U što ovoga časa vjerujem? „Vjerujem da ništa nije važno osim biti sretan“, rekla sam napokon. Sreća. Jednostavna kao čaša čokolade ili krivudava kao srce. Gorka. Slatka. Živa. (str. 161.)
Čokolada
Vianne Rocher i njezina šestogodišnja kći Anouk dolaze u francusko mjestašce Lansquenet-sous-Tannes, nošene nježnim proljetnim vjetrom i željom za promjenom.
Nitko nas ne gleda. Kao da smo nevidljive; odjeća nas odaje kao neznanke u prolazu. Uljudni su, tako silno uljudni, nitko ne zuri u nas. … Stanovnici Lansqueneta svladali su vještinu promatranja bez izravnog pogleda. Osjećam im oči poput daha na zatiljku, ne neprijateljske, začudo, ali ipak hladne. (str. 3.)
U centru gradića, preko puta crkve, otvara čokoladarnicu u kojoj prodaje najfinije slastice. Vianne ima i dar – ona je neka vrsta vještice, kao što je bila i njezina majka.
Znam koji su im omiljeni slatkiši. To je dar, profesionalna tajna, kao što vračara zna čitati dlanove. … Iz očiju i s usta čitam im s lakoćom: ovaj s tračkom gorčine uživat će u mojim pralinama od naranče; za ovu sa slatkim smiješkom najbolje su rumene breskvica s mekim punjenjem… Prodajem snove, sitne utjehe, slatke bezopasne napasti… (str. 41.)
Župnik Reynaud u Vianne vidi posebno veliku opasnost za svoje stado jer korizma je – a ona otvara čokoladarnicu!
Umjesto odricanja, posta i samoprijegora, stanovnici malo-pomalo dolaze k Vianne, najprije virkajući u izlog, zatim sramežljivo ulazeći u trgovinu. Naposljetku, dolaze na pijuckanje vruće slatke čokolade, grickanje najukusnijih pralina i dobronamjeran razgovor. Ovog posljednjeg ima najviše, jer Vianne svojom slobodoumnošću i dobrotom sve prihvaća i nikog ne osuđuje, za razliku od svećenika Reynauda. On je sve više i više mrzi, i neprestano smišlja načine na koje bi joj naštetio i potjerao je iz sela. I ne samo nju – svakoga tko misli drugačije.
A lista je podugačka – tu su riječni Ciganin Roux, Josephine, žena koja je napustila muža i Armande, starica koja ne sluša ničija pravila, pa tako ni crkvena.
Zatim, kao šećer na kraju, Vianne počinje pripremati festival čokolade baš na Uskrs.
Crkva i čokolada u sukobu
Vianne je mlada, neudana i samohrana majka. Otvorena je, darežljiva, pažljiva. Za svakoga ima razumijevanja i lijepu riječ.
Župnik Reynaud je ukočen, sklon osuđivanju i licemj98operju. Za korizmu provodi strogi post i čokoladarnica, iz koje se šire najopojniji mirisi, dolazi mu kao šaka u oko.
Gledam u njezin dućan, sav umotan u blistavi papir poput nekog dara koji čeka da ga odmotaju i pitam se koliko je ljudi, koliko duša, već dovela u iskušenje koje nadilazi spas. … Treba je izbaciti. I ono njezino derište. (str. 277.)
Čak i sama Vianne u njemu pobuđuje mržnju – zato što se pokraj nje osjeća kao običan čovjek, pun žudnji, i želja koje ne pristoje jednom svećeniku. Tako to vidi Reynaud – no ni on nije bezgrešan, ma koliko se snažno to trudi biti i takvim se predstaviti.
U župnikovoj je prošlosti jedna velika tajna.
Sukob odricanja i užitka temeljni je sukob ovog divnog romana prepunog mirisa, okusa i nježnog milovanja proljetnog vjetra koji našu junakinju tjera na lutanje, na nestalnost i neupitan odlazak.
I Vianne je žena puna tajni, magije i čarolija. Sve oko nje nekako je mistično. Može li doista znati koji je okus čokolade omiljen njezinim kupcima? Može li iščitati budućnost iz tarot karata? Koliko je istine u predsmrtnom buncanju njezine bolesne majke? Je li doista čitavo Viannino postojanje izniklo iz laži, tame i zločina?
Prvi put otkako luta, Lansquenet je mami svojom ugodnom ljepotom i šarmom, zvonima koja pjevaju svako jutro i ljudima koji su puno više od onog početnog neprijateljstva kojim zrače.
Sve češće gledam u sunce i pitam se kako bi ga bilo gledati gdje se diže na istom obzorju pet, možda deset, možda dvadeset godina. Od te pomisli obuzima me čudnovata slabost; osjećaj straha i čežnje. (str. 32.)
Hoće li se ovaj put zadržati na istom mjestu? Zauvijek?
Lepršava priča koja to nije
Film Čokolada pogledala sam puno, puno prije nego sam pročitala knjigu. Film obožavam i dan-danas! Juliette Binoche kao Vianne i Johnny Depp kao Roux divan su, bezvremenski par. Ipak, moram priznati, film je romantična drama, lepršav, čaroban.
I roman je sve to, ali i više! Roman je mračan. Ispod sve te čarolije treperi naznaka okrutnosti, zločina, tajni koje mijenjaju ljudske živote nagore.
Glavni negativac je, ironično, svećenik. Onaj koji bi trebao tješiti ovdje ranjava. Koji bi trebao razumjeti, osuđuje. Koji bi trebao prihvaćati, odbacuje. Sve najgore u romanu Čokolada ne čine svjetovni ljudi, već ljudi u mantijama.
Gradić je isprva uskogrudan, no Vianne svojim šarmom pastvu odvlači od hladnoće crkve.
Uskoro se oko lijepe slastičarke stvara krug i drugih koje većina odbacuje. Ti su likovi toliko topli, opisani s toliko ljubavi i nježnosti da ih ne možemo ne voljeti. Kako ne voljeti svojeglavu staru Armande i njezinog mucavog unuka Luca? Kako se stati uz Josephine koja bježi od nasilnog muža pijanca? Kako ne suosjećasi sa starcem koji svog psa voli više nego ljude u gradiću?
Roman Čokolada puno je dublji od filma koji je prema njemu snimljen. Nakon knjige ostajete s mnoštvom pitanja. Ona nema hepi end kao što ga ima film.
O romanu ćete razmišljati. Groziti se. Smješkati se. Čuditi se.
I pitati se kako je moguće u roman o čokoladi, bombonima i pralinama upisati priču o osudi okoline, o pojedincima koji se ne uklapaju, o mržnji. A zatim, priču o prihvaćanju, rastu, ljubavi, budućnosti, posutu s malo čarobnog, šećernog praha.
Vjetar je sad bio u meni i povlačio me nekako neumoljivo, zapovjednički. U samom središtu ostalo je malo, mirno mjesto, čudesno nepomućeno, i gotovo poznat osjećaj nečega novoga. I to je neka vrsta čarolije… (str. 275.)
Ostali naslovi ove autorice:
Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:
Čokolada
Cipelice kao bombon
Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
Za pisanje horora, osim dobre priče autor mora imati i onaj istančan osjećaj za dramatiku koja izaziva jezu i nelagodu u pravom trenutku. Tada se čitatelj osjeća zaštićen, ali istovremeno jako involviran u radnju. Silvia Moreno-Garcia dokazala je romanom Meksički roman strave da se horor može izvanredno prikazati iz ženskog ugla. Time staje uz bok mnogim iskusnijim muškim horor autorima. Još, kad je uz to i glavni lik mlada, samouvjerena, odlučna žena u liku Noemí Taboadi koja potpuno mijenja percepciju žena u poslijeratnom Meksiku, uspjeh ovog romana je zajamčen.
Feministički roman ili ne?
Ovaj roman kritika naziva feminističkim, iako on po meni to nije. Roman naglašava položaj žena nakon Meksičke revolucije gdje su glave obitelji uvijek bili muški članovi obitelji. Činjenica je da su žene u Meksiku tek 1953. godine dobile pravo glasa. Radnja romana smještena je u 1950. godinu, a lik Noemí Taboardi je ispred svog vremena.
…on me pokušava otrovati. Moraš doći po mene Noemí. Moraš me spasiti. str. 12.
