Oznaka: mozaik knjiga

Objavljeno

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana S druge strane ulice: ©Mozaik knjiga

Lesley Pearse: S druge strane ulice

S druge strane ulice

Godina je 1964. Dvadeset trogodišnja Katy dane u dosadnom gradiću Bexhillu krati maštanjem o životu u Londonu, obavljanjem kućanskih poslova i promatranjem kuće s druge strane ulice.

Rob, njen mlađi brat, tvrdio je da voli gurati nos u tuđe stvari i da stalno prati tko dolazi i odlazi, da je očarana time. Katy je to nijekala, ali si je morala priznati da ju mami tajnovitost one kuće prekoputa. (str. 7.)

U njoj živi lijepa i misteriozna Gloria, a Katynu znatiželju, osim Glorije, bude i žene koje tamo dolaze u svako doba dana i noći, uvijek istim crnim automobilom, dovozi ih uvijek ista vozačica.

Što se to događa s druge strane ulice?

Tada plane veliki požar i kuća s druge strane ulice pretvorena je u pepeo.

Uskoro policija otkriva i dva spaljena tijela.

Za palež je optužen Katyn voljeni otac i, nekako, svi dokazi ukazuju baš na njega.

Odlučna dokazati očevu nevinost, Katy se upetlja u nešto puno veće nego što je isprva mislila.

Čini se da je Gloria bila žena s puno tajni.

No, tajni ne manjka ni u Katynoj obitelji.

Kako ulazi sve dublje u Glorijinu prošlost i približava se pravom palikući, Katy dovodi svoj život u veliku opasnost.

Što se događa s Katyne, a što s druge strane ulice

Nije tajna da u malim gradićima svatko više gleda tuđa, nego svoja posla. Tako se i Katy više bavila kućom preko puta nego svojom. Situaciju u svojoj obitelji šutke je prihvatila, istodobno uporno želeći proniknuti u tajne koje krije kuća s druge strane ulice.

Uskoro Katy saznaje da se Gloria bavila zaštitom žena od nasilnih muževa.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ovaj dio romana najviše mi se svidio jer progovara o temi koja je teška i danas, a kamoli ne u šezdesetima. Čitajući, dobivamo uvid u dinamiku obiteljskog nasilja. Pratimo ga iz perspektive zlostavljanje žene, samog zlostavljača, čak i njihove djece.

Sve je iskaljivao na njoj. U početku bi se postidio što ju je udario, ali je uskoro shvatio da mu to smanjuje napetost koja bi mu se preko dana nakupila. Nije mu bilo teško naći razloga da ju udari: kasnila je s večerom ili mu košulja nije bila savršeno ispeglana. (str. 126.)

Osluškujemo riječi socijalnih radnica koje se bave slučajevima u kojima žene, teško ozlijeđene, završe u bolnici. Pratimo misli žena koje su se odlučile udružiti i pomoći ostalima, onima koje su zlostavljane i žele pobjeći, ali naprosto nemaju kud.

Veoma lako možemo usporediti situaciju iz šezdesetih sa situacijom danas – još uvijek se policija nerado miješa u „obiteljske stvari“. Još uvijek žene teško odlaze od nasilnih muževa. Još uvijek, nažalost, najviše ispaštaju djeca. Začarani krug nasilja. Nasilje uvijek rađa nasilje.

Problem je izrazito težak. Ne postoji neka formalna organizacija kojoj se mogu obratiti, a policija na to gleda kao na „obiteljsku“ stvar, izvan njihovog okvira djelovanja. Čak i ako uhapse muža i optuže ga za napad, on se vrati kući za nekoliko sati i obično iskali na svojoj ženi. A budući da je teško napustiti muža i započeti novi život, posebno ženama s djecom, veliki dio njih se naposljetku vrati kući. (str. 176.)

Velika očekivanja

Moram priznati, od ovog sam romana očekivala više. Čini mi se da sam pročitala nekoliko stvarno pozitivnih recenzija pa su mi porasla očekivanja.

Za početak, ovo nikako nije triler. Ovo je obiteljska drama. S jedne strane, fokus joj je na obiteljskom nasilju, (ne)mogućnostima s kojima se žene suočavaju kad napokon napuste zlostavljače te način na koji društvo gleda žene koje uspiju otići.

S druge strane, naglasak je na Katynoj obitelji, odnosom njenih članova te njihovim tajnama koje je iznutra grizu i uvelike narušavaju sklad.

Sama priča nije loša – sviđa mi se ideja koja vodi radnju – što se to događa u kućama naših susjeda? Kakve tajne kriju? Na koliko života utječu? Jesu li dobri ili loši ljudi?

No najveća zamjerka, po mom mišljenju, ide stilu pisanja. Roman je napisan monotono, uglavnom pripovijedanjem. I to pripovijedanje nije dinamično ni napeto, iako je moglo biti budući da priča ima potencijal. Rečenice su dosadnjikave te se samo nabraja što se događa. Slično kao kad moji osmaši pišu zadaćnicu: Gledala je kroz prozor pa je vidjela auto. Iz auta je izašla žena. Žena je ušla u kuhinju-bla-bla-bla. Ne volim kad se događaji samo slažu jedan na drugi, bez neke uzročno-posljedične veze. Nigdje živosti, nigdje dubine. Doduše, svjesna sam da je život najčešće skup nabacanih događaja, ali takvo nešto ne želim u knjigama.

I likovi su opisani pomalo površno. Naravno, možda nije do likova već do problema sa stilom pisanja koje sam navela. Likovi djeluju nekako plošno, ravno, neživo. Malo su sretni pa nisu. Malo su ljuti pa nisu. Nekako, nisu mi bili vjerodostojni.

Eto, nadam se da vas moja recenzija nije odvratila od čitanja romana S druge strane ulice. Možda se vama stvarno svidi. Dajte mu šansu.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ostali naslovi ove autorice:

Premda je Lesley Pearse autorica ogromnog broja romana, kod nas je zasad preveden samo S druge strane ulice.

Gdje kupiti roman S druge strane ulice:

webshop Znanje

Objavljeno

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Dom za neželjene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Dom za neželjene djevojčice

Maggie je četrnaestogodišnjakinja iz Quebeca gdje se, sredinom dvadesetog stoljeća Englezi i Francuzi tek toleriraju. Baš kao i njezini roditelji, otac Englez, a majka Francuskinja. Maggie oduvijek više naginje ocu, staloženim, mirnom i autoritativnom prodavaču sjemenja. Mašta kako će ona jednoga dana preuzeti prodavaonicu i biti jednako poštovana kao i njezin otac.

Zaljubljena je u susjeda Gabriela, Francuza – ali zna da je to ljubav koju njezin otac nikada ne bi dopustio.

Ipak, dvije godine kasnije, Maggie je trudna. Kod tetke i tetka, skrivena od dugih jezika sugrađana, rađa djevojčicu kojoj daje ime Elodie. Prisiljena je odreći je se i dati na posvajanje.

Osjećaji nailaze u valovima. Velika tuga, olakšanje, sram, grižnja savjesti. Mogla je bila zadržati to djetešce. Nije ona neporočna. A sada će njezina kćerkica biti bačena u svijet posve sama. Odrastat će bez spona i nepotpuna. Obje će. (str. 95.)

No malena Elodie ne završi kod posvojitelja nego u siromašnom sirotištu, gdje se za djecu brinu redovnice.

Elodie je siroče, a Tata joj je objasnila kako to znači da nema majku ni oca. Kada ju je Elodie jednom upitala zašto nema, ona joj je posve jasno rekla: – Živiš u domu za neželjene djevojčice zato što si rođena u grijehu i tvoja majka te nije mogla zadržati. (str. 100.)

Godine prolaze. Donesen je zakon kojim su, radi veće zarade, sva sirotišta pretvorena u psihijatrijske bolnice. Elodie, baš poput ostalih siročića diljem Quebeca, biva proglašena umobolnom. U bolnici u koju je premještena, a koju vodi okrutna sestra Ignatia, Elodie je svakodnevno i na sve načine zlostavljana.

Za to vrijeme, Maggie se udaje za bankara kojeg njezin otac odobrava. Pokušava se pomiriti s činjenicom da nikada više neće vidjeti svoju malu djevojčicu, ali smjer u kojem je život gura diktira nešto sasvim drugačije.

A onda ponovo susreće Gabriela…

Maggie

Otkad zna za sebe, Maggie žudi za očevim odobravanjem. Premda itekako svjesna da ni on nije bezgrešan, voljna je zažmiriti na sve njegove mane.

I s majkom ima kompliciran odnos koji će se razvijati, mijenjati i rasti do kraja romana.

Kada se odriče djeteta, ne može razlučiti čini li to jer je roditelji tjeraju, jer ni njima ni sebi ne smije ukaljati obraz, ili ipak zato što jednim dijelom sebe zna da je dati dijete ono za nju najbolje.

Tu se opet postavlja pitanje – je li to „najbolje“ najbolje za nju – ili za njezine roditelje, za život koji joj je otac odredio i smjer kojim ju neprekidno upućuje.

Pokušava ne razmišljati previše o putu kojim nije pošla – putu koji vodi k Gabrielu i majčinstvu. Imala je mnogo vremena pomiriti se sa svojom odlukom. Nije to bio romantičan izbor, već mnogo praktičnije od toga. Na trenutak je nazrela budućnost supruge siromašnoga farmera, šesnaestogodišnju majku zaglavljenu kod kuće u onoj kolibi, kako se deblja i postaje ogorčena, baš kao njezina majka. … to nije bio nikakav život. (str. 90.)

