Tog 26. prosinca 2004. godine cunami je u Indijskom oceanu, bez najave sustava upozorenja, usmrtio između 230.000 i 280.000 ljudi, od čega su više od jedne trećine bila djeca.
Ostao je zapamćen kao jedna od najsmrtonosnijih i najrazornijih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti. Katastrofu je uzrokovao megapotres jačine između 9,1 i 9,3 stupnja po Richteru, s epicentrom u blizini obale Sumatre u Indoneziji, a valovi su razorili i obale Šri Lanke, Indije, Tajlanda, Maldiva pa sve do Somalije.
Ovo je priča o onima koji su otišli, i onima koji su ostali da ih nikada ne zaborave.
Ptice su nestale. Muškarac između nas okreće se i kaže mi da je i on primijetio da nema ptica. str. 132.
Prijateljice
Kad šestogodišnja Marissa izgubi majku, njezin otac, morski biolog, odvodi je na mali tajlandski otok u Andamanskom moru. Marissa ondje upoznaje Arielle i djevojčice postaju prijateljice koje zajedno istražuju čudesa šuma, koralja i plaža.
Arielle je u tom prijateljstvu ona snažnija, samouvjerenija, eksplozivnija. Marissa je suptilnija, znatiželjnija, istraživačica. Ali zajedno, one su jedno tijelo, jedan um i jedan pogled na svijet koji ih okružuje. I sve do dana kada se na tajlandsku obalu obrušio razorni cunami i razdvojio ih.
“U našem jeziku nema mjesta za tugu za prijateljima, niti za ljubav prema njima.”
New York
Godinama kasnije, Marissa živi u New Yorku. Radi posao koji je ne zanima, a noći traži utjehu u krevetima muškaraca za koje se ne može vezati. Grad se sprema za udar uragana Sandy, ali Marissu to ne zanima. Lutajući gradom, prisjeća se prošlosti i uči kako opstati u nesigurnom svijetu, ali svaki pogled na ljude na ulici, vremenske prilike ili naselja oko sebe Marissa gleda Ariellinim očima.
Ali kao i svakog drugog mladića i muškarca s kojim sam bila, mogla sam ga vidjeti samo kroz njezine oči. str. 124.
Dojam o djelu
Kad čitate ovaj roman, onako na prvu, reći ćete da je to roman o prijateljstvu, ali to je zapravo roman o tuzi. I to onoj iskonskoj, neutješnoj, onoj koja nema zaborava, onoj koja s nama živi svaki sat, svaki dan, svaki mjesec i svaku godinu. Onoj koja ne zastarijeva, već se prikazuje u svakom obliku, kao mjesec, kao životinja, koralj, zvijezda ili samo morska mijena.
Tuga je tajna. Tuga je teška. Tuga je nevidljiva, ali je posvuda. Tuga vam izbija zrak iz pluća. str. 71.
Nema stvora ili oblika u prirodi koji Marissu ne podsjeća na Ariellu. To nije samo tuga zbog gubitka prijateljice, već isto tako i tuga za morskom florom i faunom, onim dijelovima kojima prijeti postupno uništenje, za što je većim dijelom odgovoran čovjek.
Pod morem je na taj način hommage umirućim oceanima i šumama ugroženima klimatskim promjenama.
Način na koji Menon opisuje ocean istovremeno je zastrašujući i pun poštovanja. Manta raže u knjizi predstavljaju veličanstvenost, ali i krajnju ranjivost prirode. Ta predivna morska stvorenja koje su Marissa i Ariella oživotvorile dajući im ljudskost nadjenuvši im imena, plijen su ljudi koji ih love i ubijaju bez obzira na vrijeme razmnožavanja, kako bi priskrbili profit.
Knjiga me se baš dojmila iz više razloga. Prvo, neupitno je da je katastrofa koja je dogodila u Indoneziji strašna. Gubitak ljudskih života ne može se mjeriti ni s jednim gubitkom koji čovjek može pojmiti. Uz ljudstvo, tu je i gubitak čitavih prirodnih resursa, biljnog i životinjskog svijeta koji je ondje postojao u suživotu s čovjekom.
Način na koji je Tara Menon dočarala atmosferu oceana, cunamija, razmišljanja ljudi kada su shvatiti da je katastrofa neizbježna, kao i proces tugovanja nakon svega proživljenog čini ovu knjigu izuzetnom.
O autoru
Tara Menon je indijsko-singapurska književnica, književna kritičarka i izvanredna profesorica na Odsjeku za engleski jezik na Sveučilištu Harvard. Svjetsku slavu i veliku pozornost književne javnosti stekla je svojim debitantskim romanom Pod morem(Under Water) koji je preveden na više od 30 jezika.
Kad se jedne noći pomalo nacvrcana Lauren vrati kući, tamo ima što vidjeti! Čeka je muž! I to ne bi bilo toliko strašno (valjda), da Lauren ima muža. A prilično je sigurna da nema, čak i tako pripita. Ipak, on se zove Michael, poznaje je, na zidovima su njihove slike, čak i ona s vjenčanja. Lauren mora prihvatiti istinu. Nekako, negdje, udala se za tog čovjeka.
Zamislite onda kako se Lauren sljedeće jutro iznenadi kad Michael ode na tavan donijeti nešto, a s tavana siđe novi muž! Jedan, pa drugi, pa treći…
Ma koliko da je ta situacija za nju nova, sve joj je jasno. Dobila je muža, a svaki put kada neki muž ode na tavan, zamijeni ga drugi. Odakle ti muževi stižu, koliko ih je, kod nekih i to kako se zovu: sve same tajne s kojima će se pozabaviti kad za to dođe vrijeme. (str. 31.)
Nekad se gospodin čak ni ne zadrži dovoljno dugo da mu Lauren sazna ime. Lauren shvaća da ima na neki način čarobni tavan koji sadrži beskrajnu zalihu muškaraca. I čim se spuste, postaju joj muževi. To dokazuju bezbrojne fotografije na mobitelu, članovi njene obitelji kojima se muž ponekad sviđa čak i više nego sama Lauren…
Tu su zgodni muževi, neobični muževi, oni s čudnim hobijima… Muž u dugovima, muž koji nosi šešir dok gleda televiziju, čangrizavi muž, muž vrtlar…
Prošla su tek tri tjedna od pojavljivanja prvog muža, ali pojedine stvari iz njezina starog života čine se udaljenima i blijedima, dugi tjedni bez ikakvih promjena, dani koji se pretapaju jedni u druge. Što je radila? (str. 141.)
U neprekidnoj izmjeni muškaraca, Lauren je prisiljena razmisliti ne samo o izboru svog budućeg partnera, nego općenito o tome kamo je vodi budućnost.
Zašto su muževi čekali?
Muževe sam dobila još prije godinu dana, kada su pažljivo odloženi na policu čekajući sretnije dane za čitanje. Nisam sigurna što me odbilo. Sadržaj na stražnjoj korici nije me se nešto posebno dojmio, a i pročitala sam nekoliko osvrta koji kažu da su romanom bili zbunjeni te da sva ta silna izmjena muževa nakon nekog vremena postane naporna.
