Oznaka: stilus knjiga

Objavljeno

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost – kako (pre)živjeti u svijetu opsjednutom srećom

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus

Prevela: Marija Perišić

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Zašto Toksična pozitivnost?

Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti. (str. 9.)

Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!

Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.

U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.

Što je toksična pozitivnost?

Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)

Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.

Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.

Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.

Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)

Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.

Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.

Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)

Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.

Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.

Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.

Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.

Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).

Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.

Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.

Preporuka

Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.

Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.

Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)

Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.

Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.

Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.

P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.

Ako možete, svakako pročitajte!

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Ostali naslovi ove autorice:

Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.

Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:

Stilus

Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.

Objavljeno

Gabrielle Zevin: Sutra, i sutra, i sutra

Nakladnik:  Stilus knjiga d.o.o.

Naslovnica knjige Sutra i sutra i sutra: ©Stilus

Prevoditelj: Paula Jurišić

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Što je uopće igra?-upita je Marx. Igra je sutra, i sutra, i sutra. Igra je mogućnost beskonačnog preporoda, beskrajnog iskupljenja. str. 432.

Sutra, i sutra i, sutra iznenadio me kako naslovom (Solilokvij iz Shakespeareova Macbetha), tako i izrazito digitalnom temom. To je naizgled u opreci s papirnatom knjigom, svakodnevnim alatom u ruci čitača. Ali igra i knjiga i nisu toliko različiti mediji. I jedan i drugi medij dopušta da korištenjem istog (igranjem ili čitanjem) postanete netko drugi, treći, nebrojeno mnogo puta, odnosno onoliko puta koliko to želite.

Uz razvoj videoindustrije, upoznajemo svijet mladih koji kreiraju videoigre. To su ljudi o kojima, moram priznati, nikad nisam razmišljala. Troje prijatelja, zaljubljenika u videoigre, žive život duboko uronjeni u videoindustriju uz koju odrastaju, imaju veze, zaljubljuju se, prekidaju, grade karijere, nestaju….

Igrati udvoje nije malen rizik. To je značilo da će se morati otvoriti, možda i biti povrijeđena. Str. 37.

Sam Masur i Sadie Green

Upoznaju se 1987. godine. Sam je četrnaestogodišnjak, a Sadie nešto mlađa. Sadina je sestra u istoj bolnici u kojoj se liječi i Sam nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je stradala majka, a on ostao trajni invalid. Dvoje mladih otkriva zajedničku strast: igranje videoigara. U tom digitalnom svijetu razvija se  posebno prijateljstvo koje se naglo prekida, a slučajno se sreću osam godina kasnije kad su već odrasli.

Mogla je ignorirati Sama, ali ne i uspomenu iz djetinjstva. Bio je to poziv za igru. str. 53.

Sadie i Sam- osam godina kasnije

Slučajni susret na postaji podzemne željeznice, osam godina kasnije, vraća ih u djetinjstvo i uskoro započinju raditi ono što vole – zajednički stvarati virtualne svjetove. Sadie je već nadarena studentica koju kolege studenti uglavnom ne vole. Divlja, neobična, kritična i jezičava Sadie upusti se u bizarnu vezu sa svojim profesorom koji također stvara videoigre, ali ga ubrzo preraste. Sam je samo promatrač Sadiena života, vjerni suputnik i suradnik. Kao studenti, ponovno se povezuju u Cambridgeu  i tada Sadie shvaća da u Samu nailazi idealnog kreativnog partnera. Njih dvoje  kreću u stvaranje vlastite igre, stvorivši prvu igru “Ichigo”, uz pomoć Samovog cimera Marxa.

Marx 

Marx dijete bogatih roditelja, uvijek je imao više nego Sam ili Sadie. Prima Sama kao cimera omogućivši njemu i Sadie prostor za dizajniranje prve igre. Marx postepeno postaje njihova desna ruka, producent i bitan dio njihova života. Marx sve u životu radi s lakoćom, osvaja djevojke, sklapa poslove i ruka je koja drži balon u kojem su Sadie i Sam, vraćajući ih svaki put  iz virtualnog u realan, stvaran svijet. Marx nije ambiciozan po prirodi jer mu je uvijek sve bilo dano. I sam se ponekad pita je li postao producent videoigara samo zato  jer je volio ljude koji su ih dizajnirali? U svakom slučaju, Sam i Sadie njegovi su najbolji prijatelji cijeli život.

Gasio je vatre. To i jest ono što producent radi, a Marx se pokazao vrsnim u svom poslu. str. 125.

Generacija

Ovo je roman koji prati generaciju dvadesetogodišnjaka koji dizajniraju videoigre iz čiste ljubavi prema tom poslu. Bez novaca, sponzora, čak i prostora za rad, Sadie i Sam dizajniraju, tijekom nekoliko godina, svoju prvu video igru “Ichigo”, koja postiže svjetski uspjeh. Nakon toga, njihova uspješna karijera samo raste, ali rastu i različita viđenja novih igara što dovodi do kreativnih razmimoilaženja  pa se poslovno razilaze. Uskoro Sam  dizajnira novu igru sa svojevrsnim avatarom, nazvavši ga Gradonačelnik Mazer kojeg je programirao da šepa kao i on u stvarnom životu.

Sama činjenica da su planetarno popularni, tjera Sama i Sadie da, osim višestrukih identiteta koje imaju u videoigrama, razmisle i o osobnim identitetima, rasnim i socijalnim, pa čak i političkim, koji prate njihovu generaciju pod pritiskom mainstream kulture. Cijela se videoindustrija razvija uz neizbježne aspekte društvenih promjena tog vremena: SAD-a kao multikulturalnog društva, jačanja svjetskog naoružanja, homofobije, netolerancije, jačanje otpora i kritika prema vladajućoj strukturi.

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Dojam o djelu

Roman je dobio izvrsne kritike i dosta je izvanredan. Jedino što bih voljela jest da sam ga pročitala u nešto mlađim godinama pa bih u opisima videoigara zasigurno više uživala.

Sam je najzanimljiviji lik. Autorica ga donosi kao polu Koreanca, polu Židova, pravim imenom  Samson Mazer. Invalid je i živi s bakom i djedom u Koreatownu u Los Angelesu. Marginaliziranih nacionalnosti, pun ograničenja zbog svog invaliditeta,  Sam stvara online identitet za njega vrjedniji nego njegov vlastiti. Slično je i sa Sadie. Emocionalno nerealizirana, u bizarnoj je vezi s profesorom koju prekida nakon svjesnosti o neuspjehu iste. Marxa i Sam, uvijek su tu da daju Sadie podršku. Marx je glasan, izravan, miljenik žena, sve što Sam nije. Sam razumije zbog čega se žene zaljubljuju u Marxa. Marx je ljudina koji je omogućio Sadie i Samu da postanu ono što jesu.

Ovo je knjiga o razvoju videoindustrije, ali je i knjiga o ljubavi. Sadie i Sam uvijek prijatelji, dvoje ljudi koji se beskrajno vole, ali su toliko kompleksni karakteri da teško mogu biti zajedno. Zapravo se radi o velikoj ljubavnoj priči koja je na putu da se realizira, ali uvijek postoje zapreke. Najveće su zapreke njihovi identiteti. Njihova je suradnja savršeno kreativno partnerstvo koje je upravo zbog toga i bilo tako izvanredno.

Online identiteti-društvena odgovornost

Autorica u romanu jako zastupa tezu društvene odgovornosti  kreatora videoigara pri posjedovanju online identiteta i upozorava na olako shvaćanje ljudi da stvari koje rade na internetu nemaju učinka i nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. Daje snažno upozorenje da je sve što činite online itekako stvarno jer vi ste ti koji stojite iza ekrana i upravljate igrom. Jedina razlika je da, kad napravite pogrešku u životu nema oprosta, sve ostaje zapamćeno, dok u igri možete pokušavati ponovno i ponovno,  tisuću puta, sve dok ne pobijedite.

O autoru

Gabrielle Zevin autorica je više nagrađivanih romana dosad prevedenih na 39 jezika. Svjetsku slavu donio joj je roman A. J. Fikry – Put do sreće. Živi u Los Angelesu.
Sutra, i sutra, i sutra prevodi se diljem svijeta, a po njemu će biti snimljen i film u produkciji Paramounta i Temple Hilla. Usto je i Amazon taj roman proglasio knjigom godine. 

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Objavljeno

Julia May Jonas: Vladimir

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Vladimir: ©Stilus

Preveo: Srećko Jurišić

Kao dijete, voljela sam starije muškarce i mislim da su oni voljeli mene. … Ipak, ono što mi se najviše sviđa kod starijih muškaraca (…) jest činjenica da su stariji muškarci sačinjeni od žudnje. (str. 9./10.)

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir

Priču o Vladimiru pripovijeda nam neimenovana profesorica književnosti u kasnim pedesetima. Njezin je život trenutno uzdrman skandalom koji potresa sveučilište na kojem rade i ona i suprug John – profesor kojeg grupa studentica optužuje za seksualno iskorištavanje i zloporabu moći.

Sada su, čini se, mlade žene posve izgubile vlastito htijenje u romantičnim ispreplitanjima. Sada je moj suprug zlorabio svoju moć, bez obzira na to što je moć bila i razlog zbog kojeg su ga željele. (str. 19.)

Ono što javnost ne zna jest da ona i suprug već godinama žive u otvorenom braku i da je ona za sve te veze i vezice u načelu znala.

Dok studenti, uprava pa i ona sama propitkuju njezinu ulogu u takozvanom seks-skandalu, na sveučilište dolaze novi kolege, četrdesetogodišnji Vladimir i supruga mu Cynthia.

Htjela sam s njim biti što intimnija, duboko intimna, od trenutka kada sam ga vidjela prekriženih nogu u odrazu na prozorskom staklu. Kao da se preda mnom otvorio posve novi svijet ili, ako ne baš svijet, onda barem rupa, bez dna – kontinuirano iskustvo stimulirajućeg delirija padanja. (str. 22.)

Profesorica od prvog pogleda na Vladimira za njim žudi. Neprestano na njega misli kontemplirajući o svojim godinama i njegovoj mladosti. Zanosi se mislima na njegovo tijelo, njegov um i njegove knjige. Zamišlja situacije u kojima se on nalazi i u koje upada.

Sviđala mi se njegova žena, sviđala mi se njegova kći, sviđalo mi se njegovo pisanje, sviđala mi se njegova osobnost. Što sam uopće umišljala da mogu postići? Istini za volju, kad mi se god mašta otisnula do zamišljanja samog čina, fizički mi je kontakt postajao odbojan. Samo sam željela razmišljati o njemu…
(str. 89.)

A onda, na um joj pada luda, očajnička, hrabra pomisao.

Julia May Jonas: Vladimir

Žensko pismo

Vladimir je roman u kojem se malo toga događa, no ne možete ga prestati čitati. A proza… Ah, ta proza! Predivne rečenice predivno spletene od najfinijih riječi. Lirski opisi osjećaja koji struje profesoričinim tijelom, melodija njezinih misli usmjerenih na Vladimira, maglovite reminiscencije na ljubav i majčinstvo… I sama sam počela govoriti tehnikom struje svijesti, kad su sve rečenice spletene tako da ostaju u mislima i dugo nakon što pročitamo tekst.

Crni humor je još jedna jaka strana ovog romana. Profesorica o sebi i stanju u svijetu razmišlja na ciničan način žene koja je već sve vidjela i ništa je ne može iznenaditi. Tako i jest, dok ne ugleda Vladimirov odraz u mutnom staklu, njegovu ruku na naslonu kauča i nogu prekriženu tako da otkriva uzorak čarape.

I dok sam u zrcalu gledala mrežu bora oko očiju, naborane vilice i smežurani prostor između ključnih kostiju, osjetila sam očaj koji je proizlazio iz ideje da više nikada nikoga neću moći osvojiti. … To je istina, zar ne, to da više nikada neću osjetiti moć nad drugim ljudskim bićem dok sam živa? (str. 184.)

Opsjednuta je svojim godinama, tjelesnom težinom, borama i večernjom rutinom za kožu lica. Uvjerena da je prestara za bilo kakvu tjelesnost, ali svim je silama na nju usmjerena. Ona je žena, mjestimice bezvremena, mjestimice prestara. Djetinjasta i potpuno ozbiljna. Ona je žena koju mrzimo, žena koja nas živcira, koju ne razumijemo. No, prije svega, ona je ŽENA. Sa svim svojim sumnjama, žudnjama, čežnjama, željama. Sa svom svojom duhovnošću i tjelesnošću. Umanjuje se i uzvisuje. Želi napredovati, ali i zadržati supruga. Želi biti bolja od muškaraca, ali želi im se svidjeti.

Ona je dvojaka, dvosmislena. Sve i ništa. I luda i pametna.

A zbog obrata na kraju i vama će se učiniti da ste ludi.

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir kao osoba i odraz

Vladimir nije triler, nije krimić, nije ljubić. To je unutarnji tok misli sredovječne žene, omiljene profesorice, otuđene supruge, književnice upitne kvalitete, osporavane, negirane. Ali i dalje žive. 

Vladimir je onaj roman o kojem se mogu pisati znanstveni radovi. Roman u kojem sve nešto znači i možete ga pročitati nekoliko puta, a da svaki put bude drugačiji i da u njemu otkrijete neki novi sloj koji će vas užasnuti ili fascinirati.

Meni je, primjerice, tek pred kraj knjige postalo jasno da ona ne želi Vladimira. Ona voli njegov odraz, svoje misli o njemu, svoja maštanja i zapažanja. Pravi Vladimir može i ne mora biti takav, njoj čak do toga i nije stalo. Ona je ono što Pupačić naziva „zaljubljena u ljubav“. Voli misao o Vladimiru, voli sebe kakva je kad misli o njemu, kada ga želi, kada ga treba.

Neću pisati previše svojih zapažanja jer želim da i vi uživate u ovoj ludoj knjizi isto onoliko koliko sam i ja uživala. Vladimir će vas protresti, uznemiriti surovošću izrâza i oduševiti ljepotom istih.

Iako isprva težak za čitanje jer traži angažiranog čitatelja, meni je bio otkriće.

Ostali naslovi ove autorice:

Vladimir je roman prvijenac autorice Julije May Jonas i izazvao je ogroman interes publike diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Vladimir:

Stilus knjiga