Jo Nesbo: Vučji sat

Nakladnik: Fokus, 2025.

Naslovnica knjige Vučji sat: ©Fokus

Preveo Igor Solunac

Jo Nesbo Vučji sat

Dok sam čitala ovu knjigu, po glavi su mi se stalno motale dvije stvari. Jedna je pitanje: je li SAD zemlja u kojoj najviše ljudi u svijetu legalno posjeduje oružje, zbog vrlo liberalnih zakona? I drugo: Jesu li iste te Sjedinjene Američke Države zemlja u kojoj ima najviše usamljenih ljudi na svijetu, unatoč gradovima koji vrve od ljudi?

Vučji sat bavi se upravo tim temama. Priča je to o usamljenosti koja dolazi kao posljedica traume koja nastaje kada izgubiš nekog za koga si bio siguran da će čitav život provesti uz tebe. I to nije bila samo nada, već čvrsto uvjerenje. Kad se dogodi taj gubitak, otvara se rana u čijem je središtu ništavilo, nedostatak pripadnosti nekome i negdje, a oružje je dostupno svugdje oko tebe.

Diler oružja

Dante je kriminalac koji se bavi preprodajom oružja pod krinkom voditelja kvartovskog dućana. Jednog ga dana po život opasno rani snajperist s jedne od susjednih zgrada. Nakon što nekoliko dana kasnije bude ustrijeljen poznati političar koji podržava zakon o dozvoli oružja građanima, policiji je jasno da imaju posla s nekim tko želi osvetu.

Policija angažira doušnike kako bi ušla u trag serijskom ubojici. Sve upućuje na bivšeg pripadnika bande koji se odmetnuo, nadimka Vuk. Ali njemu se davno izgubio trag.

Što je sloboda?
Imati oružje za ubijanje ljudi, jer ga možda ima i tvoj susjed? Ili je sloboda nemati oružje, jer možeš biti siguran da ga nema ni on? str. 228.

Bob Oz

Glavni inspektor neprilagođeni je i buntovni detektiv Bob Oz, koji započinje istragu zajedno s crnom kolegicom Kay Myers. Bob je usamljen i depresivan nakon prekida dugogodišnje veze i sklon izazivati kavgu. To neuspijevanje kontrole bijesa košta ga suspenzije, ali Bob ne odustaje od slučaja pa makar ga vodio inkognito. Jedini trag misterioznog Vuka Boba vodi u radionicu gdje se prepariraju životinje. Bob se nada da će se ubojica prije ili kasnije tamo pojaviti.

Sad moram ući u policajčevu glavu. Pokušavam zamisliti kako je to izgledalo, što je rečeno i učinjeno unutra tog jutra prije šest godina. str. 22.

Pitanje koje me muči jest je li ga sama usamljenost mogla natjerati da poželi osvetu. str. 281.

Dojam o djelu Vučji sat

Nesbo baš voli neprilagođene i pomalo asocijalne detektive. Harry Hole bio je alkoholičar koji je pićem odagnao tugu, dok je Bob Oz usamljeni depresivac sklon tuči i vezama za jednu noć. Oba su savršeno nesavršena  i zapamtljiva pa je jasno da Nesbo ne mijenja svoju dobitnu kombinaciju što se tiče glavnog lika.

Što se tiče samog romana, to je druga priča. Prva trećina knjige prilično je konfuzna i malo ju je teže pratiti jer ima vremenskih skokova na koje se morate navikavati. Nesbo uvodi ulogu pripovjedača koja je po meni višak samoj knjizi jer je detektiv Bob Oz toliko živopisan da je dovoljno da čitatelj slijedi samo njega, bez dodatnog tumača događaja.  Ovako, prva trećina knjige ispala je konfuzna i djelomično nejasna. I kad sam već razmišljala da odustanem, radnja naglo dobiva zamah i počinje ubrzavati. Nakon toga knjiga postaje stvarno zanimljiva i drži vašu pažnju.

Jo Nesbo Vučji sat

Vučji sat (u izvorniku Minessota) preslika je današnje Amerike. Kvartovske bande, legalizacija i prevelika dostupnost oružja svim dobnim skupinama, korumpiranost policije i beskrupuloznost političara prikazana je vrlo jasno očima jednog krimića. I premda je krimić što se tiče radnje  prosječan,  a Nesbo je do sada imao mnogo boljih romana, sama poruka koju roman nosi i društvena pitanja koja otvara, nemjerljivo su iznad vrijednosti same knjige.

Uz sve to, Nesbo je iznio jedan gorući problem koji nije samo problem Amerikanaca, a to je osobna, društvena i međugeneracijska usamljenost. Njome su u jednakoj mjeri pogođeni i pozitivci i negativci u knjizi. U tome je sličnost između inspektora i ubojice. Na opće zaprepaštenje, inspektor otkriva da ga ubojica podsjeća na njega samog.

U sociološkom smislu, ovaj je roman analiza i odlična preslika modernog zapadnjačkog društva. U književnom smislu, to je solidan krimić.

Pouka je jasna po onoj narodnoj: Tko se mača laća, od mača i pogiba.

Pročitajte Nesboa, vrijedi.

Ostali njegovi naslovi za koje sam pisala osvrt su sljedeći:

O autoru

Jo Nesbø (1960.) norveški je pisac, glazbenik, bivši ekonomist i novinar. Od 2014. godine, u Norveškoj je prodano više od 3 milijuna primjeraka njegovih romana, a djela su mu prevedena na više od 40 svjetskih jezika.

Gdje kupiti:

Fokus

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Sigurna kuća: ©Fraktura

…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka.
Pa makar bio i nečovjek.
(str. 90.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća

UBILA SI MUŽA.
Bio je i otac tvoje kćeri.
Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno.
(str. 11.)

Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.

Obično je žena u lokvi krvi. …
Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. …
Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije.
(str. 18.)

Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.

I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.

Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…

…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)

I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…

Što se dogodilo?

Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.

Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.

On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.

Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…

Ali vratimo se priči.

Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.

Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje…
A on se nije sramio ničega.
(str. 27.-28.)

Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.

Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Sigurna kuća je lektira

Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.

…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)

Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.

Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.

Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)

Aha, još i femicid

A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.

Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.

Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo…
(str. 44.)

Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.

Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.

Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.

Sretno svima s čitanjem!

Naša je ljubav božje remek-djelo.
Sve si mu to povjerovala.
Tada.
Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija.
(str. 184.)

Marina Vujčić: Sigurna kuća

Ostali naslovi ove autorice

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:

Njezine drame Umri muški i Podmornica nagrađene su nagradom Marin Držić.

Marina Vujčić jedna je od mojih omiljenih domaćih autorica za koju donedavno (sram me priznati) nisam ni čula.

Otkad sam pročitala njenu zbirku misli 365 rečenica, čitat ću je dok god objavljuje, ma što objavila.

Autorica živi i radi u Zagrebu.

Gdje kupiti roman Sigurna kuća

Fraktura

Alex Dahl: Prijateljice

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Prijateljice: ©Znanje

Preveo Vojko Plovanić

Alex Dahl Prijateljice

Sigurna sam da ste u životu imali bar jednu toksičnu prijateljsku vezu s osobom muškog ili ženskog spola. Nekoga tko vam se uvukao u život toliko da je želio znati sve o vama, bio dio vašeg društva u ama baš svakoj prilici, nekoga tko je upoznao sve pore vašeg života u kratkom vremenu, a da vi toga niste bili svjesni. Sve dok vas ta veza nije počela gušiti. A kad ste jednom sve to osvijestili, kako ste se riješili te osobe? Naglim rezom ili strateškim povlačenjem? Upravo o takvoj jednoj toksičnoj vezi priča nam roman Prijateljice.

