Oznaka: stilus knjiga

Objavljeno

Liz Nugent: Neobična Sally Diamond

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica romana Neobična Sally Diamond: ©Stilus

Prevela: Tea Tosenberger Lubar

Liz Nugent: Neobična Sally Diamond

Neobična Sally Diamond

„Iznesi me sa smećem“, često bi govorio. „Kad umrem, iznesi me sa smećem. Bit ću mrtav, pa će mi ionako biti svejedno. Ti ćeš plakati kao kišna godina“, pa bi se nasmijao, a i ja bih se nasmijala jer smo oboje znali da ne bih plakala kao kišna godina. Nikada ne plačem. (str. 11.)

Te je riječi otac uputio Sally malo prije smrti. A ona ga je poslušala. I tu kreće priča.

Naime, Sally je četrdeset dvogodišnja žena nevješta u socijalizaciji. Njezin joj je otac, ugledni psihijatar, objasnio da je to zato što nema socijalnu inteligenciju. Sally je, doista, neobična.

Znam da ne razmišljam kao drugi ljudi, ali ako ih uspijevam izbjegavati, zašto je to onda uopće važno? Tada mi je rekao da sam jedinstvena. Ne smeta mi to. Nazivali su me brojnim imenima, ali ja se zovem Sally. Barem je to ime koje su mi tata i mama nadjenuli. (str. 20.)

Nakon što, zbog onoga što je učinila s očevim tijelom, dođe u centar pažnje medija i cjelokupne javnosti, na površinu isplivaju duboko zakopane tajne iz Sallyna najranijeg djetinjstva.

Upoznata tek s djelićima istine, iz oporučno ostavljenih očevih pisama, povučena i izolirana Sally saznaje stravične okolnosti svog rođenja.

Pokušavajući izaći na kraj sa zastrašujućim događajima iz prošlosti, Sally iskoračuje u vanjski svijet. Pronalazi prijatelje, druži se, seli se, kupuje modernu odjeću, priređuje zabave…

Voljela sam gledati ljude i njihove uzbudljive živote, njihove strastvene ljubavne veze, nesretne obitelji i mračne tajne. Ironično je, moglo bi se reći, jer u stvarnom životu ne volim ljude. (str. 13.)

Međutim, prošlost rijetko kada ostaje u prošlosti…

Kada se u njezino susjedstvo doseli sumnjivi muškarac, i kada joj na kućnu adresu stigne mračan podsjetnik na djetinjstvo, muke za Sally Diamond tek počinju.

Triler vrijedan čitanja

Neobična Sally Diamond roman je koji vas u sebe uvlači prvom rečenicom i ne možete prestati čitati dok ne dođete do kraja. A onda, čitate opet. One dijelove koji vam nisu sjeli, one u koje ne želite povjerovati, one koje na silu želite izmijeniti.

Sally Diamond heroina je kakvu rijetko susrećemo, ali je zauvijek pamtimo. Nije ona nešto posebno ni simpatična niti ćete je zavoljeti od prve rečenice – barem ja nisam. Ona je drugačija, baš kako naslov i kaže – neobična. Ne zna s ljudima niti oni znaju s njom. Ne razumije osnovne emocije niti društvene norme. Odrasla u izoliranoj kući s ekscentričnim ocem, računamo, dobro je i ispala.

Liz Nugent: Neobična Sally Diamond

A onda, pismo po pismo, poglavlje po poglavlje, otkrivamo sve veći užas koji je Sally pretvorio u to što ona jest.

Ljutnja je sekundarna emocija. Bijes može nastati kao posljedica straha ili bilo koje emocije koja podrazumijeva ranjivost ili bespomoćnost. Ali sad si odrasla osoba… Na raspolaganju su ti razne mogućnosti. Imaš mogućnost izražavanja i odlaska. A to su dva najvažnija sredstva. (str. 282.)

No nije samo Sally glas koji nas vodi ovom poremećenom, kompleksnom, moćnom pričom.

