Kategorija: Fraktura

Objavljeno

Eva García Sáenz de Urturi: Anđeo grada

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana Anđeo grada: ©Fraktura

Prevela Silvana Roglić

Anđeo grada – prije

Anđeo grada počinje gotovo točno tamo gdje prethodni nastavak, Crni časoslov, prestaje. Tako da, molim vas, ne čitajte ovaj roman prije Časoslova. Ako želite pohvatati sve konce, kojih ima more sinje, čitajte po redu.

A ako niste čitali Časoslov, nemojte čitati ni ovaj osvrt. Pokušat ću pisati bez većih spoilera, ali ne mogu jamčiti da mi se poneki negdje neće sakriti.

Anđeo grada počinje na neku vrstu baskijskog Halloweena. U tom mračnom, maglovitom ugođaju paljenja svjetla u bundevama, bivši inspektor Kraken dobiva poziv.

Što se mene tiče, bilo je potrebno još nekoliko smrti ili za dlaku izbjegnutih smrti onih koje sam volio kako bih se uvjerio da na čelu nosim poljubac smrti i prenosim ga svojim najbližima. (str. 16.)

Anđeo grada

Zove ga prijateljica i inspektorica u Odredu za zaštitu baštine, Mencia Madariaga i poziva u Veneciju. Naime, maleni tamošnji otok je u plamenu, nestala je hrpetina knjiga neprocjenjive važnosti, u požaru su pronađena tijela… A od nekoliko Unaiju veoma važnih osoba nema ni traga ni glasa. Te su osobe – začudo – zadnji put viđene baš u Veneciji.

Opet započinje inspektorova utrka s vremenom. Ovaj put, ona ga vodi prelijepim uličicama i kanalima Venecije.

Kada na zgarištu pronađe porculanskog anđela, jasno mu je da netko želi da baš on istražuje slučaj.

Tijekom tih prvih nevinih dana još ne znaš… da je ruka usuda već počela stezati krug oko tebe. Još ne znaš da će te zatočiti i da ćeš žaliti do kraja života. (str. 25.)

Je li to Kaliban, ubojica doživotno zatvoren zbog svega što je napravio u prethodnom romanu? Ili je to netko puno bliži našem inspektoru?

Unai susreće osobe za koje je mislio da ih više nikad neće susresti.

Eva García Sáenz de Urturi: Anđeo grada

Volim

Što mogu. Od prvog trenutka kad sam oči položila na prvu rečenicu serijala o inspektoru Krakenu, nepovratno sam se zaljubila. Ovo je moj serijal, onaj čije nastavke kupujem bez razmišljanja. Unai je moj lik, onaj čije dramatične, turobne i zapetljane avanture pratim diljem Europe.

I koliko god ovaj serijal imao nastavaka, pobožno ću ih čitati i s ljubavlju odlagati na posebno mjesto na polici.

Dakle, sve vam je jasno. Naravno da preporučujem roman Anđeo grada! Naravno da sam uživala ko glupača čitajući!

Ovo je prvi put u tvojem životu da osjećaš da imaš sve i svakoga jutra … pitaš se, mrtva od straha, koju ćeš cijenu morati platiti za toliku sreću. (str. 136.)

Priča je ispripovijedana u dvije vremenske linije, 1992. godine i trideset godina kasnije, 2022. Obje su mi jako dobre i na kraju se, naravno, spajaju u jednu. Radnja je odlična, sve ono što biste i očekivali od Eve Garcie… Imamo zagonetni požar, zagonetne smrti. Imamo staru venecijansku vendettu, a to je jedan od najzanimljivijih dijelova romana! Imamo skrivene obiteljske tajne, veze koje će prvi put ugledati svjetlo dana i slučaj koji je puno više od onoga što se na prvi pogled čini.

Ljubav Krakena i bivše načelnice Albe raspliće se baš onako kako sam i priželjkivala, njegova obiteljska situacija također. Za razliku od Crnog časoslova, koji mi je bio prilično težak i zahtjevan za čitanje, s Anđelom nisam imala taj problem! Slučaj nije jednostavniji, ali je čitljiviji i manje zakučast. Razumljiv je i mi se doista uživljavamo u sve ono što se događa pred našim očima.

Što kažu drugi?

Premda mnogi osvrti pišu da je priča o Krakenu sažvakana i do kraja iskorištena, meni je stvarno bila odlična, bolja nego Časoslov. Što mogu, on je tako zabavan lik, a priče uvijek imaju ono što najviše volim – ubojstvo i legende. Ovaj put poprište svega nije Vitoria, nego Venecija, koja pruža još efektnije kulise za zločine obavijene tajnama i mitovima iz prošlosti.

Isto tako, ponegdje pišu da to više nije to, da Kraken više nije onaj koji je bio. To je donekle istina, ali ne smeta mi. Milijun je puta naglašeno da se povukao iz posla i traži mirniji život. Imajući da umu rasplet njegove privatne situacije (wink, wink), nadam se da će nam se u eventualno sljedećim romanima vratiti onaj dobri stari Kraken kojeg smo upoznali i zavoljeli u Šutnji bijeloga grada. Zasad, meni je drag i ovaj Unai, svakako je zadržao dozu dramatičnosti u izražavanju koja me svaki put nasmije.

Eto, to je to. Nadam se da ćete čitati, da će vam se svidjeti baš kao i meni te da ćete ostati vjerni ovom neobičnom inspektoru i njegovim mističnim slučajevima koji mirišu na stari papir, tintu i drevnu prošlost.

Eva García Sáenz de Urturi: Anđeo grada

Ostali naslovi ove autorice

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.

Trilogija se sastoji od sljedećih naslova:

Nakon ove trilogije, autorica nastavlja serijal o inspektoru Krakenu romanom Crni časoslov (link je u prvom odjeljku).

Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.

Gdje kupiti roman Anđeo grada

Fraktura

Objavljeno

Malin Persson Giolito: U tvojim rukama

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica knjige U tvojim rukama: ©Fraktura

Prevela Sandra Ljubas

Malin Persson Giolito U tvojim rukama

U tvojim rukama potresna je knjiga o gorućim društvenim problemima koji uključuju imigracijsku politiku, otuđenost obitelji i ekonomsku nejednakost. Sve to omogućilo je bujanje maloljetničkih bandi u suvremenoj Švedskoj. Nažalost, nije to problem samo u skandinavskim zemljama. Čitajući knjigu, odmah znamo tko je povukao okidač, ali postavlja se pitanje – tko je odgovoran? Roditelji, škola, država, zakon?

Ono što danas radimo nije dovoljno. Bande su nam potpuno izmakle kontroli. Imamo više pucnjava nego ikad. Djeca ubijaju djecu. str. 181.

Dječaci

Premda jedan živi u sirotinjskom imigrantskom dijelu grada, Varingeu, a drugi u bogatijem, domicilnom Ronnvikenu, to nije spriječilo dječake Billya i Doggea da se druže. Upoznavši se na igralištu koje dijeli dva naselja kao šestogodišnjaci, nije bilo dana da ga nisu provodili zajedno.

Od dječjih nestašluka, preko markiranja iz škole i krađa u obližnjem supermarketu, Billy i Dogge se, kako godine prolaze, pretvaraju u mlade kriminalne prijestupnike poznate lokalnoj policiji.

Njihove aktivnosti uočava i šef lokalne bande Mehdi koji polako uvodi dječake kao kurire u svoju kriminalnu hobotnicu. Billy i Dogge isprva su impresionirani jer osjećaju da konačno negdje pripadaju. S vremenom, postaje im jasno da u bandu nije teško ući, ali ne možeš lako izaći. Zapravo, ne možeš uopće izaći. Živ.

Obitelji

Billy živi s majkom Lailom te bratom i sestrama nakon što je otac, alkoholičar, napustio obitelj. Premda je majka topla i brižna, Billy osjeća da mora podnijeti teret glave u obitelji. Dogge i društvo na ulici su puno zanimljiviji nego vlastita obitelj. Dogge odrasta u boljim materijalnim uvjetima, ali osim vječno pospane majke i nezainteresiranog oca, nema emocionalnu povezanost s roditeljima. Ima samo Billya, kojeg voli.

Ja nemam obitelj. Imam samo tebe. str. 342.

Dojam o djelu U tvojim rukama

Knjiga je vrlo realistična, društveno aktualna i upozoravajuća. Ambiciozna je to priča o adolescentskom nasilju, životu na ulici, restriktivnoj imigracijskoj politici, korumpiranim političarima i javnosti koja ne pronalazi način kako reagirati na rastuće nasilje mladih.  Odsutni očevi i nemoćne majke predstavljaju obitelj koja malo-pomalo prestaje funkcionirati. Lokalne bande preuzele su “odgoj” maloljetnika i provode ga po svojim mjerilima, a vlast, policija i država nemaju odgovor na to.