Ali, došlo je ljeto 2026., trebalo mi je nešto lagano pa ajde. I nije mi žao! Muževi su skroz zabavni, top štivo za plažu! I iako na prvi pogled djeluje dosta banalno, roman u biti krije neke važne, životne teme, kao što su izbor partnera te izbori općenito.
Ali obrazac se uvijek raspadne i vrati na osnovno: muškarce koji su joj se mogli svidjeti i kojima se ona mogla svidjeti. Svaki je muž, prilično je sigurna, netko koga je mogla sresti, negdje, nekako, da je nešto učinila samo malo drukčije. (str. 154.)
Autorica likom smušene, ali šarmantne Lauren promišlja o tome koliko izbor partnera utječe na sve ostalo u našem životu, počevši od farbanja zidova pa do, ne znam… Odjeće i hrane. Zanimljiva mi je cijela priča koju autorica oblikuje oko muškaraca koji silaze s tavana (neki su stvarno odvratni), ne zaboravljajući naglasiti da su svi oni, nekad, nekako, bili Laurenin izbor. Da ju je njen život, nekako, odveo točno do tog i takvog muškarca.
Jedina stvar koja mi se nije svidjela jest kraj. Razumijem da je čak i logičan, i najbolji mogući za sam roman jer zbog njega ne djeluje prejednostavno, ali evo. Ja ga tako ne bih napisala. I da sam Lauren, a hvala Bogu da nisam, ne bih TO tako izvela.
Ljeto nam se vratilo u grad
Muževi su lagano, opuštajuće, šarmantno, ali pametno štivo koje je savršeno za čitanje na plaži. Ili, da budem preciznija, za čitanje ljeti, kad svi nekako bježimo od teških tema i tražimo pričicu uz koju ćemo se opustiti i zabaviti, a koja nas neće ubiti i rastaviti na proste faktore. (Ubila me knjiga koju sam čitala nakon ove, još je ne mogu zaboraviti…)
Dakle, svakako pročitajte, pogotovo ako tražite radnju uz koju možete pustiti mozak na pašu, ali ne toliko da se ovaj vrati smanjenog kvocijenta inteligencije.
Ostali naslovi ove autorice
Holly Gramazio spisateljica je, dizajnerica videoigara i kustosica koja živi u Londonu. Muževi su njezin roman prvijenac.
Kako bi vam skratile muke pri odabiru štiva za godišnji odmor, vaše Male napravile su popis deset romana koje ne smijete propustiti! Što čitamo ovog ljeta, pitate se? Svašta, ekipa, svašta. Od ljubavnih romana koji će dodatno začiniti ionako vruće dane, preko trilera i krimića koji će vas prikovati uza se, pa sve do smiješnih zgoda i emotivnih odnosa unutar obitelji.
Bilo da ste negdje na obali, da se brčkate u bazenu ili tek sjedite na kauču sa šalicom kave u ruci, uronite u svoju knjigu i uživajte! Nadamo se da će se na ovom popisu pronaći nešto baš za vas!
AI generated
Alex Aster: Ljeto u gradu
Objavu “Što čitamo ovog ljeta” bilo bi gotovo blasfemično početi bilo čim drugim osim očitim – ljetnim ljubavnom romanom!
Elle ima dvadeset i sedam godina i ludo je uspješna filmska scenaristica. Poslom odlazi u New York gdje se smjesti u bogataški stan koji se trenutno preuređuje i sve bi bilo donekle super, da joj prvi i jedini susjed na tom katu nije Parker Warren, prezgodni milijarder s kojim Elle ima neke neriješene račune iz prošlosti. Spleteom okolnosti, dogovore se da će, dok je Elle u gradu, glumiti da su par. Što može poći po zlu, zar ne?
Ovaj je ljubić divan! Šarmantan i zabavan, potpuno nevulgaran. Prava pravcata slow-burn romansa, ali puna strasti, bliskosti i ljubavi! Nadam se da ćete se, baš poput mene, zaljubiti u ove likove! Znate ćete, naravno, da je sve to samo moderna bajka. Da se takve stvari ne događaju. Ipak, unatoč svemu tome, smiješit ćete se kao ludi i u iščekivanju okretati stranice. Da vam ljeto bude vrelije, osmijeh veći, srce ubrzanije – čitajte Ljeto u gradu!
Serijal o detektivu Lucasu Davenportu počinje 1989. i prati detektiva minneapolske policije koji istražuje serijske ubojice. Serijal sadrži više od 30 knjiga. Prva knjiga je Pravila lova. Lucas je netipičan istražitelj koji ne igra po pravilima struke i ima određenu dozu neposluha i nonšalancije prema nadređenima što ga stavlja u kategoriju policajca koji radi po svom nahođenju i intuiciji.
Pravila lova krimić je koji ne zahtjeva veliki mentalni napor u čitanju, a Lucas Davenport je dovoljno zanimljiv lik da knjiga drži pažnju čitatelja. U ovom romanu Lucas istražuje ubojicu žena koji ne ostavlja nikakve tragove, pomno bira trenutak i žrtve, ali ostavlja svoj potpis na žrtvama, s porukama za istražitelje, uvjeren u svoju nedodirljivost. Policajci mu daju ime Mahniti.
Ako ste voljeli trilogiju Crvena kraljica, svidjet će vam se novi bestseler Juana Gómez-Jurada Sve gori. Savez triju naizgled nespojivih žena uzdrmat će svijet u kojem uvijek pobjeđuju isti. Radnja prati tri žene: majku koja želi spasiti kćeri, ratnu veteranku i ekscentričnu vješticu. Zajedno se bore protiv korupcije i moćnika, ali ne bez žrtava.
Sve gori mračan je, emocionalno nabijen roman s crno humornim dosjetkama koji daju svježinu romanu. Iako je malo deblji (oko 460 stranica), vrlo brzo se čita pa nećete ni osjetiti kako listate stranice jer će vas zaokupiti eksplozivna radnja nalik na moderan akcijski triler.
Silom domaćica je izvrsna komedija koja će vas nasmijati svakom novom splitskom”bazom”. Eda Vujević poznata je splitska novinarka i književnica. Silom domaćica zbirka je kolumni objavljivanih u Slobodnoj Dalmaciji, koja pričaju o svakodnevnom životu splitske obitelji. Eda je, inače, majka repera Vojka V koji je kao sin jedinac bio “prisiljen” napisati recenziju. To je, naravno, šala, ali da je osim Vojka i Eda duhovita i britka, uvjerila sam se čitajući ovu knjigu.
Bez filtera i s puno duha donijela je autorica svakodnevicu svoje obitelji koju čine suprug (Zakoniti), sin (Jedinac), nevistica i unuk (princ Prijestolonasljednik). Između ostalog, saznat ćete što sve treba napraviti kad nešto “zašteka” u stanu i zašto je “zovi čovika” najvažnija rečenica u prosječnom hrvatskom kućanstvu.