Tu je i Peter, lik za kojeg znamo da je nešto veliko i važno za priču, ali svaka nas njegova riječ odbija i ne želimo povjerovati da će se njegova i Sallyna priča ukrstiti.

Teško je reći bilo što više o radnji jer vam stvarno ne želim spoilati ogroman užitak čitanja koji će u vama pobuditi ovaj roman. Istaknut ću samo neke teme koje se protežu radnjom, a koje su maestralno spojene u psihološki triler koji nije sličan ni jednom u moru onih koji se bave istim temama. Tu su zlostavljanje, nasljedno (ili naslijeđeno) zlo, mučenje, neravnopravnost spolova, dominacija muškaraca, nasilje svih vrsta…

Neobična Sally Diamond je definitivno roman za svaku TBR listu.

Zlo rađa zlo

Iskreno, u ovom mi se romanu sve svidjelo i sve me dotaklo. Cijela Sally koji mi je do kraja bila odbojna, ali sam za nju navijala. Cijela radnja koja je na trenutke bila stvarno užasna i roman sam morala odložiti na koji sat i posvetiti se nečem vedrijem. Ipak, ono što me se najviše dojmilo, što će mi dugo ostati u mislima i što ću teško zaboraviti jest kraj romana.

Nije to kraj na koji smo navikli. Kraj je to koji Sally nije zaslužila. Koji čitatelji nisu zaslužili. Šokantan i beskrajno tužan. Iznenadio me, frustrirao i emotivno iscrpio, ako tri stranice to uopće mogu napraviti. Međutim, svaka riječ je na  mjestu. Kraj je toliko savršen u svojoj težini da se čak nisam imala snage ni naljutiti na autoricu.

Kao što sam rekla, u masi romana s istom ili sličnom temom, Neobična Sally Diamond doista se ističe. Nije to još jedan psihološki triler koji će vas malo prestrašiti, ali zabaviti. Roman je to za osjećanje, poneki tupi pogled u prazno i promišljanje o zlu. Zlu koje jedan čovjek može nanijeti drugom. Nasilju koje muškarac može nanijeti ženi. Mržnji koja postaje ljubav, ljubavi koja postaje mržnja. Zlu koje rađa zlo, koje nastavlja zlo, koje nikad ne prestaje.

Da završim u vedrijem tonu – Neobična Sally Diamond  vrijedi svake minute koju ćete u nju uložiti. Od srca vam je preporučujem!

Liz Nugent: Neobična Sally Diamond

Ostali naslovi ove autorice:

Liz Nugent irska je spisateljica, autorica pet romana. Za posljednji, Neobična Sally Diamond, kritika kaže da je najbolji dosad.

Gdje kupiti roman Neobična Sally Diamond:

Stilus

Romani slični ovom (na neki način, ajmo reći) su sljedeći: Drago dijete, Kći kralja močvare, Sobarica i Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici pa bacite oko na te recenzije ako vas zanimaju.

Objavljeno

Bella Mackie: Kako ubiti vlastitu obitelj

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica knjige Kako ubiti vlastitu obitelj: © Stilus

Prevoditelj: Dražen Čulić

Bella Mackie kako ubiti vlastitu obitelj

Ovo je knjiga koju ne treba suditi po koricama, odnosno naslovu za koji ne znate je li šala, zbilja, tragikomedija ili vrlo uvrnuta tragedija. Kako ubiti vlastitu obitelj zapravo je sve to. Romaneskni  prvijenac britanske novinarke i spisateljice Belle Mackie privukao me od prve stranice. Glavni lik je antijunakinja Grace Bernard koja ima jedno lice za svijet – lice smirene, pomirljive, obične Grace, dok je za sebe ( i za svoju obitelj) bespoštedna osvetnica kojoj je glavni cilj otarasiti se svih članova svoje obitelji. Osveta kao motiv česta je u književnim djelima, a u ovoj je knjizi dovedena do savršenstva.

