Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.
Naslovnica romana Platonovo platno: ©Mozaik knjiga
Platonovo platno
Roman Platonovo platno neobična je i neobično snažna priča o slikaru Platonu koji se opet zaljubio u udanu ženu, ovaj put ženu s djetetom.
…koji me klinac opet naveo na ženu s mužem i kćerkicom, izazvala je promjenu, kao da moram biti u njezinoj prisutnosti, depresija je podmukla bolest, u trenutku kada pomisliš da jesi bolje, shvatiš da ne možeš na ulicu… (str. 12.)
Dok pratimo njegovo furiozno pripovijedanje – više od sto stranica jedne jedine rečenice – uvučeni smo u vrtlog jakih emocija iz kojeg se nikako ne uspijevamo izvući.
Platon je depresivan, guta lijekove kako jest i kako nije propisano. Osim što je ludo i strastveno zaljubljen u ženu koja malo bi, a onda opet malo ne bi (kod nas se u selu kaže nešto dosta prosto za takve ljude), muče ga i ljubomora, ljutnja, razočaranje, nada, ogorčenost, onda opet ljubav, depresija i tako iznova i iznova.
…mogu li preživjeti ovo, dame i gospodo, ne znam hodati, ležim i sve postaje besmisleno, ne, ne smijem biti patetičan, jači si, morao si znati, Platone, nema sretnih završetaka… (str. 121.-122.)
Platonovo platno ostaje prazno – ne uspijeva stvarati ništa osim njezina portreta, a ni taj mu ne ide od ruke. Naš je slikar emotivac i svaki njegov osjećaj još je jače naglašen rečenicama koje nemaju kraja, koje se prelijevaju jedna u drugu, tek tu i tamo presječene haiku pjesmom.
…ako smo dovoljno snažni, opstat ćemo, tko može negirati osjećaje, oni putuju sa mnom onamo kamo nitko ne ide, u najdubljim predjelima njezino je ime, osmijeh i poljupci, prevrćem se posteljom, ništa ne radim, nemam nadahnuća… (str. 66.)
Ritam kojim dišemo
Platonovo platno nije jedna od onih knjiga koja će se svidjeti svima. Mojoj se kolegici, na primjer, uopće nije svidjela, iako joj priznaje književnu vrijednost.
Što se mene tiče, kao prekaljena ljubiteljica čudne, začudne, drugačije književnosti, književnosti koja nas ostavlja paf i koju ne zaboravljamo, unatoč tome sviđa li nam se fabula ili ne, naravno da sam u Platonu iskopala nešto po mom guštu, nešto što će mi se svidjeti.
Na primjer, roman u jednoj rečenici izuzetno je rijedak jer je, naravno, užasno teško pisati u dahu. Ni ovdje to ne funkcionira savršeno, ali poštujem ideju i dojmilo me se što sam, nakon nekog vremena, ulovila sebe kako s lakoćom čitam sve te riječi i kako dišem u ritmu s njima. I nakon što sam zatvorila knjigu, nastavila sam razmišljati u jednoj „platonovskoj“ rečenici i uživala u tome – gotovo sam sebe mogla zamisliti kao jadnog Platona kojeg muče sve te silne emocije.
Osim Platona, jedini iole važniji lik romana jest njegova voljena, koja mi je toliko odbojna da joj neću posvetiti više od ove rečenice.
Nije mi ni Platon omiljen, u takvog se muškarca nikad ne bih mogla zagledati, ali priznajem mu životnost.
Što se preporuke tiče, imate je. Znam da se većini ipak neće svidjeti jer premda kratak, zahtjevan je za čitanje i treba vam koncentracija. Ali ipak, vrijednost mu ne možete zanijekati. Roman u jednoj rečenici, ej! Pa kad ćete to opet pročitati?
Ostali naslovi ovog autora:
Tomislav Šovagović (1976.) autor je nekoliko zbirki priča, na primjer Rudnik čvaraka, Rudnik čvaraka 2, Ispod skala, Spremište Trešnjevka. Napisao je i roman Mangan te zbirku poezije Čajevi protiv učmalosti.
Roman Platonovo platno njegova je jedanaesta knjiga.
Gdje kupiti roman Platonovo platno:
Volite li domaće autore, ne propustite osvrte na romane Kristijana Novaka Črna mati zemla i Slučaj vlastite pogibelji. Čitale smo i Marinu Gudelj, Saru Škrobo, Stašu Aras, Marinu Vujčić, Ivu Kolegu, Ivanu Vranjić, Ivu Balenovića, Mariju Jurić Zagorku, Ivicu Prtenjaču.