A počinje ovako…
Meksički roman strave započinje pismom koje imućnoj obitelji Taboardi šalje udana rođakinja Catalina, tražeći pomoć jer je uvjerena da je životno ugrožena. Catalina izričito želi da je posjeti rođakinja Noemí s kojom je ona odrasla i smatra ju prijateljicom. Pismo je zbrkano, nejasno, pisano u žurbi i bunilu, što nagna Noemínog oca da hitno pošalje Noemí u udaljeni El Triumfo. Tamo se nalazi Kurija Catalinonog supruga Virgila Doyla i njegove obitelji. Noemína probitačnost, snaga, znatiželja i ljubopitljivost ne nailazi na razumijevanje obitelji Doyle, pogotovo kad je uspoređuju s tišom i nježnijom Catalinom. Virgil, suprug njezine rođakinje, naočiti Englez, potpuni je stranac, a Noemí dolazi u potpuno nepoznat, slabo naseljen gradić.
Noemí
Noemí nije heroina kakvu očekujete. Ona je mlada djevojka iz visokog društva koja obožava tulume, gala haljine, štikle i koja zapali cigaretu na zgražanje malograđanske publike. Dolaskom u Kuriju Doylovih, upozoravaju je na stroga pravila koja ona ne misli poštovati. Šutnja za vrijeme večere, čudni domaćini, zabrana pušenja, zabrana komuniciranja s osobljem, prastara neodržavana kuća puna tajni, groblje iza imanja i napušteni rudnik, sve su to izazovi za Noemí. Ni kad se počnu događati čudni i neobjašnjivi događaji u samoj kući koji nemaju razumno objašnjenje, Noemí ne osjeća strah. Poslije nekog vremena, Noemí kao i Catalina prije nje, počinje imati vizije u snovima za koje nije sigurna koliko su snovi, a koliko realnost. Noemí je odlučna istražiti o čemu se ovdje radi. Ali gotička atmosfera u kući, puna nelagode, crnila i atmosfere jeze koja koketira s bolesnom putenošću i pohotom, jača je od Noemí i ona više ne može natrag, jedino ako joj netko ne pomogne..
To živi na groblju. Trebala bi se vratiti u kuću. str. 108.
Obitelj Doyle i Kurija
Virgil Doyle, mračan, ali izuzetno zgodan Catalinin suprug, njegov otac Howard Doyle, zaljubljenik u eugeniku, rođakinja, hladna gospođa Florence i njezin sin, nježni i nesigurni Francis, uz nekoliko šutljivih slugu, domaćini su Kurije.
Kurija je zapravo kuća i cijeli posjed, nekad bogato imanje puno života, blagostanja i prosperiteta, a sada zapuštena kuća u propadanju koju mještani izbjegavaju. Priče o sumornoj kući punoj tajni i nasilnoj prošlosti dopiru do mještana samo u tragovima. Kuća je potpuno izolirana i čuva svoje tajne.
Tajne Kurije
Kako atmosfera postaje napetija i uznemirujuća, Noemí postepeno shvaća da se nalazi u opasnosti, kao i njezina rođakinja Catalina. Otkrivajući strašnu povijest obitelji prepunu sukoba, krvi , nasilja, kanibalskih obreda i ubojstva nedonoščadi, Noemí uočava kako se u kući zlo budi i preuzima vlast. Krajnje je vrijeme je da pobjegne zajedno s Catalinom, ali plan joj je osujećen. Domaćini sprječavaju Noemí da napusti imanje, a Catalina je preslaba da joj pomogne. Noemí mora naći saveznika za bijeg….
Bilježim ove misli na papir jer je to jedini način da se ne pokolebam u svojoj odluci. Stalno čujem njihove glasove, njihovo šaputanje. Sjaje noću. str. 189.
Dojam o djelu Meksički roman strave
Roman mi se jako svidio. Iako horori nisu moj prvi izbor, ova kombinacija horora i realnog života u poslijeratnom Meksiku držala me napetom do samog kraja. Kolonijalizam, jeftina radna snaga koja radi za bogate veleposjednike za bijednu nadnicu, napušteni rudnici i sveprisutni patrijarhat u kojem je žena isključivo vlasništvo muškarca, učinili su ovaj roman socijalno angažiranim.
Autorica pričom naglašava podređen položaj žena u to doba likom Cataline, koja je potpuno u vlasti supruga. Ni lik Noemí nije pošteđen utjecaja muškaraca. Premda naizgled suvremena mlada djevojka, Noemí za svaku odluku treba blagoslov oca. Dolaskom u obitelj Doyle, Noemi se nalazi na sramnoj tjelesnoj i intelektualnoj procjeni muških članova obitelji Doyle. Ali i uz Virgilov neprestani nadzor, neustrašiva Noemí sposobna je povući poteze koje ne bi učinio ni hrabriji muškarac.
Velika preporuka za čitanje. Ako volite ovaj žanr, uživat ćete. Ali, čitajte po danu.
O autorici
Silvia Moreno-Garcia osvojila je svijet nakon što je 2020. objavila Meksički roman strave. Njezin horor-roman i publika i kritika opisuju superlativima, što potvrđuju brojne nagrade. Ova očaravajuća feministička verzija romana strave prodala se u više od pola milijuna primjeraka s obje strane Atlantika. New Yorker, NPR, Washington Post, Book Page, Book Riot, AudioFile, Library Journal, Electric Lit, Vanity Fair i Marie Claire proglasili su ovu horor-poslasticu najboljom knjigom 2020. godine.
Brittany Forrest imala je osamnaest godina kada se udala za lošeg momka Zacharyja Flynna, svoju ludu ljubav. Nakon svega deset dana, Zach je odmaglio i ostavio je u suzama, slomljenog srca.
Bio je zabranjeno voće. Momak kakvog svaka dobra djevojka izbjegava. Bio je crn u usporedbi s njezinom bjelinom, taman u usporedbi s njezinom svjetlošću… Bio je njezina jedina velika pogreška. (str. 24.)
Danas, ona je uspješna arheologinja koja se nakon nezgode na iskapanju u Grčkoj vraća kući, na otok Puffin. Brittany dolazi zaliječiti slomljeni ručni zglob, no čini se da treba zaliječiti i srce – još uvijek slomljeno nakon Zachovog naprasnog odlaska.
Divlji Zach danas je uspješan, bogat, i dalje seksi pilot.
Na trenutak mu je sunce obasjalo profil, ističući crte lica koje su bile gotovo apsurdno muževne. Da je bio tome sklon, mogao je ostvariti sjajnu manekensku karijeru… (str. 87.)
I to baš onaj pilot koji će Brittany prevesti na otok Puffin.
Nakon tog ponovnog susreta, kada su oboje glumili ravnodušnost, dugo zatomljivani osjećaji polako izbijaju na površinu. Čini se da ni jedno ni drugo nisu zaboravili svoju ludu, snažnu, intenzivnu mladenačku ljubav. Sada kada više nisu tinejdžeri, privlačnost je jača nego ikad.
Seksualna privlačnost nije mu bila strana, upravo suprotno, činila je temelj svake veze koju je ikad imao, ali ništa nije bilo ni blizu želji koju je osjećao prema ovoj ženi. Gotovo da je očekivao da će ugledati plamičke kako mu palucaju oko gležnjeva. (str. 74)
Može li Brittany zaboraviti bolnu izdaju iz prošlosti? Je li dovoljno jaka da se nosi sa Zachovim demonima?
Može li on prihvatiti njezinu nesebičnu ljubav i napokon se obvezati? Ili će ga zauvijek progoniti bolna sjećanja na nesretno djetinjstvo?
Njih će dvoje pokušati sve kako bi dokazali jedno drugom da su samo prijatelji. Ipak, magija otoka Puffin potaknut će nešto predivno.
Brittany i Zach – nešto predivno
Nešto predivno drugi je dio trilogije o otoku Puffinu i trima najboljim prijateljicama, Emily, Brittany i Skylar. Svakoj će prijateljici taj predivni otočić donijeti sreću, mir i ljubav.
Prijatelji. Smiju se s tobom u dobra vremena i grle te tijekom loših. Vesele se tvojim uspjesima i previjaju ti rane od neuspjeha. Muškarci su dolazili i odlazili iz njezina života, ali prijateljice su joj uvijek čuvale leđa. (str. 41.)
Brittany i Zach bili su par dok su bili veoma mladi, i ta je veza prebrzo eskalirala – najprije brak, a zatim i brzopotezni razvod. Oboje su ostali veoma povrijeđeni i nisu se uspjeli oporaviti, mada se trude dokazati suprotno. Kada se opet nađu u istom prostoru, na otočiću na kojem oboje žive, iskre počinju frcati i samo je pitanje trenutka kada će jedno drugom pasti u zagrljaj. No seks nije isto što i ljubav, a mi se čitatelji praktički do zadnjega poglavlja pitamo – hoće li njih dvoje napokon nadvladati prošle i sadašnje probleme i početi ovaj put zrelu i ozbiljnu ljubav, premda jednako jaku kao i kada su bili tinejdžeri, ako ne i jaču.
Otok Puffin opet u akciji
Roman Nešto predivno nije mi se toliko svidio kao njegov prethodnik. Priča mi je bila mrvicu manje uvjerljiva i premda su Zach i Brittany zanimljivi likovi, nikako mi ne idu zajedno. Njihova veza doima se površnom, iako i dalje stoji konstatacija iz prve recenzije – kada sam rekla da mi se sviđa što fizički izgled likova promatramo isključivo očima partnera, kojima su oni uvijek najljepši, najbolji i najviše seksi.
Bila je predivna, ne lijepa, nego predivna, a tijelo joj je steklo impresivnu razinu kondicije zbog života provedenog na otvorenom. Ali ono što ga je uistinu privlačilo nije bila tanašnost struka ni punoća usana, nego energija koja je izbijala iz nje… (str. 120.)
Najbolji mi je dio romana sam Puffin, pitoreskni otočić koji vrvi zanimljivim mještanima koji možda vole gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ali uvijek su tu kad nekome treba priteći u pomoći.
…ovdašnji ljudi su najnametljiviji, najnaporniji i najdivniji ljudi na svijetu. Život ovdje nauči te da nijedan čovjek nije otok i nijedan otok se ne svodi samo na jednog čovjeka. Nauči te da je život puno bogatiji kad se živi kao dio zajednice. (str. 327.)
Sve u svemu, Nešto predivno lagan je ljubavni roman koji će vas opustiti, zabaviti, na trenutke rastužiti i nasmijati.
Što se mene tiče, čekam treći nastavak i radujem mu se! Taj bi trebao biti najbolji, bar mi se tako čini, jer u ova dva nastavka već naslućujemo vezu Aleca i Skylar.
Ostali naslovi ove autorice:
Sarah Morgan autorica je impresivnog broja ljubavnih romana, a na našem ste blogu mogli pročitati recenzije sljedećih:
P.S. Klikom na recenziju romana Prvi put i zauvijek doći ćete i do poveznice na stranicu Sarah Morgan pa, ako vas zanima nešto više o njoj i/ili njezinim romanima, bacite oko!
Gdje god se nalazila u svijetu, mislim da bijela osoba ima potpuno drukčije iskustvo od osobe obojene kože. Diskriminacija je bijelcima nevidljiva jer ih ne zahvaća. Istinski se šokiraju. str. 248.
U potrazi za Sylvie Lee obiteljska je drama čija radnja prati kinesku imigrantsku obitelj raseljenu po svijetu. Premda su daleko jedni od drugih, njihova je povezanost složena, a odnosi komplicirani. Sylvie je osoba koja povezuje sve članove ove obitelji i drži ih na okupu unatoč prostornoj udaljenosti. Ona krhku zajednicu sjedinjuje, sve dok konačno ne pukne. A puknulo je već na početku knjige jer Sylvie nestaje…
Amy
Dvadesetšestogodišnja Amy Lee živi u skučenom stanu svojih roditelja u Queensu, kad je uznemireno nazove Lukas Tan, rođak iz Nizozemske kojeg nikad nije upoznala. Njezina prekrasna starija sestra Sylvie otišla je u Nizozemsku vidjeti baku na samrti. Neposredno nakon bakine smrti, Sylvie je nestala. Amy je zaštićena kći obitelji Lee, premlada da bi se sjećala vremena kada su joj roditelji imigrirali i previše bojažljiva da bi pratila uspješnu, briljantnu, sedam godina stariju Sylvie. Amy je plaha, introvertirana djevojka koja u javnosti počinje mucati i izražava nesigurnost ali, nakon što joj nestaje obožavana sestra, Amy preskače sve svoje strahove i prvi se put odvaja od obitelji, odlazeći u stranu zemlju kako bi istražila posljednje mjesto na kojem je viđena Sylvie.
Uz to, Amy prvi put upoznaje svoje daljnje rođake kod kojih je Sylvie živjela prvih devet godina života. Dolaskom u Nizozemsku, upoznaje rođake – obitelj Tan, Lukasa i njegove roditelje, Helenu i Willema i shvaća da se oni ponašaju vrlo čudno vezano za Sylvie i njezin nestanak. Amy je odlučna da sazna što se dogodilo sa Sylvie.
Sylvie
Svi je znaju kao neustrašivu, uspješnu poslovnu ženu i suprugu koja je sve postigla svojim radom i trudom i visoko se popela na ljestvici društvene prihvaćenosti na svim poljima. Ali, to je samo privid. Istina je- Sylvie jest uspješna, inteligentna i marljiva, ali Sylvie je to sve postigla silnim trudom i željom da bude najbolja. Zašto? Zato što je Sylvie Kineskinja. Cijeli život ona se osjeća izolirano. Osjeća da se teško uklapa jer je drugačije boje kože. Osjeća da je promatraju i procjenjuju. I zbog toga želi biti najbolja. Ali kad se sve počne urušavati, brak (nevjerni suprug), posao (Sylvie gubi posao moćnoj konzultantskoj tvrtki), obiteljska situacija (baka na samrti), Sylvie jedino utočište nalazi u obitelji. A kad je jednom nakon otkrivanja mnogih tajni i obitelj razočara, Sylvie više nema izlaza….
To zlato je bilo tako nježno, bespomoćno u svojoj čistoći, suviše podatno da bi pripadalo ovom svijetu. Poput moje majke i mene pripadalo je prošlim vremenima. Snaga mu je bila u savitljivosti, ali koliko savijanja može podnijeti prije nego što zauvijek pukne? Str. 121.
Dojam o djelu
Ovo je knjiga koja se prvenstveno bavi pitanjima identiteta ili točnije traženja identiteta. Tko smo, kome pripadamo, od kuda dolazimo i gdje je, na kraju, naša oaza u kojoj nalazimo sreću i mir, pitanja su koja kroz ovu knjigu suptilno postavlja autorica Jean Kwok. Portret imigrantske obitelji čiji su korijeni odsječeni i razbacani po svijetu, a koja se grčevito trudi sačuvati bar nešto od kulture i tradicije kojoj pripadaju, bolje je prezentiran od same radnje. Radnja mi je pomalo naivna, skokovita, s puno neuvjerljivih detalja (dok Sylvie posjećuje umiruću baku skokne u Veneciju par dana proslaviti rođendan ili odluči započeti učiti svirati violončelo!?).
Odnos između dviju sestara zanimljiv mi je posebno zbog toga što svaka u drugoj vidi ono što joj nedostaje u sebi (Sylvie žudi za Amyinom sposobnošću za ljubavlju; Amy žudi za Sylvienom probitačnošću i uspješnošću). Meni je osobno draži bio lik Amy.
Muški likovi su površni i plošni i nisu me se dojmili, osim možda lika Lukasa. Prikaz supruga i prijatelja violončelista mi je bio plitak i nedorečen.
Knjiga otvara još neka značajna pitanja: pitanje rasne nesnošljivosti i predstavlja iskren pogled na složenost obitelji, rase i kulture. Otvara mnoga pitanja o načinima na koje nas kultura i jezik mogu podijeliti.
O autorici
Jean Kwok je nagrađivana međunarodna autorica bestselera U potrazi za Sylvie Lee i Mambo iz kineske četvrti. Njezini radovi objavljeni su u dvadeset zemalja. Jean je dobila brojne nagrade, uključujući nagradu Alex Award American Library Association, nagradu za najbolju knjigu Kinesko-američkog udruženja knjižničara. O Jean i njenom radu snimljen je tv-dokumentarac.
Jean je emigrirala iz Hong Konga u Brooklyn kada je imala pet godina i radila je u tvornici odjeće u kineskoj četvrti veći dio svog djetinjstva u siromašnim uvjetima. Između dodiplomskog studija na Harvardu i MFA iz fikcije na Columbiji, tri je godine radila kao profesionalna plesačica. Njezin voljeni brat Kwan preminuo je u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći i bio je inspiracija za Potragu za Sylvie Lee. Jean govori trojezično, tečno govori nizozemski, kineski i engleski. Živi u Nizozemskoj.
… možda bih trebao podrobno iznijeti sve pojedinosti onoga što se u početku zvalo „Dvostruko ubojstvo kod dolmena“, a na kraju svršilo kao pokolj u svakom smislu te riječi, koji je godinama planirao zločinački mozak znatno višega kvocijenta inteligencije od onoga koji smo posjedovali mi koji smo ga pokušavali uhvatiti na vrijeme. Kad je tip koji poželi postati masovni ubojica usrani genijalac, preostaje ti samo da se moliš… (str. 10.)
Šutnja bijeloga grada
Dva gola tijela, muško i žensko. S rukom utješno položenom na obrazu onog drugog. Uvijek u povijesno važnom dijelu Vitorije. Tako je bilo prije dvadeset godina, kada je za okrutna ubojstva optužen Tasio Ortiz de Zárate, mladi arhitekt, lokalna zvijezda u usponu, miljenik ne samo žena nego i cijelog gradića. Uhitio ga je nitko drugi nego njegov vlastiti brat – ne samo brat nego i blizanac – Ignacio.
Isti je slučaj i danas. Dva tijela, muško i žensko…
Slučaj rješava briljantni inspektor profiler Unai López de Ayala zvan Kraken, koji je počeo raditi u policiji ponukan baš Tasijevim slučajem, i njegova jednako sposobna partnerica Estíbaliz Ruiz de Gauna.
Oboje smo bili jebeno dobri u zaključivanju slučajeva, premda ne i tako dobri u poštovanju pravila. Imali smo više od jedne packe zbog neposluha, tako da smo se naučili međusobno pokrivati. Što se poštovanja pravila tiče… pa, radili smo na tome. (str. 13.)
Ubojstvo, identično onom otprije dvadeset godina, događa se baš kad Tasio treba izaći iz zatvora na kraći dopust. No, Tasio je u zatvoru, je li moguće da je on ubojica?
Ili je to pak njegov blizanac Ignatio, koji je nakon rješavanja nemilog slučaja otišao iz policije?
Ili je to netko treći, netko tko je smjestio Tasiu i dvadeset godina mirovao?
Mislim da je ovo najkompleksniji profil s kojim sam se susreo u životu: razdoblje hlađenja od dvadeset godina znači da je ubojica psihopat koji je sposoban dugo kontrolirati svoje emocije. Sumnjam da će pogriješiti, sumnjam da ćemo ga uloviti u kontradikciji i mislim da smo dosad vidjeli tek zametak njegovog plana. (str. 208.)
Inspektor Kraken počinje lov na ubojicu.
Prišao sam tijelima žrtava, kleknuo pred njih i tiho izgovorio svoju mantru: „Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.“ (str. 19.)
Kompleksan slučaj bijelog grada – Vitorije
Smješten u eterični, gotovo nezemaljski bijeli grad Vitoriju, ovaj slučaj obuzet će nas od prve stranice. Ne samo da je strašan, on je i mističan. Izveden ritualno. U njemu se miješaju prošlost i sadašnjost, čak i budućnost.
Žrtve su slučajne, a istodobno i pomno izabrane. Tko je sljedeći?
Inspektor Kraken upada u mrežu toliko zakučastu i kompleksnu, mrežu koju čine ne samo blizanci, već i čitava Vitoria i sve njene građevine.
Ubojica mi se obraćao naprednijim jezikom od mojega, neshvatljivim, kao da pripadam nižoj vrsti, manje razvijenoj, i kao da nisam dorastao njegovoj inteligenciji. Osjećao sam se kao idiot. Nedostajali su mi komadići slagalice. (str. 343.)
Inspektor de Ayala zvani Kraken
Inspektor na leđima nosi težak teret svoje prošlosti od koje se još nije oporavio. Budućnost mu je neizvjesna, sadašnjost komplicirana ne samo naizgled nerješivim slučajem, nego i lijepom novom zamjenicom načelnika Albom.
Čitavu priču priča nam upravo on – čovjek kojeg sreća nikako nije mazila, koji će sve dati da privede zločinca pravdi, putem ne gubeći uvrnut smisao za humor koji je samo šlag na torti ovog vrhunski pisanog romana.
Ne mislim da sam heroj, ali volim da svemir ostane kakav je bio. Bez smrti koje su se događale kad nisu trebale, samo to. Shvaćao sam logičan mehanizam koji se krio iza prirodnoga poretka stvari, čak i smrt: nesreću, bolest, starost… Ali nikako ne izopačene tipove koji su postavljali klopku kako bi kosac prijevremeno zakucao na vrata nedužnih. (str. 93.)
Zašto se Šutnja bijeloga grada mora naći u vašim rukama?
Premda sam pročitala mnoštvo kritika koje na sva usta hvale roman Šutnja bijeloga grada, nisam očekivala remek-djelo u malom. Ritualna ubojstva prožeta mitologijom, atmosfera nadnaravnog pomiješana s baskijskim legendama i ubojica toliko lud da je gotovo normalan – sve to čini ovaj roman djelom koje ne smijete zaobići!
Ako ste voljeli Baztán trilogiju Dolores Redondo, voljet ćete i trilogiju o bijelom gradu. Jednako je obojen drevnim vjerovanjima, privatnim životom glavnih likova, pritajenom jezom koja vreba iz kutaka starih zgrada…
Inspektor de Ayala lik je koji automatski zavolite – a sve zbog načina na koji komunicira s čitateljima. Već sam rekla da nam on pripovijeda ovu priču – sam stil njegove priče duhovit je, pomalo crnohumoran, pitak i jednostavan. Čitatelja potpuno uvlači u svoju glavu i u sam slučaj. Razmišljamo kao on, napeto pratimo svaki njegov korak, šokirani smo, baš poput njega, kad napokon otkrijemo tog prepredenog ubojicu. Strepimo nad njegovim privatnim životom, smješkamo se kad se i on smješka, ludimo od požude kad i on ludi…
Ne postoji niti jedan jedini dio romana Šutnja bijeloga grada koji mi se nije svidio. Jedva čekam doći do sljedećeg nastavka i baciti se u nove avanture inspektora Krakena. Prema informacijama koje sam dosad pročitala, i sljedeći je slučaj jednako jeziv, brutalan i ritualan kao i ovaj! A i Krakenov privatni život otići će u nekom skroz novom smjeru. Malo je reći da ne mogu dočekati!
Ostali naslovi ove autorice:
Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu. Drugi nastavak trilogije, Rituali vode, preveden je i kod nas, a treći dio, Los señores del tiempo (Gospodari vremena??) napeto čekamo i jako mu se radujemo!
Prema romanu Šutnja bijeloga grada snimljen je i film:
Svi mi živimo u posuđenom vremenu, ljubavi moja. I nitko ne primjećuje da mu se kraj brzo primiče. str. 243.
Posuđeno vrijeme veličanstvena je saga o ljubavi, o domoljublju, ratu, povijesti i oprostu. Smještena u srce Osmanskog Carstva, u drevni grad Smirnu, priča počinje 1905. godine i završava skoro sto godina kasnije. Kozmopolitski grad Smirna (Izmir) naseobina je više naroda. Pratimo priču četiri obitelji: levantinske, turske, grčke i armenske, uhvaćene u najburnijim godinama društvenih i političkih mijena. Da bismo razumjeli zbivanja u knjizi, nužno je djelomično poznavati povijesne događaje koji su prethodili krvavom sukobu. U svjetlo takvih previranja autorica je smjestila veličanstvenu literarnu arabesku, ljubavnu priču koja ne poznaje naciju, pravila i zadanosti. Priču koja je velika koliko i povijest i kultura drevnog grada.
Povijest
Knjiga obuhvaća burno razdoblje grada Smirne koji je potpuno uništen u velikom požaru 1922. kada je skoro pretvoren u pepeo, a svijet je izgubio jedan od najljepših kozmopolitskih gradova. Uz opustošen grad svjedočimo o mnogim izgubljenim životima, besmisleno ugašenima, onako kako to čini svaki rat na kugli zemaljskoj. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, u svibnju 1919. godine, Smirnu i njenu okolicu okupirala je grčka vojska i došlo je do Grčko-turskog rata. U Smirni je živio veći broj Grka nego u Ateni. Grci su vlast nad Smirnom zadržali do 1922. godine, tj. tijekom nešto više od tri godine kada Turci kreću u ponovno osvajanje Smirne, unatoč tome što je velik dio stanovnika tog grada bio grčke etničke pripadnosti. Ubrzo nakon turskog ulaska u Smirnu došlo je do katastrofalnog požara u kojem je poginuo veliki broj stanovnika toga grada, a zabilježeni su i brojni slučajevi ubojstva i silovanja koje su počinili turski vojnici.
Edith
Edith Sofia Lamarch najmlađe dijete je Charlesa i Juliette. Charles je bio dovoljno star da je bio više djed, a manje otac, beskrajno razmazivši Edith. Ali, nakon Charlesove smrti Edith saznaje da joj je otac netko drugi i da je majka godinama dobro čuvala tajnu. Ne mogavši oprostiti majci licemjerje, jer ju je izolirala zbog istog grijeha, Edith se udaljava od majke i godinama živi samostalno. Sve dok na njezin put nije stao Avinash Pillai, indijski špijun koji radi za britansku tajnu službu, velika Edithina ljubav. Edith je žena koja cijeli život živi po svojim načelima, slobodoumna i hrabra s obzirom na vrijeme i sredinu u kojoj živi, žena koja punim plućima dijeli sudbinu voljenog grada.
…Ova žena ni s kim, ni po koju cijenu neće podijeliti sve tamne zakutke svoje duše, neće sebe stavljati u drugi plan, a mir i spokoj koji nalazi u samoći nikada neće pronaći uz muškarca. str. 69.
Panajota
U vrijeme kad se natruhe rata tek primiču, Panajota je mlada djevojka od šesnaestak godina. Vesela, željna izlazaka i prvih ljubavi. Njezino srce je zarobio mladi Stavros, ali Stavros ima puno prečih stvari nego što je ljubovanje. Prijavljuje se u vojsku što Panajotu strašno pogađa jer su joj starija braća već izgubila živote u Grčko-turskom ratu. Panajota je dobra i poslušna kći koja jako cijeni roditelje, ali nije im slična, uopće. U njenoj je krvi mladi treptaj strasti koji samo što ne bukne. Svega je svjesna Panajota, i svog djevojaštva i mladih ljubavi koje su unaprijed osuđene na propast, i rata na obzorju i potrebe da zaštiti roditelje. Ali, onaj dan kada je rat konačno došao u njen grad uhvatio ju je nespremnu. I tko zna što bi bilo s Panajotom da nije bilo mladog turskog časnika…
Kad bi iz ove mase ljudstva mogao spasiti jedan život…Samo jedan. str. 369.
Šeherezada
Šeherezada živi u tornju iz kojeg nije izašla već pedeset i jednu godinu. Štoviše, iz njenih se usta nije čula niti jedna jedina riječ sve ove godine koliko živi u tornju. Ali ona piše. Piše bolnu, bogatu i nadasve neobičnu povijest svoje obitelji. A Šeherezada ima o čemu pisati jer ona se tri puta rodila. Tri puta rođena i tri puta spašena. Toliko života proživljenih kao jedan. Zato je Šeherezada odlučila: Ispričat će svoju priču.
Ovi ljudi koji su te spasili i primili pod krov nisu te uzalud nazvali Šeherezada. Znaj da smrt neće doći u tvoj toranj dok ne ispričaš ovu priču. str. 331.
Priču ne prenose samo riječi. Njih nadopunjuje na tisuće minijaturnih detalja. To zna samo netko tko je poput mene napustio riječi. str. 125.
Dojam o djelu
Posuđeno vrijeme fascinantna je epska saga koju čitate dušom. Predivno ispričana, povijesno vrlo utemeljena, ali bez potrebe zauzimanja strana, Dafne Suman priča nam priču o jednom vremenu koje se proteže na gotovo stotinu godina i koje prati sudbine članova četiriju obitelji. Svi su živjeli u jednome gradu, gradu koji je najprije bio Smirna, a nakon što ga je poharao ratni vihor postao je Izmir. Posuđeno vrijeme epska je priča o ljubavi, stradanju, tradiciji, ratu i oprostu koja će vas duboko taknuti. Taknut će vas toliko da shvaćate da je „ posuđeno vrijeme“ vrijeme o kojem je najbolje šutjeti. Kao što je to učinila Šeherezada. I to ne zato što nemate što reći, već upravo obrnuto. Vrijeme koje ne mari za vaše boli, patnje, ljubavi, nade. Posuđeno vrijeme kovitlac je događaja koji su izvan našeg upliva, radnji ili vapaja. Čitajući ovu knjigu, razmišljamo kako bi se stvari odvijale da se sudbina nije umiješala. Naši junaci mali su ljudi uhvaćeni u bespoštedni ratni stisak. Nema obitelji koja nije nekog izgubila i odtugovala. A kad postanemo svjesni da se stvari događaju bez našeg utjecaja, onda znamo da jedino što možemo učiniti je biti čovjek. Sve je ostalo izvan naših ruku.
Uživat ćete čitajući ovaj roman. Ne žurite. Uzmite vremena za njega. Uostalom, sto godina je dugo vrijeme, posuđeno vrijeme.
O autorici
Turska književnica Defne Suman (1974.) okušala se u esejistici, dnevničkim zapisima, putopisima i romanima. Zbirku putopisa i eseja “Mavi Orman” objavila je 2011. godine, a 2014. godine prvi roman,” Saklambaç”, o tajanstvenom nestanku mlade žene. Roman Posuđeno vrijeme objavila je 2016. godine u Turskoj i Grčkoj, a taj joj je roman i prvo djelo prevedeno na engleski jezik, pod nazivom “The Silence of Scheherazade”.
Ponekad bježiš od stvari koje najviše želiš jer su to stvari koje te plaše. (str. 242.)
Prvi put i zauvijek
Za Emily Donovan život se u trenutku promijenio i sad, umjesto svoje poprilično dosadne svakodnevice – mora bježati. Ne samo da je prekinula s dugogodišnjim dečkom i dobila otkaz, nego je i smrću svoje slavne polusestre postala skrbnica šestogodišnjoj Lizzy. I sad se mora skrivati od novinara koji progone djevojčicu.
Njezina najbolja prijateljica Brittany ponudi joj vikendicu koja se nalazi na otočiću Puffin i Emily, nemajući druge, odlazi. Ona i Lizzy uskoro se nalaze odvojene od svih, osim od male otočne zajednice. Okružena samo morem, u društvu djeteta, Emily je dobila baš ono što je cijeli život izbjegavala i čega se užasavala – dijete i more.
Bilo je to savršeno mjesto za nekoga tko ne želi biti pronađen. Destinacija iz snova za ljude koji vole more. Emily Donovan mrzila je more. (str. 1.)
Nenavikle jedna na drugu, njih dvije moraju pronaći način kako živjeti zajedno, što nije nimalo lako jer Emily panično izbjegava svaku mogućnost za vezivanje i ljubav.
U njezinu je djetinjstvu bilo važno preživjeti. Naučiti se brinuti za sebe i zaštititi se dok je živjela s majkom koja je uglavnom bila odsutna… A nakon što je otišla od kuće život joj se svodio na učenje i duge naporne sate rada, kako bi ušutkala muškarce koji su željeli dokazati da je manje vrijedna od njih. (str. 4.)
U tom joj nimalo ne pomaže Ryan Cooper, predivni Brittanyn prijatelj kojeg je ova zadužila da pomogne Emily i olakša joj život na otoku. Ryan svoju ulogu shvaća veoma ozbiljno i uskoro će pomalo uštogljenoj Emily pomoći ne samo da se opusti, već i da radi neke stvari koje dosada uspješno izbjegavala.
Misli se na plivanje, dakako, ali od njihova prvog susreta iskre toliko frcaju da je pitanje vremena kada će poduka iz plivanja postati nešto više.
No, i Ryan bježi od svojih demona…
Emily i Ryan
Ljubavni romani nisu moj primarni žanr, ali Sarah Morgan dokazala se u mojim očima trilogijom o prezgodnoj braći O’Neil. Vjerovala sam da me neće razočarati i tako je i bilo – Prvi put i zauvijek topao je, ali i vruć ljubavni roman koji pročitate u jednom popodnevu, čitavo vrijeme ne skidajući osmijeh s lica. Volim kad likovi nisu presavršeni, kad su nekako normalni, kao mi sami. Takvi su i Emily i Ryan – njihove su mane možda malo prenaglašene, duhovi prošlosti malo preglasni, ali opet, sve se to uklapa u priču.
On je, dakako, fizički divan, ali ne u onom površnom smislu. Imamo dojam da njegov izgled spisateljica opisuje više kroz Emilyne oči, a manje da nam ga nameće kao apsolutno savršenog Apolona.
Eufemizam je opisati ga kao upečatljivog. … Muškost mu je bila ugrađena duboko u DNK, a njegova snaga i fizička privlačnost dio su plana majke prirode da osigura da planet ostane naseljen. …činjenica je da je on tip muškarca koji bi mogao nagnati inače razumnu ženu da učini glupost. (str. 22.)
I ona je lijepa, ali njemu. Naše je mišljenje sporedno – važno je da njega privlači i da je njemu savršena. Volim to kod Sarah Morgan, osjećaj kao da su likovi romana jedini na svijetu, a mi smo promatrači njihove lude privlačnosti koja svakom stranicom sve više i više postaje ljubav. Sviđa mi se i to što seks nije toliko naglašen. Ima ga, dakako, i ovaj roman koketira s erotikom, ali to je nekako suptilno, više ostavljeno nama na maštu nego što je zorno opisano.
I Emily i Ryan imaju nekih neriješenih računa s prošlošću i užitak je pratiti kako dvije odvojene borbe uskoro postaju jedna zajednička.
Prošlost je korisna ako te nauči nečemu o tome kako živjeti u sadašnjosti. Izvan toga ona je samo prošlost. (str. 276.)
Zajednica živopisnih otočana – najsimpatičniji dio romana Prvi put i zauvijek
Jooooj, kako ja volim male, zatvorene zajednice koje se otvore došljacima pa ih prihvate kao svoje. To me uvijek pomalo raspekmezi i tako je bilo i u ovom romanu. I brbljava Kristi, i pomalo strašni kapetan John, i zabrinuta udovica Lisa – svi su se oni udružili i pomogli Emily kada joj je bilo najteže. Uskoro su ona i Lizzy postale njihove, a nema toga što stanovnici otoka Puffin ne bi napravili za svoje najdraže.
Cijeloga se života osjećala kao komadić slagalice koji je pao na pod i izgubio se te ne odgovara nigdje. Sada se osjećala kao da je pronašla svoje mjesto. Kao da je komadić koji se savršeno uklapa u veću sliku. Prvi put u životu osjećala je pripadanje. (str. 338.)
U toj zajednici rađa se više nego jedna ljubavna priča, a mi jedva čekamo pročitati nastavak!
Ostali naslovi ove autorice:
Sarah Morgan upoznala sam i zavoljela čitajući trilogiju o braći O’Neil. Njeni romani kupili su me na prvo čitanje, svojom toplinom i emocijama koje pršte sa svake stranice.
Na našem blogu možete pronaći recenzije gore navedene trilogije:
Na linku je stranica o samoj autorici, njenim romanima i književnim serijama pa ako volite Sarah, bacite se na istraživanje. Stranica je na engleskom jeziku.
Ledeno srce nastavak je priče o mladoj detektivki Cat Kinsella. Nakon romana Slatke laži,Ledeno srce i dalje prati dvadesetšestogodišnju Cat Kinsella, ali ovaj put na novom slučaju. Nakon što je prebrodila teško djetinjstvo i postala detektivka Metropolitanske policije, Cat je našla svoje mjesto u timu muških istražitelja s kojima se sprijateljila. Ali, traume iz prošlosti i odnos s obitelji koji je vrlo turbulentan, stalno izlaze na površinu i ne dozvoljavaju Cat da zaboravi tko je i odakle potječe.
Cat dobiva slučaj
Naomi Lockheart, mlada djevojka, Australka, doseljenica u London, pronađena je mrtva nakon posjeta uredskoj zabavi. Naomi je ubijena u starom dijelu Londonskog krunidbenog vrta, kvartu koji nudi jeftine stanove za radničku klasu. Naomi, obična, vesela djevojka kakve svaki dan srećemo na ulicama, s lila obojenom kosom tipičnom za njezine godine, nikad više neće izaći na ulice Londona. Kiernan Drake ušao je i zatekao svoju ukućanku, Naomi Lockhart, kako krvari od ozljede glave na podu svoje spavaće sobe. Mlada dvadesetdvogodišnja Australka bila je mrtva. Cat će sve učiniti kako bi otkrila ubojicu i privela ga pravdi. Uz nju je partner Luigi Parnell koji je iskusan policajac i s kojim se Cat izvrsno slaže. Kinsella i njezin partner upleteni su u labirint kontradiktornih izjava istražujući obitelj koja ima mnogo toga za sakriti. Dok istražuju ubojstvo mlade djevojke, za vratom im puše nadređena viša inspektorica Kate Steele.
Zaboravite sve to i usredotočite se na ono u čemu smo najbolji. Na ono zbog čega ujutro ustajemo iz kreveta. Ili, još iskrenije, na ono što nas noću drži budnima.
Na ljude. Sumnjivce. Svjedoke .Laži. ili po riječima naše šefice-Pravi posao. str. 29.
Obitelj čuva najgore tajne
Iako je bila nova u gradu, Naomi je gravitirala prema hrpi novih prijatelja. Ne čvrsti prijatelji, već oni koji ulaze i izlaze iz života. Je li se mogla zamjeriti nekome na poslu? Ili je mogla biti povezana s lokalnim Casanovom, Josephom, koji upravlja popularnim kafićem? Sve su to pitanja koja muče Cat. Premda svi dokazi ukazuju na Josepha, on tvrdi da je nevin. No, njegova supruga Rachel ne potvrđuje njegov alibi. S druge strane, s njima je povezana obitelj Connor, Marcus i Kirstie. I oni imaju tajne koje ne žele podijeliti s istražiteljima. Postoji nešto što povezuje ove dvije obitelji više od rodbinskih veza. To je sposobnost da zbiju redove i šute o svim prljavim malim tajnama.
Dojam o djelu
Za razliku od prijašnjeg romana Slatke laži koji mi se veoma svidio, Ledeno srce me ponešto razočaralo. Jednostavno je slabija verzija prve knjige. Nakon obećavajućeg početka, radnja se vuče sporo i nikako da skrene u neku zanimljivu ulicu. Sumnjivci su redom rodbinski povezani, puni lažljivih i prevrtljivih izjava i kontradiktornosti i jasno vam je da se rješenje slučaja nalazi u obitelji. Ali sadržajno je to daleko od, na primjer, jedne Agathe Christie.
Određeni nedostatak romana je taj što se roman naslanja likovima i sadržajem na prethodnu knjigu što čini zbrku kod čitanja za one koji nisu čitali Slatke laži. Za mene, koja sam prethodni roman čitala davnije, prisjećanje na događaje i aktere iz prve knjige bilo je ometajuće pri praćenju nove. Čak je i izbor Catinog ljubavnog partnera potekao iz prve knjige pa ne znate kako i zbog čega je veza započela i pod kojim okolnostima (ja sam se mutno prisjetila).
Kao pozitivno bih istakla zanimljiv odnos između Cat i njezinog starijeg partnera Luigija Parnella. Taj je odnos odlično opisan i pun je međusobnog poštovanja i humora.
Možda ponajbolji u knjizi je lik Cat koja je vrlo nesavršena, prepuna osobnih frustracija i problema i zbog toga je vrlo životan i realističan lik čija joj disfunkcionalna obitelj predstavlja svakodnevni uteg kod obavljanja policijskog posla.
Sve u svemu, knjiga me nije oduševila. Ako se upustite u čitanje, savjetujem pročitati najprije prvu knjigu Slatke laži. A ako vam se sviđa ovaj serijali, tu je i recenzija trećeg nastavka, Ne plači.
O autorici
Caz Frear odrasla je u Coventryju, a svoje je tinejdžerske godine provela sanjajući o preseljenju u London i pisanju romana. Nakon što je ispunila svoj prvi san, prošlo je trinaest godina do ispunjenja drugog i to tek nakon povratka u Coventry. Diplome iz povijesti i politike iskoristila je u mnoge svrhe, uključujući i konobarenje, rad u dućanu, a posljednjih dvanaest godina i za lov na talente.
Budući da smo na isteku mjeseca hrvatske knjige, odlučile smo vam pripremiti popis odnosno preporuku hrvatskih autora koje ne smijete zaobići. Ovaj smo se put odlučile da to budu AUTORICE – 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašem popisu za čitanje. Hrvatska književnost ima toliko spisateljica koje stvaraju prava remek-djela i željele smo to istaknuti ovom objavom. Hrvatske autore – muškarce – svi znamo i kad god spomenemo hrvatsku književnost, sigurno će nam prvi na pamet pasti autori. Zato, odlučile smo malo promovirati žene u književnosti.
Odabrale smo osam autorica koje smo tek ove godine prvi put čitale i ostale iznenađene kvalitetom njihovih djela. Naravno, tu su i dvije klasičarke, autorice bez kojih domaća književnost ne bi bila ista.
Odlučile smo spomenuti samo suvremene autorice, tako da Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić nisu na popisu. Njih i ne treba posebno predstavljati, kladimo se da među nama nema onih koji nisu pročitali makar jedno njihovo djelo.
Na našem popisu 10 hrvatskih spisateljica koje ne smijete zaobići, svoje su mjesto našle ove dame.
Marina Vujčić
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Piše i drame od kojih su neke i nagrađene. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Pedeset cigareta za Elenuknjiga je koju čitate u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva.
U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Oliver, Viktor, Magdalena i Greta, četvero ljudi koji se uopće ne poznaju u jednom trenutku povezati će se slučajnim sitnicama. To će proizvesti efekt leptira. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o ožiljcima vlastite duše.
Iva Kolega zadarska je spisateljica koju je javnost upoznala romanima Ljubavna glad i Sjeme tame. Nedavno je, na području Srbije, izdan i njezin treći roman, Zver u nama, za koji mi se, makar prema kratkom sadržaju, čini da će biti jednako dobar i strašan kao i Sjeme tame.
Budući da sam čitala samo ovaj potonji, ukratko ću prepričati radnju i naglasiti zašto ga, ako već niste, morate pročitati. Dakle, Sjeme tame prati naizgled prosječnu obitelj. Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike. Suprug Saša je glava obitelji i obiteljski nasilnik i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu. Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka. Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava. Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj? Istina je, zapravo, gora od svega što Iris može iti zamisliti.
Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama. Još me više šokirala činjenica da je Sjeme tame zapravo pisano prema stvarnom događaju. To je roman koji se čita jednom. Roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju. On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.
Posebno mi je zadovoljstvo predstaviti mladu splitsku spisateljicu Marinu Gudelj s kojom sam imala čast studirati hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Zbirka priča Fantomska bol prva je njena objavljena knjiga nastala od kratkih priča za koje je i nagrađena nagradom Prozak 2018. godine. Prije par dana Hena com je objavila i njezin prvi roman Nedovršena koji jedva čekam pročitati!
Fantomska bol sadrži 16 kratkih priča čiji su glavni likovi uglavnom žene. Smještene su u dalmatinsko zaleđe, obogaćene dijalektom, a govore o snovima, strahovima, boli – nečemu što nemamo, što nedostaje, a što boli. Otuda i taj neobičan naslov – fantomska bol. Priče su pisane uglavnom u prvoj osobi, a u njihovom fokusu nisu ljudi koji su uspjeli. Upravo suprotno, to su oni manje uspješni, pomalo disfunkcionalni, nesretni – životni ljudi kakve viđamo svuda oko sebe. Ovo je zbirka od svega stotinjak stranica koju pročitate u jedno popodne, ali o kojoj mislite puno, puno duže.
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. RomanOblačna je njezino prvo prozno djelo. i ja vam ga od srca preporučujem. Ako volite slatko-gorku priču o ljubavi, voljet ćete i Oblačnu.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradiću gdje svi znaju sve o svima i uvjereni su da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par. Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog gradića – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir. No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina. U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
Ivana Šojat
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Autorica je brojnih nagrađenih knjiga za mlade i za odrasle, a piše romane, zbirke priča, novela i poezije: Ezan, Ljudi ne znaju šutjeti, Emet i druge priče, Zmajevi koji ne lete, Jom Kipur, Ničiji sinovi, Sofija plaštevima mete samoću...
Ne mogu sve priče biti sretne, vesele, razdragane, prpošne. Neke moraju biti i strašne. Takve su otprilike priče autorice Ivane Šojat u knjizi Emet.
Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Sve nam je to lijepo objasnila autorica vješto balansirajući između svijeta onostranoga, horora i fantastičnog svijeta u kojem obitavaju junaciEmeta i drugih priča.Sjajno razlažući tezu o zločinu koji “se vraća” ako nije otkriven i kažnjen, Ivana Šojat podiže atmosferu nelagode straha i dolaska neizbježnog. U osnovi svih priča je je povezanost između živih i onih već umrlih.
I upravo simbolika bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, tako da više niste sigurni jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Emet je zbirka horor priča kojima nije intencija plašiti ljude već ukazati na zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacuikoji ne smijete propustiti.
Horror vacui je strah od praznine – no u njemu ništa nije isprazno. Svaka rečenica malo je remek-djelo.
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci. Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe. Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
I premda, naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Roman je ovo koji, na sve 160 stranica, u čitatelja izaziva pregršt emocija.
Lari Mari je zapravo književni dvojac koji čine Larissa Kunić i Marieta Kola. Budući da pišu pod jednim imenom, uvrštavamo ih na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica na koje morate obratiti pozornost. Ove dvije talentirane književnice dobitnice su nagrade Kiklop i začetnice književnog pravca nazvanog proza koja liječi.
Autorice su pet romana: Bez ljubavi i mržnje, Zlatni Mjesec, Amarati, Naličje spoznaje i Bremenita šutnja. Odlučile smo reći malo više o ovom posljednjem navedenom romanu, iako vjerujemo da nećete pogriješiti ma koji god uzmete u ruke.
Bremenita šutnja uvlači nas u labirinte glavnih junaka, a govori o bremenu, teretu koji svatko od nas nosi kroz život. Kada se stvara to breme? U djetinjstvu, obilježavajući nas za cijeli život? U romanu Bremenita šutnja tema je baš to – teret koji stvara šutnja, šutnja o proživljenim traumama, o bolnoj prošlosti, o svemu o čemu se ne usuđujemo progovoriti.
Ovaj je roman spoj beletristike, filozofije, psihologije, a o njemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
Jana Krišković Baždarić rođena je u Rijeci. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci te informacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru. Njen prvi roman Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću jedno je od najšarmantnijih i najzabavnijih djela koje sam imala priliku čitati ove godine (a čiju recenziju donosim uskoro). Bela je mlada žena, novinarka u lokalnim, no osjeća se pomalo zarobljeno u svom životu. Sve ono što je prije htjela sada ima, no polako tome u dosadu i učmalost, osjeća da gubi samu sebe. Jedan e-mail promijenit će cijeli njen život kada se odvaži prihvatiti posao u njujorškom časopisu!
Belin život mijenja se iz temelja te ona ponovo otkriva i pronalazi sebe, svoj životni put, sreću i, dakako, ljubav. Bela Lang junakinja je koja će vas naživcirati, nasmijati, naljutiti, rastužiti… Proživjet ćete sve ono što i ona proživljava jer vam se obraća s tolikom lakoćom, neposredno, jezikom koji svi razumijemo, kojim se koristimo i u koji već nakon prve stranice potpuno utonemo. I ono što mi se jako svidjelo – iako Bela na kraju doživi svoj ljubavni happy end – roman uopće nije na to usmjeren. Bela zapravo traži sebe, pokušava ostvariti svoje snove, pobijediti strahove i probiti se u svijetu koji joj ne ide na ruku. Ako volite girl power romane – uživat ćete u Belinoj potrazi za srećom!
Julijana Matanović suvremena je hrvatska književnica i književna znanstvenica. Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča Zašto sam vam lagala (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (Nagrada Kiklop), Božićna potraga, Samo majka i kći te dva romana: Bilješka o piscu i Tko se boji lika još. S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade One misle da smo male nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. U zbirci Cic i svila u izboru autorice objavljene su njezine najbolje priče.
…baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.”
Priča o kavi priča je o životu ili bar jednom njezinom dijelu. Od početka naše svjesnosti, još dok smo bili djeca, mirisi i okusi domaće kave prate nas kroz djetinjstvo, pa zatim mladost, odrastanje, zrelost do ozbiljnijih godina. Čitajući knjigu skoro pa namirišete bakinu kuhinju s biranim ukusnim jelima uz tradicionalna seoska druženja prepuna topline i razdraganosti koja su danas nekako zaboravljena. Kava koja se tu pila nosila je pečat malih porculanskih ili keramičkih šalica koje su domaćice brižno stavljale pred svoje ukućane i goste. Takva je kava kod Julijane Matanović. Utkala je Julijana Matanović u priče o kavi dio svog osobnog života, otkrivši svoje intimne reminiscencije, razmišljanja i svakodnevnice, kroz koje ona baš kao i svi mi prolazi putujući životom. A na tom putovanju vjerni suputnik uvijek je kava…
Sanja Pilić omiljena je hrvatska književnica za djecu, mlade i odrasle. Objavila je 35 knjiga za djecu i odrasle te 30 slikovnica. Godine 2018. objavila je knjigu Sve što sam naučila koja sadrži duhovite, zabavne i mudre zapise s Facebooka, promišljanja o životu, ljubavi, prijateljstvu, gubitcima i rastancima, veselju i radosti.
Zbirka priča Sanje Pilić Zbogom, romantiko! govori iz ženskog kuta o svim našim odnosima, partnerskim, bračnim, roditeljskim, i bez lažne patetike uz dozu humora prolazi zajedno s nama kroz svakodnevnicu. Autorica promišlja o svojim odlukama, ispravnima ili krivima, ali uvijek vrlo ljudskim. Takve su i njezine junakinje. Hrabre, odlučne i beskompromisne. Priče su jednostavne, svakodnevne, prepoznatljive , a poveznica im je najljepša od svih emocija -ljubav. Nisu to ljudi kojima sve ide glatko u životu. To su oni koji se ne snalaze, koji uče komunicirati, koji se dvoje, preispituju. Ali, to su oni koji bez obzira na na teškoće ne odustaju.
Priče su prošlih godina objavljivane u Večernjem listu i na raznim portalima. Priča Delete koja se nalazi u zbirci nagrađena je nagradom Ranko Marinković za 2017. godinu.
Što kažete na naš izbor 10 hrvatskih spisateljica?
Nadamo se da vam se svidio naš izbor 10 hrvatskih spisateljica koje trebamo uvrstiti na svoje popise čitanja. Žao nam je samo što nismo mogle u njega uvrstiti sve one spisateljice koje nam se sviđaju i one koje su se ove godine po prvi put javile na hrvatskoj književnoj sceni. No – drago nam je što je u hrvatskoj književnosti sve više i više autorica koje na neki način probijaju granice i koje, među nama čitateljima, pronalaze svoju vjernu publiku koja će ih pratiti do zadnjeg napisanog slova.
Amelia i Justin u djetinjstvu su bili najbolji prijatelji, no nešto se dogodilo i Amelia je naprasno pobjegla, ostavivši ga bez riječi. Justin joj to nikad nije oprostio i deset je godina prošlo, a da se nisu ni čuli ni vidjeli.
Sada, Ameliji umire baka i ostavlja joj kuću na otoku. No, postoji caka – pola kuće pripada njoj, a pola Justinu.
Kada se njih dvoje tamo nađu, Amelia je iznenađena, ali i očarana njegovim seksi izgledom.
Justin je stajao ispred mene i kunem se da sam imala dojam kako je dječaka kojeg sam poznavala progutala istesana masa mišića. … Ljutnja na njegovu licu bila je očita i nekako je zbog nje izgledao još privlačnije. Samo što bi bilo puno bolje da ta ljutnja nije bila usmjerena prema meni. (str. 20.)
Neugodno je iznenađena i njegovom lijepom djevojkom Jade te količinom mržnje koju, čini se, Justin osjeća prema njoj, svojoj nekadašnjoj najboljoj prijateljici.
Prekasno je, Amelia. … nemoj pokušavati doprijeti do mene jer nas dvoje nećemo biti prijatelji. Kvariš mi raspoloženje, a ne želim provesti cijelo ljeto usrano raspoložen. Samo smo cimeri. Ništa više. … Prestani sa sranjima i sagledaj stvari kakve stvarno jesu. ne značimo ništa jedno drugome. (str. 34.)
Budući da se ni Amelia ni Justin ne žele odreći svog dijela kuće, nađu se u svojevrsnom cimerstvu – koje iz dana u dan postaje sve teže i sve gore.
Jer, iako se isprva činilo da se ne mogu podnijeti, privlačnost među njima ne može se zanemariti.
Kad Jade ode natrag u New York i ostavi ih same, iskre počinju frcati i čini se da vatra koja je gorjela u djetinjstvu tinja još uvijek.
A onda Amelia saznaje nešto što bi čitav njihov odnos moglo ne samo promijeniti, već potpuno onemogućiti.
Kako će završiti ova vruća, a opet dirljiva priča?
Volite li ljubavne romane?
Svaki put iznova pišem da nisam ljubiteljica ljubavnih romana – a sve zato da, ako vi jeste, ne shvatite moje riječi ozbiljno. Usput, Bog me obilno podario (kaznio?) cinizmom pa se nikako ne mogu uživjeti u tu knjišku romantiku, erotiku, sve te velike i kićene riječi mahom prekrasnih, mišićavih glavnih likova.
Tiho smo pili iz iste čaše, dodajući ju jedno drugome i gledajući se u tišini. …bilo je to totalno napaljujuće. Osjećala sam se krivom zbog takvih osjećaja, no to je jednostavno izvan moje kontrole. Kao što je rekao, iskušenje je normalna stvar, zar ne? No činjenica da ne mogu i neću te osjećaje provesti u djelo, samo ih je činila još jačima. Budući da mi je bio nedostupan, ti su me osjećaji potpuno obuzimali. (str. 98.)
Uh, sad kad smo to riješili, bacam se na osvrt. Navest ću što mi se svidjelo, a što nije pa vi lijepo romančić pročitajte – i javite mi kakvi su vaši dojmovi.
Nabildani lik – minus jedino u mojoj glavi
Inače ne volim to što ljubavni romani kao glavne likove imaju fizički savršene muškarce. Dakako da je to nekolicini žena realnost, ali meni bogme nije. Pretpostavljam ni većini. Voljela bih naići na roman u kojem će glavni lik biti običan muškarac. Možda s trbuščićem. Ili makar normalne visine. Ovako mi je to, nekako… Ne znam… Naivno. I još nešto – jako je seksistički određivati muškarca veličinom penisa. Isto kao što ja ne bih voljela da se mene mjeri veličinom grudi ili stražnjice, tako mi je izuzetno plitko da se privlačnost muškarca mjeri njegovim „golemim“ penisom.
Ako zanemarimo pretjerivanje u fizičkom izgledu, Justin je super lik. Pomalo nagao, ali simpatičan, iskren i normalan. Stvarno ne znam kako se uspio zaljubiti u curu kao što je Amelia. Naporna je, nesigurna, dosadna i totalno bezobrazna i nepoštena prema njemu. Da sam ja Justin, sigurno je ne bih trpjela.
…stvar je u tome da mi ili vjeruješ ili mi ne vjeruješ. Kod povjerenja nema sredine. Ne možeš nekome vjerovati djelomično. Povjerenja ili ima ili nema. (str. 279./280.)
Kao što vidite, ciničan pogled na svijet zadaje mi probleme u recenziranju ljubavnih romana.
Jednostavno, ne vjerujem im.
Volim i ja s vremena na vrijeme pročitati dobar ljubić i ne smatram ih nižom vrstom literature, ali nekako mi se čini da se sami autori baš trude prikazati ih takvima.
A sad – zašto sam uživala u čitanju
Mrski cimer roman je koji pročitate u doslovno dva popodneva. Priča je dobro zamišljena – sviđa mi se to što su glavni likovi, na neki način, prisiljeni živjeti skupa. Onda cijeli taj odnos ljubavi i mržnje, vatre i leda, tjera vas na čitanje. Jednostavno, želite znati što će se sljedeće dogoditi i kako će priča naposljetku završiti.
Spisateljica je pokušala u radnju uplesti i par ozbiljnih tema i to je pohvalno. Neću vam otkrivati o čemu se radi, ali moglo bi vas iznenaditi jer je to nešto što ne definitivno ne očekujemo usred ljubavne priče.
Naravno, ni erotski dio nije na odmet, mada su mi neke situacije bile više smiješne nego seksi. Justin i Amelia likovi su koji imaju kemiju od samog početka i stvarno golica maštu čitanje o prerastanju njihova prijateljstva u nešto više.
Bilo pogrešno ili ne, ne možemo birati tko će nam biti privlačan. Ni meni se ne sviđa što te toliko želim. Teško mi je čak i sjediti sada pokraj tebe. No željeti nekoga i pretvoriti tu želju u stvarnost dvije su različite stvari. (str. 126.)
U svakom slučaju, ako ste ljubitelj ovakvih romana, definitivno ćete uživati. Čak i ako niste, ovo je pravi roman za izlazak iz comfort zone jer ćete se zabaviti, nasmijati, a možda čak i malo zacrvenjeti.
Ostali romani ove autorice:
Penelope Ward dosad je objavila više od dvadeset romana i svi su veliki hitovi.
Znanje je zasad objavilo njezine samostalne romane Mrski cimer,Zabranjeno voće i Neodoljivi susjed, te romane koje je napisala u suradnji s prijateljicom Vi Keeland, također spisateljicom: Gospodin Uobraženi, Gospodin Bogatun, Uobraženi gad, Skrivene poruke.
Do sada smo recenzirale mnogo ljubavno-erotskih romana, i povijesnih i suvremenih. Ako volite povijesne ljubiće – tu su serijal Maiden Lane autorice Elizabeth Hoyt te serijal o obitelji Hathaway autorice Lise Kleypas.
Što se tiče suvremenih ljubavnih romana, virnite u trilogiju Sarah Morgan o zgodnoj braći O’Neil, nećete se pokajati.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