Grace

Grace upoznajemo za vrijeme njezina boravka u ženskom zatvoru u Limehouseu. U zatvoru je već četrnaest mjeseci pod optužbom za ubojstvo. Ali Grace zna da nije odgovorna za to ubojstvo zbog kojeg sada čeka suđenje. U ovom slučaju je potpuno nevina. Ali nije za šest drugih slučajeva. Grace je, naime, proračunata osvetnica i višestruki serijski ubojica.

Taj osjećaj za dramatično i dalje živi u meni, ali naučila sam se obuzdati se. Str. 49.

Plan

Odmah na počeku, Grace nas obavještava da želi ubiti šest članova vlastite obitelji i pomno pravi plan kako bi to realizirala, ni u jednom trenutku ne žaleći zbog takve odluke. Odrasla samo s majkom u skromnim financijskim uvjetima, odbačena i nepriznata od očeve obitelji, Grace smišlja pakleni plan. Ali nije ishitrena. Za svakog člana obitelji, Grace je strpljivo razradila cijeli scenarij ubojstva. Nakon smrti majke, Grace odluči da je vrijeme za osvetu.

Dok to radi, Grace istovremeno živi normalan život i radi normalan posao. Druži se s prijateljima, izlazi, zabavlja se, ali nikad nije potpuno opuštena jer su njoj potpuno drugačije misli na pameti. A to je bespoštedna likvidacija vlastite obitelji.

Taj čovjek, sa svojom groznom razmetljivom odjećom i očitom potrebom da svakom pozom pokazuje razinu testosterona, taj mi je čovjek da svoj DNK, utjecao na moj karakter i postojanje. str. 67.

Dojam o djelu

U romanu je glavni lik vrlo lukava psihopatkinja, poremećena osoba i u konačnici – serijski ubojica. Ipak, iz nekog razloga, ne mrzite ju već na trenutke imate i određene simpatije prema njoj. Grace, a tako i svi ostali likovi u romanu, izvrsno su psihološki i stilski izbalansirani pa je čitanje ovog romana pravi užitak.

Roman je zanimljivo pisan, s crnohumornim elementima koji daju određeni štih kompliciranim zapletima i razradama ubojstava.

Samu su autoricu od djetinjstva zanimale priče o ubojstvima, a još više pitanje: zašto ljudi ubijaju? Naišla je da je osveta jedan od  visoko rangiranih motiva. To joj je poslužilo kao lajt-motiv za ovu odličnu knjigu.  Kako ubiti vlastitu obitelj mračna je satira o klasnom društvu, obitelji i slavi koja je osvojila vrhove top-ljestvica najčitanijih knjiga i prevodi se diljem svijeta.

Moram priznati da je i mene oduševila. U pozadini knjige ima još vrlo snažnih tema. Snishodljiv i ciničan odnos bogatih prema onima koji jedva zarađuju za osnovne egzistencijalne potrebe, muškarci koji koriste moć i bogatstvo kako bi patronizirali žene, samo su neke od njih. Autorica ovom satirom snažno upozorava na femicid koji vlada u određenim strukturama zapadnjačkog društva, a sve je to pisano s određenom dozom samoironije i crne komedije na izuzetno zabavan i simpatičan način.

Velike preporuke za ovu knjigu!

Bella mackie kako ubiti vlastitu obitelj

Žene koje su sebi dopustile da upadnu u klopku te obitelji nisu moj glavni cilj. Konačno, i moja je majka jedna od njih. str. 177.

Bih li i ja bila takva da sam odrastala u bogatstvu njezine obitelji? Vjerojatno.
str. 279.

O autoru

Kako ubiti vlastitu obitelj romaneskni je prvijenac britanske novinarke i spisateljice Belle Mackie. Potječe iz novinarske obitelji, njezin otac Alan Rusbridger bio je dugogodišnji glavni urednik Guardiana, a i sama Mackie pisala je za Guardian i Vice News, dok trenutačno piše kolumnu za Vogue. Ova hvaljena, mračna satira o klasnom društvu, obitelji i slavi osvojila je vrhove top-ljestvica najčitanijih knjiga i prevodi se diljem svijeta.

