Oznaka: fraktura

Objavljeno

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana Crni časoslov: ©Fraktura

Prevela Silvana Roglić

Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima.
Eto, tu započinje moja priča. (str. 7.)

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Crni časoslov

I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.

Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.

Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)

Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.

Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti?
Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“ (str. 71.)

Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…

Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti.
(str. 139.)

Otkad je ovo tetralogija?

Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.

Otkad je ovo tetralogija?

No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.

I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas.
Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život.
(str. 182.)

Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.

Časoslov, crni časoslov

Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.

Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.

Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)

Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje. 

Od mene preporuke!

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ostali naslovi ove autorice

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.

Trilogija se sastoji od sljedećih naslova:

Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.

Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.

Gdje kupiti roman Crni časoslov

Fraktura

Objavljeno

Lars Kepler: Mjesečar

Nakladnik: Fraktura 2025.

Lars Kepler Mjesečar

Naslovnica knjige Mjesečar ©Fraktura

Prevela sa švedskog: Lana Momirski

Ako imate problema sa spavanjem ne čitajte Mjesečara. Naravno, ovo je šala, ali činjenica je da su ovaj put bračni par Alexandra Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, autori poznatiji kao Lars Kepler posegnuli za malo istraženim poremećajem spavanja poznatijim kao somnambulizam kao okosnicom svog novog romana Mjesečar.

 Somnambulizam, odnosno mjesečarenje ubraja se u parasomnije, smetnje ponašanja koje se događaju tijekom spavanja. Mistika i doza tajnovitosti koji taj poremećaj nosi pokazali su se dobitnom kombinacijom zbog tanke granice između stvarnosti i noćne more koji je dvojac Lars Kepler vješto iskoristio.

Hugo

Uspavanog mladića budi policija u kamp-kućici punoj krvi i raskomadanih dijelova muškog tijela. Hugo Sand ima sedamnaest godina i ničega se ne sjeća. Ni što radi, ni kako je dospio tamo. Policija ga privremeno pritvori jer drugi svjedok ne postoji. Hugo je jedini osumnjičeni za ubojstvo muškarca. Otac dječaka, poznati književnik i njegova pomajka potvrđuju da Hugo pati od teškog poremećaja spavanja i da se liječi u uglednoj klinici.

Trebam li angažirati odvjetnika? Hugo ima samo sedamnaest godina, pretpostavljam da imam pravo znati zašto je moj sin uhićen.

Osumnjičen je za ubojstvo, odgovori policajka.str.26

Inspektor Joona Linna

Policija angažira inspektora Joona Linna da rješava slučaj. Instinkt mu govori da nije sve tako jednostavno. S obzirom da se Hugo ničega ne sjeća inspektor ga odluči podvrgnuti hipnozi kod svog prijatelja, stručnjaka za hipnozu, Erika Mariji Barka. Joona i Erik moraju uroniti u sjećanja mladog Huga kako bi otkrili istinu je li Hugo počinitelj ili svjedok. Međutim, dok je Hugo u pritvoru događa se novo zvjersko ubojstvo. Joona shvaća da se radi o serijskom ubojici. Rijetki preživjeli svjedoci spominju ženu sa sjekirom, a Joona gubi bitku s vremenom u nastojanju da hipnozom uđe u Hugov um kako bi saznao što je Hugo zapravo vidio.

Tvoja se sudbina pečati ovdje i sad. str.481.

Dojam o djelu Mjesečar

Mjesečar se temelji na neodređenom strahu o nepoznatom što je pisac vješto iskoristio. Mjesečarenje, pogotovo teški oblik koji izaziva noćne more idealna su pozadina ulazak u ljudsku podsvijest i vrlo su intrigantna tema za čitatelja.

Mjesečar je deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni. U ovom romanu susrećemo s inspektorom Joona Linnom ovaj put bez njegove najdraže suradnice Sage Bauer koja se oporavlja od posljedica posljednjeg slučaja. Jonna Linna je omiljeni Keplerov lik. Linna je preživio nebrojeno privatnih i poslovnih trauma, a njegov svijet je sumoran i tužan, ali to mu ne smeta da bude učinkovit. Premda je ponekad nešto sporiji u djelovanju, njegov um je poslovično britak i sklon uočavanju i najmanjih nesavršenosti u istrazi zločina.

Keplerov stil pisanja, kao i obično, podsjeća na vožnju u luna parku. Tempo je brz tempo, a sadržaj krvav i šokantan. Na momente Kepler u nekim dijelovima prelazi granicu pa vam se čini da gledate film koji je iz kriminalističkog prešao u horor i želite se pokriti dekom po glavi.

Knjiga je zarazna, ali na trenutak stvarno jeziva s puno krvavim detalja (ako to ne volite jednostavno preskočite). Ipak čitatelj je cijelo vrijeme svjestan da se radi o fikciji i da prati gotovo filmsku potragu za aktivnim serijskim ubojicom. Pitanje je samo: Što ga pokreće?

Mjesečar je na tragu ostalih Keplerovih romana. Ako ste strašljiviji, čitajte s upaljenim svjetlom. Ono što se nikako ne može osporiti je majstorski talent Keplera za stvaranje najnapetijih zločinačkih priča.

Lars Kepler Mjesečar

Ako vas je ova knjiga zainteresirala bacite pogled i na ostale Keplerove romane.

Lazar

Dvostruki čovjek

Pronaći ću ključ

O autoru

Alexandra Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autori su  koji pišu pod pseudonimom Larsa Keplera, Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Mjesečar je njihova deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni.

Gdje kupiti:

Fraktura

Objavljeno

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Sigurna kuća: ©Fraktura

…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka.
Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća

UBILA SI MUŽA.
Bio je i otac tvoje kćeri.
Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)

Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.

Obično je žena u lokvi krvi. …
Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. …
Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)

Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.

I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.

Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…

…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)

I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…

Što se dogodilo?

Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.

Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.

On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.

Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…

Ali vratimo se priči.

Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.

Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje…
A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)

Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.

Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća je lektira

Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.

…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)

Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.

Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.

Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)

Aha, još i femicid

A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.

Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.

Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo…
(str. 44.)

Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.

Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.

Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.

Sretno svima s čitanjem!

Naša je ljubav božje remek-djelo.
Sve si mu to povjerovala.
Tada.
Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Ostali naslovi ove autorice

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:

  • Tuđi život 
  • A onda je Božo krenuo ispočetka 
  • Mogla sam to biti ja 
  • Susjed 
  • Otpusno pismo – u suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem
  • Pitanje anatomije 
  • Pedeset cigareta za Elenu.

Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić.

Marina Vujčić jedna je od mojih omiljenih domaćih autorica za koju donedavno (sram me priznati) nisam ni čula.

Otkad sam pročitala njenu zbirku misli 365 rečenica, čitat ću je dok god objavljuje, ma što objavila.

Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti roman Sigurna kuća

Fraktura

Objavljeno

Camille Laurens: Djevojčica

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura

Prevela Vlatka Tor

Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)

Camille Laurens: Djevojčica

Djevojčica

Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.

I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.

„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)

Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.

„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)

Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.

…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)

Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.

Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.

Previše

Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom  ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.

Previše svega.

Camille Laurens: Djevojčica

Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.

…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)

Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.

Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.

Ženski roman koji grize

Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.

Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.

Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.

…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)

Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.

Camille Laurens: Djevojčica

Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?

Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.

Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)

I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.

I isto to naučite svoje dječake.

Ostali naslovi ove autorice:

Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.

Gdje kupiti roman Djevojčica:

Fraktura

Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:

Margaret Atwood: Svjedočanstva

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Emilia Hart: Weywardice

Želimir Periš: Mladenka kostonoga.

Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Marina Vujčić: 365 rečenica

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica knjige 365 rečenica: ©Fraktura

Marina Vujčić 365 rečenica

Uvod

Kako bi izgledalo da svaki dan, o svemu o čemu razmišljaš ili o onome što ti se događa, napišeš po jednu jedinu rečenicu? – pita se Marina Vujčić u izvrsnoj, novoj knjizi s 365 rečenica, upravo takvog naziva.

Moj susret s Marinom Vujčić započeo je knjigom Pedeset cigareta za Elenu. Majstorski napisan roman s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, slučajnih sitnica koje nam mogu odrediti život, duboko me se dojmio.

U međuvremenu, od Elene do danas, dolazili su mi pod ruku i drugi Marinini romani, ali zadnja knjiga, 365 rečenica (što je zapravo zbirka crtica, izričaja, misli i samo rečenica) ponovno mi je vratila sjećanje na Elenu.

365 rečenica za jednu godinu

Zašto ovakav naslov? 365 rečenica sukus je misli, opažanja, konstatacija, dojmova, razmišljanja, reminiscencija, svega što je Marinu obilježilo i potom nagnalo da te misli stavi na papir prvog dana, a zatim, drugog, trećeg i sve tako do posljednjeg 365. dana.

Pa gdje je onda podsjećanje na Elenu?, zapitat ćete se. Pa upravo u tim svakodnevnim sitnicama od kojih je satkan naš život. Svaka Marinina sitnica napisana za jedan dan ima jačinu godine.

Obraća se Marina čitatelju/čitateljici na vrlo povjerljiv i intiman način. Kada čitate ove rečenice, čini vam se da su one upravo vaše, a ne Marinine. Jer vi ste ih doživjeli ili ih svakodnevno doživljavate ponovno i ponovno živeći svoje živote.

O čemu Marina piše?

Različite su te Marinine rečenice. Od onih banalnih kao što je na primjer proljetna sjetva u vrtu, preko onih nostalgičnih kao što je sjećanje na majku, onih koje su poput novogodišnjih odluka o postu i zdravom životu, do onih pomalo filozofskih o životu i slobodi o kojoj možemo samo sanjati.

Zajednička im je poveznica što su sve odreda duboko proživljene.

Piše Marina o svemu što joj je na duši.  Prošlosti, prolaznosti, težinama raznim što te prate kroz život, danima kada ostaješ bez riječi (što je malo nezgodno kada si pisac), zaboravljenim sjećanjima koja izvlači na površinu, šutnji koja ti povremeno treba kao blagoslov, samoći u sjeni svoje sobne lampe i vremenima nesklonim ženama.

Podijelit ću s vama neke Marinine misli, tako bliske, naše, svačije…

Rečenice

Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, tvojoj sudbini nije sveto.
str. 151.

Ponekad potajno želiš da te netko tješi, da te obgrli brigom i ponavlja ti da će sve biti u redu. str. 47.

Polako shvaćaš da je s godinama sve manje onoga što se ne govori. str. 182.

Treba ti netko tko govori istim jezikom kao i ti, pa makar na tom svom jeziku i šutjeli. str. 349.

Upravo se spremaš priznati sebi najnepopravljivu Činjenicu u svojoj biografiji, a to je ona da si zakasnila biti mlada. str. 268.

Preporuka

Posegnite za ovom knjižicom, pronaći ćete se bar u polovini napisanih rečenica, a to je već pola godine. Na kraju knjižice postoji nekoliko praznih stranica na volju čitatelju da zapiše par misli koje su samo njegove, jedinstvene. Zgodno, zar ne?

Od mene velika preporuka!

Marina Vujčić 365 rečenica

O autorici:

Marina Vujčić na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još sedam romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.),Otpusno pismo (u suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.), Pedeset cigareta za Elenu (2019.) i Sigurna kuća (2024.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izašla je 2021. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015.

Gdje kupiti:

Fraktura

Objavljeno

Krisztina Tóth: Majmunovo oko

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Majmunovo oko: ©Fraktura

Prevela Xenia Detoni

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Majmunovo oko

Roman Majmunovo oko mozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi.

Eto, sad kad sam to rekla, mogu vam ukratko reći nešto o sadržaju, ali što god napišem, vjerujte mi, nije to to.

Krisztina Tóth ima talent za pisanje, za slikanje riječima i evo, reći ću to već na početku – od mene imate najiskrenije i najveće preporuke! Ovo nije jedan od mnogih, ovo je poseban roman koji ćete pamtiti!

Samo sam sjedila tamo kao da sam se skamenila, a mislim da i jesam. Bila sam kao kamen… Nešto se u meni… ni sama ne znam… smrznulo kao kamen, tu unutra, da, mislim da se tada sa mnom nešto dogodilo. (str. 131.)

Giselle i dr. Kreutzer

U sumornom gradu bez imena tumaraju siromašni, drogirani i još siromašniji. Svi koji nešto znače žive u čuvanim dijelovima grada, bave se poslom vezanim uz državu i imaju iskaznice koje im omogućuju kupnju skupih, kvalitetnih i raznolikih stvari – od hrane do obuće.

I ondje se uz ceste ložilo u bačvama od nafte. Pucao je pogled na otrovne stupove koji su se izvijali iz obližnje sirotinjske četvrti. Oko vatri skupljale su se odrpane mase, bučale i bavile se trampom onoga što su imale. (str. 176.)

U takvom gradu, u vrlo bliskoj budućnosti, upoznajemo Giselle, profesoricu povijesti koja svom psihijatru povjerava da je prati čudni mladić koji tvrdi da mu je majka.

Gradom, doduše, bauljaju mnogi nesretni i drogirani parije koji razgovaraju sami sa sobom ili urliču, no ovaj dečko nasuprot meni očito nije narkoman i nije, ma koliko se to činilo očekivanim objašnjenjem, ni lud. Pa kog onda vraga hoće od mene? (str. 7.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Budući da Giselle niti želi djecu niti je ikada rodila, sasvim je sigurna da mladić ipak nije njezin sin. Što onda želi od nje?

Zar ovdje, u ovom gradu, zar u ovoj zemlji? … Na ovom kontinentu, na ovome planetu? Zar bih ja ovdje i sada trebala roditi neko dijete? (str. 15.)

Njen psihijatar, cijenjeni i uvaženi doktor Kreutzer, ima i svojih problema. Svakog tjedna ide u posjet mrskoj mu majci i kupuje… A ako ne poštovanje, onda barem njezinu pažnju.

Njezin sin s tim je prepunim papirnatim vrećicama ponajprije želio umiriti vlastitu savjest, uvjeriti sebe da on čini baš sve za svoju mamu. Sve što je u njegovoj moći. Čak joj nabavlja klopu s najelitnijih mjesta.
Nije volio svoju mamu. (str. 18.)

Jednog je četvrtka pronalazi mrtvu i, prebirući po majčinim stvarima, prebire i po prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnosti koje ga čine onim što jest.

Distopija u bliskoj budućnosti

Majmunovo oko roman je koji se ne može prepričati. Toliko je kompleksan, svaka sitnica nešto znači i na kraju pola toga uopće nije ono što mislite.

Na primjer, negdje ajmo reći do zadnje trećine romana, imala sam jedno mišljenje o likovima, a onda kad se sve počelo rasplitati i sjedati na svoje mjesto, shvatila sam da ništa nije onakvo kakvim se čini.

Da opet ne znam ništa, da još jednom posljednji put ne znam ništa, i da samo još jednom u životu mogu ležati tamo gola, da to bude prekjučer, da budemo u vremenu negdje drugdje, samo ne ovdje… (str. 192.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Roman je smješten u neku neimenovanu zemlju, neimenovani velegrad, ali imajući na umu da je spisateljica iz Mađarske, možemo zaključiti da je riječ o Budimpešti.

Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… Siromasi se griju paleći gume, stare krpe i ostalo smeće u kantama. Bogati su ograđeni u svojim bogatim četvrtima, no smrad, zagađenje i zlo prodiru i u najelitnije četvrti.

Živi su nam dokaz za to profesorica Giselle i doktor Kreutzer. Oboje imućni, rade za državu, za savršeni JNS koji sve čuje, sve vidi i sve zna. Sve se nadzire, kamere su bezbrojne, nema privatnosti, nema ljubavi, nema morala…

Svijest da smo nadzirani ugradila sam se u reflekse i kretnje. Kamera nam je postala dio života, kao što je to bio i igrokaz kojim bismo zorno demonstrirali kako se ne osvrćemo na nju. (str. 67.)

Majmunovo oko i svijet koji zrcali

Svijet koji se zrcali u očima majmuna kojemu je presađena glava (eksperiment iz 1970. kojim je znanstvenik pokušao istražiti je li duša u mozgu) svijet je koji bi mogao biti odmah iza ugla. To je svijet tjeskobe, nadzora i diktature. Svijet u kojem nema sreće, ljubavi niti ikakve ljudske povezanosti. Svijet ogrezao u zlo. A zlo, kao što pokazuje ovaj savršeni roman, krije se u svakoj sličici mozaika koji ga čini. U etici koje nema. U braku koji to nije.

A kad dođete do kraja… Bože…

Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!

Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!

Majmunovo oko nije za svakoga, ali jest za one koji žele da ih književnost šokira, da ih mijenja i da utječe na njih. Roman je težak za čitanje jer je pisan isključivo pripovijedanjem. Rečenice su bogate, duboke, pune. I jednom kad utonete u mulj ovog nesretnog svijeta, s mukom hvatat ćete zrak, ali nećete htjeti van. Nećete htjeti zatvoriti knjigu, jamčim vam!

Obožavam ovaj roman od prve do posljednje stranice!

Živjela je baš kao što u pravilu žive i drugi. Kao svi. Nesretno. (str. 281.)

Krisztina Toth: Majmunovo oko

Ostali naslovi ove autorice:

Krisztina Tóth rođena je u Budimpešti 1967. godine. Jedna je od najcjenjenijih mađarskih pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica. Na hrvatskom su jeziku objavljenje njezine zbirke priča Pixel i Panterin sjaj.

Gdje kupiti roman Majmunovo oko:

Fraktura

Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije:

Objavljeno

Alex Ahndoril: Pronaći ću ključ

Nakladnik: Fraktura Publika, 2024.

Naslovnica knjige Pronaći ću ključ: ©Fraktura

Prevela Lana Momirski

Alex Ahndoril Pronaći ću ključ

Pronaći ću ključ zapravo je zagonetka s ključem u režiji bračnog para Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autora poznatijih kao Lars Kepler. Ovo je prva knjiga iz serijala o privatnoj istražiteljici Juliji Stark.

Ovim se romanom dvojac Alex Ahndoril poprilično odmakao od Keplerovog stila. Premda je Ahndorilov spisateljski talent neupitan, u romanu Pronaći ću ključ sigurno nije zlatnog sjaja kao što je to u Keplerovim romanima. Na trenutke roman djeluje poprilično amaterski, kao da se radi o prvoj kopiji koju treba još nekoliko puta doraditi.

Julia

Prvi naš susret s Julijom Stark otkriva da se radi o mladoj ženi, emocionalno i fizički ranjavanoj u prošlosti. O događajima iz njezine prošlosti ne znamo ništa, informacije dobivamo na kapaljku. Julia je djelomični invalid s ožiljcima na licu i kreće se potpomognuta štapom. Bez obzira na tjelesna ograničenja, iskorištava svoj intelekt i znatiželjnu prirodu pa otvara vlastitu detektivsku agenciju kako bi istraživala razne slučajeve.

Njeno je tijelo suviše komplicirano. Zato je otvorila svoju detektivsku agenciju.
str. 12.

PG unajmljuje Juliju

Juliji Stark nenajavljeno na vrata dolazi jedan od nasljednika bogate švedske obitelji i pokazuje joj šokantnu fotografiju na svom mobitelu. Tijelo vezanog muškarca prekrivene glave užasnulo je Per Guntera Motta. On se ne sjeća što se događalo prethodne večeri s obzirom na to da je bio pod utjecajem alkohola. Per Gunter, kojeg svi zovu PG, želi da mu Julia pomogne saznati je li počinio ubojstvo. 
Julia Stark u pomoć poziva bivšega supruga, policajca Sidneyja Mendelsona. Njih dvoje odlaze na raskošno imanje usred šume kako bi razriješiti misterij fotografije i muškarca koji je možda ubijen.

Na imanju

Julia i Sidney gosti su na imanju dvorca Norrland, usred šume koja je postavila temelje obiteljskom bogatstvu zbog bogate drvne industrije. Upoznaju postepeno sve osebujne nasljednike i njihove obitelji te otkrivaju da najstariji Werther nije viđen već neko vrijeme na imanju. Je li Werther muškarac s PG-ovog mobitela? Radi li se o podvali ili je ubojstvo stvarno? Sve su to pitanja ispred Julije koja će, uz Sidovu pomoć, pokušati složiti djeliće slagalice.

Hoćete li nas sad sve okupiti i prokazati ubojicu?
Možda, dogovorila je. str. 172.

Dojam o djelu

Čitala sam da Netflix ozbiljno razmišlja o pretvaranju romana u seriju. Tolika je vjera čelnika popularnog streaming servisa u poznati spisateljski dvojac da su kupnju prava na novi skandinavski krimić obavili i prije nego se roman pojavio na policama knjižnica.

Iako je zanimljivo postavljen kao roman zagonetke, odnosno slagalice u stilu Agathe Christie, Pronaći ću ključ nikako nije ispunio moja očekivanja.

Prvo, naslovnica je neprivlačna, siva i ne potiče na otkrivanje zagonetke. Drugo, ideja da se sakupi sve osumnjičene na jednom imanju, odnosno u jednoj kući, imala je svježinu kada je to radila Agatha Christie, ali s vremenom se već izlizala. Još kad se nadoda da se nasuprot nesavršenoj i brzopletoj Juliji Stark našla obitelj mahom nesimpatičnih osobnosti, većinom neradnika i besposličara koji sjede na naslijeđenom obiteljskom bogatstvu, uistinu nemate za koga navijati.

Ako zanemarimo obitelj skorojevića, o samoj Juliji Stark saznajemo vrlo malo. Znamo da je doživjela traumu, postala invalid i da se boji tjelesnog dodira nepoznatih ljudi. Ne znamo ni kada se ni zašto to dogodilo. Čak ne znamo ni što je uzrok kraha njezinog braka koji je očigledno teško preboljela. Julia i dalje računa na Sida, bar u poslovnom smislu.

Kao istražiteljica, Julia je prilično nevjerodostojna. Očito nedovoljno kvalificirana za otkrivanje zločina. Sama sebi postavlja rok od šest dana za rješavanje slučaja, što je apsurd. Roman se nekako kotrlja do sredine knjige, a kada sam već gotovo odustala, pojavljuje se malo, ali ipak, zahvaljujuće rješenje uz trunkicu napetosti.

Ne mogu reći da je roman loš. Roman je jednostavno staromodan, da se tako izrazim. Par Ahndoril natjerao me da od mnoštva detalja izgubim fokus, a likovi u knjizi svojim karakternim crtama nisu pomogli. Pronaći ću ključ nije uspio zadržati moju pažnju. Ako budem čitala drugi dio, s obzirom na to da je knjiga najavljena kao serijal, to će biti isključivo zbog toga da saznam što se uistinu dogodilo Juliji Stark prije početka njezine detektivske karijere.

Alex Ahndoril Pronaći ću ključ

O piscu

Pronaći ću ključ prvi je u novom nizu krimića Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autora Larsa Keplera, ovoga puta pod imenom Alex Ahndoril. Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Pod pseudonimom Alex Ahndoril kreću u novu – detektivski serijal koji započinje romanom-slagalicom Jag kommer att hitta nyckeln (Pronaći ću ključ).

Na blogu možete pročitati recenzije romana Lazar i Dvostruki čovjek, koje su napisali pod pseudonimom Lars Kepler.

Gdje kupiti:

Fraktura

Objavljeno

Romani o vješticama koje ne smijete propustiti!

O vješticama

Priča o vješticama

Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.

Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.

Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Postoje li vještice?
Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)

Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.
Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?
Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.

Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više  od svega. Može li žena uopće više od toga?

Mladenka kostonoga

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica.
1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 
2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Ivana Šojat: Rogus

Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…

Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.

Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.

Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.

Weywardice i Rogus

Chris Bohjalian: Vještičji sat

Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.

Ako vam Vještičji sat dođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.

Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?

Kiran Milwood Hargrave: Milosti

Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.

Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.

Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.

O vješticama

Stacy Halls: Familijari

Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.

Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice.
A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.

Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.

O vješticama

O vješticama – i za djecu

Roald Dahl: Vještice

Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!

Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.

Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!

Za djecu

Hoćete li čitati?

Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.

Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.

Gdje kupiti ove romane o vješticama:

Objavljeno

Matthew Blake: Anna O.

Nakladnik: Fraktura Publika, 2024.

Naslovnica knjige Anna O.: ©Fraktura Publika

Prevela Alenka Mirković-Nađ

Matthew Blake Anna O.

“Prosječna osoba provede 33 godine svog života spavajući. Ta me činjenica uvijek fascinirala“, rekao je autor Matthew Blake u intervju nakon što je roman Anna O. izazvao veliki interes javnosti. Odlučio je istraživati spavanje i poremećaje spavanja, kao i bolest poznatu kao sindrom rezignacije. Sve je to dovelo do ideje za roman koji je poslije postao bestseler, Anna O.

Povijesni okvir

Slučaj Anne O. (pravim imenom Bertha Pappenheim) označio je prekretnicu u karijeri mladog bečkog neuropatologa Sigmunda Freuda. Čak je utjecao i na budući smjer psihoanalize. Freudu je pacijenticu preporučio njegov učitelj Josef Breuer koji je bio u nedoumici koju dijagnozu postaviti za pacijenticu. Freudovo istraživanje, kao i neobični slučajevi bolesti nazvane sindrom rezignacije (padanje u duboki san bez znakova organske bolesti na mozgu), toliko su zaintrigirali autora da se počeo intenzivno zanimati za poremećaje spavanja što mu je kasnije postalo materijal za knjigu.

Duboki san

Novinarka i spisateljica Anna O. pronađena je s krvavim nožem u rukama poslije ubojstva svojih dvoje najboljih prijatelja, u dubokom snu, bez mogućnosti da je probude. Tako spavajući, Anna O. provodi četiri godine uz medicinsku skrb. Ni policija ni tužiteljstvo ne mogu otvoriti istragu niti dokazati Anni ubojstvo prijatelja, jer nemaju saznanja što se uistinu dogodilo. Za optužbu je potrebno probuditi pacijenta.

Nesanica je nešto što samo mogu poželjeti. I imam noćne more, a ne snove. Ne, mene je strah zaspati, toga se bojim. str. 118.

Klinika za poremećaje spavanja Abbey

Nakon što su se međunarodne agencije koje se bave ljudskim pravima zainteresirale za slučaj, Anna O. je prebačena u privatnu kliniku. Cilj je osposobiti Annu za suđenje, a to znači – probuditi je.

Anna je prebačena u Abby potpuno inkognito, u pratnji medicinske sestre Harriet. Slučaj dobiva liječnik Benedict Prince koji uz svesrdnu pomoć profesorice Bloom priprema strategiju kako probuditi Annu. U međuvremenu, ponovno je probuđen interes javnosti jer Anna dolazi iz ugledne obitelji, a ima i onih koji ne žele da se Anna probudi. Uskoro se događa još jedno ubojstvo.

Poveznica stvarnih događaja s knjigom

Volim romane u kojima autor napravi pripremu prije nego što napiše neko djelo, bilo da istražuje povijesni okvir, napravi neku mapu, kratko nas upozna s likovima ili slično. U ovom slučaju, autor se baš potrudio. Štoviše, njegova fascinacija snovima i poremećajima spavanja trajala je duže vremena, čak i prije samog pisanja knjige.

Iz tog razloga, knjiga nudi uistinu mnogo informacija kojima se objšnjava Annino stanje kao rijedak psihosomatski poremećaj, neurolozima poznat kao sindrom rezignacije.

 Sve me to navelo da i sama više pročitam o ovom poremećaju. Zapanjilo me da je ta pojava ili poremećaj uočen relativno nedavno i to samo u Švedskoj, gdje pogađa samo djecu tražitelja azilanata, a simptomi su totalno povlačenje u sebe, odbijanje razgovaranja, hodanja pa čak i otvaranje očiju.  Prva djeca s ovim sindromom primijećena su krajem 1990-ih, a od 2003. do 2005. bilo je više od 400 slučajeva.

Dojam o djelu Anna O.

Što se tiče samog romana, osim toga što je autor dobro napravio “domaću zadaću”, potrudio se da roman bude napet i na momente eksplozivan. Radnju pratimo preko više narativa: same Anne (odnosno njezine bilježnice), psihijatra koji je liječi, bilješki psihologinje koja radi u psihijatrijskoj klinici i nepoznate Lole, za koju dugo vremena ne znate u kojojem je odnosu s Annom.

Autor je, koristeći uistinu zanimljivu ideju, u knjigu ubacio nekoliko ubojstva čija je poveznica Anna, koja jedina zna istinu o noći kad se se ubojstva dogodila. Međutim, kako postoje naznake da će se Anna možda probuditi, za nju se opasnost povećava, a tako i za njezinog psihijatra.

Najbolji u knjizi mi je lik psihijatra. Razveden, otac koji nedovoljno viđa kćer zbog čega pati, Ben je maksimalno posvećen poslu. Toliko da ne uočava bitne stvari koje se događaju u samoj bolnici i oko nje. Lik Anne nije do kraja dorađen, odnosno transformacija koju smo dobili pri kraju knjige malo me razočarala. Tako je i s likom Lole koja je nekako nespretno ubačena na samo mjesto ubojstava s početka knjige.

Knjizi se ne može poreći zanimljivost i napetost što obećava brzo čitanje. Stalno sam željela predvidjeti kad će se Anna probuditi i hoće li uopće, ali moram priznati da mi kraj nije ispunio očekivanja. Prvo dio knjige mi je svakako bolji. Sve u svemu, Anna O. je dobar, napet i zanimljiv roman. Ima nekih nelogičnosti, pogotovo pri kraju romana, koje su mi malo ubile doživljaj, ali ako tražite malo drugačiji zaplet, Anna O. zasigurno ga ima. Ako ništa drugo, saznajemo neke stvari o kojima rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo. Pogotovo oni (u koje i ja spadam) koji spavaju dobro i ne pate od nesanice.

Matthew Blake Anna O

O autoru

Matthew Blake studirao je engleski jezik na Merton Collegeu i Sveučilištu Durham. Autor je romana Anna O. koji je već kao rukopis prodan za prijevod u više od trideset zemalja. Prije pisanja romana, proveo je opsežno istraživanje zločina povezanih sa spavanjem i tajanstvene bolesti poznate kao sindrom rezignacije.  Živi i radi u Londonu.

Gdje kupiti:

Fraktura Publika