Sara Škrobo: Saten i dragulji – Bijeg

Nakladnik: Alfa, 2023.

Naslovnica romana Saten i dragulji: Bijeg: ©Alfa

Moraš ponekad imati malo vjere. I trunku mašte… (str. 13.)

Sara Škrobo: Saten i dragulji – Bijeg

Nihirija i obećano dijete

Nahirija je naizgled obična zemlja, pod čizmom diktatorskog vladara Tanatosa. On je lukavo, najprije iz sjene, a potom kao predsjednik, zemlju podijelio na kaste iz kojih je gotovo nemoguće izići.

U mojoj zemlji nije bilo slobode, barem ne u fizičkom smislu. Ljudi nisu imali kontrolu nad onim što jesu ili rade sa svojim vremenom tijekom života. Jedina sloboda bila je sloboda uma – naš uzvišeni predsjednik to nam još uvijek nije uspio preoteti. (str. 19.)

Najniža je kasta Siva – tu su beskućnici, siromasi, najslabiji članovi društva.

Kaste Plava i Žuta srednji su pripadnici društva – radnici u administraciji, učitelji, medicinske sestre…

Najviša kasta je Biela. U njoj se rodiš i zavijek ostaviš. Običnim je ljudima gotovo nemoguće popeti se toliko visoko. Predsjednik Tanatos pripadnik je Biele. I svi oni koji se, uza njega, nalaze na vrhu Nahirije.

Međutim, u tajanstvenim krajevima te zemlje, žive ljudi koji imaju magiju. Skriveni od svih, protjerani, pobunama pokušavaju vratiti ono što je nekoć bilo njihovo. Godinama šapuću o odabranom djetetu, onom koje će napokon svrgnuti okrutnog Tanatosa s vlasti.

Postoji stara…priča. Zapravo, riječ je o mitu, ali neki ljudi vjeruju da je taj mit istinit. Prema priči, na početku zadnje pobune dijete je rođeno. To dijete navodno posjeduje izvanredne vještine i jedinstvenu magiju jer potječe iz stare nahirijske kraljevske obitelji. (str. 135.)

Saten i dragulji – Bijeg

Sofija Filipov mlada je administrativna službenica koja osjeća da život nije samo dosada lišena slobode koju trenutno živi. Odrasla s djedom i bakom, roditelja se ni ne sjeća. Užasnuta je mišlju da je jednoličan život koji živi, kao i većina stanovnika Nahirije, jedino za što je rođena.

U Nahiriji nije bilo slobode. Ipak, uvijek bih se iznova čudila svim tim ljudima koji su odbijali vidjeti što se događa oko njih; većina stanovništva nije imala pojma da im je sloboda uskraćena. Nekako su previdjeli tužnu stvarnost u kojoj je njihova sloboda govora i izražavanja osakaćena, zapravo je bila gotovo nepostojeća. Mi smo jedno, išla je poznata parola, i kao jedno ćemo uspjeti. (str. 108.)

Kada joj se voljeni djed razboli, primorana je na akciju. Pomoću lažnih isprava izlazi iz gradića u kojem živi i slučajno pronalazi Trigiju, magičnu pokrajinu gotovo potpuno izbrisanu iz sjećanja nahirijskog naroda.

Da sam ostala tamo gdje sam nekoć bila, odživjela bih život. Dug, ali vrlo prazan život, lišen slobode. Život koji ni na koji način ne bi pripadao meni. Što god da se dogodi sljedeće, ja biram ovaj novi život nad onim starim. (str. 11.)

Sofija tamo otkriva nešto čemu se ni u ludilu nije nadala – magiju, prijateljstvo, ljubav i beskrajne tajne. Tajne toliko opasne da će je možda koštati života.

Sara Škrobo: Saten i dragulji – Bijeg

Svjetsko, a naše!

Saten i dragulji zamišljeni su kao trilogija, a Bijeg je njezin prvi dio. Vjerovali ili ne, magični svijet Trigije izmaštan je ni manje ni više nego iz glave i pera mlade hrvatske autorice Sare Škrobo! I ne srami se stajati uz bok svojim stranim pandanima!

Priča ispletena oko Sofije Filipov zanimljiva je, tajanstvena, napeta i tjera na čitanje. U njoj ima okrutnosti, misterija, prave ljubavi i tajni koje nam se prišuljaju i šokiraju nas pa u mislima tjeramo autoricu na brže pisanje i objavljivanje drugog dijela.

Neobičan, snažan osjećaj bliskosti protutnjao je mojim bićem čim su nam se ruke dodirnule. Iz nekog razloga osjećala sam da već poznajem tog privlačnog muškarca iako sam bila savršeno svjesna da ga nikada prije nisam vidjela.
(str. 98.)

Nema toga što mi se nije svidjelo, počevši od načina na koji je nahirijska diktatura ustrojena pa do opisa same zemlje koja je – pazite sad ovo! – na neki način sama Hrvatska. Tu su i predivno Jadransko more i hrvatska imena kao što su Vesna, Tomislav i Ivan. Svijet je to u jednakoj mjeri i naš tuđi. Stvarnost i mašta. Zbilja i magija… Kao što sam rekla, i svjetsko i naše u jednom romanu! Tomu u prilog ide i činjenica da je Sara Škrobo ovaj roman najprije izdala u Veliko Britaniji na engleskom, a tek onda u Hrvatskoj na hrvatskom jeziku.

Novootkrivena ljubav

Iako uporno govorim da volim isključivo i samo trilere, mislim da je vrijeme za priznanje… Pozdrav, ja sam Mala od knjiga i volim fantasy. ????

Zaljubila sam se u taj žanr, čini mi se, i prije romana Saten i dragulji, ali on je tu ljubav učvrstio. Nisam sigurna u čemu je čar Nahirije i u čemu je prava magija Trigije. Priča je zamišljena savršeno – mlada djevojka koja otkrije da nije samo (na dosadu osuđena) činovnica, već da se u njoj krije puno više. Predivni Ivan koji i sam ponešto skriva, a priča vezana uz njegov narod ne samo da lomi srca, već se pamti i jedan je od mnogih dijelova priče o kojima želim znati više, na koje sam se nakačila i zbog kojih napeto čekam novi nastavak.

A sada, meni najbolji dio romana – ogroman plot twist na kraju! Nevjerojatan i neočekivan koliko logičan. Sve i da je priča slabija (a nije), kraj ju u potpunosti iskupljuje!

Moje veselje vezano uz Saten i dragulje u potpunosti je opravdano. Naslovnica je divna i zove čitatelje na to da roman uzmu u ruke i počnu čitati. Prolog nas potpuno vezuje, a radnja… Joj. Ni ne trepnemo, već smo na kraju, čitamo priču Ivanovog naroda, razotkrivamo Tanatosovo podrijetlo i šokirani smo zaokretom i smjerom u kojem priča odlazi.

Tako da – ako još uvijek trebate preporuku – svakako pročitajte roman Saten i dragulji. Em je naš, em je odličan!

Uzbuđeno čekam drugi dio trilogije!

Sara Škrobo: Saten i dragulji – Bijeg

Ostali naslovi ove autorice

Sara Škrobo mlada je autorica odrasla u Županji. Tri je godine provela u Londonu gdje se i rodila ideja o Sofijinoj pustolovini u Nahiriji, pa ni ne čudi da je roman Saten i dragulji: Bijeg prvi put izdan na engleskom jeziku, pod nazivom Tayna Cronicles: The Secret City.

Gdje kupiti roman Saten i dragulji: Bijeg

Alfa

Na našem blogu mnoštvo je recenzija fantasy romana pa ako ste zaljubljenih u ovaj žanr, svakako bacite oko na sljedeće romane:

Lynette Noni: Zatvorska vidarica i Zlatni kavez

Jordan Ifueko: Zrakonoša

Leigh Bardugo: Sjena i kost, Opsada i oluja

Tomi Adeyemi: Djeca krvi i kosti, Djeca vrline i osvete

N. K. Jemisin: Peto doba

Staša Aras: Horror vacui

Nakladnik: Hena com, 2021.

Naslovnica romana Horror vacui: ©Hena com

Staša Aras: Horror vacui

Horror vacui 

Strah od praznine. … U suvremenom značenju izraz se upotrebljava za oznaku psihološko-moralnih i egzistencijalnih stanja: strah pred smrću, bezličnošću svakodnevice, ispraznim životom i slično. (str. 62.)

Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci.

Gledam ga ispred ekrana i mislim može li se cijeli život proživjeti u inatu? Možda ja naprosto njega ne vidim, ne osjećam, možda zato mislim da je moj muž plošan. Tu plošnost osjećam toliko suvereno da bih ponekad mogla doći iznad njega s krpom za prašinu i prebrisati ga kao ogledalo ili površinu komode. (str. 17.)

Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe.

Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.

Odlazi u kuću u kojoj je rođena, pliva, upija sunce, pije kavu u gledajući u bijeli hibiskus.

Njoj se ništa ne događa, više se događa oko nje, dok ona razmišlja o samostanu koji joj je u susjedstvu, o Petru za kojeg je više ništa ne veže. O hrani, moru, rodnoj kući i susjedi koja cijeli dan sjedi u sjeni svoje kuće.

Primijetila sam da stalno postavljam pitanja. Točku sam zamijenila upitnikom. Propitujem. Moj unutarnji svijet unakrsno je ispitivanje. (str. 119.)

Strah od praznine

Uzimajući u ruke još jednu knjigu u Heninom izdanju, znala sam da će me dočekati pravi dragulj. Staša Aras stvorila je tekst u kojem je svaka rečenica malo remek-djelo.

Pisanje je krizni čin. Prepoznajem to stanje kad čitam. Umjetnost, uzgon iz kičme iz donjih ekstremiteta, krilate pete i glava u plamenu. Rekli bi neki – previše strasti. Nemojte tako vi što nemate krila za loviti tanad srca. Idite slobodno u park i tamo hranite golubove. (str. 7./8.)

Staša Aras: Horror vacui

Na svega 160 stranica, ovaj roman izaziva ono čega se ona boji – horror vacui, strah od praznine. Čitajući ovo kratko, ali teško djelo, obuzima nas tjeskoba koja i nju obuzima. Postavljamo pitanja koja i ona postavlja.

Što sam više ulazila u njezine misli, u isto sam je vrijeme i manje i više razumjela, ako je to uopće moguće. Ona djeluje istodobno hladno i distancirano, ranjeno i krhko. Ljutila me jer je rezignirana, jer bježi od svog života, same sebe. Ni za što se ne bori, sa svime se miri. Teži za nečim, ali ni sama nije načisto za čime. Bila mi je tako mutna i daleka, kao žena koju promatram bez naočala – nema oštrih linija, vidim samo obrise.

Nedostaje mi Petar, zapravo ne baš on, nedostaje mi bilo tko tko bi, primjerice, svjedočio mome životu. Netko za koga nisam odgovorna, a pored mene je. (str. 103.)

Horror vacui – horor koji vrijedi imati na polici

Naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Nalazi se u nekoj vrsti slijepe ulice, okružena neuspješnim brakom, nezaposlenošću i neželjenom trudnoćom. No ona bježi, ona ništa ne mijenja, ona je gledatelj vlastitog života.

I za kraj, nešto s čime se svi mi knjigoljupci možemo povezati, sa sarkazmom ili bez njega:

Nakon svih knjiga koje sam pročitala ja još vjerujem u sretan ishod. (str. 18.)

Ostali naslovi ove autorice:

Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacui.

Živi u Zadru i Dubrovniku.

Intervju s autoricom donosi nam portal zadarski.hr.

Staša Aras: Horror vacui

Spisateljice koje su studirale književnost uvijek imaju poseban način izražavanja koji nije nužno rezultat formalnog obrazovanja, ali svakako jest osobnih preferencija i stila života. Jedna od takvih je, uz Stašu Aras, i Ivana Vranjić, a recenziju njezina romana Oblačna možete pročitati ovdje.   

Gdje kupiti roman Horror vacui:

Hena com

Marina Vujčić: Pedeset cigareta za Elenu

Nakladnik: Fraktura 2019.

Naslovnica knjige Pedeset cigareta za Elenu: ©Fraktura

Marina Vujčić Pedeset cigareta za Elenu

Pedeset cigareta za Elenu

Elena je bila sve što on nije. Puna života, veselja, osoba koja je duša svakog društva, ona koja spaja ljude. On je s druge strane vječni nezadovoljnik, čovjek koji prolazi kroz život namrgođen i oprezan kao da mu je život teret, a ne sloboda kreacije. A onda, na njihov zajednički dvadeset četvrti rođendan, Elene više nije bilo. Ostao je sam prolazeći kroz život u svojim blizanačkim kolicima. Samo je mjesto do njega ostalo prazno.

Izvrstan roman autorice marine Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, duboko me se dojmio. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o tome kako slučajne sitnice kojih najčešće nismo ni svjesni mogu utjecati na živote drugih i nas samih. U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Knjiga u kojoj je vrlo malo dijaloga ne samo da nije dosadna, već drži našu punu pažnju cijelo vrijeme čitanja. Knjiga je to koja rasplamsava buru osjećaja u svakom tko je čita i na površinu iznosi vlastite ožiljke duše.

Oliver

Oliver Radman ima jedan cilj tog dana; popušiti pedeset cigareta u čast Eleni, sestri koju je tragično izgubio na svoj i njezin 24 rođendan. Oliver je čovjek koji ne zna izraziti tugu pričom, gestom ili mišljenjem. On je čovjek koji vjeruje u brojke. Na tu tužnu godišnjicu, Oliver puši cigarete za Elenu i sprema opuške u kutijicu  kako bi imao brojčani dokaz. Uostalom, on je računovođa. Lutajući noću gradom i prisjećajući se Elene i uspomena koje su na trenutak oživjele, njegova je pojava uzrokovala takozvani efekt leptira. Oliver susreće nekoliko ljudi koje uopće ne poznaje, ali njegova pojava na ulici ili pod njihovim prozorima uzrokuje promjenu u njihovim razmišljanjima i postupcima, promjenu u njihovim životima.

Smrt. I kako onda voljeti riječi? Taj jezivi deficit samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto tako nepopravljivo. str. 141.

Magdalena

Magdalena je majka dvoje djece i žena kriminalca koji je više puta opljačkao mjenjačnicu. Nakon što su otkrivene pljačke o kojima nije ništa znala, Magdalena se pod pritiskom odvjetnika dvoji hoće li pružiti suprugu lažni alibi. Dvojba – olakšati suprugu boravak u zatvoru ili presjeći i  obavijestiti djecu da im je otac kriminalac, prestaje nakon neobičnog Oliverovog pojavljivanja ispred njene kuće.

Ima i drugog smeća koje moram pobacati. Ono koje se ne iznosi u vrećama. str. 218.

Greta

Greta je mlada supruga nezadovoljna svojim brakom. Nezadovoljstvo prelazi u tešku depresiju. Greta nema volje za životom jer joj se ništa lijepo  ne događa. Suprug je vara, a nikad je nije ni razumio.  Njezin vrlo krhki psihički svijet uzdrman je još u ranom djetinjstvu. Greta je nevoljeno dijete. Nema volju ustati ujutro i moli se da se više nikad ne probudi. Nakon slučajnog susreta s Oliverom shvaća da se treba pobrinuti samo za sebe…

Jer čemu zapravo sve to ulaženje i izlaženje, to dolaženje i odlaženje odnekud i nekamo, to prolaženje mimo i pored,  to ustajanje i lijeganje, to kotrljanje životom koje uvijek završava u istoj slijepoj ulici i uvijek u istoj zabludi da nekamo idemo. Str. 129.

Viktor

Viktor je novinar koji se tek treba dokazati. Konačno je na pragu svog prvog ozbiljnog posla kada ga niz okolnosti spriječi da se pojavi ujutro na poslu na kojem ga očekuju. Ne može ostvariti emocionalnu vezu jer koju god djevojku dovede u svoj dom pošalje je kući dolaskom noći. Viktor je čovjek koji mora spavati sam u krevetu jer ga još uvijek progoni sjećanje na dan kad se probudio i pored sebe našao mrtvu majku koja je tijekom noći zauvijek zaspala. I na njegov je put, na neki čudan način, naišao Viktor.

Dragi sine, tuga je gubitak vremena. Moraš prigrliti život. Radost, mladost, sve. Str. 219.

Dojam o djelu

Koja knjiga! Ostala sam jednostavno osupnuta. Pedeset cigareta za Elenu knjiga je od koje se dok je čitate ježite, a nakon čitanja potonete u posvemašnju kontemplaciju i razmišljate o svom životu, životima svojih bližnjih, odlukama koje ste u nekom trenutku života donijeli ili niste i kako su naši odabiri utjecali na buduće (prošle) događaje. Pročitala sam knjigu u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva. Kad je pročitate, osjećate tisuću emocija. I tugu i nadu i žalost i uvjerenje da je život vrijedan i jedan jedini, sve vam se to mota po glavi. Knjiga me uistinu duboko dojmila. Cijela se fabula događa u samo 24 sata,  a vama se čini da je prošao ne jedan, već stotinu života. Ovo mi je prva knjiga Marine Vujčić koju sam pročitala. Sad brzo odlazim nadoknaditi sve propušteno. Ogromna preporuka.

marina Vujčić Pedeset cigareta za Elenu

O autorici:

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić. Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti:

Fraktura

Iva Kolega: Sjeme tame

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o., 2019.

Naslovnica romana Sjeme tame: ©Fokus komunikacije d.o.o.

Iva Kolega: Sjeme tame

Sjeme tame

Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike.

Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari, te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti. Zato se jutros, dok pijem kavu, umjesto kroasanom hranim nesrećama propucanih, izbodenih, poginulih u prometnim nesrećama… (str. 10.-11.)

Suprug Saša, glava obitelji i obiteljski nasilnik, pod velikim je stresom zbog posla i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu.

Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka.

Dijana je kao tinejdžerica ostala trudna te je s dečkom pobjegla u Njemačku. Obitelji se javlja slabo i nikako i bavi se svojim problemima.

Julija je srednjoškolka koja se školuje u drugom, većem gradu. Kući dolazi slabo i nikako.

Luka je najmlađi, još osnovnoškolac, majčin ljubimac koji od straha pred ocem sve češće muca.

 Saša se više bavi svojim ljubavnicama nego obitelji. Iris je toga svjesna i Saši zamjera u tišini, uglavnom držeći svoje prigovore za sebe.

… ne mogu reći da je najgori, čak i kad je gadno raspoložen, jer ipak se brine za nas. Na njegovim leđima leži odgovornost za sve nas, za obitelj.
A to je u cijeloj priči ipak najvažnije. Egzistencija.
(str. 30.)

Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava.

Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj?

Na njegovom računalu pronalazi stravičnu snimku.

Događa se još jedno silovanje.

Hoće li Iris reagirati?

Zatvori oči i šuti

Iris i njezina obitelj žive u malom selu u kojem svatko svakoga zna. Naravno da Iris, u neku ruku, shvaća da je njezin suprug zlostavljač.

Nisam ogrebala svog muža. Da jesam, vjerojatno bi mi glava poletjela ustranu jer bi to grebanje, pogotovo ugriz, shvatio kao rezultat nekakvog mojeg pokušaja dominacije. A on voli da sam podčinjena. (str. 17.)

No kako ga i kome prijaviti? Zašto, pita se Iris, bolno svjesna činjenice da je Saša jedini koji zarađuje i prehranjuje obitelj. Osim toga, svjesna je i toga da prijava rijetko kada kome pomogne, a obitelj je nakon toga dovedena na stup srama.

Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prije toga prijavila.
(str. 27.)

Iva Kolega: Sjeme tame

Kada se zaredaju silovanja, Irisin mučno izgrađeni svijet iluzija polako se ruši, jer sve je više dokaza da bi baš Saša mogao biti silovatelj. Umjesto da ga suoči s time, ona zatvara oči još jače i više nego prije.

Poznato je da nas ono što pregrizemo, izjeda iznutra. Mnoge žene zato dobiju rak. Možda je rak rezultat živciranja zbog svih onih sitnih prešućivanja … ili pregrmljenih velikih izjedanja, kada ne znaš gdje ti je muž, koga jebe i kad se vraća kući. (str. 131.)

Do kraja romana naučit ćemo da su Irisine oči predugo i prečvrsto bile zatvorene.

Do kraja romana zapitat ćemo se, i više nego jednom, jesu li doista?

Izvana gladac, iznutra…

Suprug Saša zgodan je muškarac, šarmantan i karizmatičan. Okružen ljubavnicama, mačo muškarac, pravi jebač.

Osim u svoja četiri zida, gdje pokazuje svoje pravo lice.

Ali moj je muž lukav: svima pokazuje samo onu najbolju, najfiniju stranu.
Najgoru čuva za nas.
Za svoju obitelj.
(str. 76.)

Pod velikim je stresom na poslu, sluti da mu se sprema otkaz. Sve češće pije, juri žene, upada u probleme. Uskoro počne primjećivati rupe u pamćenju, ogrebotine po rukama, krv na odjeći.

Dakako, ne želi da se supruga zaposli jer em nije papučar da ga uzdržava žena, em se boji njezine neovisnosti.

Ne želiš ni razmišljati o mogućnosti da Iris potraži neki posao. Bilo bi to dvostruko poniženje: dokaz da nisi u stanju samostalno se brinuti o obitelji i stres zbog vječnog pitanja koje bi ti lebdjelo nad glavom… Gdje je? S kim je? Što zapravo radi? Ali ne zato što je posebno voliš. … Iris ti je, prije svega, korisna. Iris je majka tvoje djece. (str. 39.)

Saša se, u maniri pravog zlostavljača, previše boji Irisinog pogleda u svijet, jer ako ona progleda, njihova će se sretna obitelj raspasti kao kula od karata.

Je li sjeme tame u nama od rođenja ili ga sadi okolina?

Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama.
Je li moguće da sjeme tame nastavlja klijati i dalje, da se zlo nikada ne može istrijebiti?

Ono što me uistinu sablaznilo jest to da je inspiracija za pisanje romana Sjeme tame zapravo stvarni događaj, slučaj koji se dogodio baš u mojoj blizini.
Zar je moguće da, u našoj blizini, takva čudovišta dišu i postoje usporedno s nama? A mi naivni, ništa ne slutimo?
Ili ipak slutimo, poput Iris, no zatvaramo oči jer se bolje ne miješati…
Kako volimo reći, bolje se ne petljati, ipak je to obiteljska stvar.

Jesmo li svi kolektivno odgovorni za sjeme tame, korov koji raste u srcima naših bližnjih?

Zašto neki ljudi postanu monstrumi? Rode li se takvi? Oblikuje li ih obitelj koja ih zlostavlja i društvo koje im nameće zahtjeve koje nisu sposobni ostvariti?

Ako žrtve nasilja postanu nasilnici, može li se sjeme tame ikad iščupati, iskorijeniti, uništiti?

Sjeme tame jedan je od romana koji se čitaju jednom. To je roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju.

I do zadnjeg se poglavlja nadamo da ono što nam se javlja u podsvijesti nije istina. Kao i Iris, i mi žmirimo, držimo dah da se ipak događa nešto drugo.

Ali istina je. I ta je istina gora, teža i strašnija od svega ostalog o čemu čitamo ovih na 250 stranica.

Iva Kolega: Sjeme tame

Sjeme tame roman je koji će vam itekako ostati u pamćenju.  

On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.

To je ono što zastrašuje, to što nikad ne znaš što se kome mota po glavi. Možda taj netko, dok ti se smješka, upravo smišlja kako bi te silovao, opljačkao ili – pojeo. (str. 225.)

Ostali naslovi ove autorice:

Iva Kolega zadarska je autorica koju je za ovaj roman, inspirirao stvarni zločin baš iz njezine blizine. Prije romana Sjeme tame, napisala je psihološko-erotski triler Ljubavna glad.

Intervju sa spisateljicom u kojem govori baš o ovom romanu te o motivima koji su je ponukali na pisanje, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Sjeme tame:

webshop Znanje

Ivana Vranjić: Oblačna

Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku, 2021.

Naslovnica romana Oblačna: ©Ogranak Matice hrvatske u Šibeniku

Ivana Vranjić: Oblačna

Oblačna

Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradu gdje svi znaju sve o svima.

Oblačnu i Cmoka znao je čitav grad. Nisu se oni zalagali za spašavanje svijeta volonterski neumorno…, nisu zaslužili Nobela za svoja postignuća…, njih su dvoje na neki neobjašnjiv način bili – face, a sve zbog toga što su ljudi vjerovali da gledaju dvije srodne duše koje su nekim čudom uspjele pronaći jedna drugu…
(str. 8.)

Baš tako! Svi su bili uvjereni da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. Da su njih dvoje srodne duše. Da im je suđeno biti zauvijek skupa. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par.

Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog grada – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir.

No, duboko u srcu, Oblačna ipak osjeća da joj treba. Možda ne sam papir, ali ono nešto, da se napokon uklopi u okolinu i ispuni (tuđa) očekivanja.

Ispunjavanje društvenih normi često se pokaže važnijim od naših osobnih želja jer nitko ne želi biti odbačen od plemena. … Pleme kažnjava one koji se ne drže reda i tko želi preživjeti i biti prihvaćen, mora slijediti društvene zakone. …
Crne ovce vole samo u pjesmama. … I u revolucijama. A brak nije ni jedno ni drugo, ni pjesma, a ni revolucija.
(str. 16.)

No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina.

Što je zapravo prava ljubav?

Koliko za nju treba žrtvovati?

Možemo li biti sretni ako imamo drugu osobu, ali nemamo sebe?

U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.

Skrivena priča

Budući da sama spisateljica ističe da ovo nije ljubavni roman već roman o ljubavi, i prije čitanja pomalo sam naslućivala priču skrivenu u zajedničkom životu Oblačne i Cmoka.

Ipak, dobila sam puno više nego što sam očekivala. Roman Oblačna potresao me negdje u dubini mog bića. To je suptilna analiza veze koja je potrošila samu sebe. Ljubav preživi samo ako se hrani, a usne Oblačne i Cmoka odavno su presušile, u tolikoj mjeri da su postali bezvoljni, umorni cimeri bez imalo snage za pokret i promjenu. Za sve što kreće loše ne možemo kriviti samo nju ni samo njega, premda Oblačna, u klasično ženskoj maniri, preuzima svu odgovornost. Preispituje isključivo sebe, svoje mogućnosti i ograničenja, sažalijeva se, razmišlja gdje je ONA pogriješila.

Ivana Vranjić: Oblačna

Život u malom

Čini mi se da smo se, kad prijeđemo neke godine, sretne i nesretne ljubavi, brak, razvod, preljub, traženje sebe u svijetu, skloniji povezivati s drugima. Onako iskreno, na nekoj primitivnoj razini. Ja razumijem tebe – ti mene. Bez muljanja. Tako sam i ja razumjela i doživjela Oblačnu.

Suosjećala sam s njom. Bila sam bijesna zbog nje. Vjerovala sam joj.

Bila je ugodna i pristojna žena, odana prijateljica, dobra kćer, kolegica na koju se moglo osloniti…, ona koja pristaje na sve da bude voljena; potiskivala je emocije i pretvarala se da joj ne smetaju stvari koje joj smetaju – a sve zbog toga što se užasavala gubitka ljudi do kojih joj je stalo. … Da su ljudi glina, Oblačna bi bila ona najmekša koju si mogao oblikovati po svom kako si htio. (str. 51.)

Spremna je na sve kako bi bila voljena. Kako bi bila prihvaćena.

Tko od nas to nije?

Tko se od nas ne bori s predrasudama društva? Uvijek ima onih koji će nam nešto zamjerati i zbog nečega nas osuđivati, kao što je to Oblačnoj činila vlastita majka, a samo zato što se još nije udala i što još nema obitelj.

… njena malograđanska potreba da se svima opravda za svoj život i živote svoje djece. Živjela je u uvjerenju da svi imaju pravo suditi o osobnim izborima bilo koga jer su se znala pravila i zakoni, a one koji ih krše trebalo je izvesti na pravi put.
(str. 28.)

Valjda su zato i imena tako općenita. Mi smo oni. Oni su mi.

O ženama, za žene

Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Točno se vidi da je autorica diplomirala kroatistiku i da je upoznata s lijepom književnošću.
Rečenice kojima se služi mjestimice su čista poezija:

Kad umre nešto u čovjeku, on izgleda isti: ista kosa, iste oči, isto tijelo… Uostalom, ljudi ne čuju zvuk lomljenja tuđih svjetova. Nema sprovoda kojima se ispraćaju, nema oglasa u novinama, nema oblaka koji naraste iznad glave i kiši po cijele dane… Nema gotovo nikakvih vanjskih naznaka koje bi stajale kao znak upozorenja da je duša u kataklizmi. (str. 103.)

Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. I iako su me neki dijelovi pogodili, rasplakali, naljutili, Oblačna postaje rado viđen dio moje kućne biblioteke. Ona se čita kad smo sretni jer nas podsjeća na relativnost sreće. I čita se kad smo tužni jer nam dođe kao melem na ranu.

Ivana Vranjić: Oblačna

Zašto Oblačna nije mogla biti Sunčana?

Sviđa mi se konstatacija da se ovaj roman može čitati kao priručnik za preživljavanje. Oblačna je u niti dvjesto stranica bila suočena s puno toga. Nisam očekivala toliko tuge i bola u tako malo stranica. Kao da je stvarno istina da nesreća nikada ne dolazi sama. U nekim sam njezinim promišljanjima prepoznala sebe, u nekima svoje prijatelje, svoju rodbinu. Kao da se sav život, sa svojim dobrim i lošim stranama, slio u ove stranice, ostavljajući nas u nevjerici.

Priča mi se jako svidjela, dugo nisam pročitala nešto toliko ljudski i poetsko u isti mah.

Žao mi je samo što Oblačna nije postala Sunčana.

A još mi je žalije što Cmok nije postao Pljas.

Ostali naslovi ove autorice:

Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. Oblačna je njezino prvo prozno djelo.

Gdje kupiti roman Oblačna:

Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.

Ivo Balenović: Podmetači leševa

Nakladnik: Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.

Naslovnica knjige Podmetači leševa: ©Jesenski i Turk

Ivo Balenović Podmetači leševa

Podmetači leševa- literarni obračun

Roman Podmetači leševa mogao bi se mirne duše nazivati i Moj obračun s vama. Knjiga je žestoki literarni obračun Ive Balenovića koji je na vlastitoj koži osjetio nepravdu i korupciju u liječničkim krugovima, radeći godinama kao ginekolog u KBC-u Merkur. Nakon što se pobunio protiv korumpiranog sustava, otišao je otamo kao optuženik. Sudski proces traje od 2014. godine i o njemu ne može govoriti, ali to ga ne sprječava da iznese svoju istinu u obliku romana u kojem je, osim zdravstvenog, dotakao i druge sustave – od farmaceutskih lobija i sustava visokog obrazovanja, preko ekonomskih i političkih vrhuški pa sve do vrha političke hobotnice.

Podmetači leševa- insajderski uvid u patologiju zdravstvenog sustava

Podmetači leševa drugi je roman Ive Balenovića koji je nastao na temelju insajderskog uvida u patologiju zdravstvenog sustava. Prvi je Ljudožder vegetarijanac, koji je i uspješno ekraniziran, a poslije njega jednako uspješan roman Metastaze.

Za razliku od prvog romana, Podmetači leševa šire priču na potkupljive sustave koji su u sprezi sa zdravstvenim. Isprepletene koruptivne hobotnice farmaceutskog, obrazovnog i na kraju političkog miljea, u kojima su likovi do te mjere moralne karikature, licemjerni karijeristi, plaćenici i poslušnici, čine da vam je na trenutak mučno i pomisliti da se takvo što u naravi i događa.

Ti meni- ja tebi

Roman otvara šokantna scena nedonoščeta koje je još živo doneseno na odjel patologije (užasna scena koja vam se usiječe duboko u svaku poru tijela). Cijela priča nastavlja se s ilegalnim abortusima koji pune džepove beskrupuloznih liječnika. Doktori, šefovi odjela i predstojnici, koji s pozicija moći sređuju operacije uz određene „usluge“ u obliku mita u novcu ili naturi, bave se i ucjenama onih koji nisu na njihovom pravcu.

Tako mladi, egzistencijalno ugroženiji liječnici i zdravstveni radnici također posrću u sistemu, kako zbog straha, tako i po inerciji ne uspijevajući izboriti se za svoju poziciju.

Kad se čovjek popne ovako visoko svaki ustupak mora vratiti, inače će ti već sutra zabiti nož u leđa. str. 99.

Galerija likova

Galerija beskrupuloznih likova koji marširaju ovom knjigom, od liječnika i njihovih ljubavnica do sprege političara, novinara te državnih odvjetnica, proteže se cijelim romanom. Ima tu, naravno, i ljudi koji pošteno rade svoj posao, ali oni su u manjini i u pravilu prozvani kao nepoćudni ili oni koji su oporba. Takvi su  u strahu za svoju egzistenciju pa rijetko dižu glas protiv moćnika.

Mi u DORH-u sve znamo. Čak i cijene usluga. Dok nema političke volje da se krene s akcijom možeš biti miran. Ipak, mislim da je bolje da ukloniš svaki trag. str. 120.

Dojam o romanu Podmetači leševa

Radnja romana je brza, šokantna i na trenutke mučna. Znajući da je roman inspiriran stvarnim događajima u domaćem zdravstvenom sustavu, nije vam uopće svejedno dok čitate ovu knjigu. Roman daje presjek pokvarenog i potkupljivog društva na svim nivoima. Uz osjećaj nevjerice, ali i svjesnosti da se stvari upravo tako događaju, ježi vam se koža dok čitate Balenovićevu knjigu. Ima tu i komičnih elemenata, viceva i pošalica tipičnih za malograđanski mentalitet, ali oni samo naglašavaju crnilo, prostakluk i kriminal koji vlada u javnom prostoru.

Kao ljude koji su stvari vrjednovali u broju abortusa to ih je duboko pogodilo. Sekulić je jednom prilikom izjavio da ga je polovni Golf koji je kupio kćeri koštao dvadeset abortusa. str. 210.

Ivo Balenović Podmetači leševa

O autoru

Ivo Balenović, rođen je 1969. u Zagrebu. Do sada je pod pseudonimom objavio romane Metastaze i Ljudožder vegetarijanac, prema kojima su snimljeni vrlo uspješni filmovi, te nekoliko kratkih priča. Trenutno radi kao liječnik u Domu zdravlja Krapinsko-zagorske županije.

Trailer za film Metastaze
Trailer za film Ljudožder vegetarijanac

Gdje kupiti:

Ljevak

Rade Šerbedžija: Poslije kiše

Nakladnik Hena com, Zagreb 2017.

Naslovnica knjige Poslije kiše: ©Hena com, Biblioteka Verbarij

Poslije kiše- autobiografska proza

Knjiga Poslije kiše jedan je  vrlo iskren roman. Rade Šerbedžija u ovoj autobiografskoj prozi vrlo emotivno, toplo i bez zadrške opisuje svoj život od trenutka kada je s obitelji otišao u SAD jer više nije mogao biti dio balkanskog miljea u kojemu „ ili si naš ili si njihov“. Međutim, dolaskom u Ameriku shvaća da koliko se god trudio, učio jezik, navike i kulturu, uvijek ostaje stranac. I, za sve one koji su (priznajem, i ja sam bila jedna od takvih) pomislili: Pa dobro, koga ima ovaj Rade tamo u Americi da ga tako gura?, daje jednostavne i prekrasne opise zgoda i nezgoda kroz koje prolazi jedna višenacionalna ( hrvatsko-srpsko-bolivijska ) obitelj  koja se otisne u bilo koju zemlju na svijetu.

Rade Šerbedžija Poslije kiše

Stranac se ne može sakriti. On se ne razlikuje samo po stranom naglasku. On nosi sa sobom svoj nespokoj. Ugrađenu tugu i posebnu odsutnost. str. 11.

Život tamo i život ovdje- nekad

Knjiga počinje problemima koji nastaju u izbjegličkom uredu kod izdavanja zelene karte za obitelj  pa nastavlja ucjenama na audicijama za filmske uloge, reminiscencijama na djetinjstvo i život kod djeda u Lici, filmskim ulogama i prijateljima s Akademije, druženjima na setovima snimanja filmova i mnogo toga, ali s jednom stalnom poveznicom, a to je  žal za nekim drugim, prošlim  vremenima od kojih ostaju samo nostalgična sjećanja…

Uistinu, pitam se, često sam se pitao na svom putu- gdje je to naš dom? Ipak, nakon svega ili uza sve to, dom je u meni. Nitko mi ga ne može oduzeti, a ni ja ga ne mogu napustiti. str. 60-61.

Rade priča o ljudima, gradovima, poznanstvima, uspomenama, obitelji, ljubavi. O ljubavi ponajviše. I sve to s onim toplim bećarskim šarmom kojem ni kroz pisanu riječ ne možete odoljeti. Prebacuje se Rade s teme na temu, s priče na priču, situaciju na situaciju, ali mu ništa ne zamjerate jer tako je to i u našim životima. Mi nikad ne radimo samo jedan posao ili aktivnost,  već uvijek više njih i uz to balansiramo između supružnika, djece, roditelja, prijatelja.

Boemska balkanska duša

Puno je tuge koju Rade Šerbedžija nosi u sebi. Puno gorčine i nepravde. Ali, unatoč tome on ide dalje. Oprašta svima koji su ga negdje i nekad uvrijedili, optuživali i odbacivali. Velik je čovjek i široka balkanska duša.

Ponekad mi se čini da sam u svom mirenju svjetova ipak otišao predaleko i da zaboravljam što ne bi trebao zaboravljati i opraštam kome ne bi trebalo opraštati. Str. 26

Dojam o knjizi

Poslije kiše drugi je autobiografski romana Rade Šerbedžije i tematikom se naslanja na prvi memoarski roman Do posljednjeg daha, izdan 2010. god. Čitajući roman Poslije kiše, shvaćate da Rade nije samo vrstan glumac već i odličan književnik, umjetnik u svakom smislu riječi. Uz njegovu knjigu Poslije kiše uživate od početka do kraja. Žao mi je jedino što mi nije ranije došla u ruke, ali, eto, možda je došla u pravi čas.

Rade Šerbedžija Poslije kiše

Rade Šerbedžija

Jedan je od naših najpoznatijih glumaca. Nakon niza glumačkih godina, sjajnih filmskih i kazališnih uloga, ulaska čak i u glazbene vode, okušao se i kao književnik i to, po mom sudu, vrlo uspješno. Objavio je i dvije zbirke pjesama: Promjenljivi i Crno, crveno. Bio je predavač scenskog govora i glume na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu te izvanredni profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a zajedno sa suprugom Lenkom voditelj je kazališta Ulysses na Brijunima. U njemu skuplja sve one kojima ne smeta različitost, nacija, vjera, kako je to jednom rekao Dušan Jovanović, kazališni redatelj i književnik.

Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine.

Gdje kupiti:

Hena.com

Kristian Novak: Črna mati zemla

Nakladnik: OceanMore, 2017.

Naslovnica romana Črna mati zemla: ©OceanMore

Kristian Nova: Črna mati zemla

Kada jednom pogledaš u bezdan, nosiš ga u sebi čitavoga života.

str. 173.

Ljepota užasa

Roman Črna mati zemla roman je kakav se pročita jednom, eventualno dvaput u životu. Načitala sam se svega, hvala Bogu, ali ovakav roman jednom i tko zna kad opet. Za ovu sam ga objavu ponovo pročitala. Priznajem, bojala sam se. Što ako mi na drugo čitanje ne bude toliko dobar? Što ako me razočara? Kao da se to može dogoditi! Moji su strahovi bili bezrazložni i potpuno neutemeljeni. Črna mati je jednako dobra kao i prvi put, pa i bolja.

Črna mati zemla je teška, mučna, mračna. Od nje vas boli, negdje duboko u vama, nešto što niste ni znali da u vama postoji.

Nekoliko sam puta morala odložiti knjigu sa strane, udahnuti, prošetati.

Toliko je jaka, intenzivna.

Mislila sam da se taj osjećaj neće ponoviti, ali jest, možda još i jači. Jer, sad sam znala što me čeka. A opet, bila sam potpuno nepripremljena na ljepotu užasa ovog romana.

Črna mati zemla

Roman počinje slutnjom nečega mračnog i ljepljivog – od sredine svibnja do kraja lipnja 1991. godine, u jednom se malom međimurskom selu dogodilo osam samoubojstava. Naizgled nepovezanih, obavijenih velom starih međimurskih legendi, prekrivenih ratnim zbivanjima i na koncu, zaboravljenih.

Tek poneka vijest o pucnjavi i barikadama mogla je proći u našu malu enklavu užasa. Nije bilo potrebno uvoziti strah, imali smo ga dovoljno i bili smo mu poslušni.

str. 228.

Matija Dolenčec urbani  je Zagrepčanin, muškarac na pragu tridesetih, u sretnoj vezi s Dinom Gajski. Naprasno prekidaju kada ona otkriva da on laže o svojoj prošlosti.

Nitko ne bi razumio koliko je savršena sreća u ljubavi zapravo bezizlazna situacija. Kao čekaonica na putu u onaj skriveni dio svijeta rezerviran za besmislene stvari. … Velike se ljubavi ili rasplinu ili postanu jako nezgodne.

str. 57.

Matija tvrdi da laže nesvjesno – on se zapravo ne sjeća ničega iz razdoblja prije preseljenja u Zagreb, dok je još živio u malom međimurskom selu između Mure i Drave.

Ljudi su u stanju napraviti baš sve kako bi preživjeli. Jest će govna, krasti, lagati, ubiti, izdati prijatelja. Ja sam samo morao zaboraviti da bih preživio.

str. 17.

Tražeći svoje uspomene, Matija slijedom neobičnih okolnosti nabasa na riječ loidnatub.

Uspomene se naprasno vrate, jedna gora od druge. Jedna mračnija, teža, bolnija od druge.

Što mrak čini mračnijim?

Nemoguće je ispričati priču o neobičnim, dijelom i doista jezivim događajima moga djetinjstva, a ne početi s legendom koja je preživjela među stanovnicima gornjega Međimurja.

str. 95.

Ne znam kako je Novak uspio stvoriti ovo remek-djelo hrvatske književnosti.

Mogu samo reći da je djetinjstvo proveo u malom međimurskom mjestu te da je tamo vjerojatno i čuo sve legende i vjerovanja koja čine dobar dio Črne mati.

Prepričat ću vam, ukratko, legendu koja je obilježila život Matije Dolenčeca i bila u neku ruku pokretač tragičnih događaja njegova djetinjstva.

U Međimurju se priča da je Bog, nakon stvaranja svijeta, svojoj djeci ljudima razdijelio sve, no sebi je  ostavio najljepši dio, okružen zelenim brežuljcima, plodnim poljima i pitomim rijekama. Njegova najponiznija i najmarljivija djeca podsjete ga da njima ništa nije dao i on im da dio svoga. Otada se taj prostor zove Međimurje.

No, među mirne i gostoljubive Međimurce dojašu divljaci, i malo pomalo, svirepi i zli kakvi su bili, istrijebe gotovo sve domaće. Bog se naljuti i jedne noći među divljake pošalje anđele koji im sasijeku glave.

Neki kažu da je te noći bačeno prokletstvo na te šume. Ljudi, osobito oni stariji, pričaju da još uvijek, kada se ujesen digne večernja magla s one murske strane, u daljini vide kako se pale svjetla na rubovima šume. Govore da su to svečari, bezglava tijela koja ustaju iz svojih neobilježenih grobova. Te sablasti nijemo šeću šumom sa svijećama u rukama i čekaju dan osvete.

str. 97.

Malom je Matiji ovu legendu pripovijedala baka i ona mu se zavukla duboko u glavu. U očima petogodišnjeg djeteta bila je istina i sve u njoj potpuno moguće – njegova slijepa vjera u ovu legendu koštat će ga prijatelja i pokrenuti lavinu nezaustavljive, nevjerojatne strave.

Rasplet legende koji saznajemo krajem romana udarit će vas ravno u srce.

Kristian Nova: Črna mati zemla

Aćomas

Matija ostaje sam, izoliran od ostale djece.

Što se mene tiče, čeznuo sam za prijateljstvom i možda samim time otvorio džep u koji se ono moglo upisati, samo sebe obećati. Tih sam dana naime stekao dva zaista neobična poznanstva, onakva kakva obilježe život.

str. 143.

U njegov život ulaze Hešto i Pujto. Isprva saveznici, uskoro se premeću u Matijine glavne strahove.

Kaj si mislijo ka z nami moreš delati kaj očeš? Ka nas moreš hititi vum s hiže? Ve buš vidijo kaj je pekel. Ve buš vidijo kaj je črna mati zemla. Mij bumo ti pokazali.

str. 151.

Istina ili laž?

Gledao sam kulisu od ljudi i bilo je nečega statičnoga u tom prizoru, nečega vječnoga što je opravdavalo nelagodu koja će me, tada to nisam znao, pratiti cijeloga života. Bila je to slutnja da je sve što vidim lažno.

str. 99.

Matija je tek petogodišnjak, ali razmišlja kao veliki. Nikako se ne miri s očevom smrti i na razne ga, slatko-gorke načine, pokušava vratiti u život svoje obitelji. Njegova vjera u to da je sve što vidi laž, bit će pokretač brojnih nemilih događaja.

Črna mati zemla u dušama

Na trenutke zreliji od svoje okoline, Matija uočava brojne stvari koje odrasli jednostavno ne vide. U njegovom malom srcu skrile su se brojne tajne, neke je načuo od odraslih, neke je shvatio sam, neke su mu došapnuli Hešto i Pujto.

Sve one u sebi nose dio mraka koji je stisnuo Matijinu dušu tolikom snagom da je morao zaboraviti.

Shvatio sam zašto je zemlja blizu moga sela uvijek tako prokleto tamna, gotovo crna. Črna mati zemla. Svaki puta kada padne noć, gust mrak ulazi u zemlju. Ali zemlja ne može u sebe upiti još puno. Bilo je izvjesno da će za neko vrijeme mrak ostati iznad zemlje i da više nikad neće svanuti dan.

str. 135.

Romanom defiliraju različiti likovi, a ono što o njima samo slutimo nije nimalo ugodno.

Izrečeno kompliciranom kajkavštinom, ono što bi nam na standardu možda pobjeglo ovako napisano ostaje nam pred očima. Ukopavamo se u te grube, oštre rečenice. Lijepe se za nas i ne puštaju.

I danima nakon čitanja, kao zaštitnu mantru, ponavljala sam rečenicu Bauk i bogme, bauk i bogme, prejkprokleti Nac!

Kristian Nova: Črna mati zemla

Pekel na zemlji

-Kaj da smo došli z črne kmice. Nej sem si mijslila ka bi v našemo malomo selo bilo dosta mesta za cejli pekel.

-Pekel zijde i v jenoga človeka.

str. 232.

Sartre bi rekao: Pakao, to su drugi.

Črna mati zemla kaže: Pakao, to smo mi.

Ostali naslovi ovog autora:

Roman Obješeni nisam čitala, ali Ciganina dakako, jesam, i za njega vam također dajem najtoplije preporuke.

Ako volite čitati domaće (hrvatske) autore, bacite oko i naš našu objavu povodom Mjeseca hrvatske knjige. Tamo smo predstavile svojih najdražih 15 suvremenih hrvatskih autora.

Črna mati zemla dramatizirana je 2017. godine i izvedena u ZKM-u.

Kristian Novak ima i svoju web stranicu, posjetite je ako vas zanima više o njemu i njegovom stvaralaštvu.

Možete saznati više o nastanku romana Črna mati zemla, pročitati kritike i recenzije te proslov romana.

Gdje kupiti:

Oceanmore

Marija Jurić Zagorka: Kći Lotrščaka

Nakladnik: EPH Media d.o.o., 2012.

Naslovnica romana Kći Lotrščaka: © EPH Media d.o.o.

Marija Jurić Zagorka: Kći Lotrščaka

Svi ljudi, kršteni i čestiti, svih staleža i zanata! Po staroj navadi i starim pravicama našim zapovijeda se na slavnom kraljevskom gradu Griču za dvije sedmice dana Božji mir! Umuknite, opaki jezici, zaustavite mržnju, odgodite osvetu! Tko opsuje, okleveće, napadne, rani ili ubije bližnjega, odsjeći će mu se jezik, ruka i glava – po starim zakonima i pravicama našim!

str. 9.

Tko je Kći Lotrščaka?

U dnu krčme pojavila se djevojka u ružičastoj haljini. Mlada je i jedra. Lica su joj ruže proljetne, a oči dva rosna krasuljka. Zlatokose pletenice sjaju niz ramena kao da ih je splela od zlatnih sunčanih zraka. Sva je mlada i ružičasta kao grančice mlade kajsije kad procvatu u proljeće.

str. 12./13.

Mlada Manduša, kći gričkog kneza Plemenščaka, najljepša je i najbolja djevojka na Griču. Zaručena je za ptičara Bolteka i sve ide dobro, do jednom! Gričem se pročuje da je Manduša nezakonito dijete koje je majka izložila u kuli Lotrščak, pod zvonom, a Plemenščak ju je našao i posvojio.

U isto vrijeme, na Grič dolazi mladić Divljan, za kojeg svi tvrde da je antikrst. Uhvaćen je i osuđen na smrt.

Osramoćena svojim podrijetlom, raskidom zaruka i osuđujućim gradskim pogledima, Manduša odlučuje od svog života napraviti makar nešto dobro i spašava lijepog Antikrsta jer – zakon kaže – nevina djevojka može spasiti osuđenika na smrt udajući se za njega.

Divljan i Manduša, protjerani, odlaze s Griča.

Njihova ljubav rađa se malo-pomalo, ali nad njom visi strašan Divljanov zavjet. Zavjet zbog kojeg će, sasvim sigurno i vrlo skoro, Manduša postati udovica…

Legenda o nastanku grada Zagreba

Ljubavno-povijesni roman Kći Lotrščaka protkan je brojnim legendama, od kojih izdvajam onu o nastanku grada Zagreba.

Na mjestu današnjeg Zagreba bio je nekoć pusti brijeg. Prolazeći tuda, mladom se hrvatskom banu od žeđi osušila usta. Jedva se dovukavši do malog izvora, ugleda tamo prekrasnu djevu.

On padne na zemlju pa uzdahne: – Oj, djevojko, tko si? –

A ona se oglasi pa kaže: – Manda mi je ime. –

-Man – dušo – zagrabi…! – više nije mogao i klone kao mrtav.

str. 27.

Djevojka zagrabi vode s vrela i napoji bana. Njemu se vrati snaga, oženi Mandu i osnuje grad nazvavši ga po riječima koje je uputio lijepoj djevici kad ju je ugledao: Zagrabi – Zagreb.

Zagorka širi legendu kako je je čvršće povezala sa svojom pričom: Jednog dana k njima dolazi banov brat, a njih se dvojica posvade i ubiju jedan drugog.

Mandin duh, držeći u ruci zvijezdu Danicu, još uvijek traži duše zavađene braće jer, dok se njihove duše ne pomire, u gradu neće biti ni mira ni sloge.

Slikovitost opisa

Šumom zavija vjetar, gone se veprovi, jure divlje mačke, a noćne sove dozivlju se s grane na granu. Negdje izdaleka čuju se nejasni glasovi od kojih se ježi lišće. Dolje škripi šikarje kao da se po njemu valjaju noćne nemani, gore ustalasali zrak lomi granje ogromnih stabala i pišti i zviždi kroz beskraju tamnu šumu.

str. 85.

Iako većina čitatelja smatra brojne opise slabijim dio romana, kod Zagorke to nije slučaj. Svaki je njezin opis na mjestu. Uz to, slikovitošću i poetičnošću te brojnim stilskim izražajnim sredstvima, spisateljica dočarava atmosferu tako da doista osjećamo da smo tamo, trčimo šumom bježeći od lukavačke veparice, skrivamo se na groblju od kastelana Kosackoga i zvonimo s Mandušom u kuli Lotrščak.

Ljubav i erotika u romanu Kći Lotrščaka

Imajući na umu stil pisanja današnjih ljubavnih romana, primijetit ćemo da se Zagorka razlikuje u jednoj bitnoj stvari – kod nje nema nikakvih eksplicitnih opisa vođenja ljubavi. Ipak, to ne znači da nema erotike. Dakako, ona je prikladna dobu u kojem je roman nastao – sva erotičnost i odnosi među likovima ostaju na insinuacijama.

Ako bolje razmislimo, opisati zaljubljenost i želju među likovima tako je zapravo puno teže – treba pomno birati riječi kako bi se reklo puno, a napisalo malo. Treba biti veoma, veoma vješt kako bi se biranim riječima  prenijeli osjećaji likova:

Od te joj misli udari krv u lice. Htjela je pobjeći, ali ostane. Dok one večeri nije ni mislila kakva stoji pred njim, sad se pred njegovim pogledom rumenjela od stida. str. 127.

Kemija među likovima Dodole i Mirše te, naravno, Manduše i Divljana, neupitna je i vjerno dočarana. Čitatelj lako može zamisliti sve ono što Zagorka opisuje, iako to ostaje vrlo čedno i ljupko:

Glava joj pade na prsa, krv joj poleti u blijeda lica, srce joj zakuca, a nije znala zašto. Divljan se sagne i utisne na njezinu ruku cjelov.

Njezinim bićem preleti nešto poput munje; sva se smete i zastidi.

str. 180.
Marija Jurić Zagorka: Kći Lotrščaka

Zagorka i Crkva

Ali znaj, nitko na svijetu ne može počiniti tako strahoviti zločin kao pop kad u njega ljudi vjeruju kao u Boga.

str. 209.

Ono što je sigurno uznemirilo neke zagrebačke duhove jest odnos Zagorke i Crkve koji se zrcali i u romanu Kći Lotrščaka.

Glavni negativac je svećenik, opisan kao debeo, tust, pohlepan čovjek koji ne preže ni pred najgadnijim zločinima kako bi udovoljio sebi i svojim prohtjevima.

Manduša je isprva čvrsta u svojoj vjeri prema Crkvi. Bezuvjetno vjeruje svećeniku Šimunu i svakoj riječi rečenoj s oltara.

-Ispovjedila sam se svetom čovjeku.

-Otkuda ti znaš da je on bio sveti čovjek?

-Imao je na sebi svetu halju.

-Misliš da je svatko tko se zaodjene svetom haljom svet?

str. 191./192.

Prezire Divljana koji se uselio u crkveni dvor, prezire i samu sebe jer vjeruje da je nezakonito dijete, a svećenik je rekao da su nezakonita djeca zlo i zlo nose svima koji s njima imaju posla.

Ja sam u kući koja pripada svecu, moje noge gaze po svetom domu, moj duh obeščašćuje zidine, pokućstvo, svete slike po stijenama, čitav ovaj dvorac koji je svet poput hrama Božjeg. – … U glavi joj je zašumjelo, oči su joj se zamaglile i pričinilo joj se kao da iz okvira silaze sveci, sipaju po njoj strašan gnjev i proklinju je do groba.

str. 72.

 Ali, kako je nevolje sve više i više lome te ona saznaje da je za njih kriv ni manje ni više nego netko s crkvenog vrha, Manduša shvaća da Bog i Crkva nisu nužno ista stvar i da nije bitno nosi li tko svetu halju, već kakva mu je duša ispod nje.

Emancipacija u romanu Kći Lotrščaka

Vrag je zaposjeo sve putove u žensku glavu.

str. 172.

Zagorka je svoje likove krojila po sebi: njezine su žene, kao i ona, emancipirane, samosvjesne i bore se za sebe.

U ovom romanu to se prvenstveno vidi u liku lijepe Dodole. Iako se zaljubila u čovjeka u kojeg nije smjela, uspjela je privoljeti oca i brata da joj dopuste da se uda za voljenog muškarca.

-Ako mi se sviđa – nasmije se Dodola – do srca je dalek put, a tko zna je li on koji će ga naći.

str. 116.

Glavni lik Manduše isprva nam je malo naporan i dosadan jer onda samo pada u nesvijest i dopušta da joj drugi kroje sudbinu, ali tu tamo i ona se bori za sebe, kao kad spašava Divljanja od pogubljenja, bježi od njega u močvaru i daje mu blagoslov za ispunjenje zavjeta kojim je vezan.

Iz Zagorkinih romana možemo naučiti puno toga, ponajprije to da se moramo boriti za sebe i one koje volimo, da uvijek moramo biti hrabri i suočavati se s preprekama koje nam život nosi i uvijek, baš uvijek, moramo vjerovati u ljubav.

Marija Jurić Zagorka: Kći Lotrščaka

Ostala djela ove autorice:

Marija Jurić Zagorka, poznata hrvatska spisateljica, u mnogočemu je bila prva. Prva hrvatska novinarka, osnivačica prvog hrvatskog časopisa za žene, bila je velika protivnica mađarizacije i germanizacije te borkinja za ženska prava.

Živjela je težak život – majka ju je zlostavljala, morala se udati za starijeg čovjeka kojeg nije voljela i koji je bilo toliko škrt da ju je izgladnjivao; morala se skrivati radeći u novinama da netko slučajno ne vidi da je žena…

Unatoč svemu tome, čitatelji su je obožavali – jedva su čekali kupiti novine u kojima je, u nastavcima, objavljivala svoje romane. Njezini čitatelji vole je i danas te Zagorka nastavlja živjeti u svojim brojnim romanima, među kojima su najpoznatiji:

  • Grička vještica, ciklus u sedam romana
  • Republikanci
  • Kći Lotrščaka
  • Gordana
  • Plameni inkvizitori
  • Vitez slavonske ravni

Ako želite saznati više o životu ove naše velike spisateljica, pogledajte odličnu dokumentarnu emisiju Hrvatski velikani – Marija Jurić Zagorka.

Gdje kupiti:

web shop eKnjižara

Ivica Prtenjača: Plivač

Nakladnik: V.B.Z.

Naslovnica knjige Plivač: ©V.B.Z. Zagreb 2019.

Ivica Prtenjača Plivač

Svijet u kojem nema rata?

Roman Plivač prekrasan je antiratni roman. Dok čitate ovaj roman o mladiću koji prezire rat, koji ne želi nositi oružje, pucati u bilo koga, mladiću koji samo želi mirno živjeti, koji nikoga ne ugrožava i koji ne želi biti „hrana za rat“, zapitate se koliko bi svijet bio bolje mjesto kad bi bilo više ljudi kao što je Andrej.

Radnja romana Plivač

Glavni junak romana Plivač, Andrej Šetka, dolazi s roditeljima Jelenom i Vladom na neimenovani jadranski otok na kojem njegovi roditelji imaju  ljetnu vikendicu. Godina je 1991., kasno ljeto i već se naziru vjetrovi rata. Uskoro Andrej dobiva poziv za mobilizaciju kojim ga obavještavaju o skorom pozivu za odlazak na ratište. Osobna previranja: otpor prema ratovanju, strah za život i tek pronađena ljubav predstavljaju koloplet motiva koji se smjenjuju kroz cijeli roman. Jedinac u roditelja, Andrej ne želi biti sudionik radnih zbivanja. Trenutke opuštanja i bijega od surove stvarnosti i nadolazeće ratne opasnosti nalazi u svakodnevnom plivanju prema obližnjem nenastanjenom otočiću na kojem se nalazi samo staro groblje. U druženju mu se pridružuje Anna, studentica dizajna iz Stockholma koja ljetuje u otočkom kampu s djedom i bakom. Andrej i Anna proživljavaju kratku ljetnu romansu. Krajem ljeta Anna se vraća u svoju državu, a Andreja čeka mobilizacija.

Ne želim biti“ hrana za rat“

Besmislenost rata osnovna je misao koja se proteže cijelim romanom Plivač. Andrej je miran, nedovoljno ambiciozan mladić,  propali student veterine, jedinac u roditelja, zaljubljenik u more, plivanje i osamu, pomalo introvertiran s jakim smislom za introspekciju. Sve jasnijim nadolaskom rata i pozivom za mobilizaciju biva gurnut u žrvanj događanja kojih se cijelom svojom nutrinom gnuša. Slike kaosa koje ga okružuju u medijima i idila malog otoka koji nudi utočište smjenjuju se, i čitatelj prati kako se Andrejev spokojni i mirni svijet polako raspada, a stanje svijesti po pitanju slobode i smisla urušava se do razine mirenja sa sudbinom. Andrejev defetizam ide tako daleko da na malom otočiću obilježava „svoj“ grob i traži od roditelja da ga pokopaju tamo ukoliko pogine.

„Nemam ja ništa u rukama. Nikakvu snagu. Osim da poslušam i isporučim se plotunu kad za to dođe vrijeme. str. 173.

Birati pacifizam, a ne nasilje u romanu Plivač

Ovo je knjiga o samoći i strahu, ali i knjiga o normalnoj ljudskoj težnji za mirotvorstvom, nenasiljem i mirnom suživotu među narodima. Ovo je knjiga o ljudima koji za svoje životno opredjeljenje biraju pacifizam umjesto prijetnji i zveckanja oružjem.

Stil romana Plivač

Ivica Prtenjača ima bogat i osebujan stil pisanja. Rečenice su pune pjesničkih slika, predivnih opisa kako prirode tako i suptilnih dubina ljudske duše. Divno koristeći slikovita izražajna sredstva, autor je napisao uistinu moćan i izuzetno kompleksan antiratni roman.

O roditeljima:

Oni su imali samo mene, svojim su morem tuge  i sredovječnog ravnodušja plovili oko mene kao oko oštre i visoke hridi, neprestano. Naše zajedništvo bila je ta plovidba, njihov pokušaj da se usidre u mom srcu bez prikladne luke, niti su oni znali kako toj hridi prići, niti je hrid znala kako se umiriti….str. 12.

O vojnoj regrutaciji:

Plivao sam prema obližnjem otočiću, bio sam sam u moru, na svijetu, sam u svom pozivu za vojsku, sam u svome strahu za život i gađenju prema svemu što vojna uniforma predstavlja. str. 28.

O ljubavi:

Meni treba toplina koju osjetim svaki put kad pogledam kosu na Anninom vratu. Meni treba da sjedim na svojoj terasi nakon što sam se pozdravio s njom, dok ona preko cijele Evrope putuje kući, a ja tugujem. Obična tuga, kraj ljetne ljubavi…str. 149.

O ratnom profiterstvu:

Njihova imovina je krv drugih ljudi, Ako sve ovo dovoljno dugo potraje, poslije toga u našoj zemlji živjeti će samo bezobrazni bogataši. Neće biti siromašnih, oni će biti mrtvi, o njima će se snimati filmovi, oni će dobivati ulice i trgove, a život će i dalje pripadati onima koji su trgovali krvlju drugih. str. 173.

Ivica Prtenjača Plivač

O autoru

Ivica Prtenjača rođen je 1969. godine u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao čitač vodomjera, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.

Pojedine pjesme ili ciklusi prevedeni su mu na francuski, švedski, litavski, slovenski, mađarski, makedonski, engleski, njemački, talijanski i bugarski jezik.

Sudjelovao na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten u nekoliko antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, a živi i radi u Zagrebu.

Nagrade:
Nagrada 25. Salona mladih za književnost 1998. Zagreb
Nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti, Sisak, 2001.

Gdje kupiti:

V.B.Z.