U tvojim rukama knjiga je koju bi doslovno trebali pročitati svi. Roditelji, nastavnici, školski savjetnici i socijalni radnici. Malin Persson Giolito napravila je sociološki presjek razvijenog zapadnog društva danas.

Postavlja se pitanje: Imamo li vjerodostojan i jasan odgovor na nasilje među mladima? Odgovor je tužan i potresan: Nemamo.

Roditelji su zakazali, reći ćemo. To je istina, ali osjećaj odgovornosti kod roditelja istovremeno se poklapa s osjećajem bespomoćnosti. Sustav ne pomaže jer su preventivne akcije nedostatne, a reakcije prespore.

Malin Persson Giolito U tvojim rukama

Iako se na prvi pogled čini kao priča o kriminalu, autorica fokus prebacuje na odnos dviju majki i sinova te na utjecaj okoline i društvenog sustava. Kroz njihove perspektive roman postavlja pitanje koliko roditeljska ljubav može biti zaštita, a kada postaje opravdavanje pogrešnih postupaka.

Kraj romana posebno mi je tragičan jer ne donosi jasne odgovore. Ne osjećate pobjedu društva nad onim lošima, niti sustavno rješenje problema mladih na ulici. Osjećate samo grubi realizam. Zbog toga je knjiga vrlo vjerodostojna. Uostalom, spisateljica je i sama pravnica i jako dobro upoznata s funkcioniranjem sustava.

Pa sam to učinio. Učinio sam što je rekao. Ja sam samo dijete. str. 56.

O autorici

Malin Persson Giolito švedska je spisateljica i pravnica rođena 1969. u Stockholmu. Diplomirala je pravo na Sveučilištu u Uppsali 1994. godine i isprva je radila na Sudu Europske unije u Luksemburgu. Od 2008. objavila je pet romana, od kojih je najveći uspjeh postigao Živi pijesak (2016.). Roman je osvojio brojne nagrade, proglašen je najboljim švedskim krimićem 2016. te najboljim nordijskim i najboljim europskim krimićem 2018. godine. Prema njemu je snimljena i istoimena televizijska serija (Quicksand, Netflix, 2019.).

Gdje kupiti:

Fraktura Publika

Objavljeno

Marina Vujčić: A onda je Božo krenuo ispočetka

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana A onda je Božo krenuo ispočetka: ©Fraktura

Marina Vujčić: A onda je Božo krenuo ispočetka

A onda je Božo krenuo ispočetka

Jednog dana, apsolutno ničim izazvan, sredovječni Božo sjeda na vlak i iz učmale sredine svoga gradića blizu Splita kreće u Zagreb.

Prislonio je glavu na plišani naslon sjedala i pusto da ga ritam vožnje uljulja. Bio je siguran da bi mu, kad bi sad zaspao, prva misao nakon buđenja bila novi život – prazna ploča koja tek čeka da bude ispisana. Uzbuđivala ga je pomisao na to buđenje. (str. 11.-12.)

Iza sebe ostavlja svoj dotadašnji život. Suprugu Klaru, o kojoj promišlja tako da imamo dojam da je nikad nije ni volio. Siguran, ali nezanimljiv posao dobiven preko veze. Dosadan gradić u kojem svi znaju sve o svakome. A onda je Božo krenuo ispočetka – ukrcao se na taj vlak, krenuo u novi, veliki grad.

Prvi put, nakon godina i godina življenja istog života, Božo osjeća da je slobodan. Put je pred njim, nov i nepoznat! Sve se može dogoditi.

Znalo mu je proći kroz glavu, prije, da osim smrti ništa nije neizbježno, ali nikad nije imao hrabrosti to dokazivati. Sad može sve što poželi – a trenutačno želi jaku kavu s mlijekom. (str. 13.)

Možda napokon može biti ispunjen i sretan!

Kako to?

Nije li fascinantno kako nam se može svidjeti roman u kojem nam se ne sviđa baš niti jedan jedini lik? A glavni nam se lik sviđa najmanje…

S ovim romanom upravo je to slučaj, barem evo kod mene. Od prvog trenutka, od otvaranja korica pa do iščitavanja posljednje rečenice, Vujčićkin nepogrešiv, polagan, melankoličan stil natjerao me je da se zaljubim. U divne rečenice, u rijetke i nezanimljive događaje, u čitav roman(čić)… Ali ne i u Božu. Bože, nikako u Božu! Rijetki su, valjda, autori koji savršeno osmisle toliko nesavršen, mlak lik. Božo mi je grozan. Frustriran, sebičan, nezadovoljan… Jedna od onih osoba koja i drugima upropasti dan. Intelektualac toliko  „ufuran“ u svoje misli da ne razumije kako je ograničen. Uglavnom…

A onda je Božo krenuo ispočetka jako je dobar roman, unatoč svemu onome što se između njegovih korica događa. To jest, ne događa.

Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto. Nikad dosad. (str. 37.)

Marina Vujčić: A onda je Božo krenuo ispočetka

Božo

Pa krenimo i mi ispočetka. Gospodin Božo oduvijek je uzoran momak. Završio je filozofiju, unatoč općem razočaranju roditelja. Oženio je marljivu knjižničarku, radio stabilan posao. Svakog se jutra iznova ustajao i svaki je dan živio jedan te isti dan. Dok mu valjda nije prekipjelo. Odlučio je sve ostaviti iza sebe i krenuti dalje.

Konačnost mu je bila jasnija nego ikad prije. Više nije mogao umaknuti osjećaju da je sve vrijeme koje slijedi, od trenutka kad se ukrcao na vlak – njegova posljednja prilika. Samo, posljednja prilika za što? Što uopće želi učiniti sa sobom i svojim životom? (str. 63.)

Iako ni sam ne zna što traži niti čemu se nada, zna od čega bježi. Odnosno, da biste razumjeli Božin lik i djelo, morat ćete pročitati roman. Sve što vam napišem bit će vam nejasno, ali zapamtite ovo. Božo ne bježi. On je od onih likova koji se udaljavaju laganim korakom. Između svih boja na svijetu, on bi bio siva. Božo nije lik za prejake osjećaje. On je jedna gotovo potpuno ravna crta. A onda se iskrca u Zagrebu…

Hit-roman A onda je Božo krenuo ispočetka

Osim likova, sve mi se svidjelo! A svidjelo mi se i to što mi se likovi nisu svidjeli!

Cijela ta atmosfera beznađa i nesreće koja se malo-pomalo mijenja u šljokice i vatromet! Izvrsno! Rekla bih još ponešto o tome, ali ne želim vam pokvariti kraj (koji nije ono što mislite – eto, rekla sam!).

Osvijestio je taj osmijeh koji je počeo nositi… osjećao je da dolazi iznutra… Iako su razlozi za osmijeh u njemu još uvijek bili prigušeni, samo napola osviješteni, osjećao ih je i oslobađao, pa se osmijeh ustalio u njegovim očima izvirući na površinu kao životinjica koja je dulje vrijeme provela u mraku kartonske kutije pa se sad privikava na dnevno svjetlo. (str. 91.)

Najviše mi se svidjela temeljna ideja romana – bar mislim da je to temeljna ideja… Marina Vujčić postavlja nam egzistencijalno pitanje o kojem svakako valja razmisliti.

Naime – možemo li pobjeći sami od sebe? Utječe li mjesto na kojem se nalazimo (geografija), na ono što DOISTA jesmo? Ovisi li sreća pojedinca o vanjskim uvjetima ili o onome što se zbiva unutra?  Što ja mislim – možete pogoditi jer me poznajete. Kako završava roman, ne trebam vam reći, duboko u sebi – znate.

…ništa se ne pomiče, ne zbiva, ne mijenja, ne gradi i ne raspada – a njega prožima gotovo zaboravljen osjećaj življenja, osjećaj da se događa nešto bitno i moćno, nešto ispunjujuće. Jedini događaji koji se računaju su oni u nama, iznutra. Jedino ono što osjećamo ide na naš životni konto – sve ostalo je fasada vidljiva drugima, iza koje se događa naš pravi život. (str. 143.)

Preporuka za kraj?

Preporuka ovaj put neće biti ono „čitajte“ ili „ne čitajte“, jer već znate da Marina Vujčić ne može napisati nešto za što ću vam reći da ne čitate. Nisam luda!

Preporučit ću vam sljedeće – nemojte biti kao Božo. NEMOJTE. BITI. BOŽO.

I još nešto, ponekad smo mi problem. Nije to lako čuti, ali tako je.

I nikad nije kasno početi ispočetka.

Marina Vujčić: A onda je Božo krenuo ispočetka

Ostali naslovi ove autorice

Marina Vujčić autorica je koja me oduševila početkom 2025. godine, kada sam pročitala njezinih 365 rečenica. Ne znam postoji li knjiga koja me toliko dirnula…

Osim spomenute, pročitala sam još i Sigurnu kuću, malo remek-djelo domaće književnosti, a kolegica je čitala i Pedeset cigareta za Elenu.

