Nakladnik: Stilus knjiga
Naslovnica romana Dan: ©Stilus knjiga
Preveo Srećko Jurišić
Dan
Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.
Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.
Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)
Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.
Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.
Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)
Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.
Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)
Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.
Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)
Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.
Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.
Dan – Isabel
Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.
Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.
Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.
Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)
Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.
Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)
Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.
Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.
Mučan prikaz ljudske naravi
Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.
Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)
Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.
„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“
„Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)
Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.
Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.
Ostali naslovi ovog autora:
Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.
Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.
Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinosti i Less.