Charlotte

Charlotte je kraljica Keto ishrane, vrlo uspješna voditeljica kulinarskih emisija čija slava je prerasla granice Wimbledona u kojem živi. Uz brzo rastuću karijeru, Charlotte ima strogo organiziran obiteljski život kako bi zadržala imidž uspješne javne osobe koja s lakoćom “hendla” između karijere i obitelji.  Ali javno mnijenje samo je privid jer je Charlottin brak zahvatila doza rutine i učmalosti.

Na jednom primanju koje organizira njezin suprug Andreas, bankarski direktor, Charlotte upozna Emila, novog šefa svog supruga, i njegovu suprugu Bianku.

Bianka

Bianka je odmah opčinjena Charlotte, diveći se njezinoj karijeri, stilu života i činjenicom da je Charlotte poznata i opće prihvaćena, kako u skandinavskoj zajednici iseljenika Wimbledon, tako i šire, posredstvom javnih nastupa u medijima. Bianka je drska, seksi, nametljiva, bez skrupula i drugačija od svih s kojima se Charlotte druži. Sve je to opreka Charlotte koja je kontrolirajući individuum. Ali s druge strane, upravo takva Blanka privlači Charlotte kao noćna svjetiljka leptira.

Svakako, žensko prijateljstvo jedno je od najjačih ljudskih veza koje postoje, pa povezivanje između žena može izazvati snažne i intenzivne osjećaje kao i zaljubljivanje. str. 65.

Ibiza

Jedini odmak od Charlottinog strogo organiziranog života odlazak je na tjedan dana na Ibizu s prijateljicama. Anette i Linda su, zajedno s Charlotte, uigrani tim koji se svake godine prepušta ludim provodima na Ibizi.  Ovaj se put, na prijedlog Carlottinog supruga, prijateljicama pridružuje i Bianka. Stare prijateljice nisu oduševljene Biankom, ali Charlotte je previše zaslijepljena i očarana Biankom da bi odustala. Nažalost, ova se njezina odluka pokazuje kobnom i potpuno joj mijenja život. Stvari koje su se dogodile na Ibizi okrenule su naglavačke Charlottin uređeni život i od njega napravile kaos koji je postao najgora noćna mora.

Možeš misliti da sve držiš pod kontrolom, ali nikad nećeš kontrolirati mene. Baš suprotno. str. 162.

Sad smo povezane, rekla je. U tom je slučaju još opasnija. str. 317.

Dojam o djelu Prijateljice

Priču nam pričaju tri lika, Charlotte, Bianka i Biankin posinak Storm.

Storm je daleko najsimpatičniji lik. Dječak u najosjetljivijim godinama, bez majke čije se smrti košmarno sjeća, osjeća da se u odnosu oca i Bianke događa nešto puno dublje. Njegov je lik jako dobro portretiran ulogom tinejdžera koji odrasta i mijenja se u fizičkom i psihičkom smislu sazrijevajući. Ostali muški likovi djeluju udaljeno, bez inicijative u ulogama koje imaju. Ponašaju se kao statisti koji su kulisa u napetom filmu.

Odnos Charlotte i Bianke pratimo gotovo od početka romana i on nam donosi cijeli dijapazon osjećaja i emocija – od simpatija, obožavanja, ljubavi i opsjednutosti  do krivnje, očaja i mržnje. Svaku od tih emocija proživljavaju naizmjenično obje protagonistice romana.  Nijedna od njih nije ni crna ni bijela. Obje su dobre i loše u jednakoj mjeri.

Ono što je karakteristično za ženske likove u romanu veliki je nedostatak samopouzdanja, bez obzira za trenutnu društvenu poziciju. Vidimo ih kao osobe koje moraju negdje pripadati i biti prihvaćene u nekom krugu, inače se osjećaju izgubljeno i osamljeno.

Autorica je u razgovoru o ideji romana iznijela svoju viziju bogatog raja koji to u stvari nije. Kokteli, primanja, tulumi i druženja u dobro pozicioniranoj zajednici koja egzistira između intriga i glamura, dovode nam mnogo likova, karakterno vrlo nesavršenih.

Prijateljice su zanimljive jer je ova vrsta odnosa česta u stvarnom životu. Možda ne tako drastična kao kod Charlotte i Bianke, ali na osobe koje kolokvijalno zovemo pijavice svatko od nas naišao je bar jednom u životu.

Alex Dahl Prijateljice

O autorici

Alexandria Bockfeldt Dahl (rođena 1982.), poznata kao Alex Dahl, američko-norveška je spisateljica kriminalističkih romana koja piše u nordijskom noir žanru. Djela su joj prevedena na dvanaest jezika, a norveški ju je list Dagbladet 2019. opisao kao novu zvijezdu nordijske noir književnosti.

Gdje kupiti roman Prijateljice

Znanje

Sličnu dinamiku prijateljstva nalazimo i u romani Sve ovo je laž autorice Lise Jewell.

Sandra Vlašić: Futur treći

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Futur treći: ©Mozaik knjiga

To o čemu pričamo kad govorimo o klimi, ljudi niti znaju niti ih je briga. (str. 50.)

Sandra Vlašić: Futur treći

Futur treći – možda

Kao uvod u roman koji me iznenadio svojom kvalitetom i zapanjio pričom, najprije ću vam reći da ovaj odlomak možda jest, a možda i nije. Naime, čini mi se da prva pišem osvrt na Futur treći pa nisam sigurna kako su ga ostali shvatili. Ako ovdje iznesem nešto s čime se ne slažete ili mislite da je bilo nešto drugo, pišite mi u komentarima, jedva čekam pročitati vaše dojmove!

Ovako. Čini mi se da se Futur treći, u svega 150 izvrsno napisanih stranica, sastoji od prošlosti, sadašnjosti i djelića moguće budućnosti. Ta budućnost najviše nas dotiče i u nama budi strah. Možda čak i tjeskobu, ovisno o tome koliko ste zabrinuti za sudbinu svijeta.

Evo ja jesam, i strašno me brine ekološka neosjetljivost i fokusiranost na novac. Zato su ova buduća poglavlja, ali i mnoga druga, na mene ostavila stvarno jako dojam.

Zamislite svijet u kojem nema ribe. Ono malo što ima, dobiva se na RECEPT. Zamislite svijet koji se guši u suši, poplavama i smeću. U ovom romanu, taj je svijet već ovdje. Ili nas možda tek čeka. Možemo li to spriječiti?

Ljudi više nisu imali snage boriti se s ekstremima, a civilna se zaštita raspala, pukla po šavovima one godine kad su se zaredale poplave uz Savu i Kupu, pa još jedna koja je Dravu pretvorila u sivu bujicu, pa kasni ljetni plimni val na Neretvi, što je potopio cijeli urod, a onda i požari od Senja do Splita. To je bilo ljeto iz noćne more, još jedno od rekordnih najtoplijih u najtoplijem desetljeću 21. stoljeća.
(str. 14.)

Futur treći – zasigurno

I dok oko dijela koji govori o budućnosti nisam 100% sigurna, evo oko čega jesam.

