Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.
Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.
Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. … Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)
Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.
Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)
Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.
Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)
Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.
Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.
U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…
Savršena naslovnica
Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.
I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!
Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?
Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)
A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.
Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.
Čitati ili ne čitati?
Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.
Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)
Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.
Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.
Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.
Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!
Ostali naslovi ove autorice:
Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman te onu za najbolji debitantski roman.
Kakav način umiranja kombinacija je crne komedije i kriminalističkog romana kakvu rijetko viđamo. Priča koja je jednako mračna i u istoj mjeri smiješna, sa zdravom dozom humora i britkosti, neuobičajena je kombinacija koja vas osvoji na prvo čitanje.
Roman govori o jednoj vrlo nefunkcionalnoj i toksičnoj obitelji na čelu koje je bogati i ljigavi Anthony Wistern, šezdesetogodišnjak čiju obitelj osim njega čine Olivija, Anthonyjeva žena i njegovo četvero odrasle djece, jednako nepodnošljive i nesimpatične kao i on sam.
Anthony
U trenutku kada započinjemo čitanje saznajemo da je Anthony već mrtav čovjek. Nakon nerazjašnjene smrti koja se dogodila na proslavi šezdesetog rođendana, Anthony se javlja iz zagrobnog života. Tamo se nalazi u redu čekanja za mirni smrtni odlazak u međuprostor koji je sličan birokratskom čistilištu. To je mjesto gdje morate zaslužiti kartu za eventualni odlazak dalje, u raj ili gdje već trebate biti. Da bi se dogodio taj zadnji korak, Anthony mora biti siguran kako je umro, a on to još uvijek ne zna.
Uspješno sam izbjegao zamornu svađu sa suprugom, ali sat vremena poslije bio sam mrtav. Život je neobičan slijed uspona i padova. str. 13.
Obitelj
U međuvremenu, dok čeka da se rasvijetle okolnosti njegove smrti (radi ili se o nesreći ili ubojstvu), Anthony iz zagrobnog života promatra ponašanje svoje obitelji. Događa se upravo ono što je i sam predmnijevao. Njegova obitelj počinje bespoštednu borbu za nasljedstvo.
Trebala bi nam pripasti prilično lijepa svota. Neslužbeno, naravno. str. 336.
Istražiteljica
Upoznajemo istražiteljicu kojoj tek na kraju knjige saznajemo ime. Radi se o mladoj djevojci, aktivnoj na društvenim mrežama, koja je nakon neugodnih poslovnih iskustava s obitelji Wistern odlučila raskrinkati obitelj. Sigurna da će otkriti tko je ubojica, na sve se načine želi približiti obitelji Wistern, ali njezina uplitanja nisu dobrodošla u pokojnikovoj obitelji.
Toga sam dana osjetila nekakvu svrhu kakvu nikada prije nisam iskusila. Što ako bismo uz pomoć društvenih mreža mogli sami rješavati zločine. str. 92.
Dojam o djelu
Format u kojem je knjiga napisana doista je specifičan jer izmjenjuje živuće i umrle protagoniste.
Upoznajemo dekadentnu bogatu obitelj vrlo niskih moralnih skrupula, a njen niti jedan član ne izaziva simpatije čitatelja. To bi nas trebalo odbiti od čitanja, ali ne, događa se upravo suprotno! Knjigu čitamo s osmijehom na usnama, beskrajno uživajući u spoju crnog humora, ironičnih upadica te obiteljske drame s elementima kaosa i urnebesnih sličica iz zagrobnog života.
I dok vam se čini da bi netko tko je umro i osvijestio svoje postojanje u zagrobnom životu trebao osjećati bar mrvu kajanja i grizodušja zbog prljavih poslova, financijskih prevara raskalašenog života, to se, naravno, ne događa. Dolaskom u prijemnu kancelariju zagrobnog života, za Anthonyja nevolje tek počinju.
Jedini lik čije ponašanje donekle možemo razumjeti jest istražiteljica. Radi se o mladoj djevojci koja želi raskrinkati omraženu obitelj zbog neugodnosti iz prošlosti, a da bi to postigla, služi se jedinim mogućim sredstvom koji joj je dostupno, a to su društvene mreže. Naravno, i njezine su akcije svedene na brojna pretjerivanja tako da mi je na kraju poprilično išla na živce.
Eto, na kraju, nakon što romanom prodefiliraju stvarno nesimpatični likovi, Bella Mackie napisala je jednu skroz dobru, netipičnu knjigu. Iako mi je njezin prvi roman Kako ubiti vlastitu obitelj bio nešto bolji, i ovaj svakako zaslužuje pozornost čitatelja. Dobro ćete se zabaviti.
O autorici:
Bella Mackie britanska je novinarka i spisateljica. Surađivala je s medijima kao što su Guardian i Vice News, a trenutačno piše kolumnu za Vogue.
Autorica je svjetskog bestselera Kako ubiti vlastitu obitelj, prodanog u više od milijun primjeraka. Bila je članica žirija jedne od najprestižnijih nagrada namijenjenih spisateljicama – Woman’s Prize. Njezina djela prevode se diljem svijeta, na više od 25 jezika. Živi i radi u Londonu.
Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.
Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.
Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)
Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.
„Zaljubila sam se.“ „Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“ „Nikada nisam imala dara za domoljublje.“ (str. 212.)
Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.
Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)
Parižanke
Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.
Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)
Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.
Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)
Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.
…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)
Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho
Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!
Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmuKristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.
Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.
Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.
Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.
Ostali naslovi ovog autora:
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Gdje kupiti roman Parižanke:
Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.
Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:
Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.
Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.
Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)
Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.
Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.
Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)
Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.
Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)
Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.
Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)
Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.
Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.
Dan – Isabel
Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.
Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.
Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.
Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)
Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.
Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)
Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.
Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.
Mučan prikaz ljudske naravi
Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.
Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)
Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.
„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“ „Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)
Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.
Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.
Ostali naslovi ovog autora:
Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.
Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.
Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinostii Less.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
Ovaj nam roman pripovijeda pet likova, pet članova Kluba čitatelja usamljenih srca. Kako su završili u tom klubu?
Prva nam pripovijeda Sloane, knjižničarka.
Jedna od mojih najvećih vrlina (neki bi rekli i jedina) jest ta što se ne dam lako uvrijediti. Treba izgledati obično, ponašati se još običnije i nikad ne iznositi svoje mišljenje. Običan sam izgled savršeno uvježbala. … Bilo je lako i obično se ponašati. … Onaj dio s iznošenjem mišljenja bio je nešto teži… (str. 13.)
Cijeli se život trudi biti obična, nevidljiva, prilagodljiva, bez vlastitog mišljenja i bez karaktera. Zaručena je za Bretta, kiropraktičara koji je umislio da je liječnik i koji je voli baš takvu kakva jest – apsolutno bezbojna.
Kad Sloane upozna Arthura, mrzovoljnog, neljubaznog, čangrizavog i sve u svemu, čovjeka bez i jednog filtra, stvari krenu tijekom koji nije mogla ni zamisliti.
Dva je mjeseca Arthur bio mjerna jedinica mojega dana – ono čemu sam se radovala i što sam iščekivala, nešto u čemu sam uživala. Mnogima se to ne bi činilo bogznašto, ali ja ga nisam shvaćala olako. Katkad ljudima možemo samo praviti društvo… (str. 55.)
Kad Arthura nekoliko dana zaredom ne vidi u knjižnici, u koju je uživao dolaziti i vrijeđati sve oko sebe, Sloane se ozbiljno zabrine.
Klub čitatelja – svi ostali
Brinući se za Arthura, uz njegovo oštro protivljenje i užasnu narav kojom je želi otjerati, Sloane upoznaje i ostale. Maisey, razvedenu mamu koja zarađuje kao vidovnjakinja, Arthurovu prvu susjedu. I Grega, visokog, snažnog muškarca koji iz nama zasad nepoznatih razloga špijunira Arthura.
Budući da Arthur više od svih i svega voli knjige, Sloane i Maisey u njegovoj kući organiziraju književni klub.
Uskoro im se pridružuje i Mateo, Sloanin kolega knjižničar koji i bez kluba čitatelja ima dovoljno problema.
