Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.
Naslovnica romana Posljednji preživjeli: ©Mozaik knjiga
Lov na čudovišta nije za strašljivce, a niti za one koji poštuju pravila poput zakona ili državnih granica. Naposljetku, čudovišta ne igraju po pravilima, pa ne možemo ni mi, ako ih hoćemo poraziti. No kad se odrekneš društvenih normi ponašanja, izlažeš se riziku da i sam postaneš čudovište. Toga ljeta u Rimu upravo se to i dogodilo. Nisam to isprva prepoznao. Zapravo, nitko od nas nije. Sve dok nije postalo prekasno.
str. 7./8.
Tko su posljednji preživjeli?
Troje djece najprije je ostalo bez roditelja. Zatim su ostali i bez udomitelja. Tko se, i zašto, okomio baš na to troje djece. Kako bi ih zaštitili, vlasti ih šalju u udaljeni, izolirani internat okružen šumom i… Ničim više.
U takvom bi okruženju djeca trebala biti sigurna, zar ne? Ili ipak ne?
Maura Isles dolazi u internat posjetiti dječaka s kojim se zbližila u jednom od prošlih romana (Mjesto za ubijanje). Osjeća da nešto nije sasvim u redu, ali što?
Jane Rizzoli uviđa povezanost troje djece – netko se okomio na njih i neće stati dok ih se napokon ne riješi. Dvaput nije uspjelo, ali treći put?
Svidjelo mi se:
Posljednji preživjeli deseti je roman o detektivki Jane Rizolli i patologinji Mauri Isles.
Budući da su mi se svi romani više-manje svidjeli, osjećala sam da ni ovaj neće biti izuzetak.
I nije bio.
Početak romana je odličan – uvodi vas u atmosferu i slutnju nečeg lošeg. Nečeg stvarno, stvarno lošeg. Što se to dogodilo u Italiji? I kako je povezano s našim junacima – troje dvaput traumatizirane djece koja su ostala bez ikog svog?
Njihovi su likovi najbolje osmišljeni – njihova nesigurnost, prkos, glumljena hrabrost i strah odlično su opisani pa mi doista suosjećamo s njima. Maurin (uvjetno rečeno) posinak veoma je bistar, zanimljiv i bilo bi lijepo da se javi u još kojem nastavku, ima potencijal za razvoj.
Mislim da je mjesto radnje najjača karika ovog romana. Klaustrofobija internata u koji je smješteno mjesto radnje pojačava napetost koja vas tjera da čitate dalje. Osjećate tu zatvorenost i izoliranost i pitate se – kako netko, dovraga, može misliti da su ti klinci tu sigurni?
Dok se Rizzoli i Isles utrkuju s vremenom pokušavaju pronaći ubojicu prije nego on pronađe njih, napetost raste i raste i raste i… Pada.
The end?
Kraj je, barem meni, razočaravajući. Ubojica mi nije sjeo i labavo je povezan s ostatkom radnje. A motiv? Sigurno se pitate kakav to nastrani motiv mora biti da netko odluči ubiti djecu i njihove obitelji? Dvaput?
Kako se ono kaže: motiv je uvijek ili pohlepa ili požuda? E pa, ni ovaj se roman nije puno pomaknuo od te šablone…
Osim kraja koji mi, kažem, nije najbolje ostvaren, sve ostalo je veoma dobro. Volim kad me knjiga drži budnom do kasno u noć, a muž prigovara da ugasim lampicu i „gren spat“. Ova je knjiga to uspjela, gotovo do kraja.
Ostali naslovi ove autorice:
- Kirurg
- Šegrt
- Harem mrtvih duša
- Vrt kostiju
- Klub Mefisto
- Samo prividna smrt
- Dvojnica
- Grijesi
- Mjesto za ubijanje
- Nijema djevojka
- Posljednji preživjeli
Iako slučajevi nisu povezani, navedene je romane najbolje čitati kronološki jer tako pratimo razvoj likova, njihove međusobne odnose te privatne živote.
Sve sam navedene romane pročitala i svi su mi se svidjeli, neki su malo bolji (Kirurg, Mjesto za ubijanje), neki su malo slabiji, ali su, u globalu, čitki i napeti, tjeraju vas da okrećete stranice i da čitate do kasno u noć.