Svi koji su čitali romane Adeline: Opsesija i Adeline: Lov znaju za Molly. Premda nije konkretan lik ni u jednom od tih romana, u ovom potonjem spominje se kao sjena koja je Addie dala snage kako bi izdržala sve ono što je morala preživjeti zatočena u kolibi u šumi, usred ničega.
Često se pitam zašto se svijet tako boji zombija kad smo već okruženi životinjama koje nas mogu rastrgati kljovama i požderati do posljednje mrvice kože i kosti. (str. 11.)
Molly je djevojka koja je djevojka koja je uspjela pobjeći, eto toliko. Od koga ili čega, manje je bitno, neću vam kvariti „užitak“ čitanja. Bitno je da je Molly danas odrasla žena koja se bavi ekstremno neobičnim poslom. Neću vam reći ni čime se bavi, ali ako imate slabiji želudac… Preskočite.
Baš nekako preko tog posla, jedne noći k njoj dolazi Cage, momak (a sada muškarac) kojeg je nekoć poznavala i koji joj je, ajmo reći, spasio život.
Između njih još uvijek frcaju iskre, no puno je tu problema, blago rečeno, koje treba nadvladati. Hoće li se usuditi?
Dok ne upoznamo srodnu dušu, ni ne znamo tko je, ali to ne znači da nije naša srodna duša. Ponekad jednostavno znamo da je to to. (str. 50.)
Dopustite mi da objasnim
Kratki roman Gdje je Molly vezan je uz radnju romana Adeline: Opsesija i Adeline: Lov. Obje sam čitala i duboko mi se nisu svidjele te nisam na njih pisala osvrte; nisam vidjela smisao u pljuvanju romana za kojima luduju čitatelji diljem svijeta. Bili su mi degutantni, smatram da autorica nije talentirana za pisanje i da ih je napisala isključivo kako bi zaradila na šoku.
Knjige sam kupila na jednom Interliberu i odmah ih prodala i zato sam zamolila AI da složi sliku na kojoj su sve tri zajedno.
AI generated
Doista nisam imala u planu čitati ništa više iz opusa H.D. Carlton, ali izdavač mi je poslao primjerak pa ajde. Nema niti dvjesto stranica pa sam se s Molly uhvatila ukoštac. I pomalo mi je drago što jesam. Iako je ovaj tip književnosti i dalje daleko od moje zone komfora, nije mi toliko loš kao Adeline. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv dark romancea kao žanra, ali to kako autorica kasapi književnost, ljubav i privlačnost nije za mene.
I gdje je Molly, na kraju?
Nemam apsolutno ništa konkretno protiv ovog romančića. Autorica je definitivno ublažila narativ pa u odnosu Molly i Cagea nema ništa toliko problematično kao u onome Addie i Zadea. I dalje to nije za čitatelje kojima smeta valjanje u krvi i ljudi koji predstavljaju večeru, ali eto, nisam gadljiva pa sam preko toga uspješno prešla.
Ok mi je priča, drago mi je da je kratka jer se autorica ne snalazi najbolje u puno stranica. Simpatični su mi i Molly i Cage, njezina je priča zanimljiva i lako ju je pratiti.
Dakle, romane Adeline ne preporučujem jer protiv sebe ne mogu, ali ovaj mi je ok. Ako trebate razbibrigu od koje će vam zadrhtati želudac, ali na zabavan način; ili ako možda tražite nešto izvan zone komfora; ili ako se želite šokirati, ali ne toliko da zovete policiju, slobodno uzmite Gdje je Molly. Nije za svakoga, priznajem, ali priča se može progutati.
Možda ćete čak i uživati, ali na legalan način. Donekle.
AI generated
Ostali naslovi ove autorice
H.D. Carlton autorica je hit-duologije Adeline (Opsesija i Lov). Nakon tih romana napisala je kratki roman Gdje je Molly, koji možete čitati zasebno, ali zanimljivije je i povezanije ako najprije pročitate Adeline. Naravno, ako je to nešto što želite čitati.
Roman tematski sličan ovima gore, ali meni puno bolji i zabavniji jest Ubij me nježnoautorice Brynne Weaver.
Radnja ovog zanimljivog krimića smještena je na stvarni otok Lindisfarne (poznat i kao Sveti otok) u Northumbriji. Otok je specifičan po tome što ga plima dva puta dnevno potpuno odsijeca od kopna. Vjetroviti otok kojem se ne može prići za lošeg vremena čini ga idealnom pozornicom za poganske obrede i ritualna ubojstva, kao i mistične tajne utkane u otočku povijest.
Osjećao se kao vrhovni Bog, onaj koji daruje i oduzima živote. str. 110.
Anna
Nakon što je ostala bez roditelja, samo sa sestrom Megan s kojom nema dobar odnos, Anna Taylor nije mislila da će se više ikad vratiti na rodni otok. Ali kada je na otoku pronađeno unakaženo tijelo, vlasti šalju Annu, koja je stručnjakinja za religijsku povijest i poganske običaje, da pomogne u istrazi policiji na otoku. Po dolasku Anna posjećuje stare prijatelje i poznanike na otoku, ali susret sa sestrom ne prolazi dobro.
Ryan
Ryan je zgodan policijski inspektor koji se trenutno nalazi na odmoru na otoku. Treba mu predah i tišina nakon tragičnih događaja iz osobnog života. Ali Ryanov mir biva prekinut kada je u ruševinama starog samostana pronađeno tijelo mlade žene. Lucy Mathieson ubijena je na brutalan i ritualistički način. Ryan je jedini koji može preuzeti istragu dok ne dođu kolege, jer je otok trenutno odsječen od kopna. Dok preuzima istragu te pomalo upoznaje stanovnike otoka, događa se i drugo ubojstvo. I ovo je tijelo obilježeno poganskim obilježjima.
Osobi koja je odgovorna za ove zločine poručujem sljedeće: samo je pitanje vremena kada ćemo te pronaći. str. 194.
Dojam o djelu Sveti otok
Sveti otok definitivno nosi inspektor Ryan i zbog njega ću čitati, ako bude prilike, i druge romane u ovom serijalu. Nije debeo, nije trbušast, nije umirovljen, nije alkoholičar. Dapače, vrlo je zanimljiv ženama, vitak, crnokos, svijetlih očiju. Uz to odlučan, strog kada treba i vrlo korektnog odnosa sa suradnicima.
Osim inspektora, dobitna kombinacija za napeti krimić je, dakako, i otok prepun tajni. Budući da je otok odsječen olujom i plimom, ubojica se mora nalaziti među malobrojnim stanovnicima. Dok upoznajemo stanovnike otoka, istovremeno saznajemo za tajno društvo, zvano Krug, koje djeluje prikriveno na otoku štujući poganske rituale, od kojih je najšokantniji prinos žrtve.
Iako je autorica pečat stavila na simboliku i okultne elemente koji prožimaju malu zajednicu, sam roman ne izaziva strah kod čitatelja. Autorica ne ulazi previše u povijest poganskih rituala kao ni u psihologiju samih likova. Ali ono što se sigurno osjeti u romanu jest atmosfera u kojoj osjećate da mještani znaju više nego što govore. Osjećate neobičnu povezanost među likovima koja nije dio obiteljskog backgrounda, već nekih drugih, duboko skrivenih veza.
S te me strane roman, iako je “light” krimić, podsjetio na kultni horor Čovjek od pruća, u kojem je otočka povezanost mnogo snažnija nego što se to čini na početku. Ipak, u romanu su horor elementi jako ublaženi pa iako je ubojstvo ritualno, autorica se brzo vraća u sigurne vode policijske istrage i međuljudskih odnosa, umjesto da vas drži u istinskom strahu ili nelagodi. Tome pridonosi i mala romansa među glavnim likovima.
Shvatio je kako želi da joj um bude jasan kako bi ga prepoznala i poštovala ga. str. 349.
Za ljubitelje brzih, zanimljivih i atmosferičnih romana, Sveti otok dobra je odluka, ali ako očekujete nelagodu, strah i onaj težak osjećaj u želucu koji bi ostavio pravi horor, Sveti otok to ne donosi.
O autorici
L. J. Ross britanska je autorica kriminalističkih romana koja se proslavila romanom Sveti otok, koji danas na Amazonu ima više od 53 000 ocjena. Njezin serijal o inspektoru Ryanu više je od dvadeset puta zasjeo na vrh UK Kindle ljestvice, a njezina su djela ukupno prodana u više od 10 milijuna primjeraka.
Sveti otok i šest nastavaka ovog serijala nalaze se među 20 najčitanijih naslova na Kindle Unlimitedu, čime je Ross postala najčitanija britanska indie-autorica i treća najčitanija autorica općenito, odmah iza J. K. Rowling i Suzanne Collins.
Danas piše u Northumberlandu gdje živi s mužem i dvoje djece.
Mogu li nesvjesni, vrlo suptilni trzaji na licu koji se događaju u milisekundi pokazati iskusnom ispitivaču više nego verbalni izričaj? Američki psiholozi, koji su sredinom 1960-ih godina proveli ovaj zanimljiv eksperiment, utvrdili su da takvi naoko nevidljivi treptaji ili mikrodepresije otkrivaju prave osjećaje ljudi.
Upravo je ovo bila polazišna točka Sebastianu Fitzeku za knjigu Izraz lica.
Radim kao stručnjakinja za čitanje izraza lica. Moj posao je, između ostalog, analizirati sitne i u pravilu nenamjerne izraze ljudskog lica, da bih otkrila skrivene emocije. str. 44.
Hannah
Hannah Herbst najiskusnija je njemačka stručnjakinja za izraze lica, specijalizirana za tajne signale ljudskog tijela. Kao savjetnica policije sudjelovala je u brojnim istragama i pomogla razotkriti nasilne zločince. Upoznajemo je ranjenu i otetu iz zatvorske klinike, a to je učinio serijski ubojica Kirurg. Hannah se ne sjeća ničega jer je izgubila pamćenje poslije anestezije zbog intolerancije na neke lijekove.
Patim od rijetke intolerancije na lijekove. To nije prvi put da nakon anestezije gubim pamćenje. str. 157.
Sumnja
Kirurg suočava Hannah s užasnom vijesti. Njezina je obitelj ubijena, a ubojica je sama Hannah. Uostalom, ona je to sama i priznala što pokazuje video snimka. Hannah je užasnuta, ali dok gleda snimku i sluša svoje priznanje, uočava trzaj na vlastitom licu koji je uvjerava da ona nije ubojica. Od cijele Hannine obitelji, preživio je samo njezin mali sin Paul. Koji je nestao.
Ja sam si priznajem dala znak. Da privučem ubojicu. Kojem sam se previše približila. str. 285.
Nešto što ne želim otvoreno priznati, ne javnosti. Možda čak niti samoj sebi. str. 319.
Dojam o djelu Izraz lica
Izraz lica onaj je tip romana kojim ste istovremeno iznervirani i oduševljeni. Svakako, autor se potrudio istražiti sve moguće sadržaje vezane za mikrodepresiju, a isto tako i intoleranciju na lijekove zbog koje nakon anestezije dolazi do kratkotrajne amnezije, dok ono što se dogodilo puno prije ostaje pohranjeno u sjećanju.
Ideja da se u triler uključe neobične manifestacije koje nam šalje libički sustav (za razliku od motoričkog za koji je zadužen um) zapravo je sjajna. Ali do vremena kada čitatelj pohvata sve konce, potrebno je probiti se kroz šumu nejasnoća. I koliko god pažljivo čitali, Fitzeka ne možete uhvatiti nespremnog. Ono što slutite, da se u pozadini svega krije nešto uistinu mračno, to dobivate tek na kraju i tada vam postaje sve jasno.
U romanu ima relativno malo likova i svi su važni. Zašto se specijalistica za čitanje izraza lica nalazila u zatvorskoj klinici i kako je dospjela u ruke serijskom ubojici zvanom Kirurg, tko je Fischerman i zašto ga Hannah nastoji namamiti? Kakva je uloga njezine prijateljice? Sve su to pitanja na koja nemamo odgovore veći dio knjige.
Ne znamo, na primjer, ni što se točno dogodilo Hanninoj obitelji. Hannah je optužena da ih je usmrtila, ali mi ne znamo je li to istina jer ne zna ni sama Hanna. Ne sjeća se, ali ono što ona jako dobro zna jest pročitati sitne trzaje sa svačijeg lica, pa čak i sa svoga kada se vidi na snimci.
Izraz lica roman je koji namjerno ostavlja „zbrkan“ dojam na čitatelja, baš kao i sama glavna junakinja. Šokantni obrati i likovi koji su čas pozitivci, čas negativci jako zbunjuju. Ali kad se konačno kroz sve to probijete, kraj je spektakularan.