Ponekad nam u životu treba samo dobra komedija, a Silom domaćica upravo je to.
Puno je razloga zašto mi se svidjela ova knjiga. Radi se o ljubavnoj priči koja to zapravo nije. Susret dvoje ljudi koji se nikako nije trebao dogoditi ostao je u natruhama sjećanja jednog i drugog protagonista čitavih dvadeset godina . I dok su i on i ona nastavili svoje živote, čekanje onog trenutka kada će se ponovno sresti obilježilo je njihove živote.
Ona, kći balkanskog mafijaškog bosa, pronicljivog i inteligentnog, poznatog policiji, ali nikad procesuiranog; i on, novinar, policajac, špijun ili agent, svakako nešto od toga, susreću se u trenutku kada on dolazi na njezino imanje intervjuirati njezina oca. Kratka romansa dvoje ljudi na suprotnim stranama, svjesnih da su prepreke njihovoj vezi prevelike, toliko je lijepo, toplo i jednostavno napisana da me baš osvojila.
Autorica piše pod pseudonimom Ana Maya, i sama je zagonetna. Jedino što je odaje je dobro poznavanje prilika u bivšoj državi pa nagađamo da je s ovih, balkanskih prostora.
Da objava “Što čitamo ovog ljeta” ne bi bila samo nabrajanje laganog štiva, evo i nešto za ozbiljnije čitače. Plivač je fascinantna životna i sportska drama Alfreda Nakachea, vrhunskog sportaša, koji je predstavljao Francusku na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., a potom i u Londonu 1948. godine. Tragičan život višestrukog prvaka Francuske i europskog rekordera u ovom biografskom, gotovo dokumentarnom romanu, odlično je prenio novinar Pierre Assouline.
Između tih dvaju sportskih trijumfa, Alfred se suočio s najtežim životnim iskušenjem. Zavidan na Nakacheaove sportske uspjehe, najveći rival, Jacques Cartonnet, koji se pridružio francuskim kolaboracionistima, prokazuje Alfreda kao Židova i člana pokreta otpora. Nakache je deportiran sa suprugom Paule i kćeri Annie najprije u jedan, a zatim i u nekoliko različitih logora smrti. Od Auschwitza do Buchenwalda, kroz strahote marša smrti, preživio je zahvaljujući iznimnoj snazi volje i sportskom duhu.
Ovo je roman koji morate pročitati jer je sama Nakacheova sudbina dramatičnija od bilo kakve fikcije. Dobio je nadimak „Plivač iz Auschwitza“.
Simon i Vicky naizgled su savršen bračni par. On je profesor prava na ugledom sveučilištu, a ona radi u prihvatilištu za žene, žrtve nasilja. S tom pretpostavkom bacamo se na čitanje ovog izvrsnog trilera koji mi je pravo osvježenje u moru uvijek istih romana, istih zapleta, istih preokreta. Ono što ću sad reći neka vam bude misao vodila tijekom čitanja – i Simon i Vicky lažu.
Pogledaj pažljivije neka ovog ljeta bude obavezna stavka na vašem popisu za čitanje! Vjerujte mi, uživat ćete! Likovi su super jer su užasni, ali simpatični pa čak donekle i navijate za njih. Ali pisac, fascinantno, u neku ruku upravlja i osjećajima čitatelja. Vidite, čak i kad ne volite neki lik, kad vam se čini patetičan i cmoljav, to ima svoje razloge. Apsolutno sam oduševljena ovim romanom jer me podsjeća na trilere i krimiće koje sam čitala kad sam bila mlađa i koji su bili toliko dobro napisani da vam se u glavi stvori „BUM“ kad napokon dođete do kraja.
Troje je roman koji je još uvijek i na mome popisu “što čitamo ovog ljeta”. Sadržaj ću preuzeti sa stranice izdavača, a ispod ću vam ukratko reći zašto, iako ga još nisam pročitala, smatram da je ovo top roman za ljeto. Odnosno, za bilo kad, jer ako ste dosad čitali Valerie Perrin, onda znate koliko je super sve što ona napiše!
Nina Beau, Étienne Beaulieu i Adrien Bobin imaju deset godina kad se početkom rujna 1986. upoznaju u dvorištu osnovne škole u La Comelleu, gradiću u francuskoj provinciji. Povezuje ih podudarnost – početno slovo njihovih prezimena. No ubrzo postaju nerazdvojni. Zavjetuju se da će jednoga dana napustiti svoj gradić i zajedno otići na studij u Pariz, osnovati bend i nikada se ne razdvajati. No trideset jednu godinu poslije više se ne viđaju, ne razgovaraju, glazbena pratnja njihove priče iznenada je utihnula…
Ovaj sam roman stavila na svoju ljetnu listu ponajprije zbog naslovnice, a onda i zato što ima jako puno stranica i jednostavno trebam biti na godišnjem odmoru da bih ga pročitala pažljivo kako zaslužuje. Već sam komentirala Troje s vama na društvenim mrežama i rekli ste mi da vam je to čak najbolji roman ove autorice, stoga se izuzetno veselim čitanju!
Ah, Kristin Hannah… Jedna od mojih omiljenih autorica. Kako bismo se malo odmaknuli od laganog štiva, Troje i Između sestara donijet će nam emocije i dubinu koju trebamo. Premda ni ja još nisam pročitala ovu priču, vjerujem da će se (ne samo naslovnicom), savršeno uklopiti u ljetne dane na plaži, kada je sunce nisko, a nebo prošarano najljepšim bojama sutona.
O čemu se radi? Prije mnogo godina Meghann Dontess donijela je pogrešnu odluku kojom je sve izgubila, uključujući i ljubav sestre Claire. Danas je Meghann uspješna odvjetnica koja ne vjeruje u intimnost – sve dok ne upozna onog jednog posebnog muškarca koji je može navesti da promijeni mišljenje. Claire Cavenaugh zaljubljuje se prvi put u životu. Kako se približava dan vjenčanja, ona se priprema suočiti s odlučnom starijom sestrom. Kad se nađu nakon gotovo dva desetljeća razdvojenosti, te dvije žene koje vjeruju da nemaju ništa zajedničko, pokušat će postati ono što nikada nisu bile: obitelj. P.S. Pripremimo maramice.
Ovaj serijal prati ajmo reći braću Eaton, mrzovoljne seksi kauboje, sportaše i tako to. Prvi nam roman nosi Rhett Eaton i njegova takozvana dadilja Summer. Drugi nastavak, meni najdraži, čine najstariji brat Cade i – ovaj put – prava dadilja njegova sina, Willa. A treći dio nose Jasper, nešto kao posvojeni sin Eatonovih i nježna balerina Sloane.
Dakle, vau! Nakon što mi se jako svidio prvi nastavak, Bez premca, jedva sam čekala da i ostatak serijala uvali svoje zgodne kaubojske guze na moju policu! Bez srca i Bez dahadobila sam istodobno i čitala ih jedan za drugim i eto! Baš sam sretna, jako su mi se svidjeli, uživala sam u čitanju! Istodobno, jako sam tužna jer sljedeća dva nastavka još nisu prevedena, a imam ogromna očekivanja.
Uglavnom, imam osjećaj da će cijeli serijal biti top i baš se radujem! Već dugo nisam našla ljubavne romane koji su po mome guštu, pogotovo ne one suvremene. I baš mi je drago da sam naišla na ove kauboje! Ovo je točno ono što nam treba da vrući ljetni dani postaju još vrući!
I, jeste li bacili ono na naš popis? Kako vam se čini? Ima li nešto što i vas privlači, nešto što će se definitivno naći i na vašem čitateljskom meniju?
Ako je vaša lista ljetnog štiva već napravljena, pišite nam preporuke, dobrih knjiga nikad dosta!
A između čitanja – kupanje, sladoled, večernje šetnje, roštilji i pokoji zalazak sunca s knjigom u ruci. Zvuči kao plan, zar ne?
Jesen je 2000. godine. Studentica Percy Marks izišla je do bara s prijateljima koji su uskoro otišli, ostavljajući je da uživa u glazbi. Na džuboksu tada zasvira „Sara Smile“, a Percy susreće svoju sudbinu u liku privlačnog glazbenika Joea Morrowa.
„Ne družim se s muzičarima“. „A zašto?“ upitao je i nasmijao se hodajući unatraške prema vratima. Jer me čine nepodnošljivo zavidnom. „Jer me uvijek razočaraju“, rekla sam, što je također bila istina. (str. 14.)
Percy jako voli glazbu i u neku je ruku za nju nadarena. Joe je jedan veliki talent i dok raspravljaju o pjesmama, glazbi i dubokim rezovima, Percy zna da će jednoga dana biti velik, da je zvijezda koja samo što nije rođena.
Trgnuo se dok je to pjevao, glas mu je zadrhtao, a ja sam bila prilično sigurna da gledam zvijezdu – da će ono što osjećam osjetiti svatko tko ima oči i uši… (str. 22.)
Među njima rađa se prijateljstvo obojeno strašću, strahom, predanošću i kreativnošću. Netko će nekome pomoći, netko će pobjeći. Dok dišu za glazbu, note i jedno za drugo, počet će i međusobno uništavanje.
…na koliko je različitih načina uopće moguće da dvoje ljudi jedno drugome lome srca? (str. 239.)
Što su duboki rezovi?
Roman objašnjava, duboki rezovi manje su poznate pjesme nekog izvođača, a hrvatski pandan izrazu bili bi, možda, skriveni dragulji.
Dakle, vrlo nesretno odabran naslov… Možda bih, da pripadam svijetu glazbe, odmah znala na što se misli. Ovako, mislila sam da je riječ o samoozljeđivanju i roman me nije privlačio. Mislila sam da će biti jedan od onih naslova koji se mjesecima i godinama povlače po policama. Ne znam ni sama zašto sam počela čitati. I toliko mi je drago što jesam!
Roman Duboki rezovi nije ništa od onoga što sugerira naslov ili (kričavo crvena) naslovnica! Posveta je to početku stoljeća, posveta glazbi o kojoj ja nemam pojma, ali sam je zamišljala. Ne mogu vam opisati koliko me roman usisao u sebe, iako – naglasit ću još jednom – ne znam ni jednu jedinu pjesmu koja se u romanu spominje…
Mislim da su mi pjesme otvorile prozor u čaroban svijet… Ondje kao da me čekalo nešto veće. Osjećala sam da jedini način da se tamo stigne vodi preko pjesama. Kao da bi mi pjesme, ako ih dovoljno pažljivo slušam, mogle pokazati pravi put. (str. 41.)
Vratit ću se opet na naslov. Iako se prvenstveno misli na pjesmu, duboki rezovi mogli bi biti i ono što su Percy i Joe urezali jedno na drugo. Međusobno su se povrijedili, slomili su si srca, ali su, tijekom godina, ostali upisani jedno na drugom.
Nostalgični vibe
Priča mi je bila prelijepa, iako su i Percy i Joe vrlo odbojni i ne bih se s njima družila u stvarnom životu. Ona mi je previše „needy“, a on je smrad svoje vrste. Stvari koje su se među njima dogodile pomalo su mi neoprostive, ali zanimljiv je način na koji autorica ispisuje njihovu ljubavno-glazbenu priču. Čitavo se vrijeme fokusirajući na glazbu i ono što im ona donosi, nekako se manje osvrće na to kako utječu jedno na drugo. Zbog takve perspektive, neki malo zaboravljiviji, popustljiviji čitatelj usudio bi se reći da je ovo čak i lijepa ljubavna priča. Sreća, nisam jedna od takvih pa ću reći da je ovo lijepa toksična priča.
Gledaj, šapnula mi je pjesma tog dana u dnevnom boravku. Život može biti tako velik. (str. 27.)
Ono što mi se najviše svidjelo jest stil pisanja. Obožavam tu melankoliju koja se prelijeva sa stranica, cijeli taj neki nostalgični vibe koji me vuče dalje u prošlost, bar 30 godina prije te 2000. u kojoj se radnja odvija. Čitajući, vidjela sam gramofon i ploče. Vidjela sam neonska svjetla i dim, sve nekako u smeđim tonovima. Holly Brickley piše poput autora koje volim, koji su poznati po toj nekoj lelujavoj snovitosti, ako znate na što mislim. Na onaj osjećaj čežnje toliko jak da ga i mi čitatelji osjetimo. Na ono kad su likovi pomalo oštećeni pa ne možemo procijeniti koji im je sljedeći korak, ali znamo da to nije tako.
Do pisanja ovog osvrta, na društvenim sam mrežama vidjela malo i ništa osvrta za ovaj roman što mi se čini baš nepravedno jer uopće, ali uopće nije loš. Nije mi čista petica, ali uživala sam u priči, u glazbi, u nesavršenim likovima i u svemu onome što čini odrastanje, život i ljubav. Nije to ljubav kakvu bih poželjela za sebe, ali ljubav jest. Prožeta strašću, ljubomorom, pisanjem, pjesmom, kreativom…
Nadam se da će vam se svidjeti koliko i meni i odvesti vas u neki drugi svijet. Svijet u kojem se živi za glazbu i zbog nje.
AI generated
Ostali naslovi ove autorice
Duboki rezovi roman su prvijenac autorice Holly Brickley.
Savršen brak napeti je roman koji vam ne da mira tjerajući vas da listate stranice sve brže i brže, ali srećom, samo je fikcija jer s toliko nelogičnosti koliko ih roman ima teško da bi mogao biti istinit. Ali, o tome malo kasnije.
Adam
Adam Morgan u velikom je problemu. Ne baš osobito uspješan pisac, oženjen je najuspješnijom odvjetnicom u gradu kojoj sve ide od ruke. Ali, Adam je preljubnik koji se nalazi s mlađahnom ljubavnicom Kelly u vikendici na jezeru dok mu supruga Sara rješava najteže slučajeve na poslu.
Kad se nakon uzbudljive noći s ljubavnicom Adam probudi, odlazi kući ostavivši usnulu Kelly. Sutradan, Kelly je mrtva, ubijena, a Adam potpuno nesvjestan događanja prethodne noći. Nastaje pravi pakao. Adam je prvi osumnjičeni, a spasiti ga može samo zakonita žena.
Znam da mi je nada jedino za što se još mogu držati i jedino što mi nitko ne može oduzeti. str. 234.
Sara
Sari Morgan posao cvjeta. Ni u braku joj nije loše premda nemaju djece, a Adam je beskoristan pisac pa žive gotovo posve na Sarinim prihodima. Kad Adam bude optužen za ubojstvo ljubavnice, na Saru se odjednom sruče sve otkrivene tajne njihova braka. Preljub, ljubavnica i ubojstvo. Ali Sara ne dvoji ni trenutak. Preuzet će Adamovu obranu.
Adam mi nije samo klijent. Opet se okrene prema poroti. Muž mi je. str. 272.
Dojam o djelu Savršen brak
Savršen brak pričaju nam u kratkim poglavljima naizmjenično Adam i Sara. Napetost je stalna, a priča o životu bogatog, uspješnog para čiji se savršeni svijet raspada zbog jedne pogreške vrlo je privlačan. Ali žao mi je, moram reći, priča ne drži vodu zbog niza nelogičnosti.
Nisam pravnica, ali situacija u kojoj je žena odvjetnica mužu optuženom za ubojstvo čini mi se pravno i moralno upitna, odnosno radi se o klasičnom sukobu interesa.
Ipak, knjiga mi se svidjela, premda likovi, pogotovo lik Adama, nisu previše simpatični. Sara se čini prezaposlena i nekako se drži nadmoćno u odnosu na supruga , dok Adam živi na njezin račun pod izlikom da treba inspiraciju za novi roman, a zapravo se prepušta flertu s mladom ženom dok mu žena radi.
I kad ste prihvatili da priča ide svojim tijekom i da se Sara bori kako spasiti Adama od smrtne kazne, dolazi veliko finale koje potpuno mijenja percepciju čitatelja. Sve što ste mislili da znate, sada se izokrenulo i uloge su potpuno drugačije.
Kraj je neočekivan i zapravo šokantan.
Ako želite brzu i nepretencioznu zabavu u knjizi kojoj ćete progledati kroz prste zbog mnogih detalja koji “bodu oči”, Savršen brak knjiga je za vas. Pročitala sam da se snima ekranizacija što me uopće ne čudi jer je roman upravo na razini holivudskih filmova B produkcije.
Poput heroina, od prvog trena u kojem sam je okusio izazivala je ovisvost, poletio sam-i od toga se dana nisam spustio -do danas. str. 64.
O autorici
Jeneva Rose američka je spisateljica, autorica niza bestselera. Njezin roman Savršen brak, po kojem se snima i holivudska ekranizacija, postao je golemi hit koji je osvojio ljestvice najprodavanijih knjiga i prevodi se na više od dvadeset jezika.
Nia Bennet prije šest godina otišla je iz gradića Cinnamon Falls praktički paleći sve mostove iza sebe. Sad se, nakon teško prekida vraća podvijena repa.
Uvijek je zamišljala glasan i slavodobitan povratak kući, uz masu obožavatelja koji skandiraju njezino ime i pod noge joj bacaju latice ruža. Umjesto toga, stigla je s dva kovčega puna kajanja, teškom glavoboljom i ozbiljnom potragom za snom… (Nia, str. 9.)
A u Cinnamon Fallsu sve je isto. Građani pripremaju Festival jeseni, uređuju ulice, a sve miriše na cimet, bundeve i karamelu.
Tu je i Nijin zgodni bivši, Jesse, kojem je slomila srce kada je otišla. On je sada pripadnik snaga reda i mira, još uvijek sam, još uvijek povrijeđen.
Iako mu je slomila srce na najbolniji mogući način, morao je priznati da nikada nije prestao biti zaljubljen u nju. Ona je, istina, napustila njega, ali napustila je sve i svakog. Koliko god ju je želio mrziti, nije mogao. (Jesse, str. 79.)
Samo nekoliko dana prije početka Festivala, jedna je lokalna omiljena osoba pronađena mrtva. Što se dogodilo? Nia i Jesse su izvan sebe i oboje odlučni pronaći krivca. Jesse se služi službenim metodama, a Nia potpuno neslužbenima. Izgleda da će, da bi ubojicu priveli pravdi, morati udružiti snage.
U gradiću u kojem se živi od kiflica, peciva i sladoleda ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. Neke stare tajne uskoro će izaći na vidjelo. Tko je toliko uporan u njihovu skrivanju, da bi za to bio spreman i ubiti?
Imam problem
Zločin u Cinnamon Fallsu roman je toliko lijepe naslovnice da mu nećete moći odoljeti sve i da pokušate! Nisam uspjela ni ja i čim mi je stigao, progurala sam ga nekako preko reda i bacila se na čitanje.
Ne mogu reći da sam razočarana, ali svakako nisam onoliko oduševljena koliko sam mislila da ću biti. Zašto? Pa, za početak, ovaj je roman spoj krimića i ljubića, a nisam fan kombinacije žanrova jer onda ni jedan ne bude kvalitetan. Tako je i ovdje. Ljubavna priča nije dovoljno razrađena, krimić nije dovoljno napet. Ne znam kako ovo objasniti, ali roman ostavlja dojam pretencioznosti. Kao da je napisan s namjerom da bude simpatičan, lagan i da se svima svidi. To kod mene izaziva suprotan dojam pa me dosta toga živciralo – na primjer plitki dijalozi, neprestano spominjanje cimeta i nevjerodostojni likovi. Ovo potonje odnosi se prvenstveno na Jessea koji, otkako ga je Nia ostavila, nije imao djevojku. Znači, Bože! Koliko dvadeset-i-nešto-godišnjaka poznajete, a da su šest godina u celibatu? Nijednoga, je li tako? Osim Jesseja, naravno…
Dok mnogi ne vole život u malim gradovima, on nigdje na svijetu ne bi bio sretniji nego u Cinnamon Fallsu. … Ovaj je grad bio sidro, ali ne ono koje ga vuče na dno, nego ono koje ga drži na sigurnom. To mu je u životu bilo potrebno. (Jesse, str. 23.)
Cozy štivo
Ipak, svidjelo mi se što je Zločin u Cinnamon Fallsu jedno stvarno cozy jesensko štivo i ne mogu prežaliti što ga nisam čitala u listopadu, najjesenskijem od svih mjeseci. Možda bi onda i dojmovi bili drugačiji.
Jako mi se svidio taj mirisni, ugodni jesenski vibe. Svidjelo mi se što se puno toga događa i što ne moram koristiti veliki dio mozga dok čitam. Ovo je jedan od onih romana savršenih za čitanje na odmoru ili za odmor i unatoč svemu što sam nabrojala u prethodnom poglavlju, kad god me netko bude pitao savjet za opuštajuće štivo, Zločin u Cinnamon Fallsu bit će jedan od prvih romana koji ću predložiti. On ne traži veliki angažman čitatelja, ne umara, možete ga ostaviti satima i vratiti mu se kao najboljem prijatelju i sve će vam biti poznato i lako. Radnja nije naporna, svi su nekako simpatični i ako budem imala priliku, svakako ću pročitati i ostale nastavke iz serijala.
Ne zato jer očekujem književnost za Nobela i onu koja mijenja svijet, već zato što u ovom napornom svijetu ponekad treba uzeti vremena za sebe, srkati kavu i pustiti mozak na pašu uz feel-good priču koja će, ZNAMO, završiti dobro i sretno.
Zato, bez obzira na sve mane ovog romana, a ima ih, treba li vam odmor od svega u gradiću koji miriše na vaniliju, cimet i jabuke, svakako zgrabite Zločin u Cinnamon Fallsu!
Ostali naslovi ove autorice
R. L. Killmore pseudonim je autorice Necole Ryse. Pod svojim pravim imenom objavila je masu cozy/mystery serijala, što možete istražiti na njezinoj stranici. Nas trenutno zanima autoričin rad pod pseudonimom. Zločin u Cinnamon Fallsu prvi je dio također serijala (već sam puno puta rekla kako mrzim serijale…) za koji nisam sto posto sigurna kako se zove, ali evo, recimo da se zove Cinnamon Falls Mystery.
Drugi se dio serijala zove Death at Daffodil Inn, a treći The Maple Bakery Murder, a jako je fora što smo već upoznali likove koji će se u njima zaljubiti.
Dan po dan, mjesec po mjesec, ispratili smo još jednu čitalačku godinu. Susreli smo se s poznatim, već provjerenim autorima, ali i upoznali neke potpuno nove, nama nepoznate, intrigantne autore. Knjige koje smo čitali u prethodnoj godini slučajno ili namjerno, odmakle su se od opuštenijih tema, toplih i sigurnih okruženja i raspleta koji obećavaju happy end. Dapače, autori koje smo čitali svojom su iskrenošću i literarnom hrabrošću donijeli novo iskustvo doživljaja knjige. Ponosne smo što se u ovih naših TOP 10 knjiga u 2025. godini našlo i dvoje hrvatskih autora.
Počet ćemo s autoricom kojoj je sve što napiše vrlo dobro ili izvrsno! Budući da se nismo mogle dogovoriti oko toga koji od navedena dva naslova uvrstiti na ovaj popis, uvrstile smo oba.
Sigurna kuća toliko je važan roman da o njemu neprestano treba govoriti i stalno ga preporučivati. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža. LAda Lončar nalazi se u kaznionici i priča nam svoju priču. Govori nam o podmuklom zlostavljanju koje je trpjela godinama, sve dok nešto u njoj nije puklo. Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Knjiga 365 rečenicatoliko me dotakla da sam danima plakala… Sastoji se, kao što naslov kaže, od 365 rečenica – svaki dan napisana je jedna. One su zbir autoričinih životnih iskustava, a toliko su dirljive, emotivne, bogate i nezaboravne. U njima se svi možemo prepoznati, možemo i doista osjetiti. Nisam mogla odoljeti uvrštavanju ove divne zbirke u top 10 pročitanih u 2025. godini!
Na svojoj si se koži uvjerila kako ništa, ali baš ništa, toj sudbini nije sveto. str. 151.
Roman Majmunovo okomozaik je sastavljen od djelića koji na kraju čine gadnu, ali veličanstvenu sliku! Toliko me oduševio da sam ga nakon čitanja i sanjala, a atmosfera koja se prelijeva sa stranice u stranicu toliko je teška, gusta i konačna da će vam se zavrtjeti u glavi. Sve se događa u bliskoj budućnosti, toliko bliskoj da na trenutke osjećamo da je već tu. Ljudi su otuđeni, razlike između bogatih i siromašnih ogromne su, priroda je uništena, zrak je zagađen… A kad dođete do kraja… Bože… Evo, ne znam što bih vam rekla o kraju. Toliko je efektan da sam čitala, u nevjerici vrtjela glavom, vraćala se unatrag, čitala opet, otvarala usta poput ribe na suhom… Nakon ovog romana treba vam odmor, ali nema wellnessa koji bi vam izbacio iz glave sliku iz majmunovog oka!
Ne mogu dovoljno ishvaliti ovakvu vrstu književnosti!
Za Backmanove Pobjednike još nisam objavila osvrt, ali to nije i ne može biti razlog njihova neuvrštavanja na ovu listu! Trilogija Medvedgrad jedna je od najboljih trilogija koje sam ikada pročitala! Sva su tri dijela podjednako savršena, i premda je ovaj zadnji bucko od 660 stranica, uživala sam u svakoj. Isplakala sam se kao rijetko kad. Romani su toliko nabijeni emocijama, a stil pisanja… Bože, Backmanove rečenice teku kao rijeka i ulijevaju vam se ravno u srce. Ako bih se ikad bavila pisanjem, pisala bih baš ovako! Toliko je života u njegovim riječima, a likovi su međusobno povezani kao korijenje stabala neke stoljetne šume.
Neke nas knjige doista prate vječno, a ovo je jedna od njih.
Otok morskih žena toliko je divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena. Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
Kakav bi ovo bio popis pročitanih romana u 2025. godini da na njemu bar netko nekoga krvnički ne ubije? A tko ubija bolje od moje omiljene autorice Karin Slaughter?
Lažni svjedokroman je koji sam progutala u svega par večeri i nikako ga nisam mogla prestati čitati. Radnja je toliko zanimljiva i toliko užasna u isto vrijeme (klasična Slaughter, tko zna na što mislim, zna). Sadašnjost i prošlost neraskidivo su povezane u gadno klupko još gadnijih zločina. Iako ima gotovo petsto stranica, ovo je jedan od onih romana koji se čitaju brzo, lako i napeto, tako da su sva osjetila uključena. Ako ne volite (detaljne) opise nasilja (fizičkog, psihičkog, seksualnog), onda ovo možda i nije roman za vas. Ali, ako želite pročitati trilerčinu koja će vam se uvući u misli i koja vas neće puštati iz stiska dok ne pročitate zadnju stranicu, a onda će vas držati još malo, čisto da vam se bolje ureže u kosti, Lažni svjedok štivo je za vas.
Brutalan, snažan i bolan kao šaka u lice. I jednako tako ostavlja trag.
Ah, Žuta! Roman oko kojeg se lome koplja u knjiškoj zajednici po bespućima društvenih mreža… Neki ga mrze, neki ga nisu uspjeli pročitati do kraja. A neki, poput mene, uživali su od početka do kraja! Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, svega stotinjak i gotovo. Čitala sam ga u ljetno vrijeme, na plaži, i nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče. Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži!
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja knjige I nebom teku rijeke. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. Autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove. Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Knjiga koja me možda najviše onako ljudski, bolno, i intimno takla u 2025. godini je Tužni tigar.
Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha. Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.
Ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna.
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva. Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
Top 10 za kraj
Ovaj presjek Top 10 knjiga u 2025. mogao je biti puno dulji, ali negdje smo se morali zaustaviti. Pročitane u 2025. godini, ovih deset ljepotica one su koje smo najbolje zapamtile, koje su nam se “urezale u kosti” potaknuvši bujicu osjećaja… Od nostalgije, empatije, ganuća do suza i beskrajnog poštovanja prema ovim autorima.
Ako vas ovaj naš popis potakne da pročitate samo jednu knjigu koju smo stavili na njega, naša je misija izvršena.
Amerikanka Copper Reilly nalazi se u Parizu sa suprugom, ratnim izvjestiteljem. Pariz je upravo oslobođen od nacističke okupacije i tamošnji se život polako vraća na staro.
Ono što je također po starom jest Copperin nesretni bračni život.
Copper je bila u braku tek osamnaest mjeseci i nije se smatrala stručnjakinjom za bračne odnose, ali bila je prilično sigurna da zna prepoznati znakove bračne krize. I da ih je primijetila u vlastitom braku. (str. 1.)
Nakon što je suprug po stoti put prevari i zbog toga se nimalo ne osjeća krivim, Copper ga napokon ostavlja. Slobodna, ima šansu postati nešto što već dugo želi – novinarka.
Igrom slučaja, upoznaje neobičnog, debeljuškastog, samozatajnog dizajnera. Njegovo je ime – Christian Dior.
Znam ja što svi misle o meni. Dior je diletant. Dior je amater, trati umjetnički talent na frivolne haljine za frivolne žene. Ali moda je više od toga. Moda je umjetnost… Vrhunska umjetnost. Dior želi biti umjetnik… (str. 64.)
Copper i Dior uskoro postaju možda čak i najbolji prijatelji. Međusobno si pomažu – ona njega nagovara na to da se osamostali, a on nju potiče na modno novinarstvo, dajući joj poseban uvid u svijet mode.
Odjeća je granica između našeg tijela i svijeta. Može biti kostim, maska, fantazija. Ili može izraziti osobnost preciznije nego riječi. (str. 65.)
Slijedeći Diora po čitavom poslijeratnom Parizu, Copper upoznaje brojne živopisne likove. Neki među njima mogli bi je doći glave. Ili barem srca…
Povijesna pozadina
Uvijek me oduševljavaju i posebno vesele romani građeni na stvarnim događajima. Takav je i Dizajner. Jasno nam je da je Dior stvarna osoba, ali nije on jedini koji se kočoperi ovim romanom. Spominju se i Coco Chanel, detaljnije opisana u Gabrielovom romanu Parižanke. Tu je i Balmain, ovdje prikazan kao Diorov kolega i prijatelj iz ateljea.
Osim dizajnera, još su neke tada slavne osobe proletjele radnjom ovog romana. Suzy Solidor, koja je nakon odlaska iz Pariza postala gay ikona. Christian Berard, kojeg su neumjerenost u jelu, piću i svemu ostalom brzo došli glave.
Sam Pariz nakon rata. Svi se sjećamo kako su kažnjavane žene, Parižanke optužene za kolaboracionizam.
Copper je opet obuzeo osjećaj da je Pariz otok na kojem je rat gotov, koji mirno sjedi na vodi usred ciklona što bjesni oko njega, ruši sve pred sobom, ali ne obazire se na ono što mu je u središtu. (str. 184.)
Dakle, Copper nije stvarna, ali sve i svi oko nje itekako su stvarni.
Romansiran je to život, dakako, ali čitajući, uspjet ćemo skupiti komadiće istine. Čitati i usput učiti. Ne znam koliko to volite, ja obožavam. Više sam o povijesti naučila iz romana nego iz udžbenika.
A sad – dojmovi.
Tko je bio dizajner?
Pretpostavljam da je već jasno da mi se roman Dizajner jako svidio. Nešto malo nedostajalo mu je da bude odličan. Nekako, Gabrielov stil pisanja ne odgovara mi u potpunosti. Nije mi dovoljno uvjerljiv, kao da mu izmiče ta mala nit koja bi povezala moje srce i priču. Sve je dobro, ali cijelo vrijeme znam da čitam, nisam uronila u radnju.
Svatko od nas hoda po vlastitom užetu. Sve što možemo je pomoći jedni drugima da se osovimo na noge nakon pada. (str. 219.)
Eto, to je bila ta mana zbog koje romanu nisam dala peticu.
Ostalo mi se jako svidjelo.
Već sam rekla, volim povijesnu pozadinu iz koje učim. Nikad me prije nije zanimao Dior niti njegovi dizajnerski početci, ali uživala sam u otkrivanju svega toga. Taj je dizajner doista bio komplicirana, bogata, zanimljiva ličnost. Njegova kreativnost, hrabrost, ali i ogroman strah od neuspjeha doveli su ga do samog vrha pariške mode.
Naravno, imamo i ljubavnu priču, sli ona mi se nekako čini sporedna i nije me pretjerano zanimala.
Ljubav je rijetko kad kao u romanima… Naši su životi previše komplicirani za sretan kraj. (str. 214.)
Čitateljski sam fokus doista stavila na samog dizajnera, na njegov čudni, skriveni svijet.
Mislim da će se Dizajner svidjeti velikoj većini čitatelja. Suhoparno pisanje na stranu, priča je veoma zanimljiva i vuče vas na okretanje stranica.
Od mene preporuke. Mislim da vam neće biti žao utrošenog vremena, a osim toga, nekako mi je idealna za jesensko-zimsko čitanje! Ima taj neki vibe za dekicu, topli čaj i ušuškavanje na kauču…
Ostali naslovi ovog autora
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Jurica Pavičić poznati je novinar i odličan pisac, ali je istovremeno i dobar ribar. Ako ostavimo po strani priču njegovog novog romana Usta puna mora i osvrnemo se malo na njegovu ribarsku vještinu, naučit ćemo puno toga o održavanju brodice, od premaza za brodove do utjecaja posolice i osmoze na dugovječnost broda. Čak ni ja, koja sam iz Dalmacije, nisam znala za ovoliko poslova koji su nužni da bi se održavala mala brodica. Sve to glavni junak ovog romana stoički odrađuje, prvenstveno zbog ljubavi prema moru i brodovima.
A evo priče.
Utopljenik
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Čovjek je bez isprava, nitko nije prijavio njegov nestanak, a otisci prstiju nisu ni u jednoj bazi podataka. Policijska istraga tapka u mjestu, a mladi inspektor Zvone Carev nema od kuda krenuti. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva.
