Kategorija: Znanje

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Kradljivica jagoda: ©Znanje

Svi smo različiti. Neki od nas su samo više različiti od ostalih. (str. 73.)

Kradljivica jagoda

Šesnaest godina nakon događaja iz romana Čokolada, Vianne Rocher skrasila se u gradiću Lansquenet-sous-Tannes. Nakon svega što je prošla, okolina ju je prihvatila, a župnik Reynaud, nekadašnji zakleti neprijatelj, preoblikovao se u gotovo prijatelja.

No, Vianne nešto tišti. Njena Anouk odselila se iz čokoladarnice i otišla živjeti u Pariz, s momkom u kojeg je zaljubljena.

Uzmite primjerice moju Anouk, kojoj je sada dvadeset i jedna godina: otišla je kamo god idu djeca kad god poput miševa slijede hipnotizirajući zov svirale. Nekoć smo bile tako bliske, ona i ja. Nekoć smo bile nerazdvojne. Pa ipak znam da su nam djeca samo posuđena i da ih jednog dana moramo vratiti u svijet, da u njemu rastu, uče i zaljubljuju se. (str. 4.)

No, uz Vianne je još uvijek Rosette, njezino posebno dijete. Rosette ima šesnaest godina i ne govori. Izražava se rukama, oponašanjem životinjskih glasova i crtežima, kojima kao da hvata esenciju ljudskih karaktera.

I sve je relativno mirno, dok ne umre stari cvjećar Narcisse i na iznenađenje svih, dio svog zemljišta, onaj na kojem rastu hrastovi i šumske jagode, ne ostavi Rosette. Taj čin u uspavani gradić unosi nemir i strah od nepoznatog, jer Narcisse nešto ostavlja i župniku Reynaudu – pismo u kojem će otkriti strašne tajne koje su ga mučile čitav život. Tajne koje su se ispreplele s davnom tajnom samog Reynauda i koje mu, ni dan danas, ne daju mirno spavati.

Na mjesto Narcissove cvjećare sada dolazi novi, tajanstveni dućan. Tko je njegova zagonetna vlasnica? Zašto je Vianne nagonski ne voli? Zašto je tako odlučno želi potjerati?

U gradić neminovno dolazi promjena. Nekome blagoslov, nekome prokletstvo.

Zašto kradljivica jagoda?

Suprotno naslovu, kradljivica jagoda Rosette nije glavni lik. Nije to čak ni njezina majka Vianne. Iznenađujuće, kao glavni lik ovog romana kristalizira se uštogljeni Reynaud – svećenik s velikom tajnom koja ga proganja od djetinjstva. Onoliko koliko je u prvom nastavku bio antipatičan, toliko mi je sad drag. Koliko sam ga prezirala, toliko ga sad razumijem.

Drago mi je bilo pročitati kako su on i Vianne našli zajednički jezik i sada su gotovo prijatelji. Iznenadio me zaokret koji su njihove osobnosti doživjele – promijenili su jedno drugo utoliko da su gotovo zamijenili osobnosti. Koliko je on prije bio krut, sada je otvoren. Koliko je ona bila puna razumijevanja i prihvaćena, sada je zatvorena i u strahu.

Svaki je lik ovog romana usredotočen na neke svoje strahove i brige – Rosette je drugačija od drugih, osamljena i bez prijatelja. Vianne je u konstantnom strahu da će ostati bez svojih kćeri. Anouk je već otišla daleko od nje i boji se da se isto ne dogodi i s mladom Rosette. Zato Vianne čini sve da ovu veže za sebe – upliće čak i magiju, čari i divlji vjetar – vjetar koji uvijek nešto traži zauzvrat.

Jadni se svećenik boji otkrivanja tajna, boji se izgubiti obraz pred župljanima, boji se biti prezren i odbačen. Na kraju, Rosette je ta koja će ga osloboditi. I njega, i sebe te, naposlijetku, i svoju majku Vianne.

Temeljni sukob – ovaj se put preziru isti

Iz nekog, na prvi pogled nedokučivog razloga, Vianne ne voli novu vlasnicu Narcissova dućana, eteričnu, misterioznu Morgane. Oko Morgane širi se aura koja Vianne plaši – aura gubitka, oduzimanja, pronicljivosti. Odlučna je u tome da je potjera iz sela pod svaku cijenu. Zbog toga se služi raznoraznim smicalicama, najčešće mirisom i okusom čokolade, kako bi na svoju stranu svrnula svećenika i svoje sugrađane.

Morgane i ja smo opasne kugle, poslane u orbitu da se sudarimo. Jedna od nas želi putovati na vjetru; druga ga želi utišati. Jedna od nas želi biti duboko ukorijenjeni hrast; druga želi biti sjemenke maslačka. I stoga, za dobrobit moje kćeri, i za moje dobro: jedna od nas morat će otići. (str. 240.)

I premda je Morgane ono što je u prošlosti bila Vianne – neprihvaćena pridošlica s čarobnim moćima – ni mi je ne volimo, zbog Vianne. Ona je ta koju smo zavoljeli u Čokoladi i koju još uvijek volimo, mada je obilježena novim ožiljcima, proganjana novim bojaznima i nepovjerljiva prema strancima.

„Upoznala sam je. Šarmantna je“, rekla sam. (To je istina.)
Kimnuo je. „Podsjeća me na tebe. Kao i ti ima sposobnost nježnog gledanja u samo srce stvari. Sposobnost da te navede da vidiš ono što zapravo već znaš, ali si skrivao od samog sebe.“ (str. 183.)

Ovdje mi nedostaje poznavanje prethodnih romana, Cipelice kao bombon i Peaches for Monsieur le Curé – ne razumijem što se to strašno dogodilo Vianne dok je s kćerima živjela u Parizu. U romanu Kradljivica jagoda javlja se naznaka te neke opasnosti iz koje se naša čokolatijerka jedva izvukla, što fabuli svakako daje notu misterioznosti, ali u meni, kao čitatelju, budi neku nervozu koja proizlazi iz jednostavnog nepoznavanja prethodnih radnji.

I kakvi su dojmovi?

Kao što sam već napomenula, stvarno mi nedostaje čitanje prethodnih romana. Osim toga, Kradljivica jagoda mi se svidjela. Ne kao Čokolada, ali ruku na srce, rijetki su romani koji čitatelja toliko obuzmu.

Navest ću vam nekoliko sitnica koje mi se nisu svidjele i nekoliko onih koje jesu – a vi, najbolje, uzmite Kradljivicu i vidite sami.

Za početak, nije mi se svidjelo što je Vianne toliko drugačija, mračnija, bojažljivija nego u Čokoladi. Dok je tamo bila dašak proljetnog vjetrića, ovdje je jugo – tugaljiva, oblačna, prestrašena. Jako je boji gubitka svojih cura iako ništa ne sluti da će bez njih ostati.

Živimo kako bismo ponavljali iste pogreške, da odgurnemo one koje volimo, da krenemo dalje kada želimo ostati… U životu koji smo odabrali voditi, gubitak je jedina konstanta. (str. 183./184.)

Ta je panika prati do samog kraja – panika uvjetovana njezinim podrijetlom, majkom, životnim putem, divljim vjetrom koji je vodi, čarolijama koje baca i koje bacaju drugi.

Kradljivica jagoda više je obojena mistikom nego Čokolada, i nije mi to drago jer mi tako roman gubi na realnosti. Malo magije i čokoladnih čini mogu podnijeti – ovdje mi je to malo too much. Morgane mi se nije svidjela, ne razumijem njenu ulogu u priči. No, pridonijela je eteričnosti, maglovitosti i mističnosti romana.

Svidio mi se razvoj svećenikove osobnosti, to sam već rekla pa neću duljiti. Uglavnom, postao mi je jako drag i zaslužio je svoje odrješenje. I sve ono što nakon njega dolazi – kako kraj daje naslutiti. Svidjele su mi se i pouke kojih je mnogo, ali izdvojit ću neke – roditelji nisu vlasnici djece, sve može biti oprošteno ako se iskreno pokajemo, u redu je biti drugačiji.

I ona meni najdraža – promjena nije samo gubitak. Promjena i vraća. Promjena je krug koji se nikad ne prestaje okretati.

Ostali naslovi ove autorice:

Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:

• Čokolada
• Cipelice kao bombon
• Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
• Kradljivica jagoda

Gdje kupiti roman Kradljivica jagoda:

Znanje