Kategorija: Zima

Zima je kategorija u kojoj predstavljamo knjige koje su najbolje  za čitanje i uživanje upravo zimi. Ovo nas godišnje doba svojim karakteristikama (hladnoća, studen, magla, vjetar) upravo potiče da ostanemo u toploj sobi uz najdražu knjigu i posvetimo se čitanju. To je idealno vrijeme za ulazak u introspektivni svijet, ali ne i samo zato! Istovremeno se družimo s brojnim junacima, hrabrim istražiteljima i neshvaćenim ljubavnicima. Pratimo humoristične zavrzlame ili maštovite utopijske likove. Svi ti zanimljivi i intrigantni junaci naše su omiljeno društvo u dugim zimskim danima. Ako je tužan i depresivan dan, knjiga nam diže raspoloženje. Ako je kiša i ne možemo van, knjiga nas tješi i smiruje, ako je velika studen i hladnoća, knjiga nam grije dušu i krv proključa. Knjiga je lijek za svaki zimski san do proljeća prosanjan.

Zato je Zima kategorija  u kojoj  ćemo preporučiti puno, puno, prekrasnih knjiga! Nadamo se da ćete uživati u čitanju onoliko koliko smo mi uživale!

Objavljeno

Daphne du Maurier: Rebecca

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Rebecca: ©Mozaik knjiga

Prevela: Svetlana Grubić Samardžija

Daphne du Maurier: Rebecca

Nova gospođa de Winter

Glavna junakinja ovog romana je nekoć naivna i bojažljiva bezimena djevojka koja sada, sa svojim pratiocem, boravi po hotelima prisjećajući se velebnog zdanja u kojem su nekoć živjeli.

Kuća je bila grobnica, naš strah i patnja ležali su u ruševinama. Neće biti uskrsnuća. Kad budna pomislim na Manderley, neću biti ogorčena. Trebam ga zamišljati onakvim kakvim je mogao biti da sam ondje mogla živjeti bez straha. (str. 8.)

Sad žive u miru, bez negdašnjih uzbuđenja, strahova i utvara, a ona nam govori kako su se našli tu gdje jesu.

Naime, dok je radila kao družbenica za napornu bogatašicu, gospođu Van Hopper, u mondenom odmaralištu u Monte Carlu junakinja upoznaje dvostruko starijeg Maxima de Wintera. Svi znaju o strašnoj nesreći koja ga je zadesila i koja je odgovorna za bljedilo njegove kože, podočnjake i vječito natmureno lice.

-To je Max de Winter – rekla je – vlasnik Manderleya. Sigurno si čula za to. Izgleda loše, zar ne? Priča se da ne može preboljeti ženinu smrt… (str. 16.)

Nekim čudom, de Winter se zagleda u junakinju. Nakon samo dva tjedna potajnih sastanaka oni se nabrzaka vjenčaju i on je vodi na Manderley, svoje voljeno imanje. Junakinja ne može vjerovati sreći, oduševljena je udajom za voljenog čovjeka. Ipak, ne može ne zapitati se kako će popuniti ogromnu prazninu koju je ostavila pokojna gospođa de Winter, Rebecca.

Smiješila sam se sama sebi obujmivši koljena na klupi kod prozora. Mislila sam kako je to divno, kako ću samo biti sretna. Udat ću se za muškarca kojeg volim. Bit ću gospođa de Winter. Bilo je glupo osjećati bol u želucu kad sam tako sretna. Živci, naravno. (str. 69.)

Rebecca je, kako nova gospođa de Winter uskoro saznaje od služinčadi, bila savršena u svemu. Bila je predivna, dobra, draga, vodila je imanje, priređivala zabave… Nema tko ju nije volio!

Daphne du Maurier: Rebecca

Rebecca

A najviše ju je voljela njena najodanija sluškinja i bivša dadilja, gospođa Danvers.

Ponovno sam ju pogledala i ponovno susrela njezin pogled, onako taman i mračan, na tom bijelom licu koje mi je, nisam znala zašto, ulijevalo čudan osjećaj nemira, zle slutnje. Pokušavala sam se nasmiješiti, ali nisam mogla. Kao da su me prikovale te oči bez sjaja i bez imalo naklonosti prema meni. (str. 89.)

Gospođa Danvers uopće nije oduševljena Maximovom brzom ženidbom i od prvog trenutka čini sve da novoj gospođi de Winter zagorča život. Ali njoj je život dovoljno gorak i bez svakodnevnih muka koje joj Danversica priprema. Rebeccini su tragovi posvuda. Cijela kuća odiše njezinim stilom i ukusom. Sobama kao da još uvijek lebdi dašak Rebeccinog parfema.

…pomislih kako ja nisam prva koja se tako odmarala na tom naslonjaču; jedna druga je to radila prije mene i sigurno je ostavila trag… (str. 95.)

Svakodnevno je proganja pitanje – voli li Maxim još uvijek Rebeccu. I ono najvažnije, kako se boriti protiv nekoga tko je mrtav i pokopan?

Rebecca, uvijek Rebecca. Gdje god sam hodala u Manderleyu, gdje god sam sjedila, viđala sam Rebeccu, čak i u mislima i u snovima. … Rebecca, uvijek Rebecca. Nikada se neću riješiti Rebecce. (str. 281.)

A onda joj Maxim otkriva šokantnu tajnu koja bi njihove živote mogla uništiti do temelja.

Daphne du Maurier: Rebecca

Mit imena Rebecca

Rebecca je jedan od onih klasika čija zanimljivost i aktualnost ne prestaje čak ni prolaskom gotovo stotinu godina od prvog objavljivanja. Ovaj gotički roman i današnjem čitatelju pruža isti onaj užitak čitanja kakav je jamačno pružala i davne 1938. godine.

Za Rebeccu svi znamo i neću posebno pametovati. Reći ću samo da ovo nije niti horor niti nadnaravni roman od kojeg će vas podilaziti jeza – a na taj je način najčešće opisivan. Ima nekoliko dijelova koji koketiraju s nadnaravnim, ali sve se vrlo brzo logično objasni. Ipak, to ne umanjuje uživanje u čitanju, dapače, ako niste ljubitelj duhova i utvara, velika je vjerojatnost da ćete voljeti Rebeccu.

I samoj mi se roman jako svidio i uopće nisam imala osjećaj da čitam nešto što je već postalo klasik. Rebecca je doista svevremena i vjerujem da će takvom i ostati. Mijenjat će se samo pitanja koja obuzimaju čitatelje kad zatvori posljednju stranicu. Meni su se po glavi najčešće motala ova: Zašto glavna junakinja nema ime? Što to simbolizira? Vjerujem da je riječ o životu u Rebeccinoj sjeni – glavna junakinja, premda živa, manje je važna nego savršena, premda mrtva Rebecca. Sve je Rebeccino i sve je njoj podređeno – iako je više nema. Premda, ako je riječ o tome, jači bi dojam na čitatelja ostavilo junakinjino ime, spomenuto na samom kraju, kada se situacija ipak okreće u njezinu korist.