Sadašnjost. Ekologinja Dunja obožava svoj otok. Obožava more, ribu i prirodu. Na otoku, koji često posjećuje u pratnji supruga Jakše i kćeri, tinejdžerice Marine, susreće Ranka, političku zvijezdu u usponu s kojom je vežu nejasne spone prošlosti. (I o tim sponama imam teoriju, ali nigdje u romanu nije niti potvrđena, niti osporena, pa ću je zadržati za sebe).

Ranko je nagovori na suradnju, vezano uz neki njegov politički projekt, a ona, pomalo naivno, pomisli kako je i njemu priroda na prvom mjestu.

-Vi niste normalni, vi ste idioti! Država treba zarađivati na zelenom biznisu, a ne na crnoj nafti!- … – Ma koji zeleni biznis? Svi pričaju zeleno, a rade po starom, otvori oči, sve je u lovi! (str. 106.)

Vi već slutite, ja znam, Ranku je na prvom mjestu novac. I tako će Dunja dati sve od sebe da ga potkopa. Pisat će studije, gorjet će u vrućici, posvađati se sa suprugom i kćeri. Sve, samo da u Rankovom projektu nađe rupu. Jer Dunja zna – znamo i mi – ako se naše more počne bušiti u potrazi za crnim zlatom – nema nam više života.

Sandra Vlašić: Futur treći

What a ride!

Počet ću iskreno – Futur treći nikad ne bih uzela na čitanje da mi ga mudri ljudi iz Mozaika knjiga (hvala, Marko) nisu poslali. Ne mogu reći ništa drugo osim – ljudi očigledno znaju svoj posao!

Isprva, nakon prva dva poglavlja mislila sam sljedeće. O, Bože, zašto hrvatski autori uvijek filozofiraju oko forme?! Zašto uvijek sve mora biti nejasno i začudno? Zašto mi, za ime Božje, ne možete ispričati priču bez zakučastih fraza, izreka, fragmenata… Tako da sama odmah shvatim o čemu je riječ i da ne moram misliti imam li problema s inteligencijom jer NE SHVAĆAM o čemu se radi!

Možda bi pomoglo kada bi odrasli mogli biti tinejdžeri na jedan dan, da se ispucamo glavom o zid bez posljedica? Nekad poželim baš to, lupati glavom o zid. Ponekad svojom, a ponekad i tuđom. (str. 45.)

Ali, onda… Uf!

Znala sam da je knjiga dobra kad sam se naježila prvi put, pa drugi, pa treći… Već sam rekla da me zanima ekologija. Bojim se onečišćenja i smatram da je to realan strah. Mislim da smo si upropastili najljepše mjesto za život i uopće ne želim razmišljati o onome što čeka našu djecu i unuke…

A Futur treći progovara baš o tim strahovima. Koliko toga mi, obični mali ljudi, možemo napraviti za planet Zemlju? Možemo li se boriti protiv novca, zarade, profita? Protiv ljudi na poziciji moći koje naše najbolje želje i trud koriste protiv nas?

Jako, jako me frustrirala Dunjina nemoć. Svim se silama borila protiv politike, namještanja i laži, a nitko nije slušao. Dok nije bilo prekasno.

Čim vidim takvu formulaciju u zakonu, moja potreba za čačkanjem postaje sve veća. Obuzme me krokodilska glad za istinom. Moram znati baš sve, svaki detalj, svaku šporkicu moram izvući na svjetlo dana i dobro je pretresti. (str. 103.)

Eko-triler

Na koricama romana piše da je ovo ekološki triler (ako tako kaže Kristian Novak, tko smo mi da mu proturječimo?). Prefora kategorizacija, i premda nisam baš sigurna da je Futur treći triler kao takav, možda više neka vrsta distopije, ovaj ekološki dio rastura!

U manje od 200 stranica, dobili smo sve – priču koja će nas uplašiti i nadahnuti, junakinju koju nećemo i hoćemo razumjeti i negativca kojega bismo najradije stavili u top i poslali na Jupiter.

Od mene za ovaj roman imate ogromne preporuke! Pročita se u jedno popodne, a ono što je u njemu rečeno, u vama ostaje zauvijek.

Doista se nadam da će u nekoj skoroj budućnosti ljudi shvatiti važnost očuvanja prirode i da se najcrnji scenarij, onaj u kojem ribu kupujemo na recept, neće ostvariti.

Ovog ljeta – ovo je apsolutni MUST-READ!

Zamislite samo, ležite uz more, slušate šum valova i krik galeba. A u ruci držite upozorenje.

Kladim se da taj omot sladoleda nećete ostaviti na plaži. 😉

Eh, da… Što kažete na naslov? Futur treći, ha?

Koliko je to genijalno?!

Sandra Vlašić: Futur treći

Ostali naslovi ove autorice

Sandra Vlašić ekologinja je (!) koja se zadnjih godina, osim borbi za okoliš, sve više okreće pisanju. Futur treći njezin je debitantski roman.

Gdje kupiti roman Futur treći:

Mozaik knjiga

Kolegica i ja nismo čitale baš previše romana o ekologiji, ali ako vam se sviđa ta tema, svakako pogledajte naš osvrt na roman Posljednji let Charlotte McConaghy.

A ako tema i nije prebliska, svakako će vas raspametiti i roman Žigice Jurice Pavičića; mene jest!

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Nakladnik: Vorto Palabra, 2024.

Naslovnica romana Povratak Carrie Soto: ©Vorto Palabra

Prevela Leira Harabalja

Pitam se kakav je osjećaj voljeti tenis bez straha da će te zaboraviti nakon posljednjeg odigranog meča. (str. 172.)

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Povratak Carrie Soto

Trideset i sedmogodišnja Carrie Soto sjedi na tribinama i prati US Open. Ključni je meč, Chan protiv Cortez.

Ako Nicki Chan pobijedi, srušit će Carrien rekord od dvadeset osvojenih Slam turnira.

Kad se prije šest godina umirovila, Carrie Soto bila je jedna od najvećih, ako ne i najveća tenisačica na svijetu.

Otac je odmahnuo rukom. „Suđeno joj je“, rekao je. „…. S tvojom ljepotom i mojom snagom, može biti najbolja tenisačica koju je svijet ikad vidio. Jednog dana o njoj će se pričati priče.“
Majka je zakolutala očima… „Ja bih radije da bude dobra i sretna.“
…“O tome se nikad ne pričaju priče.“
(str. 17.)

Mediji joj nisu bili naklonjeni, publika je u globalu nije obožavala, ali Carrie i njezin reket bili su nezaustavljivi.

Sada, samo šest godina poslije, svijet luduje za simpatičnom Nicki Chan i sve što je Carrie stvarala odricanjem, upornošću i luđačkim radom pada u vodu.

I zato se (nekadašnja) najveća tenisačica svih vremena odluči vratiti!

Trenirat će je tko drugi nego njezin stari trener – i otac, nekoć perspektivni tenisač Javier Soto.

„Ne igraš protiv svojeg protivnika, to shvaćaš, zar ne? … Svaki put kad iziđeš na taj teren, moraš igrati bolje nego prethodni put. … Želim da sljedeći put pobijediš samu sebe. Svakog dana moraš biti bolja nego prethodnog.“ (str. 27.)

Povratak Carrie Soto uskoro postaje vodeća tema svih sportskih emisija, časopisa i programa. Ratna sjekira, kako su je nekad zvali, vraća se u punom sjaju! San joj je osvojiti još makar jedan Slam turnir. I naravno, ono najvažnije, u bar jednom natjecanju pobijediti novu tenisku kraljicu.

