Hillary Rodham Clinton, Louise Penny: Država terora

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica knjige Država terora: ©Znanje
Preveo: Neven Dužanec

Hillary Rodham Clinton.Louise Penny Država terora

Einstein: Ne znam kakvim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, ali znam da će se četvrti svjetski rat voditi kamenjem i štapovima. str. 315.

Je li Hillary Rodham Clinton ovoj knjizi dala samo svoje ime, a Louise Penny sadržaj ili su knjigu napisale udruženim snagama, nije nam poznato. Ono što znamo je da su se dvije poznate žene udružile i objavile Državu terora. Učinile su to mnogo uspješnije negoli je to svojedobno napravio bivši predsjednik Bill Clinton. On je napisao nekoliko političkih trilera s autorom megabestselera Jamesom Pattersonom. Iako su je pisale žene, i glavni je lik žena, Država terora u naravi je muška knjiga .

Nova državna tajnica Ellen Adams

Nakon burnog razdoblja u američkoj politici, novi predsjednik na važnu dužnost državne tajnice bira političku suparnicu Ellen Adams. Njenim imenovanjem on želi ušutkati svoju najoštriju kritičarku, jer preuzimanje ove dužnosti znači da Ellen mora odstupiti s rukovodećeg mjesta vlastite multinacionalne novinske agencije.

Već na prvom službenom putu, Ellen će se dati uhvatiti u zamku i na predsjednikovo veselje, biti javno osramoćena. Međusobno prepucavanje predsjednika i nje prestaje onog trena kad  dolazi dojava o bombama koje eksplodiraju u Londonu, Parizu i Frankfurtu.

U jednom od napadnutih autobusa, stjecajem okolnosti, našao se i Ellenin sin Gil koji je teško ranjen. On je novinar koji s majkom ima napet i kompliciran odnos otkako je nakon jednog zarobljeništva prešao na islam.

Okrenula je stranicu. Popis se nastavljao. Svaki užas koji je mogao stvoriti čovjek bio je ondje.
Mislim, prošaptala je, da počinje naša sljedeća noćna mora. str. 491.

Anahita

Dok se predsjednik prvi put obraća Kongresu, mlada časnica ministarstva za vanjske poslove Anahita Dahir prima zbunjujuću anonimnu poruku, no prekasno shvaća da je poruka bila kodirano upozorenje. Uskoro započinje niz terorističkih napada.

Nekad prije, Anahita je bila u kratkoj vezi s Elleninim sinom.

Nakon niza terorističkih napada Ellen, Anahita i Gil, premda neočekivani saveznici, ujedinit će snage u pokušaju da zaustave zavjeru koja prijeti nuklearnom katastrofom na američkom tlu. Negativci su brojni: imućni američki ultrakonzervativci čiji je kandidat izgubio na izborima, moćni trgovac oružjem iz Pakistana Bashir Shar te mafija na čelu s predsjednikom Rusije!

Predsjednici pod krinkom

Iako se u početku čini da je Država terora samo malo bolje informiran krimić, insajderski detalji Hillary Rodham Clinton i sočni politički tračevi u režiji Louise Penny, ne ostavljaju dvojbe o protagonistima.

I neukom čitatelju jasno je da su dva predsjednika koja se kriju u knjizi, naravno pod lažnim imenima, Donald Trump i Vladimir Putin. Iako su izmijenjena ključna imena i mjesta, dovoljno da se izbjegnu tužbe, ne možemo se oteti dojmu da je knjiga politički obračun Hillary Rodman Clinton s neistomišljenicima.

Dojam o djelu

Država terora roman je s ključem. Dok ga čitamo, zapitamo se koliko je fikcija, a koliko stvarnost. Međunarodna šahovska igra kojoj smo svjedoci u romanu uključuje nestabilnu politiku Pakistana, Afganistana i Irana, utrku za razvoj nuklearnog oružja u regiji, rusku mafiju te terorističke organizacije diljem svijeta.

Napeti stil pripovijedanja pun obrata, akcije i insajderskih detalja idealan je za ekranizaciju pa nije nemoguće da se ista i dogodi.

Sam krimić je brz, napete radnje sa zapletom koji prikazuje klasičnu utrku s vremenom. S mog gledišta, previše je političke satire koju prepoznajemo i koja ljudima  ide na živce. Ali knjiga nosi vrlo jasno upozorenje o tankoj sigurnosnoj granici  na kojoj balansira svjetska demokracija.

Hillary rodham Clinton,Louise Penny Država terora

O autorima

Hillary Rodham Clinton prva je žena u povijesti SAD -a koja je postala predsjednička kandidatkinja velike političke stranke. Služila je kao 67. državna tajnica nakon gotovo četiri desetljeća u javnim službama zagovarajući u ime djece i obitelji kao odvjetnica, prva dama i američka senatorica. Dosad je objavila već sedam knjiga, a ovo je prvi triler koji je napisala u koautorstvu s Louise Penny.

Louise Penny nagrađivana je autorica bestselera koji su zauzeli prvo mjesto na listama New York Timesa, USA Todaya i Globe and Maila. Njezini romani o glavnom inspektoru Armandu Gamacheu prevedeni su na trideset i jedan jezik. Godine 2017. primila je kanadsko odličje za svoj doprinos kanadskoj kulturi. Louise Penny živi u selu u okolici Montreala.

Gdje kupiti:

Znanje

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Nakladnik: Znanje, 2022

Naslovnica romana Stotinu godina Lenni i Margot: ©Znanje

Prevela: Lidija Lebinec

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Stotinu godina Lenni i Margot

U bolnici, na odjelu za terminalne pacijente, u slikarskoj radionici, upoznaju se Lenni i Margot.

Kad čujem riječ „TERMINAL“, prvo pomislim na aerodrom. …
Moram se izvući odande i sjetiti se da takva vrsta terminala nije namijenjena meni.
Sad su to počeli nazivati „ograničenim vijekom trajanja“.
„Djeca i mladi u stanju ograničenog vijeka trajanja…“
(str. 3.)

Lenni ima sedamnaest, a Margot osamdeset i tri godine. Od prvog dana postaju nerazdvojne prijateljice, jedna drugoj povjeravajući priče iz svog prekratkog i dugog života.

I tako smo Margot i ja, obje žive, sjedile u tišini…u meni se pojavio osjećaj kao ni s kim prije. Da imam sve vrijeme svijeta. Nisam se morala žuriti da joj bilo što kažem, mogle smo samo biti. (str. 47.)

I tako se u njima rađa ideja – naslikat će stotinu slika za stotinu godina koje su proživjele. Svaka će slika sadržavati motiv koji im je na neki način obilježio život.

Želimo da nas ljudi upoznaju, da saznaju našu priču, da znaju tko smo i tko ćemo biti. I nakon što odemo, da znaju tko smo bile.
I zato ćemo naslikati jednu sliku za svaku godinu u kojoj smo živjele. Stotinu slika za stotinu godina. … A mi ćemo ispričati svoju priču, jer naslikale smo stotinu slika koje govore:
Lenni i Margot bile su ovdje.
(str. 69.)

Na slikama se tako nađe vjedro, tanjur, pogled kroz kameru i žuti cvjetovi. Iza svakog tog motiva predivna je, dirljiva priča iz živote Lenni i Margot.

Kako su postale osobe koje su sada? Kako se nose sa skorom, neminovnom smrću?

Jer… Za terminalne pacijente nema ozdravljenja. Nema čuda.

Samo je pitanje vremena.

Lenni i Margot i svi ostali

Lenni i Margot susrele su se na kraju svojih života.
Jedna ga je proživjela u cijelosti, druga je praktički tek na početku.
No, već po običaju, smrt ne bira i tako se naše junakinje nalaze na odjelu s kojeg pacijenti ne odlaze, a koji se naziva Majski odjel.

Od prvog trenutka svide se jedna drugoj i rađa se jako, vječno prijateljstvo.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

No Lenni i Margot nisu jedini likovi koje čitamo i volimo unutar ove emotivne knjige. Tu su i otac Arthur, nadležan za malu bolničku kapelicu. I Privremena, djevojka privremeno zaposlena u bolnici koja je zapravo odgovorna za upoznavanje Lenni i Margot. No, i one će njoj uzvratiti uslugu i na njen život utjecati više nego je i mogla zamisliti.

Njih dvije taknut će živote mnogih, no srca će najviše otvoriti jedna drugoj, a samim time i nama, koji ćemo u jednom dahu čitati priču o stotinu proživljenih godina, o ljubavi, boli, sreći, patnji i vječnom životu.

Topla priča o životu, ne o smrti

Čitajući ovaj roman, već sam prema sažetku znala da će me taknuti i da ću pustiti suzu. I doista jesam – no, s obzirom na to kakva je tema – ima začuđujuće malo tužnih dijelova.

-Znaš li… da su zvijezde koje najjasnije vidimo zapravo već mrtve? –
-E pa, to je deprimirajuće.- …
-Ne, … nije deprimirajuće, predivno je. Umrle su tko zna prije koliko vremena, a mi ih i dalje vidimo. One nastavljaju živjeti. –
One nastavljaju živjeti.
(str. 284.)

Zapravo ima jako puno pozitivnih misli i slavi život. Iako naše cure umiru, ovo uopće nije priča o smrti. Roman govori o životu, o tome što smo sve napravili, čije smo živote dotakli, koliko smo utjecali na svijet i koliko se toga zbog nas promijenilo.

Uči nas da, iako smo možda mladi kao Lenni, možemo imati veliko srce, možemo činiti nešto za druge, imati velike misli i patnje i sreće, velike i male.

Isto tako, otkriva nam koje sve tajne u sebi nose osobe koje su već iza sebe skupile popriličan broj godina. Ožiljci, ratovi, promjene, brakovi, djeca, prijatelji, smrt, ljubav, bol…

Što više godina, to više svega, no svi osjećamo jednako, i mladi i stari.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Slavlje stotinu godina

Stotinu godina Lenni i Margot mrvicu me podsjeća na Backmanovog Ovea, no naravno, Čovjek zvan Ove roman je koji se ne ponavlja pa ipak nemojte očekivati previše.
Način na koji su Lenni i Margot odlučile proslaviti vlastite godine stvarno me taknuo i mislim da bi dopro do svakog čitatelja.

Nismo svi obožavatelji ovakvih priča, znam da ja sigurno nisam, ali ne mogu reći da ih ne volim. Znam, čini se da se ta izjava kosi sama sa sobom, no zapravo ne. Riječ je o tome da ne volim biti tužna, a ovakvi romani neminovno bude baš tu emociju…

Ono što je super kod Lenni i Margot jest da one nisu usredotočene na smrt i kad se ona dogodi, ostaju svi oni čije su živote obilježile i mislim da je to predivno. Kao što sam već rekla, premda su moj primarni žanr trileri, roman Stotinu godina Lenni i Margot jako mi se svidio jer daje nadu i lišava nas straha. Ne samo straha od smrti, već od straha da ćemo, jednom kad nas ne bude, biti zaboravljeni.

Ostali naslovi ove autorice:

Stotinu godina Lenni i Margot roman je prvijenac spisateljice Marianne Cronin. Kako sama spisateljica kaže, lik Lenni javio joj se kad je i sama vodila bitku za zdravlje i kada su joj otkrivene poteškoće na srcu.

Gdje kupiti roman Stotinu godina Lenni i Margot:

Znanje

Paula McLain: Kada zvijezde potamne

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Kada zvijezde potamne: ©Znanje

Prevela: Maja Klarić

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

„Što je to mrtvi kut?“ …
„Kad ti je netko točno na ramenu, preblizu da ga vidiš.“
„To vrijedi i za ljude. Onaj tko ti je pod nosom, samo ispari. To je opasna zona, u neposrednoj blizini. Osoba kojoj najviše vjeruješ.“
(str. 20.)

Kada zvijezde potamne

Mlada detektivka Anna Hart proživljava osobnu tragediju od koje se ne može i ne želi oporaviti. Mučena krivnjom, boli, osjećajima napuštenosti i odbačenosti, vraća se u gradić Mendocino, jedino mjesto kože može nazvati domom.

Međutim, Anna tamo ne nalazi ni mir ni utjehu. U Mendocinu je upravo nestala prelijepa tinejdžerica Cameron Curtis. Idilični je gradić izbezumljen, policija pogotovo, jer ovo je prvi veliki slučaj još od Annina djetinjstva, kada je također nestala, a potom pronađena zadavljena lokalna tinejdžerica Jenny.  A njen ubojica nikada nije pronađen…

„Ovakvi se gradovi čine tako sigurnima, odvojenima od ostatka svijeta. Zapitaš se jesu li opasni.“
„Zbog svoje bajkovitosti, misliš?“
„Da. Lažna sigurnost. Prestaneš se osvrtati oko preko ramena, jer ti sve izgleda kako treba. Ništa se loše ne može dogoditi ako jarak opasava grad, zar ne? Grudobrani. Čuvari na vratima. Ali zmaj se svejedno pojavi.“
(str. 135.)

Sada, godinama kasnije, policija opet tapka u mraku te zamoli Annu, proslavljenu detektivku i stručnjakinju za nestanke djece, da im pomogne.

Zbog svog traumatičnog djetinjstva, Anna bolje od ikog razumije kako je biti nesretno, zlostavljano, usamljeno i napušteno dijete. Njene rane nikad nisu u potpunosti zarasle i zato osjeća da joj se svako nestalo dijete obraća, da govori jezikom samo njoj poznatim.

Kao da se pozivi upomoć koji beskonačno odzvanjaju atmosferom pojačavaju kad se nađu na mom putu, postanu ljepljivi. Kao da na neki način pripadaju meni, a ja nemam pravo glasa, nemam drugog izbora osim da pokušam na njih odgovoriti. (str. 29.)

Anna se uključuje u potragu za nestalom Cameron, a na površinu počinju izvirati davno zakopani duhovi. Duhovi Annina djetinjstva, duhovi Cameronina djetinjstva.

Odlučna u namjeri da spasi nestalu tinejdžericu, Anna će morati prevladati svoje strahove, nadvladati demone i oprostiti si. A to je, čini se, najteže.

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

Krhotine istine u romanu Kada zvijezde potamne

Kada zvijezde potamne roman je toliko iskren, neposredan i bolan. Imamo osjećaj da čitamo nešto što se u stvarnosti dogodilo. To nije slučajnost, jer svi savršeni romani u sebi nose zrnce stvarnog svijeta. Baš poput svojih likova, i sama autorica Paula McLain dijete je sustava. Njezino teško djetinjstvo inspiriralo ju je na pisanje ovog romana koji poetičnim, dirljivim jezikom priča o tome što se dogodi kad nas rane, napuste i povrijede oni koji bi nas trebali bezuvjetno štititi.

Majke i očevi trebali bi biti tu. To je originalna ljudska priča, u svakoj kulturi, još od početka vremena. Moji nisu bili… Sve te ožiljke i dalje nosim… Probleme s povjerenjem, povezivanjem, identitetom, osjećaj praznine, izoliranosti, udaljenosti i očaja – napukline na duši koje se ne mogu popraviti. … Znam da svi oni koji u svojoj nutrini imaju tu rupu, samo traže načine, ponekad i cijeli svoj život, kako da je ispune. (str. 81.)

Odrastala je u udomiteljskim obiteljima i u djetinjstvu bila seksualno zlostavljana. Njeni ožiljci postali su ožiljci detektivke Hart i zato je detektivka lik kojem u potpunosti vjerujemo. 
Ako vam se čini da je ono što likovi govore i osjećaju previše stvarno, da su njihove boli i traume previše životne – to je zato što i jesu.

Drugi komadić istine koji nam se poput dijamanta pruža jest slučaj nestale djevojčice Polly Klass. Ova je dvanaestogodišnjakinja oteta iz svog doma, uz prijetnju nožem, pred očima svojih prijateljica. Njezin nestanak donio je mnoge pozitivne promjene ne samo u kalifornijski pravni sustav, već i u sam način potrage za nestalom djecom.

Više o svemu ovom OBAVEZNO pročitajte na kraju romana, u bilješci autorice.

