izbori donesu, stvari su se već dogodile. I tada nema odstupanja, ni povratka nazad. Ostaje samo krivnja.
Usta puna mora napisana su u poznatom Pavičićevom stilu. Sama kriminalistička priča nije tu sama za sebe, već je svojevrsna podloga od koje se grade motivi koje tako dobro prepoznajemo u svim sferama javnog djelovanja: trgovanje interesima, guranje u politiku na osnovu praznih populističkih slogana, kadriranje podobnih pojedinaca i slično.
Čak ni novinar, glavni lik, nije savršen i bezgrješan pojedinac. Nakon nekoliko ozbiljnih novinarskih gafova, dobiva časni izlaz, odlazak u mirovinu umjesto javne prozivke. Pavičić likom Najeva upozorava na degradaciju novinarske profesije koja dolazi pod motom: Treba preživjeti danas, što znači prihvaćati sve što ti se ponudi, a sutra kako bude.
Ni drugi likovi u romanu nisu crno-bijeli, već su izrazito obojeni. Svi imaju svoje tajne i svoje nesavršenosti, svoje moralne dileme. Svi su oni na rubu toga da u jednom trenu eksplodiraju. Samo neki od njih to bolje podnose jer imaju čvršći obraz ispod kojeg se mogu sakriti, a drugi bježe od ljudi i svijeta kako ne bi bili pronađeni.
Pavičić postepeno gradi napetu atmosferu s dinamikom koja ne usporava, koja nas vodi u nova mjesta i nove vremenske okvire. Trag utopljenika širi se na susjednu nam državu i vraća se u ratno vrijeme koje je iza nas, ali događaji i sjećanja ostaju zauvijek.
Ako si ratni heroj, ljudi se pred tobom osjećaju moralno ucijenjeno. str. 178.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
U selo ih je stiglo osam. U tom trenutku u selu nije bilo nikog osim šestero staraca koji su tada bili živi. str. 96.
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. godine nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi.
Tri pravila Kampa Emerson, uključujući i ono posljednje, najvažnije… Ako se izgubiš, sjedni i viči. (str. 25.)
Bog šume
Godina je 1975.
Louise, savjetnica u Kampu Emerson, otkriva da je jedna od polaznica nestala. I to ne bilo koja!
Tinejdžerica Barbara van Laar, članica bogate i utjecajne obitelji, nije u svom krevetu. Louise zna što to znači i baš joj je zato svaki sljedeći korak pogrešan.
Da se bilo koja druga polaznica kampa pojavila odjevena kao Barbara, odmah bi bila smještena na samo dno društvene hijerarhije… No Barbara van Laar bila je prezanimljiva da ne bi obraćali pozornost na nju, njezin je život bio previše intrigantan i kompleksan. Iako to nitko nije izgovorio naglas, odjednom je cilj svakog polaznika kampa bio sprijateljiti se s njom. (str. 53.)
Mlada inspektorica Judyta Luptack zadužena je za istragu. Vrlo brzo saznaje da je, godinama ranije, nestao još jedan član van Laarovih – ni manje ni više nego Barbarin stariji brat Bear.
Priča nas vodi u prošlost, u vrijeme Bearovog nastanka. Sve vezano uz njegov nestanak obavijeno je tajnama i lažima. Zašto potraga nije organizirana na vrijeme?
… te si je naposljetku dopustio to pomisliti: da se radilo o njegovu dječaku, da se on izgubio i noću luta hladnom šumom, da je možda i ozlijeđen… pa, on bi i dalje bio ondje i tražio ga. Zazivao bi Bearovo ime dok god ga tijelo ne bi izdalo. (str. 160.)
Što kriju bogati van Laarovi, skriveni debelim zidovima svoga zdanja? Što kriju mještani, godinama ovisni o novcu te imućne obitelji?
I još nešto, jedan je ubojica upravo pobjegao iz zatvora…
Svi su sumnjivi. Svi lažu. Judyta nikome ne smije vjerovati.
Što će pronaći skriveno duboko u šumama Adirondacka?
Ako se izgubiš…
Roman Bog šume automatski me privukao i koricama i sažetkom i autoricom koju volim otkad sam pročitala njezin roman Rijeka svjetla i tame. Čim je stigao, počela sam ga čitati i nisam se pokajala! Preko 500 stranica progutala sam u tri dana! Spoj je to trilera i obiteljske drame, a sve se događa u bliskoj prošlosti, dok još nije bilo mobitela pa se nešto doista i moglo sakriti.
Nije Bog šume klasičan triler i to je ono najbolje. Ovdje se sve samo naslućuje. Čitatelj cijelo vrijeme začarano čita. Gubi se u mračnim šumama koje okružuju kamp Emerson. Pita se zbunjeno, gdje je Bear? Gdje je Barbara? Što kriju njihovi roditelji, svaki labilan na svoj način?
Bogataši se … najviše razljute kad osjete da će ih se smatrati odgovornima za njihova nedjela. (str. 197.)
Dojmu zbunjenosti i zloslutne atmosfere, osim krajolika i likova, pridonose i situacije koje se tek na kraju razjasne. Nije nam jasno tko je tko. Kako su likovi povezani. Ne shvaćamo zašto se poduzimaju određene radnje. Tek na kraju, dok se udaljavamo od priče pogledima se opraštajući od tamnih stabala, sve sjeda na svoje mjesto.
…sjedni i viči
Od prvog sam trenutka znala – svidjet će mi se Bog šume! Kažem, ima dosta stranica, ali čita se brzo i lako. Poglavlja su kratka, a pripovijedaju nam ih brojni likovi. Iako se ovako na prvu čini da bi to moglo biti zamorno – začudo – nije! Likove brzo zapamtimo, uvučemo im se u glave, u njihove boli, tajne, intrige, laži. Pratimo priču majke Alice, zatim male Tracy, Barbarine najbolje prijateljice. Tu su i Louise, savjetnica u kampu, Judyta, inspektorica, Carl, volonter koji je predvodio potragu za malim Bearom…
Sve njihove priče povezane su čvrstim nitima, a na nama je da ih raspletemo… Autorica nas vješto zavarava. Servira nam hrpu mogućih krivaca. Dakako, u bogataškim obiteljima svi su za nešto krivi, ali imaju li veze s nestancima djece?
Uživala sam u svakoj stranici, prisjetila sam se koliko volim pametno napisane romane kojima cilj nije nasilje radi nasilja. Obožavam priče koje nas… A neću reći zastraše… Nije ovo strašna priča. Ovo je potresna priča. Zagonetna. Uzbudljiva i napeta. Nekako tužna i strašna u isti mah.
Evo, sjetila sam se! Volim priče koje me uvuku u svoj svijet i ne puštaju! Bog šume točno je takva priča.
Sili vas da je pročitate i da o njoj razmišljate.
Od mene najveće preporuke – ovo mi je naj knjiga pročitana u listopadu!
To jest, trebala je biti, ali onda sam pročitala Kingovu Rose Madder pa evo… Bog šume druga mi je najbolja knjiga u listopadu!
Ostali naslovi ove autorice
Liz Moore naša je čitateljska publika upoznala i zavoljela romanom Rijeka svjetla i tame koji je i mene oduševio! To je njezin četvrti roman. Prethodna tri, The Words of Every Song, Heft i The Unseen World kod nas još nisu prevedeni.
Kada netko spomene Kinu, razmišljamo o zemlji koja je velesila i pomislimo kako je tamo većini stanovnika ugodno živjeti zbog velikog procvata ekonomije i probitku na mnoga svjetska tržišta. Danas je možda tako u većim razvijenim kineskim gradovima, ali nekada je život u Kini, pogotovo u ruralnim naseljima, bio veoma težak. Nestašica poslova prouzročila je veliku građansku krizu te su ljudi odlazili na rad u druge zemlje preko lukavih posrednika koji su im obećavali obilje i dobru zaradu u SAD-u ili Africi. Ali došavši nakon dugog puta na te destinacije, kineski mladići shvatili bi da su prevareni.
Švedska 2006.
Maleno selo Hesjövallen zadesila je nezapamćena tragedija – devetnaestoro ljudi brutalno je ubijeno. Nitko ne zna što je povod ovom suludom činu. Dok policija, kao i većina namjernika, misli da je to djelo umno poremećene osobe, neki pak misle drugačije. Nakon višednevnog tapkanja u mraku, trag vodi do kineske zalagaonice.
