Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.
Naslovnica knjige Bolja polovica: ©Mozaik knjiga
Preveo Andrej Bukarica

Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.
Sestre
Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.
Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.
Piper nestaje
U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.
Osam godina kasnije
Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…
Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”.
str. 210.
Dojam o djelu Bolja polovica
Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom, ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.
Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.
Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.
Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.
Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.

O autoru
Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca