Kategorija: Znanje

Objavljeno

Helene Flood: Terapeutkinja

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Terapeutkinja: ©Znanje

Postoje nedosljednosti u ljudskim pričama, male neistine, ne baš laži, prije prečaci, zbog kojih jedan čovjek na više mjesta, ili više ljudi na istom mjestu, priča priče koje se ne poklapaju sto posto. …
Ali fundamentalno različite priče. Međusobno isključivi opisi činjenica. To nije tako često. Čak ni u svijetu psihoterapije… (str. 28./29.)

Helene Flood: Terapeutkinja

Terapeutkinja

Mlada psihoterapeutkinja Sara i njezin suprug, perspektivni arhitekt Sigurd nedavno su se uselili u kuću njegova pokojnog djeda. Kućica se nalazi u otmjenoj, skupoj četvrti Osla no slijedi im dugotrajna i mukotrpna adaptacija.
Sarina se ordinacija nalazi iznad garaže i zapravo je jedina potpuno uređena prostorija u kući.

Jednog jutra, Sigurd ljubi Saru za pozdrav i odlazi na dogovoreni vikend s dečkima. Terapeutkinja dan provodi predvidljivo – sa strankama. Razgovara s mladom, depresivnom Verom, darkerom Christofferom te Trygveom, mladićem ovisnim o videoigrama.

Prima muževu poruku u kojoj javlja da je sretno stigao na vikendicu. Međutim, predvečer, zovu je Sigurdovi prijatelji koji tvrde kako se on nikad tamo nije pojavio. Sigurd nestaje.

Sara je potpuno zbunjena. Zar joj je suprug lagao? Nestanak je prijavljen policiji, no ona je pomalo nezainteresirana. A kada je napokon jasno da je riječ o zločinu, izgleda da je Sara prvoosumnjičena.

I ono što je čudno jest to da Annika demonstrira reakciju kakvu sam ja trebala imati. Dok sam ja prazna, odsutna i opsjednuta bizarnim detaljima (…), Annika prelazi na stvar. (…) A nitko nije volio Sigurda više nego ja; zašto onda ja ne plačem? (str. 94./95.)

Zatim, počinju se događati jezive stvari. Predmeti iz kuće nestaju, a zatim su ponovo tu. S tavana se usred noći čuju koraci. Sara se više ne može pouzdati ni u svoj razum ni u vlastito pamćenje, a čini se da joj nitko ne vjeruje.

Ono što treba znati jest kako razlučiti ono što nešto znači od svega ostalog. Ako se sve pamti, teže je izvući ono važno, ono što moramo upamtiti. (str. 6.)

Terapeutkinja i arhitekt – što može poći po zlu

Roman Terapeutkinja pun je neobičnih, živopisnih likova. Točno se vidi da autorica nije Amerikanka. Skandinavski stil pisanja pršti sa stranica pa ako volite romane koji će vas začuditi, iznenaditi i vezati za sebe čistim talentom autora, ovo je roman za vas.

Sara i Sigurd glavni su likovi, premda on uopće ne sudjeluje u radnji. Brak im je naoko stabilan, uzdrman ničim do dugom, napornom renovacijom kuće koja ih iscrpljuje i fizički i psihički i financijski. Potiho zamjeraju jedno drugom jer ne zarađuju više, a zbog kuće su na čekanju i neke njihove privatne želje. No brak im je čvrst, zar ne?

Helene Flood: Terapeutkinja

Usporedno s ružnom sadašnjošću, u kojoj Sigurd nestaje, a Sara ostaje zbunjena i u nevjerici, pratimo i njihovu prošlost. Kako su se upoznali, počeli živjeti skupa, preselili u Oslo… I počeli uočavati prve pukotine u svojoj vezi.

Svi žele da ih drugi vole i poštuju, to je vrlo ljudski, ali gore od mržnje jest kad vas ne vide. Kad vas ne vide onako kako želite da vas vide, dobro, to je jedno, ali kad vas uopće ne primjećuju da postojite? Ako viknete u šumi i nitko vam ne odgovori, jeste li uopće viknuli? (str. 194.)

Sara je lik koji mi se nimalo ne sviđa. Previše je slaba i zbunjena za moj ukus. No, okružje u koje ju spisateljica majstorski smješta izludilo bi svakoga, a kamoli ne nju – koja se po cijele dane bavi ljudskom psihom.

Tu su još i njezini neobični pacijenti, njen otac, sestra Annika, svekrva… U svakoga sumnjamo, nikome ne vjerujemo.

Čak ni Sari, iz čije perspektive patimo čitavu radnju i koja nam zapravo priča što se i kako dogodilo.

Što se ovdje zapravo događa?

Terapeutkinja je roman koji se ne ispušta iz ruku! Doduše, ne zbog pretjerano originalne priče, već zbog spisateljičine izuzetne vještine da svaku rečenicu napiše toliko napeto da se ne možemo prestati pitati – Što se to ovdje događa?!

Premda sam, vjerovali ili ne, kraj pogodila i prije nego sam ga pročitala, to ne umanjuje kvalitetu knjige. Ona i nije klasičan triler, vrlo nam je brzo jasno što se dogodilo. Nije niti krimić, gotovo da i nema spomena istrage i hvatanja zločinca.

Terapeutkinja zapravo secira brak i odnose među supružnicima. Saru i Sigurda pratimo do trena upoznavanja pa do kraja. Je li trebalo završiti tako kako je završilo? Tko je tu negativac i ima li ga uopće?

Isto tako, fokus nije stavljen na sam zločin ili zločinca. Kao što mu i samo ime kaže, u središtu je Sara, ne slučajno terapeutkinja. Sam njezin posao nuka nas da joj vjerujemo i da u nju sumnjamo. Žena koja cijeli dan kopa po mislima drugih – koliko je zapravo stabilna? Možemo li vjerovati njenim riječima? Jesu li to na tavanu doista koraci ili joj se pričinjava?

Moja preporuka – svakako pročitati! Ipak, nemojte imati prevelika očekivanja. Terapeutkinja nije nikakva revolucija u svijetu trilera. Uživat ćete, prije svega, u atmosferi nepoznatog, u osjećaju zbunjenosti i sasvim neobičnom a opet, u neku ruku, očekivanom kraju koji će vas potresti, ali i donijeti osjećaj dugo očekivanog olakšanja.

Sine mi da će doći dani nakon ovoga, tjedni nakon ovog tjedna, da će biti toliko vremena kad ću nastaviti dalje, biti terapeutkinja… To je najstrašnije. Doći će potpuno obični, sivi dani, kad će se od mene očekivati da radim kao da se ništa nije dogodilo. (str. 105.)

Helene Flood: Terapeutkinja

Ostali naslovi ove autorice:

Helene Flood psihologinja je specijalizirana za traume nasilja, reviktimizaciju te posttraumatski sram i krivnju. Terapeutkinja je njezin prvi roman.

Gdje kupiti roman Terapeutkinja:

Znanje

Objavljeno

Victoria Mas: Bal luđakinja

Nakladnik: Znanje, Zagreb  2021.

Naslovnica knjige Bal luđakinja: ©Znanje

Victoria Mas Bal luđakinja

Prvijenac francuske autorice Victorie Mas Bal luđakinja odmah je po izlasku iz tiska pobrao mnoge pozitivne kritike. Bez obzira hoće li vam se roman svidjeti ili ćete prema njemu biti kritičniji, svakako ćete ga zapamtiti. Autorica je u romanu oslikala Pariz krajem devetnaestog stoljeća i uvela nas u mračni svijet u kojem ženska emancipacija nije postojala. Dapače, žene su bile u potpunom vlasništvu muškaraca, bilo da su to bili njihovi očevi ili supruzi. Žensko se mišljenje nikad nije uvažavalo, a njihova se riječ zatirala. A za one koje bi se pobunile, muškarci su nalazili rješenje. Prosjakinje, beskućnice, pijanice, razvratnice, lažljivice i ostale „neprilagođene“ individualke, kao i sve one koje su imale drugačija mišljenja, etiketirane  su, nazivane histeričnima i ludima te zatvarane u poznatoj psihijatrijskoj bolnici Salpetrière.

Bolnica Salpetrière

Doktor Charcot pariški  neurolog poznat kao pionir na području neurologije i psihologije. Očarao je cijeli Pariz javnim hipnotiziranjem žena koje su proglašene ludima, histeričnima – problematičnim ženama koje je društvo odbacilo. Istina je, međutim, mnogo složenija – ove su žene često samo smetnja svojoj okolini, neželjene supruge, majke koje ne mogu preboljeti težak gubitak djeteta ili tvrdoglave kćeri koje su odbijale biti vlasništvo muškaraca.

Vrhunac godine u ovoj ustanovi je takozvani »bal luđakinja«, osebujan doktorov eksperiment u sklopu kojega krema Pariza dolazi gledati pacijentice prerušene u konkubine, ciganke, klaunove i mušketire, uživajući pritom u zvucima valcera i polke. To je dan kojemu se vesele sve bolesnice jer se jedino tada mogu osjećati slobodne, uvažene i vrijedne.

Odlagalište za one koje nanose štetu javnom redu. Sklonište za sve one čija osjetljivost ne odgovara očekivanjima. Str. 27.

Eugenie

Godina je 1885.
Eugenie je devetnaestogodišnja djevojka koja živi s roditeljima, bratom i bakom u bogatijem dijelu Pariza. Eugenie je pronicljiva, izuzetno inteligentna djevojka sputana okvirima očeve stege. Jedino što njezin otac želi za Eugenie je dobra udaja. Ali Eugenie se ne uklapa u svjetonazor kakav nudi njezin otac. Nakon nekoliko izvantjelesnih, astralnih iskustava koja uključuju razgovor s pokojnicima, kod Eugenie se naglo budi interes za spiritualizam. Povjerava se baki, ali to je kobna greška. Nakon što je baka izda ocu, on ju na prevaru pošalje u poznatu psihijatrijsku bolnicu Salpetriere, gdje odvode žene koje se na neki način ne uklapaju u društvo. Jer, Eugenie je drugačija. Eugenie se ne uklapa. Cijela obitelj je odbacuje osim brata Théophila koji je  je jedini simpatičan muškarac u ovoj pripovijesti.

Eugenie sklapa oči i duboko uzdiše: mora otići odavde. str. 85.

Genevive

Geneviève je glavna bolničarka koja je nakon prerane smrti svoje sestre Blandine zauvijek prezrela religiju i zavjetovala se znanosti i dr. Charcotu. 
Geneviève je među pacijentima koji žive u Salpêtrièreu poznata kao “Stara dama”. Ona je glavna sestra, stroga, nepopustljiva, ali pacijentima nekako prenosi stabilnost. Geneviève je predana logici, znanosti. Njezina sestra Blandine umrla je u dobi od šesnaest godina. Blandine je bila pobožna, ali njena pobožnost je nije spriječila da umre. Geneviève se osjeća krivom što je još živa i ljuta je na Boga. Mnogo noći piše pisma svojoj voljenoj sestri, govoreći Blandine o svojim mislima i događajima u svom životu.
No sve se počinje mijenjati kad upozna Eugénie, devetnaestogodišnjakinju iz »dobre obitelji« koju je upravo ta obitelj zatvorila u ludnicu. Jer Eugénie ima tajnu – vidi duhove. Eugénie priča s Blandinom.  Potaknuta skandaloznim, zabranjenim djelom o kojem bruji cijeli Pariz, Knjigom duhova, Eugénie je odlučna u nakani da pobjegne iz ustanove u potrazi za onima koji neće osuđivati ​​i smatrati ludom. A za to će joj trebati Genevièveina pomoć.

Zašto pomažete mojoj sestri?

Ona je meni pomogla. str. 183.

Victoria Mas Bal luđakinja

Dojam o djelu

Bal luđakinja priča je o ženama koje plivaju protiv struje. U ovom slučaju to je Eugenie i kraj devetnaestog stoljeća, ali i u današnjem vremenu na  žene koje se ističu zalaganjem za nešto novo i radikalno često se gleda s podozrenjem. Biti neovisan i biti svoj, biti tako drugačiji od ostalih, u to je vrijeme bilo izuzetno opasno i hrabro.

Zanimljivo da se spisateljica poigrala svijetom duhova te ovim romanom s nadnaravnim elementima skrenula pozornost na položaj žene krajem devetnaestog stoljeća. Nadalje, autorica otvara prostor između osjetilnog, intuitivnog naspram znanosti, kao  i stvarima  koje se ne mogu pojmiti svakodnevnim, racionalnim načinima gledanja. Iako je roman fikcija, poznato nam je da postoje ljudi koji svojim senzibilitetom osjećaju puno više nego većina ljudi. Danas je to predmet znanstvenog istraživanja, a nekad je bio dokaz bolesnog uma.

O autorici:

Victoria Mas francuska je spisateljica rođena 1987. godine. Nakon što je diplomirala suvremenu književnost na pariškoj Sorboni, osam godina je provela u SAD-u, radeći u filmskoj industriji. Njezin prvijenac, Bal luđakinja, dobitnik je brojnih nagrada, uključujući Prix Stanislas, Prix Renaudot des Lycéens i Prix Première Plume. U režiji poznate glumice i redateljice Mélanie Laurent, roman uskoro očekuje i filmsku adaptaciju.

Gdje kupiti:

Znanje

Roman tematski blizak ovome je i Otok duša autorice Johanne Holström, čija se recenzija nalazi na linku.

Objavljeno

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Kradljivica jagoda: ©Znanje

Svi smo različiti. Neki od nas su samo više različiti od ostalih. (str. 73.)

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Kradljivica jagoda

Šesnaest godina nakon događaja iz romana Čokolada, Vianne Rocher skrasila se u gradiću Lansquenet-sous-Tannes. Nakon svega što je prošla, okolina ju je prihvatila, a župnik Reynaud, nekadašnji zakleti neprijatelj, preoblikovao se u gotovo prijatelja.

No, Vianne nešto tišti. Njena Anouk odselila se iz čokoladarnice i otišla živjeti u Pariz, s momkom u kojeg je zaljubljena.

Uzmite primjerice moju Anouk, kojoj je sada dvadeset i jedna godina: otišla je kamo god idu djeca kad god poput miševa slijede hipnotizirajući zov svirale. Nekoć smo bile tako bliske, ona i ja. Nekoć smo bile nerazdvojne. Pa ipak znam da su nam djeca samo posuđena i da ih jednog dana moramo vratiti u svijet, da u njemu rastu, uče i zaljubljuju se. (str. 4.)

No, uz Vianne je još uvijek Rosette, njezino posebno dijete. Rosette ima šesnaest godina i ne govori. Izražava se rukama, oponašanjem životinjskih glasova i crtežima, kojima kao da hvata esenciju ljudskih karaktera.

I sve je relativno mirno, dok ne umre stari cvjećar Narcisse i na iznenađenje svih, dio svog zemljišta, onaj na kojem rastu hrastovi i šumske jagode, ne ostavi Rosette. Taj čin u uspavani gradić unosi nemir i strah od nepoznatog, jer Narcisse nešto ostavlja i župniku Reynaudu – pismo u kojem će otkriti strašne tajne koje su ga mučile čitav život. Tajne koje su se ispreplele s davnom tajnom samog Reynauda i koje mu, ni dan danas, ne daju mirno spavati.

Na mjesto Narcissove cvjećare sada dolazi novi, tajanstveni dućan. Tko je njegova zagonetna vlasnica? Zašto je Vianne nagonski ne voli? Zašto je tako odlučno želi potjerati?

U gradić neminovno dolazi promjena. Nekome blagoslov, nekome prokletstvo.

Zašto kradljivica jagoda?

Suprotno naslovu, kradljivica jagoda Rosette nije glavni lik. Nije to čak ni njezina majka Vianne. Iznenađujuće, kao glavni lik ovog romana kristalizira se uštogljeni Reynaud – svećenik s velikom tajnom koja ga proganja od djetinjstva. Onoliko koliko je u prvom nastavku bio antipatičan, toliko mi je sad drag. Koliko sam ga prezirala, toliko ga sad razumijem.

Drago mi je bilo pročitati kako su on i Vianne našli zajednički jezik i sada su gotovo prijatelji. Iznenadio me zaokret koji su njihove osobnosti doživjele – promijenili su jedno drugo utoliko da su gotovo zamijenili osobnosti. Koliko je on prije bio krut, sada je otvoren. Koliko je ona bila puna razumijevanja i prihvaćena, sada je zatvorena i u strahu.

Svaki je lik ovog romana usredotočen na neke svoje strahove i brige – Rosette je drugačija od drugih, osamljena i bez prijatelja. Vianne je u konstantnom strahu da će ostati bez svojih kćeri. Anouk je već otišla daleko od nje i boji se da se isto ne dogodi i s mladom Rosette. Zato Vianne čini sve da ovu veže za sebe – upliće čak i magiju, čari i divlji vjetar – vjetar koji uvijek nešto traži zauzvrat.

Jadni se svećenik boji otkrivanja tajna, boji se izgubiti obraz pred župljanima, boji se biti prezren i odbačen. Na kraju, Rosette je ta koja će ga osloboditi. I njega, i sebe te, naposlijetku, i svoju majku Vianne.

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Temeljni sukob – ovaj se put preziru isti

Iz nekog, na prvi pogled nedokučivog razloga, Vianne ne voli novu vlasnicu Narcissova dućana, eteričnu, misterioznu Morgane. Oko Morgane širi se aura koja Vianne plaši – aura gubitka, oduzimanja, pronicljivosti. Odlučna je u tome da je potjera iz sela pod svaku cijenu. Zbog toga se služi raznoraznim smicalicama, najčešće mirisom i okusom čokolade, kako bi na svoju stranu svrnula svećenika i svoje sugrađane.

Morgane i ja smo opasne kugle, poslane u orbitu da se sudarimo. Jedna od nas želi putovati na vjetru; druga ga želi utišati. Jedna od nas želi biti duboko ukorijenjeni hrast; druga želi biti sjemenke maslačka. I stoga, za dobrobit moje kćeri, i za moje dobro: jedna od nas morat će otići. (str. 240.)

I premda je Morgane ono što je u prošlosti bila Vianne – neprihvaćena pridošlica s čarobnim moćima – ni mi je ne volimo, zbog Vianne. Ona je ta koju smo zavoljeli u Čokoladi i koju još uvijek volimo, mada je obilježena novim ožiljcima, proganjana novim bojaznima i nepovjerljiva prema strancima.

„Upoznala sam je. Šarmantna je“, rekla sam. (To je istina.)
Kimnuo je. „Podsjeća me na tebe. Kao i ti ima sposobnost nježnog gledanja u samo srce stvari. Sposobnost da te navede da vidiš ono što zapravo već znaš, ali si skrivao od samog sebe.“ (str. 183.)

Ovdje mi nedostaje poznavanje prethodnih romana, Cipelice kao bombon i Peaches for Monsieur le Curé – ne razumijem što se to strašno dogodilo Vianne dok je s kćerima živjela u Parizu. U romanu Kradljivica jagoda javlja se naznaka te neke opasnosti iz koje se naša čokolatijerka jedva izvukla, što fabuli svakako daje notu misterioznosti, ali u meni, kao čitatelju, budi neku nervozu koja proizlazi iz jednostavnog nepoznavanja prethodnih radnji.

I kakvi su dojmovi?

Kao što sam već napomenula, stvarno mi nedostaje čitanje prethodnih romana. Osim toga, Kradljivica jagoda mi se svidjela. Ne kao Čokolada, ali ruku na srce, rijetki su romani koji čitatelja toliko obuzmu.

Navest ću vam nekoliko sitnica koje mi se nisu svidjele i nekoliko onih koje jesu – a vi, najbolje, uzmite Kradljivicu i vidite sami.

Za početak, nije mi se svidjelo što je Vianne toliko drugačija, mračnija, bojažljivija nego u Čokoladi. Dok je tamo bila dašak proljetnog vjetrića, ovdje je jugo – tugaljiva, oblačna, prestrašena. Jako je boji gubitka svojih cura iako ništa ne sluti da će bez njih ostati.

Živimo kako bismo ponavljali iste pogreške, da odgurnemo one koje volimo, da krenemo dalje kada želimo ostati… U životu koji smo odabrali voditi, gubitak je jedina konstanta. (str. 183./184.)

Ta je panika prati do samog kraja – panika uvjetovana njezinim podrijetlom, majkom, životnim putem, divljim vjetrom koji je vodi, čarolijama koje baca i koje bacaju drugi.

Kradljivica jagoda više je obojena mistikom nego Čokolada, i nije mi to drago jer mi tako roman gubi na realnosti. Malo magije i čokoladnih čini mogu podnijeti – ovdje mi je to malo too much. Morgane mi se nije svidjela, ne razumijem njenu ulogu u priči. No, pridonijela je eteričnosti, maglovitosti i mističnosti romana.

Svidio mi se razvoj svećenikove osobnosti, to sam već rekla pa neću duljiti. Uglavnom, postao mi je jako drag i zaslužio je svoje odrješenje. I sve ono što nakon njega dolazi – kako kraj daje naslutiti. Svidjele su mi se i pouke kojih je mnogo, ali izdvojit ću neke – roditelji nisu vlasnici djece, sve može biti oprošteno ako se iskreno pokajemo, u redu je biti drugačiji.

I ona meni najdraža – promjena nije samo gubitak. Promjena i vraća. Promjena je krug koji se nikad ne prestaje okretati.

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Ostali naslovi ove autorice:

Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:

  • Čokolada
  • Cipelice kao bombon
  • Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
  • Kradljivica jagoda

Gdje kupiti roman Kradljivica jagoda:

Znanje

Objavljeno

Phoebe Locke: Srpanjske djevojke

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Srpanjske djevojke: ©Znanje

S njom nikada nije znao je li dobar ili zločest; pravila su se vječno mijenjala, njezina igra je bila nepredvidiva. Ali uvijek je bio pametan. str. 162.

Phoebe Locke Srpanjske djevojke

Srpanjske djevojke nestaju u noći

Svake godine, iste noći u srpnju, jedna žena biva odvedena s londonskih ulica; zgrabio je je ubojica koji se kreće gradom poput duha. Nitko se od organa vlasti nije uspio ni približiti identitetu ubojice kojemu su mediji dali nadimak Svraka. Svakoj od žrtava ubojica uzima nakit i sitnice i šalje ih  izbezumljenim obiteljima žrtava. Tijelo prve žrtve, 23-godišnje Jennifer Howell, izvučeno je iz rijeke, ali tijela svih ostalih žena nikada nisu pronađena.

Postoji određeni trenutak sa svakom od njih. Pogled u njihovim očima kad shvate da je gotovo… str. 5.

Addie

Addie  Knight živi u  disfunkcionalnoj obitelji sa sestrom Jessie i samohranim ocem Paulom  u siromašnom londonskom predgrađu. Majka je umrla i naučili su živjeti sami. Paul je  čovjek sumnjive reputacije kojem je zabranjen pristup pubovima zbog raznih sumnjivih poslova.

Najljepši dan za Addie je 7. srpnja. Tada je Addien rođendan i Jessie uvijek spremi nešto naročito. Ali ovog 7. srpnja ništa nije kako treba. Jessie je zaboravila na Addien rođendan, a  četiri su bombe detonirane diljem glavnog grada u londonskom metrou. U terorističkom napadu umrlo je i ozlijeđeno puno ljudi.

Te noći, njezin se otac vratio kući sav krvav. Mislila je da je ozlijeđen u napadima, ali uskoro shvaća da je nešto mnogo gore na stvari. Čita o ubijenim djevojkama i počinje sumnjati da njezin otac ima veze s tim.

Nije nam često pokazivao ljubav, ali postojala je. Volio nas je. str. 23.

Jessie

Jessie se uglavnom brine o kućanstvu, kuha i sprema nastojeći da im (pogotovo Addie) ništa ne fali. Jessica je bačena u položaj surogat majke, obožava Addie i učinit će sve da je zaštiti, čak i ako to znači lagati kako bi sakrila šokantne istine skrivene ispod površine njihove disfunkcionalne obitelji. Uz to što brine za obitelj, Jessie od svoje 15 godine radi u trgovini perikama koje je vodi Laine.  U vezi je s Dellarom, Laininim bratom kojeg Addie jako voli. Kad u očevom ormaru Jessie pronađe novčanik ubijene žene, odlučuje se pojaviti u domu obitelji stradale Emerson Pimlico, unatoč Addienom negodovanju. Uskoro se zapošljava kao dadilja kod Pimlicovih. Ali kad se zaposli da brine o  kćerkici pokojne žene, Addie počinje shvaćati da joj njezina starija sestra ne govori uvijek cijelu priču. I da bi tajne koje čuvaju mogle početi koštati života .

S njom nikada nije znao je li dobar ili zločest; pravila su se vječno mijenjala, njezina igra je bila nepredvidiva. Ali uvijek je bio pametan. str. 162.