Osvrt na njezin roman Kakav način umiranja pročitajte klikom na naslov.

Gdje kupiti:

Stilus

Objavljeno

Willow Rose: Ne laži mi

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o., 2021.

Naslovnica knjige Ne laži mi: ©Stilus knjiga

Willow Rose Ne laži mi

Plavetnilo koje vas gleda s naslovnice ovog romana može vas samo zavesti. Ne laži mi nije zabavna  knjiga za čitanje na plaži. Surova je to priča o zločinima koji potresaju malu zajednicu Cocoa Beacha na Floridi. Gradić u kojem se gotovo svi poznaju nikako se ne može oporaviti nakon nestanka mlade dvanaestogodišnje Sophie Williams i pronalaska njezina tijela tri mjeseca kasnije.

Sophie

Sophie Williams je mislila da ima sve na svijetu. Uspješna klizačica, sportašica  koja je već počela potpisivati sponzorske ugovore, omiljena djevojka u školi, nestala je iz ljetnoga izviđačkog kampa. Svi napori istražitelja da otkriju gdje je Sophie nisu urodili plodom. Tri mjeseca poslije, njezino tijelo pronađeno je u vreći za spavanje u najposjećenijem dijelu plaže Cocoa Beacha. Smrt Sophie Williams bila je ogroman šok za mještane malog floridskog gradića.

Maddie je čula korake otmičara na odlasku i više nije bilo ničega osim duboke, strašne tišine. str. 85.

Eva Rae Thomas

Eva Rae Thomas, bivša FBI agentica, vraća se u rodni grad nakon mučnog razvoda. Nakon što ju je suprug napustio prigovorivši joj da zanemaruje obitelj, Eva se odlučuje posvetiti djeci i neko vrijeme ne raditi policijski posao. Ali kad nestane sin poznatog senatora, a roditelji prime uznemirujući videozapis, Eva osjeća da ne može ostati po strani. Uključuje se u istragu koju vodi njezin prijatelj iz djetinjstva Matt Miller. Eva postepeno postaje svjesna da se radi o bolesnom umu koji otima djecu razvedenih roditelja.  Kada se otmice djece nastave, među stanovnicima ovog nekada pitomog mjesta zavlada panika i izvanredno stanje. Uz Mattovu pomoć, Eva na koncu rješava slučaj, ali dokučivši identitet ubojice, ostaje zaprepaštena shvativši da je to  netko na koga ne bi ni u snu pomislila.

Ne laži mi, djevojčice. Primijetio sam da si sama. str. 28.

Dojam o djelu

Ne laži mi je solidan krimić koji ima sve elemente koje mora imati „brzo čitajući“ krimić. To su intrigirajuća otmica i ubojstvo, lik agentice koja ima problema u privatnom životu, jezovite zločine koji stvaraju pomutnju u malom gradiću i bešćutni serijski ubojica koji se okomio na djecu razvedenih roditelja.

Ipak, moram priznati da mi se u cijeloj priči  neke stvari ne sviđaju. Eva dolazi u rodno mjesto nakon što ju je napustio suprug i zamijenio je mlađom, prigovorivši joj da je ona kriva za raspad njihova braka jer je bila posvećena poslu. Ali stvar je u tome što joj isto to i djeca zamjeraju. Zanimljivo, djeca brane odbjeglog oca i vrlo se drsko i bahato ponašaju prema Evi koja je i samohrana majka i hranitelj i stup obitelji. U čemu je Eva pogriješila? Zato što je puno radila? Što nije mogla uskladiti posao i obitelj dok je suprug “landrao“? Po mom mišljenju, Eva je pozitivan lik  s puno ljudskih vrlina i mana i njezino nesnalaženje u odgoju vlastite djece vrlo mi je autentično.