Marina Vujčić stalno je ime moje TBR liste i mislim da ću je svakim novim pročitanim djelom voljeti malo više.

Gdje kupiti roman A onda je Božo krenuo ispočetka

Fraktura

Objavljeno

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana Crni časoslov: ©Fraktura

Prevela Silvana Roglić

Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima.
Eto, tu započinje moja priča. (str. 7.)

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Crni časoslov

I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.

Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.

Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)

Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.

Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti?
Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“ (str. 71.)

Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…

Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti.
(str. 139.)

Otkad je ovo tetralogija?

Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.

Otkad je ovo tetralogija?

No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.

I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas.
Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život.
(str. 182.)

Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.

Časoslov, crni časoslov

Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.

Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.

Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)

Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje. 

Od mene preporuke!

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ostali naslovi ove autorice

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.

Trilogija se sastoji od sljedećih naslova:

Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.

Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.

Gdje kupiti roman Crni časoslov

Fraktura

Objavljeno

Lars Kepler: Mjesečar

Nakladnik: Fraktura 2025.

Lars Kepler Mjesečar

Naslovnica knjige Mjesečar ©Fraktura

Prevela sa švedskog: Lana Momirski

Ako imate problema sa spavanjem ne čitajte Mjesečara. Naravno, ovo je šala, ali činjenica je da su ovaj put bračni par Alexandra Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, autori poznatiji kao Lars Kepler posegnuli za malo istraženim poremećajem spavanja poznatijim kao somnambulizam kao okosnicom svog novog romana Mjesečar.

 Somnambulizam, odnosno mjesečarenje ubraja se u parasomnije, smetnje ponašanja koje se događaju tijekom spavanja. Mistika i doza tajnovitosti koji taj poremećaj nosi pokazali su se dobitnom kombinacijom zbog tanke granice između stvarnosti i noćne more koji je dvojac Lars Kepler vješto iskoristio.

Hugo

Uspavanog mladića budi policija u kamp-kućici punoj krvi i raskomadanih dijelova muškog tijela. Hugo Sand ima sedamnaest godina i ničega se ne sjeća. Ni što radi, ni kako je dospio tamo. Policija ga privremeno pritvori jer drugi svjedok ne postoji. Hugo je jedini osumnjičeni za ubojstvo muškarca. Otac dječaka, poznati književnik i njegova pomajka potvrđuju da Hugo pati od teškog poremećaja spavanja i da se liječi u uglednoj klinici.

Trebam li angažirati odvjetnika? Hugo ima samo sedamnaest godina, pretpostavljam da imam pravo znati zašto je moj sin uhićen.

Osumnjičen je za ubojstvo, odgovori policajka.str.26

Inspektor Joona Linna

Policija angažira inspektora Joona Linna da rješava slučaj. Instinkt mu govori da nije sve tako jednostavno. S obzirom da se Hugo ničega ne sjeća inspektor ga odluči podvrgnuti hipnozi kod svog prijatelja, stručnjaka za hipnozu, Erika Mariji Barka. Joona i Erik moraju uroniti u sjećanja mladog Huga kako bi otkrili istinu je li Hugo počinitelj ili svjedok. Međutim, dok je Hugo u pritvoru događa se novo zvjersko ubojstvo. Joona shvaća da se radi o serijskom ubojici. Rijetki preživjeli svjedoci spominju ženu sa sjekirom, a Joona gubi bitku s vremenom u nastojanju da hipnozom uđe u Hugov um kako bi saznao što je Hugo zapravo vidio.

Tvoja se sudbina pečati ovdje i sad. str.481.

Dojam o djelu Mjesečar

Mjesečar se temelji na neodređenom strahu o nepoznatom što je pisac vješto iskoristio. Mjesečarenje, pogotovo teški oblik koji izaziva noćne more idealna su pozadina ulazak u ljudsku podsvijest i vrlo su intrigantna tema za čitatelja.

Mjesečar je deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni. U ovom romanu susrećemo s inspektorom Joona Linnom ovaj put bez njegove najdraže suradnice Sage Bauer koja se oporavlja od posljedica posljednjeg slučaja. Jonna Linna je omiljeni Keplerov lik. Linna je preživio nebrojeno privatnih i poslovnih trauma, a njegov svijet je sumoran i tužan, ali to mu ne smeta da bude učinkovit. Premda je ponekad nešto sporiji u djelovanju, njegov um je poslovično britak i sklon uočavanju i najmanjih nesavršenosti u istrazi zločina.

Keplerov stil pisanja, kao i obično, podsjeća na vožnju u luna parku. Tempo je brz tempo, a sadržaj krvav i šokantan. Na momente Kepler u nekim dijelovima prelazi granicu pa vam se čini da gledate film koji je iz kriminalističkog prešao u horor i želite se pokriti dekom po glavi.

Knjiga je zarazna, ali na trenutak stvarno jeziva s puno krvavim detalja (ako to ne volite jednostavno preskočite). Ipak čitatelj je cijelo vrijeme svjestan da se radi o fikciji i da prati gotovo filmsku potragu za aktivnim serijskim ubojicom. Pitanje je samo: Što ga pokreće?

Mjesečar je na tragu ostalih Keplerovih romana. Ako ste strašljiviji, čitajte s upaljenim svjetlom. Ono što se nikako ne može osporiti je majstorski talent Keplera za stvaranje najnapetijih zločinačkih priča.

Lars Kepler Mjesečar

Ako vas je ova knjiga zainteresirala bacite pogled i na ostale Keplerove romane.

Lazar

Dvostruki čovjek

Pronaći ću ključ

O autoru

Alexandra Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autori su  koji pišu pod pseudonimom Larsa Keplera, Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Mjesečar je njihova deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni.

Gdje kupiti:

Fraktura

Objavljeno

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Sigurna kuća: ©Fraktura

…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka.
Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća

UBILA SI MUŽA.
Bio je i otac tvoje kćeri.
Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)

Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.

Obično je žena u lokvi krvi. …
Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. …
Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)

Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.

I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.

Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…

…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)

I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…

Što se dogodilo?

Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.

Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.

On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.

Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…

Ali vratimo se priči.

Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.

Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje…
A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)

Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.

Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća je lektira

Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.

…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)

Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.

Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.

Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)

Aha, još i femicid

A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.

Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.

Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo…
(str. 44.)

Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.

Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.

Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.

Sretno svima s čitanjem!

Naša je ljubav božje remek-djelo.
Sve si mu to povjerovala.
Tada.
Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Ostali naslovi ove autorice

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:

Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić.

Marina Vujčić jedna je od mojih omiljenih domaćih autorica za koju donedavno (sram me priznati) nisam ni čula.

Otkad sam pročitala njenu zbirku misli 365 rečenica, čitat ću je dok god objavljuje, ma što objavila.

Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti roman Sigurna kuća

Fraktura

Objavljeno

Camille Laurens: Djevojčica

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura

Prevela Vlatka Tor

Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)

Camille Laurens: Djevojčica

Djevojčica

Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.

I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.

„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)

Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.

„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)

Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.

…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)

Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.

Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.

Previše

Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom  ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.

Previše svega.

Camille Laurens: Djevojčica

Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.

…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)

Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.

Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.

Ženski roman koji grize

Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.

Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.

Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.

…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)

Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.

Camille Laurens: Djevojčica

Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?

Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.

Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)

I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.

I isto to naučite svoje dječake.

Ostali naslovi ove autorice:

Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.

Gdje kupiti roman Djevojčica:

Fraktura

Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:

Margaret Atwood: Svjedočanstva

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Emilia Hart: Weywardice

Želimir Periš: Mladenka kostonoga.

Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Marina Vujčić: 365 rečenica

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica knjige 365 rečenica: ©Fraktura

Marina Vujčić 365 rečenica

Uvod

Kako bi izgledalo da svaki dan, o svemu o čemu razmišljaš ili o onome što ti se događa, napišeš po jednu jedinu rečenicu? – pita se Marina Vujčić u izvrsnoj, novoj knjizi s 365 rečenica, upravo takvog naziva.

Moj susret s Marinom Vujčić započeo je knjigom Pedeset cigareta za Elenu. Majstorski napisan roman s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, slučajnih sitnica koje nam mogu odrediti život, duboko me se dojmio.

U međuvremenu, od Elene do danas, dolazili su mi pod ruku i drugi Marinini romani, ali zadnja knjiga, 365 rečenica (što je zapravo zbirka crtica, izričaja, misli i samo rečenica) ponovno mi je vratila sjećanje na Elenu.

365 rečenica za jednu godinu

Zašto ovakav naslov? 365 rečenica sukus je misli, opažanja, konstatacija, dojmova, razmišljanja, reminiscencija, svega što je Marinu obilježilo i potom nagnalo da te misli stavi na papir prvog dana, a zatim, drugog, trećeg i sve tako do posljednjeg 365. dana.

Pa gdje je onda podsjećanje na Elenu?, zapitat ćete se. Pa upravo u tim svakodnevnim sitnicama od kojih je satkan naš život. Svaka Marinina sitnica napisana za jedan dan ima jačinu godine.

Obraća se Marina čitatelju/čitateljici na vrlo povjerljiv i intiman način. Kada čitate ove rečenice, čini vam se da su one upravo vaše, a ne Marinine. Jer vi ste ih doživjeli ili ih svakodnevno doživljavate ponovno i ponovno živeći svoje živote.

O čemu Marina piše?

Različite su te Marinine rečenice. Od onih banalnih kao što je na primjer proljetna sjetva u vrtu, preko onih nostalgičnih kao što je sjećanje na majku, onih koje su poput novogodišnjih odluka o postu i zdravom životu, do onih pomalo filozofskih o životu i slobodi o kojoj možemo samo sanjati.

Zajednička im je poveznica što su sve odreda duboko proživljene.

Piše Marina o svemu što joj je na duši.  Prošlosti, prolaznosti, težinama raznim što te prate kroz život, danima kada ostaješ bez riječi (što je malo nezgodno kada si pisac), zaboravljenim sjećanjima koja izvlači na površinu, šutnji koja ti povremeno treba kao blagoslov, samoći u sjeni svoje sobne lampe i vremenima nesklonim ženama.

Podijelit ću s vama neke Marinine misli, tako bliske, naše, svačije…

Rečenice

Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, tvojoj sudbini nije sveto.
str. 151.

Ponekad potajno želiš da te netko tješi, da te obgrli brigom i ponavlja ti da će sve biti u redu. str. 47.

Polako shvaćaš da je s godinama sve manje onoga što se ne govori. str. 182.

Treba ti netko tko govori istim jezikom kao i ti, pa makar na tom svom jeziku i šutjeli. str. 349.

Upravo se spremaš priznati sebi najnepopravljivu Činjenicu u svojoj biografiji, a to je ona da si zakasnila biti mlada. str. 268.

Preporuka

Posegnite za ovom knjižicom, pronaći ćete se bar u polovini napisanih rečenica, a to je već pola godine. Na kraju knjižice postoji nekoliko praznih stranica na volju čitatelju da zapiše par misli koje su samo njegove, jedinstvene. Zgodno, zar ne?

Od mene velika preporuka!

Marina Vujčić 365 rečenica

O autorici:

Marina Vujčić na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još sedam romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.),Otpusno pismo (u suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.), Pedeset cigareta za Elenu (2019.) i Sigurna kuća (2024.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izašla je 2021. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015.

Gdje kupiti:

Fraktura

Objavljeno

Krisztina Tóth: Majmunovo oko

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Majmunovo oko: ©Fraktura

Prevela Xenia Detoni

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Majmunovo oko

Roman Majmunovo oko mozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi.

Eto, sad kad sam to rekla, mogu vam ukratko reći nešto o sadržaju, ali što god napišem, vjerujte mi, nije to to.

Krisztina Tóth ima talent za pisanje, za slikanje riječima i evo, reći ću to već na početku – od mene imate najiskrenije i najveće preporuke! Ovo nije jedan od mnogih, ovo je poseban roman koji ćete pamtiti!

Samo sam sjedila tamo kao da sam se skamenila, a mislim da i jesam. Bila sam kao kamen… Nešto se u meni… ni sama ne znam… smrznulo kao kamen, tu unutra, da, mislim da se tada sa mnom nešto dogodilo. (str. 131.)

Giselle i dr. Kreutzer

U sumornom gradu bez imena tumaraju siromašni, drogirani i još siromašniji. Svi koji nešto znače žive u čuvanim dijelovima grada, bave se poslom vezanim uz državu i imaju iskaznice koje im omogućuju kupnju skupih, kvalitetnih i raznolikih stvari – od hrane do obuće.

I ondje se uz ceste ložilo u bačvama od nafte. Pucao je pogled na otrovne stupove koji su se izvijali iz obližnje sirotinjske četvrti. Oko vatri skupljale su se odrpane mase, bučale i bavile se trampom onoga što su imale. (str. 176.)

U takvom gradu, u vrlo bliskoj budućnosti, upoznajemo Giselle, profesoricu povijesti koja svom psihijatru povjerava da je prati čudni mladić koji tvrdi da mu je majka.

Gradom, doduše, bauljaju mnogi nesretni i drogirani parije koji razgovaraju sami sa sobom ili urliču, no ovaj dečko nasuprot meni očito nije narkoman i nije, ma koliko se to činilo očekivanim objašnjenjem, ni lud. Pa kog onda vraga hoće od mene? (str. 7.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Budući da Giselle niti želi djecu niti je ikada rodila, sasvim je sigurna da mladić ipak nije njezin sin. Što onda želi od nje?

Zar ovdje, u ovom gradu, zar u ovoj zemlji? … Na ovom kontinentu, na ovome planetu? Zar bih ja ovdje i sada trebala roditi neko dijete? (str. 15.)

Njen psihijatar, cijenjeni i uvaženi doktor Kreutzer, ima i svojih problema. Svakog tjedna ide u posjet mrskoj mu majci i kupuje… A ako ne poštovanje, onda barem njezinu pažnju.

Njezin sin s tim je prepunim papirnatim vrećicama ponajprije želio umiriti vlastitu savjest, uvjeriti sebe da on čini baš sve za svoju mamu. Sve što je u njegovoj moći. Čak joj nabavlja klopu s najelitnijih mjesta.
Nije volio svoju mamu. (str. 18.)

Jednog je četvrtka pronalazi mrtvu i, prebirući po majčinim stvarima, prebire i po prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti koje ga čine onim što jest.

Distopija u bliskoj budućnosti

Majmunovo oko roman je koji se ne može prepričati. Toliko je kompleksan, svaka sitnica nešto znači i na kraju pola toga uopće nije ono što mislite.

Na primjer, negdje ajmo reći do zadnje trećine romana, imala sam jedno mišljenje o likovima, a onda kad se sve počelo rasplitati i sjedati na svoje mjesto, shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini.

Da opet ne znam ništa, da još jednom posljednji put ne znam ništa, i da samo još jednom u životu mogu ležati tamo gola, da to bude prekjučer, da budemo u vremenu negdje drugdje, samo ne ovdje… (str. 192.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Roman je smješten u neku neimenovanu zemlju, neimenovani velegrad, ali imajući na umu da je spisateljica iz Mađarske, možemo zaključiti da je riječ o Budimpešti.

Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… Siromasi se griju paleći gume, stare krpe i ostalo smeće u kantama. Bogati su ograđeni u svojim bogatim četvrtima, no smrad, zagađenje i zlo prodiru i u najelitnije četvrti.

Živi su nam dokaz za to profesorica Giselle i doktor Kreutzer. Oboje imućni, rade za državu, za savršeni JNS koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Sve se nadzire, kamere su bezbrojne, nema privatnosti, nema ljubavi, nema morala…

Svijest da smo nadzirani ugradila sam se u reflekse i kretnje. Kamera nam je postala dio života, kao što je to bio i igrokaz kojim bismo zorno demonstrirali kako se ne osvrćemo na nju. (str. 67.)

Majmunovo oko i svijet koji zrcali

Svijet koji se zrcali u očima majmuna kojemu je presađena glava (eksperiment iz 1970. kojim je znanstvenik pokušao istražiti je li duša u mozgu) svijet je koji bi mogao biti odmah iza ugla. To je svijet tjeskobe, nadzora i diktature. Svijet u kojem nema sreće, ljubavi niti ikakve ljudske povezanosti. Svijet ogrezao u zlo. A zlo, kao što pokazuje ovaj savršeni roman, krije se u svakoj sličici mozaika koji ga čini. U etici koje nema. U braku koji to nije.

A kad dođete do kraja… Bože…

Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!

Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!

Majmunovo oko nije za svakoga, ali jest za one koji žele da ih književnost šokira, da ih mijenja i da utječe na njih. Roman je težak za čitanje jer je pisan isključivo pripovijedanjem. Rečenice su bogate, duboke, pune. I jednom kad utonete u mulj ovog nesretnog svijeta, s mukom hvatat ćete zrak, ali nećete htjeti van. Nećete htjeti zatvoriti knjigu, jamčim vam!

Obožavam ovaj roman od prve do posljednje stranice!

Živjela je baš kao što u pravilu žive i drugi. Kao svi. Nesretno. (str. 281.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Ostali naslovi ove autorice:

Krisztina Tóth rođena je u Budimpešti 1967. godine. Jedna je od najcjenjenijih mađarskih pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Na hrvatskom su jeziku objavljenje njezine zbirke priča Pixel i Panterin sjaj.

Gdje kupiti roman Majmunovo oko:

Fraktura

Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije: