Kategorija: Stilus knjiga

Objavljeno

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2023.

Naslovnica romana Vraćena: ©Stilus knjiga

Preveo Srećko Jurišić

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena

Neimenovana žena prepričava nam svoje djetinjstvo, a priča počinje kada su je, kao trinaestogodišnjakinju, vratili pravoj obitelji.

Djevojčica nije ni znala da nije dijete svojih roditelja niti je znala zašto je vraćaju natrag, iz velikog grada i bogate kuće u pomalo zaostalo seoce i neimaštinu. U selu postaje poznata kao Vraćena.

Netko je na klupu u koju sam sjela zalijepio nezamjetljiv natpis s nadimkom koji su u mjestu koristili nakon što sam se vratila obitelji. Bila sam Vraćena, vrnuta. Nisam još uvijek poznavala gotovo nikoga, no oni su o meni znali više od mene same, slušali s ogovaranja odraslih. (str. 78.)

Njezina nova, ali prava obitelj sastoji se od šutljivog, nasilnog oca, grube, hladne majke i još petero djece koja su od rođenja rasla u obitelji. To su Sergio, pokvarenjak, zatim onaj drugi, koji nije Sergio, Vincenzo koji s djevojčicom ostvaruje posebnu vezu (ajmo to tako reći), maleni Guiseppe te ona najvažnija, sestra. Adriana. Mlađa, ali vjekovima starija. Oblikovana oskudicom. Djevojčičin i njezin život snažno će se, bezuvjetno i zauvijek ispreplesti nitima koje se ne mogu pokidati.

Njezina me uzbuđenost čudila. Ta žudnja u očima kojima je gutala novčanice. Meni je svaka vrsta gladi bila neznana i živjela sam poput strankinje među gladušima. Privilegij koji sam sa sobom nosila iz prethodnog života činio me različitom… (str. 108.)

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Dirljiva podjela života

Roman Vraćena emotivno je putovanje jedne žene koje ne zna tko je niti kome pripada. Do kraja njezina života pratit će je taj osjećaj nedefiniranosti, osjećaj nepostojanja korijenja.

U vrijeme kada me mati prestala dojiti, dvije su obitelji usmeno podijelile moj život, no bez detaljnog dogovora, bez pitanja koliko ću ja plaćati tu njihovu neodređenost. (str. 50./51.)

Jedini korijen i uteg njezina je sestra Adriana, čiju smo priču imali prilike upoznati u romanu Sestrina priča. Čitatelji se nikako ne mogu dogovoriti koji je roman bolji i je li uopće jedan bolji od drugoga, tako da možete vjerovati meni koja mirim obje strane – i Vraćena i Sestrina priča jednako su dobri, kvalitetni i dirljivi romani. Svakako ćete pri čitanju osjetiti puno toga, melankoliju, nostalgiju, tugu, ljubav.

S vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje, sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se ne mogu riješiti.
(str. 114.)

Život naše pripovjedačice isparan je na dva dijela – onaj bogati, prošli život i ovaj novi, siromašni život koji je otad i ubuduće njen.

Ona je nekad bila jedinica, obasipana pažnjom i ljubavlju roditelja. Išla je u baletnu školu, na more, igrala se i radovala. Sada, ona dijeli krevet sa sestrom koja još uvijek piški preko noći. Njih dvije pak sobu dijele s trojicom odrasle braće. Majka je nezainteresirana, pritisnuta obvezama i bebom, problemi se rješavaju batinama…

Dva života, ni jedan potpuno njezin, obilježit će pripovjedačicu do kraja života. Tragedije i tuga s kojima se suočava u novoj-staroj obitelji ostavit će vječne ožiljke. Sestrina ljubav malo će ih ublažiti.

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena – književna senzacija

Na koricama romana Vraćena piše da je ovo „književna senzacija koja se čita na 35 jezika“ i ne mogu se više slagati s time. Priča je toliko drugačija od svega što inače čitamo. Toliko je topla dok čitamo o odnosu sestara i hladna dok čitamo o odnosu s roditeljima. No kao i u autentičnom životu, neke od najpamtljivijih trenutaka imamo upravo u dijelovima kada se toplo i hladno prožimaju. U onim rijetkim situacijama, a ako već ne ljubavi, onda makar razumijevanja i povezanosti s majkom. U shvaćanju da je Adriana i blagoslov i teret.