Ipak postoji polazišna točka, pomislila je. Nisu svi iz sela ubijeni. str. 31.
Sutkinja Birgitta Roslin
Birgitta Roslin žena je velikog životnog iskustva i renomirane sudske prakse. Sudila je mnoge, vrlo komplicirane presude i cijenjena je u svom poslu. Ali godine života malo su je potrošile, brak sa Staffanom zašao je u krizu sredovječnosti, a i zdravlje Birgittu ne služi baš najbolje. Za vrijeme odmora od posla slučajno vidi članak o masakru u Hesjövallenu. Shvaća da se među ubijenima nalaze i udomitelji njezine majke.
Kao da je iza kulisa izašla ravno na osvijetljenu pozornicu. A u toj je drami bila potpuno sama. str. 107.
Istraga
Slijedeći unutarnji poriv, Birgitta Roslin odluči otputovati na mjesto događaja. Policijska istražiteljica nije baš zadovoljna Birgittinim uplitanjem u slučaj, ali Birgitta malo po malo otkriva zanimljive podudarnosti. Jedna je crvena traka s lampiona u kineskom restoranu, a druga su dnevničke zabilješke pronađene u kući ubijene Birgittine rodbine.
Dojam o djelu Čovjek uz Pekinga
Čovjek iz Pekinga počinje vrlo napeto i zagonetno i čini se da je pred nama pravi napeti misterij koji će nas zalijepiti za sjedalicu. Upoznajemo detektiva amatera, sredovječnu sutkinju koja se u policijskom poslu ne snalazi baš najbolje. Ona sustavno krši policijsku obvezu na tajnost informacija svojim uplitanjem u slučaj. S obzirom na njezinu poziciju i renome, to je prvo što čudi čitatelja.
Nakon prvog dijela priče koji je obećavao, dolazi drugi koji nas je malo razočarao. Trag vodi u Kinu devetnaestog stoljeća, gdje imamo uvid u težak život tadašnjih seljaka i njihovo emigriranje u druge zemlje. Pratimo priču o trojici braće; jedan se ne uspijeva dokopati Amerike, dok druga dvojica dolaze u obećanu zemlju poluživi.
Drugi dio, koji se događa nakon što su braća Sun stigla u Ameriku gdje su radili kao robovi u izgradnji transkontinentalne željeznice i trpjeli nezamislive teškoće i poniženja, autor je nepotrebno odužio pa sam često gubila fokus. Priča se umrtvila i činilo se da predstavlja neku potpuno zasebnu knjigu.
Treći dio događa se u današnjoj ekonomski prosperitetnoj Kini, gdje nekoliko moćnih ljudi vodi političku borbu za moć između starih maoista i kapitalističkih karijerista kojima je profit na prvom mjestu. Konačno, saznajemo pozadinu s početka knjige, ali i ovaj dio je preširok s nepotrebnim političkim analizama.
Sve u svemu, Čovjek iz Pekinga jedna mi je od lošijih Mankellovih knjiga. Sama ideja bila je dobra, ali ubili su je nepotrebni insajderski detalji i prevelika teoretiziranja na uštrb stvarne akcije. Autorova ideja očito je bila približiti čitatelju povijesni kontekst, ali njega je jednostavno bilo previše.
Poanta priče je mržnja koja ne zastarijeva ni tijekom nekoliko generacija. Štoviše, ona postaje sila koja samo raste dok se ne pretvori u osvetu.
Plovili su preko velikog oceana. No siromaštvo nisu uspjeli ostaviti za sobom.
Ako vas zanima Mankell, pogledajte osvrte na još neka njegova djela.
Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena, koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije nego što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet. Od njega su učile mnoge današnje zvijezde toga žanra, ali malo mu se tko uspio približiti u spisateljskoj vještini. Neki su njegovi romani ekranizirani i u Švedskoj i u Velikoj Britaniji gdje ga je utjelovio slavni Kenneth Branagh. Henningu Mankellu na hrvatski su do sad prevedi romani Ubojica bez lica, Psi iz Rige, Čovjek koji se smiješio, Bijela lavica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na Ivanjsku noć, Peta žena, Vatrozid, Piramida, Ispod površine, Povratak učitelja plesa, Talijanske cipele i Švedske gumene čizme. Preminuo je u listopadu 2015. godine.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
