Nakladnik: Sonatina, 2024.
Naslovnica romana Miris starih krušaka: ©Sonatina
Prevela Helen Sinković

Miris starih krušaka
Sally je buntovna sedamnaestogodišnjakinja koja je opet pobjegla iz klinike u kojoj se liječi od anoreksije. Uvijek na ratnoj nozi s roditeljima, koji ne razumiju njezinu želju za kontrolom vlastitog tijela, Sally je prkosna, neprilagođena i stalno bijesna.
Ništa od jela danas. Danas nikako Mrzi kada mora jesti jer su drugi tako odredili ili jer je takav običaj. Kad se jede zato što je jutro. Ili podne. Ili večer. Ili zato što si gladan. Htjela je jesti onda kad joj se jelo. … To nitko nije razumio. (str. 7.)
U posljednjem od svojih bjegova, susreće Liss. Liss je sredovječna žena koja krije tajnu.
Tako se ona sada osjećala iznutra. Kao da je sve oteklo iz nje i u njoj ostavilo pustinju i mulj. Iz koje je stršalo sve ono ružno, oštro i obraslo, što se inače skrivalo ispod blistave morske površine. Sve ono što u tebi potone na dno gdje truli i gnjili. Sve je oteklo iz nje, bila je prazna, a vidio se samo smrdljivi talog na dnu. (str. 193.)
Živi sama na ogromnom imanju za koje se sama i brine. Tu su kokoši, vinogradi, krumpiri, jabuke i… kruške.
Kada Liss primi Sally u svoju kuću, šutnjom i nijemim razumijevanjem njih dvije grade krhki odnos koji postupno cvate u pravo prijateljstvo. No mirna su razdoblja kratka, izvjetre brzo baš kao i miris starih krušaka… Voleći se gotovo kao majka i kći, kako će Liss i Sally jedna bez druge kad dođe vrijeme za neminovni rastanak?
…i odjednom ti je jasno da tvoja takozvana nesreća uopće nije važna. Da zapravo sve to ne znači ništa jer sve prolazi. (str. 139.)

Roman prepun okusa i mirisa
Miris starih krušaka roman je za koji sam odmah znala da će mi se svidjeti. Počevši od prekrasne naslovnice pa preko poetskog naslova koji gotovo da osjetite u nosnicama, osjećala sam da se među njegovim stranicama krije nešto posebno, nešto u što se isplati zagristi.
Bilo je teško pronaći pravu riječ za tu mješavinu čvrstog mesa voćke koje se topilo u ustima. Činilo joj se da je crveni dio slađi, a bijeli pomalo opor, što je zajedno stvaralo okus koji je… možda nalikovao na okus sunčeva svjetla, kada bi nakon duga ljeta kroz plavetnilo neba i zelenilo starih visokih krošanja padalo ravno na jezik. (str. 115.)
I baš kao meso sočne, zrele kruške, takav je i ovaj roman. Bogat, intenzivan, nježan, topao, čvrst, snažan… Uživala sam čitajući poglavlja koja kao da su sinestezija – osim riječima, radnju osjećamo svim osjetilima. Rečenice kojima autor opisuje Lissin obrasli voćnjak gotovo da su poezija, toliko su lijepe.
Kako je ponekad lijepo jednostavno biti živ. Ništa drugo. Jednostavno biti živ.
(str. 63.)
Predući priču o dvije sasvim različite, a ipak ponešto iste žene, pisac nam govori o iscjeljujućoj moći prirode. O blagodatima sunca i čistog fizičkog rada. O ljepoti tišine i jednostavne brige za druge. O tajnama koje nas uništavaju, ali samo ako se čvrsto drže unutra.
Za sve je postojao razlog, samo ga ona nije pronalazila. (str. 21.)

Stare sorte
Kada se govori o starim kruškama, misli se na stare sorte krušaka kojih Liss ima prepun vrt i u kušanju kojih Sally neizmjerno uživa. Bježeći od klinike, roditelja, anoreksije i same sebe, na Lissinom zabačenom imanju Sally napokon otkriva trpke, svježe, gorke, slatke okuse.
Miris starih krušaka roman je koji ostaje u glavama čitatelja dugo nakon čitanja, no ne zbog šoka koji izaziva. Kad sam zatvorila posljednju stranicu ove divne priče, u mojoj su glavi bile melankolične, snovite, magličaste slike sunca i topline, starinskog suhozida i stabala. Bezbrojnih zelenih stabala s kojih vise teški žuti i crveni plodovi.
Stvari su rijetko bile u ravnoteži. Bez sreće i bez tuge. Ili drugačije rečeno: sreća i tuga bile su u takvoj ravni, u takvoj savršenoj ravnoteži da se nisi želio kretati.
(str. 128.-129.)
Vidjela sam i dvije žene, jednu mladu, drugu stariju. Svaka muči svoju muku, no drže se zajedno. Potpora su jedna drugoj i motivacija za težak put do cilja.
Miris starih krušaka emotivno je štivo koje će se svidjeti velikoj većini čitatelja. Kad kažem emotivno, ne mislim na to da ćete plakati, mislim na to da će vam biti toplo i nježno oko srca. I meni se roman jako, jako svidio. Gotovo da mi je došao kao melem na neku moju ranu za koju nisam ni znala da je imam. Pokazao mi je da se uvijek može krenuti dalje, čak i kada mislimo da je za to prekasno. I da pomoć često dođe u neočekivanim oblicima.
Od mene preporuke, nećete pogriješiti!
Jer sve što je bilo upravo sada nije nastalo ni iz čega niti se pretvaralo u ništa. Sve je imalo svoju priču. (str. 49.-50.)
P.S. Zaboravila sam vam reći da malu, malu mrvičicu ugođajem baca na Svježu vodu za cvijeće Valerie Perrin.
Ostali naslovi ovog autora:
Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika. Njegovi se romani prodaju u milijunskim nakladama i prevode se na brojne svjetske jezike.
Nisam ekspert u njemačkom, ali prema naslovima nekih njegovih romana čini mi se da se dosta bavi mirisima i okusima pa imam osjećaj da su i ostali njegovi romani užitak ne samo za čitanje, nego i za ostala osjetila.