Kad je već riječ o Adriani, moram reći da mi se ona najviše svidjela. Neodgojena (nije ni čudo), nekulturna i nekultivirana, direktna i stvarna, sve je ono što naša pripovjedačica nije i što je možda mogla biti, da nije dana pa vraćena.

A riječ vraćena pratit će pripovjedačicu dok je živa. Mi čitatelji svakom ćemo rečenicom osjećati tu težinu i tugu s kojom je morala živjeti. Zbunjenost, odbačenost i naposljetku, rezignaciju. Slomit će vam srce kad saznate zašto je vraćena i kad zbrojite i oduzmete sve male tragove o obiteljskoj situaciji koje gledamo kroz dječje oči.

Od mene velike, VELIKE preporuke!  

Postala sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam sada. (str. 122.)

Ostali naslovi ove autorice:

Donatella Di Pietroantonio talijanska je autorica koja se na književnoj sceni pojavila 2011. godine. Vraćena je njezin treći roman, koji je svojevrsna prethodnica romana Sestrina priča.

Po ovom je prvom snimljen i film koji mi se čini jednako dirljiv kao i knjiga.

Gdje kupiti roman Vraćena:

Stilus knjiga

Objavljeno

Bella Mackie: Kakav način umiranja

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica knjige Kakav način umiranja: ©Stilus

Prevela Tea Tosenberger Lubar

Bella Mackie: Kakav način umiranja

Kakav način umiranja

Kakav način umiranja kombinacija je crne komedije i kriminalističkog romana kakvu rijetko viđamo. Priča koja je jednako mračna i u istoj mjeri smiješna, sa zdravom dozom humora i britkosti, neuobičajena je kombinacija koja vas osvoji na prvo čitanje.

Roman govori o jednoj vrlo nefunkcionalnoj i toksičnoj obitelji na čelu koje je bogati  i ljigavi Anthony Wistern, šezdesetogodišnjak čiju obitelj osim njega čine Olivija, Anthonyjeva žena i njegovo četvero odrasle djece, jednako nepodnošljive i nesimpatične kao i on sam.

Anthony

U trenutku kada započinjemo čitanje saznajemo da je Anthony već mrtav čovjek. Nakon nerazjašnjene smrti koja se dogodila na proslavi šezdesetog rođendana, Anthony se javlja iz zagrobnog života. Tamo se nalazi u redu čekanja za mirni smrtni odlazak u međuprostor koji je sličan birokratskom čistilištu. To je mjesto gdje morate zaslužiti kartu za eventualni odlazak dalje, u raj ili gdje već trebate biti. Da bi se dogodio taj zadnji korak, Anthony mora biti siguran kako je umro, a on to još uvijek ne zna.

Uspješno sam izbjegao zamornu svađu sa suprugom, ali sat vremena poslije bio sam mrtav. Život je neobičan slijed uspona i padova. str. 13.

Obitelj

U međuvremenu, dok čeka da se rasvijetle okolnosti njegove smrti (radi ili se o nesreći ili ubojstvu), Anthony iz zagrobnog života promatra ponašanje svoje obitelji. Događa se upravo ono što je i sam predmnijevao. Njegova obitelj počinje bespoštednu borbu za nasljedstvo.

Trebala bi nam pripasti prilično lijepa svota. Neslužbeno, naravno. str. 336.

Istražiteljica

Upoznajemo istražiteljicu kojoj tek na kraju knjige saznajemo ime. Radi se o mladoj djevojci, aktivnoj na društvenim mrežama, koja je nakon neugodnih poslovnih iskustava s obitelji Wistern odlučila raskrinkati obitelj. Sigurna da će otkriti tko je ubojica, na sve se načine želi približiti obitelji Wistern, ali njezina uplitanja nisu dobrodošla u pokojnikovoj obitelji.

Toga sam dana osjetila nekakvu svrhu kakvu nikada prije nisam iskusila. Što ako bismo uz pomoć društvenih mreža mogli sami rješavati zločine. str. 92.

Dojam o djelu

Format u kojem je knjiga napisana doista je specifičan jer izmjenjuje živuće i umrle protagoniste.

