Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Nakladnik: Sonatina, 2024.

Naslovnica romana Miris starih krušaka: ©Sonatina

Prevela Helen Sinković

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Miris starih krušaka

Sally je buntovna sedamnaestogodišnjakinja koja je opet pobjegla iz klinike u kojoj se liječi od anoreksije. Uvijek na ratnoj nozi s roditeljima, koji ne razumiju njezinu želju za kontrolom vlastitog tijela, Sally je prkosna, neprilagođena i stalno bijesna.

Ništa od jela danas. Danas nikako Mrzi kada mora jesti jer su drugi tako odredili ili jer je takav običaj. Kad se jede zato što je jutro. Ili podne. Ili večer. Ili zato što si gladan. Htjela je jesti onda kad joj se jelo. … To nitko nije razumio. (str. 7.)

U posljednjem od svojih bjegova, susreće Liss. Liss je sredovječna žena koja krije tajnu.

Tako se ona sada osjećala iznutra. Kao da je sve oteklo iz nje i u njoj ostavilo pustinju i mulj. Iz koje je stršalo sve ono ružno, oštro i obraslo, što se inače skrivalo ispod blistave morske površine. Sve ono što u tebi potone na dno gdje truli i gnjili. Sve je oteklo iz nje, bila je prazna, a vidio se samo smrdljivi talog na dnu. (str. 193.)

Živi sama na ogromnom imanju za koje se sama i brine. Tu su kokoši, vinogradi, krumpiri, jabuke i… kruške.

Kada Liss primi Sally u svoju kuću, šutnjom i nijemim razumijevanjem njih dvije grade krhki odnos koji postupno cvate u pravo prijateljstvo. No mirna su razdoblja kratka, izvjetre brzo baš kao i miris starih krušaka… Voleći se gotovo kao majka i kći, kako će Liss i Sally jedna bez druge kad dođe vrijeme za neminovni rastanak?

…i odjednom ti je jasno da tvoja takozvana nesreća uopće nije važna. Da zapravo sve to ne znači ništa jer sve prolazi. (str. 139.)

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Roman prepun okusa i mirisa

Miris starih krušaka roman je za koji sam odmah znala da će mi se svidjeti. Počevši od prekrasne naslovnice pa preko poetskog naslova koji gotovo da osjetite u nosnicama, osjećala sam da se među njegovim stranicama krije nešto posebno, nešto u što se isplati zagristi.

Bilo je teško pronaći pravu riječ za tu mješavinu čvrstog mesa voćke koje se topilo u ustima. Činilo joj se da je crveni dio slađi, a bijeli pomalo opor, što je zajedno stvaralo okus koji je… možda nalikovao na okus sunčeva svjetla, kada bi nakon duga ljeta kroz plavetnilo neba i zelenilo starih visokih krošanja padalo ravno na jezik. (str. 115.)

I baš kao meso sočne, zrele kruške, takav je i ovaj roman. Bogat, intenzivan, nježan, topao, čvrst, snažan… Uživala sam čitajući poglavlja koja kao da su sinestezija – osim riječima, radnju osjećamo svim osjetilima. Rečenice kojima autor opisuje Lissin obrasli voćnjak gotovo da su poezija, toliko su lijepe.

Kako je ponekad lijepo jednostavno biti živ. Ništa drugo. Jednostavno biti živ.
(str. 63.)

Predući priču o dvije sasvim različite, a ipak ponešto iste žene, pisac nam govori o iscjeljujućoj moći prirode. O blagodatima sunca i čistog fizičkog rada. O ljepoti tišine i jednostavne brige za druge. O tajnama koje nas uništavaju, ali samo ako se čvrsto drže unutra.

Za sve je postojao razlog, samo ga ona nije pronalazila. (str. 21.)

Ewald Arenz: Miris starih krušaka

Stare sorte

Kada se govori o starim kruškama, misli se na stare sorte krušaka kojih Liss ima prepun vrt i u kušanju kojih Sally neizmjerno uživa. Bježeći od klinike, roditelja, anoreksije i same sebe, na Lissinom zabačenom imanju Sally napokon otkriva trpke, svježe, gorke, slatke okuse.

Miris starih krušaka roman je koji ostaje u glavama čitatelja dugo nakon čitanja, no ne zbog šoka koji izaziva. Kad sam zatvorila posljednju stranicu ove divne priče, u mojoj su glavi bile melankolične, snovite, magličaste slike sunca i topline, starinskog suhozida i stabala. Bezbrojnih zelenih stabala s kojih vise teški žuti i crveni plodovi.

Stvari su rijetko bile u ravnoteži. Bez sreće i bez tuge. Ili drugačije rečeno: sreća i tuga bile su u takvoj ravni, u takvoj savršenoj ravnoteži da se nisi želio kretati.
(str. 128.-129.)

Vidjela sam i dvije žene, jednu mladu, drugu stariju. Svaka muči svoju muku, no drže se zajedno. Potpora su jedna drugoj i motivacija za težak put do cilja.

Miris starih krušaka emotivno je štivo koje će se svidjeti velikoj većini čitatelja. Kad kažem emotivno, ne mislim na to da ćete plakati, mislim na to da će vam biti toplo i nježno oko srca. I meni se roman jako, jako svidio. Gotovo da mi je došao kao melem na neku moju ranu za koju nisam ni znala da je imam. Pokazao mi je da se uvijek može krenuti dalje, čak i kada mislimo da je za to prekasno. I da pomoć često dođe u neočekivanim oblicima.

Od mene preporuke, nećete pogriješiti!

Jer sve što je bilo upravo sada nije nastalo ni iz čega niti se pretvaralo u ništa. Sve je imalo svoju priču. (str. 49.-50.)

P.S. Zaboravila sam vam reći da malu, malu mrvičicu ugođajem baca na Svježu vodu za cvijeće Valerie Perrin.

Ostali naslovi ovog autora:

Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika. Njegovi se romani prodaju u milijunskim nakladama i prevode se na brojne svjetske jezike.
Nisam ekspert u njemačkom, ali prema naslovima nekih njegovih romana čini mi se da se dosta bavi mirisima i okusima pa imam osjećaj da su i ostali njegovi romani užitak ne samo za čitanje, nego i za ostala osjetila.

Gdje kupiti roman Miris starih krušaka:

Sonatina naklada

John Marrs: U ime braka

Nakladnik: Fokus Komunikacije, 2024.

Naslovnica knjige U ime braka: ©Fokus

Prevoditelj: Morana Mazor

John Marrs U ime braka

Je li ova književna fikcija moguća, pitate se nakon pročitane knjige Johna Marrsa U ime braka. S obzirom na sve veći utjecaj umjetne inteligencije na našu svakodnevicu, sama me pomisao, moram priznati, užasnula. Pitanje svih pitanja: koliki bi postotak nekog stanovništva pristao živjeti po uvjetima napredne tehnologije koja ih nadzire, u zamjenu za lagodan život, određene beneficije, prednosti kod zapošljavanja, zdravstvenu njegu, školovanje djece, stanovanje i život bez poreza?

U ime braka prilično je pametno napisan roman. Roman koji opominje, koji na trenutke izaziva nelagodu i želju za bijegom u malu ruralnu sredinu bez ikakve tehnologije u blizini. Nakon romana Onaj praviPutnici, psihološki triler U ime braka još je jedan Marrsov uznemirujući triler.

Zakon o braku

Vlada u Velikoj Britaniji donosi zakon o braku kako bi vjenčanim parovima pružila ogromnu korist, dok su nevjenčani parovi, samci, udovci i razvedeni, opterećeni višim porezima, skupim hipotekama i ograničenim javnim sredstvima. Ako imate teškoće ili nesuglasice u braku, odmah vam dolazi bračni savjetnik koji će utvrditi u kojoj je fazi vaš brak i treba li mu popravak od strane države, ali zauzvrat, dok ste u braku, imate razne beneficije. Jedina je caka: gleda vas i sluša – kamera.

Oboje smo se obvezali Zakonu o braku, ne samo ti, podsjetila ga je June. Nismo imali drugog izbora, morali smo si osigurati budućnost. str. 65.

Parovi

U knjizi pratimo život četiriju bračnih parova koji su pristali na to da država ima uvid u njihovu privatnost u zamjenu za lagodniji život. Pratimo influencericu Roxi koja se hrani time što joj raste broj pratitelja i supruga od kojeg se postupno udaljuje. Tu su i stariji par Arthur i June koji pokušavaju sakriti Juninu bolest od državnih institucija. Sljedeći par su Anthony, koji radi tajni posao za Vladu vezan uz prisluškivanje i umjetnu inteligenciju, i Jade sa sinom koji ima ADHD. I na kraju, pratimo i homoseksualni par Lucu i Nou. Upoznajemo i njihovog nadglednika Jeffreya koji je u najmanju ruku problematičan i iskompleksiran  lik.

Sve u svemu, velika šarada likova koji nisu u potpunosti oduševljeni potpisanim ugovorom s vladom. Počinju prva neslaganja, a uskoro i jači otpori od kojih jedan pravac preraste u pravi pokret otpora. Pokret Sloboda za sve zagovara potpuno vraćanje na situaciju otprije nadzora.

Tvoji profili na društvenim mrežama čine te onim tko jesi baš kao i odjeća koju nosiš, barovi u koje izlaziš, glazba koju slušaš, auto koji voziš ili marke tvoje odjeće. str. 54.

Dojam o djelu

U ime braka psihološki je triler s elementima distopije. Čitate ga brzo, bez obzira na znatan broj likova koje morate zapamtiti. Parovi koji su u središtu ove knjige postepeno otkrivaju probleme u vezama kada je Vlada ta koja određuje pravila življenja.

Sama pomisao da bi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti umjetna inteligencija preuzela upravljanje svim sferama našeg života izaziva nelagodu i uznemiruje nas. Ali takvo što zapravo nije nemoguće. Ovu ne tako nemoguću perspektivu Marrs je opisao na inteligentan i u nekim dijelovima zastrašujući način.

Priču pratimo opisanim životima četiriju obitelji, glavnih i nekoliko sporednih likova i uloga unutar svake obitelji. Svaka obitelj sretna je i nesretna na svoj način, a ono što im je zajedničko, osim uredbi Vlade, jest pretjerana upotreba društvenih medija i ovisnost o njima, bilo da su glavni akteri kao vlogerica Roxi ili su samo ciljana skupina koju ti uređaji prate. Pritisak da budete savršeni i sveprisutni akteri na društvenim mrežama postaje sve veći i veći i polako se prenosi na odnose u brakovima i svakodnevnim životima ljudi, mijenjajući njihova mišljenja, stavove i uvjerenja.

Grupa koja djeluje kao pokret otpora vraća vam nadu da u ovoj civilizaciji (u romanu) nije sve izgubljeno. Uvijek će biti ljudi koji će misliti drugačije od sustava, ljudi koji se neće bojati izreći svoje misli i koji će se usprotiviti tehnokratskom načinu kojim država želi kontrolirati pojedinca. Svjesna sam da je U ime braka fikcija, ali poruka koju John Marrs šalje vrlo je jasna.

Od mene preporuka za ovu knjigu!

