Tarryn Fisher: Bolja polovica

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Bolja polovica: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Tarryn Fisher Bolja polovica

Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.

Sestre

Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.

Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.

Piper nestaje

U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.

Osam godina kasnije

Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi  se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…

Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”.
str. 210.

Dojam o djelu Bolja polovica

Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom,  ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.

Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.

Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.

Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.

Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.

Tarryn Fisher Bolja polovica

O autoru

Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca

Gdje kupiti:

Mozaik

Robert Galbraith: Vodeni grob

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Vodeni grob: ©Mozaik knjiga

Prevela Mirna Čubranić

Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)

Robert Galbraith: Vodeni grob

Vodeni grob – UHC

Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott  angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.

UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.

Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)

Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.

Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.

I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)

A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.

Strike i Robin

Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin  se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.

Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)

Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.

Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?

…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)

Vodeni grob – sedmi nastavak serijala

Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.

Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.

Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…

Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)

Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.

Ima li netko tko još nije čitao?

U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.

Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.

Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)

Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.

I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.

Robert Galbraith: Vodeni grob

Ostali naslovi ovog autora:

Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.

Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:

Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).

Gdje kupiti roman Vodeni grob:

Mozaik knjiga

Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija između autorice Tosce Lee i Posljednju udovicu neponovljive Karin Slaughter.

Henning Mankell: Švedske gumene čizme

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Švedske gumene čizme: ©Mozaik

Prevela Martina Klobučar

Mankell: Švedske gumene čizme

Švedske gumene čizme

Rijetko se dogodi da pisac napiše svoju književnu oporuku ovako kako je to učinio Henning Mankell sa Švedskim gumenim čizmama. Naime, tijekom pisanja romana, Mankell je već bio uzdrman neizlječivom dijagnozom i slutnjom bliskog kraja, što se jako odražava u samom romanu. Mireći se s vlastitom sudbinom i poimanjem konačnosti, Mankell svjesno stavlja točku na proživljeno, uvažavajući činjenicu da je smrt bitan dio životnog ishoda.

Švedske gumene čizme samostalni su nastavak romana Talijanske cipele u kojem je, nakon medicinskog neuspjeha, glavni junak odustao od posla kirurga, a zatim nakon gubitka supruge ohladio odnos s kćerkom i preselio se živjeti na izolirani otok u maloj otočkoj zajednici.

Sad sam bio starac koji se bojao smrti. Zakoračiti preko nevidljive granice bilo je posljednje što mi je preostalo. str. 70.

Zapaljena kuća

Fredrik Welin umirovljeni je liječnik koji se prije nekoliko godina povukao na švedski arhipelag, gdje živi sam na otoku u kući koju je naslijedio od bake i djeda. Jedne noći, probudi se i ustanovi da mu gori kuća. Ne uspjevši spasiti ništa osim golog života, Fredrik zgrabi dvije gumene čizme i kabanicu te napusti plamenu stihiju. Naknadno ustanovi da su obje čizme lijeve i da nema više niti kuće niti uspomena kojima se hranio živeći u njoj.

Istražitelji pronalaze da je požar podmetnut, a u prvi mah sumnja pada na samog Fredrika. Sumnjiče ga da je potpalio vlastitu kuću radi osiguravajuće odštete.

Piroman

Kad plane i druga kuća, mještanima je jasno da je u selu piroman. Sad se već javnost zainteresirala za čudne paljevine pa na otok osim policije dolaze i novinari. Prva od njih je novinarka Lisa Modin koja se, neovisno o tome što je dosta mlađa, svidi Fredriku.

Louise

Fredrik teška srca mora obavijestiti kćer s kojom rijetko komunicira o zapaljenoj kući. Ne zna se što mu je teže, nazvati Louise ili joj saopćiti da je ostala bez ostavštine. O kćeri ne zna ništa, potpuno su otuđeni živeći svatko svoj život. Sumnja da Louise teško živi, a možda se bavi i nečasnim poslovima. Na Fredrikovo iznenađenje, Louise dolazi na otok.

Dojam o djelu Švedske gumene čizme

Roman Švedske gumene čizme intimna je drama o starenju. Oda prolaznosti, refleksija o proživljenoj mladosti, propuštenim prilikama i žal za sretnim trenucima prožima cijelu knjigu. Neki će reći da je knjiga spore radnje i neinteresantna. Radnja se uistinu događa sporo i vrti se oko piromana koji pali kuće na izoliranom otoku. Ali sama srž kriminalističkog romana nije toliko bitna za priču koliko činjenica kako  se glavnom liku cijeli život promijenio u jednoj noći. Fredrik ostaje ne samo bez kuće, nego bez egzistencije, što je u njegovim godinama ravno katastrofi.

Ipak, za razliku od većine stanovnika otoka koji su većinom depresivni, bezvoljni, puni defetizma s natruhom konačnosti, kod Frederika prepoznajemo iskru za životom nakon dolaska mlade novinarke. Težnje starijeg čovjeka o mogućoj vezi s mladom novinarkom ne izazivaju sablazan, već žal za propuštenim prilikama u mladosti.

Zbog toga tragični događaj nije kraj, već početak novih odnosa s ljudima. Fredrik gradi nove odnose – sa svojom kćeri, s novinarkom, a zatim i s drugim ljudima na koje se prije uopće nije obazirao.

Nestanak kuće i par rasparenih čizma koje jedine spašava iz vatre zanimljiva su metafora koja ukazuje na kaotični  život u prošlosti, pun nezavršenih priča i krivih odluka koje je donosio. Kad je sve to nestalo, glavnom se liku otvorio prostor da neke stvari počne iz početka. Prvenstveno, to je odnos s kćeri.

Skori kraj autora

Knjiga Švedske gumene čizme izaziva proturječne osjećaje. S jedne strane nestrpljivost da se radnja brže događa, a s druge svjesnost da zbog godina glavnog lika brže razmišljanje i djelovanje nije moguće. Starost nosi svoja ograničenja.

Saznanje da je Mankell umirao u trenutku kada je pisao knjigu, čini ovu knjigu osobnom pričom koja vam se može svidjeti ili ne, ali vrlo je nostalgična i tužna.

Čak i ako živiš jednostavnim životom kao ja, ispada da se život uglavnom sastoji od gomilanja hrpetina smeća koje najčešće nema niti značenje niti vrijednost.
str. 74.