Povijesna pozornica

Phoebe Locke piše odličan psihološki triler Srpanjske djevojke koji smješta u Brixton, u London, u povijesnu pozornicu koja uključuje bombaške napade izvedene 7. srpnja 2005. godine. U četiri koordinirana samoubilačka napada u centru Londona ubijeno je 52 ljudi, a više od 700 ih je ranjeno. Bombe su detonirane u metrou blizu stanica Liverpool Street, King’s Cross St. Pancras i Paddington. Sve je to utjecalo na širenje vala nereda na ulicama Londona. Vjerojatnost da pod tim uvjetima na ulicama Londona “operira” neki serijski ubojica kojemu je teško ući u trag, mogla je biti vrlo velika. Tu je činjenicu briljantno iskoristila Phoebe Locke pri pisanju romana Srpanjske djevojke.

Phoebe Locke Srpanjske djevojke

Dojam o djelu Srpanjske djevojke

Srpanjske djevojke napeta je knjiga koja je pisana najvećim dijelom iz Addinog rakursa kroz vrijeme njezinog odrastanja u rasponu od šest-sedam godina. Razlika između onoga kako stvari vidi dijete do zrelog razmišljanja prerano odrasle adolescentice kod Addie je savršeno opisana. Pratimo strahove djeteta koje sumnja u vlastitog oca bojeći se da je on ubojica i kriminalac do vrlo zrelih uvida u događaje kada je Addie mlada žena. Addin svijet će potresati obiteljske tajne i laži čineći je da živi pod pritiscima kakve niti jedno dijete ne bi trebalo izdržati.

Druga perspektiva

Druga perspektiva je pisanje samog ubojice, Svrake, o vlastitom životu, razlozima koji ga nagnaju da čini ubojstva, i poremećena razmišljanja o opravdanosti uzimanja života. Svidjelo mi se što je priča ispričana linearno po vremenskom slijedu koje prati Addieno odrastanje. Zbog toga knjiga nije uopće izgubila na napetosti. Dapače, kako Addie odrasta, a knjiga pokriva duže vremensko razdoblje njezina su razmišljanja sve zrelija i zrelija, ali osjećaj za “pravo” prisutan je već kao devetogodišnjakinje.

Dakle, dojam? Pročitati! Dok čitate cijelo vrijeme razmišljate slično kao i Addie. Je li njen otac uistinu serijski ubojica? Nećemo znati sve do kraja ove uzbudljive knjige.

O autorici:

Phoebe Locke pseudonim je spisateljice Nicci Cloke. Inače radi na Akademiji Faber, a voditeljica  je londonskog književnog salona Speakeasy. Živi i piše u Cambridgeshireu. Phoebe Locke autorica je dva psihološka trilera, Visoki muškarac i Srpanjske djevojke.

Gdje kupiti: Znanje

Objavljeno

Joanne Harris: Čokolada

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Čokolada: ©Znanje

U što ovoga časa vjerujem?
„Vjerujem da ništa nije važno osim biti sretan“, rekla sam napokon.
Sreća. Jednostavna kao čaša čokolade ili krivudava kao srce.
Gorka. Slatka. Živa. (str. 161.)

Joanne Harris: Čokolada

Čokolada

Vianne Rocher i njezina šestogodišnja kći Anouk dolaze u francusko mjestašce Lansquenet-sous-Tannes, nošene nježnim proljetnim vjetrom i željom za promjenom.

Nitko nas ne gleda. Kao da smo nevidljive; odjeća nas odaje kao neznanke u prolazu. Uljudni su, tako silno uljudni, nitko ne zuri u nas. … Stanovnici Lansqueneta svladali su vještinu promatranja bez izravnog pogleda. Osjećam im oči poput daha na zatiljku, ne neprijateljske, začudo, ali ipak hladne. (str. 3.)

U centru gradića, preko puta crkve, otvara čokoladarnicu u kojoj prodaje najfinije slastice. Vianne ima i dar – ona je neka vrsta vještice, kao što je bila i njezina majka.

Znam koji su im omiljeni slatkiši. To je dar, profesionalna tajna, kao što vračara zna čitati dlanove. … Iz očiju i s usta čitam im s lakoćom: ovaj s tračkom gorčine uživat će u mojim pralinama od naranče; za ovu sa slatkim smiješkom najbolje su rumene breskvica s mekim punjenjem… Prodajem snove, sitne utjehe, slatke bezopasne napasti… (str. 41.)

Župnik Reynaud u Vianne vidi posebno veliku opasnost za svoje stado jer korizma je – a ona otvara čokoladarnicu!

Umjesto odricanja, posta i samoprijegora, stanovnici malo-pomalo dolaze k Vianne, najprije virkajući u izlog, zatim sramežljivo ulazeći u trgovinu. Naposljetku, dolaze na pijuckanje vruće slatke čokolade, grickanje najukusnijih pralina i dobronamjeran razgovor. Ovog posljednjeg ima najviše, jer Vianne svojom slobodoumnošću i dobrotom sve prihvaća i nikog ne osuđuje, za razliku od svećenika Reynauda. On je sve više i više mrzi, i neprestano smišlja načine na koje bi joj naštetio i potjerao je iz sela. I ne samo nju – svakoga tko misli drugačije.

A lista je podugačka – tu su riječni Ciganin Roux, Josephine, žena koja je napustila muža i Armande, starica koja ne sluša ničija pravila, pa tako ni crkvena.

Zatim, kao šećer na kraju, Vianne počinje pripremati festival čokolade baš na Uskrs.

Joanne Harris: Čokolada

Crkva i čokolada u sukobu

Vianne je mlada, neudana i samohrana majka. Otvorena je, darežljiva, pažljiva. Za svakoga ima razumijevanja i lijepu riječ.

Župnik Reynaud je ukočen, sklon osuđivanju i licemj98operju. Za korizmu provodi strogi post i čokoladarnica, iz koje se šire najopojniji mirisi, dolazi mu kao šaka u oko.

Gledam u njezin dućan, sav umotan u blistavi papir poput nekog dara koji čeka da ga odmotaju i pitam se koliko je ljudi, koliko duša, već dovela u iskušenje koje nadilazi spas. … Treba je izbaciti. I ono njezino derište. (str. 277.)

Čak i sama Vianne u njemu pobuđuje mržnju – zato što se pokraj nje osjeća kao običan čovjek, pun žudnji, i želja koje ne pristoje jednom svećeniku. Tako to vidi Reynaud – no ni on nije bezgrešan, ma koliko se snažno to trudi biti i takvim se predstaviti.

U župnikovoj je prošlosti jedna velika tajna. 

Sukob odricanja i užitka temeljni je sukob ovog divnog romana prepunog mirisa, okusa i nježnog milovanja proljetnog vjetra koji našu junakinju tjera na lutanje, na nestalnost i neupitan odlazak.

I Vianne je žena puna tajni, magije i čarolija. Sve oko nje nekako je mistično. Može li doista znati koji je okus čokolade omiljen njezinim kupcima? Može li iščitati budućnost iz tarot karata?
Koliko je istine u predsmrtnom buncanju njezine bolesne majke? Je li doista čitavo Viannino postojanje izniklo iz laži, tame i zločina?

Prvi put otkako luta, Lansquenet je mami svojom ugodnom ljepotom i šarmom, zvonima koja pjevaju svako jutro i ljudima koji su puno više od onog početnog neprijateljstva kojim zrače.

Sve češće gledam u sunce i pitam se kako bi ga bilo gledati gdje se diže na istom obzorju pet, možda deset, možda dvadeset godina. Od te pomisli obuzima me čudnovata slabost; osjećaj straha i čežnje. (str. 32.)

Hoće li se ovaj put zadržati na istom mjestu? Zauvijek?

Lepršava priča koja to nije

Film Čokolada pogledala sam puno, puno prije nego sam pročitala knjigu. Film obožavam i dan-danas! Juliette Binoche kao Vianne i Johnny Depp kao Roux divan su, bezvremenski par. Ipak, moram priznati, film je romantična drama, lepršav, čaroban.

I roman je sve to, ali i više! Roman je mračan. Ispod sve te čarolije treperi naznaka okrutnosti, zločina, tajni koje mijenjaju ljudske živote nagore.

Glavni negativac je, ironično, svećenik. Onaj koji bi trebao tješiti ovdje ranjava. Koji bi trebao razumjeti, osuđuje. Koji bi trebao prihvaćati, odbacuje. Sve najgore u romanu Čokolada ne čine svjetovni ljudi, već ljudi u mantijama.

Gradić je isprva uskogrudan, no Vianne svojim šarmom pastvu odvlači od hladnoće crkve.

Uskoro se oko lijepe slastičarke stvara krug i drugih koje većina odbacuje. Ti su likovi toliko topli, opisani s toliko ljubavi i nježnosti da ih ne možemo ne voljeti. Kako ne voljeti svojeglavu staru Armande i njezinog mucavog unuka Luca? Kako se stati uz Josephine koja bježi od nasilnog muža pijanca? Kako ne suosjećasi sa starcem koji svog psa voli više nego ljude u gradiću?