A tu je i sam Arthur…
„Nije on baš tako loš. Možda je malo čangrizav, ali…“ … „Mark Twain je bio čangrizavac. Ebenezer Scrooge je bio čangrizavac. Arthur McLachlan je Sotonin djed.“ (str. 17.)
Cozy jesensko štivo
Klub čitatelja usamljenih srca prava je cozy jesenska knjiga! Znala sam što očekivati, a opet, dobila sam puno, puno više.
Toliko je topla, simpatična i ugodna – zove na kauč, pod dekicu, s čajem u ruci!
Pisana jednostavnim jezikom, čitat će se gotovo sama, a vi ćete htjeti, kao što sam i ja htjela, da nikada ne završi. Klub čitatelja koji osniva Sloan, naša nevidljiva knjižničarka, zbir je šarenih ljudi (možda su zato i korice šarene). Imate sve karaktere, od starog mrzovoljca do luckaste vidovnjakinje. I začudo, nitko vam ne ide na živce.
Ok, možda malo, ali to su ionako likovi koji su i napisani da naživciraju čitatelje.
Ovi glavni, ljudi su baš poput nas. Svatko nosi svoje boli. Svi žele voljeti i biti voljeni, ali ne žele biti povrijeđeni.
I zato su, baš poput knjiga koje toliko vole, zatvoreni i pod tankim slojem prašine.
Kod prijatelja koji čitaju dobro je što već znaju što želiš reći. (str. 150.)
Dok ne naiđu pravi ljudi.
Knjiga o knjigama
Kad knjiga govori o knjigama – ja sam kupljena! Volim gotovo svaki takav roman, ma kojeg žanra bio. I jako mi je drago što autorica nije povela roman u ljubavnom smjeru iako je mogla. Ostavila ga je da govori o prijateljstvu – i knjigama – i to je pun pogodak!
Mrvicu me podsjeća, ugođajem i šarmom, na roman Takva kakva jesi Beth Moran. I on mi se svidio, fokusom koji je stavljen na ljude oko nas koji nam pomažu i čine život ljepšim, a nisu nam nužno ljubavni partneri.
Što raditi sa srcem kad je ono već dva metra ispod zemlje? (str. 217.)
Sloane, Arthur, Mateo, Greg i Maisey društvance su koje se isplati pozvati u goste na popodne ili dva – naime, za čitanje ovog divnog romana ni neće vam trebati više. Željet ćete otkriti njihove velike probleme i male tajne. I željet ćete biti svjedok njihovoj sreći.
Životne se priče pišu tintom, a ne grafitnom olovkom. Kad ih zapišemo, preostaje nam samo još okrenuti stranicu. (str. 261.)
Ostali naslovi ove autorice:
Lucy Gilmore autorica je nekoliko romana raznih žanrova, od romansi do misterija.
Klub čitatelja usamljenih srca njen je prvi kod nas prevedeni roman.
Priče o čangrizavim starcima nisu rijetkost, no meni je jedna zauvijek na tronu – Backmanov Čovjek znan Ove (kladim se da ste to znali i prije nego sam napisala.)
Zadnja dva tjedna bompardiraju nas naslovima koji u sebi imaju inačicu “gotovo je ljeto” rečenice. Budući da ljeto, a čini se da to treba ponoviti većini portala, traje do 23. rujna, a mi se u Dalmaciji ponekad kupamo u moru i početkom jeseni, odlučile smo pokazati da LJETO NIJE GOTOVO. Odabrale smo deset knjiga koje imaju divne, ljetne naslovnice. Ljeto na naslovnicama – malo je toga ljepše i utješnije od njih, zar ne? More u svim svojim oblicima liječi, pogled na plažu opušta, a pomisao na sunce usrećuje! Zato sljedeći put, kad negdje pročitate da je “kraj ljeta”, izvucite jednu od ovih ljepotica!
Čitati ih možete bilo kad i bilo gdje, ljeto je ionako stanje uma. Sada u njima možemo uživati na plaži, uz more, rijeku ili jezero. Kad dođe zima, mogu nas grijati dozivajući sunčane, slane uspomene na ljeto.