Upoznajemo dekadentnu bogatu obitelj vrlo niskih moralnih skrupula, a njen niti jedan član ne izaziva simpatije čitatelja. To bi nas trebalo odbiti od čitanja, ali ne, događa se upravo suprotno! Knjigu čitamo s osmijehom na usnama, beskrajno uživajući u spoju crnog humora, ironičnih upadica te obiteljske drame s elementima kaosa i urnebesnih sličica iz zagrobnog života.

I dok vam se čini da bi netko tko je umro i osvijestio svoje postojanje u zagrobnom životu trebao osjećati bar mrvu kajanja i grizodušja zbog prljavih poslova, financijskih prevara raskalašenog života,  to se, naravno,  ne događa. Dolaskom u prijemnu kancelariju zagrobnog života, za Anthonyja nevolje tek počinju.

Jedini lik čije ponašanje donekle možemo razumjeti jest istražiteljica. Radi se o mladoj djevojci koja želi raskrinkati omraženu obitelj zbog neugodnosti iz prošlosti, a da bi to postigla, služi se jedinim mogućim sredstvom koji joj je dostupno, a to su društvene mreže. Naravno, i njezine su akcije svedene na brojna pretjerivanja tako da mi je na kraju poprilično išla na živce.

Eto, na kraju, nakon što romanom prodefiliraju stvarno nesimpatični likovi, Bella Mackie napisala je jednu skroz dobru, netipičnu knjigu. Iako mi je njezin prvi roman Kako ubiti vlastitu obitelj bio nešto bolji, i ovaj svakako zaslužuje pozornost čitatelja. Dobro ćete se zabaviti.

Bella Mackie: Kakav način umiranja

O autorici:

Bella Mackie britanska je novinarka i spisateljica. Surađivala je s medijima kao što su Guardian i Vice News, a trenutačno piše kolumnu za Vogue.

Autorica je svjetskog bestselera Kako ubiti vlastitu obitelj, prodanog u više od milijun primjeraka. Bila je članica žirija jedne od najprestižnijih nagrada namijenjenih spisateljicama – Woman’s Prize. Njezina djela prevode se diljem svijeta, na više od 25 jezika. Živi i radi u Londonu.

Gdje kupiti:

Stilus

Objavljeno

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Napisala Justine Solomons-Moat

Ilustrirala Lulu Mayo

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka prelijepa je zbirka priča o ženama koje su mijenjale svijet – i o njihovim mačkama. Od Audrey Hepburn do Taylor Swift, od glumica preko književnica, slikarica i znanstvenica… Zanimljiva je slučajnost kako je svaka od njih, bar u jednom trenutku života, imala mačku.

Neke od njih imale su mačke kao ljubimice, neke su se brinule o mačkama lutalicama. Drugima su pak mačke bile inspiracija za brojna umjetnička djela koja i dan danas svjedoče o neobičnoj ljubavi između žena i tih pametnih životinja.

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Štivo za sve mačkoljupce

U trideset i dvije divno ilustrirane kratke priče, saznajemo na koje su sve načine mačke utjecale na svoje žene. Ali i ne samo to. Tu su i zanimljivosti o ovim krznenim ljepoticama, test koji možete riješiti i otkriti koja je pasmina vaša idealna ljubimica te duhoviti razlozi zašto su baš mačke idealne družice.

Iza svake žene stoji sjajna mačka simpatična je zbirka koja se pročita u jedan sat, ali ona i nije napisana kao nešto što se čita odjednom.

Za svakog mačkoljupca, ona je must-have na policama! Ona je nešto što će ih zbližiti s voljenim ljubimcem te potaknuti na još veću ljubav i brigu prema krznenim prijateljicama.

Nažalost (u ovom slučaju), nisam ljubiteljica mačaka pa se nisam u potpunosti raznježila čitajući, ali imam prijateljicu koja se od svoje mace ne odvaja i ova će zbirka uskoro krasiti njezine police.

Bilo štivo za veliku ženu, ili onu malu koja će to tek postati, ova prelijepa knjiga sjajan je poklon kojim ne možete pogriješiti.

Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka

Ostali naslovi ovih autorica:

O Justine Solomons-Moat nisam uspjela ništa iskopati, ali Lulu Mayo ima svoju web-stranicu na kojoj možete vidjeti njezine divne radove.

Gdje kupiti knjigu Iza svake sjajne žene stoji sjajna mačka:

Stilus knjiga

Ah, priče o mačkama! Ima ih mnoštvo, a neke od njih čitale smo i recenzirale (više kolegca nego ja).