Za zaključak, ako još uvijek ima čitatelja koji nisu pročitali ovaj slavni roman Daphne de Maurier, svakako preporučujem čitanje! Radnja je napeta i drži pozornost, opisi Manderleya su bajkoviti i zastrašujući u isto vrijeme, a zagonetka same Rebecce golica maštu gotovo do samoga kraja.

Ostali naslovi ove autorice:

Daphne du Maurier (1907. – 1989.) rođena je u Londonu, a pisala je romane, drame, kratke priče i biografije. Najpoznatija je po priči Ptice i romanu Rebecca, a oba je ta naslova ekranizirao slavni Alfred Hitchcock.

Hitchcockova Rebecca iz 1940. godine:

Netflixova Rebecca iz 2020. godine:

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Doba nevinosti autorice Edith Wharton, Oduvijek živimo u dvorcu Shirley Jackson, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Gdje kupiti roman Rebecca:

Mozaik knjiga, web shop Znanje

Objavljeno

Sharon Cameron: Svjetlo u skrovištima

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica knjige Svjetlo u skrovištima: ©Znanje

Prevoditelj: Mate Maras

Sharon Cameron Svjetlo u skrovištima

Svjetlo u skrovištima istinita je priča o Stefaniji Podgórski, poljskoj tinejdžerici koja je odabrala hrabrost i humanost skrivajući trinaest Židova na svom tavanu, tijekom Drugog svjetskog rata, u gradu Przemyslu u Poljskoj.

I te noći, prvi put, razumjela sam s čime sam se suočavala. Prije je lako bilo zamisliti da su sve te užasne stvari bile neka vrsta pogreške. str. 51.

Stefanija

Šesnaestogodišnja Stefania radi za židovsku obitelj Diamant u njihovoj trgovini mješovitom robom u Przemyslu u Poljskoj. Ratna je godina 1943. Lijepo prihvaćena u židovskoj obitelji, Stefanija gaji tople osjećaje prema Izziju, sinu gospođe Diamant. Osjećaji dvoje mladih obostrani su i oni su na pragu zaruka koje ipak taje jer je Stefanija katolkinja, a Izzy Židov. No sve se mijenja onaj dan kada nacisti umarširaju u grad. Židovi su suočeni s brojnim zabranama, a uskoro bivaju prisiljeni otići u geto.

Okupacija

Stefanijin djevojački svijet vrlo se brzo počinje raspadati. Roditelji se odvajaju od Stefanije i mlađe kćeri i za neko vrijeme im se gubi trag. Od rodbine Stefaniji ostaje jedino šestogodišnja sestra Helena za koju se mora brinuti. Svaki trenutak slobodnog vremena Stefanija prilazi ograđenom prostoru u kojem su smješteni Židovi kako bi naizgled trgovala, odnosno mijenjala različite usluge i robe, a zapravo donosila hranu i pomoć za zatočene Židove. Ali Stefanijino zadržavanje blizu geta nije prošlo nezapaženo od strane njemačke policije. Upozorena je da joj tu nije mjesto, ali Stefanija ne odustaje.

Uskoro njemačke vlasti donose strašnu odluku. Deportiraju tisuće Židova u koncentracijski logor. Među odabranima je i obitelj Diamant. Stefanija zna da je to za njih smrtna presuda.

Mi smo još bili živi. Ali morali smo živjeti u paklu. str. 90.

Max

Jedini koji je izbjegao smrt stariji je sin Diamantovih, Max, koji je jedne noći pokucao na Stefanijina vrata iskočivši iz vlaka. Stefanija riskira sve odlučivši skrivati Maxa, a njemu se malo po malo pridružuju ostali odbjegli Židovi, ukupno njih trinaest. Stefanija zatraži od Nijemaca stariju kuću na korištenje. Kad ju dobije, u njoj, na tavanu, skriva 13 Židova. Ali i Nijemci imaju plan za kuću u kojoj živi Stefanija…

S dva nacista dolje, u prizemlju kuće, trinaest skrivenih Židova iznad i mlađom sestrom uza se, Stefania mora donijeti još jedan mučan izbor.

Dojam o djelu

Roman je potresan, a kad znate da se ne radi o fikciji već o istinitom događaju, zapanji vas hrabrost i neustrašivost mlade Stefanije koja je riskirala svoj i život svoje sestre Helene kako bi spasila grupu Židova. Uvjeti u kojima su se upoznali i preživljavali zbližili su Maxa i Stefaniju koji su se  poslije završetka rata i oženili.

Najviše su me se se dojmile izvorne fotografije koje su prilog romanu, a koje je autorici ustupila sama Stefanija Podgórska. Svi članovi obitelji Podgórski preživjeli su rat, uključujući Stefanijinu majku i brata u radnom logoru u Salzburgu. Međutim, oni nisu odobravali Stefanijinu udaju za Židova i odrekli su se obiju sestara zbog toga što su spašavale Židove za vrijeme okupacije. Stefanija i Max odgojili su Helenu do studentske dobi. Godine 1979. Stefanija i Helena Podgórska proglašene su Pravednicama među narodima u Yad Vashemu, Svjetskom centru očuvanja sjećanja na žrtve holokausta.

Sharon Cameron Svjetlo u skrovištima

O autoru

Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac, The Dark Unwinding osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada. Priča o hrabroj Poljakinji Stefaniji Podgorskoj i njezinoj šestogodišnjoj sestri Heleni toliko se dojmila Cameron da ju je odlučila ispričati u romanu Svjetlo u skrovištima, koji je postigao svjetski uspjeh i dosad je preveden na 20 jezika.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Willow Rose: Ne laži mi

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o., 2021.

Naslovnica knjige Ne laži mi: ©Stilus knjiga

Willow Rose Ne laži mi

Plavetnilo koje vas gleda s naslovnice ovog romana može vas samo zavesti. Ne laži mi nije zabavna  knjiga za čitanje na plaži. Surova je to priča o zločinima koji potresaju malu zajednicu Cocoa Beacha na Floridi. Gradić u kojem se gotovo svi poznaju nikako se ne može oporaviti nakon nestanka mlade dvanaestogodišnje Sophie Williams i pronalaska njezina tijela tri mjeseca kasnije.

Sophie

Sophie Williams je mislila da ima sve na svijetu. Uspješna klizačica, sportašica  koja je već počela potpisivati sponzorske ugovore, omiljena djevojka u školi, nestala je iz ljetnoga izviđačkog kampa. Svi napori istražitelja da otkriju gdje je Sophie nisu urodili plodom. Tri mjeseca poslije, njezino tijelo pronađeno je u vreći za spavanje u najposjećenijem dijelu plaže Cocoa Beacha. Smrt Sophie Williams bila je ogroman šok za mještane malog floridskog gradića.

Maddie je čula korake otmičara na odlasku i više nije bilo ničega osim duboke, strašne tišine. str. 85.

Eva Rae Thomas

Eva Rae Thomas, bivša FBI agentica, vraća se u rodni grad nakon mučnog razvoda. Nakon što ju je suprug napustio prigovorivši joj da zanemaruje obitelj, Eva se odlučuje posvetiti djeci i neko vrijeme ne raditi policijski posao. Ali kad nestane sin poznatog senatora, a roditelji prime uznemirujući videozapis, Eva osjeća da ne može ostati po strani. Uključuje se u istragu koju vodi njezin prijatelj iz djetinjstva Matt Miller. Eva postepeno postaje svjesna da se radi o bolesnom umu koji otima djecu razvedenih roditelja.  Kada se otmice djece nastave, među stanovnicima ovog nekada pitomog mjesta zavlada panika i izvanredno stanje. Uz Mattovu pomoć, Eva na koncu rješava slučaj, ali dokučivši identitet ubojice, ostaje zaprepaštena shvativši da je to  netko na koga ne bi ni u snu pomislila.

Ne laži mi, djevojčice. Primijetio sam da si sama. str. 28.

Dojam o djelu

Ne laži mi je solidan krimić koji ima sve elemente koje mora imati „brzo čitajući“ krimić. To su intrigirajuća otmica i ubojstvo, lik agentice koja ima problema u privatnom životu, jezovite zločine koji stvaraju pomutnju u malom gradiću i bešćutni serijski ubojica koji se okomio na djecu razvedenih roditelja.

Ipak, moram priznati da mi se u cijeloj priči  neke stvari ne sviđaju. Eva dolazi u rodno mjesto nakon što ju je napustio suprug i zamijenio je mlađom, prigovorivši joj da je ona kriva za raspad njihova braka jer je bila posvećena poslu. Ali stvar je u tome što joj isto to i djeca zamjeraju. Zanimljivo, djeca brane odbjeglog oca i vrlo se drsko i bahato ponašaju prema Evi koja je i samohrana majka i hranitelj i stup obitelji. U čemu je Eva pogriješila? Zato što je puno radila? Što nije mogla uskladiti posao i obitelj dok je suprug “landrao“? Po mom mišljenju, Eva je pozitivan lik  s puno ljudskih vrlina i mana i njezino nesnalaženje u odgoju vlastite djece vrlo mi je autentično.

Nadalje, ljuti me što u posljednje vrijeme većina autora krimića  upada u stereotipe po kojem su djeca razvedenih roditelja unaprijed predodređena na, u najmanju ruku, disfunkcionalan razvoj pa sve do problematičnih osobnosti. S druge strane, nema spomena o tome kako se snalaze samohrani očevi, ali samohrane majke se snalaze na razne načine pa čak i prostitucijom „krpaju“ kućni budžet kao što je predstavljena jedna od majki otete djece u knjizi.

Ipak ne želim biti pretjerano stroga, ovo je ipak krimić, a ne sociološka analiza (iako sam sociolog) pa romanu Ne laži mi ipak dajem pozitivnu ocjenu. Willow Rose spretno kombinira detalje iz Evinom privatnog života s istraživačkim, detektivskim dijelovima pa knjiga ne gubi na napetosti.

Ne laži mi je čitljiva i dinamična knjiga koju pročitate, potrošite i brzo zaboravite.

Willow Rose Ne laži mi

O autoru

Willow Rose rođena je 5. rujna 1976. u Kopenhagenu. Autorica je više od 70 knjiga prodanih u višemilijunskoj nakladi. Nekolicina njezinih romana našla se na vrhu ljestvica najprodavanijih knjiga u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost – kako (pre)živjeti u svijetu opsjednutom srećom

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus

Prevela: Marija Perišić

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Zašto Toksična pozitivnost?

Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti. (str. 9.)

Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!

Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.

U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.

Što je toksična pozitivnost?

Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)

Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.

Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.

Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.

Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)

Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.

Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.

Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)

Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.

Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.

Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.

Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.

Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).

Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.

Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.

Preporuka

Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.

Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.

Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)

Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.

Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.

Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.

P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.

Ako možete, svakako pročitajte!

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Ostali naslovi ove autorice:

Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.

Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:

Stilus

Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.

Objavljeno

Fredrik Backman: Sve što moj sin treba znati o svijetu

Nakladnik: Fokus, 2019.

Naslovnica ove zbirke crtica: ©Fokus

Preveo: Nikša Odić

Mojem sinu:
Želim se ispričati.
Zbog svega onog što ću učiniti u sljedećih osamnaestak godina. Zbog svega što ću propustiti učiniti. Zbog svega što neću razumjeti. (str. 9.)

Fredrik Backman: Sve što moj sin treba znati o svijetu

Sve što moj sin treba znati o svijetu

Sve što moj sin treba znati o svijetu zbirka je epizoda, crtica i bilješki iz razdoblja kada je Backman prvi put postao otac i kada mu je sin napunio godinu dana.

Sve što želi jest sinu pokazati koliko je voljen i koliko željen, unatoč ogromnom broju pogrešaka koje su pratile prve dane i mjesece roditeljstva.

Jer vas volimo.
O tome je riječ. Želimo da budete bolji od nas. Jer ako naša djeca nisu bolja od nas, koji je onda smisao svega ovoga? Želimo da budete ljubazniji, pametniji, skromniji, velikodušniji i nesebičniji od nas. Želimo vam omogućiti najbolji mogući početak. (str. 17.)

Pisac želi pokazati sinu kako biti dobar čovjek i kako je to važnije od bilo čega ostaloga što može ostati. U tim uglavnom duhovitim pričicama čitatelj lako vidi koliko Backman zapravo voli svoju malu obitelj, svog sina i suprugu te svoje prijatelje i roditelje.

Dakle, sine, dopusti da ti objasnim da je sve ovo što vidiš oko sebe „život“. Katkad će biti kompliciran i zahtijevat će od tebe određene stvari. Trebat ćeš biti iskren, hrabar i pravedan. Voljeti i biti voljen. Podbaciti. Osramotiti se. Trijumfirati. (str. 140.)

Fredrik Backman: Sve što moj sin treba znati o svijetu

Crtice iz stvarnog života

Pročitala sam sve Backmanove romane i ovo je jedini koji me se nije dojmio. Možda je stvar u tome što ovo uopće nije roman, već zbirka pričica u kojima je Backman glavni lik i nisam sigurna funkcionira li to. Makar meni.