Roman koji se sam čita

Roman Kada zvijezde potamne obuzeo me od prve stranice. Jedan je od rijetkih romana koji je u meni pobudio onaj neki osjećaj treperenja – htjela sam ga što prije pročitati i, u isto vrijeme, nikad ne završiti. Toliko je dobar! Ne samo da je stil pisanja savršen – poetičan, nježan, ranjiv, dirljiv i veoma emotivan, nego su i rečenice pametne, oblikovane tako da u vama probude jezu i zavuku vam se duboko ispod kože.

Sjećam se neke stare priče o duhovima…, o tome kako vrag otima duše tako da ih otvoreno zatraži. Nije lopov već majstor manipulacije. Prava opasnost, barem u toj priči, nije vrag kao takav, već nemogućnost spoznaje da ga možeš odbiti.
To je najtužniji dio cijele priče, i susrećem ga uvijek iznova. To kako neke žrtve ne mogu niti šapnuti ne u sebi. Zato što ne vjeruju da moraju spasiti vlastiti život.

(str. 36.)

Ne mogu vam dovoljno dobro opisati osjećaje koji su me prevladavali dok sam čitala. Već u prvom poglavlju jasno je da s detektivkom Hart nešto nije u redu i ta se nit provlači gotovo do kraja. Osim toga, imamo djevojke koje nestaju bez traga, ali i odjek davnog slučaja koji je potresao djetinjstvo detektivke Hart i svih njenih prijatelje. Tu su još i zagonetni odnosi u sadašnjosti, zlostavljanje djece te lekcije o preživljavanju koje se Anna učila u udomiteljskoj obitelji.
Sve te niti duboko su isprepletene, a čitatelj ih mora rasplesti i saznati što se sve dogodilo, nekada i sada.

Već dugo nisam naišla na roman koji se sam čita. Ovo je jedan od tih i od mene imate najsnažnije preporuke.
Ovo će mi, sigurna sam, ostati jedan od najboljih romana pročitanih u 2022. godini!

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

Ostali naslovi ove autorice:

Paula McLain američka je književnica, poznata po romanima Gospođa Hemingway, Dosegnuti sunce i Ernest i ja.

Gdje kupiti roman Kada zvijezde potamne:

Znanje

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Vrijeme otkrivanja: ©Znanje

Prevela: Ružica Matić

…naše su tajne samo ožiljci – dio su nas, ali ne smijemo dopustiti da nas definiraju. … Tek kad otkrijemo svoje tajne, možemo si dopustiti slobodu da budemo ono što stvarno jesmo. (str. 326.)

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Vrijeme otkrivanja – 1958.

Osamnaestogodišnja Gabrijela s obitelji živi u Veloj Luci na Korčuli, u maloj ribarskoj zajednici koja ju iz dana u dan sve više guši. Od života želi više nego udati se i imati djecu, no patrijarhalni sustav u kojem odrasta, a kojem itekako pripada njen otac, ne dopuštaju joj ni najmanju pomisao na to.

Ono što Gabrijela, od milja zvana Jela nikako nije očekivala jest da će, osramoćena i od obitelji odbačena, biti prognana na Novi Zeland. Tamo će raditi kao kućna pomoćnica Roku, sinu očeva prijatelja i od svih kriti tajnu koja nikako ne smije izaći na vidjelo.

Ova zemlja izgledala mi je ispeglano, spljošteno, i u tom trenutku dala bih sve da mogu vidjeti oštre vapnenačke planine svoje domovine kako se uzdižu iz mora poput divovskih monolita. (str. 19.)

Mlada Jela nije ni sanjala da će biti primorana ostaviti sve svoje i živjeti u nepoznatom svijetu, okružena nepoznatim ljudima i običajima.

„Prošle smo godine nabavili hladnjak. … Jesi li ga vidjela…?“
Kimnula sam glavom… pokušavajući sakriti nelagodu. Nisam htjela priznati da sam u strahu odskočila kad sam nešto ranije na putu do WC-a naišla na sanduk koji je izgledao poput lijesa, i zujao.
(str. 27.)

Vrijeme otkrivanja – 1989.

Gabrijelina kći Luisa odlučna je u istraživanju svojih jugoslavenskih korijena. Muči je što njena majka ne priča sa svojom obitelji te majčina tajanstvenost kada ju se o tome pita. Luisa je sigurna da njena majka Jela nešto krije, nešto veliko i mračno, dovoljno teško da više nikad ne progovori sa svojim ocem i bratom te da se nikada ne vrati na Korčulu, čak ni u posjet.

I tako Luisa, u pratnji poznanice Bex, kreće na backpacking putovanje svijetom, čija će zadnja postaja biti Jugoslavija – i Korčula. Kada tamo napokon stiže, šokirana je zaostalošću i zemlje i ljudi, no to nije najgore što će joj se tamo dogoditi.

Jugoslavijom tinjaju nemiri i u zraku se osjeća rat. Ljudi su pogođeni inflacijom, osiromašeni, kruti, izgubljeni. To mjesto je sve ono što Luisa uopće nije očekivala.

Kad stigne na Korčulu, bez Bex, slomljena, povrijeđena i izmučena, Luisa počinje put iscjeljenja.

Novi Zeland uvijek će biti Luisin dom, ali njezino obiteljsko stablo prvi je korijen pustilo u Jugoslaviji, u Dalmaciji, sidro su bacili na ovom negostoljubivom tlu. Iako su se grane toga drveta protegnule jako daleko, ona je svejedno jedna od tih grana. Ovo mjesto čini je posebnom. (str. 230.)

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Mamac za (hrvatske) čitatelje

Od romana Vrijeme otkrivanja imala sam ogromna očekivanja. Neka su ostvarena, neka nisu… Počet ću recenziju tako što ću reći da mi se cijela zamisao svidjela. Priča o Jugoslaviji, odnosno, ako uzmemo u obzir najveći dio mjesta radnje, o Hrvatskoj, koju je napisala strana autorica dovoljan je mamac za čitatelje s ovog područja.

Osim toga, svatko tko je ljubitelj obiteljske drame naći će se zaintrigiran pričom o obiteljskim tajnama, osramoćenoj i protjeranoj djevojci, kćeri koja želi razmrsiti prošlost svoje majke… Tako sam se i ja našla itekako zainteresirana za ovu dramu koja svoje niti plete između mjestašca na Korčuli i grada na Novom Zelandu, tijekom tridesetak godina dvadesetog stoljeća, između dva rata čiji su kraj i početak, iako u pozadini, itekako utjecali na radnju.

Nedostajanje

Vrijeme otkrivanja roman je koji ima puno kvaliteta. Jedna od njih svakako je opisivanje Gabrijeline rodne Korčule. Ona svoje mjesto vidi kao zbroj svih osjetila. Vela Luka za Jelu nije samo ono što vidi i čuje. Tu su i mirisi, okusi i osjećaj na koži koji ima njezino rodno mjesto.

Zato, kad se nađe bačena u novu zemlju i novi grad, sve ono što je prije uzimala zdravo za gotovo sada joj fali.

Zastala sam i duboko udahnula, vječno se na dajući dašku mora. Nisam znala koliko čovjeku može značiti miris nekog mjesta, kako ću očajnički željeti čuti more, omirisati ga i osjetiti kako mi sol pecka kožu. (str. 39.)

Jelina čežnja za rodnim mjestom, njena ljubav prema njemu i istodobno, prezir prema toj maloj, učmaloj, siromašnoj sredini najljepši su trenuci i najsnažnije rečenice ovog romana.

Spisateljica se izvrsno dotiče i patrijarhata koji i dan danas, u mrvičicu ublaženoj varijanti, vlada većinom ovih naših prostora. Lijepo je opisano društvo u kojem muškarci uvijek vode glavnu ulogu pa makar i ne bili u pravu. Sve što je muško vrijedno je poštovanja, sve što je žensko tu je da šuti i trpi.

Kad se nađe na Novom Zelandu, Jela uviđa da nisu svi muškarci poput njezina oca i brata, te da postoje žene koje, uz prstohvat obijesti, nose mini suknje i odjeću peru u perilici.

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Ima li mjesta za napredak?

Vrijeme otkrivanja roman je prvijenac autorice P.J. McKay i to se u određenim segmentima primjećuje. Na primjer, izvrsna ideja donesena je na pomalo dosadan način, neprestanim pripovijedanjem. Nisam pisac i nikad to neću biti, no kao profesorica jezika i književnosti uvijek učenicima savjetujem da miješaju pripovjedne tehnike jer tako priča postaje dinamična, brza, zanimljiva. Samo pripovijedanje, ma koliko god atraktivna bila tema, uspavljuje čitatelja.

Neke su rečenice divno oblikovane, slikovite, gotovo lirske, dok su druge isforsirane, kao da nasilu trebaju biti poučne. Ista stvar mi je i s nekim situacijama koje su se dogodile Jeli i Luisi, majci i kćeri. Dok su jedne opisane vjerodostojno, druge su naivne i potpuno nevjerojatne.

Da zaključim. Tema je odlična, pogotovo Jelina strana priče koja je živopisna, teška, ajmo reći čak i šokantna i tjera na razmišljanje. Luisin mi se dio manje svidio jer mi se njen lik nije svidio, no ima akcije i u njezinoj strani priče. Stil pisanja nije mi u potpunosti sjeo i bio mi je malo naporan.

Ipak, unatoč tom beskrajnom pripovijedanju, roman sam dosta brzo pročitala jer me vukao – ne znam kako to drugačije objasniti. Doista sam htjela saznati Jelinu priču, više nego Luisinu, i vidjeti je li u dalekom svijetu pronašla sreću. Htjela sam istražiti njezine tajne toliko da sam došla u napast preskočiti Luisin dio i odmah nastaviti s Jelom. Naravno, nisam to učinila i na kraju mi je bio drago, jer je osjećaj iščekivanja otkrića tajne romanu dao dozu napetosti.

Za čitatelje čiji su poroci duboko zakopane sramotne tajne prošlosti, obnova ranjenih obiteljskih veza te ruralna sredina u kojoj ljudi sami sebi onemogućavaju napredak, Vrijeme otkrivanja bit će pun pogodak i pravi užitak za čitanje.

Ostali naslovi ove autorice:

P.J. McKay je inspiraciju za pisanje svog debitantskog romana, Vrijeme otkrivanja, dobila na svom backpacking putovanju bivšom Jugoslavijom 1989. godine. Naravno, u pisanju su joj puno pomogli i pripadnici novozelandske hrvatske zajednice, koji su joj dali dragocjen uvid u život, običaje, probleme, strahove i nade hrvatskih imigranata na Novom Zelandu.

Gdje kupiti roman Vrijeme otkrivanja:

Znanje

Chevy Stevens: Mračne ceste

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica knjige Mračne ceste: ©Znanje

Chevy Stevens Mračne ceste

Autocesta koja prolazi gradićem Cold Creek proteže se gotovo osamsto kilometara kroz divljinu Britanske Kolumbije, sve do obale Tihoga oceana. Mlade žene ondje već desetljećima nestaju i do danas nijedan ubojica nije priveden pravdi. Svi koji su živjeli u Cold Creeku znali su za opasnu autocestu. Roditelji su upozoravali svoju kćerke da ne stopiraju i da noću same ne prolaze ovim opasnim područjem. Na to su upozoravali  i ogromni jumbo plakati postavljeni uz cestu s fotografijama žrtava. A ipak, ubojstva su se nastavljala…

Imale smo tu sposobnost, pojaviti se pa opet nestati. Ne uvijek svojom voljom.
str. 372.

Hailey

Hailey McBride mlada je djevojka koja je, nakon sumnjive očeve smrti, nastavila živjeti sa svojom tetkom i njezinim mužem, policajcem Vaughnom. Život s Vaughnom je sve samo ne lak. On je čovjek koji uzima zakon u svoje ruke kako mu se prohtije, kako u službi, tako i u svojoj kući. Hailey sve to teško podnosi, ali nema izbora. Kuću u kojoj je Hailey živjela s ocem tetka želi prodati, a Vaughan je kontrolira braneći joj  izlaske i druženje, a ne da joj ni da radi. Promatrajući Vaughana, Haily primjećuje da on nije moralan lik kakvim se prikazuje.

Nakon što Vaughan terorizira njezinog prijatelja Johnnyja, a prijateljica Amber biva pronađena mrtva, okrutno mučena na autocesti koja prolazi Cold Creekom, Hailey bježi u skrivenu očevu kolibu u planini kako bi odande pratila događaje i slijedila ubojicu. Otac ju je naučio da poštuje prirodu, da živi i preživi u divljini. Shrvana tugom zbog iskrene ljubavi prema Amber, Hailey prati što se događa na autocesti i u gradiću.


Priča nam je svima ista, premda su naši ubojice različiti, i želimo vam ispričati svoje tajne. No u tome je problem sa šapatom. Str. 7.

Beth

Beth Chevalier dolazi u Cold Creek kako bi upoznala mjesto gdje joj je ubijena sestra i istražila okolnosti njezine smrti. Zapošljava se kao konobarica na istom mjestu u lokalnom kafiću u  kojem je radila i Amber. Roditelji vjeruju da ona marljivo studira u drugom gradu, ali Beth nema mira. Mora doznati što se dogodilo Amber. Upoznaje Johnnjya  i ostale mještane, a policajac Vaughn čini Beth uplašenom i nervoznom. Riskirajući da i sama postane žrtvom, sve je bliže otkrivanju istine…

Dojam o djelu

Mračne ceste je, nakon romana Nikad ne znaš, drugi roman ove autorice koji sam pročitala. Svidjelo mi se što je inspiriran stvarnim događajima na zloglasnoj  ‘Autocesti suza’ (Trail of Tears) u Sjevernoj Britanskoj Kolumbiji, o čemu postoji bilješka i same autorice na kraju romana.

Roman priča u prvom dijelu Hailey, a u drugom Beth, a između su šapati mrtvih žena koji traže rješenje i otkrivanje svojih ubojica kako bi pronašle mir.

Priča je snažna i s autentičnim backgroundom lokalnog gradića u kojem se svi poznaju i u kojem jedni provode red, a drugi ga krše. Samo, nisu nužno uvijek oni koji provode red pozitivci, a ovi potonji negativci.

Autorica je lijepo zamislila zaplet i prvi dio knjige mi je zapravo fantastičan. A onda, u drugom mi se dijelu kao malo umrtvila radnja, dugo se ništa konkretno ne događa. Pa i sam je kraj mogao biti razrađeniji, bar kad se radi o portretu serijskog ubojice i njegovim motivima. U svakom slučaju, zbog izvrsnog prvog dijela knjige s puno akcije i dobro zamišljene priče koja se oslanja na stvarne događaje, dajem knjizi vrlo dobru ocjenu.

Chevy Stevens Mračne ceste

O autoru

 Chevy Stevens uspješna je kanadska autorica čiji je debitantski roman Nestala bez traga osvojio nagradu International Thriller Writers Award for Best First Novel. U izdanju Znanja objavljeni su još i romani Nikad ne znaš, Ne napuštaj me, te najnoviji Mračne ceste, kojima se potvrdila kao jedna od najpoznatijih spisateljica trilera današnjice.

Gdje kupiti:

Znanje

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Rijeka svjetla i tame: ©Znanje

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Rijeka svjetla i tame

Na ulicama okruga Kensington, u gradu Philadelphiji, dvije nekad nerazdvojne sestre Mickey i Kacey Fitzpatrick sada se nalaze na suprotnim stranama.
Mickey je policajka, a Kacey ovisnica.

Službeno, Kacey i ja ne razgovaramo. To traje već pet godina. Tijekom tih pet godina bilo je nekoliko rijetkih prilika – tri, da budem precizna – u kojima sam morala s njom službeno razgovarati jer smo došle u situaciju u kojoj sam ja bila policajka, a ona osumnjičena osoba. (str. 76.)

I premda ne razgovaraju, starija sestra Mickey oduvijek pazi na mlađu Kacey – patrolira ulicama i obilazi uglove na kojima Kacey radi sve kako bi si priuštila sljedeći šut.

No Kacey odjednom nestaje, u isto vrijeme kada se u kensingtonskom okrugu pojavljuje serijski ubojica koji ubija ovisnice i prostitutke.

Mickey počinje uspaničeno tražiti mlađu sestru, a uskoro joj postaje jasno da ne može vjerovati čak ni onima za koje je vjerovala da su joj najbliži.