Henning Mankell Švedske gumene čizme

O autoru:

Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Na hrvatski su jezik prevedeni mnogi njegovi naslovi, uključujući romane Ubojica bez lica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na ivanjsku noć, Psi iz Rige, Bijela lavica, Čovjek koji se smiješio, Povratak učitelja plesa, Peta žena i Vatrozid.

Roman Talijanske cipele prvi je nastavak serijala o Fredriku Welinu, koji je Mankell nastavio u svom posljednjem romanu Švedske gumene čizme. Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Andrew Sean Greer: Less

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Less: ©Mozaik knjiga

Prevela Ira Martinović

Andrew Sean Greer: Less

Less

Arthur Less osrednji je pisac koji tek što ne napuni pedeset godina. Da bi stvar bila gora, mladić u kojeg apsolutno nije zaljubljen zaručio se i Lessa poziva na vjenčanje.

Ako se mene pita, priča o Arthuru Lessu i nije tako žalosna. Pa pogledajte ga: čedno sjedi na mekoj okrugloj sofi… Sjedi kao mladić. Njegova vitka sjena zapravo je još uvijek sjena mlađeg Lessa… (str. 7.)

Ako ne ode, ispast će da još uvijek nešto osjeća (a ne osjeća). Ako ode… Less zna da nema šanse da ode. Zato prekopa svoje pozivnice za književna događanja diljem svijeta i – pristane na sve!

Ali slomljeno srce… Kako ga čovjek može izbjeći a da se u potpunosti ne odrekne ljubavi? (str. 10.)

U nizu urnebesnih poglavlja nazvanih tako da se počnete smijati i prije čitanja (Less Mexicano, Less Italiano itd.), pratimo Lessov put oko svijeta i uporan bijeg od bilo kakvih vijesti o vjenčanju bivšeg ljubavnika.

Arthur upoznaje nove ljude, susreće stare, upada u nevolje, snalazi se kako zna i umije, sve uz dozu finog cinizma i humora svojstvenog samo onim ljudima koji nisu ni svjesni koliko su zabavni.

Andrew Sean Greer: Less

Urnebes

Lessa sam uzela za čitanje samo zato što sam htjela odraditi dva izazova; služio mi je kao slovo L za izazov „Čitanje po abecedi“ i svijetlozelena boja naslovnice za „Rainbow challenge“. Osim toga, kolegici se uopće nije svidio. Pročitala je tridesetak stranica i odustala, govoreći kako joj je bilo pomalo degutantno opisivanje svih Lessovih seksualno-ljubavnih avantura.

Ljudi moji, meni se Less svidio od prve rečenice! Vjerojatno ste već i sami shvatili da sam ljubiteljica neobičnih, uvrnutih, ciničnih knjiga. A ovaj je roman točno takav!

I što ćemo onda?
Ništa, samo se smijati. To je jedino primjenjivo na sve.
(str. 38.-39.)

Ludo je zabavan, lagan, ali ne površan. Premda je Arthur Less sve ono što ja nisam (pedesetogodišnji gay muškarac), s njim sam se vrlo lako povezala. Naime, Arthur o sebi misli sve najgore.

A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. (str. 138.)

Nesiguran je, uvjeren u svoju osrednjost. Smotan je, gotovo neprilagođen. Boji se starosti, boji se slomljenog srca. Bježi od ljubavnikova vjenčanja i moguće sreće, a najviše bježi sam od sebe.

Njegov put oko svijeta prikazat će nam ga u sasvim drugom svjetlu. On je dojmljiv muškarac u kraljevski plavom odijelu, s podstavom boje fuksije. On ostaje u sjećanju svima koji ga susretnu. On je hrabar, snalažljiv, pustolovan i urnebesno smiješan.

Mjuzikl je loš, ali kao i loš seks, i loš mjuzikl može poslužiti svrsi. (str. 25.)

Toliko sam uživala u čitanju!

Jasno mi je čime je Less svom autoru priskrbio Pulitzera!

Andrew Sean Greer: Less

Manje (Less) je više

Nisam uvjerena da će Less na našim prostorima postati neki ogroman hit, ali ako vam se nekad nađe pri ruci, pružite mu šansu. Ne znam ni sama zašto me toliko očarao, ali znam da se nasmiješim čim mu vidim naslovnicu. Less je ona vrsta feel good štiva koje vam prenosi mudrost, jednostavnu, banalnu, ali prijeko potrebnu mudrost. Bolje je biti sretan nego mršav. Od ljubavi ne može pobjeći. Nisi toliko grozan kao što misliš…

Jebeš ti to. Clark uvijek kaže da možeš biti mršav ili sretan, a Arthure, ja sam već bio mršav. (str. 164.)

Uz Lessa sam se smiješila. Nije me opterećivao kićenošću izraza niti zakučastim filozofiranjem. Čitanje je bilo tako lako, tečno, opuštajuće, duhovito i iskreno. Toliko zabavno.

Od mene imate sve preporuke!

Ostali naslovi ovog autora:

Andrew Sean Greer američki je romanopisac i pisac kratkih priča. Autor je bestselera The Story of a Marriage i The Confessions od Max Tivoli.

Godine 2018. dobio je Pulitzerovu nagradu za satirični roman Less.

Gdje kupiti roman Less:

Mozaik knjiga

Lucy Clarke: Uspon

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Uspon: ©Mozaik knjiga

Prevela Vida Milek

Lucy Clarke: Uspon

U divljini nema svjedoka. (str. 169.)

Uspon

Četiri dugogodišnje najbolje prijateljice, Liz, Maggie, Helena i Joni svake godine odlaze na putovanje. Inače to budu wellnessi, bazeni i slično, ali ovaj put Liz odabire nešto puno opasnije i zahtjevnije. Ove godine Liz želi četiri dana planinarenja po Blafjellu, hladnoj norveškoj planini koja skriva pregršt tajni.

Planine ne otkrivaju ni jednu svoju tajnu. Ipak ondje, skriven među kamenim procjepima, netko točno zna kako je ta žena poginula. I zašto. (Uvod, str. 7.)

I tako njih četiri dolaze u Norvešku, zaustavljajući se najprije u planinarskom domu gdje upoznaju mnoštvo zanimljivih, no mutnih likova. Saznaju da je baš na Blafjellu prije točno godinu dana nestala jedna žena te da se baš uz to mjesto vežu brojna mjesna vjerovanja i legende.

Kaže se da je Blafjell… tanko mjesto. Znate li što to znači? …
To su mjesta na kojima je granica između ovoga i onoga svijeta mala, tanja.
(str. 47.)

Njih se četiri, gonjene svaka svojim razlozima, ipak odlučuju popeti.

No priroda je okrutnija nego su to mogle zamisliti. Kad u bizarnoj nesreći ostaju bez šatora i zaliha, kad nabasaju na nešto što je trebalo ostati skriveno, četiri najbolje prijateljice shvatit će da je prijateljstvo fleksibilna riječ. I da ni jedna od njih nije onakva kakvom se prikazuje.

Planina je surova. Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje.
To je razlog zašto se ljudi ovdje gube. Nema tu osude. U divljini možeš biti bilo tko.
(str. 181.)

Uspon i četiri prijateljice

Liz je liječnica, naoko živi najstabilnijim, mirnim životom. Zašto onda odabire toliko tešku rutu za putovanje koje bi trebalo biti odmor?

Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na uredno svezane planinarske cipele. Duboko je udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života. (Liz, str. 14.)

Joni je rock-zvijezda kojoj svi zavide. Ali ona samu sebe prezire.

Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je zastrašujuća. (Joni, str. 27.)

Maggie je samohrana majka. Nesigurna je, uvjerena da su sve njene prijateljice bolje od nje.

I Helena, još uvijek slobodna, naoko bezbrižna. Ipak, i ona svoju tajnu nosi sa sobom, na vrhove nemilosrdne planine.

Četiri prijateljice kreću na put, zanemarivši upozorenja o divljoj oluji koja se približava. Njihovo prijateljstvo bit će stavljeno na kušnju. Njihove tajne izaći će na površinu. Njihovi životi bit će dovedeni u pitanje.

Takva je bila.
Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici.
Netko tko bi učinio i nešto gore
. (str. 265.)

Jer, nemojmo zaboraviti, planina Blafjell već je uzimala žrtve.

Lucy Clarke: Uspon

Uspon…

Prije nego samo i sama počela čitati Uspon, pročitala sam dosta i pozitivnih i negativnih recenzija pa sam baš bila uzbuđena oko toga kako će se meni svidjeti. Da skratim priču, moji su dojmovi negdje između. Nisam nešto bogzna kako oduševljena, ali nije mi bila ni toliko loša. Bila mi je ok i nije mi žao vremena koje sam u nju utrošila.

Uspon je još jedna klasična priča o nekoliko najboljih prijateljica koje se, kako čitanje odmiče, pokazuju sve manje i manje najboljima. Ono što mi je, recimo, bilo izvrsno jest atmosferičnost romana. Ne zaboravimo da se velika većina odvija na maglovitim stijenama planine za koju se priča da je granica između ovoga i onoga svijeta. Sve to zloslutno šuškanje, nesreće koje to nisu, uske, oštre stijene zbog kojih i mi čitatelji malo teže dišemo… Sve mi je to jako dobro oslikavalo klaustrofobiju u kojoj se nalaze četiri prijateljice.

Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja. (Liz, str. 127.)

…i pad

Ono što mi se nije toliko svidjelo jest duljina romana, koji je definitivno mogao (trebao) biti kraći. Iako radnja nije bila dosadna, čak ni toliko spora, mrvicu manji broj stranica učinio bi čuda za napetost i dinamiku fabule. Doduše, sve su te rečenice napisane pitko, razumljivo i lako pa se nećete ni osvrnuti, a već ćete biti na trećini.

Ipak, količina teksta zanemariva je mana. Puno više problema imam s raspletom. Imam osjećaj da je zamišljen puno bolje nego je ostvaren. Apsolutno je nerealan i graniči s apsurdom. Nakon toliko zavrzlama, riješen je vrlo jednostavno i nabrzaka.

Moram priznati, više mi se svidjela Kuća na hridi, prvi kod nas objavljen roman Lucy Clarke. Uspon mi je bio ok, i kao razbibriga je super, no imam dojam da nije nešto što će se dugo pamtiti. Unatoč tome, ako tražite nešto lagano za lijeno listopadsko popodne, mislim da nećete pogriješiti ako odaberete baš ovaj roman.

Ako lagano zažmirite na mane i odlučite ne propitkivati kraj, mogli biste se čak i zabaviti.

Lucy Clarke: Uspon

Ostali naslovi ove autorice:

Spisateljicu Lucy Clarke na pisanje romana Uspon nadahnulo je pješačenje divljim, surovim dijelovima Norveške. Autorica je još devet romana čija se radnja zbiva na određenim geografskim područjima, no oni kod nas zasad nisu prevedeni.

Prema njenom romanu The blue/No escape snimljena je TV serija, a trenutno se pišu scenariji prema još dvama njenim romanima.

Čitatelji s našeg područja Lucy Clarke upoznali su romanom Kuća na hridi.

Gdje kupiti roman Uspon:

Mozaik knjiga

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice – savjeti o ljubavi i životu

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Prekrasne sitnice: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Sugar

Tekstovi koje čitamo u predivnoj zbirci Prekrasne sitnice zapravo su anonimne online kolumne koje je pisala Cheryl Strayed, pod nazivom Dear Sugar. U tim su joj kolumnama ljudi slali pisma u kojima bi iznijeli neki svoj problem ili postavili pitanje, a Sugar bi im, u svom duhovitom gorko-slatkom stilu i odgovorila. Prekrasne sitnice su odabir najzanimljivijih, najpotresnijih, najzabavnijih, najšokantnijih pisama i naravno, Sugarinih odgovora.

A ti odgovori su kao melem na ranu – ne samo pošiljatelja pisma, već i svih nas čitatelja. Sugar svoje odgovore ne izmišlja. Ona ih izvlači iz vlastitog, teškog života i od limuna koje joj je život dao (a ti su limuni jako kiseli, da ne kažem gorki), svojim čitateljima nudi najslađu limunadu.

Njezini su savjeti duhoviti, topli i iznad svega iskreni.

Ne slušaj ljude koji ti govore da si do sada već trebala „preboljeti“ kćerinu smrt. Ljudi koji najglasnije grakću o takvim stvarima, gotovo nikada nisu morali ništa preboljeti. Ili barem ništa od onoga što uistinu sjebe um, zdrobi dušu i promijeni život. (str. 29.)

Jezik kojim se obraća svojim čitateljima jednostavan je, prepun mudrosti i šarma. Tu i tamo uleti psovka, ali izričaj nije vulgaran. Zamišljala sam Sugar kao sredovječnu ženu koja pijucka kavu, puši slim cigaretu, u kosi joj vikleri, na usnama ruž, a u ruci najmoćnije oružje i spas – olovka.

Dok sam čitala, čitavo sam vrijeme zamišljala onaj južnjački izgovor dok ljude tješi, ali i hrabri, oslovljavajući ih s „mili“, medena“ i sl. I još mi je bila simpatičnija.

Mnogo je toga zbog čega se možeš mučiti, mila. Mnogo je mučnih stvari u ovom životu. Nemoj dopustiti da muškarac koji te ne voli bude jedna od njih. (str. 182.)

Možemo reći da sam se zaljubila u Sugar od prve kolumne.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Drugačija u moru istih

Prekrasne sitnice uzela sam jer se ne moraju čitati odjednom. Prvih sam par pisama pročitala u pauzi između dva romana, ali onda više nisam mogla prestati s čitanjem! Svako je pismo drugačije od sljedećeg, a Sugarini su odgovori tako dirljivi i ljudski, tako mekani, slatki i istiniti. Ona svima savjetuje ono najlakše i najteže – slušaj sebe! Vjeruj sebi!

Vjeruj samoj sebi. To je Sugarino zlatno pravilo. Vjerovati sebi znači živjeti ono za što već znamo da je istinito. (str. 58.)

Nikad nikome ne prigovara, ne okrivljuje. Trudi se usmjeriti osobu na pravu stranu. Doista se trudi pomoći. A ljudi se za nju vezuju ne samo jer MORAJU čuti nekoga kako im govori istinu, bez uljepšavanja i izmotavanja. Ljudi se za nju vezuju jer svaki svoj savjet potkrijepi nekim užasnim detaljem iz svog života.

Vidjet ćete čitajući, Sugarin je život bio užas. Uopće nije bio sladak. Ali uspjela je. A ako može ona – između redaka čitamo – možemo i mi.

Ako se ona izvukla iz kaljuže u kojoj je bila, definitivno možemo i mi.

Teme o kojima ova simpatična, britka autorica piše brojne su i čitatelji se u njima mogu pronaći. Tu su ljubav, zlostavljanje, prijateljstvo, prevara, razvodi, brakovi, vjera, gubitak, smrt… Svatko je od nas nešto od toga doživio. I doista vjerujem da će svatko od nas, makar u jednom pismu, pronaći Sugarin savjet za svoju situaciju.

Svi ćemo, bar jednom, pronaći lijepu riječ i zrnce utjehe.

Za Prekrasne sitnice imate sve preporuke!

Savršen su poklon – i sebi i drugima!

Poklon za srce.

Dekica, topli čaj i utjeha u jednom.

U sljedeća ću dva odlomka prepričati dva pisma koja su me najviše takla.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Prekrasne sitnice – o prijateljstvu

Muškarac čije pismo Sugar uvrštava u Prekrasne sitnice javlja joj se s problemom – čuo je svoje najbolje prijatelje kako ga ogovaraju. Bolje rečeno, čuo je kako iza njegovih leđa komentiraju njegovu odluku da se vrati djevojci za koju su smatrali da nije dobra za njega.

Muškarac se osjećao izdanim, omalovaženim i isključenim iz tog prijateljstva.

Sugar mu je odgovorila, i moram reći da je i meni otvorila oči. Nije svako ogovaranje loše. Svi imamo mišljenje o svemu i normalno ga je prokomentirat s drugima, čisto da vidimo vara li nas osjećaj. Ponekad prijatelji komentiraju neki tvoj postupak s drugim prijateljem, a ne s tobom, jer te ne žele povrijediti. Nekad zajedno pronalaze način na koji bi pomogli. Nije sve crno-bijelo. Nemaju svi loše namjere.

…to što tvoji prijatelji imaju mišljenje ne znači da te ne vole ili ne cijene kao prijatelja ili da te inače ne smatraju jednim od najboljih ljudi koje poznaju. To može biti teško povjerovati u ovom trenutku, kad su tvoji osjećaji toliko bolni, ali je istina. (str. 72.)

Prekrasne sitnice – o Bogu

Pismo koje me rasplakalo jest pismo roditelja bolesnog djeteta. Ljudi se, s pravom, pitaju – ima li Boga? Kako može dopustiti da beba ima tumor?

Neću vam sve prepričati jer bih voljela da i vi doživite te emocije koje izviru iz pisma, ali parafrazirat ću Sugarin savjet koji svi znamo, ali rijetko osvijestimo. Bez kiše nema duge. Bez raspeća nema uskrsnuća. Bez zla nema dobra.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Kako naći pravo rješenje?

Prekrasne sitnice pune su predivnih citata. Mudre riječi sjaje sa svake stranice. Gotovo da sam mogla sve prepisati…

Isto tako, savjeti koje Sugar daje primjenjivi su i nama. Svaki problem ima svoje rješenje, svako pismo svoj koristan savjet. Za sebe bih, a možda evo i za vas, izdvojila ovaj.

Što učinite kad ne znate što vam je činiti u vezi nečega?
Razgovaram s gospodinom Sugarom i s prijateljicama. Sastavljam popise. Pokušavam analizirati situaciju iz perspektive svojega „najboljeg jastva“: onog koje je velikodušno, razborito, spremno oprašta, puno je ljubavi… Duboko razmišljam o onome što ću za godinu dana poželjeti da sam učinila. (str. 209.)

Nadam se da ćete nekad zaviriti u ovu knjigu i možda u njoj naći odgovor na svoje pitanje.

Ostali naslovi ove autorice:

Cheryl Strayed autorica je bestselera Divljina: putovanje života na Stazi pacifičkih vrhova. Prekrasne sitnice zbirka su njezinih kolumni Dear Sugar koje je pisala za mrežnu stranicu The Rumpus.

Gdje kupiti zbirku Prekrasne sitnice:

Mozaik knjiga

Volite li utješne knjige, meni su krasne bile Knjiga utjehe i Ponoćna knjižnica Matta Haiga.

Lucinda Berry: Naše tajne

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Naše tajne: ©Mozaik knjiga

Prevela Vida Milek

Lucinda Berry: Naše tajne

Uvijek kažu da će te istina osloboditi, ali možda te prvo mora uništiti.
(Krystal, str. 276.)

Naše tajne

Krystal i Nichole sestre su po udomiteljskoj obitelji u kojoj su odrasle. Oduvijek jedna drugoj čuvaju leđa i gotovo nikad ne pričaju o svojoj prošlosti.

Svakome kažemo da su naši udomitelji poginuli u tragičnoj prometnoj nesreći dok smo bile na prvoj godini fakulteta. To izaziva sažaljenje, zaboravlja se naše djetinjstvo koje kao da ostaje upakirano u lijepu kutiju koju više nitko ne dira. Nikad se nismo brinule da će se otkriti istina. (Krystal, str. 20.)

Sad su odrasle i čini se – uspjele su u životu. Krystal je uspješna pravnica, a Nichole se udala za ljubav svog života i živi sretan život u predgrađu.

Zato se Krystal nemalo šokira kada je pozvana na psihijatrijski odjel na kojem je zatvorena upravo njezina sestra. Nichole je, čini se, pokušala zapaliti svoj dom – i svojeg supruga Aidana.

Istražitelj Sparks stupi još korak naprijed i pogleda me ravno u oči. – Rekla je da Aiden zaslužuje umrijeti jer je ubojica. (Krystal, str. 14.)

Nichole tvrdi da Aidan nije onaj za kojeg se predstavlja i sve dublje tone u psihozu zbog koje postaje opasna i za sebe i za druge. Krystal sada mora otkriti govori li njezina sestra istinu ili su grijesi iz prošlosti napokon došli na naplatu. Jer, ono što nitko osim Krystal ne zna jest da ovo nije Nicholein prvi psihički ispad…

-Postoji li ikakva mogućnost da se ona pretvara? – pita istražitelj Sparks. …
-Ni slučajno. Niti govora. – odmahujem glavom, tvrdoglavo odbijajući to. Žestoko se protivim toj tezi. Ipak, tu postoji jedna stvar. Znam kako Nichole dobro laže.
(Krystal, str. 89.)

Lucinda Berry: Naše tajne

Što se zapravo dogodilo?

Dvije sestre, dvije priče, dvije linije radnje, tako se najbolje može sažeti bit zanimljivog psihološkog trilera Naše tajne. I dok je Krystal zrelija, jača i samostalnija, Nichole se krhka i nježnija. Otkad su se upoznale brinu se jedna o drugoj i sada kada su odrasle, čini se da im se napokon nasmiješila sreća. Tešku su prošlost ostavile iza sebe i napokon žive punim plućima, onako kako su maštale dok su bile djeca.

Ono što njihovi bližnji ne znaju jest da one brižljivo kriju tajnu. Nešto veliko toliko da bi, ako se sazna, moglo uništiti sve što su marljivo gradile.

Nikad nisam razumjela ljude koji ne ostanu dobri sa svojom braćom ili sestrama kad odrastu. Kako zajedno proživite djetinjstvo i ne razvijete bliskost kojoj nema ravne? No tada se sjetim. Nisu svi kao mi. Puno braće i sestara mrzi se zbog istih razloga zbog koji se mi volimo. (Krystal, str. 67.)

Krystal nam priča ono što se događa sada, a Nichole prepričava ono što se događalo tada. I dok je Krystalina priča puno zanimljivija jer želimo doznati zašto je (i je li uopće!) njezina sestra pokušala ubiti vlastitog muža, Nicholeina nas kratka poglavlja iz prošlosti nagone na brže okretanje stranica jer – što se, zaboga, dogodilo toliko strašno da im je stubokom i zauvijek promijenilo živote? Kakva je to tajna, toliko užasna, da je nitko nikada ne smije saznati?

No, ne mogu ni lagati Krystal. Mi ne lažemo jedna drugoj. To je naše pravilo. Broj jedan na našem popisu koji smo sastavile kad smo imale osam godina. Broj dva je da nikada ne smijemo jedna drugoj namjerno učiniti nešto nažao. (Nichole, str. 199.)

Lucinda Berry: Naše tajne

Naše tajne – savršeno ljetno štivo

Naše tajne pročitala sam valjda istog dana kada sam ih dobila. Uzbudljivog sadržaja i tanašna (ispod tristo stranica!), učinile su mi se idealnim štivom za plažu! I nisam se prevarila. Brzo sam ga pročitala i cijelo mi je vrijeme držao pažnju, mada, bit ću vam iskrena, izostao je onaj neki vau-efekt koji imamo kad pročitamo nešto stvarno, ali stvarno dobro. Naše tajne solidan su triler, ali ništa više od toga.

Jako mi se sviđa temeljna ideja koju je autorica imala – dvojba između toga je li zločin počinjen zbog psihičke bolesti ili iz zlih namjera. Žao mi je što se time nije više pozabavila i evo zašto. Oni dijelovi u kojima se opisuje Nicholeino ponašanje dok je zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi doista djeluju na čitatelja. Jezivi su na onaj neki realan način. Odlično su napisani i vrlo se jasno mogu zamisliti.

Nasuprot tome, smetao mi je rasplet koji je potpuno nevjerojatan. Odnosno, ispravit ću se, ja nisam povjerovala. Tajna iz prošlosti jest šokantna, ali… Nedostaje dubine.

Sam kraj je interesantan, čitatelj se onako malo iznenadi, ali motivacija je nekako općenita i pojednostavljena.

Naše tajne roman su za koji ne sumnjam da će biti rado i mnogo čitan ovih vrućih srpanjskih dana. No, isto tako, radnja nam ne nudi ništa novo pa nije jedno od onih štiva koje ćemo dugo pamtiti.

Ipak, ako volite Lucindu Berry, nemojte preskočiti Naše tajne. Ukusi se razlikuju pa možda baš one postanu najbolji roman koji ćete pročitati ovog ljeta!

-Tko je više kriv…? Onaj tko nekome nanese zlo ili onaj tko gleda kako nekome nanose zlo i ništa ne poduzima? (Krystal, str. 270.)

Lucinda Berry: Naše tajne

Ostali naslovi ove autorice:

Lucinda Berry bivša je psihologinja i vodeća stručnjakinja u istraživanju dječjih trauma. Njezino iskustvo u tom području vidi se u romanima koje piše. Dosad su kod nas prevedeni sljedeći naslovi:

Gdje kupiti roman Naše tajne:

Mozaik knjiga

Rhys Bowen: Pariški zadatak

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Pariški zadatak: ©Mozaik knjiga

Prevoditelj: Vesna Valenčić

Rhys Bowen Pariški zadatak

Pariški zadatak ratno je povijesni roman s ljubavnom pričom u pozadini. Emotivan i topao, prikazuje mladu ženu kako iskustveno raste od ranih studentskih godina do uloge majke, a sve to kroz prizmu ratnih zbivanja. Ipak, podsjećanje na povijesne činjenice koje nosi vrijednije su od literarne vrijednosti knjige.

Madeleine

Londončanka Madeleine Grant studira na pariškoj Sorboni.  Upoznaje karizmatičnog francuskog novinara Gilesa Martina i to za nju bude ljubav na prvi pogled. Mlada i neiskusna, Madeleine ne može odoljeti bonvivanu Gilesu kojem se život sastoji od udvaranja ženama, pisanju novinskih članaka i uživanju u čarima Pariza.

Rat na pomolu

Unatoč protivljenju obitelji u Engleskoj, Madeleine se udaje za Gilesa. Ubrzo se rađa Olivier. Mlada obitelj ni ne sluti da će njihova sreća kratko trajati jer je rat pred vratima Pariza. Kad to već postaje bjelodano, Madeleine se sa sinom vraća u Englesku, a Giles se pridružuje Pokretu otpora.

Zauvijek ću se sjećati ovoga trenutka, mislila je. Samo za slučaj da ga više nikada ne vidi. Sjećat ću se najdivnijeg muškarca na svijetu. str .30.

Nema sigurnog mjesta

Madeleine počinje raditi kao predavačica francuskog u rodnom mjestu, ali rat se rasplamsava i nitko više nije siguran. Od Gilesa ni traga ni glasa, ne zna je li živ ili mrtav, a strah za sinovu budućnost sve je veći. Madeleine ga stoga odluči poslati duboko u provinciju kako bi ga zaštitila i od tog trenutka ne upravlja više svojom sudbinom, niti sudbinom svoje obitelji. U vihoru rata, ostavši sama, ona prihvaća poziv Ministarstva da postane ratna špijunka.

Znači-to je to, trenutak od kojeg je cijelo vrijeme strepila. Gestapo ju je uhitio.
str. 287.

Dojam o djelu Pariški zadatak

Pariški zadatak iznjedrio nam je jednu lijepu ljubavnu priču koja se događa u ratnim okolnostima. Priča je to o mladim ljubavnicima koji su neopterećeno i s puno nade gledali na budućnost sve dok užasi rata nisu zakucali na njihova vrata.

Priča je to o ljudima koji nisu htjeli biti heroji. Željeli su samo proživjeti jednostavne živote. Ali okolnosti u kojima su se našli postavili su ih pred kušnje – izbor uvijek postoji.

Madeleine i Giles odabrali su stranu. Odabrali su biti na strani onih koji se bore. Dok je za Gilesa odlazak u rat bio potvrda njegovih uvjerenja, Madeleine nikad nije slutila da će njezin lik imati značajniju ulogu u borbi s neprijateljem.

Suočena s nezamislivim iskušenjima, Madeleine će prsimice uletjeti u rat i tako pokazati da je snažnija nego što je itko ikad mogao naslutiti. Čak i nakon rata, s naizgled malo života, kao žena koja je izgubila sve,  ona ima snage vratiti se i identificirati naciste koji pokušavaju pobjeći u anonimnost.

Pariški zadatak priča je o malim ljudima koji su imali snage nositi se s ratom i smrću koja ih okružuje. Premda je Madeleine glavni lik, žrtva koju je Giles podnio jednako je tako vrijedna i ne bi se trebala zaboraviti.

Moja je mala zamjerka što je autorica trebala dati nešto snažniju emocionalnu povezanost između čitatelja i same Madeleine. Ovako smo mi, čitatelji, samo promatrači Madeleinine priče, a nismo emocionalni sudionici njezine patnje. Mislim da su likovi mogli biti prikazani još dublje i emotivnije. Neki su likovi podosta plošni (lik oca, maćehe, likovi redovnica u sirotištu za dječake). Stoga mi se, kao povijesna fikcija,  Pariški zadatak puno više svidio načinom na koji je donesena tema nego samom literarnom obradom likova.

Rhys Bowen Pariški zadatak

O autorici

Rhys Bowen autorica je niza bestselera New York Timesa, a napisala je više od četrdeset romana, uključujući uspješnicu Mozaika knjiga Dječak iz Toskane. Bowen je dosad osvojila dvadesetak nagrada, a njezini su romani prevedeni na mnoge jezike. Rođena je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a sad svoje vrijeme dijeli između Kalifornije i Arizone.

Prijašnja djela autorice:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Robert Galbraith: Srce crno kao tinta

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2023.

Naslovnica romana Srce crno kao tinta: ©Mozaik knjiga

Prevela Mirna Čubranić

TB: Što mislite, zašto je Srce crno kao tinta ovako uspješno?
Edie: Ni nama to nije nimalo jasnije nego vama. …
Josh: Možemo samo pretpostaviti da je na svijetu znatno više poremećenih ljudi nego što smo mislili.
(str. 46.)

Robert Galbraith: Srce crno kao tinta

Srce crno kao tinta

Detektivska agencija Strike i Ellacott radi punom parom na mnoštvu slučajeva. Zato nije ni čudo što Robin, kada joj u ured ulazi uplašena Edie Ledwell, odbija preuzimanje njezina slučaja. Edie je koautorica popularnog animiranog serijala Srce crno kao tinta, gotovo luda od straha jer je progoni Anomija, misteriozni internetski trol koji mrzi Edie i želi joj uništiti život. Ne samo da to pokušava, nego i uspijeva pa Edie očajnički moli Robin da ona i Strike otkriju tko se krije iza nadimka Anomija.

Anomija je na internetu objavio fotografiju mog stana. Uvjerio je ljude da sam se prostituirala kad sam bila bez prebijene pare. … A fanovi sve to vjeruju i napadaju me zbog stvari koje nikad nisam učinila, nikad rekla, stvari koje ne vjerujem.
(str. 70.)

Budući da Robin uime agencije zaključuje da joj ne mogu pomoći, zaboravlja na slučaj dok par dana kasnije ne naiđe na članak o brutalnom ubojstvu Edie Ledwell. I to baš na groblju Highgate, koje je inspiriralo radnju za Srce crno kao tinta.

Robin i Strike sada, htjeli-ne htjeli, moraju preuzeti slučaj i otkriti Anomijin pravi identitet. Je li on odgovoran za Edieno ubojstvo? Jesu li njegovi zločesti komentari nagnali nekoga da uzme pravdu u svoje ruke?

Istražitelji Strike i Ellacott upliću se u složenu mrežu internetskih nadimaka, poslovnih suradnji i obiteljskih sukoba. Na prvi pogled, bilo tko mogao je nauditi Edie.

Međutim, što istražitelji više kopaju, postaje sve jasnije da je Anomija korijen sveg zla koje je zadesilo Edie. I da on, iako dobro skriven iza pseudonima, vuče konce istrage i orkestrira onima koji su (još uvijek) na životu.

Ako poremećena osoba nađe nešto što joj se obraća na razini koju dotad nikad nije iskusila, svaka kritika od autora tog djela ili svaka promjena tog djela može se činiti osobnim napadom. (str. 187.)

Šesti nastavak voljenog serijala

Od svih parova koji su tog četvrtka sjedili u baru Rivoli londonskog Ritza, par koji se najprimjetnije najbolje zabavljao zapravo nije bio par.
Cormoran Strike i Robin Ellacott, privatni istražitelji, poslovni partneri i samoproglašeni najbolji prijatelji…
(str. 11.)

Ovom rečenicom počinje šesti roman o privatnim istražiteljima Cormoranu Strikeu i Robin Ellacott, i kako se ne zaljubiti i ne navući već od prvog retka?

Za one koji ne znaju, ako takvi postoje, Robert Galbraith pseudonim je planetarno popularne autorice J. K. Rowling. I slažem se, prozirno je i pomalo glupo koristiti riječ magija opisujući njezino pisanje, ali Bože… Ta žena stvarno ima čaroliju u prstima i glavi kad može napisati ne jedan, nego dva serijala koji očaravaju čitatelje diljem svijeta!

Robert Galbraith: Srce crno kao tinta

Već na prvo čitanje, od prvog romana o Strikeu i Robin, meni je to bilo to. I znate kako inače nastavci serijala postaju sve lošiji i lošiji dok pisac napokon ne odustane? E pa ovdje to uopće nije slučaj! Iako su mi neki pratitelji na fejsu rekli da je njima ovo najmanje drag dio, meni je bio odličan.

Unatoč ogromnom broju stranica, njih gotovo 1100, Srce crno kao tinta lako se i brzo čita jer je slučaj prezanimljiv! I ne samo to, Robin i Strike opet su u toplo-hladno fazi pa nas i to vuče na daljnje čitanje.

Anomija je savršeno osmišljen lik negativca koji svoji pravo lice krije iza tipkovnice. Pokvaren i zao, pun mržnje prema svima, manipulativan i drzak; njegov internetski identitet gotovo nema manu. Međutim, sitna će  pukotina biti dovoljna da naši voljeni istražitelji uoče njegovo srce crno kao tinta i naposljetku, izvuku ga na danje svjetlo.

Korisnički profil imao je sva obilježja ultradesničara koje je Strike dobro upoznao: zabrinutost zbog broja imigranata, marginalizacije bijelaca, ograničavanja slobode misli i govora, i narcisoidnosti, pohlepe i dosadnosti žena. (str. 475.)

Klasika u suvremenom ruhu

Ono po čemu su Strike i Robin drugačiji od ostalih književno-filmskih istražitelja jest to da su oni klasični igrači. Nema tu istraživanja preko interneta, upadanja u baze podataka i svih onih suvremenih gluposti kojima nas se bombardira u posljednje vrijeme. Ma kakvi! Kod njih je sve to onako „po starinski“. Notes u ruci, praćenje, prerušavanje, vruća kava i razgovor. I polagano napredovanje u kojem i mi, kao čitatelji sudjelujemo! Jer recite iskreno – kad gledate sve ono silno hakiranje, uopće se ne trudite prokljuviti krivca, zar ne? Znate da će ga računalo izbaciti na gotovo. Ali kad čitamo Strikea, kad skupa s njim polako hodamo mračnim ulicama Londona, kad zajedno prisluškujemo razgovore u baru i ispitujemo osumnjičene… I sami istražujemo, uvučeni smo u priču toliko duboko da ne možemo van sve i da želimo! I tako istražuju oni, istražujemo mi. Oni su budni do kasno u noć zbog slučaja, mi zbog čitanja i voila! Slučaj je riješen!

Odlika prethodnog nastavka serijala, Nemirna krv, bili su brojni crteži i dijagrami umetnuti u klasičan, tekstualni dio romana. Autorica se i sada poigrava suvremenim načinom pisanja pa nam zbivanja na internetu dočarava transkriptima privatnih razgovora unutar igrice, prijepisima objava na Twitteru i Redditu i slično. Moram priznati, ti su dijelovi mjestimice zahtjevni za čitanje, ali jednom kad uhvatite ritam, sve ide glatko i bez problema.

Robert Galbraith: Srce crno kao tinta

Srce crno kao tinta – završni dojam

A što da vam kažem, a da to dosad niste shvatili? Obožavam ovaj serijal i jako se veselim prijevodu sedmog nastavka, The running grave. Uzbuđena sam ne samo jer me zanima u kojem smjeru kreće odnos Strikea i Robin, već i jer želim vidjeti dokad će ova iznimno talentirana autorica moći izbacivati hitove jednake kvalitete. Možda vama nije tako, ali meni su svi romani o Strikeu podjednako dobri, zabavni, napeti, uzbudljivi. U nekima sam uživala mrvicu više, u nekima mrvicu manje, ali to su nijanse.

Strike i Robin moja su velika ljubav od prvog čitanja i veselim se novim, zajedničkim istraživanjima!

Ostali naslovi ovog autora

Robert Galbraith pseudonim je spisateljice J. K. Rowling, autorice svjetski poznatog serijala o malom čarobnjaku Harryju Potteru. Neću duljiti s popisom djela, već vam nudim naslove dvaju nastavka serijala o Cormoranu Strikeu, Nemirna krv i Vodeni grob, a tamo ćete naći popis svih dijelova serijala te natruhu tumačenja moje zaluđenosti ovim neobičnim istražiteljem.

Gdje kupiti roman Srce crno kao tinta

Mozaik knjiga

Loreth Anne White: Sluškinjin dnevnik

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Sluškinjin dnevnik: ©Mozaik

Prevoditelj: Andrej Bukarica

Loreth Anne White Sluškinjin dnevnik

 Sluškinjin dnevnik novi je triler Loreth Anne White autorice hita Ispod đavoljeg mosta. Autorica je i ovaj put napravila odličan posao. Roman je napet, prepun obrata i iznenađenja i dala bih mu vrlo dobru ocjenu da nije kraja koji mi je malo neuvjerljiv i nekako “zbrzan”. Knjiga ima dobru strukturu. Poglavlja pričaju glavni likovi čije se radnje postepeno približavaju i spajaju u jednu priču. I tu mi se čini da je autorica požurila završivši roman naprasno, bez stvarne povezanosti s radnjom.

Početak

Roman počinje izuzetno zanimljivo. Dvoje skrivenih ljubavnika slučajni su svjedoci sumnjivog zbivanja u mrkloj noći. Nepoznata vozila zaustavljaju se u predgrađu gdje se ljubavnici skrivaju i bacaju u kanal nešto što izgleda kao leš, a zatim potapaju i auto. Nakon toga bježe petama vjetra. Ulaz u roman kakav samo možete zamisliti.

Znam da je to lažno. Ničiji život nije tako savršen. To je pažljivo osmišljena iluzija. str. 107.

Kit

Kit Darling mlada je djevojka koja radi kao sluškinja u bogataškim kućama. Vrijedna je i temeljita. Možda i previše. Njezina su specijalnost tajne. One najskrivenije koje nitko ne želi  iznijeti na svjetlo dana. To su tajne njezinih bogatih poslodavaca. Ali kad otkrije mračnu tajnu svojih poslodavaca, Kit postaje najveća prijetnja njihovu životu. Ali, kako svaka vaga ima dvije strane, Kim shvaća da je i njezin život u opasnosti.

Životi su nestali. Prilike su nestale. Iznevjerila sam ih. Iznevjerila sam sebe. str. 50.

Daisy i Jon

Daisy i Jon Kitini su poslodavci. Kit je kod njih došla na osnovu izvrsnih preporuka Daisyne prijateljice. Daisy, jedinica bogatih investitora, udana je za bivšeg skijaškog asa Jona Rittenberga. Trenutno je Daisy u sedmom mjesecu trudnoće, osamljena je i prepuna stresa zbog nadolazećeg poroda, a Jon je opterećuje problemima na poslu. Stoga, Daisy treba prijateljicu. I nalazi je u Staklenoj kući u bogataškom predgrađu. Kad Daisy i Jon stižu u Staklenu kuću na dogovorenu večeru kod prijatelja, dočeka ih golemo iznenađenje.

Mallory

Istražiteljica Mallory Van Alst po pozivu stiže u u luksuznu Staklenu kuću. Uznemirena susjeda, umirovljenica, prijavila je čudne događaje u susjednoj kući. Ali u kući nema nikoga i ništa, osim krvavih tragova. Nema vlasnika, a nestala je i sluškinja. Toliko je krvi na mjestu događaja da nema šanse da je žrtva još živa. Jedini problem je što nema tijela, a nema ni vlasnika kuće. Na poprištu događaja nema nikoga. Jedini svjedok je starica koja živi preko puta za koju ne znate je li dementna ili samo znatiželjna.

Dojam o djelu Sluškinjin dnevnik

Sluškinjin dnevnik priča je koju pratimo preko glavnih protagonista romana – Daisy i njezina supruga Jona, sluškinje Kit, istražiteljice Mal i samog sluškinjinog dnevnika. Radnja je i vremenski malo izmiješana, ovisno tko priča događaje, tako da se stalno mentalno prebacujete na različite vremenske sljedove. 

Meni to nije ometalo praćenje ovog napetog romana koji je izuzetno atmosferičan. Kuća u kojoj predmnijevate da se dogodilo ubojstvo kao da priča priču za koju ne znate gdje počinje, a gdje završava. Roman nas cijelo vrijeme drži u napetosti čekajući da otkrijete identitet žrtve. Kraj je, po mom mišljenju, malo “tanak”. Autorica je mogla ponuditi i malo bolje obrazloženje, ali nećemo joj gledati “u dlaku”.

Meni se osobno svidjela znatiželjna bakica Beullah Brown koja krati posljednje umirovljeničke dane promatrajući događaje u susjedstvu dvogledom. Podsjetila me malo na Mrs. Marple. Nisam joj zamjerila radoznalost. Šteta što je autorica nije uvela malo dublje i priču.

Što se tiče same Kit, ono što sam smatrala simpatičnim kod starice Beullah, iz nekog mi je razloga smetalo kod Kit. Inače ne volim ljude koji zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto, a tek „njuškanje“ po tuđim stanovima i životima za mene je dno dna. Čak  ni nakon otkrića čitave pozadinske priče, nisam si mogla pomoći. Kit mi nikako nije bila simpatična. Možda mi ju je bilo žao, ali kao lik me nije nikako „kupila“. Bez obzira na njezine motive, naslikavanje u domovima ljudi za koje radi, u njihovoj odjeći, da ne kažem i druge gadosti, uistinu mi je bilo gadljivo.

Dobar mi je bio lik detektivke Mal koja je malo po malo slagala djeliće slagalice do konačnog rješenja.

Sve u svemu, Sluškinjin dnevnik zanimljiv je i napet roman, ali nije nadmašio roman Ispod đavoljeg mosta koji je po mom sudu kompleksniji i bolje napisan.

loreth Anne White Suškinjin dnevnik

O autoru

Loreth Anne White za svoj je dosadašnji rad dobila brojna priznanja, a njezini su kriminalistički prodani u više od tri milijuna primjeraka diljem svijeta. Među nagradama koje je osvojila su RITA, Daphne du Maurier i Arthur Ellis. Kad ne piše ili ne smišlja nove slučajeve, može je se pronaći na jezerima ili na šumskim puteljcima Pacifičkog sjeverozapada.

Gdje kupiti roman Sluškinjin dnevnik:

Mozaik knjiga