Nakladnik: Stilus, 2026.
Naslovnica knjige Pod morem: ©Stilus
Preveo Dražen Čulić
Tog 26. prosinca 2004. godine cunami je u Indijskom oceanu, bez najave sustava upozorenja, usmrtio između 230.000 i 280.000 ljudi, od čega su više od jedne trećine bila djeca.
Ostao je zapamćen kao jedna od najsmrtonosnijih i najrazornijih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti. Katastrofu je uzrokovao megapotres jačine između 9,1 i 9,3 stupnja po Richteru, s epicentrom u blizini obale Sumatre u Indoneziji, a valovi su razorili i obale Šri Lanke, Indije, Tajlanda, Maldiva pa sve do Somalije.
Ovo je priča o onima koji su otišli, i onima koji su ostali da ih nikada ne zaborave.
Ptice su nestale. Muškarac između nas okreće se i kaže mi da je i on primijetio da nema ptica. str. 132.
Prijateljice
Kad šestogodišnja Marissa izgubi majku, njezin otac, morski biolog, odvodi je na mali tajlandski otok u Andamanskom moru. Marissa ondje upoznaje Arielle i djevojčice postaju prijateljice koje zajedno istražuju čudesa šuma, koralja i plaža.
Arielle je u tom prijateljstvu ona snažnija, samouvjerenija, eksplozivnija. Marissa je suptilnija, znatiželjnija, istraživačica. Ali zajedno, one su jedno tijelo, jedan um i jedan pogled na svijet koji ih okružuje.
I sve do dana kada se na tajlandsku obalu obrušio razorni cunami i razdvojio ih.
“U našem jeziku nema mjesta za tugu za prijateljima, niti za ljubav prema njima.”
New York
Godinama kasnije, Marissa živi u New Yorku. Radi posao koji je ne zanima, a noći traži utjehu u krevetima muškaraca za koje se ne može vezati. Grad se sprema za udar uragana Sandy, ali Marissu to ne zanima. Lutajući gradom, prisjeća se prošlosti i uči kako opstati u nesigurnom svijetu, ali svaki pogled na ljude na ulici, vremenske prilike ili naselja oko sebe Marissa gleda Ariellinim očima.
Ali kao i svakog drugog mladića i muškarca s kojim sam bila, mogla sam ga vidjeti samo kroz njezine oči. str. 124.
Dojam o djelu
Kad čitate ovaj roman, onako na prvu, reći ćete da je to roman o prijateljstvu, ali to je zapravo roman o tuzi. I to onoj iskonskoj, neutješnoj, onoj koja nema zaborava, onoj koja s nama živi svaki sat, svaki dan, svaki mjesec i svaku godinu. Onoj koja ne zastarijeva, već se prikazuje u svakom obliku, kao mjesec, kao životinja, koralj, zvijezda ili samo morska mijena.
Tuga je tajna. Tuga je teška. Tuga je nevidljiva, ali je posvuda. Tuga vam izbija zrak iz pluća. str. 71.
Nema stvora ili oblika u prirodi koji Marissu ne podsjeća na Ariellu. To nije samo tuga zbog gubitka prijateljice, već isto tako i tuga za morskom florom i faunom, onim dijelovima kojima prijeti postupno uništenje, za što je većim dijelom odgovoran čovjek.
Pod morem je na taj način hommage umirućim oceanima i šumama ugroženima klimatskim promjenama.
Način na koji Menon opisuje ocean istovremeno je zastrašujući i pun poštovanja. Manta raže u knjizi predstavljaju veličanstvenost, ali i krajnju ranjivost prirode. Ta predivna morska stvorenja koje su Marissa i Ariella oživotvorile dajući im ljudskost nadjenuvši im imena, plijen su ljudi koji ih love i ubijaju bez obzira na vrijeme razmnožavanja, kako bi priskrbili profit.
Knjiga me se baš dojmila iz više razloga. Prvo, neupitno je da je katastrofa koja je dogodila u Indoneziji strašna. Gubitak ljudskih života ne može se mjeriti ni s jednim gubitkom koji čovjek može pojmiti. Uz ljudstvo, tu je i gubitak čitavih prirodnih resursa, biljnog i životinjskog svijeta koji je ondje postojao u suživotu s čovjekom.
Način na koji je Tara Menon dočarala atmosferu oceana, cunamija, razmišljanja ljudi kada su shvatiti da je katastrofa neizbježna, kao i proces tugovanja nakon svega proživljenog čini ovu knjigu izuzetnom.
O autoru
Tara Menon je indijsko-singapurska književnica, književna kritičarka i izvanredna profesorica na Odsjeku za engleski jezik na Sveučilištu Harvard. Svjetsku slavu i veliku pozornost književne javnosti stekla je svojim debitantskim romanom Pod morem (Under Water) koji je preveden na više od 30 jezika.