Svojski sam se trudila zanemariti tiho zujanje koje me pratilo svakog dana. Kao da je u pozadini zvonilo neko tiho, upozoravajuće zvono. Nisam ga htjela slušati. Htjela sam da sve ostane onako kako je bilo. Više sam se bojala istine nego laži. Istina bi promijenila okolnosti mojeg života. … Bila sam sretna s laži. (str. 229.)

Nekada i sada

Rijeka svjetla i tame ispripovijedana je glasom starije sestre Mickey, no ta priča nije pristrana. Mickey realno govori o samoj sebi, svojim manama i vrlinama, pogrešnim koracima, dobrim i lošim stvarima koje je napravila iz ovih ili onih razloga.

Jesam li jadna? Vjerojatno jesam, na neki način. Tvrdoglava sam k’o mazga i teško prihvaćam pomoć, čak i kada bi mi dobro došla, a znam biti i plašljiva. Neću se baš prva baciti pred metak za kolegu, niti ću baš prva izjuriti na prometnu ulicu kako bih uhvatila bjegunca. Znači, bez love jesam. Jadna jesam. No glupa nisam. Definitivno nisam glupa. (str. 12.)

Isto tako, sve što saznajemo o nestaloj Kacey, saznajemo iz riječi njene starije sestre.

No, priča ne teče samo u sadašnjosti. Mickey nam pripovijeda o njihovom teškom djetinjstvu, o odrastanju bez roditelja koje je odnijela droga, o baki koja se za njih brinula s premalo ljubavi, previše usmjerena na golo preživljavanje, o različitim stazama koje su sestre naposljetku odabrale.

Putujući između prošlosti i sadašnjosti, otkrivamo davno zakopane tajne i otvaramo već zarasle rane.

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Neživi – a likovi

Osim sestara, napadno je to koliko nežive stvari, da se tako izrazim, sudjeluju u radnji, gotovo kao da su i one likovi.

Prva takva stvar je droga. Čitavu radnju pokreće zlo koje od prvog njihova udaha obilježava živote sestara Fitzpatrick. Jedna se sada protiv njega bori, a druga mu se u potpunosti prepušta.

Toga sam dana otkrila tajnu: nitko od njih ne želi biti spašen. Svi žele ponovo potonuti k zemlji, nastaviti spavati. Kad ih se oživi, svima je lice prepuno mržnje. Kao policajka, vidjela sam taj izraz… stojeći za leđima kakvog jadnog bolničara čiji je posao bio da ih vrati iz mrtvih. Isti je to izraz lica koji sam toga dana vidjela na Kacey… (str. 34.)

Spisateljica predivnim riječima, dirljivo, a opet realno, brutalno i živopisno, opisuje bitku s drogom, bitku koja se širi na cijeli okrug. Droga nas prati od prve stranice, kad čitamo popis ljudi koje je droga uzela iz Mickeyina života, do posljednje, koja je toliko potresna (i višeznačna) da vam ostavljam da je sami doživite, bez mog uplitanja.

Drugi neživi lik je okrug Kensington. Tako je dobro i detaljno opisan, potpuno uklopljen u radnju i mi čitatelji osjećamo kao da smo tamo.

Većina trgovinskih transakcija u Kensingtonu (onih povezanih s drogama i seksom) započinje u jednoj od te dvije ulice, a završava… u jednoj od napuštenih kuća ili zgrada u pokrajnjim ulicama četvrti. Uz glavnu se ulicu nalaze lokali… Otprilike trećina izloga i ulaza u lokale zatvorena je daskama. (str. 15./16.)

U njemu žive dvije krajnosti – ovisnici, prostitutke, dileri, lopovi i ubojice, najniži sloj društva koji se skriva u napuštenim kućama prozora zakucanih daskama, kojima se širi miris truleži, izmeta i smrti.

I onaj drugi, viši srednji sloj koji se polako naseljava u novoizgrađene stambene komplekse i osvaja svoje mjesto pod suncem Kensingtona.

Rijeka svjetla i tame – potresna priča o svemu

Dugo sam odgađala čitanje romana Rijeka svjetla i tame jer iskreno (i po običaju), naslovnica me strašno odbijala. Ipak, vidjela sam da je puno blogera hvali pa sam se bacila na posao i – knjiga je stvarno dobra! Na trenutke autoričin stil podsjeća na uspješnice Karin Slaughter, a svi znamo koliko ja nju volim!

Rijeka svjetla i tame doista je sjajan roman – roman o svemu. Nije to samo kriminalistička priča o potrazi za ubojicom koji iskorištava najranjivije članove društva. To je i obiteljska drama koja prati propast obiteljskih veza, tajne koje se skrivaju po podrumima, izoliranost od rođaka, loše odluke koje prate glavne likove…

Još od djetinjstva imam jednu lošu naviku. Bježim od onoga s čim se ne mogu suočiti, okrećem se od onoga zbog čega se stidim, skrivam se od toga radije nego da se pozabavim time. U tom sam smislu kukavica. (str. 130.)

Premda je i krimi-dio jako dobar, napet i s par izvrsnih, neočekivanih obrata, ovaj obiteljski dio puno je jači. Izmjene prošlosti i sadašnjosti romanu od petsto stranica ne samo da daju dinamičnost, nego i dubinu. Likovi sestara Fitzpatrick postaju stvarni, opipljivi, razumijemo ih jer znamo što su sve prošle i zbog čega su takve kakve jesu.

Preporuka? Možda sam pristrana jer ovaj roman pogađa moj književni ukus, ali – pročitati. Rijeka svjetla i tame možda vas se neće dojmiti samom fabulom, ali način na koji nam je spisateljica donosi životan je, zanimljiv i potresan. Unatoč obujmu, brzo se čita, drži pažnju i budi interes čitatelja. Meni je bila jako, jako dobra. Ako volite napete obiteljske priče upletene u potragu za ubojicom, Rijeka svjetlosti i tame mora na vašu listu za čitanje!

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Ostali naslovi ove autorice:

Liz Moore američka je spisateljica kojoj je Rijeka svjetla i tame zapravo četvrti objavljeni roman, i njime je postigla međunarodni uspjeh.
Nakon njega, kod nas je preveden još i izvrstan roman Bog šume.

Gdje kupiti roman Rijeka svjetla i tame:

Znanje

Donato Carrisi: Kuća glasova

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Kuća glasova: ©Znanje

Obitelj je za dijete najsigurnije mjesto na svijetu. Ili najopasnije. (str. 11.)

Donato Carrisi: Kuća glasova

Kuća glasova

Pietro Gerber dječji je psiholog specijaliziran za hipnozu pod kojom mu njegovi mali pacijenti otvaraju vrata svog izmučenog uma i otkrivaju sve svoje, ili tuđe, tajne.

Kad bi netko upitao Gerbera čime se bavi, nikad ne bi odgovorio da je „dječji psiholog specijaliziran za hipnozu“. Koristio bi se izrazom koji je skovao onaj koji ga je svemu naučio i koji je najbolje sažimao smisao njegove profesije.
Uspavljivač djece.
(str. 13.)

Kada ga jednog hladnog jutra nazove kolegica iz Australije s viješću da mu je uputila pacijenticu, Pietro je poprilično zbunjen jer je ta pacijentica – tridesetogodišnja žena.

A ime joj je Hanna Hall, i vjeruje da u svom umu čuva duboko potisnutu tajnu na ubojstvo malog brata kojeg je, možda, baš ona ubila.

Pietro prihvaća odraslu pacijenticu, no vrlo mu brzo postaje jasno da taj slučaj neće biti kao ni jedan drugi.

…Hanna Hall predstavljala je opasnost. Ali ne zato što bi mogla biti nasilna, nego upravo zbog svoje nevinosti. Tigrovo mladunče igra se s ljudskim mladunčetom. Prvi ne zna da može ubiti drugoga. A drugi ne zna da ga prvi može ubiti… Odnos između njega i Hanne može se svesti na tu usporedbu, zato je morao biti vrlo oprezan s njom. (str. 84.)

Uskoro, njegov sinčić dobije čudan poklon, u stan mu je provaljeno, a čini se da Hanna o njemu zna više nego što joj je on otkrio. Štoviše, ona zna neke stvari koje Pietro ima tek u podsvijesti. Ona, zapravo, više istražuje njegov um, nego on njezin.

„Djeca znaju nešto što odrasli ne znaju, Hanna? Na primjer, kako se vratiti iz svijeta mrtvih?“
„Da, tako je: odrasli su to zaboravili“, izjavila je šapatom dok su joj se oči punile čudnom nostalgijom.
(str. 69.)

Krije li Hannin dolazak psihologu više nego je spremna otkriti? I što je kuća glasova?

Prvo pravilo… drugo pravilo… treće…

Kuća glasova idealna je kombinacija psihološkog trilera i drame s naglaskom na psihološka stanja čovjeka. Već sam čitala Carrisija tako da sam znala što očekivati – uzbudljivo, napeto štivo koje će me držati prikovanom uza se do zadnje stranice.

Početak je izvrstan – odmah se nalazimo upleteni u iznimno čudnu situaciju o kojoj ne znamo što bismo mislili niti kako će se ona, pobogu, uklopiti u ostatak priče.

Peto pravilo: ako te neznanac zazove imenom, bježi. …
Četvrto pravilo: ne približavaj se neznancima i ne dopusti da se oni tebi približe,
Treće pravilo: nikad nemoj reći svoje ime neznancima.
Drugo pravilo: neznanci su opasnost.
Prvo pravilo: vjeruj samo mami i tati.
(str. 86.)

Donato Carrisi: Kuća glasova

Što više čitamo, to dublje uranjamo ne samo u Hannine tajne, već i u tajne samog psihologa koje nas privlače jer su nejasne i nikako se ne uklapaju u priču. Do onog trenutka kad sve savršeno sjedne na svoje mjesto.

Iako sam naišla na komentare da je početak romana odličan (što jest), ali da je kraj loš, ne bih se s tim složila. Budući da je bilo nekoliko obrata koji mi nisu bili ni na kraj pameti, a rasplet je neobičan, neočekivan i otvoren, zadnju sam stranicu knjige zatvorila zadovoljna – dobila sam sve što sam htjela od jednog trilera.

Moja bi mala zamjerka bili relativno plošni likovi, no nekako vjerujem da autor niti ne želi da se čitatelj bogzna kako snažno povezuje s njima. Mislim da mu je cilj više bio stvoriti roman u čijoj će se radnji čitatelj izgubiti na popodne ili dva, čiju će priču propitkivati i koja će mu, nakon čitanja, ostati u svijesti zabilježena kao začudna, zanimljiva te… Možda čak i malo uznemirujuća.

Kuća glasova – tajne ljudske psihe

Ono što mi se, uza sve ostalo, jako svidjelo jest i paralelni slučaj na kojemu Gerber radi – osim Hanne, tu je i njegov mali pacijent Emilian koji je vidio nešto strašno – i sad psiholog mora dati svoje stručno mišljenje – govori li Emilian istinu koja potencijalno može uništiti cijelu njegovu obitelj ili izmišlja, potaknut traumama koje je preživio u svom kratkom životu.

…posao Pietra Gerbera bio je još neobičniji: sastojao se od podučavanja djece kako da dovedu u red svoje krhko sjećanje – koje je visjelo između igre i stvarnosti – i da razlikuju ono što je stvarno od onoga što nije. (str. 13.)

Toliko sam se navukla na slučaj malog Emiliana da mi je na trenutke otkrivanje njegove istine bilo bitnije od onog što Hanna Hall ima reći.

Na kraju, svi su ti mali tragovi povezani, svaka rečenica i nagovještaj dio su slagalice toliko složene, a opet toliko jednostavne da ostajemo pomalo zabezeknuti, ali svakako fascinirani čudesnim načinima na koje ljudski um radi i onime za što je sve sposoban da se zaštiti.

Donato Carrisi: Kuća glasova

Ostali naslovi ovog autora:

Donato Carrisi je talijanski autor koji se, nakon studija prava, obrazovao u kriminologiji i bihevioralistici. Redatelj je i pisac scenarija za televizijske serije i filmove. Osim romana Kuća glasova, u nakladi Znanja objavljeni su i romani Šaptač te Pretpostavka zla. Za ovu potonju na našem ste blogu mogli pročitati čak dvije recenzije, a ako su vam ipak nekako promakle, evo i linkova – recenzija 1 i recenzija 2.

Gdje kupiti roman Kuća glasova:

Znanje

Laura Purcell: Korzet

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Korzet: ©Znanje

U klesanju ženskog tijela leži posebna ljepota. Ono mlitavo meso učvrsti se i preobrazi u nešto drugo. Kada je gol, ženski trup je želatinozan krajolik, različitih nijansi. Ali stavite ga u korzet i dobit ćete snagu i oblik. Dobit ćete svojevrstan oklop. … Drži sve vaše rasute dijelove na mjestu. Nema na svijetu takvog odjevnog predmeta kao što je korzet. (Ruth, str. 2016.)

Laura Purcell: Korzet

Korzet

Pomalo dokona dvadeset petogodišnja bogatašica Dorothea voli dvije stvari –  dobra djela i frenologiju. To je naslijedila od pokojne majke, koja se s protestantizma preobratila na katoličanstvo i zbog toga bila izopćena iz visokog društva.

Dotty, dakle, te svoje dvije ljubavi ujedinjuje u dobrotvornom radu sa zatvorenicama.

U tim svojim posjetima vidjela sam mnogo nesretnih žena. Očajnih, usamljenih, gladnih utjehe. Ali nikad nisam upoznala zločinku kao što je bila ona.
(Dorothea, str. 3.)

Tako susreće Ruth, siromašnu šesnaestogodišnju krojačicu optuženu za ubojstvo svoje gazdarice. Ona je, naravno, želi utješiti i navesti na pokajanje, no čak i više od toga, želi joj izmjeriti lubanju i vidjeti je li Ruthina ubojita ćud u njoj upisana.

Frenologija je jedina disciplina koja može objasniti obrasce ponašanja u ovih žena. One su rođene s nagonom da ubiju. Sve je to ondje, ispisano im je na lubanji. Ako se na vrijeme ne poduzmu mjere opreza … one će se predati porocima. Naše društvo griješi što zanemaruje ovu elementarnu znanost. (Dorothea, str. 3./4.)

Dok čeka suđenje, Ruth Dorothei priča svoju mučnu životnu priču i priznaje ne samo jedan – nego brojne zločine koje je počinila – šijući. Ruth vjeruje da može u svoje šavove ušiti ubojite, nasilne misli koje će u najstrašnijim mukama ubiti svoga vlasnika.

„Iglom ne možeš nikome nauditi, Ruth.“ Ruth je lagano nakrivila glavu i pogledala me. A ja sam osjetila kako se ježim, od glave do pete.
„Mislite?“
(Dorothea, str. 11.)

Isprva sumnjičava, Dotty sve dublje i dublje tone u Ruthinu nadnaravnu priču punu boli, grozota, ubojstava, mržnje i šavova. Jer, svu svoju nesreću, jad i bijedu Ruth ušiva u korzete i haljine.

Kako se priča bliži kraju, Dorothea će početi povezivati konce koji svima izmiču. Je li Ruth manijakalna ubojica ili žrtva tragičnih okolnosti? I koja je šansa da njeni korzeti doista, DOISTA ubijaju?

Dorothea

Gotički roman Korzet smješten je u London 19. stoljeća i njegov smrad, bijeda i prljavština izvire iz svake stranice. Baš zato još su očitije razlike između dvije mlade žene koje nam pričaju priču.

Prva je Dorothea, bogata, privlačna, lijepa… Godinama na granici između djevojke i usidjelice, uporno odbija sve udvarače koje joj otac nameće. Zanima je znanost, bolje rečeno, frenologija. Mjestimice djeluje praznoglavo, ograničeno, sputano pravilima ponašanja i društvenim očekivanjima od jedne gospođice. Poglavlja koja nam ona pripovijeda lepršava su, čak i smiješna.

Plosnat nos, plosnat um, kaže se u narodu. Doista, pomislih u tom trenutku, ubilačke misli rijetko more one lijepe i pomodne. (Dorothea, str. 7.)