Nadalje, ljuti me što u posljednje vrijeme većina autora krimića  upada u stereotipe po kojem su djeca razvedenih roditelja unaprijed predodređena na, u najmanju ruku, disfunkcionalan razvoj pa sve do problematičnih osobnosti. S druge strane, nema spomena o tome kako se snalaze samohrani očevi, ali samohrane majke se snalaze na razne načine pa čak i prostitucijom „krpaju“ kućni budžet kao što je predstavljena jedna od majki otete djece u knjizi.

Ipak ne želim biti pretjerano stroga, ovo je ipak krimić, a ne sociološka analiza (iako sam sociolog) pa romanu Ne laži mi ipak dajem pozitivnu ocjenu. Willow Rose spretno kombinira detalje iz Evinom privatnog života s istraživačkim, detektivskim dijelovima pa knjiga ne gubi na napetosti.

Ne laži mi je čitljiva i dinamična knjiga koju pročitate, potrošite i brzo zaboravite.

Willow Rose Ne laži mi

O autoru

Willow Rose rođena je 5. rujna 1976. u Kopenhagenu. Autorica je više od 70 knjiga prodanih u višemilijunskoj nakladi. Nekolicina njezinih romana našla se na vrhu ljestvica najprodavanijih knjiga u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost – kako (pre)živjeti u svijetu opsjednutom srećom

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus

Prevela: Marija Perišić

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Zašto Toksična pozitivnost?

Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti. (str. 9.)

Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!

Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.

U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.

Što je toksična pozitivnost?

Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)

Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.

Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.

Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.

Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)

Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.

Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.

Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)

Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.

Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.

Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.

Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.

Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).

Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.

Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.

Preporuka

Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.

Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.

Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)

Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.

Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.

Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.

P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.

Ako možete, svakako pročitajte!

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Ostali naslovi ove autorice:

Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.

Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:

Stilus

Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.

Objavljeno

Gabrielle Zevin: Sutra, i sutra, i sutra

Nakladnik:  Stilus knjiga d.o.o.

Naslovnica knjige Sutra i sutra i sutra: ©Stilus

Prevoditelj: Paula Jurišić

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Što je uopće igra?-upita je Marx. Igra je sutra, i sutra, i sutra. Igra je mogućnost beskonačnog preporoda, beskrajnog iskupljenja. str. 432.

Sutra, i sutra i, sutra iznenadio me kako naslovom (Solilokvij iz Shakespeareova Macbetha), tako i izrazito digitalnom temom. To je naizgled u opreci s papirnatom knjigom, svakodnevnim alatom u ruci čitača. Ali igra i knjiga i nisu toliko različiti mediji. I jedan i drugi medij dopušta da korištenjem istog (igranjem ili čitanjem) postanete netko drugi, treći, nebrojeno mnogo puta, odnosno onoliko puta koliko to želite.

Uz razvoj videoindustrije, upoznajemo svijet mladih koji kreiraju videoigre. To su ljudi o kojima, moram priznati, nikad nisam razmišljala. Troje prijatelja, zaljubljenika u videoigre, žive život duboko uronjeni u videoindustriju uz koju odrastaju, imaju veze, zaljubljuju se, prekidaju, grade karijere, nestaju….

Igrati udvoje nije malen rizik. To je značilo da će se morati otvoriti, možda i biti povrijeđena. Str. 37.

Sam Masur i Sadie Green

Upoznaju se 1987. godine. Sam je četrnaestogodišnjak, a Sadie nešto mlađa. Sadina je sestra u istoj bolnici u kojoj se liječi i Sam nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je stradala majka, a on ostao trajni invalid. Dvoje mladih otkriva zajedničku strast: igranje videoigara. U tom digitalnom svijetu razvija se  posebno prijateljstvo koje se naglo prekida, a slučajno se sreću osam godina kasnije kad su već odrasli.

Mogla je ignorirati Sama, ali ne i uspomenu iz djetinjstva. Bio je to poziv za igru. str. 53.