Roman Čokolada puno je dublji od filma koji je prema njemu snimljen. Nakon knjige ostajete s mnoštvom pitanja. Ona nema hepi end kao što ga ima film.

O romanu ćete razmišljati. Groziti se. Smješkati se. Čuditi se.

I pitati se kako je moguće u roman o čokoladi, bombonima i pralinama upisati priču o osudi okoline, o pojedincima koji se ne uklapaju, o mržnji. A zatim, priču o prihvaćanju, rastu, ljubavi, budućnosti, posutu s malo čarobnog, šećernog praha.

Vjetar je sad bio u meni i povlačio me nekako neumoljivo, zapovjednički. U samom središtu ostalo je malo, mirno mjesto, čudesno nepomućeno, i gotovo poznat osjećaj nečega novoga. I to je neka vrsta čarolije… (str. 275.)

Ostali naslovi ove autorice:

Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:

  • Čokolada
  • Cipelice kao bombon
  • Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
  • Kradljivica jagoda
Joanne Harris: Čokolada

Gdje kupiti:

Znanje

Ako volite čokoladne priče, možda će vam se svidjeti i Okus čokolade u Parizu autorice Jenny Colgan.

Objavljeno

Sarah Morgan: Nešto predivno

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Nešto predivno: ©Znanje

Sarah Morgan: Nešto predivno

Nešto predivno

Brittany Forrest imala je osamnaest godina kada se udala za lošeg momka Zacharyja Flynna, svoju ludu ljubav. Nakon svega deset dana, Zach je odmaglio i ostavio je u suzama, slomljenog srca.

Bio je zabranjeno voće. Momak kakvog svaka dobra djevojka izbjegava.
Bio je crn u usporedbi s njezinom bjelinom, taman u usporedbi s njezinom svjetlošću… Bio je njezina jedina velika pogreška. (str. 24.)

Danas, ona je uspješna arheologinja koja se nakon nezgode na iskapanju u Grčkoj vraća kući, na otok Puffin. Brittany dolazi zaliječiti slomljeni ručni zglob, no čini se da treba zaliječiti i srce – još uvijek slomljeno nakon Zachovog naprasnog odlaska.

Divlji Zach danas je uspješan, bogat, i dalje seksi pilot.

Na trenutak mu je sunce obasjalo profil, ističući crte lica koje su bile gotovo apsurdno muževne. Da je bio tome sklon, mogao je ostvariti sjajnu manekensku karijeru… (str. 87.)

I to baš onaj pilot koji će Brittany prevesti na otok Puffin.

Nakon tog ponovnog susreta, kada su oboje glumili ravnodušnost, dugo zatomljivani osjećaji polako izbijaju na površinu. Čini se da ni jedno ni drugo nisu zaboravili svoju ludu, snažnu, intenzivnu mladenačku ljubav. Sada kada više nisu tinejdžeri, privlačnost je jača nego ikad.

Seksualna privlačnost nije mu bila strana, upravo suprotno, činila je temelj svake veze koju je ikad imao, ali ništa nije bilo ni blizu želji koju je osjećao prema ovoj ženi.
Gotovo da je očekivao da će ugledati plamičke kako mu palucaju oko gležnjeva. (str. 74)

Može li Brittany zaboraviti bolnu izdaju iz prošlosti? Je li dovoljno jaka da se nosi sa Zachovim demonima?

Može li on prihvatiti njezinu nesebičnu ljubav i napokon se obvezati? Ili će ga zauvijek progoniti bolna sjećanja na nesretno djetinjstvo?

Njih će dvoje pokušati sve kako bi dokazali jedno drugom da su samo prijatelji. Ipak, magija otoka Puffin potaknut će nešto predivno.

Brittany i Zach – nešto predivno

Nešto predivno drugi je dio trilogije o otoku Puffinu i trima najboljim prijateljicama, Emily, Brittany i Skylar. Svakoj će prijateljici taj predivni otočić donijeti sreću, mir i ljubav.

Prijatelji. Smiju se s tobom u dobra vremena i grle te tijekom loših. Vesele se tvojim uspjesima i previjaju ti rane od neuspjeha.
Muškarci su dolazili i odlazili iz njezina života, ali prijateljice su joj uvijek čuvale leđa. (str. 41.)

Sarah Morgan: Nešto predivno

Brittany i Zach bili su par dok su bili veoma mladi, i ta je veza prebrzo eskalirala – najprije brak, a zatim i brzopotezni razvod. Oboje su ostali veoma povrijeđeni i nisu se uspjeli oporaviti, mada se trude dokazati suprotno. Kada se opet nađu u istom prostoru, na otočiću na kojem oboje žive, iskre počinju frcati i samo je pitanje trenutka kada će jedno drugom pasti u zagrljaj. No seks nije isto što i ljubav, a mi se čitatelji praktički do zadnjega poglavlja pitamo – hoće li njih dvoje napokon nadvladati prošle i sadašnje probleme i početi ovaj put zrelu i ozbiljnu ljubav, premda jednako jaku kao i kada su bili tinejdžeri, ako ne i jaču.

Otok Puffin opet u akciji

Roman Nešto predivno nije mi se toliko svidio kao njegov prethodnik. Priča mi je bila mrvicu manje uvjerljiva i premda su Zach i Brittany zanimljivi likovi, nikako mi ne idu zajedno. Njihova veza doima se površnom, iako i dalje stoji konstatacija iz prve recenzije – kada sam rekla da mi se sviđa što fizički izgled likova promatramo isključivo očima partnera, kojima su oni uvijek najljepši, najbolji i najviše seksi.

Bila je predivna, ne lijepa, nego predivna, a tijelo joj je steklo impresivnu razinu kondicije zbog života provedenog na otvorenom. Ali ono što ga je uistinu privlačilo nije bila tanašnost struka ni punoća usana, nego energija koja je izbijala iz nje… (str. 120.)

Najbolji mi je dio romana sam Puffin, pitoreskni otočić koji vrvi zanimljivim mještanima koji možda vole gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ali uvijek su tu kad nekome treba priteći u pomoći.

…ovdašnji ljudi su najnametljiviji, najnaporniji i najdivniji ljudi na svijetu. Život ovdje nauči te da nijedan čovjek nije otok i nijedan otok se ne svodi samo na jednog čovjeka. Nauči te da je život puno bogatiji kad se živi kao dio zajednice. (str. 327.)

Sve u svemu, Nešto predivno lagan je ljubavni roman koji će vas opustiti, zabaviti, na trenutke rastužiti i nasmijati.

Što se mene tiče, čekam treći nastavak i radujem mu se! Taj bi trebao biti najbolji, bar mi se tako čini, jer u ova dva nastavka već naslućujemo vezu Aleca i Skylar.

Ostali naslovi ove autorice:

Sarah Morgan autorica je impresivnog broja ljubavnih romana, a na našem ste blogu mogli pročitati recenzije sljedećih:

Ova tri naslova čine trilogiju o braći O’Neil i njihovom skijalištu Snježni kristal.

Trilogija o otoku Puffin i prijateljicama Emily, Brittany i Skylar kod nas je tek izišla iz tiska i broji sljedeće naslove:

P.S. Klikom na recenziju romana Prvi put i zauvijek doći ćete i do poveznice na stranicu Sarah Morgan pa, ako vas zanima nešto više o njoj i/ili njezinim romanima, bacite oko!

Sarah Morgan: Nešto predivno

Gdje kupiti roman Nešto predivno:

Znanje

Objavljeno

Jean Kwok: U potrazi za Sylvie Lee

Nakladnik: Znanje

Naslovnica knjige U potrazi za Sylvie Lee: ©Znanje

Jean Kwok U potrazi za Sylvie Lee

Gdje god se nalazila u svijetu, mislim da bijela osoba ima potpuno drukčije iskustvo od osobe obojene kože. Diskriminacija je bijelcima nevidljiva jer ih ne zahvaća. Istinski se šokiraju. str. 248.

U potrazi za Sylvie Lee obiteljska je drama  čija radnja prati kinesku imigrantsku obitelj raseljenu po svijetu. Premda su  daleko jedni od drugih, njihova je povezanost složena, a odnosi komplicirani. Sylvie je osoba koja povezuje sve članove ove obitelji i drži ih na okupu unatoč prostornoj udaljenosti. Ona krhku zajednicu sjedinjuje, sve dok konačno ne pukne. A puknulo je već na početku knjige jer Sylvie nestaje…

Amy

Dvadesetšestogodišnja Amy Lee živi u skučenom stanu svojih roditelja u Queensu, kad je uznemireno nazove Lukas Tan, rođak iz Nizozemske kojeg nikad nije upoznala. Njezina prekrasna  starija sestra Sylvie otišla je u Nizozemsku vidjeti baku na samrti. Neposredno nakon bakine smrti, Sylvie je nestala. Amy je zaštićena kći obitelji Lee, premlada da bi se sjećala vremena kada su joj roditelji imigrirali i previše bojažljiva da bi pratila uspješnu, briljantnu, sedam godina stariju Sylvie. Amy je plaha, introvertirana djevojka koja u javnosti počinje mucati i izražava nesigurnost ali, nakon što joj nestaje obožavana sestra, Amy preskače sve  svoje strahove i prvi se put odvaja od obitelji, odlazeći  u stranu zemlju kako bi istražila posljednje mjesto na kojem je viđena Sylvie.

Uz to, Amy prvi put upoznaje svoje daljnje rođake kod kojih je Sylvie živjela prvih devet godina života. Dolaskom u Nizozemsku, upoznaje rođake – obitelj Tan,  Lukasa i njegove roditelje, Helenu i Willema i shvaća da se oni  ponašaju vrlo  čudno vezano za Sylvie i njezin nestanak. Amy je odlučna da sazna što se dogodilo sa Sylvie.

Sylvie

Svi je znaju kao neustrašivu, uspješnu poslovnu ženu i suprugu koja je sve postigla svojim radom i trudom i visoko se popela na ljestvici društvene prihvaćenosti na svim poljima. Ali, to je samo privid. Istina je- Sylvie jest uspješna, inteligentna i marljiva, ali Sylvie je to sve postigla silnim trudom i željom da bude najbolja. Zašto? Zato što je Sylvie Kineskinja. Cijeli život ona se osjeća izolirano. Osjeća da se teško uklapa jer je drugačije boje kože.  Osjeća da je promatraju i procjenjuju. I zbog toga želi biti najbolja. Ali kad se sve počne urušavati, brak (nevjerni suprug), posao (Sylvie gubi posao moćnoj konzultantskoj tvrtki), obiteljska situacija (baka na samrti), Sylvie jedino utočište nalazi u obitelji. A kad je jednom nakon otkrivanja mnogih tajni i obitelj razočara, Sylvie više nema izlaza….

To zlato je bilo tako nježno, bespomoćno u svojoj čistoći, suviše podatno da bi pripadalo ovom svijetu. Poput moje majke i mene pripadalo je prošlim vremenima. Snaga mu je bila u savitljivosti, ali koliko savijanja može podnijeti prije nego što zauvijek pukne? Str. 121.

Dojam o djelu

Ovo je knjiga koja se prvenstveno bavi pitanjima identiteta ili točnije traženja identiteta. Tko smo, kome pripadamo, od kuda dolazimo i gdje je, na kraju, naša oaza u kojoj nalazimo sreću i mir, pitanja su koja kroz ovu knjigu suptilno postavlja autorica Jean Kwok. Portret imigrantske obitelji čiji su korijeni odsječeni i razbacani po svijetu,  a koja se grčevito trudi sačuvati bar nešto od kulture i tradicije kojoj pripadaju, bolje je prezentiran od same radnje. Radnja mi je pomalo naivna, skokovita, s puno neuvjerljivih detalja (dok Sylvie posjećuje umiruću baku skokne u Veneciju par dana proslaviti rođendan ili odluči započeti učiti svirati violončelo!?).

Odnos između dviju sestara zanimljiv mi je posebno zbog toga što svaka u drugoj vidi ono što joj  nedostaje u sebi (Sylvie žudi za Amyinom sposobnošću za ljubavlju; Amy žudi za Sylvienom probitačnošću i uspješnošću). Meni je osobno draži bio lik Amy.

Muški likovi su površni i plošni i nisu me se dojmili, osim možda lika Lukasa. Prikaz supruga i prijatelja violončelista mi je bio plitak i nedorečen.

Knjiga otvara još neka značajna pitanja: pitanje rasne nesnošljivosti i predstavlja iskren pogled na složenost obitelji, rase i kulture. Otvara mnoga pitanja o načinima na koje nas kultura i jezik mogu podijeliti.

Jean Kwok U potrazi za Sylvie lee

O autorici

Jean Kwok je nagrađivana međunarodna autorica bestselera U potrazi za Sylvie Lee i Mambo iz kineske četvrti. Njezini radovi objavljeni su u dvadeset zemalja. Jean je dobila brojne nagrade, uključujući nagradu Alex Award American Library Association, nagradu za najbolju knjigu Kinesko-američkog udruženja knjižničara. O Jean i njenom radu snimljen je tv-dokumentarac.

Jean je emigrirala iz Hong Konga u Brooklyn kada je imala pet godina i radila je u tvornici odjeće u kineskoj četvrti veći dio svog djetinjstva u siromašnim uvjetima. Između dodiplomskog studija na Harvardu i MFA iz fikcije na Columbiji, tri je godine radila kao profesionalna plesačica. Njezin voljeni brat Kwan preminuo je u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći i bio je inspiracija za Potragu za Sylvie Lee. Jean govori trojezično, tečno govori nizozemski, kineski i engleski. Živi u Nizozemskoj.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Prvi put i zauvijek: ©Znanje

Ponekad bježiš od stvari koje najviše želiš jer su to stvari koje te plaše. (str. 242.)

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Prvi put i zauvijek

Za Emily Donovan život se u trenutku promijenio i sad, umjesto svoje poprilično dosadne svakodnevice – mora bježati. Ne samo da je prekinula s dugogodišnjim dečkom i dobila otkaz, nego je i smrću svoje slavne polusestre postala skrbnica šestogodišnjoj Lizzy. I sad se mora skrivati od novinara koji progone djevojčicu.

Njezina najbolja prijateljica Brittany ponudi joj vikendicu koja se nalazi na otočiću Puffin i Emily, nemajući druge, odlazi. Ona i Lizzy uskoro se nalaze odvojene od svih, osim od male otočne zajednice. Okružena samo morem, u društvu djeteta, Emily je dobila baš ono što je cijeli život izbjegavala i čega se užasavala – dijete i more.

Bilo je to savršeno mjesto za nekoga tko ne želi biti pronađen. Destinacija iz snova za ljude koji vole more.
Emily Donovan mrzila je more. (str. 1.)

Nenavikle jedna na drugu, njih dvije moraju pronaći način kako živjeti zajedno, što nije nimalo lako jer Emily panično izbjegava svaku mogućnost za vezivanje i ljubav.

U njezinu je djetinjstvu bilo važno preživjeti. Naučiti se brinuti za sebe i zaštititi se dok je živjela s majkom koja je uglavnom bila odsutna… A nakon što je otišla od kuće život joj se svodio na učenje i duge naporne sate rada, kako bi ušutkala muškarce koji su željeli dokazati da je manje vrijedna od njih. (str. 4.)

U tom joj nimalo ne pomaže Ryan Cooper, predivni Brittanyn prijatelj kojeg je ova zadužila da pomogne Emily i olakša joj život na otoku. Ryan svoju ulogu shvaća veoma ozbiljno i uskoro će pomalo uštogljenoj Emily pomoći ne samo da se opusti, već i da radi neke stvari koje dosada uspješno izbjegavala.

Misli se na plivanje, dakako, ali od njihova prvog susreta iskre toliko frcaju da je pitanje vremena kada će poduka iz plivanja postati nešto više.

No, i Ryan bježi od svojih demona…

Emily i Ryan

Ljubavni romani nisu moj primarni žanr, ali Sarah Morgan dokazala se u mojim očima trilogijom o prezgodnoj braći O’Neil. Vjerovala sam da me neće razočarati i tako je i bilo – Prvi put i zauvijek topao je, ali i vruć ljubavni roman koji pročitate u jednom popodnevu, čitavo vrijeme ne skidajući osmijeh s lica. Volim kad likovi nisu presavršeni, kad su nekako normalni, kao mi sami. Takvi su i Emily i Ryan – njihove su mane možda malo prenaglašene, duhovi prošlosti malo preglasni, ali opet,  sve se to uklapa u priču.

On je, dakako, fizički divan, ali ne u onom površnom smislu. Imamo dojam da njegov izgled spisateljica opisuje više kroz Emilyne oči, a manje da nam ga nameće kao apsolutno savršenog Apolona.

Eufemizam je opisati ga kao upečatljivog. … Muškost mu je bila ugrađena duboko u DNK, a njegova snaga i fizička privlačnost dio su plana majke prirode da osigura da planet ostane naseljen. …činjenica je da je on tip muškarca koji bi mogao nagnati inače razumnu ženu da učini glupost. (str. 22.)

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

I ona je lijepa, ali njemu. Naše je mišljenje sporedno – važno je da njega privlači i da je njemu savršena.
Volim to kod Sarah Morgan, osjećaj kao da su likovi romana jedini na svijetu, a mi smo promatrači njihove lude privlačnosti koja svakom stranicom sve više i više postaje ljubav.
Sviđa mi se i to što seks nije toliko naglašen. Ima ga, dakako, i ovaj roman koketira s erotikom, ali to je nekako suptilno, više ostavljeno nama na maštu nego što je zorno opisano.

I Emily i Ryan imaju nekih neriješenih računa s prošlošću i užitak je pratiti kako dvije odvojene borbe uskoro postaju jedna zajednička.

Prošlost je korisna ako te nauči nečemu o tome kako živjeti u sadašnjosti. Izvan toga ona je samo prošlost. (str. 276.)

Zajednica živopisnih otočana – najsimpatičniji dio romana Prvi put i zauvijek

Jooooj, kako ja volim male, zatvorene zajednice koje se otvore došljacima pa ih prihvate kao svoje. To me uvijek pomalo raspekmezi i tako je bilo i u ovom romanu. I brbljava Kristi, i pomalo strašni kapetan John, i zabrinuta udovica Lisa – svi su se oni udružili i pomogli Emily kada joj je bilo najteže. Uskoro su ona i Lizzy postale njihove, a nema toga što stanovnici otoka Puffin ne bi napravili za svoje najdraže. 

Cijeloga se života osjećala kao komadić slagalice koji je pao na pod i izgubio se te ne odgovara nigdje. Sada se osjećala kao da je pronašla svoje mjesto. Kao da je komadić koji se savršeno uklapa u veću sliku. Prvi put u životu osjećala je pripadanje. (str. 338.)

U toj zajednici rađa se više nego jedna ljubavna priča, a mi jedva čekamo pročitati nastavak!

Ostali naslovi ove autorice:

Sarah Morgan upoznala sam i zavoljela čitajući trilogiju o braći O’Neil. Njeni romani kupili su me na prvo čitanje, svojom toplinom i emocijama koje pršte sa svake stranice.

Na našem blogu možete pronaći recenzije gore navedene trilogije:

Trilogija o otoku Puffin i prijateljicama Emily, Brittany i Skylar kod nas je tek izišla iz tiska i broji sljedeće naslove:

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Na linku je stranica o samoj autorici, njenim romanima i književnim serijama pa ako volite Sarah, bacite se na istraživanje. Stranica je na engleskom jeziku.

Gdje kupiti roman Prvi put i zauvijek:

Znanje

Objavljeno

Penelope Ward: Mrski cimer

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Mrski cimer: ©Znanje

Penelope Ward: Mrski cimer

Mrski cimer

Amelia i Justin u djetinjstvu su bili najbolji prijatelji, no nešto se dogodilo i Amelia je naprasno pobjegla, ostavivši ga bez riječi. Justin joj to nikad nije oprostio i deset je godina prošlo, a da se nisu ni čuli ni vidjeli.

Sada, Ameliji umire baka i ostavlja joj kuću na otoku. No, postoji caka – pola kuće pripada njoj, a pola Justinu.

Kada se njih dvoje tamo nađu, Amelia je iznenađena, ali i očarana njegovim seksi izgledom.

Justin je stajao ispred mene i kunem se da sam imala dojam kako je dječaka kojeg sam poznavala progutala istesana masa mišića. … Ljutnja na njegovu licu bila je očita i nekako je zbog nje izgledao još privlačnije. Samo što bi bilo puno bolje da ta ljutnja nije bila usmjerena prema meni. (str. 20.)

Neugodno je iznenađena i njegovom lijepom djevojkom Jade te količinom mržnje koju, čini se, Justin osjeća prema njoj, svojoj nekadašnjoj najboljoj prijateljici.

Prekasno je, Amelia. … nemoj pokušavati doprijeti do mene jer nas dvoje nećemo biti prijatelji. Kvariš mi raspoloženje, a ne želim provesti cijelo ljeto usrano raspoložen. Samo smo cimeri. Ništa više. … Prestani sa sranjima i sagledaj stvari kakve stvarno jesu. ne značimo ništa jedno drugome. (str. 34.)

Budući da se ni Amelia ni Justin ne žele odreći svog dijela kuće, nađu se u svojevrsnom cimerstvu – koje iz dana u dan postaje sve teže i sve gore.

Jer, iako se isprva činilo da se ne mogu podnijeti, privlačnost među njima ne može se zanemariti.

Kad Jade ode natrag u New York i ostavi ih same, iskre počinju frcati i čini se da vatra koja je gorjela u djetinjstvu tinja još uvijek.

A onda Amelia saznaje nešto što bi čitav njihov odnos moglo ne samo promijeniti, već potpuno onemogućiti.

Kako će završiti ova vruća, a opet dirljiva priča?

Volite li ljubavne romane?

Svaki put iznova pišem da nisam ljubiteljica ljubavnih romana – a sve zato da, ako vi jeste, ne shvatite moje riječi ozbiljno. Usput, Bog me obilno podario (kaznio?) cinizmom pa se nikako ne mogu uživjeti u tu knjišku romantiku, erotiku, sve te velike i kićene riječi mahom prekrasnih, mišićavih glavnih likova.

Tiho smo pili iz iste čaše, dodajući ju jedno drugome i gledajući se u tišini. …bilo je to totalno napaljujuće. Osjećala sam se krivom zbog takvih osjećaja, no to je jednostavno izvan moje kontrole. Kao što je rekao, iskušenje je normalna stvar, zar ne? No činjenica da ne mogu i neću te osjećaje provesti u djelo, samo ih je činila još jačima. Budući da mi je bio nedostupan, ti su me osjećaji potpuno obuzimali. (str. 98.)

Uh, sad kad smo to riješili, bacam se na osvrt. Navest ću što mi se svidjelo, a što nije pa vi lijepo romančić pročitajte – i javite mi kakvi su vaši dojmovi.

Penelope Ward: Mrski cimer

Nabildani lik – minus jedino u mojoj glavi

Inače ne volim to što ljubavni romani kao glavne likove imaju fizički savršene muškarce. Dakako da je to nekolicini žena realnost, ali meni bogme nije. Pretpostavljam ni većini. Voljela bih naići na roman u kojem će glavni lik biti običan muškarac. Možda s trbuščićem. Ili makar normalne visine. Ovako mi je to, nekako… Ne znam… Naivno. I još nešto – jako je seksistički određivati muškarca veličinom penisa. Isto kao što ja ne bih voljela da se mene mjeri veličinom grudi ili stražnjice, tako mi je izuzetno plitko da se privlačnost muškarca mjeri njegovim „golemim“ penisom.

Ako zanemarimo pretjerivanje u fizičkom izgledu, Justin je super lik. Pomalo nagao, ali simpatičan, iskren i normalan. Stvarno ne znam kako se uspio zaljubiti u curu kao što je Amelia. Naporna je, nesigurna, dosadna i totalno bezobrazna i nepoštena prema njemu. Da sam ja Justin, sigurno je ne bih trpjela.

…stvar je u tome da mi ili vjeruješ ili mi ne vjeruješ. Kod povjerenja nema sredine. Ne možeš nekome vjerovati djelomično. Povjerenja ili ima ili nema. (str. 279./280.)

Kao što vidite, ciničan pogled na svijet zadaje mi probleme u recenziranju ljubavnih romana.

Jednostavno, ne vjerujem im.

Volim i ja s vremena na vrijeme pročitati dobar ljubić i ne smatram ih nižom vrstom literature, ali nekako mi se čini da se sami autori baš trude prikazati ih takvima.

A sad – zašto sam uživala u čitanju

Mrski cimer roman je koji pročitate u doslovno dva popodneva. Priča je dobro zamišljena – sviđa mi se to što su glavni likovi, na neki način, prisiljeni živjeti skupa. Onda cijeli taj odnos ljubavi i mržnje, vatre i leda, tjera vas na čitanje. Jednostavno, želite znati što će se sljedeće dogoditi i kako će priča naposljetku završiti.

Spisateljica je pokušala u radnju uplesti i par ozbiljnih tema i to je pohvalno. Neću vam otkrivati o čemu se radi, ali moglo bi vas iznenaditi jer je to nešto što ne definitivno ne očekujemo usred ljubavne priče.