Objavljeno

Marius Gabriel: Parižanke

Nakladnik: Stilus, 2019.

Naslovnica romana Parižanke: ©Stilus

Prevela Sanja Ščibajlo

Marius Gabriel: Parižanke

Mrvicu povijesti kao uvod – nemojte preskočiti

Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.

Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.

Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)

Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.

„Zaljubila sam se.“
„Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“
„Nikada nisam imala dara za domoljublje.“ (str. 212.)

Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.

Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)

Parižanke

Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.

Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)

Marius Gabriel: Parižanke

Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.

Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)

Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.

…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)

Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho

Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!

Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmu Kristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.

Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.

Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.

Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.

Marius Gabriel: Parižanke

Ostali naslovi ovog autora:

Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.

Gdje kupiti roman Parižanke:

Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.

Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:

Kate Quinn: Aliceina mreža, Lovkinja, Zagonetka ruže, Dijamantno oko

Leila Meacham: Vilin konjic

David Benioff: Grad lopova

Madeline Martin: Posljednja knjižara u Londonu

Objavljeno

Michael Cunningham: Dan

Nakladnik: Stilus knjiga

Naslovnica romana Dan: ©Stilus knjiga

Preveo Srećko Jurišić

Michael Cunningham: Dan

Dan

Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.

Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.

Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)

Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.

Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.

Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)

Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.

Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)

Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.

Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)

Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.

Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.

Michael Cunningham: Dan

Dan – Isabel

Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.

Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.

Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.

Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)

Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.

Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)

Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.

Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.

Michael Cunningham: Dan

Mučan prikaz ljudske naravi

Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.

Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)

Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.

„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“
„Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)

Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.

Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.

Ostali naslovi ovog autora:

Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.

Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.

Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinosti i Less.

Gdje kupiti roman Dan:

Stilus knjiga

Objavljeno

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica romana Klub čitatelja usamljenih srca: ©Stilus

Prevela Tea Grgurić

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Klub čitatelja #1 – Sloane

Ovaj nam roman pripovijeda pet likova, pet članova Kluba čitatelja usamljenih srca. Kako su završili u tom klubu?

Prva nam pripovijeda Sloane, knjižničarka.

Jedna od mojih najvećih vrlina (neki bi rekli i jedina) jest ta što se ne dam lako uvrijediti. Treba izgledati obično, ponašati se još običnije i nikad ne iznositi svoje mišljenje. Običan sam izgled savršeno uvježbala. … Bilo je lako i obično se ponašati. … Onaj dio s iznošenjem mišljenja bio je nešto teži… (str. 13.)

Cijeli se život trudi biti obična, nevidljiva, prilagodljiva, bez vlastitog mišljenja i bez karaktera. Zaručena je za Bretta, kiropraktičara koji je umislio da je liječnik i koji je voli baš takvu kakva jest – apsolutno bezbojna.

Kad Sloane upozna Arthura, mrzovoljnog, neljubaznog, čangrizavog i sve u svemu, čovjeka bez i jednog filtra, stvari krenu tijekom koji nije mogla ni zamisliti.

Dva je mjeseca Arthur bio mjerna jedinica mojega dana – ono čemu sam se radovala i što sam iščekivala, nešto u čemu sam uživala. Mnogima se to ne bi činilo bogznašto, ali ja ga nisam shvaćala olako.
Katkad ljudima možemo samo praviti društvo… (str. 55.)

Kad Arthura nekoliko dana zaredom ne vidi u knjižnici, u koju je uživao dolaziti i vrijeđati sve oko sebe, Sloane se ozbiljno zabrine.

Klub čitatelja – svi ostali

Brinući se za Arthura, uz njegovo oštro protivljenje i užasnu narav kojom je želi otjerati, Sloane upoznaje i ostale. Maisey, razvedenu mamu koja zarađuje kao vidovnjakinja, Arthurovu prvu susjedu. I Grega, visokog, snažnog muškarca koji iz nama zasad nepoznatih razloga špijunira Arthura. 

Budući da Arthur više od svih i svega voli knjige, Sloane i Maisey u njegovoj kući organiziraju književni klub.

Uskoro im se pridružuje i Mateo, Sloanin kolega knjižničar koji i bez kluba čitatelja ima dovoljno problema.

A tu je i sam Arthur…

„Nije on baš tako loš. Možda je malo čangrizav, ali…“ …
„Mark Twain je bio čangrizavac. Ebenezer Scrooge je bio čangrizavac. Arthur McLachlan je Sotonin djed.“ (str. 17.)

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Cozy jesensko štivo

Klub čitatelja usamljenih srca prava je cozy jesenska knjiga! Znala sam što očekivati, a opet, dobila sam puno, puno više.

Toliko je topla, simpatična i ugodna – zove na kauč, pod dekicu, s čajem u ruci!

Pisana jednostavnim jezikom, čitat će se gotovo sama, a vi ćete htjeti, kao što sam i ja htjela, da nikada ne završi. Klub čitatelja koji osniva Sloan, naša nevidljiva knjižničarka, zbir je šarenih ljudi (možda su zato i korice šarene). Imate sve karaktere, od starog mrzovoljca do luckaste vidovnjakinje. I začudo, nitko vam ne ide na živce.

Ok, možda malo, ali to su ionako likovi koji su i napisani da naživciraju čitatelje.

Ovi glavni, ljudi su baš poput nas. Svatko nosi svoje boli. Svi žele voljeti i biti voljeni, ali ne žele biti povrijeđeni.

I zato su, baš poput knjiga koje toliko vole, zatvoreni i pod tankim slojem prašine.

Kod prijatelja koji čitaju dobro je što već znaju što želiš reći. (str. 150.)

Dok ne naiđu pravi ljudi.

Knjiga o knjigama

Kad knjiga govori o knjigama – ja sam kupljena! Volim gotovo svaki takav roman, ma kojeg žanra bio. I jako mi je drago što autorica nije povela roman u ljubavnom smjeru iako je mogla. Ostavila ga je da govori o prijateljstvu – i knjigama – i to je pun pogodak!

Mrvicu me podsjeća, ugođajem i šarmom, na roman Takva kakva jesi Beth Moran. I on mi se svidio, fokusom koji je stavljen na ljude oko nas koji nam pomažu i čine život ljepšim, a nisu nam nužno ljubavni partneri.

Što raditi sa srcem kad je ono već dva metra ispod zemlje? (str. 217.)

Sloane, Arthur, Mateo, Greg i Maisey društvance su koje se isplati pozvati u goste na popodne ili dva – naime, za čitanje ovog divnog romana ni neće vam trebati više. Željet ćete otkriti njihove velike probleme i male tajne. I željet ćete biti svjedok njihovoj sreći.

Životne se priče pišu tintom, a ne grafitnom olovkom. Kad ih zapišemo, preostaje nam samo još okrenuti stranicu. (str. 261.)

Lucy Gilmore: Klub čitatelja usamljenih srca

Ostali naslovi ove autorice:

Lucy Gilmore autorica je nekoliko romana raznih žanrova, od romansi do misterija.

Klub čitatelja usamljenih srca njen je prvi kod nas prevedeni roman.

Gdje kupiti roman Klub čitatelja osamljenih srca:

Stilus knjiga 

Priče o čangrizavim starcima nisu rijetkost, no meni je jedna zauvijek na tronu – Backmanov Čovjek znan Ove (kladim se da ste to znali i prije nego sam napisala.)

Knjige o knjigama koje vam preporučujem su:

Objavljeno

Laura Spence-Ash: A onda more

Nakladnik: Stilus knjiga

Naslovnica knjige A onda more: ©Stilus

Prevela Andrea Marić

Laura Spence Ash:A onda more

Koliko ima do mora, pita se. U kojem je smjeru dom? str. 32.

Knjiga A onda more nastala je nakon što se autorica zainteresirala za članak objavljen 1998. u The New York Timesu, o skupini odraslih Britanaca koji su se vratili u SAD da bi posjetili obitelji i mjesta gdje su živjeli 1940. godine. Njih su, kao djecu, roditelji poslali dogovorenim udomiteljima u SAD kako bi ih zaštitili od ratne pošasti koja se nadvila nad Europom i koja se ubrzano približavala Londonu. Procjenjuje se da je na taj način oko 14 000 djece napustilo svoje domove tijekom Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji.

Molim te, piše, obećaj mi da ćeš poslati po mene čim budeš mogla, čim ovaj strašni rat bude gotov. Spremna sam za odlazak kući. str. 134.

Beatrix

Godina je 1940. Dok njemačke bombe padaju u neposrednoj blizini Londona, mlada radnička obitelj Millie i Reginalda Thompsona donosi tešku odluku. Svoju kćer Beatrix odlučuju poslati u SAD kako bi je zaštitili od ratnih zbivanja. Jedanaestogodišnja Beatrix zajedno sa skupinom djece prelazi Atlantik gdje je čeka obitelj Gregory – Nancy i Ethan te njihovi sinovi William i Gerald.

Obitelj Gregory

Dobrodošlica u dom imućne obitelji Gregory melem je za rane ozbiljnoj, introvertiranoj djevojčici. Nancy, koja je uvijek željela imati kćerku, ispunjava joj sve želje, Ethan joj strpljivo objašnjava sve i najmanje nepoznanice. Čak su i dva potpuno suprotna dječaka, smireni William i živahni Gerald, učinila sve da se malena, uplašena djevojčica brzo uklopi u njihov dom zbliživši se sa svim ukućanima. Beatrix za njih postaje samo Bea, članica njihove obitelji i osoba koju su zavoljeli.

London

Nakon dugih pet godina, ratna opasnost polako prestaje i Beatrix se mora vratiti kući. Za taj se dan pripremala godinama. Ali njezina obitelj više nije ista. Sjećanja na majku i oca pomalo su izblijedjela, a njezin život prepun je uspomena na obitelj koja ju je nesebično prihvatila.

Dvadesetak godina poslije

Upoznajemo Beu tridesetpetogodišnju ženu koja se prisjeća života u SAD-u i povrataka kući u svoju obitelj. Obje obitelji Bea smatra podjednako svojima. Sjećanje na život s Gregoryima prati je cijeli život i budi uspomene.  Prekrasne godine bezbrižnosti, život u Bostonu i na otoku Mainu te prve ljubavi prekida povratak u poslijeratni London. Bea se mora suočiti s promjenama u obitelji i smrtima koje dolaze kao sastavni dio života.

Dojam o romanu A onda more

Iako se djelomično odvija tijekom Drugog svjetskog rata, priča nije tipična povijesna fikcija. Rekla bih da je A onda more prvo knjiga o odrastanju, knjiga o kompromisima koje život stavlja pred nas kako bismo zaštitili one koje volimo. Knjiga je to o obitelji. I knjiga o ljubavi. Ova dirljiva obiteljska saga kojoj je glavni lik djevojčica/mlada žena Beatrix, potresna je priča o gubitku, nadi i životu koji se  događa od rođenja do smrti i svega između.

Djevojčica i dva dječaka odrastanjem postaju drugačije osobe, mijenjaju se i razvijaju. U svjetlu ratnih okolnosti i velike razdvojenosti kontinentima (naslov je savršeno pogođen), Bea postaje mlada žena koja odgajaju obje obitelji, a time je i njezin način gledanja na svijet oblikovan životnim okolnostima i ljudima koji su joj pružili dom.

Prekrasna obitelj koja je privremeno udomila Beu i dječaci William i Gerald koji  postaju mladi ljudi prepuni oprosta i razumijevanja, učinili su da sjećanje na njezinu američku obitelj ostaje s njom dugo godina nakon što ih je napustila, a dio njezinog srca ostao je zauvijek tamo.

Dvije majke, dvije junakinje

Osim Beatrix, koja je glavni lik knjige, osvrnula bih se na likove dviju majki, Millie i Nancy. To su likovi koji su, po mom sudu, najbolje doneseni u knjizi.

Millie, prepuna strahova, popušta pred zahtjevima supruga i teška srca šalje kćerku u nepoznato, svakim se danom pitajući kakva je žena koja odgaja Beu. U Millie je cijeli buket različitih  osjećaja: od zahvalnosti do zavisti, čak i ljubomore na ženu koja je Bei pružila dom. Sve su to normalne reakcije žene koja nije imala izbora. Dok je Bea u SAD-u na sigurnom, Millie volontira u razorenim skloništima ratnog Londona njegujući ranjenike.

Nancy, s druge strane Atlantika, željno je dočekala djevojčicu nakon dvoje muške djece. Odlučna je pružiti Bei svu ljubav i pažnju, baš kao vlastitom djetetu. Često se pita što radi Millie i kako se osjeća. U sebi misli da ona svoju djecu nikada ne bi pustila. A s druge strane, divi se Millienoj hrabrosti.

Ove dvije žene, majke, junakinje su ove knjige. Za obje dileme nema. Na prvom mjestu uvijek je dijete.

Velika preporuka za ovu divnu knjigu!

laura Spence Ash.A onda more

O autorici

Laura Spence-Ash američka je spisateljica. Njezina proza objavljivana je u časopisima One Story, New England Review, Crazyhorse… A onda more njezin je romaneskni prvijenac koji je promptno postao bestseler.

Gdje kupiti roman A onda more:

Stilus knjiga

Ako volite čitati o Drugom svjetskom ratu, nikako ne propustite naše recenzije romana Vilin konjic Leile Meacham, Pariški zadatak Rhys Bowen te hit-romana Kate Quinn Lovkinja, Aliceina mreža, Zagonetka ruže i Dijamantno oko.

Objavljeno

Jurica Pavičić: Žigice

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica knjige Žigice: ©Stilus

Jurica Pavičić Žigice

Novi roman Žigice

Svakim novim romanom Jurica Pavičić dokazuje nam da može više i bolje. Nakon romana Mater Dolorosa, novi roman Žigice željno sam očekivala. Ni ovaj put Pavičić nije razočarao, dapače. Žigice su, kao što je nakladnik istaknuo, istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva, ali za mene još nešto više.

Za mene (kao i sve one koji su se rodili u drugoj polovini prošlog stoljeća), roman je reminiscencija na dane kada su moji roditelji i apsolutno svi u mojoj okolini živjeli su na isti način.

Srednja radnička klasa ili, što bi rekli, običan narod; poneki zanatlija, majstor i puno uredskih službenika i činovnika (zanimanja u koja su spadali i moji roditelji) živjeli su u takozvanim neboderima. Nekad su te zgrade bile i ležeće, obične peterokatnice, ali mi smo ih besmisleno zvali neboderi.
Oni najslabijeg imovinskog stanja, puki proleteri, živjeli su u barakama ili potleušicama izrađenima uz tvornice, kako bi odmah nakon napornog osmosatnog radnog dana iskoračili iz tvornice i ušli u svoje barake.

Upravo o jednom takvom naselju baraka i potleušica, isprela se priča koju Jurica Pavičić tako realistično ocrtava.

Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći. str. 9.

Požar

Trebala je to biti tek mala paljevina na strogo izoliranom području, ali vjetar je naglo promijenio smjer. Iz južnog kišovitog lebića koji je donosio vlažni zrak, naglo je prešlo u jednu od marčanih bura na koju nas svake godine vrijedno upozoravaju pučki meteorolozi. Pospani, noćni, Split probudio se ujutro s pogledom na purpurni, vatrom osvijetljeni Mosor. Požar koji je nosila bura došao je jako blizu kućama u predgrađu.

Tko je jednom potpalio požar, vrlo će vjerovatno to učiniti i drugi put. str. 52.

Na zgarištu

Sve službe, vatrogasci, policija i volonteri izašli su na teren kako bi savladali vatrenu stihiju. I uspjeli su na kraju. Ali osim što je buktinja požderala uzobalnu padinu Mosora, uzela je  i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu.  Vatrogasni inspektor Stanko nema dvojbi. Požar je podmetnut. Na zgarištu su pronađene odbačene žigice.

Petar

Mladi je inspektor na zgarištu, nedaleko kuće davno osuđenog piromana. Pobješnjela svjetina zaziva linč, ali Petar je oprezan. Zašto bi netko palio tako blizu svog doma, još k tome mjesto na kojem je desetak napuštenih, beskorisnih baraka, relikt davno propale tvornice, otišle u stečaj.

Petar je znao da u istrazi koji put čovjek mora imati i sreće. A snimka koju je gledao bila je njegov bljesak slučajne, nezaslužene sreće. str. 80.

Mladen

Mladen Božiković zaljubljenik je u planinu. Svaki kamen, travka ili korov na obližnjim brdima poznat mu je kao i vrludave staze kojima se služe planinari. Mnoge od njih je kao aktivni planinar i sam markirao. Planina je njegov bijeg od problema, mjesto gdje odmara dušu i um i meditira. Međutim, danas Mladen nije miran.  Na požarištu je stradala i njegova djedovina.

I to taman kada je umrla stara Bosa, posljednja stanovnica ubogih baraka. Ta je zemlja konačno trebala pripasti Mladenu. Tako je zapisano još od djedova. To je njegova, Nikotova zemlja. Zemlja njegovih predaka. A sad je izgorjela i zemlja i barake i slučajna namjernica koja se tu nesretno zatekla.

I to sve zato što je vjetar neplanirano promijenio smjer.

Ništa im-ni posao, ni karijera, ni novci-nije toliko važno kao ono zbog čega su ovdje. Planina. Planina koju je on spalio. str. 244.

Dojam o djelu Žigice

Jurica Pavičić i ovaj put radnju smješta u mediteranski milje Splita i njegove okolice.

Jadranski požari nepoznatih piromana koji se događaju sporadično u ljetnim mjesecima, a posebno onaj katastrofalani iz ljeta 2017. u okolici Splita, začetak je ideje je koja je tinjala u Pavičićevu umu pri pisanju Žigica.

U prvom dijelu romana radi se o klasičnom krimiću, a zatim se u drugom dijelu Pavičić odmiče od klasične policijske istrage i bazira se na istinskoj ljudskoj drami čovjeka koji se spletom okolnosti našao u bezizlaznoj imovinsko-pravnoj situaciji. Imovinski interes stavlja tog čovjeka u ulogu osumnjičenika za golemi požar.

Pavičić, i sam zaljubljenik u prirodu, hodač, šetač, čovjek koji promatra krš, makiju i planinsku golet s divljenjem i obožavanjem, unio je emociju u svaki opožareni djelić Mosora u romanu.

Ta iskonska, duboka ljubav prema prirodi u svakom obliku posebna je vrijednost romana.

Druga vrijednost je sama priča. Naizgled jednostavna. Običan čovjek, neprimjetan, iz funkcionalne obitelji, brižan otac i suprug, donosi dvojbenu moralnu odluku kako bi financijski pomogao svoje bližnje. Rješenje koje izabire neizostavno ga vodi u zločin, ali taj je zločin potpomognut dubokim političkim i uhljebskim strukturama koji u svemu nalaze svoj interes.

I ti ljudi iz sjene, korumpirani i moćni, često se izvuku bez posljedica.

Svjestan je toga i mladi policajac Petar (lik koji ponovno vraća povjerenje u našu policiju). Svjesna je toga i osumnjičenikova supruga koja razumije i uzrok i posljedicu tog suludog čina. Svjestan je toga donekle i osumnjičenikov sin. Ali to su mali ljudi. Oni veliki nevidljivi su. Ali i njih ponekad sustigne ruka pravde.

Roman Žigice respektabilni je hrvatski krimić koji svakako vrijedi pročitati. Potresan i emotivan, sadržajno dojmljiv i vjerodostojan, držat će vašu pažnju cijelo vrijeme čitanja, a još dugo nakon njega razmišljat ćete o institucijama i ljudima koji se nalaze u vrhuški društvene moći u ovoj zemlji.

Jurica Pavičić Žigice

O autoru

Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021., nagradu Grand Prix za najbolji europski kriminalistički roman. Žigice su njegov posljednji objavljeni roman.

Gdje kupiti:

Stilus

Objavljeno

Emilia Hart: Weywardice

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica romana Weywardice: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

Weywardice, 1619. – Altha

Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.

Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame.
I poznajem vraga.
Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)

Weywardice, 1942. – Violet

Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.

Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti.
Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)

Weywardice, 2019. – Kate

Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.

… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)

Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.

Emilia Hart: Weywardice

Jesu li sve žene vještice?

Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.

Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji sat Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.

Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.

Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!

Vau, kakva priča!

Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.

Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i  predivno.
A onda počinje…

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)

Oduševljena sam, a i to je malo reći!
Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.

Emilia Hart: Weywardice

Ostali naslovi ove autorice:

Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.

Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane!

Gdje kupiti roman Weywardice:

Stilus knjiga

Objavljeno

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica romana Ženski krug dame Tan: ©Stilus

Preveo Dražen Čulić

Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ženski krug dame Tan – povijesni okvir

Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.

Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.

Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.

Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…

On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)

U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…

Ženski krug dame Tan

Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.

Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)

Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.

Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)

Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…

Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Saga o ženi

… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina.
(str. 137.)

Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.

Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.

Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.

Najbolja knjiga u ožujku 2024.

Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.

Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.

Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)

Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ostali naslovi ove autorice:          

Lisa See autorica je sljedećih romana:

  • Sniježnica i tajna lepeza
  • Djevojke iz Šangaja
  • San o sreći
  • Otok morskih žena.

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Ženski krug dame Tan:

Stilus