John Marrs U ime braka

O autoru

John Marrs britanski je autor poznat po svojim psihološkim trilerima i romanima znanstvene fantastike. Prije nego što se potpuno posvetio pisanju, radio je dugo godina kao novinar. Marrs je postao poznat po svojim napetim i uzbudljivim pričama, od kojih su najpoznatiji romani “The One”, “The Passengers”, “The Good Samaritan” i “What Lies Between Us”. Njegova djela često istražuju teme identiteta, moralnih dilema i utjecaja tehnologije na društvo. U ime braka svojom napetošću i zanimljivošću nimalo ne zaostaje za drugim njegovim romanima. John Marrs živi u Northamptonu u Engleskoj.

Gdje kupiti:

Fokus, webshop Znanje

Kristin Hannah: Njezina bitka

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica romana Njezina bitka: ©Znanje

Prevela Mirjana Valent

Rat je mračna noć duše… (str. 161.)

Kristin Hannah: Njezina bitka

Njezina bitka

Jolene Zarkades vojnikinja je nesretnog djetinjstva, a Michael Zarkades odvjetnik koji se u posljednje udaljio od supruge. Roditelji su dviju djevojčica i sve bi im trebalo ići super, no čini se da im je brak pred raspadom.

Kako se njoj činilo, neke su obitelji bile poput dobro održavanih parkova, s obrubima od lijepih sunovrata i stablima čije su velike krošnje nudile predah od ljetnoga sunca. Druge su – a to je znala iz prve ruke – bile bojna polja, krvava i mračna, a na njima razasuti šrapneli i dijelovi tijela. (str. 3.)

Tada, Jolene i njezina najbolja prijateljica Tami pozvane su na bojište – u Irak. Obje su pilotkinje i uvjeravaju svoje obitelji da će biti daleko od opasnosti. No, Tami ima nešto što Jolene nema – podršku obitelji. Kod Jolene je sasvim druga priča, Michael mrzi svaki spomen na vojsku i rat i odbija iti razgovarati o tome.

Ipak, dužnost zove i Jolene odlazi, ostavljajući zbunjenog Michaela da nosi sva četiri kuta kuća.

Kad nekome nešto obećaš, onda držiš obećanje. To je čast, a čast – i ljubav – važniji su od svega drugoga. (str. 43.)

Znajući da on ne prihvaća njezin poziv i bojeći se da djevojčice ne budu uplašene, Jolene im šalje pisma i mailove u kojima uglavnom izmišlja zabavne zgode i priča o sigurnosti vojnog kampa.

Sve te priče padaju u vodu kada se dogodi tragedija.

Michael, dotad uglavnom nezainteresiran za bilo što osim za svoj odvjetnički posao, postaje jedini na kojeg se njegova obitelj može osloniti.

Dugo je vremena u njemu potiho kipio bijes zato što je morao biti muška mama, činilo mu se da je njegova muškost ugrožena zato što mora paziti na svoju djecu, kuhati i odlaziti u kupnju. (str. 217.)

Hoće li obitelj Zarkades preživjeti nevolje koje im je nametnula sudbina?

Još jedan bestseler

Njezina bitka još je jedan bestseller voljene Kristin Hannah, rado čitane autorice u čije se priče zaljubljuju čitatelji diljem svijeta. Priznajem, mene je osvojila prethodnim romanom Vučja djevojčica i nastavak te ljubavi očekivala sam i sada.

Bilo je to više nego početak; ljubav je bila duboko plavo more i oni su zaronili. Nije znala kako vjerovati u ljubav, ali on ju je pomeo s nogu; eto, bilo je tako jednostavno. Nakon njihova prvog poljupca zaboravila je ljubav na koju je imala pravo rođenjem i počela vjerovati u njega i u zauvijek. (str. 65.)

Kristin Hannah: Njezina bitka

Vjerovali ili ne, ovaj put nisam oduševljena. Vidjela sam da je puno blogerica ushićeno pisalo o ovom romanu, da je super i da su plakale koliko je emotivan, a ja… Ne znam, ostala sam pomalo ravnodušna prema cijeloj priči.

Uhvatio ju je za ruku. Katkad je držati nekoga za ruku sve što možete učiniti.
(str. 187.)

Već po dobrom starom običaju, navest ću što mi se nije i što mi se jest svidjelo pa vi sami vidite hoćete li se upustiti u avanturu zvanu Njezina bitka ili ćete je ovaj put preskočiti.

Ali – znam što će svaki pravi fan Kristin Hannah odlučiti.

Njezina bitka – još jedna priča o ratu

Njezina bitka pisana je s ciljem da bude emotivna, što mi je u startu minus. Kao da se više cilja na to da se čitatelj rasplače, nego da nešto doista i osjeti. Već me jako dobro poznajete i znate da iako često zaplačem uz knjigu, da to nisu suze pro forma. Ovdje mi je svaki tužan događaj bio isforsiran i uglavnom sam preokretala očima, ali s dozom poštovanja prema vojsci i poslu koji obavljaju.

I pojedine su se rečenice više činile kao floskule, a manje kao prijeko potreban dio teksta pa me i to malo ljutilo.

Mislim da rat ne mijenja samo ratnike. Mi koji smo na bojišnici kod kuće, prolazimo kroz vlastite muke. (str. 219.)

Osim toga, svi su mi likovi išli na živce. U prvoj polovini knjige nervirali su me svi, osim Jolene. U drugoj polovini iritirala me samo ona.

Michael je grozan muškarac i nek’ vrag pogodi kako se uspio oženiti. Misli da su briga o djeci i kući isključivo ženski posao, prezire to što mu je žena vojnikinja (valjda se osjeća manje vrijedno) i odbija joj dati podršku koja joj je potrebna. Strava i užas…

Starija kći nerazumna je i bezobrazna i predjetinjasta za svoje godine.

Jolene je super veći dio knjige, a onda postaje jednako loše napisana kao i ostatak njezine obitelji. Koji – da stvar bude intrigantnija – postaje dobar.

Kristin Hannah: Njezina bitka

Ajmo sada na pozitivno

Iako se čini da sam mrzila svaku sekundu čitanja romana Njezina bitka, ipak tome nije tako. Zaplet je veoma zanimljiv jer ga ne viđamo često u knjigama. Michaelov rast odlično je osmišljen i on, na kraju, od meni najgoreg lika lako postaje jedan od najboljih. Sporedni su likovi krasni, nježni i životni i ublažavali su mi (toksičnu) obitelj Zarkades.

Na stranu to kakva je u drugom dijelu knjige – Jolene je lik koji je mogao biti odličan. Ona je snažna, jaka žena s „muškim“ poslom koja usput drži i sve kutove kuće. Iako je imala loše djetinjstvo, uspjela je nadići sve svoje probleme. Na pogrešan način, jasna stvar, i to će joj se obiti o glavu, ali naučit će nešto iz svega toga i to je pohvalno.

Stil pisanja je klasična Hannah i on me uvijek veseli. Rečenice se čitaju lako, iako govore o teškim stvarima. Lagane su, lirične, prelijepih opisa – tu Hannah nikako nije razočarala.

Eto, iznijela sam svoje pluseve i minuse. Ostajem vjerna ovoj autorici premda me Njezina bitka nije oduševila i uskoro se bacam na Slavujevu pjesmu za koju mi je puno pratitelja reklo da je predivna!

P.S. Do objave ovog osvrta, Slavujeva pjesma pročitana je, napisana, i već debelo prokomentirana s vama. 🙂

Ostali naslovi ove autorice:

Kristin Hannah autorica je više od 20 hit romana koje obožavaju čitatelji diljem svijeta.

Kako se ne bih ponavljala, klikom na osvrt njezina prethodno objavljenog romana Vučja djevojčica doći ćete i do popisa romana koje je ova plodna autorica dosad napisala.

Gdje kupiti roman Njezina bitka:

Znanje

Alex Ahndoril: Pronaći ću ključ

Nakladnik: Fraktura Publika, 2024.

Naslovnica knjige Pronaći ću ključ: ©Fraktura

Prevela Lana Momirski

Alex Ahndoril Pronaći ću ključ

Pronaći ću ključ zapravo je zagonetka s ključem u režiji bračnog para Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autora poznatijih kao Lars Kepler. Ovo je prva knjiga iz serijala o privatnoj istražiteljici Juliji Stark.

Ovim se romanom dvojac Alex Ahndoril poprilično odmakao od Keplerovog stila. Premda je Ahndorilov spisateljski talent neupitan, u romanu Pronaći ću ključ sigurno nije zlatnog sjaja kao što je to u Keplerovim romanima. Na trenutke roman djeluje poprilično amaterski, kao da se radi o prvoj kopiji koju treba još nekoliko puta doraditi.

Julia

Prvi naš susret s Julijom Stark otkriva da se radi o mladoj ženi, emocionalno i fizički ranjavanoj u prošlosti. O događajima iz njezine prošlosti ne znamo ništa, informacije dobivamo na kapaljku. Julia je djelomični invalid s ožiljcima na licu i kreće se potpomognuta štapom. Bez obzira na tjelesna ograničenja, iskorištava svoj intelekt i znatiželjnu prirodu pa otvara vlastitu detektivsku agenciju kako bi istraživala razne slučajeve.

Njeno je tijelo suviše komplicirano. Zato je otvorila svoju detektivsku agenciju.
str. 12.

PG unajmljuje Juliju

Juliji Stark nenajavljeno na vrata dolazi jedan od nasljednika bogate švedske obitelji i pokazuje joj šokantnu fotografiju na svom mobitelu. Tijelo vezanog muškarca prekrivene glave užasnulo je Per Guntera Motta. On se ne sjeća što se događalo prethodne večeri s obzirom na to da je bio pod utjecajem alkohola. Per Gunter, kojeg svi zovu PG, želi da mu Julia pomogne saznati je li počinio ubojstvo. 
Julia Stark u pomoć poziva bivšega supruga, policajca Sidneyja Mendelsona. Njih dvoje odlaze na raskošno imanje usred šume kako bi razriješiti misterij fotografije i muškarca koji je možda ubijen.

Na imanju

Julia i Sidney gosti su na imanju dvorca Norrland, usred šume koja je postavila temelje obiteljskom bogatstvu zbog bogate drvne industrije. Upoznaju postepeno sve osebujne nasljednike i njihove obitelji te otkrivaju da najstariji Werther nije viđen već neko vrijeme na imanju. Je li Werther muškarac s PG-ovog mobitela? Radi li se o podvali ili je ubojstvo stvarno? Sve su to pitanja ispred Julije koja će, uz Sidovu pomoć, pokušati složiti djeliće slagalice.

Hoćete li nas sad sve okupiti i prokazati ubojicu?
Možda, dogovorila je. str. 172.

Dojam o djelu

Čitala sam da Netflix ozbiljno razmišlja o pretvaranju romana u seriju. Tolika je vjera čelnika popularnog streaming servisa u poznati spisateljski dvojac da su kupnju prava na novi skandinavski krimić obavili i prije nego se roman pojavio na policama knjižnica.

Iako je zanimljivo postavljen kao roman zagonetke, odnosno slagalice u stilu Agathe Christie, Pronaći ću ključ nikako nije ispunio moja očekivanja.