Ideja o tome kako se tijelo ne može prevariti bez obzira na snagu volje, glavna je misao vodilja i poanta knjige.
Kao i uvijek, za one koji vole Fitzeka knjiga će biti odlična, dok za one druge koji vole jednostavnije zaplete roman Izraz lica bit će možda prenaporan. Stavljam podsjetnik na romane:
Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Od prvijenca Terapija, svi njegovi romani zauzimaju visoka mjesta na listama uspješnica. Knjige su mu prevedene na 24 jezika i služe kao predlošci za međunarodne filmske i kazališne adaptacije. Živi u Berlinu s obitelji.
On je savršen. Zgodan, dotjeran muškarac, vrlo uljudan, odnosi se prema ženama kao da su kapljice rose na njegovu planu, nikad ne diže glas, uvijek vas nastoji razveseliti i ugoditi vam čitajući vaše želje prije negoli i vi sami pomislite što bi željeli.
Gdje upoznati takvog muškarca? Postoji li takvo savršenstvo? Naravno da ne postoji.
On je neobičan čovjek. Mora ga promatrati kao cjelinu, ne samo ako fragmente ponašanja. Bolji je od drugih muškaraca koje poznaje. str. 98.
Nina
Godinu dana nakon tragične smrti supruga, Nini se javlja poznanik njezinog pokojnog supruga s porukom punom sućuti i utjehe. Nina osjeti da joj toplina i ljubaznost koje pruža Nick olakšavaju svakodnevnicu i otvara se prema mogućnosti emocionalne veze s tim besprijekornim muškarcem koji je očito obožava. Ali, Ash, Ninina kći, nije baš uvjerena da je Nick dobar muškarac za njezinu majku. Istina, ne može mu naći nijednu zamjerku, osim što je jednostavno presavršen.
Martha
U drugom gradiću, cvjećarka Martha nestrpljivo čeka povratak supruga Alistaira sa službenog putovanja kojih je u posljednje vrijeme sve više. Opterećena brigom o djeci i vođenjem obrta, Martha je sve umornija, novca je sve manje, a Alistair je stalno uvjerava da njihove najbolje godine tek dolaze.
Sumnja
Naočit muškarac koji se predstavlja čas kao Nick, čas kao Alistair (a u rezervi ima još nekoliko identiteta) malo po malo izazove sumnju Ninine kćeri Ash, ali i kod cvjećarice Marthe. Čini se da ima još žena koje padaju na njegov šarm i masku brižnog i pažljivog muškarca koji je uvijek u nekom novčanom škripcu. Malo po malo, maleni crvi sumnje opsjeda jednu po jednu ženu, dok ne naraste u vješto spleteno klupko nelogičnosti, laži i prijevara.
Ja sam podvojen čovjek, moram biti. Da bi ženama dao ono što žele, moram žonglirati stvarima, a žongliranje stvarim iziskuje tajne i katkada laži. str. 44.
Dojam o djelu
Ne puštaj ga unutra roman je koji sam progutala u samo nekoliko dana. Priča o muškarcu koji je izmanipulirao i prevario više žena živeći dvostrukim, trostrukim životom više godina, navela me na ozbiljno razmišljanje nakon čitanja knjige. Postoje li uistinu takvi muškarci?
Kako možemo biti sigurni da nam ljudi koje tek upoznajemo govore istinu o sebi i svom životu? Nažalost, ne možemo. Lukavi manipulatori, psihopati i poremećeni ljudi izgledaju kao i svi ostali koji srećemo svaki dan. A takvi se još dodatno potrude da ostave sliku besprijekornosti i savršenosti.
Nick/Alistair, čovjek s mnogo identiteta, osim što je primjer samodopadnog narcisa koji je uvjeren da je dobar čovjek koji živi dobar život i usrećuje žene, istovremeno je i muški žigolo koji iskorištava usamljene žene koje mu plaćaju za njegovo vrijeme, za druženje ili seks.
Jesi li ti dobar čovjek? Mislim da jesam-odgovori. Doista mislim da jesam. str. 299.
Slika idealnog muškarca jednostavno neodoljivog ženama, koju je Nick predano gradio puno godina, počinje se lagano raspadati kada nekoliko žena s kojima je simultano u vezi počinje uočavati niz sitnih, ali zbunjujućih nelogičnosti koje ne znaju objasniti. Crv sumnje konstantan je i kod Ash, kćerki nove Nickove žrtve, udovice Nine.
Sva ta mala saznanja slažu se u naposljetku u savršenu puzzle slagalicu. Ali Nick je mačka s devet života i ne misli tako lako odustati. On pomno traži novu ženu, novu žrtvu koju će materijalno i emocionalno iskoristiti.
Ne postoji savršenstvo
Knjiga je odlično upozorenje svim ženama da s oprezom prilaze muškarcu koji je naoko presavršen. Savršenstvo teško postoji u svijetu ljudi jer smo svi satkani od vrlina i mana, radosti i tuga, uspona i padova, što nas čini svakodnevnim, ali jedinstvenim osobama. Gospodin Savršeni može preživjeti samo u emisijama tipa reality showa.
Naslov Ne puštaj ga unutra doslovno je i metaforičko upozorenje da ne puštamo neznance u svoj intimni prostor bez da smo se raspitali o kakvim se osobama radi.
Što se tiče stila pisanja i zanimljive ideje, Lisa Jewell ni ovog puta nije iznevjerila. Ne puštaj ga unutra zanimljiv je i napeti triler koji ne ispuštate iz ruku do samog kraja.
O autorici
Lisa Jewell autorica je devetnaest međunarodnih uspješnica, uključujući Noć kada je nestala, Nakon noći, Obitelj s gornjeg kata, Sve ovo je laž i Ostaci obitelji. Njezina djela prodana su u više od 10 milijuna primjeraka diljem svijeta i prevedena na 29 jezika.
Maslac je neobična knjiga koja se naizgled, samo naizgled, čini kao oda maslacu. Jer maslac se spominje doslovno gotovo na svakoj stranici romana. Tolika je količina maslaca u ovoj knjizi da jednostavno osjećate da maslac ne možete ni pogledati bar mjesec dana. Ali, šalu na stranu, knjiga je to zapravo o nečemu puno ozbiljnijem. Više u dojmu.