Pročitala sam nekoliko recenzija za ovu zbirku i svi je hvale, ali meni nikako nije sjela. Fore mi nisu ni duhovite ni zabavne, nedostajalo mi je nešto da me takne, ono nešto što imaju sve ostale njegove knjige. Dakle, humor mi se učinio malo isforsiran, a za pola epizoda stvarno ne vjerujem da su se dogodile. Kao na primjer, pljuvanje na dijete umjesto na ubrus ili neke budalaštine o tome kako je bočicu zamotao u papirnatu vrećicu kako bi izgledala kao alkoholno piće.

Sve ono čemu Backman želi podučiti svog sina hvale je vrijedno i vjerujem da svi dobri roditelji teže istim stvarima za svoje dijete.

Zato se igraj. Uči. Odrastaj. Slijedi svoje snove. Nađi nekog koga voliš. Daj sve od sebe. Budi ljubazan kad možeš, nepopustljiv kad moraš. Drži se svojih prijatelja. … I bit će ti skroz dobro. (str. 33.)

Ipak, meni je Backman draži u dužoj formi, u romanima u kojima on nije glavni lik. Vjerujem kako za njega osobno ova zbirka ima veliko značenje jer su to uspomene na prvu godinu njegova očinstva, ali dojma sam da smo mi, kao čitatelji, mogli bez nje.

Isto tako, vjerujem kako će se puno vas čitatelja pronaći u ovim pričicama, ali ne zbog njihove radnje upitne vjerojatnosti. Pronaći ćete se zato što svi roditelji žele najbolje svojoj djeci. Žele im slobodu, prijateljstvo, ljubav, sposobnost snalaženja u svijetu i – ako je suditi po Backmanu – ljubav prema Manchester Unitedu.

Što se tiče moje ljubavi prema ovom autoru, ona ostaje vječna i bezgranična.

Fredrik Backman: Sve što moj sin treba znati o svijetu

Ostali naslovi ovog autora:

Budući da većinu informacija o Backmanu imate u mojim prethodnim recenzijama, neću ponavljati. Stavljam samo popis njegovih dosad objavljenih djela, s poveznicama  na naslove koje sam već recenzirala.

Gdje kupiti knjigu Sve što moj sin treba znati o svijetu:

Fokus, webshop Znanje

Objavljeno

D. J. Palmer: Savršena kći

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2023.

Naslovnica knjige Savršena kći: ©Znanje

Prevoditelj: Perina Kulić

Eksplozivni triler Savršena kći idealno je štivo za sve one koji vole mentalne kreacije koje samo ljudski mozak može iskreirati.

Koliko zbunjujuće mora biti živjeti na taj način, s mislima i sjećanjima koji se stalno izmjenjuju poput pješčanih dvoraca na plaži: u jednom trenutku su tu, a u drugom ih nema. str. 19.

To najbolje zna Penny, djevojka kojoj je dijagnosticiran DPI (disocijativni poremećaj identiteta), a koja je upravo osumnjičena da je surovo ubila svoju biološku majku.

Grace

Grace i Arthur Francone imali su već dvojicu sinova kada su pronašli promrzlu djevojčicu u parku, ostavljenu samu bez roditelja, poznanika, bez ikog. Bez sjećanja. Nakon što se saznalo da je djevojčičina majka narkomanka koja ju je napustila, mala Isabella je dana na usvajanje obitelji Francone i ona postaje Penny. Obitelj Francone sve je napravila da Penny bude prihvaćena u njihovom domu. Braća Jack i Ryan je obožavaju, a Penny postaje kćerka kakvu su Grace i Artur davno željeli.

Kad smo je onoga dana zatekli u parku, imala sam osjećaj da nam je to dijete došlo s razlogom, kao da smo odabrani. str. 182.

Jedanaest godina poslije

Grace prima groznu vijest. Njezina kći Penny uhićena je pod sumnjom da je počinila ubojstvo. Da stvar bude još gora, Penny je zadržana na zaključanom odjelu psihijatrijske bolnice jer ona je osoba sa psihijatrijskom dijagnozom disocijativnog poremećaja identiteta. Penny se ničega ne sjeća, ali njezini su otisci prstiju na oružju ubojstva, a krv žrtve posvuda po njezinu tijelu. A i žrtva nije nepoznata javnosti. To je Rachel Boyd, Pennyna biološka majka. Grace se odluči boriti za Pennynu nevinost.

Pitanje je bilo kako pronaći pravi hodnik u labirintu uma njegove pacijentice.
str. 224.

 Penny

Sve od trenutka usvajanja djevojčice, Grace shvaća da je Penny drugačija. S vremenom se Penny počinje neobično ponašati, postajući sve čudnija, bijesna i agresivna. Kako bi pomogla kćeri, Grace je vodi različitim psihijatrima koji ni sami nisu sigurni u dijagnozu, radi li se o psihičkom poremećaju ili je djevojka vrhunska manipulatorica. Jer Penny je nekad Penny, nekad Eve, nekad Ruby, a ponekad i Chloe. Svaki taj alter ego ima svoja odličja, jezik, mimiku i stereotipe. Nijedan lik nije sličan onom drugom.

Penny počinje pratiti zatvorski liječnik, psihijatar Mitche McHugh. S jedne strane, želi pomoći Grace jer i sam ima kompliciran obiteljski život, a s druge strane, otkrivanje tko je zapravo Penny za njega je izazov. Kako Mitch skida sloj po sloj sjećanja s Penny, događaji se počinju šokantno otkrivati.

Bila si jedna osoba s višestrukim stanjima ličnosti, pri čemu je svaki identitet izražavao dio cjeline. str. 211.

Dojam o djelu Savršena kći

Knjiga počinje furiozno i vrlo ste brzo uvučeni u radnju. Grace policija obavještava da joj je kći uhićena s opravdanom sumnjom za ubojstvo. Knjiga je puna obrata, iako se većina radnje događa u psihijatrijskoj ustanovi. Upoznajemo različite identitete koji predstavljaju uhićenu tinejdžerku. Zadivljuje lojalnost obitelji koja je, bez obzira na zločin, bezuvjetno uz Penny.

Osim Penny i Grace, jedan od glavnih likova je liječnik, psihijatar Mitchell McHugh. Svidjelo mi se što je on osoba od krvi i mesa, empatičan, znanstveno potkovan i osoba od povjerenja. Spreman je izložiti svoj osobni život i priznati greške koje je radio kao roditelj. Uvidom u život liječnika, Anne, sestre Graceinog supruga, braće Jacka i Ryana, i još nekih likova gradi se mozaik osjećaja i mišljenja koji nam objašnjavaju Penny.

Sve u svemu, knjiga je odličan krimić koji će zadovoljiti ljubitelje žanra. Malu zamjerku imam na tijek suđenja Penny koji mi je malo neuvjerljiv jer se ipak o maloljetnoj djevojci sa psihijatrijskom dijagnozom koja ne bi smjela imati javno suđenje. Ali ovo je ipak samo roman.

o autoru:

D. J. Palmer autor je nekoliko trilera koji su dobili pohvale kritike i čitatelja, uključujući bestselere The New Husband, Saving Meghan i Savršena kći. Živi uz ocean u Massachusettsu gdje uživa u pisanju poezije i proze, jogi, obiteljskom životu i šetnjama sa svojim vjernim psom. Trenutačno radi na novom romanu.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Jussi Adler-Olsen: Ožiljci prošlosti

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Ožiljci prošlosti: ©Znanje

Prevela: Marina Kopjar

Jussi Adler-Olsen: Ožiljci prošlosti

Ožiljci prošlosti

Sektor Q, na čelu s inspektorom Carom Mørckom, našao se pred velikim izazovom.
Prvo, pokušavaju riješiti ubojstvo mlade učiteljice otprije dvanaest godina. Zatim, u tajnosti bacaju oko na novo ubojstvo starije udovice, koje vraški sliči ovom starom ubojstvu kojim se već bave. Osim toga, ionako mali tim Sektora Q umanjen je za jednog člana – Rose se još uvijek bori sa svojim demonima o kojima se govorilo o prethodnom nastavku serijala.

Periskop je sada trebao usmjeriti na tri slučaja: ubojstvo žene prije dvanaest godina, na jedno staro tri tjedna i sada i na ubojstvo onoga što su znali kao Roseina osobnost.
Jedva je više znao koji je od tih slučajeva bio prvi na redu. (str. 130.)

Slučaj prvi

U kopenhagenskom je parku pronađeno tijelo starije žene, za koju se ispostavi da je udovica okrutnog nacističkog zapovjednika, koji je i sam skončao u relativno čudnim okolnostima. Modus operandi ovog ubojstva sumnjivo je sličan onome na kojem Sektor Q već radi, a u kojem se skončala mlada i lijepa učiteljica. Bez ikakvih tragova, dokaza, motiva – jedan udarac u glavu i gotovo.
Isto se dogodilo i sada.

Naravno da ih nije bilo briga, što drugo? U ovom društvu nikoga nije bilo briga i svi su okretali glave kad je trebalo nešto poduzeti. Kako bi u suprotnom sve moglo poći toliko prokleto po krivu? (str. 43.)

Jussi Adler-Olsen: Ožiljci prošlosti

Slučaj drugi

U isto vrijeme, netko autom juri na mlade i lijepe djevojke. Jedno im je zajedničko – korisnice su socijalne pomoći dok ne nađu posao. Posao, dakako, ne traže, već novac ulažu u odjeću, nokte, šminku i frizure, što neizmjerno ide na živce njihovoj socijalnoj radnici. Anneli radi u Zavodu za zapošljavanje i zadužena je za davanje socijalne pomoći mladim ženama koje smatra pokvarenima, neradnicama, parazitima na plećima države.

Nakon dugog niza žalosnih veza sada je spadala u trideset i sedam posto odraslih Danaca koji su živjeli sami i zato je posljednjih godina u pravilu jela previše i loše i sada završila u trajnom stanju razočaranja svojim bezobličnim tijelom i gotovo nepodnošljiva umora, no najgori od svih tih životnih promašaja bio je posao na kojem je završila. (str. 40./41.)

Anneli uskoro saznaje da ima rak, a u isto vrijeme, djevojke počinju stradavati pod gumama odbjeglog vozača. Ima li naša Anneli neke veze s tim?

Slučaj treći

I Rose, naravno. Cijenjena članica sektora za istraživanje hladnih, starih zločina. Bori se s bipolarnim poremećajem, koketira s disocijativnim poremećajem identiteta, a sada upada u psihički mrak gonjena krivnjom zbog smrti oca zlostavljača.

Može li Sektor Q razjasniti sve ove slučajeve?
Jesu li oni uopće povezani?
Mogu li Carl, Assad i Gordon pronaći poveznicu na vrijeme kako zaustavili dvoje ubojica, ali i spasili Roseinu psihu?

Ožiljci prošlosti – Sektor Q

Sektor Q dio je kopenhagenske policije koji je bavi starim, neriješenim slučajevima. Međutim, nije rijetkost da se stari slučaj ispreplete s nekim novim pa članovi ovog odjela, prigodno smještenog u podrum, često rješavaju i ubojstva novijeg datuma.

Tim Sektora Q čine Carl Mørck, uglavnom neuspješan na svim ostalim poljima, osim na ovom poslovnom. Muči ga krivnja radi davne pogibije jednog kolege, dok je drugi tada ostao trajni paraplegičar. Carl danas živi s njim, i pokušava mu olakšati život. Međutim, Mørck je izuzetno sposoban inspektor koji, uz svesrdnu pomoć svog malog tima, brzo i lako dolazi do rješenja i najteže zagonetke.

Jussi Adler-Olsen: Ožiljci prošlosti

Assad je sirijski izbjeglica oko kojeg je obavijen veo tajni. Ne znamo kako je došao u zemlju, kako je naučio danski (koji mu iz nastavka u nastavak sve bolje ide) te što je sve prošao dok se nije našao u zemlji svojih snova. Možemo samo naslućivati da ga život uopće nije mazio, no ostao je vjeran svojoj religiji, običaju ispijanja ekstra jake kave te vječnom optimizmu.

Rose je žena s mnoštvom psihičkih problema, a u romanu Ožiljci prošlosti otkrivamo i otkud joj. Preko ruba i unutar zidova psihijatrijske ustanove gura ju slučaj koji na površinu izvlači i smrt njezina oca koji ju je godinama brutalno psihički zlostavljao. U ovom dijelu serijala, Rose neće patiti samo psihički nego i fizički, no muški članovi odjela dat će sve da joj pomognu i da se Rose vrati u normalu.

Zadnji član Sektora Q je Gordon, mršav, visok, nesnalažljiv u društvu kao, zapravo, i svi ostali članovi. Osjetljiv je i nježan, no pametan i sposoban, a vrlo brzo saznajemo da je zaljubljen u Rose. Dat će sve od sebe kako bi pomogao u rješavanju slučajeva i kako bi Rose napokon bila dobro.

Ožiljci prošlosti – dojam vjerne čitateljice

Ožiljci prošlosti sedmi su dio serijala i to se primijeti. Iako meni nije bio ni upola toliko loš, kolegica ga uopće nije mogla pročitati do kraja. Rekla je da joj je bio naporan, nejasan i težak. Meni je bio ok, čitak, zanimljiv, no – ako se prisjetim prethodnih nastavka – ne vjerujem da će mi dugo ostati u pamćenju. Doduše, pred sam kraj dogode se neke sitnice koje će se očito razriješiti u sljedećim dijelovima pa ću ih svakako pročitati.

Vidjela sam u recenzijama da se ljudima uglavnom svidio, a meni se čini da bi i moj dojam bio bolji da je roman kraći. Imam osjećaj da sam se u zadnje vrijeme stvarno okomila na dužinu romana koje čitam – stvarno mi nije jasno zašto se neke stvari ne mogu reći u manje stranica. Vidjet ćete kad budete čitali – mislim da bi Ožiljci prošlosti bili vrlo dobri ili odlični da, umjesto 490, imaju 350 stranica.

Što se tiče preporuke, ako volite ovaj serijal, svakako pročitajte. Slučajevi su zanimljivi i premda je komplicirano pratiti toliko toga, sve se na kraju lijepo poveže u skladnu, smislenu cjelinu.

Ako još niste čitali ništa o Sektoru Q, počnite s prvim romanom i postepeno gradite priču. Ako se navučete na prva dva nastavka, navući ćete se i na ovaj.

Ostali naslovi ovog autora:

Jussi Adler-Olsen pojavio je na danskoj književnoj sceni 1997. godine, romanom Kuća abecede. Ipak, najveću je popularnost i van granica svoje države stekao serijalom o inspektoru Carlu Mørcku i Sektoru Q.

Serijal zasad broji sedam nastavaka, a oni su, redom:

  • Žena u kavezu
  • Ubojice fazana
  • Poruka u boci
  • Okus osvete
  • Leptirov efekt
  • Bez granica
  • Ožiljci prošlosti.

Moj najdraži roman iz ovog serijala je svakako Ubojice fazana, koji je toliko mučan da je nezaboravan. Ako niste znali, postoje i filmovi koji prate ovaj serijal i danske su produkcije. Opet, gledala sam samo Ubojice fazana i film je odličan. Atmosfera je teška i mračna baš kao i knjiga stoga, ako imate želudac, i za film imate moje preporuke.

Članak koji mi se svidio, a govori o Jussiju Adler-Olsenu i romanu Ožiljci prošlosti, možete pronaći na linku ovdje.

Gdje kupiti roman Ožiljci prošlosti:

Znanje

Objavljeno

Claire Allan: Zvala se Rose

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2022.

Naslovnica knjige Zvala se Rose: ©Mozaik

Prevela: Divina Marion

claire allan zvala se rose

Zvala se Rose psihološki je triler u kojem pratimo dvostruku liniju pripovijedanja. Jednu priča Emily, a drugu Rose. Za Rose odmah na početku romana saznajemo da je stradala i njezina priča retrospektiva je njezina života prije tragične nesreće. Emilyna priča pak počinje od trenutka kada Rosina staje.

Rose

Rose je mlada majka, živi san svake zaljubljene i sretne žene: uspješan suprug, pisac Cian, sinčić Jack i savršeno uređen dom koji vas gleda s naslovnica tabloida. Život iz snova. Kako naočiti Cian postaje sve poznatiji i popularniji, Rose postaje njegova prelijepa slika koja upotpunjuje imidž idealne obitelji. Ali ono što je na početku bio prekrasan šareni mjehurić prepun ljubavi i sreće, uredno dokumentiran i popraćen na internetskim portalima, rasplinjuje se u kapljicama na stranicama tajnog dnevnika. Naletom nepoznatog automobila završio je život koji je trebao početi iz početka, ali Rose jednostavno nije imala sreće.

Dok me unutarnji osjećaj tjerao da se nasmiješim, da osjetim uzbuđenje što se želi naći sa mnom, što cijeni kako sam ga slušala, nešto u meni govorilo mi je da nešto u vezi s tim jednostavno nije u redu. str. 87.

Emily

Isprva je užasnuta Rosinom tragedijom misleći da je ona trebala biti žrtva, a zatim u njoj prevladava znatiželja: Tko je bila Rose? Rosein savršeni život i fotografije na društvenim mrežama ne daju Emily mira. Postaje opsjednuta Roseinom životom. Nestabilna i emocionalno ranjena Emily želi sve što je imala Rose. Posao na kojem ima puno prijatelja, uspješan suprug koji je obožava i slatki sinčić čine joj se kao ispunjenje sna. Na nagovor prijateljice Maud, Rose se javlja u dentalnu ambulantu konkurirajući za Rosein posao. I dobije ga. Ono što dalje slijedi je upoznavanje Ciana…

Cian

Muškaraca kao što je Cian ima na gomile. Dok se penju stepenicama vlastite karijere, uzdržava ih žena koju naravno obožavaju, a čim postanu samostalni, uspješni i počnu zarađivati više od žene postaju osorni, zajedljivi, drski i okrutni manipulatori. Ali slika koju javnost vidi ona je koju gledate na internetu: savršena slika dvoje lijepih i uspješnih ljudi koji žive savršen život.

Dojam o djelu

Roman zastupa teze: Zašto i mi ne bismo imali savršen život kao neka druga osoba? Zašto se samo nama uvijek događaju nevolje i problemi dok neko drugi živi prelijep život pun sloge, zadovoljstva i sreće?

Zašto neke osobe imaju sve, a ja nemam nikoga i ništa? To je otprilike Emilyno pitanje nakon kojeg prestaje dvojba hoće li preuzeti Rosinu ulogu u životu njezine obitelji. Ali Emily zaboravlja da ničiji život nije savršen i da ništa nije kakvim se čini.

Roman je zanimljiv, a dvostruka perspektiva lijepo prati Rose i Emily do tančine nijansirajući njihove likove. Naročito je dobro napisan lik Emily. Toliko dobro da vam se ona kao osoba sigurno neće svidjeti. Emily je tip osobe koja se poput parazita nalijepi na nekoga i iskoristi ga uz  minimalne moralne dvojbe. Njena opsjednutost Rose ide toliko daleko da joj odlazi na sahranu, žarko želi dobiti Rosein posao što na koncu i uspijeva, a kad sve to uspije, nije joj  strana zamisao da bi mogla zamijeniti Rose kao supruga Cianu i majka Jacku.

To prelaženje preko leševa (doslovno i figurativno) toliko je degutantno da vam je Emily na trenutke odbojna. Čak i kad progleda i shvati u što se uvalila, nemate velike simpatije prema njoj. Uglavnom je dobila što je i zaslužila.