Prvo, naslovnica je neprivlačna, siva i ne potiče na otkrivanje zagonetke. Drugo, ideja da se sakupi sve osumnjičene na jednom imanju, odnosno u jednoj kući, imala je svježinu kada je to radila Agatha Christie, ali s vremenom se već izlizala. Još kad se nadoda da se nasuprot nesavršenoj i brzopletoj Juliji Stark našla obitelj mahom nesimpatičnih osobnosti, većinom neradnika i besposličara koji sjede na naslijeđenom obiteljskom bogatstvu, uistinu nemate za koga navijati.

Ako zanemarimo obitelj skorojevića, o samoj Juliji Stark saznajemo vrlo malo. Znamo da je doživjela traumu, postala invalid i da se boji tjelesnog dodira nepoznatih ljudi. Ne znamo ni kada se ni zašto to dogodilo. Čak ne znamo ni što je uzrok kraha njezinog braka koji je očigledno teško preboljela. Julia i dalje računa na Sida, bar u poslovnom smislu.

Kao istražiteljica, Julia je prilično nevjerodostojna. Očito nedovoljno kvalificirana za otkrivanje zločina. Sama sebi postavlja rok od šest dana za rješavanje slučaja, što je apsurd. Roman se nekako kotrlja do sredine knjige, a kada sam već gotovo odustala, pojavljuje se malo, ali ipak, zahvaljujuće rješenje uz trunkicu napetosti.

Ne mogu reći da je roman loš. Roman je jednostavno staromodan, da se tako izrazim. Par Ahndoril natjerao me da od mnoštva detalja izgubim fokus, a likovi u knjizi svojim karakternim crtama nisu pomogli. Pronaći ću ključ nije uspio zadržati moju pažnju. Ako budem čitala drugi dio, s obzirom na to da je knjiga najavljena kao serijal, to će biti isključivo zbog toga da saznam što se uistinu dogodilo Juliji Stark prije početka njezine detektivske karijere.

Alex Ahndoril Pronaći ću ključ

O piscu

Pronaći ću ključ prvi je u novom nizu krimića Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autora Larsa Keplera, ovoga puta pod imenom Alex Ahndoril. Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Pod pseudonimom Alex Ahndoril kreću u novu – detektivski serijal koji započinje romanom-slagalicom Jag kommer att hitta nyckeln (Pronaći ću ključ).

Na blogu možete pročitati recenzije romana Lazar i Dvostruki čovjek, koje su napisali pod pseudonimom Lars Kepler.

Gdje kupiti:

Fraktura

Marius Gabriel: Parižanke

Nakladnik: Stilus, 2019.

Naslovnica romana Parižanke: ©Stilus

Prevela Sanja Ščibajlo

Marius Gabriel: Parižanke

Mrvicu povijesti kao uvod – nemojte preskočiti

Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.

Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.

Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)

Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.

„Zaljubila sam se.“
„Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“
„Nikada nisam imala dara za domoljublje.“
(str. 212.)

Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.

Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)

Parižanke

Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.

Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)

Marius Gabriel: Parižanke

Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.

Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)

Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.

…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)

Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho

Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!

Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmu Kristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.

Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.

Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.

Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.

Marius Gabriel: Parižanke

Ostali naslovi ovog autora:

Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.

Gdje kupiti roman Parižanke:

Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.

Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:

Kate Quinn: Aliceina mrežaLovkinjaZagonetka ružeDijamantno oko

Leila Meacham: Vilin konjic

David Benioff: Grad lopova

Madeline Martin: Posljednja knjižara u Londonu

Tarryn Fisher: Bolja polovica

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Bolja polovica: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Tarryn Fisher Bolja polovica

Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.

Sestre

Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.

Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.

Piper nestaje

U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.

Osam godina kasnije

Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi  se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…

Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”.
str. 210.

Dojam o djelu Bolja polovica

Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom,  ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.

Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.

Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.

Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.

Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.

Tarryn Fisher Bolja polovica

O autoru

Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca

Gdje kupiti:

Mozaik

Stephen King: Holly

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica romana Holly: ©Znanje

Preveo Damir Biličić

Stephen King: Holly

Holly

Holly Gibney upoznali smo kao uplašenu sredovječnu mišicu s popriličnim brojem ajmo reći poteškoća zbog kojih joj je bilo teško doista živjeti. U izvlačenju iz čahure u koju ju je zatvorila dominantna majka uvelike joj je pomogao njezin sad već pokojni prijatelj i poslovni partner Bill Hodges. Bill joj je oporučno ostavio i malu detektivsku agenciju Tko nađe, njegovo.

Holly je danas gotovo pa nova žena, a tome su, osim Billa – ali na sasvim drugi način, pripomogli i brojni negativci s kojima se borila. Vodi agenciju, istražuje slučajeve, ima prijatelje i živi samostalno, daleko od majčine čizme.

A onda dolazi korona i svijet se potpuno mijenja. Holly postaje još simpatičnija, makar meni. Panično se boji virusa, gotovo opsesivno nosi masku i dezinficira ruke – i usput puši kao Turčin!

Jednoga dana nazove je Penelope Dahl, zabrinuta majka čija je kći Bonnie nestala prije gotovo tri tjedna.

Holly zna ovo: Zabrinuta Penelope pogledala je stranicu agencije Tko nađe, njegovo … te je pronašla dva službena broja dvoje partnera, muškarca i žene. Zabrinuta Penelope nazvala je muškarca, jer kad se suočiš s problemom – … ne tražiš pomoć kobile, barem u početku. Zoveš pastuha. Kobila je rezervna opcija. Holly je naviknuta na ulogu kobile u staji njihove agencije. (str. 28.)

Holly zna da ne bi trebala prihvatiti slučaj, no zbog hitnosti i očaja u Pennynom glasu, ipak pristaje.