Maggie odrasta u ženu koja se svim silama trudi biti sretna, ali nikako joj ne ide. Osjeća se nepotpunom i sve češće misli o svojoj izgubljenoj kćerkici.

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Elodie

Kad u dobi od sedamnaest godina Elodie iziđe iz umobolnice, nije spremna za vanjski život. Nakon godina teškog fizičkog rada, zlostavljanja i zanemarivanja, ona je oštećena mlada žena nespremna suočiti se sa životom.

…možda tragično djetinjstvo nikada ne može biti nadvladano, poput dječje paralize. Zauvijek ostavlja osobu osakaćenom. (str. 41.)

Neuka je i zatvorena, a mali komadić sreće kojeg putem ugrabi ostavi je još zbunjeniju nego što je bila. Elodie se ne uspijeva nositi s izazovima vanjskoga svijeta jer cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje. Baš poput svoje majke – i ona je nepotpuna.

Dom za neželjene djevojčice – teška priča temeljena na istini

Joanna Goodman nije izmislila ovu priču. Likovi, dakako, nisu postojali, ali srž priče je istinita. Za vrijeme kvebeškog premijera Duplessisa (1944.-1959.) sirotišta su doista pretvarana u umobolnice i to radi novca! Više se plaćalo za njegu psihičkih bolesnika nego brigu o djeci. Krivotvoreni su i uništavani kartoni djece, djeca su zanemarivana i zlostavljanja, a u sve je bila upetljana i politika i Crkva.

Da vas ne zamaram cijelom pričom, na linku je stranica s detaljnijim informacijama, ako vas zanima. Stranica je na engleskom jeziku, a za one koji nisu vični engleskom, Google prevoditelj odradi stvarno dobar posao.

Sada kad znamo da Dom za neželjene djevojčice ima uporište u stvarnom životu, priča nam se čini još tužnijom i težom. Žanrovski, roman je kombinacija povijesnog romana i obiteljske drame. Priča je dirljiva i emotivna, ali veoma dinamična jer se stalno nešto događa. Kompliciran odnos majke i kćeri jako je dobro opisan, tužan, iskren, shvatljiv i neshvatljiv odjednom.

Glasovi koji nam se obraćaju su ženski – Maggie i Elodie, i veoma mi se svidjelo kako se njihove životne priče, iako razdvojene, duboko prožimaju.

Jedina stvar koja mi se u romanu nije svidjela jest naivnost Maggieine priče. Neki su mi dijelovi bili apsolutno neuvjerljivi i romantičarski prikazani. Neću reći o čemu je riječ, prepoznat ćete te dijelove dok budete čitali.  

Budući da ovo nije ni krimić ni triler, nema cliffhangera koji nas vuku na čitanje. Ipak, Dom za neželjene djevojčice ima nešto drugo. Ima nadu. Nadu da će Maggie uspjeti pronaći kćer koje se davno odrekla. Nadu da će Elodie izaći iz doma. Nadu da će se Maggie i Gabriel pomiriti. Nadu u sretan kraj.

No, može li ovakva priča doista imati sretan kraj?

I što bi, po vašem mišljenju, bio sretan kraj za majku i dijete, razdvojene više od dvadeset godina?

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Ostali naslovi ove autorice:

Joanna Goodman autorica je pet romana, a kod nas je, dosad, preveden samo Dom za neželjene djevojčice.

Zanimljivi intervju s autoricom, u kojem otkriva zanimljivosti o romanu Dom za neželjene djevojčice, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Dom za neželjene djevojčice:

Mozaik knjiga

Mlade žene koje su prisiljene odreći se svoje djece, domovi za neudane majke i domovi za djecu te zlostavljanja koja se tamo događaju česta se tema u književnosti.
Zanima li vas ta ili slična tematika, tu su naše recenzije romana Djevojka iz pisma Emily Gunnis i S našim blagoslovom autorice Jo Spain.

Objavljeno

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Izgubljene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Koliko volite svoju kćer? Izmjerite to u funtama. Zdrava
konkurencija izvuče najbolje iz ljudi. Par koji da veću
ponudu ponovo će vidjeti kćer. Par koji izgubi neće.
To su pravila i neće se mijenjati. Javit ću vam se. I
nemojte se zavaravati. Jedno će dijete umrijeti. (str. 155.)

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Izgubljene djevojčice

Otete su dvije djevojčice. Najbolje prijateljice. Njihovim je roditeljima poslana jeziva poruka. Jedna od majki izričito traži da se slučaj dade detektivki inspektorici Kim Stone.

Kim se ukočila. To je ime obitavalo u njezinoj prošlosti, mjestu koje je rijetko posjećivala.
-Stone, vaš izraz lica kaže mi da zapravo poznajete tu ženu. (str. 19.)

Ponavlja se slučaj otprije godinu dana, kada je jedna djevojčica vraćena roditeljima, a druga nikada nije pronađena.

Kim oko sebe okuplja svoj vjerni tim, u kojem je i Bryant, njezin najbolji i jedini prijatelj.

Timu se pridružuju stručnjakinja za bihevioristiku Alison i stručnjak pregovarač Matt. 

-Čvrstog sam uvjerenja da je dobra istraga mješavina promatranja, dedukcije i znanja.
-Aha, pristup Sherlocka Holmesa.
-Pa, ne baš, jer on nije stvarna osoba. Ali u neke stvari može se biti siguran. Svaki počinitelj ima motiv. Razni počinitelji mogu se ponašati na slične načine zbog potpuno različitih razloga. Ljudsko ponašanje razvija se kao jedinstven odgovor na okruženje i biologiju.  (str. 153.)

Malo je reći da Kim njima nije oduševljena, ali napravit će sve i prihvatiti sve kako bi pronašla dvije nestale djevojčice. Žive.

Detektivka inspektorica Kim Stone

Kim se okrenula i otišla. Prisjetila se stare izreke da ako ne možeš reći ništa lijepo, a ti se makni prije negoli kažeš nešto jako krivo. Ili tako nešto. Nije bila sigurna kako točno glasi jer se nikada nije služila njome. (str. 114.)

Kim Stone imali smo priliku upoznati u prethodnim romanima Angele Marsons, Nijemi vrisak i Izopačene igre. Ona je veoma zatvorena žena, nesklona puštati ljude u svoj život i zbližavati se s njima. Naizgled hladna i distancirana od svih, Kim je progonjena i obilježena svojom teškom prošlošću koju ni na trenutak ne zaboravlja. Odrasla u udomiteljskim obiteljima, Kim je prošla puno toga i vidjela onu najgoru stranu ljudi. Ono pozitivno što je detektivka inspektorica izvukla iz svojih trauma jesu upornost i mentalna snaga, izvrsno poznavanje ljudi i nadljudski napori koje koristi kako bi riješila slučaj. Čak i kad posumnja u sebe, nepatvorena i stalna odanost njezina tima vraća joj vjeru nadu u pozitivan ishod slučaja.

-Naći ćemo ih, znate – rekao je Bryant zagledan naprijed.
-Kako možeš biti tako siguran?
-Jer nećete odustati dok ih ne nađemo.
Kim se nije mogla oduprijeti smiješku koji joj je zatezao usne. Eto. Jednostavna istina koja je rastjerala sve sumnje. (str. 292.)

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Kim rijetkima vjeruje, ali pripadnici njezina tima ušli su među te rijetke. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati Alison i Matt, novi članovi tima. Kim ih zasad još uvijek poštuje, ali ne prihvaća, no ostaje nam čekati nove nastavke i vidjeti hoće li se što promijeniti. Slutim i nadam se da hoće. ?

Već je odlučila da joj nije drag. Bilo je u njemu nekakve hladne odvojenosti od emocija koja joj je stvarala napetost. Tijekom razgovora nije ni jednom promijenio izraz lica. Nije joj bio drag i nije mu vjerovala… (str. 224.)

Izgubljene djevojčice – dojam

Kao i prethodni romani ove autorice, i Izgubljene djevojčice su me oduševile! Roman je izvrstan, pravi punokrvni krimić! Uživala sam u svakom koraku detektivke inspektorice Kim Stone i njezinog tima! Neki su nam krivci od početka bili poznati, no neki se otkrivaju tek na posljednjim stranicama i moram reći da sam ostala poprilično iznenađena.

Ovaj je roman iz još jednog razloga bio taman po mom guštu, ali neću vam reći koji je to razlog. Otkrijte sami – bit će vam jasno čim zatvorite posljednju stranicu.

Već po običaju, u sjeni glavnog, velikog slučaja naš tim istražuje i jedan manji, pozadinski slučaj koji je podjednako uzbudljiv i napet te nam puno toga otkriva o Kim i članovima njezina tima.

Sama Kim Stone lik je koji nije toliko rijedak u književnosti- neprilagođenih glavnih junakinja već je toliko da mi je osvježenje naići na jednu koja nema privatnih, obiteljskih problema niti trauma iz djetinjstva. Sjetimo se Lisbeth Salander iz trilogije Millenium ili Mile Vasquez, junakinje koju donosi Donato Carrisi. No, Kim je junakinja koja vam se zavuče pod kožu. Toliko se trudi držati ljude dalje od sebe da uopće ne shvaća koliko ih zapravo privlači, koliko im je stalo do nje te koliko joj vjeruju i stoje uz nju.

Sve u svemu, ovo je još jedan uspješan, uzbudljiv i nepredvidiv kriminalistički roman prepun napetosti, pomalo brutalnih scena i emotivnih epizoda koje ćete pročitati u jednom dahu!

Ostali naslovi ove autorice:

Budući da slučajevi nisu povezani, mogu se čitati proizvoljnim redoslijedom. Naravno, moj je savjet čitanje gore navedenim redom jer se tako bolje upoznaju likovi, a i reference na prethodne slučajeve jasnije su ako se romani čitaju od prvog prema posljednjem.

Intervju s Angelom Marsons, objavljen na portalu Večernjeg lista povodom hrvatskog izdanja romana Izgubljene djevojčice, možete pronaći ovdje.

Angela Marsons: Izgubljene djevojčice

Gdje kupiti roman Izgubljene djevojčice:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga

A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla

Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.

Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.

Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.

Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?

… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)

Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.

Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?

Čija su djeca?

I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?

-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)

Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.

Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.

Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)

Kakve tajne krije Nicolina obitelj?

Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha

Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!

Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.

Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.

… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)

Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…

I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.

Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!

Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.

U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.

Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.

Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.

Četiri generacije žena jedne obitelji

Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.

Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.

Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.

Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?

Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?

Može li se mirno spavati?

I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?

Ili možda spasiti?

Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa  s njima, itekako naučiti.

Tajne su teške.

Lome.

Uništavaju.

A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.

I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.

Ostali naslovi ove autorice:

  • Igra skrivača
  • Posljednje što mi je rekla

Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.

Gdje kupiti roman Posljednje što mi je rekla:

webshop Znanje

Objavljeno

Tarryn Fisher: Supruge

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Supruge: ©Mozaik knjiga

On dolazi četvrtkom. To je moj dan. Ja sam Četvrtak. (str. 9.)

Tarryn Fisher: Supruge

Supruge

Četvrtak je, u najmanju ruku, u neobičnoj bračnoj situaciji. Njezin suprug Seth je, osim njome, oženjen još dvjema ženama, Ponedjeljak i Utorak.

I Četvrtak je relativno zadovoljna svojom situacijom. Seth je čovjek pun ljubavi, a ona ga voli više od svega. No, kao da je nešto počinje kopkati…

Jutra su teška. U normalnom braku probudiš se pored osobe, potvrdiš svoju vrijednost njihovim uspavanim tijelom. … Ja nemam tu utjehu normalnosti… Setha se ne može osjetiti u vlaknima ovog doma i većinu vremena to me rastužuje. Jedva da je tu, a onda ode u krevet drugoj, dok se moj hladi. (str. 21.)

Četvrtak ne poznaje druge supruge niti zna išta o njima.

Sve do jednom.

Četvrtak nešto saznaje i ne može odoljeti znatiželji. Kopa sve dublje i dublje. No ono što saznaje, uopće joj se ne svidi.

Takve su žene, zar ne? Uvijek razmišljaju jedne o drugima, znatiželja i inat slijevaju se u malene lokve osjećaja. Malo dobroga to donosi; ako previše razmišljaš, sve ćeš zabrljati. (str. 9.)

Čini se da čak trostruko sretni suprug Seth nije onakav kakav je Četvrtak mislila da jest.

Zašto sam tražila Sethove ostale supruge? Sve sam upropastila. Ali zbog koga?, upitam samu sebe. Zbog sebe same ili zbog Setha? … Raspadam se, kopam po svom braku kao po krasti. (str. 112.)

Mračne tajne izlaze na vidjelo.

Znaju li prekrasna mlada Ponedjeljak i tajnovita karijeristica Utorak jedna za drugu?

Što skrivaju svi članovi ovog ljubavnog četverokuta?

I zašto nam se čini da nikome ne možemo vjerovati?

Tarryn Fisher: Supruge

Supruge – uvrnuti psihološki triler

Roman Supruge dobio je same pozitivne, čak oduševljene recenzije i jedva sam čekala početi čitati. No, čini se da je meni doletio u krivom trenutku. Najprije, čitala sam ga nekoliko dana, a za ovako dinamičan roman to je previše. Supruge naprosto traže da ih se pročita u dan-dva!

Zatim, sve te najave o šokantnosti i uvrnutosti…

Vidite, otkad znam za sebe bavim se knjigama – za zabavu, za život, u slobodno vrijeme. Nema te knjige koja mene više može šokirati. Neke me pozitivno iznenade, kao na primjer Klub istražitelja ubojstava četvrtkom, ali vjerujte, rijetko me koja šokira.

A što je još gore, kad mi se na naslovnicu odmah stavi da je „najšokantnija“ – moj mozak smisli milijun i jednu šokantnost i jedna od njih, najčešće, bude pogodak.

Tako da… Nisam se šokirala, čak ni iznenadila. Možda sam se malo razbjesnila, ali ne mogu vam reci zašto jer ne želim spoilati…

Ono što mi se svidjelo jest taj neobični zaplet, rijetke su knjige koje se bave poligamijom, makar onom sporazumnom.

Nitko ne mora znati. Ne moraš se odreći nečega što voliš samo zato što drugi ljudi to ne odobravaju. (str. 23.)

No, dakako, ni ovaj psihološki triler nije ono što se na prvi pogled čini pa očekujte neočekivano. Bit će to veseli miks svega i svačega i neće vam biti dosadno.

Iako sam pretpostavila o čemu se radi, ne uzimam to samom romanu za zlo. Ako čitate isključivo za zabavu, pretpostavljam da će vam se svidjeti. Priča je uglavnom dobro ispričana i stvarno se puno toga događa. Kad jednom počnete, željet ćete ga progutati od prve do posljednje stranice. No, ako stvarno puno čitate i bavite se knjigama, ovo će biti tek jedan mlačkasti triler koji ne da vas neće oduševiti, nego ćete ga za koji dan zaboraviti.

O muškarcima i ženama

Najjači adut romana Supruge definitivno je jedna fina nijansa cinizma koja polako počinje izvirati iz naše isprva pokorne stepfordske supruge Četvrtak. Suočena s mogućnom muževom izdajom, ona sve više sumnja u njegove riječi, propitkuje ih i polako počinje uočavati nelogičnosti u njegovu ponašanju.

To je mana svih muškaraca; očekuju da ćete zauvijek ostati iste, pouzdane krave, ali žene se čitav život mijenjaju. Naša promjena može vam ili ići u korist ili vam biti na štetu, ovisno o tome kako se odnosite prema nama. (str. 149.)

Seth je neobičan svat. Doduše, kaže moj muž, svatko tko se odluči imati više od jedne žene nije sav svoj. Takvu  nam vibru odašilje i Seth. Nešto nam se kod njega ne sviđa, čak i kad se čini da je naprosto savršen. A onda još i ovo:

Sve vas volim jednako, ali svaku na svoj način. (str. 27.)

Daj, molim te…

Tarryn Fisher: Supruge

Sviđa mi se što je ovo priča u kojoj žena preuzima uzde svog života, odbija poslušati „svete“ riječi supruga i pokuša učiniti nešto što bi je ako ne usrećilo, onda barem smirilo.

-Žene znaju biti vrlo lukave, ako znaš na što mislim. … Ali da, ako obratiš pažnju na televiziju i filmove, žene su prikazane kao vrlo nepovjerljiva bića. …

-Pa, ništa me ne bi iznenadilo kada su one u pitanju. (str. 95.)

Smeta mi sam kraj romana. Nije mi iznenađujući, nije mi pravedan i nije mi logičan.

Valjda je zato toliko „šokantan“.

Što se tiče preporuke, naravno da preporučujem čitanje.

Roman je čitak i pitak, stranice se okreću same od sebe, a ako tražite psihološki triler koji će vas prikovati uza se, a da opet nije pretežak i kompliciran, ovo je roman za vas.

Idealno je štivo za plažu i izazvat će reakciju.

A možda vas i šokira, zašto ne?

Ženin najveći neprijatelj nada je da je sve umislila. Da je ona ta koja je luda, a ne okolnosti njezina života. (str. 281.)

Ostali naslovi ove autorice:

Tarryn Fisher objavila je nekoliko ljubavnih romana (koji kod nas nisu prevedeni), a Supruge su njezin prvi triler. Bolja polovica također je triler, objavljen 2024.

Gdje kupiti roman Supruge:

webshop Znanje

Objavljeno

Robert Galbraith: Nemirna krv

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Nemirna krv: ©Mozaik knjiga

Robert Galbraith: Nemirna krv
Cormoran i Robin: fotgrafija u okviru preuzeta je s Pinteresta (profil Frasca)

Prije početka:

Oprostite mi, ovo će vjerojatno biti najdulji osvrt koji sam ikada napisala. Što mogu, sama knjiga ima gotovo tisuću stranica, zakučasta je, začudna, fascinantna i peti nastavak serijala. Mogla bih o njoj pričati danima!

Strikea i Robin obožavam od prvog nastavka i moj su omiljeni književni (ne)par.

Ako dosad niste imali priliku čitati ovu književnu senzaciju, na ovom linku možete pronaći popis knjiga po kojima ćemo nas dvije Male pamtiti 2020. godinu. Na samom sam početku uvrstila serijal Roberta Galbraitha pa škicnite ako vas zanima (veoma šturi) opis radnje te moj dojam o prva četiri nastavka serijala.

Nemirna krv

Privatni istražitelj Cormoran Strike proživljava tešku privatnu situaciju – bolest bliskog člana obitelji. Usred tih nedaća, obrati mu se žena čija je majka nestala prije četrdeset godina.

-… usput, ja sam Anna… – duboko je udahnula – zanima me… bih li mogla doći k vama zbog svoje majke.  …

-Nestala je – nastavila je Anna. – Ime joj je Margot Bamborough. Bila je liječnica opće prakse. Jedne večeri završila je posao, izašla iz ambulante i otad je nitko nije vidio. … Nestala je 1974. – (str. 24.)

Strike je svjestan da će biti veoma teško, ako ne i nemoguće otkriti što se dogodilo ženi kojoj se izgubio svaki trag prije toliko vremena. Prihvaća slučaj, ali na godinu dana. Ako nakon tog roka ništa ne nađe, prestaje s istragom. Anne se složi pa se Strike i Robin, njegova partnerica u detektivskoj agenciji, bacaju na istraživanje ovog zamršenog, starog, nevjerojatnog slučaja.

Čini se da je slučaj nerješiv jer Margot:  

… život je naizgled provela okružena mogućim ubojicama. … svaki je muškarac povezan s Margot bio sumnjiv, bio on „šarmantan, ali neodgovoran Stevie Douthwaite…“, „tiranski hematolog Roy Phipps“, „ogorčeni silovatelj Jules Bayliss“, „naprasiti ženskar Paul Satchwell“ ili „zloglasno seksualno čudovište Dennis Creed“. (str. 306.)

Osim serijskog ubojice psihopata koji sada čami u psihijatrijskoj ustanovi, u priču se upliću i magijski rituali, astrologija, tarot-karte i svjedoci koji lažu čim zinu.

… vidjeli smo pentagrame na zidovima i zapaljene svijeće. Maknuo je sag i na podu nacrtao magični krug za neki obred, i tvrdio je da je… mislio je da je prizvao nekog demona… (str. 200.)

Ima li to išta uopće smisla?

Detektivska agencija radi punom parom i slučaj davno nestale Margot Bamborough nije jedini kojim se Strike i Robin bave.

A da i ne spominjemo ono čime se ne bave, a oduzima im najviše vremena!

Strike i Robin – hoće li više…

Robin se upravo prolazi težak razvod i svakog se dana pokušava uvjeriti da joj je Strike samo poslovni partner.

Divila se svom partneru, bila mu je zahvalna i bio joj je drag. To je bilo to. To je bilo sve.

Samo… sjetila se koliko se razveselila kad ga je nakon tjedan dana odsutnosti vidjela… i koliko je sretna, bez obzira na okolnosti, kad vidi da njezin mobitel svijetli Strikeovim pozivom. … bilo je nekog olakšanja u priznanju bolne istine: duboko je marila za svoga partnera. (str. 564.)

Robert Galbraith: Nemirna krv
Stranica s bilješkama bivšeg detektiva Talbota, koji rješenje Margotina nestanka traži u astrologiji.

Strike je, recimo, svjestan svojih osjećaja prema Robin, no nema šanse da ih ikome prizna.

Kako je mogao reći, slušaj, trudim se ne osjećati privlačnost prema tebi od prvog dana kad si skinula kaput u ovom uredu. Nastojim ne imenovati ono što osjećam prema tebi, jer već znam da osjećam previše, a želim mir od sranja koja ljubav donosi sa sobom. Želim biti sam, neopterećen i slobodan. Ali, ne želim da budeš ni s kim drugim. … Volim znati da postoji mogućnost da nas dvoje možda… (str. 759.)

Na ljubav se opekao više nego jednom i boji se upropastiti najbolje što trenutno ima – prijateljstvo s Robin.

Njihov hoću-neću odnos progonio me u prvim nastavcima i progoni me još uvijek. Čitavo vrijeme čekamo i čekamo tu eksploziju međusobne privlačnosti, a do nje nikako ne dolazi.

Naravno, i slučajevi su ekstra zanimljivi, i naravno da ni zbog njih ne možemo knjigu ispustiti iz ruku, ali taj njihov odnos… Ta iskra koja se čitavo vrijeme osjeti, taj naboj koji titra ne samo između njih, nego i između nas i njih, nešto je što vas vuče iz stranice u stranicu, a ova ih bucka ima poprilično.

Nemirna krv – tisuću stranica čistog užitka

Ne mogu pisati o romanu Nemirna krv, a da se barem malo ne osvrnem na njegove prethodnike. Svi su ti romani brojem stranica poprilično korpulentni, a ovaj nam je zasad najkompleksniji (baš poput samog Strikea!). Oduvijek volim istraživanje starih slučajeva, a glavna nit romana Nemirna krv upravo je to.

Nestanak tada dvadeset devetogodišnje Margot nikad nije razjašnjen – zašto? Zbog psihopatskog serijskog ubojice koji je tada harao?

Na spomen Creeda, lica triju žena na sofi snuždila su se. Samo njegovo ime kao da je u prostoriji stvorilo svojevrsnu crnu rupu, u kojoj su žive žene nestale da više nikad ne budu viđene, manifestaciju gotovo nadnaravnog zla. (str. 454.)

Zbog detektiva koji, bolešću odguran u ludilo, krivce traži uz pomoć horoskopa, arheologije i okultnog? Zbog Margotinih kolega, prijatelja i poznanika kojima se uopće ne može vjerovati?

Bilo bi čudo da je uspijete naći nakon toliko vremena. Ali, sretan sam što netko to ponovo istražuje. Da, presretan sam što netko to istražuje. (str. 119.)

Dok se Strike i Robin pokušavaju probiti kroz naizgled nesuvisle, luđačke bilješke bivšeg inspektora Talbota, dok pokušavaju pronaći svjedoke koju su danas veoma stari, dementni ili u najgorem slučaju mrtvi; dok slušaju koloplet različitih priča i iz njih pokušavaju izdvojiti istinu, naši junaci moraju se posvetiti i ostalim svojim poslovima.

Jer, nije Margotin nestanak jedini slučaj ove sada ekstra uspješne detektivske agencije – pratimo ih nekoliko od kojih je najzanimljiviji slučaj Jegulje. Pratit ćete ga s jednakom napetošću i zanimanjem kao što pratite razotkrivanje Margotine sudbine, vjerujte mi!

Robert Galbraith: Nemirna krv

Top 5 trenutaka romana Nemirna krv

Kako bih vam najkraće moguće dočarala svoje ushićenje ovim romanom i potakla i vas da ga pročitate, odlučila sam odabrati pet meni najdražih trenutaka radnje romana Nemirna krv.

  1. Stara prostitutka daje iskaz – ako nešto nisam očekivala u kriminalističkom romanu, onda su to salve smijeha. A vjerujte mi, umrla sam od smijeha čitajući ispitivanje stare prostitutke! Dobrodošao lahor humora u inače mračnom svijetu kriminala, ovaj dio ubit će vas svojom brutalnošću, iskrenošću i neposrednošću.
  2. Bilješke detektiva Talbota – koketiranje s okultnim uvijek je zanimljivo, a bilješke bivšeg detektiva Talbota sile vas da uronite u njih i pokušate pronaći zrno razuma i logike. Tu su crteži, horoskopski znakovi, demoni i bogovi… Definitivno je smjer koji budi nelagodu, zlu slutnju i osjećaj nadnaravne prisutnosti.
  3. London 70ih godina 20. stoljeća – gangsteri, telefonske govornice, žene u balonerima, s maramama na glavi. Kombiji, automobili i prljave ulice Londona. Ima li bolje scene za poprište misterioznog zločina? Još kada se u sve to umiješa serijski ubojica koji možda jest, a možda i nije kriv…
  4. Niste u pravu – što god mislili, o čemu god mislili, niste u pravu. Toliko o tome.
  5. Strike kupuje poklon – nisam imala pojma koliko se toga mota u muškoj glavi kad pokušavaju kupiti poklon za ženu koja im se možda sviđa, ali osjećaje ne žele priznati ni sebi, ni njoj ni drugima. Uf… Što implicira cvijeće? Bombonijera? Možda nešto skuplje? A jeste li znali da i imena parfema nešto znače, kada pokušavamo sakriti ono što već svi znaju?

I za kraj, jedna simpatična pouka (!) našeg ubojice:

Ako mene pitate, ta lekcija korisna je … posvuda. Djela … imaju posljedice. (str. 939.)

Ostali naslovi ovog autora:

Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.

Pod tim je imenom napisala serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Kod nas objavljeni nastavci su:

Pročitala sam ih sve i uopće neću naglašavati koliko sam oduševljena. Reći ću vam samo da sam za vrijeme prvog lockdowna progutala prva tri nastavka, kad su otvorile knjižnice trčala po četvrti i sad, kad je izišao i peti, zgrabila ga odmah u pretprodaji!

Savjetujem vam čitanje prema gore navedenom redoslijedu, kako biste s lakoćom pratili razvoj odnosa između Strikea i Robin. Nisam sigurna da bih se ovoliko vezala uz njih da nisam čitala po redu.

Više o serijalu saznajte na službenoj stranici Roberta Galbraitha.

A evo i trailer za seriju snimljenu prema ovim književnim hitovima. Nema na čemu ?

P.S. J.K. Rowling zaista je vrsna autorica i skidam joj kapu. Žena je uspjela napraviti ne jedan, nego već dva serijala za kojima luduje cijeli svijet! I tko zna gdje joj je kraj!

Go, J.K.!

I daj požuri sa šestim nastavkom, hehehe!

Gdje kupiti roman Nemirna krv:

webshop Znanje