Istina je da Emily ima niz poniženja u prošlosti i očito nedovoljnu čvrstinu i samopouzdanje, ali postupci kojima očajnički želi postati netko uistinu su jadni.

Stil pisanja romana mi se svidio. Svidjela mi se i ideja. Osobe koje su doživjele poniženja i traume u prošlosti teško mogu pronaći mentalnu ravnotežu i često teže imati u životu ono što imaju drugi. Knjiga to jako lijepo potencira. Jedino što mi se nije svidjelo jest glavna junakinja, odnosno njezin lik.

Samo mi je bio potreban netko tko će me razumjeti. Netko tko zna što znači izgubiti nekoga i zauvijek se promijeniti. Netko nalik na mene. str. 146.

claire allan zvala se rose

O autorici: 

Prvu knjigu “Rainy Days & Tuesdays” Claire Allan napisala je za svoj trideseti rođendan, da bi već iduće godine (2007.,) odmah po objavljivanju, postala književnom senzacijom među ljubiteljima chick lita. U deset godina, koliko je bila vjerna tom žanru, objavila je osam romana. Veliki preokret dogodio se 2018. kada je odlučila početi pisati psihološke trilere. Zvala se Rose njezin je prvi psihološki triler, a do sada ih je objavila pet. Allan trenutno radi na televizijskoj adaptaciji svojeg romana iz 2020. godine “The Liar’s Daughter” i završava novi triler “The Kindling” koji bi se uskoro trebao naći na policama brojnih knjižara. 

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Reina Reed: Komadić raja

Nakladnik: Prof&Graf, 2022.

Naslovnica romana Komadić raja: Prof&Graf

Jeste li ikada razmišljali: što ako je danas dan kada ćete umrijeti? Biste li radili isto što ste planirali? Ako je odgovor ne više dana za redom – vrijeme je da promijenite stvari. Nemojte dopustiti da saznanje o skoroj smrti bude okidač tome… (str. 13.)

Reina Reed: Komadić raja

Komadić raja

Davina Sawyer mlada je djevojka koja nikad u životu nije bila ništa do li – uzorna.

Cijeli svoj život tražila sam svrhu svog postojanja. Živjela sam po pravilima. Ne poznajem riječ spontanost, iznenađenje i buntovnost. Iza svake moje radnje krije se prethodno planiranje do najsitnijih detalja… Vrijeme je za promjenu. Ali to je jedino što nemam – vrijeme. (str. 10.)

No, vrijeme joj istječe – naime – Davina treba novo srce, a na samom je dnu liste kandidata. Polako se miri s liječničkom prognozom da će živjeti još samo godinu dana.

Tada joj umire voljeni djed Adam i ona je neutješna.

Žalost. Oplakivanje nekoga nakon smrti. Ovog trena znam da je to ustvari, samo ljubav. To je sva ta emocija koju želite dati, ali ne možete. Sva ta nepotrošena ljubav skuplja se u kutovima očiju, u središtu vašeg grla i u praznom kutku srca. Žalost je samo ljubav koja nema kamo ići. (str. 7.)

Međutim, djed joj ostavlja posljednje iznenađenje.

„Što ti je djed Adam napisao u pismu?“ …
„…Pa… da odem u Oregon u njegovu kuću, obnovim je, uredim i ako Bog da, da je pretvorim u slastičarnicu.“ … Čini se da sam dobro postupila kad sam prešutjela dio da se moram udati  kako bih naslijedila kuću. (str. 9.)

Ostavlja joj pismo u kojem je obavještava da joj ostavlja svoju kuću. Uz nekoliko uvjeta. Djed želi da Davina živi i iskusi sve ono o čemu do sada možda nije ni sanjala.

Cannon Beach

Kuća će biti Davinina ako ona ofarba kosu, stavi peircing, nauči plivati… No, to su samo lakši uvjeti – djed želi da se njegova voljena unuka i zaljubi. I uda. Tek će tada kuća biti njezina i moći će ostvariti svoj dugogodišnji san – otvoriti slastičarnicu.

Davina je više nego sumnjičava prema djedovim željama, pogotovo ovima koje uključuju ljubav i udaju.

Reina Reed: Komadić raja

No, kada stiže u Cannon Beach, mjesto na kojem se nalazi djedova kuća, stvari počinju ići točno u smjeru koji je djed imao na umu. Davina upoznaje lokalnog zločestog dečka i odmah zaključuje da joj se ne sviđa jer je miljama daleko od njezine vizije savršenog muškarca.

Dok sam šetala mislila sam o Lorenzu, opet, po ne znam koji put ovaj tjedan. Gospodin zvan Nevolja. Službeno je – mrzim ga. Divlji je. Zločest. Bahat. Arogantan. S tim bezobraznim osmijehom i đavoljim očima. On je sve što ne tražim u muškarcu. (str. 41.)

Lorenzo Basso je sve što Davina ne želi – pije, puši, krade, ima tetovaže… No u njegovom se društvu po prvi put osjeća stvarno živa.

Hoće li Lorenzo zvan Nevolja osvojiti srce dobrice Davine?

Hoće li mu ona priznati svoju tajnu? Vremena je svakim danom sve manje.

Komadić raja u rukama čitatelja

Komadić raja domaći je ljubavni roman koji se ne srami svojih stranih pandana. Mada, da budem iskrena, nikad nisam čitala domaći ljubavni roman, ali ako su svi ovakvi, čak ću im dati priliku. Dakle, Komadić raja prava je romansa na koju čitatelj ne može ostati hladnokrvan. Čitala sam da su nekima bile potrebne maramice – meni nisu. Ipak, kraj me se duboko dojmio jer ga nisam očekivala. I više sam bila ljuta nego uplakana, što je opet dokaz da Davina i Lorenzo doista znaju kako ući u srce čitatelja.

Ono što mi se svidjelo već nakon čitanja sadržaja jest to što je glavna junakinja neizlječivo bolesna. Znam da zvuči ludo, ali volim romane koji nisu pisani šablonski. Druga stvar koja me oduševila je kemija između dvoje glavnih likova. Davina i Lorenzo divan su par, a njihova je ljubav od samog početka tako divno opisana da ste, htjeli-ne htjeli, odmah uvučeni u priču i navijate za njih svim srcem – svjesni da ipak neće biti klasičnog happy enda. Dakle, njihova je kemija opipljiva, i kako se oni smijulje dok jedno drugo istodobno privlače i odbijaju, tako se smijuljimo i mi. Njihov odnos je doista poseban, najjača karika romana Komadić raja. Svjesni toga da nisu jedno za drugo, čitavo vrijeme igraju na toplo-hladno i na kraju, padaju jedno drugome u naručje.

Ne znam kakvi ste s čitanjem ljubavnih romana, ali za Komadić raja od mene imate preporuku. Priča je strastvena, ali ne vulgarna. Nježna, romantična, bolna. Realna i nerealna. Baš kao i sama ljubav.

P.S. Zar naslovnica nije kao bombončić? Vuče na čitanje!

Reina Reed: Komadić raja

Ostali naslovi ove autorice:

Reina Reed pseudonim je mlade hrvatske autorice (1996.) koja živi i radi u Varaždinu. Najviše uživa u ljubavnim romansama koje isključivo i piše. Njezine tekstove možete pročitati na Wattpadu, a Komadić raja je njezin prvi tiskani roman.

Gdje kupiti roman Komadić raja:

Komadić raja možete kupiti kontaktirajući autoricu na njezinoj Facebook stranici, ili u webshopu Znanje.

Ako volite čitati domaće autore, bacite oko na naš popis 10 suvremenih autora i autorica koje morati pročitati!

Objavljeno

Jodi Picoult: Knjiga o dva puta

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Knjiga o dva puta: ©Znanje

Prevoditelj: Lidija Milenkov Ećimović

Jodi Picoult Knjiga o dva puta

Knjiga o dva puta Jodi Picoult knjiga je izbora. Koji je izbor ispravan, a koji pogrešan pita autorica suočavajući se s izborom da ostane ono što je postala ili da traži izgubljenu sebe, onu kakva je nekoć htjela postati. I jedan i drugi su nemogući izbori i ni zbog jednog nije sretna. Ostati sa suprugom  i kćeri tinejdžericom te poslom u hospiciju kao smrtna doula ili nastaviti gdje je stala prije petnaest godina kao studentica egiptologije, otići u Egipat i završiti  projekt koji je započela dok je radila kao arheologinja. Egipat nisu samo iskopine, već i susret s bivšom ljubavi Wyattom.

Dawn Edelstein- drugi život

Ponekad je jedan traumatičan događaj dovoljan da pokrene sve stare sumnje. Za Dawn je to bila avionska nesreća koju je čudom preživjela. Dawn živi u Bostonu sa suprugom Brianom, fizičarem, i četrnaestogodišnjom kćeri Meret koja je u pubertetu. Nakon smrti majke koja je preminula u hospiciju, Down otkriva da može olakšati umirućima prijelaz iz života u smrt i ostaje raditi kao smrtna doula. To je Downin drugi život.

Ljubav nije savršen spoj dvoje ljudi, nego nesavršen. str. 226.

Dawn Edelstein- prvi život

Negdje u Egiptu je Wyatt Armstrong, arheolog koji radi na iskopinama drevnih grobnica. On je Downina prva ljubav, srodna duša, ljubavnik i partner u istraživanju egipatskih grobnica. Down i Wyatt proučavaju drevnu Knjigu o dva puta kojom su se ljudi pripremali za smrt i bogat zagrobni život.  Kad sazna da joj je majka na umoru, Down napušta Egipat bez objašnjenja i hita k majci kako bi joj olakšala zadnje dane. Spletom okolnosti upoznaje Briana, a uskoro otkriva da je trudna i započinje drugi život. I to dobar život, ali Down ne može prestati razmišljati je li moglo biti drugačije. Odluči se vratiti u Egipat da to otkrije.

Živim dobar život. Ali možda sam mogla živjeti fantastičan život. str. 123.

Knjiga o dva puta-prva poznata karta o zagrobnom životu

Knjiga o dva puta uistinu je postojala i nađena je iscrtana u sarkofagu žene po imenu Ankh u Deir el-Bershi. Na temelju zapisa, to je do sada najpoznatija verzija Knjige o dva puta. Prikazivala je dvije ceste koje vijugaju kroz Ozirisovo kraljevstvo mrtvih: crni kopneni i plavi vodeni put, razdvojeni plamenim jezerom. Oba puta završavaju na istom mjestu: na Poljani darova.

Doula

Doula smrti ili doula na kraju života osoba je koja pomaže umirućoj tranziciji na miran način, nudeći podršku njima i njihovim obiteljima. Poput doule rođenja ili babice, doule smrti pomažu svojim pacijentima da preuzmu kontrolu nad vlastitim procesom umiranja.

Jedno od pitanja koje postavljam svojim klijentima glasi: Što je ostalo nedovršeno? Što to još niste učinili, a mislite da morate učiniti prije nego što napustite ovaj svijet? str. 14.

Dojam o djelu

Knjiga ima neke jako dobre, a neke dosta loše aspekte. Počnimo s dobrima. Početak je dosta zanimljiv, a Dawnina profesija smrtne doule neobičan je izbor zanimanja. Usporedba Dawninog posla  s Knjigom o dva puta koja vodi u zagrobni  život drevnih Egipćana  jako je dobra, potiče na razmišljanje o smislu života,  o izborima na kraju života, potpomognutom umiranju, posljednjim voljama i na koncu, potrebi da smrt prihvatimo kao sastavni dio života kojim se zatvara puni krug od rođenja do kraja života.

Ne volim kritizirati knjige, ali Knjiga o dva puta nije ispunila moja očekivanja. Jako cijenim trud autorice koja se potrudila približiti nam egiptološke reference, hijeroglife, povijest Egipta i grobnice iz Doline kraljeva uz podosta ilustracija, ali to je primjerenije znanstvenoj knjizi, monografiji ili udžbeniku, ali ne i romanu. Veliki broj ovih informacija za prosječnog čitatelja zamoran je i nepotreban.

Isto se odnosi i na dio o fizici koja je područje rada Downinog supruga Briana.

Nadalje, kronologija događaja u knjizi zbrkana je i bez reda, što je po meni trebalo urediti podnaslovima. Ovako se skokovito miješaju prošli i budući događaji pa priča nema potrebnu fluidnost i tečnost.

I na kraju, najveća moja zamjerka je to što knjiga nema kraj. Bez obzira kakav bio Downin izbor, svidio se nama ili ne, ona ga treba izreći. Down to nije učinila. Moram priznati, Dawn je svojim neizborom pokazala veliku dozu licemjerja  i zapravo mi se kao osoba nije svidjela pa su mi Brian i Wyatt ispali moralno pozitivniji likovi od glavne junakinje.

Jodi Picoult Knjiga o dva puta

O autorici

Jodi Picoult autorica je dvadeset šest romana koji su redom bestseleri New York Timesa. U nakladi Znanja objavljeni su još Vrijeme rastanka i Male velike stvari. Sa svojom kćeri Samanthom van Leer napisala je dva romana za mlade, Between the Lines i Off the Page. Jodi Picoult živi u New Hampshireu.

Gdje kupiti:

Znanje