U blizini mjesta s kojeg je Bonnie iščezla, žive profesori Emily i Rodney Harris, cijenjeni pripadnici akademske zajednice. Iako su premašili osamdesetu, i dalje se vole kao i kad su se tek upoznali. Vjerojatno ih je zbližio i neobičan hobi kojim se bave…

Mnogi su profesori ćaknuti, kao gostujući pisac bio je na dovoljno visokoškolskih ustanova da to zna – ali supružnici Harris na posve su drugoj razini. (str. 13.)

Imaju li kakve veze s Bonnienim nestankom?

Krimi-roman iz pera kralja horora

Najnoviji roman Stephena Kinga dočekala sam kao i svaki prethodni – luđački uzbuđena i užasno nestrpljiva! Zato vas vjerojatno ni ne čudi da sam Holly izabrala kao prvi roman za čitanje u 2025. godini! I satrala ga u tri dana!

Ovim romanom King ponovo odmiče od horora, žanra koji ga je proslavio, i plovi vodama krimi-romana. Veoma uspješno, ako smijem dodati! Njegov izlet u trilere i krimiće obožavala sam u romanu Gospodin Mercedes, u kojem se, uzgred rečeno, Holly prvi put pojavljuje. Gospodin Mercedes jedan mi je od najdražih Kingovih romana i premda nije horor, bio mi je jeziv na jednoj ljudskijoj, realnijoj razini.

Isti je takav i roman Holly. U njemu nema ništa nadnaravno. Sve je vrlo stvarno, vrlo nama blisko i – strašno ko sam vrag!

„A onda sam joj rekla… Što su joj učinili. Pokušavala sam se služiti eufemizmima… ali bilo joj je jasno o čemu govorim. Ili što pokušavam ne spomenuti. Samo je tako nekoliko trenutaka sjedila ruku sklopljenih u krilu i gledala me. … A onda je počela vrištati.“ (str. 482.)

King nam odmah na početku servira glavne krivce, a vrlo brzo imamo i naznake onoga što rade svojim žrtvama. Kvaliteta, napetost i ogromna zanimljivost ovog romana leže u onom detektivskom dijelu. Istraga, tragovi koje Holly prikuplja, način na koji povezuje sve što sazna u jednu veću (užasniju) cjelinu… Gotovo petsto stranica čita se samo, vi samo sjednite i skuhajte si kavu!

„Gdje si…?“ pita tiho Holly, ali sad zapravo misli Tko te oteo? (str. 235.)

Stephen King: Holly

Holly ne treba komplimente

King je autor kojeg ne treba posebno hvaliti jer on svoju publiku ima i bez obzira na to što napiše, odani će ga fanovi čitati. Jedan od tih obožavatelja sam i ja! Njegove romane ne dijelim na dobre i loše, nego na super i mrvicu manje super. Holly mi definitivno spada u prvu skupinu i od mene imate sve preporuke!

Ljudi inače kažu da je King slab s krajevima. Nikako se s tim ne slažem, pogotovo u ovom romanu. Kraj je savršen, lijepo objašnjen, logičan, grozan i optimističan u isto vrijeme.

Zašto grozan? Zato što King u krajeve uvijek nekako utka istu premisu – zlu nema kraja.
Zašto optimističan? Zato što uvijek ima onih koji će se protiv njega boriti.

Kad već pomisliš da si vidjela i sve ono najgore što čovjek može ponuditi, otkriješ da si u krivu. … Zlu nema kraja. (str. 491.)

Holly je roman kojim sam otvorila svoju čitateljsku 2025. godinu i baš sam sretna zbog toga jer vjerujem, kakav ti je prvi roman koji pročitaš, takva će ti biti cijela godina! A mene, čini se, čeka mnoštvo sjajnog, sjajnog štiva!

Ostali naslovi ovog autora:

Što još reći o Kingu, a da to nisam rekla u prethodnih deset osvrta? Kliknite na onaj za, na primjer, Zelenu milju, a on će vas odvesti do popisa (malog dijela) njegovih romana, a usput ćete moći vidjeti i koje smo romane dosad čitale i recenzirale, bilo ja, bilo kolegica.

Stephen King: Holly

Gdje kupiti roman Holly

Znanje

Michael Cunningham: Dan

Nakladnik: Stilus knjiga

Naslovnica romana Dan: ©Stilus knjiga

Preveo Srećko Jurišić

Michael Cunningham: Dan

Dan

Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.

Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.

Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)

Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.

Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.

Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)

Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.

Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)

Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.

Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)

Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.

Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.

Michael Cunningham: Dan

Dan – Isabel

Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.

Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.

Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.

Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)

Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.

Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)

Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.

Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.

Michael Cunningham: Dan

Mučan prikaz ljudske naravi

Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.

Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)

Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.

„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“
„Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“
(str. 237.)

Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.

Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.

Ostali naslovi ovog autora:

Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.

Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.

Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinosti i Less.

Gdje kupiti roman Dan:

Stilus knjiga

Ilaria Tuti: Cvjetovi iz kamena

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica knjige Cvjetovi iz kamena: ©Znanje

Prevela Morana Mazor

Ilaria Tuti Cvjetovi iz kamena

Povijesni okvir

Ilaria Tuti nije nam nepoznata autorica. Serijal njezinih romana u kojima je glavni lik istražiteljica Teresa Battaglia vrlo je popularan. U  hrvatskom prijevodu čitali smo odličan roman Cvijeće iznad pakla.

U romanu Cvjetovi iz kamena Ilaria Tuti posegnula je za drugačijom pričom. Pričom o malo poznatoj, ali vrlo relevantnoj povijesnoj epizodi o karničkim nosačicama. Radi se o događajima iz Prvog svjetskog rata. Priča je to o ženama koje su se na visokim prijevojima Karnijskih Alpi penjale na vrhove i opasne planinske usjeke kako bi streljivom i hranom opskrbile vojnike na austrougarskoj bojišnici.