Svjesne smo da ima toliko puno romana svih žanrova koji imaju ljeto na naslovnicama! Kako smo odabrale ovih deset? Smijat ćete se… Nismo imale nikakav kriterij. Prekopale smo police i što smo našle, to vam predstavljamo.
Valerie Perrin: Troje
Budući da ovaj Troje još nismo stigle pročitati, sadržaj koji stavljamo ovdje preuzele smo sa stranice izdavača. Roman smo odabrale ne samo zbog predivne ljetne naslovnice, nego i zbog hrpe vaših komentara na Facebooku u kojima oduševljeno hvalite njegovu radnju i emocije koje budi u čitateljima.
Nina Beau, Étienne Beaulieu i Adrien Bobin imaju deset godina kad se početkom rujna 1986. upoznaju u dvorištu osnovne škole. Povezuje ih podudarnost – početno slovo njihovih prezimena. No ubrzo postaju nerazdvojni. Zavjetuju se da će jednoga dana napustiti svoj gradić i zajedno otići na studij u Pariz, osnovati bend i nikada se ne razdvajati. No trideset jednu godinu poslije više se ne viđaju i ne razgovaraju. Godina je 2017. Iz jezera u La Comelleu izvučena je automobilska olupina u kojoj je tijelo. Čini se da postoji posebna veza između troje nerazdvojnih prijatelja iz djetinjstva i pronađene olupine…
T. J. Reid: Malibu gori
Djeca legendarnog pjevača Micka Rive i ove godine priređuju tradicionalnu zabavu za kraj ljeta. Ta zabava najvažniji je i najiščekivaniji događaj sezone i svi žele biti pozvani. A onda dolazi jedan neželjeni gost i sve kreće kvragu.
Malibu gori savršen je spoj obiteljske drame i povijesne fikcije. Nema toga što mi se nije svidjelo. Od samog uvoda, koji konstatira da „drugi dijelovi SAD-a imaju takve-i-takve-probleme, a Malibu jednostavno gori“, nisam mogla prestati čitati. I obje su paralelne priče jednako dobre. Ona u ajmo reći sadašnjosti, 1983., i ona u prošlosti, kada se June i Mick Riva tek zaljubljuju. Obje su podjednako zanimljive, bolne i lijepe. Obje postavljaju različita pitanja o važnosti obitelji, podrijetla i krvnih veza. O ljubavi, slobodi, samopoštovanju. O rješavanju problema i stalnoj borbi koja čini život. O tome tko smo i što nas definira. Ovaj je roman ultimativno ljetno štivo koje ćete sigurno voljeti!
Carley Fortune: Sva nova ljeta
Nekad davno, dok su još bili klinci, a onda i tinejdžeri, Perzefona Fraser i Sam Florek bili su nerazdvojni. Najprije najbolji prijatelji, a potom i zaljubljeni par. Jedni od onih ljudi koji svoju srodnu dušu pronađu vrlo, vrlo mladi. A onda se nešto dogodilo i ona je pobjegla natrag u grad, glavom bez obzira, i nikad se više nije osvrnula. Dvanaest godina poslije prisiljena je vratiti se u gradić koji nije zaboravila, i vidjeti muškarca kojeg nikad nije prestala voljeti.
Od romana Sva nova ljeta nisam imala nikakva očekivanja. Bolje rečeno, bila su stvarno niska, imajući na umu da je nekoliko blogera koje pratim reklo da ih je razočarao. Kad sam počela čitati – paf! Odmah sam zaronila u nostalgični svijet Percyna djetinjstva. Roman sam čitala na plaži i pokraj bazena i toliko se uklapao u cijeli taj trenutak mog života! Kupanje, plivanje, skakanje… Kod nje jezero, kod mene (uglavnom) more… Snažna, seksi ljubavna priča dvoje sramežljivih tinejdžera pa zbunjenih odraslih ljudi koji i znaju i ne znaju kako dalje… Uživala sam od prve do posljednje stranice!
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Badnjak je, 1617. godina, Norveška. Muškarci odlaze na more u ribolov, no u tren oka diže se oluja. Četrdesetak muškaraca gine na moru. More ih vraća u luku danima poslije. Na otoku Vardø ostaju samo žene. Na zabitom otočiću još uvijek, uz dominantno kršćanstvo, postoje ostaci starih vjerovanja. Još uvijek se ljudi pouzdaju u rune i tkalce vjetra, a jedna je žena otišla posebno daleko – obukla je hlače. Crkva šalje svog povjerenika da uvede red. Na otok pun žena stiže lovac na vještice.
Roman Milosti toliko mi se svidio da sam ga uvrstila na listu najboljih romana pročitanih u 2023. godini! Sve u njemu bilo mi je predivno! Poetski način na koji autorica piše, ljepota riječi i rečenica koje se isprepliću i pripovijedaju o izoliranosti, klaustrofobiji male zajednice, o zloći, ali i o nježnosti i ljubavi… Ako je lov na vještice tema o kojoj volite čitati, ako uživate u snažnim emocijama koje izazivaju nepravda, predrasude i strah od nepoznatog, uzmite Milosti. Vjerujem da nećete požaliti. One su snažno, iskreno, teško, istinski surovo štivo koje se uvlači u čitatelja i ne pušta ga na miru, čak i kad je zadnja korica odavno zatvorena.
Kristin Hannah: Njezina bitka
Jolene Zarkades vojnikinja je nesretnog djetinjstva, a Michael Zarkades odvjetnik koji se u posljednje udaljio od supruge. Roditelji su dviju djevojčica i sve bi im trebalo ići super, no čini se da im je brak pred raspadom. Tada, Jolene i njezina najbolja prijateljica Tami pozvane su na bojište – u Irak. Obje su pilotkinje i uvjeravaju svoje obitelji da će biti daleko od opasnosti. No, Tami ima nešto što Jolene nema – podršku obitelji. Kod Jolene je sasvim druga priča, Michael mrzi svaki spomen na vojsku i rat i odbija iti razgovarati o tome. Ipak, dužnost zove i Jolene odlazi, ostavljajući zbunjenog Michaela da nosi sva četiri kuta kuća. Tada se dogodi tragedija…
Njezina bitka još je jedan bestseler voljene Kristin Hannah, rado čitane autorice u čije se priče zaljubljuju čitatelji diljem svijeta. Iako me ovaj roman nije oduševio kao ostali njezini koje sam pročitala, pohvaljujem neobičan zaplet, likove o kojima ćete svakako razmišljati i stil pisanja koji – unatoč svim manama – ostaje klasična Hannah, predivan, lagan i liričan.
Gabrielle Zevin: Sutra, i sutra, i sutra
Sam je četrnaestogodišnjak, a Sadie nešto mlađa. Sadina je sestra u istoj bolnici u kojoj se liječi i Sam nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je stradala majka, a on ostao trajni invalid. Dvoje mladih otkriva zajedničku strast: igranje videoigara. U tom digitalnom svijetu razvija se posebno prijateljstvo koje se naglo prekida, a slučajno se sreću osam godina kasnije kad su već odrasli.
Sutra, i sutra, i sutraroman je koji je dobio izvrsne kritike i dosta je izvanredan. Ovo je knjiga o razvoju videoindustrije, ali je i knjiga o ljubavi. Sadie i Sam uvijek prijatelji, dvoje ljudi koji se beskrajno vole, ali su toliko kompleksni karakteri da teško mogu biti zajedno. Zapravo se radi o velikoj ljubavnoj priči koja je na putu da se realizira, ali uvijek postoje zapreke.
Laura Spence-Ash: A onda more
Knjiga A onda more nastala je nakon što se autorica zainteresirala za članak objavljen 1998. u The New York Timesu, o skupini odraslih Britanaca koji su se vratili u SAD da bi posjetili obitelji i mjesta gdje su živjeli 1940. godine. Procjenjuje se da je na taj način oko 14.000 djece napustilo svoje domove tijekom Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji.
Godina je 1940. Dok njemačke bombe padaju u neposrednoj blizini Londona, mlada radnička obitelj Millie i Reginalda Thompsona donosi tešku odluku. Svoju kćer Beatrix odluče poslati u SAD kako bi je zaštitili od ratnih zbivanja. Jedanestogodišnja Beatrix zajedno sa skupinom djece prelazi Atlantik gdje je čeka obitelj Gregory – Nancy i Ethan – te njihovi sinovi William i Gerald.
Iako se djelomično odvija tijekom Drugog svjetskog rata, priča nije tipična povijesna fikcija. Rekla bih da je A onda more prvo knjiga o odrastanju, o kompromisima koje život stavlja pred nas kako bismo zaštitili one koje volimo. Knjiga o obitelji. I knjiga o ljubavi. Ova dirljiva obiteljska saga kojoj je glavni lik djevojčica/mlada žena Beatrix, potresna je priča o gubitku, nadi i životu koji se događa od rođenja do smrti i svega između.
Louise Nealon: Djevojka koja je gledala zvijezde
Djevojka koja je gledala zvijezde roman je prvijenac mlade irske spisateljice. Priča govori o Debbie koja živi s majkom Maeve, plahom ženom fokusiranom na svoj mali svijet i snove te neobičnim ujakom koji živi u kamp kućici. Premda su svi likovi vrlo osebujni, očito je da ih veže velika ljubav. Život je to na obiteljskoj mliječnoj farmi četrdeset minuta i cijeli jedan svijet daleko od Dublina. Stoga je odlazak na Trinity College u Dublinu za Debbie tjelesni, psihološki i kulturološki šok. A onda se dogodi tragedija koja poremeti život čitave Debbiene male obitelji…
Roman mi se jako svidio zbog nespretne, zbrčkane, vrlo iskrene djevojke koja se ne snalazi u velikom sveučilišnom gradu. Priča je to puna osjećaja, u kojoj će se mnogi od nas pronaći. Ali ona nije samo laganica koju ćete progutati u jedno popodne. Puno je toga u njoj što plaši, rastužuje i boli…
Charlotte McConaghy: Posljednji let
Posljednji let prati mladu Franny koja je ornitologinja. Za bavljenje i proučavanje ptica ne treba joj nikakva diploma jer je ona u stvari ni nema. Treba joj samo neizmjerna ljubav prema pticama, a toga Franny ima u izobilju. Stvari na Zemlji nisu dobre. Kako je globalno zatopljenje raslo, a razina mora se dizala mnoge su životinjske i biljne vrste nestale. Franny je odlučna u praćenju posljednje migracije arktičkih čigri od Grenlanda na Antarktiku. Nakon što stigne na Grenland, nagovara lokalne ribare da je prime na brod. Kako vrijeme odmiče jasno je da Franny ima i druge razloge zbog kojih se otisnula na ovo daleko putovanje. Posljednji let njezina je životna priča.
Posljednji let jedna je od najljepših ljubavnih priča koju sam ikad pročitala. Upravo zato što je neobična, intimna, drugačija i ničemu slična, osvojila me na prvo čitanje. Još k tome, kad se sve to događa u svijetlu zemaljske kataklizme izumiranja većine životinjskih vrsta, knjiga dobiva jedan drugačiji, potpuno osobni pečat. Žena na rubu živčanog sloma koja se bori za spas malenih arktičkih čigri i priča o ljubavi koja traje i koja je veća od života, osvojit će zasigurno srca mnogih čitatelja.
Alison Espach: Bilješke o tvom iznenadnom nestanku
Šesnaestogodišnja Kathy bila je sve ono što je njezina trinaestogodišnja sestra Sally željela poslati. Lijepa, uspješna, elokventna, sveprisutna na školskim zabavama, zapamćena na priredbama. Kathy je bila zvjezdica koju su baš svi primjećivali. Za introvertnu, racionalnu i pouzdanu Sally nije bilo dileme. Sestra je njezina nit vodilja kroz život. No život nije idiličan. Život je grub, surov i neizbježan. Kad Kathy ode, Sallyin se život nastavlja.
Bilješke o tvom iznenadnom nestanku roman je nakon kojeg ostanete s pročitanom knjigom u ruci i razmišljate o tome kako nam jedan trenutak može obilježiti čitav život. I nakon što se on dogodi, više nikad ništa nije isto. Zatim razmišljate o tome kako je život niz sretnih trenutaka i samo jednog nesretnog koji nas određuje. Knjiga je izuzetno emotivna. Dirljiva i potresna istovremeno i na neobičan način lijepa.
Ljeto na naslovnicama – uhvaćena uspomena
Vrlo skoro, duge tople dane zamijenit će najprije kišica, zatim dugi rukavi, potpom kaputi i prve pahulje.
Ima li ljepše zahvale ljetu od čitanja – i to onih knjiga koje nismo stigli progutati dok smo bili na odmoru, na plaži, uz more… I ima li toplijeg podsjetnika na to godišnje doba od naslovnica na kojima se pliva, trči po pijesku ili zamišljeno gleda prema velikom morskom plavetnilu?
Ljeto može biti uhvaćeno bilo gdje, najčešće u našim mislima i srcima, ali zar nije krasno uzeti knjige i… Uroniti u ljeto na naslovnicama…
Svakim novim romanom Jurica Pavičić dokazuje nam da može više i bolje. Nakon romana Mater Dolorosa, novi roman Žigice željno sam očekivala. Ni ovaj put Pavičić nije razočarao, dapače. Žigice su, kao što je nakladnik istaknuo, istodobno mediteranski noir, obiteljska drama i kronika društva, ali za mene još nešto više.
Za mene (kao i sve one koji su se rodili u drugoj polovini prošlog stoljeća), roman je reminiscencija na dane kada su moji roditelji i apsolutno svi u mojoj okolini živjeli su na isti način.
Srednja radnička klasa ili, što bi rekli, običan narod; poneki zanatlija, majstor i puno uredskih službenika i činovnika (zanimanja u koja su spadali i moji roditelji) živjeli su u takozvanim neboderima. Nekad su te zgrade bile i ležeće, obične peterokatnice, ali mi smo ih besmisleno zvali neboderi. Oni najslabijeg imovinskog stanja, puki proleteri, živjeli su u barakama ili potleušicama izrađenima uz tvornice, kako bi odmah nakon napornog osmosatnog radnog dana iskoračili iz tvornice i ušli u svoje barake.
Upravo o jednom takvom naselju baraka i potleušica, isprela se priča koju Jurica Pavičić tako realistično ocrtava.
Nije se to moralo dogoditi. Ali se dogodilo tog četvrtka u noći. str. 9.
Požar
Trebala je to biti tek mala paljevina na strogo izoliranom području, ali vjetar je naglo promijenio smjer. Iz južnog kišovitog lebića koji je donosio vlažni zrak, naglo je prešlo u jednu od marčanih bura na koju nas svake godine vrijedno upozoravaju pučki meteorolozi. Pospani, noćni, Split probudio se ujutro s pogledom na purpurni, vatrom osvijetljeni Mosor. Požar koji je nosila bura došao je jako blizu kućama u predgrađu.
Tko je jednom potpalio požar, vrlo će vjerovatno to učiniti i drugi put. str. 52.
Na zgarištu
Sve službe, vatrogasci, policija i volonteri izašli su na teren kako bi savladali vatrenu stihiju. I uspjeli su na kraju. Ali osim što je buktinja požderala uzobalnu padinu Mosora, uzela je i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu. Vatrogasni inspektor Stanko nema dvojbi. Požar je podmetnut. Na zgarištu su pronađene odbačene žigice.
Petar
Mladi je inspektor na zgarištu, nedaleko kuće davno osuđenog piromana. Pobješnjela svjetina zaziva linč, ali Petar je oprezan. Zašto bi netko palio tako blizu svog doma, još k tome mjesto na kojem je desetak napuštenih, beskorisnih baraka, relikt davno propale tvornice, otišle u stečaj.
Petar je znao da u istrazi koji put čovjek mora imati i sreće. A snimka koju je gledao bila je njegov bljesak slučajne, nezaslužene sreće. str. 80.
Mladen
Mladen Božiković zaljubljenik je u planinu. Svaki kamen, travka ili korov na obližnjim brdima poznat mu je kao i vrludave staze kojima se služe planinari. Mnoge od njih je kao aktivni planinar i sam markirao. Planina je njegov bijeg od problema, mjesto gdje odmara dušu i um i meditira. Međutim, danas Mladen nije miran. Na požarištu je stradala i njegova djedovina.
I to taman kada je umrla stara Bosa, posljednja stanovnica ubogih baraka. Ta je zemlja konačno trebala pripasti Mladenu. Tako je zapisano još od djedova. To je njegova, Nikotova zemlja. Zemlja njegovih predaka. A sad je izgorjela i zemlja i barake i slučajna namjernica koja se tu nesretno zatekla.
I to sve zato što je vjetar neplanirano promijenio smjer.
Ništa im-ni posao, ni karijera, ni novci-nije toliko važno kao ono zbog čega su ovdje. Planina. Planina koju je on spalio. str. 244.
Dojam o djelu Žigice
Jurica Pavičić i ovaj put radnju smješta u mediteranski milje Splita i njegove okolice.
Jadranski požari nepoznatih piromana koji se događaju sporadično u ljetnim mjesecima, a posebno onaj katastrofalani iz ljeta 2017. u okolici Splita, začetak je ideje je koja je tinjala u Pavičićevu umu pri pisanju Žigica.
U prvom dijelu romana radi se o klasičnom krimiću, a zatim se u drugom dijelu Pavičić odmiče od klasične policijske istrage i bazira se na istinskoj ljudskoj drami čovjeka koji se spletom okolnosti našao u bezizlaznoj imovinsko-pravnoj situaciji. Imovinski interes stavlja tog čovjeka u ulogu osumnjičenika za golemi požar.
Pavičić, i sam zaljubljenik u prirodu, hodač, šetač, čovjek koji promatra krš, makiju i planinsku golet s divljenjem i obožavanjem, unio je emociju u svaki opožareni djelić Mosora u romanu.
Ta iskonska, duboka ljubav prema prirodi u svakom obliku posebna je vrijednost romana.
Druga vrijednost je sama priča. Naizgled jednostavna. Običan čovjek, neprimjetan, iz funkcionalne obitelji, brižan otac i suprug, donosi dvojbenu moralnu odluku kako bi financijski pomogao svoje bližnje. Rješenje koje izabire neizostavno ga vodi u zločin, ali taj je zločin potpomognut dubokim političkim i uhljebskim strukturama koji u svemu nalaze svoj interes.
I ti ljudi iz sjene, korumpirani i moćni, često se izvuku bez posljedica.
Svjestan je toga i mladi policajac Petar (lik koji ponovno vraća povjerenje u našu policiju). Svjesna je toga i osumnjičenikova supruga koja razumije i uzrok i posljedicu tog suludog čina. Svjestan je toga donekle i osumnjičenikov sin. Ali to su mali ljudi. Oni veliki nevidljivi su. Ali i njih ponekad sustigne ruka pravde.
Roman Žigice respektabilni je hrvatski krimić koji svakako vrijedi pročitati. Potresan i emotivan, sadržajno dojmljiv i vjerodostojan, držat će vašu pažnju cijelo vrijeme čitanja, a još dugo nakon njega razmišljat ćete o institucijama i ljudima koji se nalaze u vrhuški društvene moći u ovoj zemlji.
O autoru
Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021., nagradu Grand Prix za najbolji europski kriminalistički roman. Žigice su njegov posljednji objavljeni roman.
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
Weywardice, 1619. – Altha
Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.
Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame. I poznajem vraga. Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)
Weywardice, 1942. – Violet
Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.
Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti. Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)
Weywardice, 2019. – Kate
Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.
… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)
Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.
Jesu li sve žene vještice?
Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.
Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji satChrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i RogusIvane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.
Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.
Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!
Vau, kakva priča!
Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.
Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i predivno. A onda počinje…
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)
Oduševljena sam, a i to je malo reći! Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.
Ostali naslovi ove autorice:
Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.
Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane! A oni su tu – Sirenesu njezin drugi roman.
Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)
Ženski krug dame Tan – povijesni okvir
Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.
Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.
Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.
Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…
On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)
U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…
Ženski krug dame Tan
Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.
Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)
Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.
Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)
Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…
Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)
Saga o ženi
… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina. (str. 137.)
Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.
Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.
Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.
Najbolja knjiga u ožujku 2024.
Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.
Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.
Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)
Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