Naravno, ni erotski dio nije na odmet, mada su mi neke situacije bile više smiješne nego seksi. Justin i Amelia likovi su koji imaju kemiju od samog početka i stvarno golica maštu čitanje o prerastanju njihova prijateljstva u nešto više.

Bilo pogrešno ili ne, ne možemo birati tko će nam biti privlačan. Ni meni se ne sviđa što te toliko želim. Teško mi je čak i sjediti sada pokraj tebe. No željeti nekoga i pretvoriti tu želju u stvarnost dvije su različite stvari. (str. 126.)

U svakom slučaju, ako ste ljubitelj ovakvih romana, definitivno ćete uživati. Čak i ako niste, ovo je pravi roman za izlazak iz comfort zone jer ćete se zabaviti, nasmijati, a možda čak i malo zacrvenjeti.

Penelope Ward: Mrski cimer

Ostali romani ove autorice:

Penelope Ward dosad je objavila više od dvadeset romana i svi su veliki hitovi.

Znanje je zasad objavilo njezine samostalne romane Mrski cimer, Zabranjeno voće i Neodoljivi susjed, te romane koje je napisala u suradnji s prijateljicom Vi Keeland, također spisateljicom: Gospodin Uobraženi, Gospodin Bogatun, Uobraženi gad, Skrivene poruke.

Do sada smo recenzirale mnogo ljubavno-erotskih romana, i povijesnih i suvremenih. Ako volite povijesne ljubiće – tu su serijal Maiden Lane autorice Elizabeth Hoyt te serijal o obitelji Hathaway autorice Lise Kleypas.

Što se tiče suvremenih ljubavnih romana, virnite u trilogiju Sarah Morgan o zgodnoj braći O’Neil, nećete se pokajati.

Gdje kupiti roman Mrski cimer:

Znanje

Objavljeno

Charlotte McConaghy: Posljednji let

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica knjige Posljednji let: ©Znanje

Charlotte McConaghy: Posljednji let

Posljednji let-jer let je njen život

Posljednji let je prekrasna, izuzetno dirljiva knjiga koja šalje ozbiljno upozorenje čovječanstvu da je krajnje vrijeme da osluškujemo što nam poručuje priroda. Iako fikcija, (radnja je smještena u nama neposrednu budućnost) pitanje nije može li se to uistinu dogoditi, već kada će se to uistinu dogoditi. Ako se mi, ljudi, nastavimo ponašati tako da pretvaramo zelene površine u betonska gradilišta, bespoštedno siječemo šume, razbijamo životinjska staništa i pretjerano izlovljavamo ribu, nećemo imati budućnosti. Posljednji let jedna je velika opomena.

Knjiga je prekrasno pisana uz izuzetno dobar prijevod Maje Klarić .

Nismo imali novca, ali često smo išle u knjižnicu. Prema maminim riječima, među stranicama romana živjela je jedina ljepota ovog svijeta. str. 16.

Franny Lynch u Posljednjem letu

Posljednji let prati mladu Franny koja je ornitologinja. Za bavljenje i proučavanje ptica njoj ne treba nikakva diploma jer je ona je u stvari ni nema. Treba joj samo neizmjerna ljubav prema pticama, a toga Franny ima u izobilju. Stvari na Zemlji nisu dobre. Kako je globalno zatopljenje raslo, a razina mora se dizala mnoge su životinjske i biljne vrste nestale. Kornjače, oposumi, lavovi, nosorozi… Čitava životinjska carstva nestala su zbog uništavanja staništa, a tisuće preostalih vrsta upravo izumiru, ignorirani od strane čovjeka.

Stručnjaci predviđaju da će šume ubrzo nestati, a vlade pozivaju građane da svoja imena stave na liste čekanja kako bi posljednji put vidjeli neke od životinja pred izumiranjem. Franny Lynch odlučna je u praćenju posljednje migracije arktičkih čigri od  Grenlanda na Antarktiku. Barem tako misle znanstvenici. Nakon što stigne na Grenland, Franny nagovara lokalne ribare da je prime na brod.

Jedina prava prijetnja s kojom su se ptice ikad suočile smo mi. str. 52.

Plovidba brodom Saghani

Saghani je ribarica čiji ulov osigurava egzistenciju više obitelji. Ali ribe više nema, izlovljena je, pa se  ulov ono malo preostale ribe događa uz dozvolu vlasti. Posada od sedam članova šarolikog je sastava, pod vodstvom kapetana Ennisa. Kapetan  odlučuje kuda će ploviti kako bi pronašao ribu i došao do financijskog prihoda za sve zaposlene. Franny prati par arktičkih čigri  putem odašiljača na njihovim nogama. To je njihov posljednji let. Nagovara Ennisa da ribarica slijedi let arktičkih čigri, jer gdje su čigre pouzdano ima i ribe. Nakon početnog nepovjerenja, posada odluči poslušati Franny. Počinje duga i neizvjesna plovidba duž Golfske struje prema Antarktici.

Arktičke čigre  imaju najdužu migracijsku rutu od svih životinja na svijetu, lete od Arktika do Antarktike i natrag. str. 150.

Kako vrijeme odmiče jasno je da Franny ima i druge razloge zbog kojih se otisnula na ovo daleko putovanje. Posljednji let njezina je životna priča.

Bezimena je to tuga, nestajanje ptica. Nestajanje životinja. Kakva će to biti usamljenost kad ostanemo samo mi. Str. 74.

Posljednj let -Franny i Niall

Franny Stone se udala za profesora Nialla Lyncha nakon vrlo kratkog i neobičnog upoznavanja. Oboje zaljubljenici u životinjski svijet, poglavito ptičji svijet, pronašli su zajednički jezik vrlo brzo. Ljubav koji su davali jedno drugom bila je nesebična, prepuna razumijevanja, gotovo astralna. Franny nije nigdje pripadala dok nije srela Nialla. S druge strane, Niall je prepoznao Frannyinu divljinu, nestabilnost, potrebu da bude slobodna kao ptica, nesputana i neuhvatljiva, kao i stalnu  tugu koju je nosila u sebi i ni u čemu je nije sputavao. Prihvatio je Franny sa svim njezinim nespokojima, traumama i posebnostima. Jer to je bila jedna, jedinstvena Franny.
Franny je osoba s puno ožiljaka koje nosi od djetinjstva. Osoba koja cijeli život traži mjesto kojemu pripada, a istovremeno ne može ostati na tom mjestu. Ta dualnost u Frannynu karakteru čini je osobom koju  je teško prihvatiti, a Niall je jedini koji je to uspio.

Jer jedno mi je bilo jasno od početka: nigdje nisam pripadala. str. 15.

Ja sam tek druga ljubav tvog života. Ali koji bi idiot bio ljubomoran na more?
Str. 243.

Charlotte McConaghy: Posljednji let

Dojam o djelu Posljednji let

Posljednji let jedna je od najljepših ljubavnih priča koju sam ikad pročitala. Upravo zato što je neobična, intimna, drugačija i ničemu slična, osvojila me na prvo čitanje. Još k tome, kad se sve to događa u svijetlu zemaljske kataklizme izumiranja većine životinjskih vrsta, knjiga dobiva jedan drugačiji, potpuno osobni pečat. Žena na rubu živčanog sloma koja se bori za spas malenih arktičkih čigri i priča o ljubavi koja traje i koja je veća od života, osvojit će zasigurno srca mnogih čitatelja. Likovi Franny i Nialla su toliko dobro napisani da ne znam koji mi je lik bolji. Franny koja se cijeli život traži, tuguje, posrće i diže se ili Niall, čovjek na zemlji, realističan i stamen, a opet toliko širok da daje Franny mogućnost da „poleti“ jer zna da su priroda, životinje, more i let za Franny život. Knjiga je pisana u dvije perspektive od kojih nam obje priča Franny (sadašnjost i prošlost) što dodatno pojačava zanimljivost knjige.

Pročitajte Posljednji let. Nećete požaliti. Velika preporuka za čitanje.

Otisak nečijeg života mjeri se onim što daje i onim što ostavlja za sobom, ali se također može mjeriti i onim što uzima od svijeta. str. 114.

O autorici

Charlotte McConaghy australska je autorica koja se svjetskoj književnoj sceni predstavila intrigantnim i nadasve aktualnim romanom Posljednji let. Časopis Time proglasio ga je knjigom godine te je dosad preveden na više od 20 jezika.

Njezin drugi roman „Once There Were Wolves“ upravo se priprema za objavljivanje diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Znanje