Kad je sve izgubljeno, čast je jedina valuta za razmjenu koja ostaje čovjeku da vidi sebe priznatog kao takvog, a ne kao zlikovca. str. 109.

Agata Primus

Agata je mlada žena koja živi u gradiću Timau brinući se o teško bolesnom ocu. Sve njezine djevojačke maštarije, sanjarenja i htijenja prekida poziv mjesnog župnika koji moli mještane za pomoć izgladnjeloj i ranjenoj vojsci u planinama. U selu su ostale gotovo samo žene. Većina muškaraca je na bojišnici. Neki, kao Francesko izbjegli su odlazak u vojsku zahvaljujući svom bogatstvu. Ali, za Agatu i njezine prijateljice nema dvojbe. Nosit će na leđima teške rance s hranom, streljivom i medicinskim potrepštinama, kroz usjeke do visokog platoa u Alpama na kojem se utaborila talijanska vojska.

Ismar

Ismar je austrijski snajperist koji progoni talijanske trupe. Sakriva se visoko u snježnim gudurama na prijevoju Karnije čekajući da netko od talijanskim vojnika upadne u zasjedu. Ismar nije profesionalni ubojica, nekad je bio inženjer. Ali vihori rata odredili su njegovu sudbinu umjesto njega. Sada je skriven u snježnoj klijeti, promrzao i prepušten svojim mislima, sve dok ga gotovo slučajno ne rani Agatin metak.

Ono što stoji preda mnom je čovjek, bijel poput snijega koji mu pada s ramena.
Nagonski prepoznam njegovu vrstu, i zapucam. str. 137.

Karnijske nosačice

Volim romane koji su, premda fikcija, zasnovani na povijesnim činjenicama. Ilaria Tuti je iskoristila jedan pomalo zaboravljen dio talijanske povijesti kako bi napisala roman Cvjetovi iz kamena. Radi se o ženama koje su u jeku Prvog svjetskog rata, u sukobu Talijana s austrougarskom vojskom, ponijele ogroman teret i pokazale nevjerojatnu hrabrost noseći na leđima prijeko potrebne stvari za talijansku vojsku u Alpama. Slabo odjevene i obuvene, skoro potpuno izgladnjele, riskirale su svoje živote penjući se strmim usjecima po strahovito uskim gudurama stalno očekujući snajperski metak. Vlada Republike Italije posthumno je odlikovala jednu od njih, karnijsku nosačicu Mariu Plozner Mentil, jedinu ženu po kojoj je jedna vojarna dobila ime. Karnijske nosačice zapravo su bile ključne za otpor i opstanak alpskih trupa na Karnijskoj visoravni.

Ponekad je teško učiniti ono što je ispravno, toliko zastrašujuće sa se doima kao neprirodan čin. str. 141.

Dojam o romanu Cvjetovi iz kamena

Svidjelo mi se kako Ilaria Tuti piše o ratu, bez bez želje da indoktrinira čitatelja. Njezin patriotizam i ljubav prema domovini neupitni su, ali zanimljiv je stav prema kojem i prema neprijatelju izražava poštovanje i vjeru da nisu svi s druge strane barikade loši ljudi. Iako su Cvjetovi iz kamena ratna priča, to je priča i o snovima, djevojaštvu, otvorenom i poštenom srcu, ljubavi i i časti. Lik kapetana koji dostojanstveno pregovara s neprijateljem Ilaria Tuti napisala je toliko ljudski i vjerodostojno, tako da nam je taj, zapravo sporedan lik, predstavio pravu definiciju časti kakvu rijetko viđamo.

Radnja teče  u prvoj osobi, pripovijedanjem mlade Agate koja je jedna neiskvarena, obična mlada žena koja nikad nije sanjala da će biti heroina. A to uistinu jest. Heroine su i sve njezine prijateljice i sumještanke čije smo opasne uspone pratili u ovoj priči. Na ovom putu nade i očaja, Agata otkriva snagu u sebi za koju nikad nije vjerovala da postoji, kao i vrijednost prijateljstava koja su veća od života.

Jako je lijep ovaj roman o ženskoj snazi. Po  literarnoj vrijednosti nadmašuje mi kriminalističke romane Ilarie Tuti. Mada, neki će možda misliti i obrnuto.

A kameni cvijet? Nigdje se ne spominje njegovo ime, ali mislim da se radi runolistu.

Ilaria tuti Cvjetovi iz kamena

O autoru

Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, u općini Gemona del Friuli. Dobitnica je književne nagrade Rapallo za roman Cvjetovi iz kamena, a za roman Nimfa dormiente nominirana je za nagradu Edgar. Autorica je i serijala kriminalističkih romana u kojima je glavni lik detektivka Teresa Battaglia. Njezini su romani objavljeni u dvadeset sedam zemalja. 

Gdje kupiti roman Cvjetovi iz kamena:

Znanje

Dennis Lehane: Male milosti

Nakladnik: Sonatina, 2024.

Naslovnica romana Male milosti: ©Sonatina

Prevela Nevena Erak Camaj

Il’ se boriš ili bježiš. A ako bježiš, kad-tad će ti ponestati ceste. (str. 17.)

Dennis Lehane: Male milosti

Male milosti

Boston, ljeto, 1974. U socijalnim stanovima irsko-američke zajednice Southie živi Mary Pat Fennessy. Njezin život nosi debele ožiljke načinjene smrću prvog muža, odlaskom drugog te onim najgorim – predoziranjem voljenog sina.

Nisu siromašni zato što se ne trude, zato što nisu vrijedni, zato što ne zaslužuju bolje. … Nisu siromašni zato što su lijeni, to nipošto. Siromašni su zato što na ovom svijetu postoji ograničena količina sreće, a oni nisu dobili ni mrve. (str. 31.)

Jedino svjetlo njezina mraka je Jules, njezina sedamnaestogodišnja kći.

Jules je oduvijek bila ljepotica. Oduvijek krasna. A sada je naočigled ostarjela. U sedamnaestoj. Od koječega – odrastanja u Commonwealthu (…), gubitka brata, suočavanja s očuhovim odlaskom…, prisilnog preseljenja… u novu školu… (str. 16.)

A onda jedne noći Jules nestaje.

Iste noći, u istom susjedstvu, mladi Afroamerikanac završava pod vlakom.

U pozadini ovih dviju međusobno (ne)povezanih nesreća, nazire se pokušaj rasne desegregacije državnih škola – dio učenika bjelačkih mora ići u crnačku školu i obrnuto.

Dok tinjaju rasni sukobi, Mary Pat počinje grozničavu potragu za svojim jedinim preostalim djetetom. Iza sebe ostavlja tragove krvi i nasilja, a prati ih lokalni mafijaški boss Butler, kojem se nimalo ne sviđa što jedna sredovječna žena njuška oko njegova poslovanja.

Southiejem vlada kodeks. Postoje neke stvari koje se ne rade.
Ne cinkaš.
Ne okrećeš leđa članu obitelji (čak i ako ga mrziš).
Ne govoriš nikome izvan kvarta što se događa u kvartu.
I…
Ne prodaješ drogu.
Nikad.
(str. 254.)

Dennis Lehane: Male milosti

Male milosti – mračno i sumorno štivo koje se čita bez predaha

Male milosti mračno su, teško, tegobno i sumorno štivo koje nisam mogla prestati čitati. Način na koji Lehane bilježi riječi i rečenice poetski je, ali i jednostavan. Svaka rečenica puna je emocija i težine i čitatelja uvlači u sebe, u vrijeme rasnih nemira, u siromaštvo, jad i bijedu Southieja koja je bila podnošljiva – dok je bilo nade.

…tada mu je palo na pamet da suprotnost mržnji možda i nije ljubav. Već nada. Zato što se mržnja gradi godinama, ali nada ti se može prikrasti iza ugla dok ne gledaš. (str. 156.)

Kad Mary Pat izgubi nadu, gubimo je i mi. I dok ona šakama češlja sirotinjsko predgrađe u potrazi za istinom, mi zadržavamo dah. Znamo da ne ništa dobro neće proizaći iz svega, ali budno, škrgućući zubima, pratimo njezin mahniti pohod na Southie, sve dok Mary Pat ne nađe istinu. A istina je ružna, kao i predgrađe u kojem se skriva.

Život nam se istrošio. Otkako sam naučio hodati, vidio sam samo mržnju, bijes i ljude koji se nalijevaju cugom da otupe. A onda bi sljedeći dan ustali iz kreveta i sve ispočetka. Cijeli život proveo sam umirući. (str. 80.)

Roman me taknuo ne samo svojim prelijepim, životnim rečenicama, nego i gorko-slatkim, crnkastim humorom koji se provlači iz poglavlja u poglavlje. Na primjer, ovaj dio o nadimcima u Southieju; čak sam se i naglas nasmijala.

Susreo se s tipovima koje zovu Žuti, Lopata, Roštilj i Mudo (…). Naišao je i na Kriglu, Žicara, Kiselog, Ječmenca (koji je slijep), Tabana (koji šepa) i Šakicu (koji nema ruke). (str. 126.)

Zašto „male milosti“?

U Mary Pat ne bujaju milosti – u njoj buja mržnja. Cijeli život obojen joj je mržnjom i mržnja će je koštati glave. No tu su i drugi likovi – simpatičan detektiv Coyne, bolno odvratni Marty Butler i njegovi još odvratniji podanici.

Rasizam je u srži ovog romana. On je pokretač mržnje, ali i razlog sveg zla koje je palo na obitelj Mary Pat. Vidjet ćete, priče o Jules i o mladom Afroamerikancu neraskidivo su povezane. Rasa je ono što lebdi iznad njih, što vodi njihove živote prema neizbježnom kraju.

Male milosti su uf… Zahtjevne, na trenutke mučne. Pogotovo nama u kojima rasizam nije povijesno uvjetovan. Male milosti roman su koji slama i likove i čitatelje. Užasan je i predivan u isti mah.

Na kraju… Što su male milosti? Kaže li se i kod vas tako – ono kad u svakom zlu ima neka mrvica dobra pa zahvalimo Bogu na malim milostima?

Dakle, do samog kraja ovaj roman nema milosti. Melje vas i melje od početka do kraja koji ne donosi katarzu – donosi još jedan kamen i polaže ga na vaše srce. Ipak, tu su negdje utkane i male milosti. Male stvari na kojima možemo biti zahvalni.

Ostali naslovi ovog autora:

Dennis Lehane suvremeni je američki pisac i autor četrnaest romana. Među njima se svakako izdvaja Mistična rijeka, roman prema kojem je Clint Eastwood snimio i istoimeni, Oscarom nagrađeni film.

Neki od ostalih romana (za čije ste filmske adaptacije sigurno čuli) su Nestala bez traga, Otok Shutter, Prljavi novac i Zakon noći.

Gdje kupiti roman Male milosti:

Sonatina naklada

Romani koji me svojom atmosferom podsjećaju na ovaj su Rijeka svjetla i tame Liz Moore i Kad zvijezde potamne Paule McLain.