Sadie i Sam- osam godina kasnije

Slučajni susret na postaji podzemne željeznice, osam godina kasnije, vraća ih u djetinjstvo i uskoro započinju raditi ono što vole – zajednički stvarati virtualne svjetove. Sadie je već nadarena studentica koju kolege studenti uglavnom ne vole. Divlja, neobična, kritična i jezičava Sadie upusti se u bizarnu vezu sa svojim profesorom koji također stvara videoigre, ali ga ubrzo preraste. Sam je samo promatrač Sadiena života, vjerni suputnik i suradnik. Kao studenti, ponovno se povezuju u Cambridgeu  i tada Sadie shvaća da u Samu nailazi idealnog kreativnog partnera. Njih dvoje  kreću u stvaranje vlastite igre, stvorivši prvu igru “Ichigo”, uz pomoć Samovog cimera Marxa.

Marx 

Marx dijete bogatih roditelja, uvijek je imao više nego Sam ili Sadie. Prima Sama kao cimera omogućivši njemu i Sadie prostor za dizajniranje prve igre. Marx postepeno postaje njihova desna ruka, producent i bitan dio njihova života. Marx sve u životu radi s lakoćom, osvaja djevojke, sklapa poslove i ruka je koja drži balon u kojem su Sadie i Sam, vraćajući ih svaki put  iz virtualnog u realan, stvaran svijet. Marx nije ambiciozan po prirodi jer mu je uvijek sve bilo dano. I sam se ponekad pita je li postao producent videoigara samo zato  jer je volio ljude koji su ih dizajnirali? U svakom slučaju, Sam i Sadie njegovi su najbolji prijatelji cijeli život.

Gasio je vatre. To i jest ono što producent radi, a Marx se pokazao vrsnim u svom poslu. str. 125.

Generacija

Ovo je roman koji prati generaciju dvadesetogodišnjaka koji dizajniraju videoigre iz čiste ljubavi prema tom poslu. Bez novaca, sponzora, čak i prostora za rad, Sadie i Sam dizajniraju, tijekom nekoliko godina, svoju prvu video igru “Ichigo”, koja postiže svjetski uspjeh. Nakon toga, njihova uspješna karijera samo raste, ali rastu i različita viđenja novih igara što dovodi do kreativnih razmimoilaženja  pa se poslovno razilaze. Uskoro Sam  dizajnira novu igru sa svojevrsnim avatarom, nazvavši ga Gradonačelnik Mazer kojeg je programirao da šepa kao i on u stvarnom životu.

Sama činjenica da su planetarno popularni, tjera Sama i Sadie da, osim višestrukih identiteta koje imaju u videoigrama, razmisle i o osobnim identitetima, rasnim i socijalnim, pa čak i političkim, koji prate njihovu generaciju pod pritiskom mainstream kulture. Cijela se videoindustrija razvija uz neizbježne aspekte društvenih promjena tog vremena: SAD-a kao multikulturalnog društva, jačanja svjetskog naoružanja, homofobije, netolerancije, jačanje otpora i kritika prema vladajućoj strukturi.

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Dojam o djelu

Roman je dobio izvrsne kritike i dosta je izvanredan. Jedino što bih voljela jest da sam ga pročitala u nešto mlađim godinama pa bih u opisima videoigara zasigurno više uživala.

Sam je najzanimljiviji lik. Autorica ga donosi kao polu Koreanca, polu Židova, pravim imenom  Samson Mazer. Invalid je i živi s bakom i djedom u Koreatownu u Los Angelesu. Marginaliziranih nacionalnosti, pun ograničenja zbog svog invaliditeta,  Sam stvara online identitet za njega vrjedniji nego njegov vlastiti. Slično je i sa Sadie. Emocionalno nerealizirana, u bizarnoj je vezi s profesorom koju prekida nakon svjesnosti o neuspjehu iste. Marxa i Sam, uvijek su tu da daju Sadie podršku. Marx je glasan, izravan, miljenik žena, sve što Sam nije. Sam razumije zbog čega se žene zaljubljuju u Marxa. Marx je ljudina koji je omogućio Sadie i Samu da postanu ono što jesu.