Optužena
Punašna Manako Kajii, neutaživa gurmanka i zavodnica, čeka suđenje za navodna ubojstva nekoliko svojih ljubavnika. Iako nema dokaza koji bi ozbiljno teretili Manako Kajii, javnost ju je već osudila. Zainteresiravši se za slučaj, novinarka Rika Machida, koja već dugo nije imala nikakvu ekskluzivu, želi objaviti Kajiinu priču.
Gazila je preko tuđih standarda i sama određivala vlastitu vrijednost. Sama si je dala dopuštenje da je drugi cijene, da je poštuju, da je obasipaju darovima i ljubavlju. str. 27.
Rika
Rika živi tipičnim novinarskim životom. Novinske redakcije pune su muškaraca i u njima su rijetke žene, a trebaju se dva puta više potruditi da bi uspjele, uz stalnu užurbanost i promjenjivo radno vrijeme. Rika živi vrlo skromno, hraneći se gdje stigne bez razmišljanja o svakodnevnim obrocima ili namještenom stanu. Ima dečka, ali ni toj se vezi ne posvećuje emocionalno, kao ni drugim stvarima. I s majkom ima hladan odnos, osobito od smrti oca. Jedina s kojom istinski radosno provodi vrijeme je prijateljica Reiko.
Treba odrediti pravu mjeru za sebe i uživati u njoj. Što je loše u tome da se popuši jedna cigareta nakon jela ili nabaciti par kila, a da okolina ne digne halabuku? str. 88.
Ispovjedi u zatvoru
Kajii pristaje davati intervjue Riki, ali pod svojim uvjetima. Kajii počinje Riku voditi sve dublje u mračnu igru moći, užitka i krivnje. Tijekom njihova druženja, Rika shvaća da se njezin odnos prema hrani, prijateljima, obitelji i općenito životu počinje mijenjati.
Dojam o djelu Maslac
Knjiga Maslac ozbiljno kritizira japanski ideal ljepote koji je vrlo prihvaćen i u suvremenom zapadnom svijetu. To je ideal i imperativ mršavosti. Ovdje se ne radi o tome da se potiče vitkost radi osobnog zdravlja, već se isključivo ocjenjuje izgled čovjeka na osnovu standarda koje je postavilo društvo (koje potiče minimalno konzumiranje hrane) kako bi se tijelo uklopilo u očekivani mainstream.
Sve što odskače od toga, čak i osobe s nekoliko kilograma viška, kritizirane su i okolina ih oštro uvjetuje “da se srede”.
Rezultat tog svjetonazora jest mišljenje da je hrana nešto čemu se ne treba posebno posvećivati niti, ne daj Bože, uživati. Kad se neutaživa gurmanka Manako Kajii pobuni protiv tog stava uživajući u hrani koju sprema za sebe i svoje ljubavnike, javnost je zgrožena. Prvo zbog toga jer je Kajii “negledljivo” debela, a drugo – što su njezini obroci u kojima je maslac glavni hit naišli na opće oduševljenje svih njezinih muškaraca.
Druženjem s Manako Kajii Rika polagano mijenja svoj odnos prema hrani, a nakon što se i sama udebljala nekoliko kilograma mijenja mišljenje o ljudima oko sebe, čak se i odnos s majkom koji je bio dosta hladan postepeno mijenja.
Iako je odnos prema hrani lajt-motiv ovog romana, ovo je priča o usamljenim ljudima. To su ljudi koji nemaju prijatelje, minimalno se druže i ne stvaraju sigurne male otočiće samo njima važnih ljudi. Izgubljeni u velikim gradovima, gradskoj vrevi i svakodnevnim poslovima, ne stvaraju prijateljstva, ne druže se, ne dijele dobre i loše stvari u životu, ne smiju se zajedno, ne plaču niti zajedno uživaju u hrani.
Kada Rika to jednom osvijesti, sve se u njezinu životu mijenja. Iako ju je na kraju Manako Kajii razočarala, Rika joj ništa ne zamjera, shvaćajući da je Kajii hranom i spravljanjem obroka za različite muškarce samo tražila prijateljstvo i ljubav.
Žeđ za hranom u romanu je emocionalna, nije uvjetovana materijalnom situacijom ili teškim načinom života. Dapače, likovi u romanu nemaju egzistencijalnih problema, ali njihova otuđenost i nedostatak bliskosti s drugim ljudima čine ih gladnima dodira, pažnje i emocionalnog pripadanja koji bi ih nahranili više nego bilo koja hrana.
Na ovom svijetu ne postoji ništa tako besmisleno, nepotrebno i intelektualno ponižavajuće kao dijeta. str. 90.
O autorici
Asako Yuzuki rođena je u Tokiju 1981. godine. Za svoju priču Fōgetto mī, Notto burū osvojila je nagradu All Yomimono za nove spisatelje, a priča je objavljena u njezinu prvijencu Shuuten no Anoko 2010. godine. Godine 2015. dobila je nagradu Yamamoto Shūgorō za Nile Perch no Joshikai. Višestruko je nominirana za nagradu Naoki, a njezini su romani prilagođeni za televiziju, radio i film.
Strepim. Bojim se. Mislim čudne misli koje se ne usuđujem priznati ni vlastitoj duši. Neka me bog čuva, makar i samo zbog onih koji su mi bliski! (str. 28.)
Drakula – još uvijek hit
Roman Drakula napisan je davne 1897. godine. Iako sam strastveni obožavatelj horora, pogledala sam većinu filmskih adaptacija, ali roman čitala nisam.
Gotovo 150 godina kasnije, uzimam u ruke Drakulu i evo… Ne znam što reći. Predobar roman! Ne mogu vjerovati da je napisan prije toliko godina! Inače volim književnost 19. stoljeća, ali pisci su tada imali specifičan stil pisanja. Standardno pripovijedanje i opisivanje začinjeno melodramom.
Drakula uopće nije takav! Mogu samo pretpostaviti koliko je tada bio zanimljiv, inovativan i neobičan! Naime, roman nije pisan standardnim pripovijedanjem, već je (kao) zbroj dnevničkih zapisa glavnih likova, telegrama, bilješki i sličnog. Zbog svega toga, roman djeluje manje kao fikcija (iako jako dobro znamo da jest), a više kao bilješka o nekom stvarnom događaju. Uglavnom, oduševljena sam!
Kao što sam gore već spomenula, gledala sam veliku većinu ekranizacija Drakule, ali nisam imala pojma koliko ih zapravo ima! Naravno, klasični filmovi koji se zovu Drakula, ok, to smo znali i očekivali. Ali, recimo, na Netflixu sam gledala Renfielda nemajući pojma da se u romanu spominje kao Drakulin sluga. Onda Drakula: Buđenje zla – film o Drakulinom putu prema Londonu. Zamislite, u knjizi su to tek kraća poglavlja, ali toliko su bogata događanjima da su pretvorena u filmove!
Drakula
Drakula u ovom romanu, nazvanom njegovim imenom, nema glas. Upoznajemo ga očima ostalih likova pa iako se spominje na gotovo svakoj stranici, o njemu ne znamo ništa više od onoga što i glavni likovi znaju.
Čijim ga očima gledamo? Tu su, za početak, Jonathan Harker, odvjetnički pripravnik poslan u Transilvaniju zagonetnom klijentu. Jonathan dolazi u Drakulin dvorac pomoći mu srediti poslove vezane uz kupnju kuće i preseljenje u London. Mladi Harker shvaća da nešto nije u redu još i prije ulaska u Drakulinu kamenu jazbinu jer svi seljani koji saznaju kamo ide, užasnuti su i pokušavaju ga od toga odgovoriti.
Kad sam ga upitao poznaje li grofa Drakulu i može li mi reći nešto o dvorcu, i on i supruga prekrižili su se, govoreći da ne znaju ništa, nakon čega su jednostavno odbili reći ijednu riječ više. … njihovo tajanstveno držanje u mene je unijelo nemir. (str. 11.)
Uskoro, Jonathan shvaća s čim ima posla iako to isprva ne želi priznati ni sam sebi.
Vrata, vrata, posvuda vrata, sva zaključana i zakračunata. Iz ovog dvorca nema izlaza, osim kroz prozor. Ovaj je dvorac pravi zatvor, a ja sam zatvorenik! (str. 37.)
Jonathanova zaručnica Mina i njezina najbolja prijateljica Lucy daju nam novu perspektivu. Što se to događa s Lucy? Što Mina primjećuje?
Tu su vrlo važni doktor Seward i naravno, neizbježni Van Helsing, liječnik, znanstvenik, proučavatelj okultnog.
Oštroumni ste, odvažni duhom, ali imate previše predrasuda. Ne dopuštate očima da vide i ušima da čuju, a ništa izvan vaše svakodnevice za vas ne postoji. Ne mislite li da postoje stvari koje ne možete razumjeti, ali koje svejedno postoje…? (str. 236.)
Čitajući njihova iskustva s Grofom, koji nezaustavljivo napreduje od Transilvanije do Londona, uživamo i divimo se svakoj riječi napisanoj prije više od stoljeća.
Preporuka
Realno gledajući, preporuka vam doista ne treba. Drakula je remek-djelo književnosti i klasik koji će se čitati još dugo nakon što nas ne bude. Priča koja je nadahnula tolike druge priče, filmove, slike… Drakula, lik koji je nadahnuo brojne umjetnike, pretvorio se u toliko drugih likova, ali u svakom zadržao komadić iskonskog sebe (osim u Sumrak sagi, svi to mislimo), jedan je od onih koji neće nestati protokom vremena.
Grof je samo to. Nije čovjek, nije ni životinja. (str. 280.)
Opet naglašavam očito, roman napisan toliko davno, drugačijim rječnikom, atmosferom i stilom bolji je bar od polovice romana koje danas čitamo. Neprekidna jeza lebdi nad nama dok čitamo, Drakulin lik podsmješljivo nas promatra negdje iz sjene kujući svoje nove zavjere… Van Helsing, Jonathan, Mina, Seward i ostatak ekipe na prvoj su crti obrane.
Da parafraziram citat s početka, i mi strepimo i bojimo se. Premda svjesni da vampiri ne postoje, ovaj je napisan toliko dobro da se možda mrvicu, samo malu malu mrvicu zapitamo…Što ako?
Vampiri postoje, neki od nas imaju dokaze. Čak i da nemamo naše tužno iskustvo, imamo dovoljno zapisa i lekcija iz prošlosti da uvjere svaki zdravi um. (str. 290.)
Svakako pročitajte, Drakula je jedan od onih klasika čija se publika samo širi. Nadam se da ćete uživati, ježiti se i luđački okretati stranice! Ja jesam!
Ostali naslovi ovog autora
Bram Stoker irski je autor najpoznatiji po romanu Drakula, jednom od najvažnijih i najutjecajnijih romana u povijesti horor književnosti.
P.S. Ova žuta naslovnica istovjetna je naslovnici prvog izdanja Stokerove Drakule. Naslovnica je žuta jer su tako nakladnici čitateljima sugerirali da je sadržaj skandalozan, opasan i uzbudljiv. Što i jest!
Dan po dan, mjesec po mjesec, ispratili smo još jednu čitalačku godinu. Susreli smo se s poznatim, već provjerenim autorima, ali i upoznali neke potpuno nove, nama nepoznate, intrigantne autore. Knjige koje smo čitali u prethodnoj godini slučajno ili namjerno, odmakle su se od opuštenijih tema, toplih i sigurnih okruženja i raspleta koji obećavaju happy end. Dapače, autori koje smo čitali svojom su iskrenošću i literarnom hrabrošću donijeli novo iskustvo doživljaja knjige. Ponosne smo što se u ovih naših TOP 10 knjiga u 2025. godini našlo i dvoje hrvatskih autora.
Počet ćemo s autoricom kojoj je sve što napiše vrlo dobro ili izvrsno! Budući da se nismo mogle dogovoriti oko toga koji od navedena dva naslova uvrstiti na ovaj popis, uvrstile smo oba.
Sigurna kuća toliko je važan roman da o njemu neprestano treba govoriti i stalno ga preporučivati. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža. LAda Lončar nalazi se u kaznionici i priča nam svoju priču. Govori nam o podmuklom zlostavljanju koje je trpjela godinama, sve dok nešto u njoj nije puklo. Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Knjiga 365 rečenicatoliko me dotakla da sam danima plakala… Sastoji se, kao što naslov kaže, od 365 rečenica – svaki dan napisana je jedna. One su zbir autoričinih životnih iskustava, a toliko su dirljive, emotivne, bogate i nezaboravne. U njima se svi možemo prepoznati, možemo i doista osjetiti. Nisam mogla odoljeti uvrštavanju ove divne zbirke u top 10 pročitanih u 2025. godini!
Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, toj sudbini nije sveto. str. 151.
Roman Majmunovo okomozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi. Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… A kad dođete do kraja… Bože… Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Za Backmanove Pobjednike još nisam objavila osvrt, ali to nije i ne može biti razlog njihova neuvrštavanja na ovu listu! Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Otok morskih žena toliko je divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena. Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Kakav bi ovo bio popis pročitanih romana u 2025. godini da na njemu bar netko nekoga krvnički ne ubije? A tko ubija bolje od moje omiljene autorice Karin Slaughter?
Lažni svjedokroman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Iako ima gotovo petsto stranica, ovo je jedan od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.
Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.
Ah, Žuta! Roman oko kojeg se lome koplja u knjiškoj zajednici po bespućima društvenih mreža… Neki ga mrze, neki ga nisu uspjeli pročitati do kraja. A neki, poput mene, uživali su od početka do kraja! Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, svega stotinjak i gotovo. Čitala sam ga u ljetno vrijeme, na plaži, i nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče. Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži!
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja knjige I nebom teku rijeke. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. Autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove. Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Knjiga koja me možda najviše onako ljudski, bolno, i intimno takla u 2025. godini je Tužni tigar.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha. Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna.
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva. Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
Top 10 za kraj
Ovaj presjek Top 10 knjiga u 2025. mogao je biti puno dulji, ali negdje smo se morali zaustaviti. Pročitane u 2025. godini, ovih deset ljepotica one su koje smo najbolje zapamtile, koje su nam se “urezale u kosti” potaknuvši bujicu osjećaja… Od nostalgije, empatije, ganuća do suza i beskrajnog poštovanja prema ovim autorima.
Ako vas ovaj naš popis potakne da pročitate samo jednu knjigu koju smo stavili na njega, naša je misija izvršena.
Puno je ljudi po društvenim mrežama pisalo kako roman Ubij me nježno nije za svakoga. Definitivno ne za one nježnije, gadljivije.
I u samom uvodu (koji me zabavio koliko i naživcirao), stoji zanimljivo upozorenje. Autorica upozorava čitatelje da je, iako je ovo u principu romantična komedija, ipak riječ o mračnoj romansi. Navodi nam nekoliko neobičnih (u najmanju ruku), zloslutnih, odbojnih, mrvičicu odvratnih motiva.
Tu su kopanje očiju, amaterska kirurgija, lobotomija, detaljni opisi sek*a koji je, ah… I uobičajen i neuobičajen, valjda kako kome. Kanibalizam, slučajni kanibalizam, puno noževa, puno krvi, puno leševa… I tako.
Ako ste nakon čitanja upozorenja rekli, vau, ovo zvuči kao roman za mene, autorica kaže – Navalite!
I ja sam, Bog mi pomogao, navalila!
Ubij me nježno
Sloan i Rowan serijske su ubojice koji love druge, zločeste serijske ubojice.
Biti serijski ubojica koji ubija serijske ubojice sjajan je hobi… Dok se ne nađeš zaključan u kavezu. (Sloane, str. 15.)
Nešto poput Dextera, ako ste pratili tu seriju. Imaju strašnu potrebu za ubijanjem, ali fokusiraju se na ubijanje loših ljudi.
Za vrijeme jedne takve ubilačke misije Sloane se nađe zatočena u kavezu s lešem. Slučajno nailazi Rowan i oni se odmah povezuju. Shvaćaju da su isti i da se dive vještinama onog drugog. On je poznat kao Butcher, Mesar, a onda kao Blackbird, Gavranica.
…shvatim da imam osjećaj kao da smo se jučer vidjeli. S njim je tako lako, čak i kad ne želim da bude tako… Ma koliko se trudila skrenuti pažnju na nešto drugo, neprestano se vraćala na njega. … On me privlači, kao tračak svjetla u nepomičnoj tami. (Sloane, str. 53.)
Odluče jednom godišnje zaigrati posebnu igru. Netko će za njih odabrati ubojicu, a oni će se onda natjecati tko će ga prvi naći i ubiti.
Igra traje godinama, dok strast između njih ne proključa pa se, nakon odrađena posla koji uključuje skalpele, sjekire i raznorazne oštre predmete, bacaju i jedno na drugo.
Sloane prodire u svaku moju misao. Kad nismo zajedno, njezino odsustvo biće je za sebe. Brinem se zbog nje. Sanjam o njoj. … Ubijanje nas je spojilo. To je potreba bez koje nijedno od nas ne može živjeti. Ta potreba… obuzima me koliko i ona. (Rowan, str. 180.)
No ne ide sve glatko. Iako su oni inače ti koji love, čini se da netko počinje loviti njih…
Serijal Pogubna ljubav
Po društvenim sam mrežama viđala različite osvrte na roman Ubij me nježno (stvarno nisam fan naslova…). Neki su bili oduševljeni, drugi apsolutno zgađeni. Mene je na čitanje ponukalo nešto sasvim treće – knjiga mi je bila lijepa. I htjela sam nešto ajmo reći ljubavno.
Ovdje sam dobila puno više od toga! Ubij me nježno definitivno nije nešto na što sam navikla i što inače čitam, ali žanr dark-romance skroz mi je ok i mogla bih ga čitati i češće.
Već sam spomenula da uopće nisam osjetljiva ni gadljiva pa mi opisi ubijanja nisu bili uznemirujući. Nisam imala problema ni s opisima seksualnih eskapada Sloane i Rowana. Najviše mi je problema opet izazivalo psovanje, ali nekako se uklapa u cijeli vibe romana pa sam i to prihvatila nekako lakše nego inače.
Uglavnom, Ubij me nježno prvi je dio serijala Pogubna ljubav i jako mi se svidio. Drugačiji je, neobičan, zanimljiv. Vjerujem da ste vi ostali čitali bar ponešto slično, na primjer Adeline ili Ugasi svjetlo. Meni je ovaj roman prvi dodir s tom vrstom književnosti i sviđa mi se. Ne vjerujem da bih stalno mogla čitati ovakve stvari, vjerojatno bih oguglala pa bi mi sve postalo isto, ali za tu i tamo – jako mi se, JAKO sviđa.
Veselim se ostalim nastavcima. Već znamo da će u njima sudjelovati likovi koje smo upoznali; Sloanina najbolja prijateljica Lark i Rowanov brat Lachlan u drugom nastavku te Rowanov brat Fionn i cirkusantica Rose u trećem nastavku.
