Nakladnik: Fraktura, 2024.
Naslovnica knjige Soba za djevojčice: ©Fraktura
Jedna prkosna, ali bespomoćna maturantica; jedna nerealizirana, nesretna i depresivna razrednica; jedna zaposlena i i umorna mama i jedna brižna sestra glavne su protagonistice ovog romana. Postoje i muškarci, naravno, ali oni su periferni dio koji ovom ženskom kvartetu ne donosi ništa dobra.
Baš mi se svidjela ova „ženska“ knjiga. Likovi su svakodnevne žene, situacije koje nisu ništa nova, tuge koje su tako poznate, naše.
Mlada maturantica nakon prekida s dugogodišnjim dečkom, u očaju i pijanstvu, nesmotreno ulazi u beznačajan flert u kojem se dogodi dijete. Nije to nešto što se ne događa u svijetu u kojem živimo. Ni ljutnja mame koja sama podiže Evu i Saru radeći po cijeli dan, ni pomoć razrednice koja traži razumijevanje kolega u zbornici kako bi Eva ipak maturirala. Sve je to očekivano i ljudski. Sve dok se ne popne jednu stepenicu više.
Eva i Nikolina
Eva je učenica, a Nikolina razrednica. Eva, maturantica, neposredno pred kraj školske godine otkrije da je trudna. Dugogodišnja veza s Karlom nije završila kako se nadala. Eva je razočarana i očajna, ali to znaju samo njezine prijateljice. Njezina slika na društvenim mrežama i dalje je spoj smijeha, zabave i divljih tuluma. Ipak, suočena sa zaostacima u školi i mogućim padom razreda, povjerava razrednici da je trudna.
I sad će baš ona dobiti dijete. To ne bi trebalo biti tako, krivo je i nepošteno i nema boga koji će ovo izvesti na dobro. str. 41.
Una i Sara
Una je zaposlena i umorna samohrana mama koja odgaja dvije djevojke. Nema razumijevanja za Evinu trudnoću, ali brižna ju Evina sestra, Sara, umiruje. Nakon svađe, Eva napušta obitelj, a slamku spasa pruža joj razrednica koja nudi sobu u vlastitom domu. Tamo je za Evu uredila sobu za djevojčice.
Trbuh je velik, ali je velika i beba, i soba ta djevojčicu nudi malen prostor za uzmak. str. 113.
Dojam o djelu
Najzanimljive su mi u ovom romanu, ako ostavimo po strani trudnu maturanticu, dvije žene. Rastavljena razrednica s nebrojenim pokušajima začeća djeteta, što je i presudilo krahu njezina braka, i umorna samohrana majka, opterećena egzistencijalnim problemima i nedovoljnom prisutnošću u životu svojih kćeri.
Za profesoricu, primanje djevojke u svoj dom kako bi sačekala rođenje djeteta, predstavlja sve ono propušteno i nerealizirano u vlastitom životu. Želju za djetetom i dugogodišnju čežnju za majčinstvom kompenzirat će prisustvom bebe u vlastitom domu. A onaj umišljaj, ali nikad neizrečena želja, da joj djevojka povjeri dijete na skrb kao rješenje svojih problema, tinja u Nikolini cijelim romanom. I nije joj za zamjeriti. Tu čežnju za djetetom znaju sve one žene koje je nisu ostvarile.
S druge strane Una, Evina majka, nema ni trenutka praznog hoda. Nije sretna sa situacijom u kojoj se našla Eva i nepromišljeno potakne Evu da ode iz kuće. Una je cijeli život usmjerena na održivost svoje male obiteljske zajednice, ali je zaboravila da je odgoj i prisutnost, i razgovor, i slušanje, i rješavanje problema. Ali ona uviđa svoje greške. Bez obzira na sve nedostatke, ona je mama.
Svakako, Soba za djevojčice nudi vrlo zanimljivu priču i napetu psihološku analizu ženskih likova. One upravljaju svojim odlukama, bez obzira na to koliko su te odluke u određenom trenutku dobre ili loše za njih. Ženski su likovi jaki jer su spremni snositi posljedice za svoje pogreške.
Dobiješ stan, dobiješ finu cimericu koja te služi i hrani radi, ne znam, vlastita dobra, čega li? Jesi li se zapitala što je toj ženi na umu, zašto ona to radi. str. 70.
O autorici
Korana Svilar (Zadar, 1982.) književnica je, nastavnica hrvatskog jezika u zagrebačkoj XII. gimnaziji, prevoditeljica i kulturna djelatnica. Supruga je i majka trima djevojčicama, a pomajka jednoj. Iako je napisala već nekoliko zapaženih knjiga kao Korana Serdarević, ovo je prva knjiga koju potpisuje kao Korana Svilar.