Ovo je knjiga o razvoju videoindustrije, ali je i knjiga o ljubavi. Sadie i Sam uvijek prijatelji, dvoje ljudi koji se beskrajno vole, ali su toliko kompleksni karakteri da teško mogu biti zajedno. Zapravo se radi o velikoj ljubavnoj priči koja je na putu da se realizira, ali uvijek postoje zapreke. Najveće su zapreke njihovi identiteti. Njihova je suradnja savršeno kreativno partnerstvo koje je upravo zbog toga i bilo tako izvanredno.

Online identiteti-društvena odgovornost

Autorica u romanu jako zastupa tezu društvene odgovornosti  kreatora videoigara pri posjedovanju online identiteta i upozorava na olako shvaćanje ljudi da stvari koje rade na internetu nemaju učinka i nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. Daje snažno upozorenje da je sve što činite online itekako stvarno jer vi ste ti koji stojite iza ekrana i upravljate igrom. Jedina razlika je da, kad napravite pogrešku u životu nema oprosta, sve ostaje zapamćeno, dok u igri možete pokušavati ponovno i ponovno,  tisuću puta, sve dok ne pobijedite.

O autoru

Gabrielle Zevin autorica je više nagrađivanih romana dosad prevedenih na 39 jezika. Svjetsku slavu donio joj je roman A. J. Fikry – Put do sreće. Živi u Los Angelesu.
Sutra, i sutra, i sutra prevodi se diljem svijeta, a po njemu će biti snimljen i film u produkciji Paramounta i Temple Hilla. Usto je i Amazon taj roman proglasio knjigom godine. 

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Julia May Jonas: Vladimir

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Vladimir: ©Stilus

Preveo: Srećko Jurišić

Kao dijete, voljela sam starije muškarce i mislim da su oni voljeli mene. … Ipak, ono što mi se najviše sviđa kod starijih muškaraca (…) jest činjenica da su stariji muškarci sačinjeni od žudnje. (str. 9./10.)

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir

Priču o Vladimiru pripovijeda nam neimenovana profesorica književnosti u kasnim pedesetima. Njezin je život trenutno uzdrman skandalom koji potresa sveučilište na kojem rade i ona i suprug John – profesor kojeg grupa studentica optužuje za seksualno iskorištavanje i zloporabu moći.

Sada su, čini se, mlade žene posve izgubile vlastito htijenje u romantičnim ispreplitanjima. Sada je moj suprug zlorabio svoju moć, bez obzira na to što je moć bila i razlog zbog kojeg su ga željele. (str. 19.)

Ono što javnost ne zna jest da ona i suprug već godinama žive u otvorenom braku i da je ona za sve te veze i vezice u načelu znala.

Dok studenti, uprava pa i ona sama propitkuju njezinu ulogu u takozvanom seks-skandalu, na sveučilište dolaze novi kolege, četrdesetogodišnji Vladimir i supruga mu Cynthia.

Htjela sam s njim biti što intimnija, duboko intimna, od trenutka kada sam ga vidjela prekriženih nogu u odrazu na prozorskom staklu. Kao da se preda mnom otvorio posve novi svijet ili, ako ne baš svijet, onda barem rupa, bez dna – kontinuirano iskustvo stimulirajućeg delirija padanja. (str. 22.)

Profesorica od prvog pogleda na Vladimira za njim žudi. Neprestano na njega misli kontemplirajući o svojim godinama i njegovoj mladosti. Zanosi se mislima na njegovo tijelo, njegov um i njegove knjige. Zamišlja situacije u kojima se on nalazi i u koje upada.

Sviđala mi se njegova žena, sviđala mi se njegova kći, sviđalo mi se njegovo pisanje, sviđala mi se njegova osobnost. Što sam uopće umišljala da mogu postići? Istini za volju, kad mi se god mašta otisnula do zamišljanja samog čina, fizički mi je kontakt postajao odbojan. Samo sam željela razmišljati o njemu…
(str. 89.)

A onda, na um joj pada luda, očajnička, hrabra pomisao.

Julia May Jonas: Vladimir

Žensko pismo

Vladimir je roman u kojem se malo toga događa, no ne možete ga prestati čitati. A proza… Ah, ta proza! Predivne rečenice predivno spletene od najfinijih riječi. Lirski opisi osjećaja koji struje profesoričinim tijelom, melodija njezinih misli usmjerenih na Vladimira, maglovite reminiscencije na ljubav i majčinstvo… I sama sam počela govoriti tehnikom struje svijesti, kad su sve rečenice spletene tako da ostaju u mislima i dugo nakon što pročitamo tekst.

Crni humor je još jedna jaka strana ovog romana. Profesorica o sebi i stanju u svijetu razmišlja na ciničan način žene koja je već sve vidjela i ništa je ne može iznenaditi. Tako i jest, dok ne ugleda Vladimirov odraz u mutnom staklu, njegovu ruku na naslonu kauča i nogu prekriženu tako da otkriva uzorak čarape.

I dok sam u zrcalu gledala mrežu bora oko očiju, naborane vilice i smežurani prostor između ključnih kostiju, osjetila sam očaj koji je proizlazio iz ideje da više nikada nikoga neću moći osvojiti. … To je istina, zar ne, to da više nikada neću osjetiti moć nad drugim ljudskim bićem dok sam živa? (str. 184.)

Opsjednuta je svojim godinama, tjelesnom težinom, borama i večernjom rutinom za kožu lica. Uvjerena da je prestara za bilo kakvu tjelesnost, ali svim je silama na nju usmjerena. Ona je žena, mjestimice bezvremena, mjestimice prestara. Djetinjasta i potpuno ozbiljna. Ona je žena koju mrzimo, žena koja nas živcira, koju ne razumijemo. No, prije svega, ona je ŽENA. Sa svim svojim sumnjama, žudnjama, čežnjama, željama. Sa svom svojom duhovnošću i tjelesnošću. Umanjuje se i uzvisuje. Želi napredovati, ali i zadržati supruga. Želi biti bolja od muškaraca, ali želi im se svidjeti.

Ona je dvojaka, dvosmislena. Sve i ništa. I luda i pametna.

A zbog obrata na kraju i vama će se učiniti da ste ludi.

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir kao osoba i odraz

Vladimir nije triler, nije krimić, nije ljubić. To je unutarnji tok misli sredovječne žene, omiljene profesorice, otuđene supruge, književnice upitne kvalitete, osporavane, negirane. Ali i dalje žive. 

Vladimir je onaj roman o kojem se mogu pisati znanstveni radovi. Roman u kojem sve nešto znači i možete ga pročitati nekoliko puta, a da svaki put bude drugačiji i da u njemu otkrijete neki novi sloj koji će vas užasnuti ili fascinirati.

Meni je, primjerice, tek pred kraj knjige postalo jasno da ona ne želi Vladimira. Ona voli njegov odraz, svoje misli o njemu, svoja maštanja i zapažanja. Pravi Vladimir može i ne mora biti takav, njoj čak do toga i nije stalo. Ona je ono što Pupačić naziva „zaljubljena u ljubav“. Voli misao o Vladimiru, voli sebe kakva je kad misli o njemu, kada ga želi, kada ga treba.

Neću pisati previše svojih zapažanja jer želim da i vi uživate u ovoj ludoj knjizi isto onoliko koliko sam i ja uživala. Vladimir će vas protresti, uznemiriti surovošću izrâza i oduševiti ljepotom istih.

Iako isprva težak za čitanje jer traži angažiranog čitatelja, meni je bio otkriće.

Ostali naslovi ove autorice:

Vladimir je roman prvijenac autorice Julije May Jonas i izazvao je ogroman interes publike diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Vladimir:

Stilus knjiga