Ti si novinar, istraživački novinar. To radiš: istražuješ. str. 22.
Istraga
Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Prati rad mladog policijskog inspektora i nakon kratkog vremena, novinar je korak ispred policijske istrage. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Ako se nije ubio, ubio ga je netko drugi. str. 22.
Dojam o djelu Usta puna mora
Po mom mišljenju, ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna. Svaki čovjek u svom životu mora donositi izbore. Okolnosti su ponekad jako teške, grube, ratne. Ali kad se ti izbori donesu, stvari su se već dogodile. I tada nema odstupanja, ni povratka nazad. Ostaje samo krivnja.
Usta puna mora napisana su u poznatom Pavičićevom stilu. Sama kriminalistička priča nije tu sama za sebe, već je svojevrsna podloga od koje se grade motivi koje tako dobro prepoznajemo u svim sferama javnog djelovanja: trgovanje interesima, guranje u politiku na osnovu praznih populističkih slogana, kadriranje podobnih pojedinaca i slično.
Čak ni novinar, glavni lik, nije savršen i bezgrješan pojedinac. Nakon nekoliko ozbiljnih novinarskih gafova, dobiva časni izlaz, odlazak u mirovinu umjesto javne prozivke. Pavičić likom Najeva upozorava na degradaciju novinarske profesije koja dolazi pod motom: Treba preživjeti danas, što znači prihvaćati sve što ti se ponudi, a sutra kako bude.
Ni drugi likovi u romanu nisu crno-bijeli, već su izrazito obojeni. Svi imaju svoje tajne i svoje nesavršenosti, svoje moralne dileme. Svi su oni na rubu toga da u jednom trenu eksplodiraju. Samo neki od njih to bolje podnose jer imaju čvršći obraz ispod kojeg se mogu sakriti, a drugi bježe od ljudi i svijeta kako ne bi bili pronađeni.
Pavičić postepeno gradi napetu atmosferu s dinamikom koja ne usporava, koja nas vodi u nova mjesta i nove vremenske okvire. Trag utopljenika širi se na susjednu nam državu i vraća se u ratno vrijeme koje je iza nas, ali događaji i sjećanja ostaju zauvijek.
Ako si ratni heroj, ljudi se pred tobom osjećaju moralno ucijenjeno. str. 178.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
U selo ih je stiglo osam. U tom trenutku u selu nije bilo nikog osim šestero staraca koji su tada bili živi. str. 96.
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. godine nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi.
Dikobrazi su ljudi koji na sve što im ne odgovara, kad god se iz nekog razloga osjete ugroženima, dižu svoje metaforičke bodlje i bodu sugovornika.
Ljudi s osobinama dikobraza u načelu se ne razlikuju od drugih ljudi – osim u načinu na koji reagiraju na stvarnu ili zamišljenu prijetnju. Tada se, baš kao i dikobrazi u prirodi, nakostriješe kako bi zastrašili svojeg neprijatelja. (str. 11.)
Već vam je jasno, dikobraz je ona osoba kojoj ništa ne smijete reći jer znate da će vam vratiti stostruko. Dikobraz je ona prijateljica kojoj ne smijete reći da joj haljina ne stoji jer će uzvratiti da ni vama ne stoje te hlače pa eto – hodate uokolo u njima i sramotite se.
Možda je dikobraz vašeg života vaš suprug ili supruga. Majka ili otac. Sin ili kći?
Ova je knjiga moćan alat. … Podsjeća nas na to da kao ljudi imamo sposobnost oblikovati vlastite stavove i emocije – baš kao i vlastite postupke. Ako tako odlučimo, možemo sačuvati unutarnji mir… Možemo spriječiti nepotrebnu patnju. (str. 1.)
Priručnik Kako zagrliti dikobraza na sve je spreman. Ma tko god u vašem životu bio ta bodljikava životinjica, na ovih manje od 150 stranica pronaći ćete način za suočavanje s njim.
Poplava priručnika
Iako inače slabo čitam priručnike i prema njima gajim negativne osjećaje, ne mogu reći da mi ponekad ne gode. Na kraju ove objave navela sam priručnike koje smo kolegica i ja dosad čitale pa ako volite ovaj tip literature, svakako pronjuškajte među našim naslovima.
Kako zagrliti dikobraza odabrala sam za čitanje jer je kratak i baš simpatičan. Lako se čita, poglavlja su vrlo kratka, a u njima ima pregršt savjeta. Sviđa mi se što autorica pokušava dati konkretne primjere za nošenje s teškim ljudima.
Jednostavno je, ali vrlo moćno. Ponašajte se onako kako biste željeli da se ponaša vaše dijete. (str. 103.)
Nije mi se svidjelo što tek na kraju ističe da bismo – gle čuda – i mi mogli nekome biti bodljikavi praščići. Mislim da je tome trebala posvetiti puno više teksta jer, pazite sad – smatram da je puno važnije popravljati sebe, a ne druge.
Sadašnjost možda nosi odjeke prošlosti – ali može biti i sasvim novi početak. Drugim riječima, iako je važno razumjeti prošlost, ne moramo biti zarobljeni u njoj. Smjer koji ćemo dati sadašnjosti – i budućnosti – ovisi o nama. (str. 112.)
Ne čini mi se fer cijelu knjigu posvetiti hendlanju drugim ljudima, a tek dvije-tri stranice hendlanju sa samima sobom.
Ono što želim reći jest – nismo se dužni nositi s frustracijama drugih ljudi i trpjeti ih uime empatije, ljubavi i ne znam čega još. Eto, taj mi se dio nije svidio. Što uvijek mi moramo biti „veća osoba“. Možda se vama baš to i svidi, doista ne znam, ali moje uvjerenje nije takvo. Uglavnom ne želim biti „veća osoba“ i uglavnom se neću lomiti oko drugih ljudi.
Sad kad čitam ovo što sam napisala… Možda sam ja dikobraz?
Uf. Evo do čega je došlo. Idem opet prelistati Kako zagrliti dikobraza…
Ostali naslovi ove autorice
Budući da vjerojatno neću najbolje prevesti životopis ove psihologinje, klikom ovdje doći ćete do njezine web stranice.
Dakle, doktorica Debbie Joffe Ellis licencirana je psihologinja i savjetnica za mentalno zdravlje. Njezin suprug Albert Ellis, za kojeg piše da je bio genijalni psiholog i vizionar, razvio je nekakvu vrstu psihoterapije, Racionalnu emocionalnu bihevioralnu terapiju. Doktorica Ellis mu je do kraja njegova života pomagala u njenom razvijanju i promoviranju, čemu je ostala veoma posvećena i nakon njegove smrti.
Oboje su autori većeg broja naslova. Nešto su pisali samostalno, a nešto zajednički. Kako zagrliti dikobraza njezin je prvi naslov preveden na našim prostorima.
Christie Tate – Grupa (nije baš priručnik, ali je top).
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