Ono što Carrie još uvijek ne zna jest da su ljudi ponekad važniji od rekorda.

I da nije svaki gubitak – gubitak. Naučit će, začudo, da ponekad, i dok gubimo, možemo dobiti puno, puno toga.

Jedna od najdražih autorica

Svaki put kad pišem osvrt na neki njezin roman započnem istom rečenicom. Taylor Jenkins Reid jedna je od mojih najdražih autorica! Sve što napiše pobožno čitam i uvijek se jako, jako veselim njezinim knjigama.

Tako je bilo i sa Carrie Soto. Nisam sigurna kad sam je kupila, ali znam da me neko vrijeme čekala. A onda sam je pročitala u dva-tri dana!

Ako ste voljeli Evelyn Hugo i Daisy Jones, voljet ćete i Carrie, u to nema sumnje. Za razliku od ove dvije (osvrti su na dnu objave), Carrie je nebrušeni dijamant. Nije toliko lijepa, nije zavodljiva, nije nježna… Ona je sportašica, nemilosrdna na terenu i izvan njega. Mediji su je prozvali Ratna sjekira.

Bila sam Ratna sjekira. Bila sam hladna. Bila sam stroj. Naravno, mnoge od njih intrigirala je ideja čiste snage mojeg tijela. Ali nisam bila od žena kakve muškarci žele dovesti kući majci. (str. 67.)

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Ali unutar svoja četiri zida i ona je samo žena. Željela bi voljeti i biti voljena, no svaki joj se put čini da za to nema nikakve šanse. Sve dok… Ma, ustvari, pročitajte sami.

Vratimo se na ove naše gore nabrojane tri junakinje. Već sam prije pisala o tome kako obožavam kad pisci preklapaju svoje junake, a to je napravila i TJR.

Ako niste čitali, možda vam ovo bude teško pratiti, ali, pazite sad. Evelyn Hugo bila je udana za Micka Rivu (iz romana Malibu gori). Njegova kći bila je udana za tipa kojemu je Carrie kratko bila ljubavnica. A u jednom trenutku svoje povratničke turneje, Carrie Soto čita neautoriziranu biografiju benda Daisy Jones i Šestorka. Koliko je to fantastično povezano?!

Treba li vam uopće moja preporuka?

Budimo realni, ne treba vam moja preporuka. Em nisam realna, em – ako ste pročitali makar jedan hit TJR – znate da Povratak Carrie Soto mora biti na vašoj listi za čitanje!

Iako inače ne pratim tenis (muž se iznervira svaki put kad mi mora objašnjavati gemove, mečeve i setove), nisam imala problema s praćenjem dijelova koji govore o tenisu.

Carrie je nekarakteristična junakinja jer nije ljepotica niti nekakva princeza. Ona je snažna, neovisna, hrabra, gruba, uporna i životna. Vlastitim se snagama uspela do prvoga mjesta i prije će umrijeti nego ga prepustiti tamo nekoj vrckastoj Nicki Chan.

„Valjda je to to. Sad više nema natrag.“
„Ne, čini mi se da nema… Ali ti se ne bi povukla ni da možeš, Soto.“
(str. 129.)

Samo što – ni Nicki Chan nije onakva kakvom se čini na prvi pogled.

Iako smješten u svijet sporta, i u ovom romanu ima emocija, topline, bliskost i ljubavi. Carrie i njezin otac čvrsto su povezani obiteljskim i poslovnim vezama. Imamo tu bivšu ljubav čijem je kraju kumovao nesporazum. Imamo i mizogine medije, javnost koja općenito ima love-hate odnos s Carrie te prijateljstva koja se kriju tamo gdje ih najmanje očekujemo.

Bez obzira na to koliko sam bila dobra na terenu, javnosti nikad nisam bila dovoljno dobra.
Nije bilo dovoljno gotovo savršeno igrati tenis. Trebala sam, uz to, biti i šarmantna. I trebalo se doimati kao da je šarm prirodan. …
Ali, budimo realni, Teško je sve uskladiti.
I što sam postajala uspješnija, to je bilo teže.
(str. 53.-54.)

Povratak Carrie Soto zanimljiv je, uzbudljiv i zabavan roman koji nećete moći ispustiti iz ruku. Od mene velike preporuke, pogotovo sad za ljeto! Uživat ćete od početka do kraja i uopće ne sumnjam u to da ćete zavoljeti Carrie!

Taylor Jenkins Reid: Povratak Carrie Soto

Ostali naslovi ove autorice:

Taylor Jenkins Reid (1983.) jedna je od mojih omiljenih autorica i svaki njen roman čitam s jednakim užitkom i svakome se jednako radujem.

Autorica je osam romana – i svi su kod nas prevedeni. Redoslijed pišem ne prema godini objavljivanja, nego od meni najdražeg do onog najslabijeg:

Sedam muževa Evelyn Hugo

Daisy Jones i Šestorka

Malibu gori

Povratak Carrie Soto

Dok nas brak ne rastavi

Ljubav(i) mog života.

Malibu gori i Daisy Jones zapravo su mi vrlo, vrlo izjednačeni kvalitetom i jednako su mi dragi.

Kod nas je još objavljen i Zauvijek, na čekanju, ali taj još nisam pročitala. Stavila sam ga na listu za kupnju za Interliber 2025.

Gdje kupiti roman Povratak Carrie Soto:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Jason Rekulak: Posljednji gost

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Posljednji gost: ©Mozaik

Prevoditelj: Ira Martinović

Jason Rekulak Posljednji gost

Nakon velikog uspjeha romana Teddy, željno smo očekivali novi roman Jasona Rekulaka. I da Teddy nije bio onako sjajan, rekla bih da je Posljednji gost pristojan roman. Ovako, pod dojmom Teddyja, reći ću samo da je Posljednji gost osrednji roman.

Poziv na vjenčanje

Nakon smrti supruge, Frank Szatowski sam je odgajao jedinicu Maggie. To nije bio lagan posao jer je Maggie bila u tinejdžerskim godinama pa su nesporazumi između oca i kćeri bili relativno česti. Nakon završetka srednje škole, Maggie odlazi na studij i postepeno se udaljuje od oca.

Stoga je Frank jako iznenađen kad ga, nakon tri godine od zadnjeg javljanja, Maggie iznenada nazove i pozove na vjenčanje. Maggina je želja da je Frank odvede do oltara.

Ako nastaviš njuškati, možda se uvališ u nevolje. Već sam u nevolji – podsjetio sam je. – Maggie se sutra u tri udaje za tog tipa.- str. 193.

Obitelj Gardner

Frank je presretan. Raspituje se o budućem zetu i njegovim roditeljima, ali Maggie je vrlo tajnovita. Nakon napornog puta, na kojem ga prati sestra i nezina mala štićenica, Frank otkriva da su Gardnerovi daleko iznad njegove lige. Naime, mladoženja Aidan Gardner, koji je inače slobodni umjetnik, slikar, sin je slavnog tehnološkog milijardera.

Nakon primanja na luksuznom imanju i nekoliko uznemirujućih otkrića o obitelji Gardner, Frank je uvjeren da Maggie čini veliku grešku. Pokuša je nagovoriti da preispita odluku o vjenčanju, ali Maggie je neumoljiva. Lokalno stanovništo mrzi Gardnere, a crni oblak predstojeće smrti polako se nadvija nad imanjem na kojem se odigrava vjenčanje.

