Nakladnik: Znanje, 2021.
Naslovnica romana Drugi ljudi: ©Znanje
Drugi ljudi – potraga
Jedne večeri, vozeći se kući i zapeo u prometu, Gabe ispred sebe ugleda automobil i u njemu poznato lišce. Lišce svoje petogodišnje kćeri Izzy koja bi trebala biti doma.
Zurila je u njega. Razrogačila oči. …
Ustima je oblikovala: „Tata!“
I tada je ruka posegnula prema njoj, zgrabila je za nadlakticu i potegnula je prema dolje. Nestala je. Više je nije bilo. (str. 5.)
I to je posljednji put da je vidi jer kad napokon stigne kući, tamo zatekne tragediju.
Tri godine kasnije, Gabe svaki budni trenutak svog sve jadnijeg i tužnijeg života provodi na autocesti, tražeći otrcani automobil koji mu je odveo kćer.
Kad ste nestali, nije kao kad ste mrtvi. Na neki je način još i gore. Smrt nudi nešto konačno. Smrt vam omogućava tugovanje. … Puštanje.
Kad ste nestali, u limbu ste. Zapeli ste; na nekom ste mračnom i sumornom mjestu gdje nada slabašno treperi na obzoru, a jad i očaj kruže nad vama poput lešinara. (str. 13.)
Uz pomoć opskurnog Samaritanca, Gabe na dnu jezera doista i pronalazi automobil. I ne samo njega – jer je u prtljažniku skriven i već raspadnut leš.
Potraga ga uskoro vodi do misteriozne organizacije Drugi ljudi. Oni su ljudi kao i svi ostali. Samo što ih je zadesila tragedija. Osjetili su jad, bol, tugu.
I nemaju ništa protiv toga da pravdu uzmu u svoje ruke.
P: Zašto se zovete Drugi ljudi?
O: Svi mi mislimo da se tragedije događaju drugima. Sve dok se ne dogodi nama. Mi smo ljudi kao vi. Ljudi kojima se dogodilo nešto užasno. Pronašli smo utjehu u tome što nismo ni zaboravili ni oprostili. Pronašli smo utjehu u pomaganju drugima da dođu do pravde. (str. 141.)
Drugi ljudi – bijeg
Gotovo svaki trenutak svojih života na cesti provode i Fran i njezina kći Alice. No, one nikoga ne traže, upravo suprotno! One bježe jer nigdje nisu sigurne.
Jer je njihov neprijatelj nevidljiv, moćan i može biti bilo tko – starac u parku, dostavljač, simpatična prodavačica…
A Alice nije obična djevojčica. Ona može zaspati bilo kad, bilo gdje. I kad se probudi, uza se uvijek ima jedan suvenir. Kako? Otkud?
Putevi Gabea i Fran ukrstit će se na gotovo nemoguć način.
Gabe i Fran povezani su više nego što to mogu iti zamisliti. Tajna njihova susreta leži duboko u njihovoj prošlosti.
Tajne… Nisu to velike laži, nego one male, poluistine – te se poslože jedna na drugu poput goleme sante prevare. I kad se ta santa sruši na vas, onda ste u problemu. (str. 279.)
Čini se da neke pogreške nikad ne možemo dovoljno okajati…
Drugi ljudi – mi, samo hrabriji (i luđi)
Nakon što sam pročitala Čovjeka od krede koji mi je bio tako-tako i Skrovište koje mi je bilo fantastično, s uzbuđenjem sam čekala novi roman C. J. Tudor. Drugi ljudi su negdje između prethodna dva romana – ne tako dobri kao Skrovište, ali ne ni toliko osrednji kao Čovjek od krede. E sad, budući da su rijetki oni koji nisu fanovi ovih neobičnih trilera, Drugi ljudi su roman koji morate pročitati – bilo da uživate u još jednom uzbudljivom djelu ove hvaljene autorice, bilo da se zapitate oko čega sav taj hype.
Drugi ljudi, za početak, nisu triler. Više je to teška obiteljska drama s natruhama nadnaravnog. Možda ima i koketiranja sa psihološkim trilerom, ali nedovoljno da ga okarakteriziramo kao takvog.
Sam koncept „drugih ljudi“ – onih koji su iskusili bol i žalost, a onda i nepravdu (bilo društva, bilo sudstva) intrigantan je i sam po sebi dovoljan da zgrabite i ne puštate ovaj roman. Svijest o tome da postoje ljudi koji će se u vaše ime osvetiti i ostvariti pravdu golica misli ljudi otkad je svijeta i vijeka.
Pa se onda osjećaš ljuto i nemoćno. Puno se ljudi tako osjeća. … Život nije pošten. Obični ljudi ne dobiju uvijek pravdu.
A sad zamisli da ti netko ponudi priliku da ispraviš krivdu. Priliku da ih natjeraš da plate, da ih boli kao što boli tebe. Ne moraš zaprljati ruke. Nikad te neće povezati s time. (str. 126.)
No, uzimanje pravde u svoje ruke može itekako poći po krivu…
Naposljetku, jesmo li i mi potpuno bezgrešni i čisti? Nismo li i mi koji puta kome naudili? Možda smo i mi nekada izbjegli pravdi – a sada nas, u sjenama, čekaju drugi ljudi?
Može se dogoditi, zar ne?
Nitko nije bez grijeha.
Pohvale i jedna mala zamjerka
Roman Drugi ljudi toliko mi se svidio da sam ga pročitala u dva dana!
Napet je, neobičan, brz do samoga kraja! Priča je izvrsna – otac koji, ne znajući, svjedoči otmici vlastita djeteta da bi zatim, godinama, uporno tražio i najmanju naznaku svoje Izzy koja može biti živa, ali i ne mora. Jer on je jedini koji u to vjeruje. Svi ga uvjeravaju u suprotno – od policije do članova obitelji. No Gabe ne odustaje i to je ono što mi se najviše svidjelo u ovom romanu! Savršen portret čovjeka koji ne odustaje ni pod cijenu vlastita života. Njegovo psihičko i fizičko propadanje dok jedini vjeruje i traži, a svi su ostali digli ruke.
Svidjelo mi se (OBOŽAVALA SAM) što spisateljica detaljno razrađuje priču i sve je povezano. Svaka je sitnica važna, čak i ona koju ste samo ovlaš pročitali. Drugi ljudi su svugdje, ukopani duboko u društvo. Povezani sa svima i svime. Ne možete im pobjeći.
Sviđa mi se element nadnaravnog, s kojim je Tudor koketirala i u Skrovištu. Voljela bih da je malo više vremena posvetila razvijanju tog elementa jer mislim da bi roman tako bio jeziviji i dojmljiviji.
Sad zamjerkica – kraj. Sve je super razrađeno, osim kraja! Kraj mi ostaje pomalo maglovit i nedefiniran. Isto tako, voljela bih da su Drugi ljudi malo bolje objašnjeni. Oni su strah i trepet iz sjene, ali ako već nose cijeli roman, trebali bi biti u središtu radnje, a ne sa strane vući konce.
Ostali naslovi ove autorice:
C. J. Tudor britanska je spisateljica nama itekako poznata po hit-romanima Čovjek od krede i Skrovište.
Čitala sam sva tri romana ove spisateljice i Skrovište mi ostaje najbolji među njima. Zašto – klikom na naslov doći ćete do recenzije pa provjerite.