Jednostavnost života u novcu izvire iz svake rečenice. No i Dorothea ima svoje skrivene tajne i boli, a vjerujte mi, i pametnija je nego to njeni frivolni komentari daju naslutiti.

Život dame u visokom društvu sigurno se može usporediti sa stajanjem u močvari. Prati vas osjećaj kao da tonete, polako ali sigurno. (Dorothea, str. 209.)

Laura Purcell: Korzet

Ruth

Ruth je sušta suprotnost. Ona nije ni glupa ni priprosta, samo neobrazovana. Sva njena nesreća proizlazi iz toga što se rodila kao žensko – da je kojim slučajem bila dječak, nikad se ne bi latila igle i šivanja i sve bi bilo drugačije. Tako, naravno ona misli, jer šivanje vidi kao uzrok svih svojih zala. A u šivanju je bila izvrsna.

Možete živjeti život kroz šivanje; to je ono što ljudi ne shvaćaju. Možete provlačiti iglu kroz tkaninu s bilo kojom emocijom svojstvenom ljudskom srcu, a konac će tu emociju upijati. Možete šivati s nježnošću, možete šivanjem odagnati tjeskobu i prizvati mir… Ali bolje je čekati mržnju. Polaganu, odmjerenu mržnju. Nitko ne može vidjeti da je ondje, da vam vrije u vršcima prstiju, osim vas i igle.
(Ruth, str. 12.)

Njezine osobne tragedije vežu se jedna za drugu. Propast obitelji, prisilan rad, grozomorne scene kojima je svjedočila i jezivi događaji u kojima je sudjelovala igraju se s njezinom krhkom sviješću i ona počinje kriviti sebe, svoje misli i svoju iglu za sve.

Kad otkrije svoju sposobnost ušivanja mržnje u odjeću, nekim se ljudima želi osvetiti, a sredstvo osvete su igla i tkanina. Pri kraju priče čiji mahniti kraj neminovno juri prema čitatelju, Ruth stvara najljepši korzet ikad.

Tog dana zaklela sam se da ću stvoriti nešto snažno poput svog bijesa. Izradit ću nešto više od korzeta, nešto više od običnog odjevnog predmeta. Sašit ću nešto što nijedna sila na svijetu neće moći slomiti. (Ruth, str. 49.)

Korzet – dvije žene, jedna priča

Još otkad sam pročitala Nijeme pratitelje, veliki sam fan Laure Purcell i jedva sam čekala primiti Korzet u svoje ruke! Znala sam otprilike što očekivati i nisam se prevarila, Korzet je uistinu jedinstven, maštovit, dirljiv i mjestimice brutalan roman! Meni nije bio nešto posebno jeziv, no atmosfera nadnaravnog koja lebdi oko Ruth te nedoumica oko toga koliko je njezinih riječi zapravo istina, dovoljne su da se čitatelj osjeti pomalo nelagodno.

Samo vas patnja može natjerati da shvatite što je u životu dobro. (Ruth, str. 171.)

Korzet sam pročitala u manje od dva dana, nisam se mogla zaustaviti! Priča je toliko nova i neobična, uvuče vas u sebe. Očajnički želimo saznati je li Ruth odgovorna za sve te smrti, hoće li biti osuđena na smrt vješanjem. Krije li se doista tajna njezine ćudi u mjerama i izbočinama njene lubanje? Kako će Dorothea riješiti svoje probleme? Hoće li povjerovati Ruth i stati na njezinu stranu?

Kako se kraj približava, priče ove dvije žene isprepliću se više nego što smo mogli i naslutiti. Odjeci Ruthine užasne priče u Dotty bude davno potisnuta sjećanja.
I znate kako inače, kad na knjizi piše da je kraj šokantan i neočekivan, već na pola pogodimo sve? Vjerujte mi, ovdje to nije slučaj! Ne da nisam naslutila kraj, nego nisam bila ni blizu! Na granici između fantazije i zbilje, Laura Purcell ispisala je finale toliko dojmljivo da ćete se nekoliko puta na njega vraćati!

Korzet je roman koji se svakako mora naći na vašoj listi za čitanje jer ima sve – fantastičnu, potresnu priču, izvrsno okarakterizirane likove, mnoštvo tajni, laži i kraj koji briše granice između dobra i zla!

Laura Purcell: Korzet

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Purcell radila je u knjižari gdje se rodila njena ljubav prema pisanju. Osim romana Korzet, kod nas je preveden još i roman Nijemi pratitelji koji sam čitala davno, a još ga se sjećam do u tančine. I za njega imate toplu preporuku! Sličan je Korzetu – također je gotički roman, glavni je lik mlada žena, a ima elemenata nadnaravnog koji se mogu, ali i ne moraju racionalno objasniti. Nijemi pratitelji su, makar meni, bili puno jeziviji od romana Korzet i nisam ga mogla čitati noću, dok sam bila sama u kući.

Gdje kupiti roman Korzet:

Znanje

Jane Sanderson: Pjesma je kriva za sve

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Pjesma je kriva za sve: ©Znanje

Jane Sanderson Pjesma je kriva za sve

Nevjerojatno kako me ova knjiga podsjetila na bezbrižne dane mladosti, prvih ljubavi i rock glazbe. Dakle, ne samo da sam pročitala knjigu, nego sam preslušala sve pjesme glazbene kompilacije koje Dan i Ali šalju jedno drugom. Carol King, Blondie, David Bowie i ostali, uz nježnu ljubavnu priču započetu u tinejdžerskim godinama, toliko su mi  začinili ovaj roman da  je Pjesma je kriva za sve, uz odličnu ljubavnu priču, vrlo inteligentan ljubavni roman koji budi nostalgiju, ali kojeg čitate s osmijehom na usnama.

Daniel

Daniel je novinar i glazbeni kritičar. Netko tko diše, promišlja i živi glazbu. Glazba je njegova  ljubav od kad zna za sebe. A druga je ljubav Allison. Daniel je bio prvi dečko koji je Allison snimio glazbenu kompilaciju. Mladenačka ljubav prekinuta je naprasno jer Allison je otišla. Naglo, bez objašnjenja, bez pozdrava. Dan se uvijek pitao zašto je Ali pobjegla, nikad ne znajući mnogo o sitnicama i drami njezina svakodnevnog života. Nije bilo lako, ali Dan je prebolio. Glazba ga je liječila i hranila. Godine su prošle. Od Allison nigdje ni traga.

Odrasli Dan i dalje se bavi samo glazbom. Dobro, tu je i obitelj, supruga Katelin i sin Alex koji je otišao na studij. Dan i dalje živi u kišovitom i hladnom Sheffieldu, ali ni ne pomišlja da negdje ode. To je grad njegovog odrastanja i mladosti. Grad u kojem je zavolio glazbu. I nikad više vjerojatno ne bi ni čuo za Allison da mu u ruke nije došla informacija o spisateljici Ali Connor. Dan ne može vjerovati. “Njegova“ Allison postala je poznata književnica i živi u Australiji. Sad se zove Ali.

Daniel odluči zapratiti Ali na Twiteru. Tako počinje njihova glazbena korespondencija. A ona vodi sve do susreta…

Dan je u svojim mislima držao Ali Connor, lagano, konstantno, i ako to jest bilo licemjerje njemu nije izgledalo tako, i ako to jest bila nevjera, nije imao dojam da radi nešto loše. str. 152.

Allison

Dok je Danijel imao sve, sređenu obitelj i prijatelje koji ga vole, Allison nije imala ništa. Prljav i neuređen stan, vječno pijana majka koja je dovodila nasilne muškarce, financijska oskudica i život u nespokoju karakteristike su Allisonina odrastanja. Jedina joj je utjeha bio stariji brat Peter. Nakon groznog iskustva u roditeljskom domu, Allison odluči pobjeći što dalje može. Ne oprostivši se ni s kim osim s bratom, Allison napušta Sheffield. Putuje po Europi nekoliko godina. Na jednom od tih bjegova upoznaje mladog liječnika Michaela. Zakopavši ljubav prema Danielu duboko u srce, odlazi u Adelaide, udaje se za Michaela i dobiva dvije kćeri, Stellu i Theu. Postaje Ali i piše knjige.  Jedna od njih postiže međunarodni uspjeh. Ni ne sluti da će glas o njoj doći do Daniela. A sve ostalo je povijest…

Ja sam tvoj život spasila jedanput, ali ti si moj spašavao svaki dan, i sad kad sam otišla, želim da znaš da te volim. str. 280.

Pjesme idu preko oceana

Dan i Ali započinju komunikaciju koja je naprasno  prestala prije trideset  godina. Ali to nije bilo kakva komunikacija. To je glazbena komunikacija ili bolje rečeno, glazbena kompilacija koju stvaraju tako da šalju pjesme jedan drugom naizmjenično, sjećajući se svih dobrih pjesama koje su obilježile njihovu tinejdžersku ljubav. Pjesme – neke nove, neke stare  putuju preko oceana i vremenskih zona, sve dok jedno od njih ne prekrši pravilo i ne pošalje poruku koja će promijeniti sve…

Bez riječi, bez poruke. Samo pjesma, koja govori sama za sebe. str. 53.

Dojam o djelu

Ovaj bi se roman po meni mogao komotno zvati „Život kao glazbena kompilacija“. Likovi su toliko stvarni, realistični, da nisam mogla prestati čitati kad sam započela. Podsjetila me na mladenaštvo, nesretne ili sretne (kako za koga) prve ljubavi, izlaske i život kada je sve uistinu bilo pjesma. Možda zato što sam te 1979e  bila sličnih godina kao  Dan i Ali, ili zbog toga što je to bilo doba i moje glazbene osviještenosti, ne znam zašto, ali ova me  knjiga stvarno takla.

Dva glavna lika predodređena su da budu zajedno. Cijela knjiga vodi tome. Nažalost, kao i u životu, iza sretnih ljudi najčešće ostaju i oni nesretni. To je život. Uvijek na kraju ostane malo gorčine.

Najviše od svega me oduševio koncept knjige. Glazba kao poruka univerzalne ljubavi koja ne zna daljine, ne zna za udaljenost među kontinentima, kulturama , svjetonazorima.

Ideja da glazba nadilazi vrijeme bez obzira radi li se o rocku, popu, countryu  ili klasici i odvodi nas na ona mjesta, nekad zaboravljena, ostala u kutku naše svijesti i onda izvučena na površinu, čini mi se tako briljantno iskorištena da sam, premda ljubavni romani nisu moj primarni izbor, ovom knjigom bila naprosto oduševljena.

Velika preporuka za čitanje. Uživat ćete u ovoj divnoj knjizi.

Jane Sanderson Pjesma je kriva za sve

O autoru


Jane Sanderson rođena je u Južnom Yorkshireu 1962. Studirala je engleski jezik na Sveučilištu Leicester, a nakon diplomiranja postala je novinarka. Nakon niza poslova u lokalnim novinama pridružila se BBCu.

Njezin najnoviji roman, Pjesma je kriva za sve (Mix Tape), objavio je Transworld. Jane živi sa svojim suprugom, novinarom i autorom, u ruralnom Herefordshireu. 

Gdje kupiti:

Znanje

Melanie Guyard: Tihe duše

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2021.

Naslovnica knjige Tihe duše: © Znanje

Mélanie Guyard Tihe duše

Ima li svaka obitelj svog kostura u ormaru? U knjizi Tihe duše oni ispadaju iz svakog ugla. Roman je to koji nosi tajnu čuvanu gotovo 70 godina. Spoj dviju generacija, bake i unuka, koji svatko iz svog vremena pričaju priču. Priča je započela u Drugom svjetskom ratu, a završava u sadašnjem vremenu i predstavlja napetu  i živopisnu scenu na gotovo svakoj stranici romana. Tihe duše je dobro napisan roman s likovima snažnih karaktera, ritmičan i lijepih rečenica od kojih svaka ima težinu.

Kad nemamo prirodnu obranu stvorimo je na drugi način. str. 218.

Loïc

Nakon neuspjelog braka i redovitih posjeta psihijatru, Loïc Portevin ne uspijeva sastaviti komadiće svog života. Prestao se truditi da zadrži iluziju braka i vraća se majci i bratu. Ni s majkom se nikad nije najbolje razumio, ona mu je uvijek bila nepoznanica. Majka mu je žena koja je radila tisuću poslova, a ni muškarce nije znala sretno odabrati. Danas ona ima uređen život s mlađim sinom i Loïc osjeća da ni tu ne pripada.

Kako bi ga nekako zabavila, majka ga šalje u Berry, selo u blizini Pariza, da očisti bakinu kuću koju je naumila prodati. Baka Héloïs preminula je prije nekoliko godina i Loïc je se vrlo slabo sjeća. Odlazak iz Pariza na selo Loïcu se činila spasonosna ideja. Došavši u Berry, upoznaje ne baš gostoljubive mještane, ali i simpatičnu policajku Mathilde.

Bakina kuća malo po malo osvaja Loïca koji prilikom pražnjenja tavana kuće svoje preminule bake pronalazi njezinu dugogodišnju korespondenciju s izvjesnim J.

Njegova znatiželja postaje sve veća s obzirom na činjenicu da nikada nije saznao tko mu je djed. Loïc odluči istražiti bakinu tajnu.

Héloïs

Godina je 1943. Héloïs ima dvadeset i jednu godinu kada u njezino selo dolaze njemački vojnici. Trebalo je to biti samo kratko zadržavanje, ali ispalo je drugačije. Seoski mladići među kojima je i Héloïsin brat Jean u namjeri da provedu otpor potaknu strašnu osvetu Nijemaca. Devetero ljudi je streljano. Od tog dana, svi oni koji imaju posla s Nijemcima obuhvaćeni su kolektivnom mržnjom i vrijeđanjem, a na njihove se obitelji upire prstom. Stoga je Héloïsino druženje s mladim Franzom naišlo na osudu cijelog sela, obitelji, prijatelja i  Héloïsinog bivšeg zaručnika.

Tajnu su znali samo Héloïs i Jean, a oni je neće nikome reći. Kad Héloïs ostane trudna, pakao za nju tek počinje…

Héloïs je umorna od objašnjavanja muškarcima stvari koje trebaju shvatiti. Umorna je od preuzimanja njihovih odgovornosti. str. 184.

Mélanie Guyard Tihe duše

Dojam o djelu

Rat je stanje u kojem su reakcije i ponašanje ljudi potpuno drugačije nego u „normalnom“ životu. Stoga je pitanje krivnje i oprosta vrlo specifično i osobno. Ljudi su skloni optuživati, vrijeđati i mrziti bez pravog povoda. U ratu je to sve više potencirano.

Héloïs je prava heroina. Prezrena od svojih, ošišana od strane svojih mještana zbog prijateljstva s Nijemcem nakon što je zatrudnjela, tragičan je lik ove knjige. Tajnu koju ima nije otkrila nikome do kraja svog života. Tajanstveni J. s kojim je razmjenjivala pisma ostao je nepoznat sve dok se nije pojavio Loïc i zainteresirao za bakina pisma kako bi možda otkrio trag svog djeda.

Tihe duše lijepo je napisan roman usprkos teškoj temi. Rasplet me, moram priznati, malo iznenadio jer sam očekivala skroz nešto drugo. Priznajem da mi se nije  pretjerano ni svidio, ali to ne umanjuje vrijednost ovog romana. Jaki ženski lik Héloïs majstorski je  napisan i nosi cijelu knjigu.

Iako je sličnih tema obrađivanih u literaturi bilo i ranije, Tihe duše svojom dirljivošću i poetičnošću osvajaju srca čitatelja.

Ako želite pročitati roman slične tematike, bacite pogled na našu recenziju romana Dječak iz Toskane.

Zapeli su ovdje, već mjesecima, odsječeni od vijesti, ne radeći ništa osim sanjareći. Kao i svi vojnici, i oni sanjaju o povratku svojim najdražima, ognjištu. Ovo ratno ih već dugo ne grije. Duše su se ohladile. str. 148.

O autoru

Mélanie Guyard, rođena 1981., profesorica je biologije u jednoj školi u pariškoj regiji. Pod pseudonimom Andoryss napisala je scenarije za desetak grafičkih romana i objavila nekoliko romana za mlade. Tihe duše njezin su prvi roman za odrasle.

Gdje kupiti:

Znanje