Autor: Mala od knjiga

Objavljeno

Lisa See: Otok morskih žena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Otok morskih žena: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Lisa See: Otok morskih žena

Otok morskih žena – danas

Starica sjedi na plaži s jastukom pričvršćenim za stražnjicu i prebire alge koje je more izbacilo na obalu. Naviknuta je na boravak u moru, ali i dok je na kopnu, budno prati sve oko sebe. Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama. (str. 9.)

Starica je Young-sook, jedna od rijetkih preostalih morskih žena na otoku Jejuu. Morske žene, ili haenyeo, od davnina su hraniteljice svojih obitelj. U svim godišnjim dobima, one rone i beru plodove mora.

Ženina je društvena i obiteljska obveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. (str. 50.)

I posao je to samo za žene. Samo su one dovoljno snažne i neustrašive. A more… Ono je vrlo, vrlo opasno. Young-sook puno je toga izgubila na moru i zbog mora.

Svaka žena koja zaroni na leđima nosi mrtvački kovčeg… U tom svijetu, pod morem, vučemo teret teškog života. Svakog dana prelazimo crtu između života i smrti. (str. 27.)

Sada joj prilazi obitelj. Muž je bijelac, žena Korejka, djeca su miješana. Starica gleda i donekle ipak ne odobrava. Jedno od djece, tinejdžerica Clara, upita Young-sook za jednu osobu iz njezine prošlosti. Osobu koja joj je nekad bila sve.

Vraćamo se sedamdeset godina unatrag.

Otok morskih žena – nekad

Godina je 1938. Djevojčica Young-sook upoznaje djevojčicu Mi-ju.

Kad smo je Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali i korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. (str. 48.)

Nakon neobičnog upoznavanja, brzo postaju najbolje prijateljice, iako su različite da različitije ne mogu biti. Young-sook je nepismena, tamna od sunca, gruba i snažna od života u oskudici otoka. Mi-ja je više gospođica, lice joj je svijetlo, a manire gradske, što ima zahvaliti svom ocu s kojim je živjela u gradu. Mi-ja je siroče, kći kolaboracionista, i to će je obilježiti zauvijek.

Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze.
(str. 49.)

Obje sanjaju o tome kako će postati haenyeo.

No djetinjstvo prolazi i dolazi doba ozbiljnih odluka i ozbiljnih vremena.

Male zamjerke postaju sve veće.

A onda, na otok dolazi rat. Nezamislivi užasi i zvjerstva.

Nekad na istoj strani, djevojke – danas žene – nepovratno se razdvajaju.

Lisa See: Otok morskih žena

Oda ženama

Otok morskih žena povijesna je saga o toliko puno toga, ali ponajprije o ženama. Haenyeo… One su doista sve. Cijeli je otok uređen kao matrijarhat, gdje se podsmješljivo gleda na muškarce koji cijeli dan sjede pod stablom i razmišljaju. Njihova je jedina zadaća čuvati djecu, žene rade sve ostalo. One rone u nehumanim uvjetima. One žive i umiru pokrivene morem.

One su kćeri, majke, snahe, svekrve. One su prijateljice i zaštitnice.

-Bolje se roditi kao krava nego kao žena. Ma koliko muškarac bio glup ili lijen, njemu je bolje. Ne mora nadgledati obitelj. Ne mora prati odjeću, voditi domaćinstvo, paziti na starije ni brinuti se imaju li djeca što jesti i gdje spavati. Ne mora obavljati teške fizičke poslove, ni u polju ni u moru. Jedina mu je obaveza paziti na djecu i nešto skuhati.
-Negdje drugdje njega bi zvali ženom. (str. 396.)

Toliko je ljepote u njihovim odnosima, u međusobnom poštovanju, čuvanju, razumijevanju… Ako želite vidjeti što znači boriti se, braniti se, bojati se. Što znači raditi, voljeti, trpjeti, truditi se… Uzmite Otok morskih žena. Ljepota onoga što doista znači žena natjerat će vam suze na oči.

Posveta moru

Otok morskih žena jedinstvena je posveta moru.

More jest bolje od majke. Majku možete voljeti, ali ona bi vas ipak mogla napustiti. More možete voljeti ili mrziti, ali ono će zauvijek biti tu. Zauvijek.
More je bilo središte njezina života. Davalo joj je i uzimalo od nje, ali nikad je nije napustilo. (str. 101.)

More je još jedan lik, i to glavni. More hrani cijeli otok. More je život i smrt. Majka i neprijatelj. Ali da ga nema, ne bi bilo ni haenyeo. Ne bi bilo njihovih muževa ni djece. Ne bi bilo novca, ne bi bilo škole. More je sve.

U moru je bilo čudesno. Dolje. Gore. Sumbisori. Dolje. Gore. Sumbisori. Usredotočenost na izbjegavanje opasnosti, pronalaženje što više hrane i zaboravljanje svih problema s kopna, to je bio moj pravi život. (str. 358.)

Lisa See: Otok morskih žena

Hvalospjev prijateljstvu

I sad dolazimo do onog najvažnijeg. Svi osvrti na ovaj roman govore isto – ovo je priča o prijateljstvu. Naravno, jest, slažem se, prijateljstvo Young-sook i Mi-je proteže se cijelim romanom i iznimno je važna komponenta priče, ali… Ne znam. Meni je njihovo prijateljstvo bezvezno i ne bih rado imala takvu prijateljicu. Ni kao Young-sook ni kao Mi-ja. One se jesu beskonačno mnogo voljele, ali su isto tako bile i sebične, zavidne, nesklone međusobnom slušanju i pomaganju te iznimno nesklone oprostu. Ovo zadnje, u kontekstu romana, itekako razumijem jer sam i ja takva. Ni ja ne bih oprostila.

Boljelo me to što sam znala da se ne mogu promijeniti i ne mogu oprostiti, bila sam osuđena na gnjev i ogorčenost kao načine odavanja počasti onima koje sam izgubila. (str. 425.)

Iako su sva „nedjela“ na kraju objašnjena, ne mogu se oteti dojmu da je sve trebalo i moglo biti drugačije. Ipak, najemotivniji i najteži dijelovi romana Otok morskih žena proizlaze baš iz očekivanja prijateljica. I srca nam se lome kad ona nisu ispunjena. Zatim gorčina, zamjeranje, tuga, mržnja, ljubav, ponos, prkos… Sve se to kovitla u srcima ovih dviju nekad djevojčica i djevojaka, danas slomljenih žena.

Mi čitatelji puni smo razumijevanja. I osude.

Oči su nam pune suza. Ili možda samo meni…

Ovakva se priča rijetko čita. Roman ovako zahtjevan, a predivan.

Otok morskih žena, na kraju

Ovaj je roman toliko divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…

Young-sook misli: Mi smo živi mitovi, kojih će uskoro nestati. (str. 314.)

Puno sam toga naučila. Nisam imala pojma da postoje „morske žene“, nisam znala ništa o fascinantnom Jejuu niti njegovoj krvavoj povijesti. Uživat ćete u čitanju, vjerujte mi. Toliko će vas dirnuti sirova snaga tih žena, njihova gruba, od sunca pocrnjela lica, surovost njihovih života i osmijeh i pjesma s kojima su živjele.

Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena.

Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.

Lisa See: Otok morskih žena

Ostali naslovi ove autorice

Lisa See autorica je sljedećih romana:

  • Sniježnica i tajna lepeza
  • Zaljubljena Peonija
  • Djevojke iz Šangaja
  • San o sreći
  • Otok morskih žena
  • Ženski krug dame Tan.

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Otok morskih žena

Stilus knjiga

*Najdraži romani ikad:

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Taylor Jenkins Reid: Sedam muževa Evelyn Hugo

Kate Quinn: Aliceina mreža

Valerrie Perin: Svježa voda za cvijeće

Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove.

Objavljeno

Jodi Picoult: Da si barem tu

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Da si barem tu: ©Znanje

Prevela Morana Panjkota

jodi Picoult Da si barem tu

Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.

Putovanje

New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.

Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.

Galapagos 

Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…

Možeš li mi stisnuti ruku?
Možeš li micati prstima?
Znaš li gdje si? str. 198.

Dojam o djelu

Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.

Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne  i nepredviđene situacije.

Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.

Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.

Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.

Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.

Jodi Picoult Da si barem tu

O autorici

Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.

Gdje kupiti roman Da si barem tu

Znanje

Objavljeno

Chris Carter: Genesis

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica romana Genesis: ©Sonatina

Preveo Nebojša Buđanovac

Chris Carter: Genesis

Genesis

Kad detektiv Robert Hunter iz Jedinice za ultranasilne zločine biva pozvan na najnovije mjesto zločina, jasno mu je da ima posla s manijakom.

„Detektive Hunteru… Vjerujete li da postoji sotona? … Razlog zbog kojeg vas to pitam, detektive Hunteru, jest taj što, ako ne vjerujete… možda se predomislite kad dođete ovamo.“ (str. 20.)

Mlada je žena ubijena na toliko brutalan način da su i Robert i njegov partner Garcia sigurni da imaju posla s psihopatom i, vrlo vjerojatno, serijskim ubojicom.

Dobro je poznata činjenica da serijski ubojice s vremenom sve više razrađuju svoje metode, eskalirajući kako postaju sve sigurniji u sebe. Prvi zločini, bili oni umorstva ili ne, obično su pomalo neuredni… uglavnom impulzivni i loše isplanirani. Vrlo, vrlo rijetko bi neki ubojica prešao izravno iz faze „bez umorstva“ do nečeg sofisticiranog i dobro isplaniranog poput onoga što su vidjeli u onoj kući. Kad bi se to dogodilo, obično je bio pokazatelj teške poremećenosti kod počinitelja. (str. 36.)

Uskoro se dogodi drugo, pa i treće ubojstvo. Detektiv Hunter shvaća da ima posla s ekstremno discipliniranim, ekstremno okrutnim i isto tako nasilnim serijskim ubojicom koji ni pred čim ne preže kako bi ostvario svoj cilj.

Koji je to cilj detektivima je još uvijek nepoznato, ali svjesni su da ubojicu moraju što prije zaustaviti jer zločini postaju sve gori, teži, stravičniji…

Tad je napokon shvatila da nije sama u kući.
Skriveno u tami njezina hodnika, između vrata i okvira, smiješilo joj se nečije lice. (str. 13.)

Ubojica bira različite žrtve, muči ih, sakati i lišava života na drugačije načine. Ipak jedno mu je isto – modus operandi.

Jedan – strah.
Dva – hvatanje.
Tri – poruka/poema.
Četiri – mučenje.
Pet – umorstvo.
Šest – priprema scene.
Sedam – posljedice. (str. 327.)

Od početnog straha do završnih posljedica, okrutni psihopat sije strah ulicama Los Angelesa. A onda detektiv Hunter uočava uzorak…

Novo, novo, novo

Genesis je najnoviji roman Chrisa Cartera, dvanaesti iz serijala o detektivu Robertu Hunteru. Ako dosad niste čitali, a nemate ništa protiv krvoločnog nasilja od kojeg se ledi krv u žilama, navalite!

Hunter se morao složiti. Kao dio Jedinice za UZN (ultranasilne zločine) losanđeleske policije, on i Garcia progonili su ubojice čija okrutnost kao da nije bila od ovoga svijeta.
Ovaj ubojica nadmašio je sve njih. (str. 233.)

Slučajevi detektiva Huntera uvelike su slični onima koje opisuje i Karin Slaughter, samo kod nje imamo još taj fini sloj emocija koji ovdje ipak izostaje. U ovom se serijalu ne vezujemo pretjerano uz likove, no uživamo u istrazi i Hunterovom lovu na ubojicu.

Nije vjerovao u predosjećaj, proročanstva, viđenje budućnosti ili kako su već ljudi to željeli nazivati. Nije vjerovao ni u to da će, posjetivši sam mjesto zločina, nekako dobiti vizije onoga što se zapravo dogodilo na tom mjestu. Ono u što jest vjerovao, za što je znao da postoji, bilo je zlo… ono ljudske vrste… A zlo je katkad ostavljalo za sobom tragove. (str. 42.)

Chris Carter: Genesis

Otkad sam prvi put (prije više od deset godina) pročitala prvi nastavak iz serijala, Ubojica Krucifiks, znala sam da ću ga čitati do se god bude objavljivao.

Zašto ga volim, pitate se? Zato što volim da su trileri takvi. Užasni, nasilni. Volim da me šokiraju i ostave u tišini. Volim se prestrašiti i zapisati o smislu življenja među ljudima koji su sposobni za najgore opačine…

Genesis – i ljubav se nastavlja

Ako vam treba još uvjeravanja, reći ću i da su poglavlja kratka i vrlo efektna. Brzo se čitaju, lako ih je razumjeti. Završavaju točno kada je najbolje i tjeraju vas dalje i dalje i dalje. Priču pratimo iz Hunterove perspektive, tu i tamo iz ubojičine te iz perspektive žrtvi – a upravo su ta poglavlja najjezivija. Znamo da će im se nešto loše dogoditi, nešto gore od lošega. A ni mi ni oni sami ništa ne mogu promijeniti. Smrt je njihova sudbina.

Moram vas upozoriti, ako se grozite ili gadite zornih opisa mučenja i smrti, ova priča onda nije za vas. Ako pak uživate u dobrom ubojstvu (mislim ovo na najnormalniji mogući način, ja sam jedna od tih), Genesis je štivo za vas!

Čitala sam je na plaži i ujutro uz kavu i savršeno mi je odgovarala u vrućim, ljetnim danima. Ne mogu reći sad baš da me opustila, nije za to ni napisana, ali uvukla me u svijet istrage, u igru mačke i miša. Autor izvrsno ulazi u glavu ubojice i detaljno nam obrazlaže razloge svih tih zastrašujućih, pomalo i morbidnih smrti. Kraj je predobar, svako je slovce na mjestu. I najbolje od svega, sve to nasilje, nažalost, sjeda na svoje mjesto i dobiva smisao.

Moramo se zapitati, što bismo mi napravili na mjestu ubojice? Možemo li opravdati sve to zlo? Rađa li doista zlo još veće zlo ili postoji način da se krug zatvori?

Pročitajte Genesis, razmislite.

Uživajte u jedinstvenom doživljaju romana Chrisa Cartera.

Chris Carter: Genesis

Ostali naslovi ovog autora

Chris Carter jedan je od mojih omiljenih autora trilera. Rođen je 1965. godine u Brazilu, a nakon srednje škole preselio se u SAD gdje je studirao forenzičku psihologiju. Radio je kao kriminalistički psiholog za državno odvjetništvo i u njegovim se romanima itekako vidi da znao o čemu govori kad opisuje nasilne zločine i psihologiju zločinaca.

Bavio se i glazbom te nakon što je tako proputovao svijet, posvetio se pisanju knjiga. Njegov serijal o detektivu Robertu Hunteru postigao je svjetski uspjeh, a broji sljedeće nastavke:

  1. Ubojica Krucifiks
  2. Krvnik
  3. Noćni vrebač
  4. Kipar
  5. Jedan po jedan
  6. Zlotvor
  7. Ja sam smrt
  8. Pozivatelj
  9. Galerija mrtvih
  10. Lov na zlotvora
  11. Krvlju zapisano
  12. Genesis
  13. U predvorju smrti.

Gdje kupiti roman Genesis

Sonatina

Objavljeno

Sebastian Fitzek: Nećeš stići kući

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nećeš stići kući: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Nećeš stići kući – općenito

Toliko je različitih mišljenja vezanih za ovu knjigu koja kreću od oduševljenja do totalnog razočaranja, tako da vas molim da svakako pročitate knjigu kako biste stvorili vlastiti sud.

Što se mene tiče, roman Nećeš stići kući, koji se brzo čita i gradi napetost na stalnoj granici erupcije, bio je tolika zbunjoza da sam se vraćala romanom naprijed-natrag da vidim jesam li nešto krivo shvatila. Na kraju sam bila potpuno iscijeđena, da ne kažem izblesirana, pa ako je Fitzeku bio cilj izbezumiti čitatelja, u mom je slučaju to u potpunosti uspio.

Jules

Jules Tannberg volontira na telefonskoj liniji za žene koje se same vraćaju kući u kasnim večernjim satima. Služba je osmišljena kako bi bila potpora uplašenim ženama te kako bi im pružila osjećaj sigurnosti na samotnom putu do kuće. Jules je odradio stotine ovakvih poziva, ali večeras samo radi uslugu prijatelju kojem je trebala zamjena.

Činilo se da je to jedna sasvim obična večer, ali žena s kojom je upravo na liniji ima sasvim druge probleme. Želi si oduzeti život. Tako započinje roman Nećeš stići kući.

Ja bih si sada rado oduzela život. Nadam se da se ne ljutite, ali to će mi bolje uspjeti ako prekinem razgovor. str. 61.

Klara

Klara je udana za muškarca koji je psihički, fizički i seksualno zlostavlja. Nemoćna je oduprijeti se suprugu Martinu koji je tuče, maltretira i ponižava na izrazito sadistički način. Klara se boji da će, ako ode od supruga koji je u javnosti percipiran kao vrlo ugledan građanin, ostati bez djeteta. Tako rastrojena, upada u ralje takozvanog Kalendarskog ubojice koji joj daje ultimatum: ili će do određenog datuma ubiti mizoginog idiota od supruga ili će sama umrijeti. Kalendarski ubojica, nakon što ubije svoju žrtvu, koristi njezinu krv te na zidu ispisuje datum sljedećeg ubojstva.

Odluka je na Klari.

Ako do tridesetog studenog ne uspiješ okončati brak sa svojim suprugom, ja ću te ubiti čim svane dan. str. 266.

Dojam o djelu Nećeš stići kući

Ono što je sigurno, Nećeš stići kući jezivi je triler. Atmosferičan, s dosta zvukova, olfaktornih halucinacija te predmeta koji se pojavljuju pa nestaju; jezive, hladne i distancirane okoline koja ne sudjeluje u samoj priči ničim osim što služi kao kulisa za radnju koja je poprilično zbrkana, na trenutke i potpuno kaotična. Tko su negativci, osim supruga i njegovih prijatelja koji seksualno iskorištavaju Klaru, radi li se o jednom ili više ubojica, sve su to pitanja koja si postavlja čitatelj. I ne bi bio problem da su događaji logički povezani, ali ne, skokovi između Julesovog privatnog života, Klare i Kalendarskog ubojice, traljavi su i nepovezani što mi je izazivalo teškoću u praćenju radnje i nemalu frustraciju.

Unatoč svemu, Nećeš stići kući nije loše zamišljena knjiga. Autor je imao sve: Službu za pomoć, rastrojenu, izmaltretiranu ženu, nasilnog muža, ubojicu koji je sa svime upoznat. I sve je to na neki način uprskao pomiješavši radnju u jedno nerazmrsivo klupko.

Ono što bih ja spomenula kao bitno jest postojanje službe za pomoć zlostavljanim ženama. Ona u Njemačkoj uistinu postoji te služi za borbu protiv obiteljskog nasilja, naročito prema ženama, koje je Fitzek akcentirao u knjizi.

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Mene se radnjom sama knjiga nije dojmila, što ne znači da nekome neće biti odlična. Neke su mi scene Karlinog zlostavljanja bile preintenzivne, brutalne i teško probavljive. Ali, ako stavimo po strani Karlu kao glavni lik, namjera pisca da skrene pozornost na sudbine zlostavljanih žena diljem svijeta vrlo je vrijedna.

Dakle, ako volite efekt šoka i nagle preokrete u kojima ništa nije onako kako se čini, Nećeš stići kući knjiga je za vas.

Jesam li ja na kraju sve to samo umislio? str. 128.

Ako želite pročitati još koji roman Sebastiana Fitzeka, pogledajte na našu recenziju romana Zatvorenik.

O autoru

Sebastian Fitzek, rođen 1971., najuspješniji je njemački autor psiholoških trilera. Od njegova debitantskog romana Terapija (2006.), svi su mu romani na vrhu lista bestselera. Njegove knjige sada su objavljene u trideset šest zemalja i poslužile su kao osnova za međunarodne filmske i kazališne adaptacije. Sebastian Fitzek bio je prvi njemački autor koji je dobio Europsku nagradu za kriminalističku fikciju. Nećeš stići kući njegov je posljednji roman preveden kod nas.
Živi u Berlinu.

 Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ira Levin: Rosemaryna beba

Nakladnik: Vorto Palabra, 2025.

Naslovnica romana Rosemaryna beba: ©Vorto Palabra

Prevela Martina Pranić

Ira Levin: Rosemaryna beba

Rosemaryna beba – savršen dom

Rosemary i Guy Woodhouse mladi su imućni par koji traži savršeno mjesto za život i osnivanje obitelji. Guy je stariji. Glumac je i premda dobro zarađuje, još se nije dogodila ona savršena uloga koja bi ga lansirala u zvijezde. Nekako uvijek netko drugi dobije tu glavnu ulogu…

Rosemary je veoma, veoma mlada. U supruga gleda s divljenjem i beskompromisnom vjerom. Želja joj je imati savršen dom i u njemu točno troje savršene djece. Ipak, čini joj se da Guy stalno odgađa djecu…

Kad pronađu prvo s njezina popisa – savršen stan u starinskoj zgradi Brafmord, sreći supružnika Woodhouse nema kraja.

„Ne znam jeste li svjesni … ali zgrada Bramford bila je početkom dvadesetog stoljeća na vrlo lošem glasu.“ (str. 25.)

Iako ih prijatelj Hutch dobronamjerno i u šali pokušava upozoriti na zloglasnost te zgrade, njih se dvoje ne obaziru.

„Ne pokušavam reći … da ćete se useliti u Bramford i da će vam ba glave pasti glasovir, da će vas pojesti neke usidjelice ili da ćete se pretvoriti u kamen. Samo kažem da postoje i određene okolnosti koje treba uzeti u obzir, povrh razumne najamnine i kamina koji radi: ta zgrada ima visoku stopu neugodnih incidenata.“ (str. 28.)

I uskoro su useljeni!

Susjedi su uglavnom simpatični starčići i svi im žele dobrodošlicu.

A ponajviše supružnici Castevet. Toliko su prijateljski nastrojeni da to nije normalno. Ili u ovoj zgradi jest?

Rosemaryna beba

Da vas ne zamaram uzrocima, načinima i razlozima, Rosemary je uskoro trudna!

Juhu, prvo od njezine troje savršene djece već je u trbuhu! Naivno misleći da joj žele dobro, objeručke prihvaća pomoć Castevetovih.

Dok ju je privjesak škakljao između grudi, na prstima se vratila do kreveta i uvukla se unutra. Navukla je pokrivač i, sklopivši oči, položila glavu na jastuk. Ležala je duboko dišući i ubrzo zaspala, a ruke su joj na trbuhu štitile embrij duboko u njoj. (str. 139.)

Trudnoća je neobična, a koja nije?

Bol se pojačao. postao je tako neumoljiv da je nešto u Rosemary popustilo – njezina sposobnost da se odupire i uopće se prisjeća osjećaja dobrobiti – tako da je prestala reagirati, prestaa je spominjati bol… Dosad je bol bio nešto u njoj; sad se ona našla u njemu; postao je sama atmosfera, prolazak vremena, cjelina njezina postojanja. Tako otupjela i iscrpljena, počela je više spavati i više jesti – osobito mesa koje je praktički sirovo. (str. 173.)

Pogotovo kad je liječnik uvjerava da je sve u najboljem redu.

Ipak, Rosemary će vrlo brzo shvatiti da joj nisu svi prijatelji i da joj svi ne žele dobro.

U ludoj završnici ovog romana, naučit ćemo kako se majčina ljubav nešto najjače na svijetu. I kako ljudskoj ludosti nema kraja…

Književni i filmski klasik

Još otkad sam pogledala film Rosemaryna beba i automatski se u njega zaljubila (stvarno, ali stvarno volim horore u svakom obliku), želim pročitati roman prema kojem je nastao. I tko zna bih li ga ikada i pročitala da Vorto Palabra nije odlučio ovom književnom klasiku podariti novo ruho.

Poslano – primljeno – pročitano! U roku keks!

Stil pisanja vrlo je jednostavan, rečenice su kratke i jezgrovite. Nema tu bespotrebnih opisa i naklapanja, mada i da ih ima, ne bih se ljutila. Jezik je također jednostavan, rečenice nisu kićene, ali apsolutno sve je rečeno.

Roman je žanrovski jako neobičan, premda stalno ponavljam da je horor. Ono što trebate znati jest da u ovom romanu zapravo ništa nije eksplicitno strašno. Sve je prikriveno, sve može biti i ne mora. Strah je stvoren atmosferom. Otkad saznaje da je trudna, sve oko Rosemary je tjeskoba i bol. Njezini su susjedi toliko naporni, radnja se odvija gotovo isključivo u zatvorenom prostoru pa ambijent zrači klaustrofobijom, neugodom, lošim predosjećajem. Rosemaryna naivnost izvrsno je dočarana i u potpunoj suprotnosti s prepredenošću njezinih susjeda, ali i ne samo njih.

Ovaj nas roman uči da su prijateljska lica često fasada, da je jedina bezuvjetna ljubav ona majčina (nažalost?) te da normalni ljudi jednostavno nisu (toliko) srdačni. 

Ira Levin: Rosemaryna beba

Između sna i jave

Baš kao što na koricama piše, cijeli je roman između sna i jave. Ako zanemarimo film, koji je ipak ponešto rezolutniji u onome što se jest, a što nije dogodilo, mi doista ne znam što je san, a što java. Koliko se radnje zbiva u Rosemarynoj glavi, a koliko u stvarnosti? Na primjer, glasovita scena u kojoj je začeta Rosemaryna beba. Moramo se zapitati, koliko je toga bilo stvarno? Pa još i taj kraj… Uf…

Ovo je jedna od onih knjiga koju je teško opisati običnim riječima. Jednostavno, moćna je. Moćna u svojoj atmosferi snovitosti i nezemaljskoga. U atmosferi zla koja je prisutna, ali nedefinirana. U ozračju straha, straha majke za dijete, a potom i za vlastiti život.

O kraju imam mnogo toga za reći, ali neću. Ako niste gledali film, navalite na roman! Želim da ga doživite u cijeloj njegovoj punini.

Rosemaryna beba jedan je od onih romana koji neće biti nešto najbolje što ste pročitali, ali zrnce njega ostat će u vama dok god ste živi.

Od mene preporuke!

Ostali naslovi ovog autora

Ira Levin (1929.-2007.) bio je američki pisac, najpoznatiji po romanu Rosemaryna beba, remek-djelu horora koji uspijeva, bez praktički ijedne kapi krvi, do kosti prestrašiti svakog čitatelja. Ovaj autor stravu gradi jezivom atmosferom i izvrsnom psihologijom likova.
Neki njegovi romani, a sigurno ste čuli bar za još jedan, jesu Stepfordske supruge, Momci iz Brazila, Smrtonosne zamke…

Napisao je čak i nastavak romana Rosemaryna beba, koji kod nas nije preveden, a zove se Son of Rosemary. Na Goodreadsu piše da je preloš.

Evo i trailera za film snimljen prema ovom romanu, u režiji Romana Polanskog. Film je to koji vjerno prenosi paranoju i tjeskobu svog književnog predloška te do dana današnjeg ostaje jedan od najboljih horora ikad snimljenih.

Gdje kupiti roman Rosemaryna beba

Vorto Palabra, web shop Znanje

Objavljeno

Samuel Bjork: Otok vrana

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Otok vrana: ©Znanje

Preveo Luka Miličević

Samuel Bjork Otok vrana

Nakon prve knjige Putujem sama, Otok vrana najbolja mi je Bjorkova knjiga. Otok vrana pravi je nordijski noir, a opet nije tako mračna i puna bizarnih detalja kao Vuk ili Dječak koji je volio jelene.

U ovoj knjizi autor se iz gradskog miljea seli na slikoviti otok Hidru (što je i naslov originala) uz norvešku obalu u blizini Trondheima. Živopisnost otoka, lokalna zajednica koja se dobro poznaje, uvježbani tim istražitelja, sve je to pridonijelo dobrom osjećaju uz čitanje ove knjige. Knjiga me nije iznevjerila. Otok vrana uistinu je dobar roman.

Hidra

Kako joj je predah od osobnih trauma i policijskog posla bio veoma potreban, Mia se povukla na slikoviti otok Hidru u nadi da će pronaći mir. Otok je osvojio ljepotom prirode i ljudima koji su jako međusobno povezani, ali i pričama koje otok prenosi. Već po dolasku, Mia čuje priču o dječaku Jonathanu koji je netragom nestao prije tri godine. Tada je otočka zajednica poduzela sve da se dječak pronađe, ali bez uspjeha. Uskoro se Jonathanovo ime ponovno spominje.

Četiri mogućnosti:
Jonathan je doživio nesreću.
Jonathan je ubijen.
Jonathan je otet i mrtav je.
Jonathan je otet i živ je. str. 53.

Vrane

Na oltar mjesne crkve netko je objesio tri mrtve vrane, a Jonathanovo je ime ispisano krvlju u brodici na obali. Tu je pronađeno tijelo brutalno ubijene tinejdžerice Jessice Bakken. U isto vrijeme, Mia dobiva zamolbu mlade Sofije, Jonathanove prijateljice, da istraži Jonathanov nestanak.  Mia prihvaća zadatak, ali postepeno shvaća da su slučajevi povezani i uključuje Holgera u istragu. Holger i Mia ponovno se ujedinjuju i istražuju slučajeve. Napetost na otoku raste, a pritisak da se slučajevi riješe sve je veći. Mia i Holger Munch ubrzo otkrivaju da naizgled idiličan otok krije daleko više mračnih tajni koje neki lokalni stanovnici vješto skrivaju.

Promatračnice za ptice.
To mu se činilo kao najbolje mjesto za čekanje. Iz počiniteljeve perspektive.
str. 377.

Dojam o djelu

Otok vrana vrlo je dobro strukturirana priča. Nije brze radnje, napetost se gradi postupno kako s vremenom upoznajemo stanovnike i odnose u maloj otočkoj zajednici. Sporedni su likovi kompleksni i nijedan nije napisan plošno, kao uostalom ni likovi istražitelja. Mia i Holger standarno su dobri, s iznimkom što je u ovom romanu Mia znatno omekšala, kao da se pomirila sa sudbinom, ne razmišlja više o suicidu i žalu za sestrom kao u prethodnim romanima. Nestali dječak, a zatim ubijena tinejdžerica, zaokupljaju u potpunosti Mijinu pažnju. Holger je, kao i uvijek, sklon pomoći Miji bez obzira na to bio na dužnosti ili ne.

Radnja je dosta realistična i podsjeća na ambijent iz najboljih skandinavskih serija. Mia i Holger moraju se snaći u labirintu skrivenih tajni, duboko zakopanih. U radnji ima i malo okultnih, misterioznih znakova te poslanica iz Biblije koje su samo mistični touch na događaje na otoku Hidru.

Simbolika vrana kao vjesnika smrti daje nagovještaj nečeg zlosutnog i misterioznog. Uz to, autor koristi udaljenost i i izoliranost otoka prekrivenog maglom kao lirsku metaforu, kako bi naglasio unutarnje stanje same Mije pri dolasku na otok. Mijina su razmišljanja jako introspektivna i emocionalno nabijena. Nakon nekog vremena, Mia se malo pomalo psihički stabilizira u kontaktu s lokalnom zajednicom. Vlastitu emocionalnu zbrku ostavlja po strani i baca se na rješavanje nestanka dječaka, a zatim i smrti tinejdžerice.

Knjiga je dosta opširna, gotovo petsto stranica, ali to ne osjećate jer ste lako uvučeni u radnju. Poglavlja su kratka i drže pažnju pa samo čitanje stvarno ne predstavlja problem.

Opisi otoka jako su lijepi tako da možete mentalno putovati na udaljeni norveški otok, zamišljajući ljepotu i intenzitet prirode na izoliranom otoku koji predstavlja mali ornitološki raj.

Što se tiče samog autora, zanimljiva mi je njegova usredotočenost, da ne kažem opsjednutost životinjama koje su uvijek personifikacija određenog značenja. U ovoj knjizi to su vrane, a u prethodnima sova, vuk, jelen.

Ako želite čitati i druge Bjorkove knjige, stavljam redom kod nas prevedene:

Samuel Bjork Otok vrana

O autoru:

Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Oien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha, a Otok vrana njegov je najnoviji roman u izdanju nakladničke kuće Znanje.

Gdje kupiti roman Otok vrana:

Znanje

Objavljeno

Liane Moriarty: Jedan tren

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Jedan tren: ©Mozaik knjiga

Prevela Ira Martinović

Liane Moriarty: Jedan tren

Jedan tren

Što biste napravili da znate točan datum svoje smrti? Biste li nešto promijenili ili biste nastavili po starom? Biste li povjerovali osobi koja vam govori kada ćete umrijeti? Ili biste se odlučili za racionalniji pristup svemu tome? Biste li zaključili da su sve to vještice, vračevi, praznovjerje, besmislice? Ili biste dopustili mogućnost da će vas smrt, baš takva, zadesiti baš tada?

Racionalan dio uma kaže: Besmislice! Podsvijest kaže: A što ako je istina?
Katkada to ovisi o dobu dana. Osobu koja se prezirno podsmjehuje na suncu, u mrkloj noći može probuditi uznemireno tutnjanje srca. (str. 97.)

Baš se to dogodilo iznerviranim putnicima na letu iz Hobarta za Sydney. Let je kasnio, svi su bili živčani. Mlada majka s dvoje nemirne, uplakane djece. Jedan tata koji je upravo shvatio da nema šanse stići na kćerkinu školsku predstavu. Tek vjenčani mladi par na putu za medeni mjesec. Postariji supružnici koji planiraju mirovinu ispuniti brojim putovanjima. Stjuardesa kojoj je ovo definitivno najgori rođendan u životu…

Vjerojatno se to i vama dogodilo barem jednom u životu. Imali ste predosjećaj. Točno ste znali što će se dogoditi prije nego što se dogodilo. … Slutili ste da će se toga dana dogoditi nešto užasno ili prelijepo, i dogodilo se. (str. 230.)

A onda, taman kad se činilo da napokon sve ide po planu, sredovječna gospođa, ni po čemu posebna izgleda, počne im proricati kada će i od čega umrijeti.

Život svakog putnika s tog leta bit će nepovratno promijenjen…

Jedan tren i – gotovo

Kad postarija gospođa s vrlo malo takta putnicima prorekne kada će i kako umrijeti, neki su šokirani, a neki cinični. Oni kojima je predviđena smrt u devedesetima zadovoljni su i mirni, no onima kojima je rečeno da će umrijeti za godinu ili dvije nije svejedno.

Vjerovati ili ne vjerovati?

I svima bi bilo lako ignorirati gospođine (sumanute) riječi da nam Jedan tren ne pokazuje i sve ono što je bilo nakon kobnog leta.

Jer vidite, neke su se smrti počele ostvarivati…

Jedna je slučajnost, zar ne? Iznimka. No što su tri točno predviđene smrti?

Svi mi zamišljamo raznorazne užase. Na neki način se pripremamo, na neki način se štitimo: ako zamislim, sigurno se neće dogoditi.
Ali tako vam je to u životu: mogu se ostvariti i najluđi snovi i najgore noćne more. (str. 469.)

Liane Moriarty: Jedan tren

Kako se braniti od zacrtane nam sudbine? I dok neki napokon život uzimaju u svoje ruke, drugi su u strahu i nevjerici.

A tu je i onaj najzanimljiviji dio. I sama nam „proročica“ priča svoju priču.

Upoznajući nju, njezin život od najranijeg djetinjstva do danas, saznajemo što ju je oblikovalo u osobu koja sjeda na let Hobart-Sydney. Poglavlje po poglavlje, pratimo što ju je dovelo toga da zatvori oči, uperi prst u svoje suputnike i kaže: „Očekujem smrt…“

Nikad ne znate koje će vam biti posljednje riječi, pa bi bilo najbolje da ih sve pomno birate. (str. 254.)

Možemo li promijeniti svoju sudbinu?

Liane Moriarty autorica je koju jako volim pa sam odmah znala da će mi se roman Jedan tren svidjeti, više ili manje. Nisu joj djela uvijek iste kvalitete, ali ne mogu poreći svoje uživanje u dirljivim, potresnim, emotivnim ljudskim sudbinama koje nam podastire svojim jednostavnim, a opet efektnim rečenicama. 

Ovom sam romanu u dnevniku čitanja dala peticu. Možda me uhvatio u krivom (pravom) trenutku. Možda su mi emocije divljale dok sam čitala, ali, ljudi… Kad se sve sudbine na kraju povežu u jednu veliku cjelinu… Da, jesam, pustila sam suzu.

Mislim da je moja majka bila u krivu. Možete se boriti protiv sudbine. …
Možda neće pobijediti sudbinu, ali trebali  biste barem pokušati. (str. 177.)

Jedan tren stvarno je klasična Moriartyca pa ako je inače volite, navalite i na njega. Vjerujem da ćete uživati u svakoj rečenici.

Nije mi bio predug iako ima petstotinjak stranica. Poglavlja su kratka i brzo se čitaju, a sve nešto znači, iako ne ono što isprva pomislite. Unatoč temi koja koketira s onostranim, fantastičnim, radnja je čak i napeta, a čitatelji se neprestano pitaju: Možemo li predvidjeti sudbinu? Možemo li promijeniti sudbinu?

Jedan tren roman je za sve nas koji volimo pametne, tople i zanimljive ljudske priče. Priče koje nas tjeraju na razmišljanje i na postavljanje pitanja.

Što bismo napravili kad bismo znali da nam je ovo zadnja godina života?

Što biste vi napravili?

Hoćemo li prihvatiti sudbinu ili se boriti?

Uskočite u roman i prepustite se čaroliji. Jer, znate, jedan tren sasvim je dovoljan da se sve stubokom i zauvijek promijeni.

Liane Moriarty: Jedan tren

Ostali naslovi ove autorice

Liane Moriarty australska je autorica poznata po svojim naslovima:

Pročitala sam skoro sve naslove Liane Moriarty – i dalje mi je najdraža Sve što je Alice zaboravila. Klikom na naslov u popisu saznajte što me u tom romanu toliko oduševilo i taknulo u srce.

Naravno, i ostali su romani više-manje odlični i svakako vam ih najtoplije preporučujem.

Gdje kupiti roman Jedan tren

Mozaik knjiga

Objavljeno

Tess Gerritsen: Špijunska obala

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Špijunska obala: ©Mozaik knjiga

Preveo Mladen Jurčić

Tess Gerritsen Špijunska obala

Kako je nastala Špijunska obala? To je pitanje koje izaziva znatiželju kod većine čitatelja Tess Gerritsen. Autorica je u nekoliko intervju objasnila zašto je odlučila pisati roman o grupi umirovljenih špijuna. Prvo, oduvijek je zanimaju trileri, a do sada su akteri uvijek bili ljudi u naponu snage, mlađe životne dobi. Stoga se autorica zapitala što je s onima koji su nekad bili aktivni, a sad su umirovljeni, ali “sive ćelije”, da parafraziram Agathu Christie, još im itekako rade.

Drugo, autorica je u krugu prijatelja doživjela tragični događaj koji je počinila njoj bliska osoba kojoj je vjerovala. To joj je iskustvo osvijestilo da nikad ne znaš koji su okidači da netko počini neku strašnu stvar.

Maggie

Kad se bivša špijunka Maggie Bird povukla u primorsko seoce Purity u Maineu, namjera joj je bila bezbrižno provoditi umirovljeničke dane. Briga o kući i vrtu te uzgoj pilića jedine su Maggiene preokupacije. Međutim, jednog dana na njezinom prilazu osvane neidentificirano žensko tijelo. Maggie zna da je to posjetnica iz starih vremena kada je radila kao špijunka.

Znam gdje živiš, Maggie. Uvijek se mogu predomisliti. str. 347.

Martini Club

Maggie shvaća da je burna prošlost sustižete. Povjerava svoje sumnje umirovljenim prijateljima okupljenim oko književnog kluba zvanog Martini Club.
Mreža puna tajni, laži i opasnosti koja je bila dio Maggienine prošlosti brzo se odmotava i širi na više mjesta diljem svijeta – od Bangkoka do Istanbula, od Londona do Malte.

Misterij ubijene žene priča priču koja je daleko izvan okruga malog Puritya u kojem Maggie živi. Shvaća to i mlada istražiteljica Jo Thibodeau, kojoj su Maggie i njezini prijatelji jednako sumnjivi kao i ubijena žena na Maggienom prilazu.

Jo započinje istragu, ali Martini Club je uvijek za jedan korak ispred.

U tim glavama punim sijedih vlasi svakako je skrivena prava riznica tajni što ih neće podijeliti s njom. str. 276.

Dojam o romani Špijunska obala

Špijunska obala autoričin je 31. roman. Tess Gerritsen, nakon uspješnog serijala kriminalističkih romana o detektivki Rizzoli i forenzičarki Isles, predstavlja novi serijal za sve ljubitelje špijunskih intriga s neočekivanim preokretima.

Lik Maggie Bird, ironičan i umoran glas iskustva, autorica će iskoristiti i u budućim romanima.

Špijunska obala šarmantan je roman koji čitate s osmijehom na usnama, bez obzira na ozbiljnost sadržaja.  Grupa umirovljenih operativaca CIA-e koja rješava zločine iz ugodne atmosfere književnog koktel kluba apsolutna je poslastica izašla iz pera Tess Gerritsen.

Radnja je dobro tempirana, osmišljena, s ravnotežom napetosti, akcije i misterije uz duhovite i pomalo ironične upadice samih aktera, umirovljenih istražitelja.

Knjiga se prebacuje između različitih vremenskih linija i perspektiva, otkrivajući pozadinsku priču likova i događaja koji su doveli do sadašnje situacije.

Svidjelo mi se što knjiga govori o osobama treće dobi koje itekako imaju što ponuditi, pronicljivog su uma i inteligencije kojima pariraju mnogo mlađim likovima. Tema starenja koje je u opreci s godinama obrađena je na šarmantan, topao i vrlo pristupačan način.

Ova kombinacija humora, ironije i napetosti uistinu je osvježenje pa mi je Špijunska obala bila vrlo opuštajuće i zanimljivo štivo za vruća ljetna poslijepodneva. Veselim se novim romanima s Maggie Bird i prijateljima u glavnim ulogama.

Tess Gerritsen Špijunska obala

Ako želite, pročitajte osvrte na prethodne romane ove autorice:

Umri dvaput

Posljednji preživjeli.

O autorici

Tess Gerritsen jedna je od najčitanijih suvremenih autorica trilera. Do sada smo čitali Harem mrtvih duša, Vrt kostiju, Klub Mefisto, Samo prividna smrt, Dvojnica, Grijesi, Šegrt, Kirurg, Mjesto za ubijanje i Nijema djevojka. Prema njezinim romanima snimljena je i uspješna televizijska serija Cure na zadatku o inspektorici Jane Rizzoli i forenzičarki dr. Mauri Isles. Nove knjige su Poslušaj me, Znam tajnu, Umri dvaput i Posljednji preživjeli.

Gdje kupiti roman Špijunska obala

Mozaik

Objavljeno

R. F. Kuang: Žuta

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Žuta: ©Mozaik knjiga

Prevela Vesna Valenčić

R. F. Kuang: Žuta

Žuta*

Za početak, na brzinu ću objasniti naslov romana. Originalan naziv je Yellowface što označava osobu koja „boji lice žutom bojom kako bi se oponašao izgled osobe iz istočne Azije“. Ako se sjećate kontroverzi koje je jedne godine izazvala emisija Tvoje lice zvuči poznato, zbog bojenja lica natjecatelja u crno (blackface), onda znate da se takva praksa smatra uvredljivom i da je apsolutno treba izbjegavati.

Iako naslov Žuta funkcionira, voljela bih ipak da je naslov ostao vjerniji originalu jer tako bismo već na prvu znali dosta o tematici. Rasizam, dakako. Svojatanje istočnoazijske kulture. Pokušaj bijele osobe da se prikaže „žućom“, „azijskijom“. A sve radi novca, dakako.

Enough said. Idemo na sažetak.

Žuta i Bijela

Da bi ova priča imala smisla, na samom početku morate znati dvije stvari o Atheni:
Prvo, ona ima sve… Drugo, što je možda posljedica prvoga, gotovo uopće nema prijatelje. (str. 7.)

Kao što sama naratorica (potpuno nepouzdana, nemojte joj vjerovati) kaže – da bi ova priča imala smisla, morate znati dvije stvari. Prvo, Athena Liu je književna ikona. Mlada, lijepa, bogata, autorica bestselera. Napomenut ću i da je američka Kineskinja, bit će važno za kasniju priču. Svi žele biti Athena Liu. Drugo, June Hayward je najobičnija Amerikanka, da ne kažem bjelkinja. Ništa posebno lijepa, nimalo bogata. Njezin roman prvijenac prošao je prilično nezapaženo. E sad, zaplet. Athena i June su kao najbolje prijateljice. Nismo sigurni što Athena o tome misli, ali znamo da June ovu drugu ne doživljava prijateljicom. Smatra da je Athena arogantna i da se s njome druži samo jer je June neuspješna pa se tako naslađuje.

Zar ne želimo svi prijateljicu koja nikada neće dovesti u pitanje našu superiornost jer već zna da bi to bilo uzaludno? Nije li nam svima potreban netko prema kome se možemo odnositi kao prema vreći za boksanje? (str. 13.)

R. F. Kuang: Žuta

Novi život

Ali onda… Oh, ali onda, nakon jedne večere, Athena umire iznenada i pomalo grotesknom smrću pred Juneinim očima. Naša June, ta mala, slatka, ljubomorna June, toliko je šokirana i ožalošćena prijateljičinom smrću da krade njezin tek napisani, neobjavljeni rukopis o sudbini kineskih radnika u Prvom svjetskom ratu.

Kad malo dođe k sebi, počinje uređivati Athenin rukopis i zašto ne, preda ga izdavaču kao vlastiti. Pa što ako malo doradi vlastito ime i postane Juniper Song? Pa što ako se fotografira tako da je na prvu teško otkriti koje je rase?

Junein (Athenin?) roman postaje ogroman hit! Juniper Song nova je književna senzacija!

Cijelo vrijeme mislim: Uspjela sam. Jebeno sam uspjela. Živim Athenin život. Proživljavam izdavaštvo onakvo kakvo treba biti. Prešla sam onu nevidljivu granicu. Imam sve što sam ikada željela, a okus je doista onako slastan kao što sam uvijek zamišljala. (str. 40.)

Uskoro čitatelji shvaćaju da je roman Posljednja fronta možda ipak malo predobar. Nekako, kao da ima Athenin stil pisanja. Počinju internetski napadi i prijetnje smrću. Najgore od svega, June osjeća Athenin duh. Ne uspijeva ga se osloboditi i ne uspijeva pisati.

Athenin se duh zakvačio na mene, lebdi nad mojim ramenom, šapće mi u uho u svakom budnom trenutku mojega dana.
To me izluđuje. (str. 192.)

No kako će dokazati da je ona autorica Posljednje fronte ako ne može složiti ni jednu jedinu vlastitu rečenicu??

Naša mala June

Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, napisat ću još tristo (petsto?) i neka to bude to.

Ovako, sama naslovnica romana nije mi privlačna i mrvicu me čak odbijala. Međutim, nekako smo svi mi blogeri u isto vrijeme dobili roman i stalno sam ga viđala po mrežama. Naravno, kud svi, tud i ja, pa sam zgrabila žute korice Žute i pohitala na plažu. I u tom jednom sunčanju pročitala pola.

Nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!

R. F. Kuang: Žuta

Stil pisanja je savršen. Jednostavan, moderan, obojen crnim humorom i cinizmom. Točno ono što volim! Glavna je likuša užasna i pokvarena, ali u isto vrijeme toliko nekako ljudska da mi je (češće nego bih htjela) bila simpatična. Čak sam mrvicu i navijala za nju, iako je grozna osoba. Toliko je usmjerena na samu sebe i uvijek gleda vlastitu korist. I na kraju, vidjet ćete, njezin vječni optimizam i nepomućena samouvjerenost, koji u danoj situaciji djeluju groteskno, uvjerit će i nas čitatelje da će s našom June apsolutno sve biti u redu. Ta ima tisuću života…

Pisanje je ono najbliže pravoj čaroliji što imamo. Pisanje je stvaranje nečega ni od čega, to je otvaranje vrata u druge svjetove. Pisanje ti daje moć oblikovanja vlastita svijeta kad onaj stvarni previše boli. Ubilo bi me kad bih prestala pisati. (str. 219.)

Rasizam, ljubomora, krađa…

Žuta govori o toliko toga, a ima samo tristotinjak stranica. Rasizam, naravno. Imaju li bijelci pravo pisati o azijskoj prošlosti? Ako ne, zašto može obrnuto? Imaju li bijelci pravo izgledati ako Azijci? Ako ne, zašto može obrnuto? Što je sve rasizam, tko su rasisti? U mojoj je glavi bila prava pravcata zbrka…

Onda krađa. Ako nešto ukrademo, ali doradimo, koliko je toga naše, a koliko tuđe? Ako čitavo svoje stvaralaštvo gradimo na jednoj jedinoj rečenici koja nije naša… Koliko je to stvaralaštvo zapravo naše, a koliko pripada osobi od koje smo ukrali tu prvu rečenicu? Isuse, znači, vrtuljak u glavi!

Pisanje je tako samotna aktivnost. Nemate nikakvo jamstvo da ono što stvarate uopće nešto vrijedi, a svaki pokazatelj da zaostajete u utrci šalje vas u vrtlog očaja. Zadržite pogled na vlastitom papiru, kažu. Ali to je teško izvedivo kad vam pred nosom stalno lepršaju tuđi papiri. (str. 15.)

Svega ima u ovom romanu, i sve su nijanse. Teško je odlučiti što je pravo, a što krivo, pogotovo zato što nam June pripovijeda priču.

Ljudi uvijek ljubomoru opisuju kao nešto oštro, zeleno i otrovno. Neutemeljeno, kiselo, pakosno. No otkrila sam da se ljubomora kod pisaca više doima kao strah. (str. 15.)

Ona nam tumači samo svoje postupke i daje samo svoju perspektivu, a sklona je prikazivanju sebe kao žrtve. Onda ne znamo trebamo li joj i koliko vjerovati. Malo suosjećamo s njom, malo je mrzimo. Uglavnom, Žuta se čitavo vrijeme igra našom glavom, našim mislima, stavovima, moralom… Tisuću se puta zapitamo što bismo mi napravili. Najviše boli kad vidimo koliko smo slični June. Ili još gore, koliko smo od nje različiti.

Uglavnom, nisam sigurna jesam li uspjela dočarati koliko je ovaj roman kompleksan, začuđujući i nevjerojatan.

Od mene velike, velike preporuke!

R. F. Kuang: Žuta

Ostali naslovi ove autorice

R. F. Kuang autorica je svjetski poznate trilogije Rat makova (Rat makova, Zmajska republika, Plameni bog) te samostalnog, također veoma uspješnog romana Babel.

Nisam dosad čitala ništa od navedenog, ali trilogija me čeka na policama.
Nadam se da su joj svi tekstovi dobri poput romana Žuta jer ako je tako, čeka me prava uživancija.

Gdje kupiti roman Žuta

Mozaik knjiga

Sličan ovome romanu čini mi se onaj Hermana Kocha, Poštovani gospodine M. Razlika je u tume što mi se Žuta svidjela jedno tisuću puta više…

Objavljeno

Lars Kepler: Mjesečar

Nakladnik: Fraktura 2025.

Lars Kepler Mjesečar

Naslovnica knjige Mjesečar ©Fraktura

Prevela sa švedskog: Lana Momirski

Ako imate problema sa spavanjem ne čitajte Mjesečara. Naravno, ovo je šala, ali činjenica je da su ovaj put bračni par Alexandra Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril, autori poznatiji kao Lars Kepler posegnuli za malo istraženim poremećajem spavanja poznatijim kao somnambulizam kao okosnicom svog novog romana Mjesečar.

 Somnambulizam, odnosno mjesečarenje ubraja se u parasomnije, smetnje ponašanja koje se događaju tijekom spavanja. Mistika i doza tajnovitosti koji taj poremećaj nosi pokazali su se dobitnom kombinacijom zbog tanke granice između stvarnosti i noćne more koji je dvojac Lars Kepler vješto iskoristio.

Hugo

Uspavanog mladića budi policija u kamp-kućici punoj krvi i raskomadanih dijelova muškog tijela. Hugo Sand ima sedamnaest godina i ničega se ne sjeća. Ni što radi, ni kako je dospio tamo. Policija ga privremeno pritvori jer drugi svjedok ne postoji. Hugo je jedini osumnjičeni za ubojstvo muškarca. Otac dječaka, poznati književnik i njegova pomajka potvrđuju da Hugo pati od teškog poremećaja spavanja i da se liječi u uglednoj klinici.

Trebam li angažirati odvjetnika? Hugo ima samo sedamnaest godina, pretpostavljam da imam pravo znati zašto je moj sin uhićen.

Osumnjičen je za ubojstvo, odgovori policajka.str.26

Inspektor Joona Linna

Policija angažira inspektora Joona Linna da rješava slučaj. Instinkt mu govori da nije sve tako jednostavno. S obzirom da se Hugo ničega ne sjeća inspektor ga odluči podvrgnuti hipnozi kod svog prijatelja, stručnjaka za hipnozu, Erika Mariji Barka. Joona i Erik moraju uroniti u sjećanja mladog Huga kako bi otkrili istinu je li Hugo počinitelj ili svjedok. Međutim, dok je Hugo u pritvoru događa se novo zvjersko ubojstvo. Joona shvaća da se radi o serijskom ubojici. Rijetki preživjeli svjedoci spominju ženu sa sjekirom, a Joona gubi bitku s vremenom u nastojanju da hipnozom uđe u Hugov um kako bi saznao što je Hugo zapravo vidio.

Tvoja se sudbina pečati ovdje i sad. str.481.

Dojam o djelu Mjesečar

Mjesečar se temelji na neodređenom strahu o nepoznatom što je pisac vješto iskoristio. Mjesečarenje, pogotovo teški oblik koji izaziva noćne more idealna su pozadina ulazak u ljudsku podsvijest i vrlo su intrigantna tema za čitatelja.

Mjesečar je deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni. U ovom romanu susrećemo s inspektorom Joona Linnom ovaj put bez njegove najdraže suradnice Sage Bauer koja se oporavlja od posljedica posljednjeg slučaja. Jonna Linna je omiljeni Keplerov lik. Linna je preživio nebrojeno privatnih i poslovnih trauma, a njegov svijet je sumoran i tužan, ali to mu ne smeta da bude učinkovit. Premda je ponekad nešto sporiji u djelovanju, njegov um je poslovično britak i sklon uočavanju i najmanjih nesavršenosti u istrazi zločina.

Keplerov stil pisanja, kao i obično, podsjeća na vožnju u luna parku. Tempo je brz tempo, a sadržaj krvav i šokantan. Na momente Kepler u nekim dijelovima prelazi granicu pa vam se čini da gledate film koji je iz kriminalističkog prešao u horor i želite se pokriti dekom po glavi.

Knjiga je zarazna, ali na trenutak stvarno jeziva s puno krvavim detalja (ako to ne volite jednostavno preskočite). Ipak čitatelj je cijelo vrijeme svjestan da se radi o fikciji i da prati gotovo filmsku potragu za aktivnim serijskim ubojicom. Pitanje je samo: Što ga pokreće?

Mjesečar je na tragu ostalih Keplerovih romana. Ako ste strašljiviji, čitajte s upaljenim svjetlom. Ono što se nikako ne može osporiti je majstorski talent Keplera za stvaranje najnapetijih zločinačkih priča.

Lars Kepler Mjesečar

Ako vas je ova knjiga zainteresirala bacite pogled i na ostale Keplerove romane.

Lazar

Dvostruki čovjek

Pronaći ću ključ

O autoru

Alexandra Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila, autori su  koji pišu pod pseudonimom Larsa Keplera, Oboje autora imalo je uspješnu samostalnu spisateljsku karijeru prije upuštanja u pustolovinu pod imenom Larsa Keplera. Mjesečar je njihova deseta knjiga u serijalu Larsa Keplera o Jooni Linni.

Gdje kupiti:

Fraktura