Ubij me nježno – oh, itekako!
Iz već napisanog vidite da mi se ovaj roman itekako svidio! Stvarno je drugačiji od svega što inače čitam, iako je mjestimice jednako okrutan. Ono što ga razlikuje i izdvaja jest što je zabavan i skroz pomaknut! Nije ovo ozbiljno štivo uz koje ćete plakati ili se bojati ili padati u nesvijest. Meni je puno toga bilo smiješno, od sladoleda s komadićima keksa i jednim tajnim sastojkom do cijelog odnosa Rowana i Sloane te komunikacije s ostalim likovima u knjizi.
Sviđa mi se i što radnja (bar mislim) ne puca na to da bude hiper-realistična, da se mi skroz uživimo, grizemo nokte i bla-bla-bla. Čitamo i znamo da je sve nerealno, od prve do posljednje rečenice, ali ipak čitamo. Zašto ne, mislimo, zabavno je, simpatično, DRUGAČIJE. I jako mi je fora što je jedini problem glavnih likova što su serijski ubojice. Osim toga, oni su relativno normalni mladi ljudi koji žive relativno normalnu ljubavnu vezu.
Vole svoje prijatelje, ako ih imaju. Vole svoju obitelj, ako je imaju. Žive baš kao vi i ja, osim tog malog neobičnog hobija kojim se tu i tamo počešu, kada ih zasvrbi potreba za ubijanjem.
Eh, sad, preporuka… Ja sam uživala. Da nije romana Bog šumeLiz Moore, za koji već vidim da će mi biti knjiga mjeseca, to bi definitivno bila Ubij me nježno. Volim kada me radnja iznenadi – ova me iznenadila. Volim kad se autor potrudi stvoriti nešto sasvim različito od gotovo svega ostaloga.
Hmmm… vjerujem da bi vas možda mogle odbiti sve one gadne stvari navede u uvodu, ali… Vjerujete li mi da ćete se, unatoč njima, istinski zabaviti?
A sad, za kraj, priznajte mi koliko sam vas šokirala time što vam preporučujem ovakvo nešto, ali ne volim ljubiće i ne toleriram proste riječi na k i p?
Znam, i sebe sam iznenadila.
Ali isto tako znam, čim iziđe drugi dio serijala, kupujem ga među prvima!
Ostali naslovi ove autorice
Brynne Weaver autorica je određenog broja romana, no nama je trenutno najzanimljivija zbog svoje trilogije Pogubna ljubav. Tek je preveden prvi dio, Ubij me nježno, i odmah je postao veliki hit na društvenim mrežama. Iako su teme o kojima ova autorica piše nesvakidašnje (u najmanju ruku), mjestimice degutantne, teško čitljive i zahtijevaju snažan želudac, iza nje stoji više nego respektabilan broj obožavatelja. Moram priznati, i ja se svrstavam među njih jer, prije svega, nisam gadljiva, nemam problema s čitanjem o ubojstvima, kopanju očiju, slučajnim kanibalizmom i ostalim navedenim u gore spomenutom uvodu.
Svakako ću pročitati i sljedeća dva nastavka, Leather & Lark te Scythe & Sparrow, čije smo junake već upoznali u ovom nastavku.
Roman Platonovo platno neobična je i neobično snažna priča o slikaru Platonu koji se opet zaljubio u udanu ženu, ovaj put ženu s djetetom.
…koji me klinac opet naveo na ženu s mužem i kćerkicom, izazvala je promjenu, kao da moram biti u njezinoj prisutnosti, depresija je podmukla bolest, u trenutku kada pomisliš da jesi bolje, shvatiš da ne možeš na ulicu… (str. 12.)
Dok pratimo njegovo furiozno pripovijedanje – više od sto stranica jedne jedine rečenice – uvučeni smo u vrtlog jakih emocija iz kojeg se nikako ne uspijevamo izvući.
Platon je depresivan, guta lijekove kako jest i kako nije propisano. Osim što je ludo i strastveno zaljubljen u ženu koja malo bi, a onda opet malo ne bi (kod nas se u selu kaže nešto dosta prosto za takve ljude), muče ga i ljubomora, ljutnja, razočaranje, nada, ogorčenost, onda opet ljubav, depresija i tako iznova i iznova.
…mogu li preživjeti ovo, dame i gospodo, ne znam hodati, ležim i sve postaje besmisleno, ne, ne smijem biti patetičan, jači si, morao si znati, Platone, nema sretnih završetaka… (str. 121.-122.)
Platonovo platno ostaje prazno – ne uspijeva stvarati ništa osim njezina portreta, a ni taj mu ne ide od ruke. Naš je slikar emotivac i svaki njegov osjećaj još je jače naglašen rečenicama koje nemaju kraja, koje se prelijevaju jedna u drugu, tek tu i tamo presječene haiku pjesmom.
…ako smo dovoljno snažni, opstat ćemo, tko može negirati osjećaje, oni putuju sa mnom onamo kamo nitko ne ide, u najdubljim predjelima njezino je ime, osmijeh i poljupci, prevrćem se posteljom, ništa ne radim, nemam nadahnuća… (str. 66.)
Ritam kojim dišemo
Platonovo platno nije jedna od onih knjiga koja će se svidjeti svima. Mojoj se kolegici, na primjer, uopće nije svidjela, iako joj priznaje književnu vrijednost.
Što se mene tiče, kao prekaljena ljubiteljica čudne, začudne, drugačije književnosti, književnosti koja nas ostavlja paf i koju ne zaboravljamo, unatoč tome sviđa li nam se fabula ili ne, naravno da sam u Platonu iskopala nešto po mom guštu, nešto što će mi se svidjeti.
Na primjer, roman u jednoj rečenici izuzetno je rijedak jer je, naravno, užasno teško pisati u dahu. Ni ovdje to ne funkcionira savršeno, ali poštujem ideju i dojmilo me se što sam, nakon nekog vremena, ulovila sebe kako s lakoćom čitam sve te riječi i kako dišem u ritmu s njima. I nakon što sam zatvorila knjigu, nastavila sam razmišljati u jednoj „platonovskoj“ rečenici i uživala u tome – gotovo sam sebe mogla zamisliti kao jadnog Platona kojeg muče sve te silne emocije.
Osim Platona, jedini iole važniji lik romana jest njegova voljena, koja mi je toliko odbojna da joj neću posvetiti više od ove rečenice. Nije mi ni Platon omiljen, u takvog se muškarca nikad ne bih mogla zagledati, ali priznajem mu životnost.
Što se preporuke tiče, imate je. Znam da se većini ipak neće svidjeti jer premda kratak, zahtjevan je za čitanje i treba vam koncentracija. Ali ipak, vrijednost mu ne možete zanijekati. Roman u jednoj rečenici, ej! Pa kad ćete to opet pročitati?
Ostali naslovi ovog autora:
Tomislav Šovagović (1976.) autor je nekoliko zbirki priča, na primjer Rudnik čvaraka, Rudnik čvaraka 2, Ispod skala, Spremište Trešnjevka. Napisao je i roman Mangan te zbirku poezije Čajevi protiv učmalosti.
Roman Platonovo platno njegova je jedanaesta knjiga.
Da, svaki je dio ubijanja za mene užitak. Ali ništa se ne može usporediti s mojim omiljenim dijelom. Najbolje tek dolazi, pomislim dok vadim svoj mobitel. (str. 54.)
Samrtni krik
U trgovačkom centru, djevojčica je izgubila svoju mamu. Grčevito stišće medvjedića dok se oko nje skupljaju odrasli koji joj žele pomoći. Inspektorica Kim Stone slučajno tuda prolazi, no zaključi da će majka uskoro biti pronađena i produži dalje. I sama ima svojih problema – šef je stavlja na za nju bezvezan, da ne kažemo glup zadatak – osiguranje starlete koja dolazi u grad na potpisivanje knjige.
Inspektorica Stone u jednom je bila u pravu. Djevojčičina majka doista je uskoro pronađena. Mrtva. Ubojstvo je čisto, brzo, neosobno. Kako je mlada majka postala žrtva takvog zločina?
Val tuge preplavio ju je dok se prisjećala djeteta koje je stiskalo plišanog medvjedića kojeg joj je darovalo osoblje trgovine, čvrsto ga držeći u nedostatku majke koja ga više nikada neće moći čvrsto zagrliti. (str. 33.)
Dok odani Bryant, uz bok sa Stone, preuzima taj slučaj, ostatak tima bavi se svojim problemima i drugim slučajevima. Penn je nedavno izgubio majku, a Stacy je sva nervozna oko nadolazećeg vjenčanja.
Pažnju joj, uz to, zaokuplja i jedan stari neriješeni slučaj silovanja. Stacy osjeća da se u njemu krije neka tajna.
-Nismo je mogli pustiti ni blizu sudnice zbog onoga što bi mogla reći. -A to je? Zastao je na nekoliko trenutaka. -Idi do nje… Razgovaraj s njom o napadu, pa ćeš onda shvatiti zašto je nismo mogli pozvati da svjedoči. (str. 32.)
U gunguli policijske postaje, na inspektoričinom se stolu nađe pismo. Pismo u kojem je ubojica mlade majke moli da ga zaustavi jer ako to ne napravi… Ubojstva će se nastaviti.
Inspektorice Stone, morate me spriječiti da povrijedim još nekoga. Ne želim raditi ove grozne stvari. Ne želim nikoga ubiti, ali nemam izbora. (str. 98.)
Kim Stone i njezin tim opet su u utrci s vremenom. Mogu li na vrijeme uhvatiti ubojicu i zaustaviti ga prije nego ponovno ubije?
Dvanaest
Samrtni krik dvanaesti je nastavak iz serijala o inspektorici Kim Stone. Kao i dosad, pratimo dva jako zanimljiva slučaja. Jedan je slučaj ubojstva mlade majke koji je toliko čist i lišen osjećaja da izgleda poput smaknuća. Na njemu primarno rade Stone i Bryant. Drugi je slučaj neriješenog silovanja kojim se bavi Stacy.
Nama koji smo preskočili nekoliko prethodnih nastavaka, nije bilo teško ponovo uroniti u svijet ovih detektiva. Nekoliko je puta ponovljeno sve što se do sada izdogađalo pa s lakoćom nastavljamo s čitanjem, kao da se nikad nismo ni rastali. Ovo pišem samo kako biste odmah znali da doista ne morate čitati po redu. Fokus je na slučajevima, vrlo malo na privatnim životima samih istražitelja pe ćete se vrlo brzo uživjeti u radnju i sve će vam odmah biti jasno. Još bih samo rekla da mi je Stacyin slučaj bio puno zanimljiviji nego Stonein. A ispod svega toga, imamo i starletu koja je napisala knjigu, koja dolazi u grad i koju, osim obožavatelja, prati i brdo hejtera. Inspektorica Stone mora žonglirati svim tim slučajevima, svakom se pomalo posvetiti i svaki od njih i riješiti. Hoće li uspjeti?
Možda?
Svi koji prate blog Mala od knjiga znaju da s ovom autoricom imam povuci-potegni odnos. Od početnog oduševljenja do apsolutnog prestanka čitanja njenih romana. Nisam imala u planu čitati ni Samrtni krik, da vam budem iskrena. No i kolegica se malo zasitila ove autorice pa ajde, uskočit ću ja.
Ovaj put, nije mi žao. Samrtni krik jako je dobar triler koji bih preporučila svakome tko traži lagano, jednostavno, ali napeto i zabavno štivo. Roman se može pročitati u dva popodneva. Ne traži od čitatelja neki veći mentalni angažman, a preokreti su dovoljno uzbudljivi i intrigantni da ne uspijevate odložiti roman i raditi nešto dosadnije, tipa kućanske poslove. Poglavlja se izmjenjuju brzo, staju kad je najzanimljivije i skaču sa slučaja na slučaj. Gotovo kao da nas tjeraju na čitanje i viču nam – ajde još jedno poglavlje, ajde još jedno… I tako do ponoći ili jedan, kada su me obveze (Born to read, forced to work) natjerale da napokon zatvorim korice i odem na spavanje.
Možda, ali samo možda pružim Angeli Marsons ruku pomirenja i vratim se čitanju njezinih romana. Eto, toliko mi se svidio Samrtni krik.
Ostali naslovi ove autorice
Angela Marsons autorica je s kojom imam pomalo zategnut odnos.
Sad joj se polako vraćam, iako mislim da neću pročitati onih pet-šest koje sam izignorirala. Ovo su njezini dosad kod nas prevedeni naslovi, a čini mi se da sam negdje pročitala informaciju da u serijalu o inspektorici Kim Stone ima 28 nastavaka.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