Jason Rekulak posljednji gost

Dojam o djelu Posljednji gost

Rekla sam već u uvodu da me se ova knjiga, nakon Teddyja, nije odveć dojmila. Potpuno mi je jasno da je nakon jednog stvarno dobrog romana kao što je to Teddy teško ponoviti isti rezultat novom knjigom. Međutim, biti stalno na vrhu odlika je samo određenog broja izvrsnih pisaca.

Ovaj put, nakon horora, Rekulak je izabrao žanr trilera. Frank pokušava saznati što više o obitelji u koju se Maggie udaje i to mi je, gledajući poziciju oca, vrlo jasno. Ali ide mu teško, Aidan je povučen i izbjegava ga. Maggie je u pripremama za vjenčanje i nema vremena za oca,  mještani su uznemirujuće neprijateljski raspoloženi prema Gardnerovima, a sami Garnerovi ispadaju vrlo ljigavi i moralno dvojbeni likovi.  Frank je svjestan da  mora znati više o obitelji u  koju se njegova kći udaje, ali to mora činiti vrlo oprezno da ponovo ne izgubi Maggie.

Moćnici postavljaju pravila

Čudne stvari događaju se već pri dolasku na luksuzno imanje. Frank, kao i svi uzvanici, mora potpisati „dokument o privatnosti” u kojem se obvezuje da neće iznositi pojedinosti o događajima na imanju. Čak se od njega zahtjeva da pomakne sat  15 minuta unaprijed na “Gardnerovo standardno vrijeme”.

Franku, koji je običan dostavljač, pohvaljen od svoje firme kao vrlo vrijedan i pouzdan radnik, jednostavno je svega previše. A najviše ga zabrinjava da će Maggie udajom ući u obitelj koja mu je od početka bila izrazito mutna i čiji je back up evidentno kriminalan.

A tada sam pogledao svojeg budućeg zeta, koji je sjedio potpuno mirno, ali stiskajući ruke na krilu. A pored njega je ležao ključ vrata iza kojih su čekali odgovori na sva moja pitanja. str. 224.

Roditeljstvo kao kamen kušnje

Posljednji gost ima nekoliko dobrih stvari koje bih istaknula. Odnos Franka i Maggie jako je dobro oslikan kao odnos oca i kćeri koji su se s godinama otuđili do te mjere da se više ne razumiju. Frank, kao i mnogi roditelji, postavlja sebi pitanje: U čemu sam to pogriješio u kćerinu odgoju? Svi oni  koji razmišljaju o vlastitom roditeljstvu također mogu suosjećati s Frankovim problemima.

 Frank se usredotočuje na ponovno povezivanje s Maggie, ali previše je vode proteklo i njihov odnos nepovratno je izgubljen. Ima li Frank pravo na drugu šansu?

Sam roman svrstala bih u one romane u kojima nije nepoznanica tko su dobri, a tko loši momci. Već pri početku knjige to vam je jasno. Ostaje samo da vidite mogu li oni dobri prevladati.

Ako niste pročitali izvrsnog Teddyja ovog autora stavljam vam podsjetnik.

jason rekulak Posljednji gost

O autoru:

Jason Rekulak dugo je radio kao neovisni izdavač u Philadelphiji. Svojim je debitantskim romanom nominiran za brojne nagrade. Nakon svjetske uspješnice Teddy, novi roman Posljednji gost drugačijeg je žanra. Živi u Zapadnoj Philadelphiji s ženom, djecom i previše kućnih ljubimaca.

Gdje kupiti:

Mozaik

Coco Mellors: Sestre Blue

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sestre Blue: ©Stilus knjiga

Prevela Andrea Marić

Sestra nije prijateljica. Odakle uopće poriv da se odnos tako primaran i složen kao što je odnos sa sestrom svede na nešto toliko zamjenjivo, toliko banalno, kao što je prijateljstvo? … Pravo sestrinstvo … nije isto što i prijateljstvo. Ne birate jedna drugu… Dio ste jedna druge, od samog početka. (str. 7.)

Coco Mellors: Sestre Blue

Sestre Blue

Avery je najstarija. Trideset i tri su joj godine i opaka je korporacijska odvjetnica. Živi u kući iz snova, ima suprugu iz snova i općenito – živi savršen život.

No, Avery je i bivša ovisnica, ne želi dijete s voljenom ženom i strahovito je opterećena isprva odgojem svojih sestara, a sad i njihovim životima. Sve najstarije sestre mogu razumjeti Avery. Sve najstarije sestre, u većoj ili manjoj mjeri, znaju kako je biti sestra-majka.

Zatim je došla Bonnie. Donedavno perspektivna i slavna boksačica, danas izbacivačica na vratima noćnog kluba. Nakon jedne katastrofalne borbe, pobjegla je od čega je mogla. Jedina je od sestara uživala kakvu-takvu očevu ljubav i potporu. Naime, zbog ljubavi prema boksu, bila je najsličnija sinu kojeg nikad nije dobio.

Treća sestra je Nicole. Već u kratkom sadržaju saznajemo da nje više nema. Najženstvenija od njih četiri, najemotivnija, najmirnija. Obožavana nastavnica, obožavana sestra. Više od svega, željela je jednoga dana imati svoju djecu. Je li ju ta želja na kraju koštala života?

I Lucky, četvrta, najljepša. Dvadeset i šest joj je godina. Kad ona uđe u prostoriju, sve se glave automatski okreću prema tom vrhuncu ženske ljepote. Lucky je manekenka, ovisna o gotovo svemu o čemu možeš biti ovisan.

Izgubljena je, kao što su joj, uostalom, izgubljene i sestre.

Otkad nema Nicky, ne mogu se pronaći. Ni same sebe, niti jedna drugu.

…sestre su bile poput četiriju plavih irisa koji su prerasli zajedničku teglu. … Žudjele su za tim da posuda pukne i one pobjegnu. (str. 193.-194.)

Točno godinu dana nakon Nickyne smrti, otuđena im majka šalje mail u kojem stoji da će prodati stan u kojem su sestre odrasle.

Ostale su tri

Sestre Blue roman su u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Počevši od korica, preko sadržaja pa do same priče, znala sam da me čeka knjiška avantura!

Tako je i bilo. Premda mi se moje oduševljenje čini nježnijim nego ono ostalih blogera, za Sestre Blue ne mogu vam dati ništa osim preporuka.

Sve što piše na koricama, istina je (ma koliko da se to rijetko događa)! Roman je doista predivan, potresan i emotivan. Svi mi koji imamo sestru ili sestre, znamo koliko taj odnos može biti težak i kompliciran.

Od djetinjstva, kada smo nerazdvojne, do tinejdžerskog doba, kada se ili mrzimo ili smo najbolje prijateljice. Od mladenaštva, kad jedna drugoj prepričavamo (prve) ljubavne avanture i slomljena srca pa do odraslog doba, kada te razgovore zamjenjuju (ili nadograđuju) razgovori o muževima, djeci, kreditima, stanovima i sličnim odraslim brigama.

 Sreća je što imate jedna drugu… Sestri nikad ne moraš objašnjavati kako si. (str. 119.)

Priča ovog romana donesena je iskreno i stvarno. Patnja koja u trima sestrama ostaje nakon gubitka četvrte, razorna je i opipljiva. I same kažu da je otišla najbolja među njima, i svaka za njen odlazak snosi dio krivnje. Koja, naravno, nije njihova jer krivnje na preostalim sestrama nema, ali osjećajima se ne može racionalno objašnjavati.

Avery, Bonnie i Lucky svjesno uništavaju vlastite živote.

Vjerujem da se sve događa… I točka. … I to je to. Stvari se dogode i mi moramo naučiti živjeti s tim… Ako uspijemo naći neki smisao u svemu tome, odlično, ali čak i kad ne možemo, mi i dalje moramo živjeti s tim. (str. 139.)

Coco Mellors: Sestre Blue

Čemu onda suptilno oduševljenje?

Ha… Teško je objasniti što mi je smetalo u romanu koji svi hvale, pa i ja sama. A smetalo mi je jedno – ni jedna mi se sestra nije istinski svidjela.

Premda su njihovi karakteri dočarani detaljno, kvalitetno i stvarno, i premda svaka ima svojih trenutaka sjaja, nisu mi se svidjele. Ne bih bila prijateljica ni s jednom od njih, osim možda s Nicky – a nje više nema.

Sestre Blue nisu samo izgubljene, one su oštećene teškim djetinjstvom proživljenim u sjeni očeva alkoholizma, razbijanja servisa za jelo i majke koja sve gura pod tepih.

Razumijem. Razumijem da djetinjstvo na svima nama ostavlja neizbrisiv trag, ali nije mi uvjerljivo da su sve tri baš toliko slabe. Osim možda Bonnie, ona je kao bad-ass, ali ni onda ne zna kud i kako sa samom sobom.

…dokle god si živa, nije prekasno da se pronađeš. (str. 11.)

Prevelik fokus na njihovim ovisnostima i načinima na koje si sustavno potkopavaju živote malo  mi je usporavao radnju.

Sestre Blue – preporuka

Sestre Blue jako su ne samo dobar, već i kvalitetan roman pa će svoje ljubitelje pronaći i među onima koji cijene način na koji je nešto napisano. Kao što vidite iz citata koje sam izdvojila, u njemu je mnoštvo lijepih rečenica zbog čega se čita ne lagano, ali čita se srcem.

Ti to možeš… Nemaš tu što drugo nego to učiniti. (str. 274.)

Bila bih luda kada vam ne bih preporučila Sestre Blue. Možda nisu najveselije štivo, ali kraj donosi katarzu i smiraj.

Osjećaji u njemu opisani nisu lagani, ali većini su bliski. Sestrinska ljubav koja nikad ne prestaje, čak i kada se cijeli svijet okrene, svjetlo je koje nas vuče u radnju i vodi nas poglavljima. Čitajući priču čas jedne, čas druge pa treće sestre, upoznajući čak i onu koje više nema, osjećamo njihovu privrženost i ljubav, povezanost koja, premda izblijedjela, nije trajno nestala.

Uzbudljivo je i dojmljivo pratiti kako se sestre, korak po korak, vraćaju jedna drugoj. A zatim i same sebi.

Svakako pročitajte, pogotovo ako ste ljubitelji obiteljskih priča koje se ne čitaju lako.

Neka vas predivne plave korice povuku u priču o sestrama Blue. Možda stvarno, kad zatvorite zadnju stranicu, poželite nazvati svoju seku. Ja jesam.

Coco Mellors: Sestre Blue

I za sve one…

…kojima netko nedostaje. Toliko da ponekad boli.

Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje… I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak – ali ovaj neće i neće. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. … Sve što imam samo je to nedostajanje. I nekako mi je i drago da ne želi prestati jer je ono sad sve što me s njom spaja. (str. 359.-360.)

Ostali naslovi ove autorice

Coco Mellors odrasla je u Londonu i New Yorku. Autorica je hit-romana Cleopatra and Frankenstein te Sestre Blue.

Gdje kupiti roman Sestre Blue

Stilus knjiga

Romani o sestrama, tom odnosu koji je predivan koliko i težak, česti su i svi smo čitali zasigurno desetke.

Evo nekih o kojima ste mogli čitati na blogu Mala od knjiga:

Jennifer Weiner:  Dvije sestre

Karin Slaughter: Lažni svjedok

Karin Slaughter: Dobra kći

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Donatella Di Pietrantonio: Sestrina priča

Barbara O’Neal: Kad smo vjerovali u sirene

Oyinkan Braithwaite: Moja sestra, serijski ubojica

Alison Espach: Bilješke o tvom iznenadnom nestanku

Liane Moriarty: Tri želje

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila.

Riley Sager: Jedina preostala

Nakladnik: Fokus Komunikacije d.o.o., 2025.

Naslovnica knjige Jedina preostala: ©Fokus

Prevela Paula Jurišić

Riley Sager Jedina preostala

Jedina preostala

Riley Sager ovom se knjigom vraća u velikom stilu. Jedina preostala napeta je gotička priča  smještena u dva vremenska razdoblja ( 1929. i 1983.). Radnja je prepuna obrata i jezivih priča, a atmosferičnosti romana dodatno pridonosi i mjesto događanja. To je stara vila smještena na klisuri uz more koja se svakim danom sve više naginje i vrlo polako, ali sigurno klizi prema provaliji.

1929.

Davne 1929.  mlada Lenora osumnjičena je da je ubila roditelje i sestru Virginiu u njihovoj prostranoj vili koja je izgrađena na litici s pogledom na Atlantski ocean. Dokaza da je ona ubojica nije bilo, ali mještani su uvjereni da se nekažnjeno izvukla bez osude za zločine. Ni sama Lenora o tome nikada nije progovorila. Štoviše, otada nije uopće kročila van iz velebnog zdanja u kojem se dogodio masakr.

1983.

Prošle su pedeset i četiri godine. Lenora je ostarjela, sada je nemoćna, gotovo posve nepokretna i nijema nakon niza moždanih udara. Posredstvom agencije u kuću dolazi Kit, mlada njegovateljica poslana u obitelj gotovo po kazni zbog sumnje da je pomogla eutanizirati vlastitu majku. Kit se postepeno zbližava s Lenorom koja komunicira samo putem starog pisaćeg stroja. Jedne večeri Lenora na pisaćem stroju natipka riječi „Želim ti sve ispričati.“

Želim ti sve ispričati. str. 364.

Lenorina ispovijed

Lenora počinje tipkati svoju životnu priču, iznoseći sve detalje koji vode do istine o tome što se zapravo dogodilo te kobne noći. Kit polagano saznaje činjenice koji su prethodile užasnim  događajima prije pedeset četiri godine. Lenora joj ih daje na kapaljku i samo onoliko koliko ona to želi. U međuvremenu, Kit saznaje da je prethodna njegovateljica nestala, a stara vila svakim danom sve više i više klizi prema provaliji..

Bol me nakratko propara. Poput noža koji mi prodire u rebra. To je čežnja, postane mi jasno. Čežnja za životom koji nisam proživjela-i nikad ga neću proživjeti. str. 75.

Dojam o djelu Jedina preostala

Neriješena ubojstva u prošlosti, njegovateljica koja je nestala, kvalitetno ukleta stara vila i starica koja sve zna, ali ne govori, odličan su mamac za čitatelje u romanu Jedina preostala.

Obično su priče smještene u ukletim velebnim prostorima idealna pozornica za misterij. Tako je roman već samim smještanjem u prostor dao naslutiti zlokobnost same priče.

Sadržaj je dovoljno intrigantan da ne daje pustiti knjigu iz ruku tijekom čitanja. Stalna napetost, jeziva atmosfera i neočekivani obrati (kojih je po mom sudu bilo bar za jedan previše) vode nas do istine o tome što se zapravo dogodilo te kobne noći.

Likovi

Lik oko kojeg se vrti cijela priča je Lenora. Ona je nemoćna, oslabljena nizom moždanih udara. Prikovana je za invalidska kolica, sposobna koristiti samo lijevu ruku i bez mogućnosti govorenja.

Osim nijeme i nepokretne starice Lenore koja nam na svoj način priča priču, glavni je lik svakako mlada njegovateljica Kit McDeere, čija je obiteljska pozadina vrlo teška. Nakon optužbi da je pomogla teško bolesno majci da dostojanstveno umre, otac je izbjegava, a agencija joj daje samo one poslove koje nitko ne želi. Kit odbija Lenorina reputacija i krutost osoblja, ali kad malo zagrebe u priču, saznaje da se nešto čudno događa u ukletoj vili. Posljednja njegovateljica netragom je nestala, a  Lenora pokazuje spremnost da stare tajne malo po malo otkrije svijetu.

Osim Lenore i Kit, tu je još mnoštvo zanimljivih likova, od stroge domaćice (kako i priliči u gotičkom romanu, žena je poput gospođe Danvers u Rebecci)  do lokalnih momaka zaposlenih u samoj vili. Svi oni imaju značajnu ulogu u romanu.

Sagerova knjiga lagano  klizi u more poput same vile u kojoj se radnja događa. Najprije polako, a zatim sve brže i brže, radnja se događa naglavačke kao da sami propadate niz liticu i ne znate hoćete li se dočekati na glavu, noge ili ste potpuno izgubljeni. Sve je  potpuno uvrnuto, i sama Lenora ukazuje nam na tu činjenicu riječima:

Žao m je, nisam ona za koju me smatraju. str. 367.

Riley sager Jedina preostala

Ako vas zanima ovaj autor, evo još jedne preporuke:

Dođi prije mraka

O autoru

Riley Sager pseudonim je bivšeg novinara, urednika i grafičkog dizajnera koji je prethodno misterije objavio pod svojim pravim imenom. Autor s punim radnim vrijemenom, Rileyjev prvi triler, Final Girls, bio je nacionalni i međunarodni bestseler koji je prodan na 25 jezika. Rođen je u Pennsylvaniji, a sada živi u Princetonu, New Jersey.

Gdje kupiti:

Fokus

S. A. Cosby: Razorne suze

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Razorne suze: ©Mozaik knjiga

Preveo Marin Popović

Tako je to s nasiljem. Kada ga tražiš, neizbježno ga i pronađeš. (str. 118.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Razorne suze

Ike Randolph i Buddy Lee Jenkins na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Ali – kad se zagrebe ispod površine – i više su nego slični. Obojica gadne naravi, obojica bivši zatvorenici i obojica, prema vlastitom priznanju, usrani očevi.

U nekom je zabačenom kutku uma oduvijek vjerovao da će pronaći zajednički jezik sa sinom. Jednostavno je pretpostavio da će vrijeme otopiti ledenjak između njih i da će obojica doživjeti neku vrstu prosvjetljenja. … No vrijeme je bilo poput rijeke satkane od žive. Klizilo mu je kroz prste… (str. 26.)

Ike duboko zakopava svoju nasilnu prošlost trseći se biti uzoran, imućan građanin. Buddy Lee prihvatio je bivšeg zatvorenika u sebi i svakog se dana opija do besvijesti.

Kada im sinovi bivaju smaknuti, iz razloga koje još ne možemo ni zamisliti, shrvani žalošću i beskrajnim kajanjem, njih se dvojica udružuju u jednom cilju – brutalnoj osveti onima koji su im ubili sinove jedinca.

Jednom kad započnemo, spreman sam učiniti sve što je potrebno kako bismo pronašli tu gamad. Ako moram nekome nanijeti bol, onda ću to i učiniti. … Spreman sam krvariti ako treba. (str. 53.)

I spremni su na sve. Želja za krvožednom osvetom isprva je lagano prekrivena potragom za pravdom, ali taj veo spada kad za njima počne ostajati krvavi trag leševa.

Povratka više nije bilo. Jedini je izlaz vodio dugim putem koji je bio mračan koliko i prva noć u paklu, putem popločanim isključivo lošim namjerama. Mogli su se pretvarati da je ono što traže pravda, no u suštini to nije bila pravda. Htjeli su neutaživu, neumoljivu odmazdu. (str. 132.)

Dvojica različitih očeva, ujedinjeni istom ljubavlju prema sinovima koje su odbacili, neće prezati ni pred čim kako bi pronašli onoga koji je izdao naredbu za ubojstvo.

A kad ga pronađu… Neka mu Bog pomogne…

S. A. Cosby: Razorne suze

Topla ljudska priča – ne

Roman Razorne suze nije me privlačio niti sadržajem niti naslovnicom. A onda sam na Instagramu ovlaš prošla preko osvrta u kojem ga je cura baš jako pohvalila nabrajajući teme koje se u njemu javljaju, i za koje mi se učinilo da bi mogle tvoriti odličnu priču. I tako, potpuno van plana čitanja, uzela sam Razorne suze. Nisam požalila ni trenutka!

Baš kako sam napisala u podnaslovu, Razorne suze nisu topla ljudska priča. Očevi jesu slomljeni, tuga i kajanje jesu golemi, ali nećete pustiti suzu. Ovaj roman čini da stišćete zube u nevjerici i ljutnji. I možda malo gađenju, ako vas plaši krvava staza koji Ike i Buddy Lee ostavljaju za sobom.

Ljudi vole prikazivati osvetu kao pravednu stvar, no zapravo je posrijedi samo mržnja upakirana u ljepšu ambalažu… (str. 330.)

Roman je agresivan, gotovo bih ga nazvala „muškim romanom“ da nije svih tih emocija koje se pojave čim zagrebete noktom po udarcima i ubojstvima. I nemojte me krivo shvatiti – nisam mislila ovo „muški roman“ kao nešto loše. Recimo da u tu kategoriju svrstavam Lee Childa i njegova junaka Jacka Reachera, kao i Sivog čovjeka Marka Greaneya. Eto, nadam se da razumijete što sam htjela reći. Puno je lova, nasilja i akcije, ali likovi imaju sjajnu motivaciju i s njima ćete se lako povezati. Njihovi će vam postupci, iako ponekad nepotrebno užasni, biti razumljivi. Pola nas reagiralo bi isto u situaciji u kojoj su se našli Ike i Buddy.

Nježno i strašno u isti tren

Razorne suze bave se veoma, veoma teškim temama. Tu je, za početak, rasizam. Savršeno je objašnjen u situaciji  u kojoj Buddy Lee, pripadnik onoga što se u Americi zove „bijelo smeće“, priznaje da se ne bi mijenjao s Ikeom, koji je imućan i u sretnom braku, ali – crnac.

Razgovor s policijom sve je samo ne ugodan, a kada si crnac u dobrim starim Sjedinjenim Američkim Državama, tada taj osjećaj poprima sasvim novu dimenziju. Svaki doticaj s predstavnicima zakona neminovno nosi osjećaj da stojiš na rubu nekog imaginarnog ponora. (str. 9./10.)

Zatim, homofobija. Ona boji ovaj roman ne veselim bojama duge, nego crnom bojom mržnje i crvenom bojom krvi. Ona je pokretač svega lošega što će se dogoditi. Teška je to i zahtjevna tema koju ovaj pisac opisuje s toliko osjećaja i potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Naime, on nam homofobiju ne prikazuje iz perspektive žrtve, već s gledišta onog drugog.

Ike i Buddy Lee, povezani istim svjetonazorom i istom nesrećom, postaju nešto poput najboljih prijatelja. Njihov lov na pravdu (ili osvetu) ostavlja za sobom ne samo tijela, već i zrnca humora, empatije i sazrijevanja. Sumornog shvaćanja da se prošlost ne može promijeniti i optimistične nade da budućnost može.

Od mene imate preporuke.

Možda nije najbolji roman koji sam dosad pročitala, možda mu nedostaje onaj neki začin da bude baš za pet, ali nećete požaliti što ste ga pročitali.

Takav sam. Ne mogu se promijeniti. Zapravo i ne želim. Ali, za promjenu, ovog ću puta vraga u sebi usmjeriti u nešto dobro. (str. 116.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Ostali naslovi ovog autora:

S. A. Cosby višestruko je nagrađivani autor s jugoistoka savezne države Virginije. Autor je nekoliko romana, a kod nas je preveden onaj naslova Svi grešnici krvare, koji me čeka na polici godinu dana.

Gdje kupiti roman Razorne suze:

Mozaik knjiga

Ruta Sepetys: Moram te izdati

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Moram te izdati: ©Znanje

Preveo Drago Štajduhar

Ruta Sepetys Moram te izdati

Moram te izdati nastala je na osnovu dokumentarne građe, memoara i svjedočanstava o brutalnoj diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj, koja je kulminirala 1989. godine. To je vrijeme kada se komunistički režimi diljem Europe raspadaju voljom naroda.

Autorica je proučila opsežnu građu, razgovarala s brojnim ljudima, svjedocima represivnog aparata, koji su živjeli u tom razdoblju. Moram te izdati povijesna je fikcija čiji je zadatak podijeliti priču jer, kako kaže autorica, „Kada povijest ostaje skrivena u sjeni, oni koji su je iskusili često se osjećaju neshvaćeno – ili još gore – osjećaju se zaboravljenima od strane svijeta“.

Cristian

Godina je 1989. Sedamnaestogodišnji Cristian Florescu ne zna kako žive njegovi vršnjaci u drugim zemljama. Zna samo da mu je uskraćeno mnogo toga. Njegovi roditelji stoje u beskrajnim redovima kako bi dočekali bocu mlijeka, ulja ili druge potrebne namirnice. Jesti voće ili samo prizvati u sjećanje miris banane za Christiana je nedosanjani san. Stan u kojem žive njegovi roditelji, sestra, djed i on, toliko je mali da Cristian spava stisnut u plakaru.

Cristian ima mnoge snove. Želi živjeti normalo, imati djevojku, voljeti i pisati, jer mu je najveća želja postati pisac. Ali Rumunjima pod nasilnim režimom nije dopušteno sanjati. Za sve se pobrinuo veliki vođa, posijavši nepovjerenje i strah među narodom, istovremeno sam živeći u raskoši, obilju i bogatstvu.

Napokon, Partija je imala pravo sve znati. Partija je sve posjedovala. I Partija je bdjela – nad svime. str. 25.

Doušnik

Zloglasna tajna policija Securitate Cristiana ucjenom prisiljava da postane doušnik. Pred jednog tinejdžera postavljeni su nemogući izbori – izdati svoje prijatelje, poznanike i srednjoškolske kolege kako bi dobio lijekove i potrepštine za vlastitu obitelji ili riskirati život i živote svojih najmilijih. Nijedan izbor nije crno-bijeli. Cristian zna da, ukoliko odbije surađivati, stavlja svoju obitelj pod pasku i pojačani nadzor vlasti. Što će učiniti? Kome se povjeriti? Ne smije ni razgovarati glasno.  U svim se obiteljima govori šapatom jer i zidovi imaju uši. Doušničko prokazivanje neistomišljenika te izdaje onih kojima je najviše vjerovao tolike su da Cristian nije siguran može li se nositi s posljedicama tih činova.

“Ti si Cristian Florescu”, rekao je. ”I znam što si učinio.” str. 6.

Ruta Sepetys Moram te izdati

Dojam o romanu Moram te izdati

Volim knjige kojima nije cilj samo da nas zainteresiraju, zabave ili emotivno taknu, već iz  kojih možemo nešto naučiti. Imala sam neka saznanja o diktaturi Nicolaea Ceaușescua u Rumunjskoj i njegovoj zloglasnoj tajnoj policiji Securitate,  ali ona su bila na razini novinskih članaka koji donose informacije, a ne dijele emocije.

A Ruta Sepetys postigla je upravo to. Podijelila je s nama emocije i osjećaje prosječnih stanovnika Rumunjske u Ceaușescovo vrijeme – emocije nepovjerenja i straha nastale u vremenu između tišine i šapata, vremenu  beznađa.

Autorica i sama potječe iz obitelji prognanika. Njezin je otac bio žrtva komunizma. S četiri godine pobjegao je iz Litve i proveo devet godina u izbjegličkim kampovima prije nego što mu je dopušten ulazak u Sjedinjene Države.

Stoga je Ruta Sepetys bila dodatno emocionalno involvirana u raskrinkavanje mračne epizode u životu rumunjskog naroda.

Roman je, naravno, povijesna fikcija, ali svijest o tome što se u stvari događalo u Rumunjskoj njenim će romanom doprijeti do puno većeg broja ljudi danas, kada živimo u svijetu u kojem su mnoge priče naših susjeda ili članova zajednice ostale neispričane, a mnoge tragedije zaboravljene.

Cristian Florescu izuzetan je mladi čovjek. Iako i sam još u osjetljivim mladenačkim godinama, shvaća da njegov život nije život vrijedan ljudskog dostojanstva i da njegovi vršnjaci u drugim zemljama žive potpuno drugačije. Cristian riskira sve kako bi razotkrio istinu iza režima i postao glas koji će izložiti svijetu što se događa u njegovoj zemlji.

Radnja romana malo je sporija, ali to je zanemarivo jer knjiga ima snažnu poruku: Samo jedan pojedinac može biti ona iskra koja će donijeti svjetlo promjene, ako je to vatra iz čiste ljubavi prema čovjeku, a ne prema moći.

Obraćanje drugima s “druže” govorilo je da smo svi jednaki, bez društvenih klasa koje bi nas razdvajale. str. 3.

Ruta Sepetys Moram te izdati

O autorici

Ruta Sepetys nagrađivana je autorica povijesnih romana, rođena i odgojena u Michiganu u obitelji umjetnika. Kao kći izbjeglice, posebno je privlače nepoznate priče o snazi stečenoj u teškim životnim bitkama. Njezini romani objavljeni su u više od pedeset država svijeta i osvojili su više od četrdeset književnih nagrada. Na hrvatski jezik, u izdanju nakladničke kuće Znanje, prevedeni su romani – Pomrčina srca, Soba puna snova, Sol u moru, Vrela tišine i, najnoviji, Moram te izdati.

Gdje kupiti:

Znanje

Na našem ste blogu mogli pročitati osvrte na mnoštvo romana građenih na stvarnim povijesnim događajima. Ovdje navodim samo neke: