Objave

Objavljeno

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Nakladnik: Fraktura, 2025.

Naslovnica romana Crni časoslov: ©Fraktura

Prevela Silvana Roglić

Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima.
Eto, tu započinje moja priča. (str. 7.)

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Crni časoslov

I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.

Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.

Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)

Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.

Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti?
Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“ (str. 71.)

Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…

Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti.
(str. 139.)

Otkad je ovo tetralogija?

Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.

Otkad je ovo tetralogija?

No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.

I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas.
Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život.
(str. 182.)

Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.

Časoslov, crni časoslov

Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.

Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.

Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)

Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje. 

Od mene preporuke!

Eva García Sáenz de Urturi: Crni časoslov

Ostali naslovi ove autorice

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.

Trilogija se sastoji od sljedećih naslova:

Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.

Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.

Gdje kupiti roman Crni časoslov

Fraktura

Objavljeno

Neige Sinno: Tužni tigar

Nakladnik: Petrine knjige, 2025.

Naslovnica knjige Tužni tigar: ©Petrine knjige

Prevela Ivana Šojat

Neige Sinno Tužni tigar

Zašto Tužni tigar?

Pročitala sam intervju s urednicom Petrinih knjiga koja je objasnila zbog čega su odlučili objaviti ovu knjigu. Rekla je da je moć književnosti u tome da nas uzdrma i ostavi trag. Mene je ova knjiga baš uzdrmala, a uvjerena sam da će i na svakoga tko je pročita ostaviti trag.

Tužni tigar autobiografski je zapis francuske književnice Neige Sinno. Ona je odlučila napisati bolne, najintimnije trenutke svog odrastanja, kada je u dobi od sedam do dvanaest-trinaest godina bila sustavno seksualno zlostavljana od strane svog očuha.

Naslov je alegorijski podsjetnik na knjigu Tiger Margaux Fragoso koja piše o djevojčici koju zlostavlja susjed. Tigar, divlja mačka, predator je, krvoločna životinja zastrašujuće ljepote. Naravno, tigar može biti i čovjek.

Kod djeteta su vrata uvijek širom otvorena. Dijete ne može otvoriti ili zatvoriti vrata pristanka. str. 102.

Obitelj

Neige i njezina godinu dana mlađa sestra još su u krhkoj dječjoj dobi kad se rastaju njihovi roditelji. Njihov otac ih posjećuje u početku redovito, a zatim sve rjeđe kad njihova majka pronađe novog partnera. Novi muškarac u njihovom životu je atraktivan, iznimno popularan čovjek, vrlo cijenjen turistički djelatnik, sportaš, planinar.

Neige od početka osjeća zadršku kad je očuh pokušava aktivno uključiti u obiteljski život tvrdeći da joj želi biti pravi otac, da je voli i da sve što radi, radi iz ljubavi. U trenutku kad je počinje seksualno zlostavljati, Neige ima samo sedam ili malo više godina (točan broj godina Neige je potisnula zbog traume). Ranjiva i neiskusna djevojčica postaje objekt u rukama seksualnog predatora. Očuh joj prijeti da ne smije nikome izdati njihovu tajnu. Neige je zabrinuta za mlađu sestru i godinama šuti, dok njezina majka ništa ne sumnja.

Ja koja imam loše vizualno pamćenje, još i danas se sjećam detalja tih mjesta. Ponekad mi se čak vraćaju i mirisi. Jamačno sam dugo bila nepomična i promatrala oko sebe dok je on radio ono što je imao za raditi. str. 99.

Dojam o djelu

Kad se netko ovako ogoli, kako je to učinila autorica Tužnog tigra Neige Sinno, te pred noge čitatelja doslovno baci ovakvu jednu knjigu otkrivši najemotivnije, najranjivije i najstrašnije trenutke svojih mladih godina, ne možete osjećati ništa nego duboko poštovanje.

Vrlo iskreno, a istovremeno na jedan analitički, pomalo hladan način, kao da se radi o nekome drugome, a ne o njoj samoj, autorica progovara o zlostavljanju koje je doživjela kada ju je očuh seksualno zlostavljao i silovao tijekom cijelog djetinjstva.
Takav pristup, koji odvaja racionalan um od emocija, sigurno je pomogao autorici da proživi i preživi sve strahote ispričane u knjizi Tužni tigar.

Ovaj autobiografski esej prati djetinjstvo djevojčice koja se cijelo vrijeme pita zašto je baš ona izabrana da bude očuhova seksualna žrtva. Ne nalazi sebe kao lijepu djevojčicu, nije koketna, nije čak ni odveć razvijena. Neige Sinno opisuje očuhovo zlostavljanje do bolnih detalja da nitko, baš nitko, ne može ostati ravnodušan.

Zašto to čini? Objasnila je to autorica u jednom citatu:

Rečenicu koju je izgovorio povjesničar svjetskih ratova, a koja me je godinama progonila- “siluju zato što mogu” – sad osjećam želju primijeniti na vlastitom primjeru. Zašto pišem ovu knjigu? Zato što mogu. str. 185.

Neige Sinno Tužni tigar

Upozorenje autorice

Knjiga je napisana s namjerom da se upozori na činjenicu da upravo sada, u ovom trenutku, postoji netko u našem susjedstvu, okolini, rodbini ili krugu poznanika tko je potencijalni zlostavljač i tko samo vreba svoju nevinu žrtvu. Nažalost, svijet je pun sadista, pedofila i bolesnih umova koje je teško otkriti. Najčešće se to dogodi tek kada se, nakon puno godina zlostavljanja, žrtva odluči povjeriti nekome i prijaviti zlostavljača.

Neige je to učinila tek s dvadeset godina, kada se povjerila majci, i tada zajedno odlučuju prijaviti zlostavljača. Iako je sve priznao i bio osuđen na devet godina zatvora, u zatvoru je bio puno manje. Na kraju je izašao kao slobodan čovjek i normalno nastavio život s drugom ženom s kojom je dobio i djecu.

Što je od svega ostalo Neige? Rekla bih samo gorčina, šutnja i urlik. Urlik na reakciju okoline koja ne vjeruje da je taj tako “dobar i plemenit “ čovjek mogao raditi takvo nešto; urlik na pravosudni sustav koji pomiluje zločinca zbog “dobrog” vladanja, urlik zbog traume koja je cijelom njenom životu promijenila  okus, miris  i boju. Ali, ono što Neige sa sigurnošću zna i zbog čega piše jest ovo – Ignorirati ga ili zaboraviti nije opcija. Jer jednom žrtva – uvijek si žrtva.

O autorici

Neige Sinno (1977.) francuska je spisateljica, prevoditeljica i profesorica književnosti, poznata po hrabrom i snažnom emotivnom pripovijedanju. Rođena je u mjestu Vars u departmanu Hautes-Alpes, a veći dio života provela je između Europe i Latinske Amerike istražujući teme identiteta, sjećanja i traume.

Knjiga Tužni tigar inspirirana je  pjesmom »The Tyger« Williama Blakea. Knjiga je izazvala široke društvene rasprave, osvojila brojne nagrade i postala obavezno štivo za sve koji žele razumjeti duboke traume i proces iscjeljenja preko književnosti.

Gdje kupiti knjigu Tužni tigar

Petrine knjige

Tematski najbliže Tužnom tigru što smo dosad čitale jest knjiga Djevojčica Camille Laurens pa svakako pročitajte i taj osvrt.

Objavljeno

Lisa See: Otok morskih žena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Otok morskih žena: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Lisa See: Otok morskih žena

Otok morskih žena – danas

Starica sjedi na plaži s jastukom pričvršćenim za stražnjicu i prebire alge koje je more izbacilo na obalu. Naviknuta je na boravak u moru, ali i dok je na kopnu, budno prati sve oko sebe. Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama. (str. 9.)

Starica je Young-sook, jedna od rijetkih preostalih morskih žena na otoku Jejuu. Morske žene, ili haenyeo, od davnina su hraniteljice svojih obitelj. U svim godišnjim dobima, one rone i beru plodove mora.

Ženina je društvena i obiteljska obveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. (str. 50.)

I posao je to samo za žene. Samo su one dovoljno snažne i neustrašive. A more… Ono je vrlo, vrlo opasno. Young-sook puno je toga izgubila na moru i zbog mora.

Svaka žena koja zaroni na leđima nosi mrtvački kovčeg… U tom svijetu, pod morem, vučemo teret teškog života. Svakog dana prelazimo crtu između života i smrti. (str. 27.)

Sada joj prilazi obitelj. Muž je bijelac, žena Korejka, djeca su miješana. Starica gleda i donekle ipak ne odobrava. Jedno od djece, tinejdžerica Clara, upita Young-sook za jednu osobu iz njezine prošlosti. Osobu koja joj je nekad bila sve.

Vraćamo se sedamdeset godina unatrag.

Otok morskih žena – nekad

Godina je 1938. Djevojčica Young-sook upoznaje djevojčicu Mi-ju.

Kad smo je Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali i korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. (str. 48.)

Nakon neobičnog upoznavanja, brzo postaju najbolje prijateljice, iako su različite da različitije ne mogu biti. Young-sook je nepismena, tamna od sunca, gruba i snažna od života u oskudici otoka. Mi-ja je više gospođica, lice joj je svijetlo, a manire gradske, što ima zahvaliti svom ocu s kojim je živjela u gradu. Mi-ja je siroče, kći kolaboracionista, i to će je obilježiti zauvijek.

Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze.
(str. 49.)

Obje sanjaju o tome kako će postati haenyeo.

No djetinjstvo prolazi i dolazi doba ozbiljnih odluka i ozbiljnih vremena.

Male zamjerke postaju sve veće.

A onda, na otok dolazi rat. Nezamislivi užasi i zvjerstva.

Nekad na istoj strani, djevojke – danas žene – nepovratno se razdvajaju.

Lisa See: Otok morskih žena

Oda ženama

Otok morskih žena povijesna je saga o toliko puno toga, ali ponajprije o ženama. Haenyeo… One su doista sve. Cijeli je otok uređen kao matrijarhat, gdje se podsmješljivo gleda na muškarce koji cijeli dan sjede pod stablom i razmišljaju. Njihova je jedina zadaća čuvati djecu, žene rade sve ostalo. One rone u nehumanim uvjetima. One žive i umiru pokrivene morem.

One su kćeri, majke, snahe, svekrve. One su prijateljice i zaštitnice.

-Bolje se roditi kao krava nego kao žena. Ma koliko muškarac bio glup ili lijen, njemu je bolje. Ne mora nadgledati obitelj. Ne mora prati odjeću, voditi domaćinstvo, paziti na starije ni brinuti se imaju li djeca što jesti i gdje spavati. Ne mora obavljati teške fizičke poslove, ni u polju ni u moru. Jedina mu je obaveza paziti na djecu i nešto skuhati.
-Negdje drugdje njega bi zvali ženom. (str. 396.)

Toliko je ljepote u njihovim odnosima, u međusobnom poštovanju, čuvanju, razumijevanju… Ako želite vidjeti što znači boriti se, braniti se, bojati se. Što znači raditi, voljeti, trpjeti, truditi se… Uzmite Otok morskih žena. Ljepota onoga što doista znači žena natjerat će vam suze na oči.

Posveta moru

Otok morskih žena jedinstvena je posveta moru.

More jest bolje od majke. Majku možete voljeti, ali ona bi vas ipak mogla napustiti. More možete voljeti ili mrziti, ali ono će zauvijek biti tu. Zauvijek.
More je bilo središte njezina života. Davalo joj je i uzimalo od nje, ali nikad je nije napustilo. (str. 101.)

More je još jedan lik, i to glavni. More hrani cijeli otok. More je život i smrt. Majka i neprijatelj. Ali da ga nema, ne bi bilo ni haenyeo. Ne bi bilo njihovih muževa ni djece. Ne bi bilo novca, ne bi bilo škole. More je sve.

U moru je bilo čudesno. Dolje. Gore. Sumbisori. Dolje. Gore. Sumbisori. Usredotočenost na izbjegavanje opasnosti, pronalaženje što više hrane i zaboravljanje svih problema s kopna, to je bio moj pravi život. (str. 358.)

Lisa See: Otok morskih žena

Hvalospjev prijateljstvu

I sad dolazimo do onog najvažnijeg. Svi osvrti na ovaj roman govore isto – ovo je priča o prijateljstvu. Naravno, jest, slažem se, prijateljstvo Young-sook i Mi-je proteže se cijelim romanom i iznimno je važna komponenta priče, ali… Ne znam. Meni je njihovo prijateljstvo bezvezno i ne bih rado imala takvu prijateljicu. Ni kao Young-sook ni kao Mi-ja. One se jesu beskonačno mnogo voljele, ali su isto tako bile i sebične, zavidne, nesklone međusobnom slušanju i pomaganju te iznimno nesklone oprostu. Ovo zadnje, u kontekstu romana, itekako razumijem jer sam i ja takva. Ni ja ne bih oprostila.

Boljelo me to što sam znala da se ne mogu promijeniti i ne mogu oprostiti, bila sam osuđena na gnjev i ogorčenost kao načine odavanja počasti onima koje sam izgubila. (str. 425.)

Iako su sva „nedjela“ na kraju objašnjena, ne mogu se oteti dojmu da je sve trebalo i moglo biti drugačije. Ipak, najemotivniji i najteži dijelovi romana Otok morskih žena proizlaze baš iz očekivanja prijateljica. I srca nam se lome kad ona nisu ispunjena. Zatim gorčina, zamjeranje, tuga, mržnja, ljubav, ponos, prkos… Sve se to kovitla u srcima ovih dviju nekad djevojčica i djevojaka, danas slomljenih žena.

Mi čitatelji puni smo razumijevanja. I osude.

Oči su nam pune suza. Ili možda samo meni…

Ovakva se priča rijetko čita. Roman ovako zahtjevan, a predivan.

Otok morskih žena, na kraju

Ovaj je roman toliko divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…

Young-sook misli: Mi smo živi mitovi, kojih će uskoro nestati. (str. 314.)

Puno sam toga naučila. Nisam imala pojma da postoje „morske žene“, nisam znala ništa o fascinantnom Jejuu niti njegovoj krvavoj povijesti. Uživat ćete u čitanju, vjerujte mi. Toliko će vas dirnuti sirova snaga tih žena, njihova gruba, od sunca pocrnjela lica, surovost njihovih života i osmijeh i pjesma s kojima su živjele.

Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena.

Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.

Lisa See: Otok morskih žena

Ostali naslovi ove autorice

Lisa See autorica je sljedećih romana:

  • Sniježnica i tajna lepeza
  • Zaljubljena Peonija
  • Djevojke iz Šangaja
  • San o sreći
  • Otok morskih žena
  • Ženski krug dame Tan.

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Otok morskih žena

Stilus knjiga

*Najdraži romani ikad:

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Taylor Jenkins Reid: Sedam muževa Evelyn Hugo

Kate Quinn: Aliceina mreža

Valerrie Perin: Svježa voda za cvijeće

Fredrik Backman: Čovjek zvan Ove.

Objavljeno

Jodi Picoult: Da si barem tu

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Da si barem tu: ©Znanje

Prevela Morana Panjkota

jodi Picoult Da si barem tu

Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.

Putovanje

New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.

Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.

Galapagos 

Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…

Možeš li mi stisnuti ruku?
Možeš li micati prstima?
Znaš li gdje si? str. 198.

Dojam o djelu

Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.

Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne  i nepredviđene situacije.

Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.

Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.

Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.

Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.

Jodi Picoult Da si barem tu

O autorici

Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.

Gdje kupiti roman Da si barem tu

Znanje

Objavljeno

Chris Carter: Genesis

Nakladnik: Sonatina, 2025.

Naslovnica romana Genesis: ©Sonatina

Preveo Nebojša Buđanovac

Chris Carter: Genesis

Genesis

Kad detektiv Robert Hunter iz Jedinice za ultranasilne zločine biva pozvan na najnovije mjesto zločina, jasno mu je da ima posla s manijakom.

„Detektive Hunteru… Vjerujete li da postoji sotona? … Razlog zbog kojeg vas to pitam, detektive Hunteru, jest taj što, ako ne vjerujete… možda se predomislite kad dođete ovamo.“ (str. 20.)

Mlada je žena ubijena na toliko brutalan način da su i Robert i njegov partner Garcia sigurni da imaju posla s psihopatom i, vrlo vjerojatno, serijskim ubojicom.

Dobro je poznata činjenica da serijski ubojice s vremenom sve više razrađuju svoje metode, eskalirajući kako postaju sve sigurniji u sebe. Prvi zločini, bili oni umorstva ili ne, obično su pomalo neuredni… uglavnom impulzivni i loše isplanirani. Vrlo, vrlo rijetko bi neki ubojica prešao izravno iz faze „bez umorstva“ do nečeg sofisticiranog i dobro isplaniranog poput onoga što su vidjeli u onoj kući. Kad bi se to dogodilo, obično je bio pokazatelj teške poremećenosti kod počinitelja. (str. 36.)

Uskoro se dogodi drugo, pa i treće ubojstvo. Detektiv Hunter shvaća da ima posla s ekstremno discipliniranim, ekstremno okrutnim i isto tako nasilnim serijskim ubojicom koji ni pred čim ne preže kako bi ostvario svoj cilj.

Koji je to cilj detektivima je još uvijek nepoznato, ali svjesni su da ubojicu moraju što prije zaustaviti jer zločini postaju sve gori, teži, stravičniji…

Tad je napokon shvatila da nije sama u kući.
Skriveno u tami njezina hodnika, između vrata i okvira, smiješilo joj se nečije lice. (str. 13.)

Ubojica bira različite žrtve, muči ih, sakati i lišava života na drugačije načine. Ipak jedno mu je isto – modus operandi.

Jedan – strah.
Dva – hvatanje.
Tri – poruka/poema.
Četiri – mučenje.
Pet – umorstvo.
Šest – priprema scene.
Sedam – posljedice. (str. 327.)

Od početnog straha do završnih posljedica, okrutni psihopat sije strah ulicama Los Angelesa. A onda detektiv Hunter uočava uzorak…

Novo, novo, novo

Genesis je najnoviji roman Chrisa Cartera, dvanaesti iz serijala o detektivu Robertu Hunteru. Ako dosad niste čitali, a nemate ništa protiv krvoločnog nasilja od kojeg se ledi krv u žilama, navalite!

Hunter se morao složiti. Kao dio Jedinice za UZN (ultranasilne zločine) losanđeleske policije, on i Garcia progonili su ubojice čija okrutnost kao da nije bila od ovoga svijeta.
Ovaj ubojica nadmašio je sve njih. (str. 233.)

Slučajevi detektiva Huntera uvelike su slični onima koje opisuje i Karin Slaughter, samo kod nje imamo još taj fini sloj emocija koji ovdje ipak izostaje. U ovom se serijalu ne vezujemo pretjerano uz likove, no uživamo u istrazi i Hunterovom lovu na ubojicu.

Nije vjerovao u predosjećaj, proročanstva, viđenje budućnosti ili kako su već ljudi to željeli nazivati. Nije vjerovao ni u to da će, posjetivši sam mjesto zločina, nekako dobiti vizije onoga što se zapravo dogodilo na tom mjestu. Ono u što jest vjerovao, za što je znao da postoji, bilo je zlo… ono ljudske vrste… A zlo je katkad ostavljalo za sobom tragove. (str. 42.)

Chris Carter: Genesis

Otkad sam prvi put (prije više od deset godina) pročitala prvi nastavak iz serijala, Ubojica Krucifiks, znala sam da ću ga čitati do se god bude objavljivao.

Zašto ga volim, pitate se? Zato što volim da su trileri takvi. Užasni, nasilni. Volim da me šokiraju i ostave u tišini. Volim se prestrašiti i zapisati o smislu življenja među ljudima koji su sposobni za najgore opačine…

Genesis – i ljubav se nastavlja

Ako vam treba još uvjeravanja, reći ću i da su poglavlja kratka i vrlo efektna. Brzo se čitaju, lako ih je razumjeti. Završavaju točno kada je najbolje i tjeraju vas dalje i dalje i dalje. Priču pratimo iz Hunterove perspektive, tu i tamo iz ubojičine te iz perspektive žrtvi – a upravo su ta poglavlja najjezivija. Znamo da će im se nešto loše dogoditi, nešto gore od lošega. A ni mi ni oni sami ništa ne mogu promijeniti. Smrt je njihova sudbina.

Moram vas upozoriti, ako se grozite ili gadite zornih opisa mučenja i smrti, ova priča onda nije za vas. Ako pak uživate u dobrom ubojstvu (mislim ovo na najnormalniji mogući način, ja sam jedna od tih), Genesis je štivo za vas!

Čitala sam je na plaži i ujutro uz kavu i savršeno mi je odgovarala u vrućim, ljetnim danima. Ne mogu reći sad baš da me opustila, nije za to ni napisana, ali uvukla me u svijet istrage, u igru mačke i miša. Autor izvrsno ulazi u glavu ubojice i detaljno nam obrazlaže razloge svih tih zastrašujućih, pomalo i morbidnih smrti. Kraj je predobar, svako je slovce na mjestu. I najbolje od svega, sve to nasilje, nažalost, sjeda na svoje mjesto i dobiva smisao.

Moramo se zapitati, što bismo mi napravili na mjestu ubojice? Možemo li opravdati sve to zlo? Rađa li doista zlo još veće zlo ili postoji način da se krug zatvori?

Pročitajte Genesis, razmislite.

Uživajte u jedinstvenom doživljaju romana Chrisa Cartera.

Chris Carter: Genesis

Ostali naslovi ovog autora

Chris Carter jedan je od mojih omiljenih autora trilera. Rođen je 1965. godine u Brazilu, a nakon srednje škole preselio se u SAD gdje je studirao forenzičku psihologiju. Radio je kao kriminalistički psiholog za državno odvjetništvo i u njegovim se romanima itekako vidi da znao o čemu govori kad opisuje nasilne zločine i psihologiju zločinaca.

Bavio se i glazbom te nakon što je tako proputovao svijet, posvetio se pisanju knjiga. Njegov serijal o detektivu Robertu Hunteru postigao je svjetski uspjeh, a broji sljedeće nastavke:

  1. Ubojica Krucifiks
  2. Krvnik
  3. Noćni vrebač
  4. Kipar
  5. Jedan po jedan
  6. Zlotvor
  7. Ja sam smrt
  8. Pozivatelj
  9. Galerija mrtvih
  10. Lov na zlotvora
  11. Krvlju zapisano
  12. Genesis
  13. U predvorju smrti.

Gdje kupiti roman Genesis

Sonatina

Objavljeno

Sebastian Fitzek: Nećeš stići kući

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nećeš stići kući: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Nećeš stići kući – općenito

Toliko je različitih mišljenja vezanih za ovu knjigu koja kreću od oduševljenja do totalnog razočaranja, tako da vas molim da svakako pročitate knjigu kako biste stvorili vlastiti sud.

Što se mene tiče, roman Nećeš stići kući, koji se brzo čita i gradi napetost na stalnoj granici erupcije, bio je tolika zbunjoza da sam se vraćala romanom naprijed-natrag da vidim jesam li nešto krivo shvatila. Na kraju sam bila potpuno iscijeđena, da ne kažem izblesirana, pa ako je Fitzeku bio cilj izbezumiti čitatelja, u mom je slučaju to u potpunosti uspio.

Jules

Jules Tannberg volontira na telefonskoj liniji za žene koje se same vraćaju kući u kasnim večernjim satima. Služba je osmišljena kako bi bila potpora uplašenim ženama te kako bi im pružila osjećaj sigurnosti na samotnom putu do kuće. Jules je odradio stotine ovakvih poziva, ali večeras samo radi uslugu prijatelju kojem je trebala zamjena.

Činilo se da je to jedna sasvim obična večer, ali žena s kojom je upravo na liniji ima sasvim druge probleme. Želi si oduzeti život. Tako započinje roman Nećeš stići kući.

Ja bih si sada rado oduzela život. Nadam se da se ne ljutite, ali to će mi bolje uspjeti ako prekinem razgovor. str. 61.

Klara

Klara je udana za muškarca koji je psihički, fizički i seksualno zlostavlja. Nemoćna je oduprijeti se suprugu Martinu koji je tuče, maltretira i ponižava na izrazito sadistički način. Klara se boji da će, ako ode od supruga koji je u javnosti percipiran kao vrlo ugledan građanin, ostati bez djeteta. Tako rastrojena, upada u ralje takozvanog Kalendarskog ubojice koji joj daje ultimatum: ili će do određenog datuma ubiti mizoginog idiota od supruga ili će sama umrijeti. Kalendarski ubojica, nakon što ubije svoju žrtvu, koristi njezinu krv te na zidu ispisuje datum sljedećeg ubojstva.

Odluka je na Klari.

Ako do tridesetog studenog ne uspiješ okončati brak sa svojim suprugom, ja ću te ubiti čim svane dan. str. 266.

Dojam o djelu Nećeš stići kući

Ono što je sigurno, Nećeš stići kući jezivi je triler. Atmosferičan, s dosta zvukova, olfaktornih halucinacija te predmeta koji se pojavljuju pa nestaju; jezive, hladne i distancirane okoline koja ne sudjeluje u samoj priči ničim osim što služi kao kulisa za radnju koja je poprilično zbrkana, na trenutke i potpuno kaotična. Tko su negativci, osim supruga i njegovih prijatelja koji seksualno iskorištavaju Klaru, radi li se o jednom ili više ubojica, sve su to pitanja koja si postavlja čitatelj. I ne bi bio problem da su događaji logički povezani, ali ne, skokovi između Julesovog privatnog života, Klare i Kalendarskog ubojice, traljavi su i nepovezani što mi je izazivalo teškoću u praćenju radnje i nemalu frustraciju.

Unatoč svemu, Nećeš stići kući nije loše zamišljena knjiga. Autor je imao sve: Službu za pomoć, rastrojenu, izmaltretiranu ženu, nasilnog muža, ubojicu koji je sa svime upoznat. I sve je to na neki način uprskao pomiješavši radnju u jedno nerazmrsivo klupko.

Ono što bih ja spomenula kao bitno jest postojanje službe za pomoć zlostavljanim ženama. Ona u Njemačkoj uistinu postoji te služi za borbu protiv obiteljskog nasilja, naročito prema ženama, koje je Fitzek akcentirao u knjizi.

Sebastian Fitzek Nećeš stići kući

Mene se radnjom sama knjiga nije dojmila, što ne znači da nekome neće biti odlična. Neke su mi scene Karlinog zlostavljanja bile preintenzivne, brutalne i teško probavljive. Ali, ako stavimo po strani Karlu kao glavni lik, namjera pisca da skrene pozornost na sudbine zlostavljanih žena diljem svijeta vrlo je vrijedna.

Dakle, ako volite efekt šoka i nagle preokrete u kojima ništa nije onako kako se čini, Nećeš stići kući knjiga je za vas.

Jesam li ja na kraju sve to samo umislio? str. 128.

Ako želite pročitati još koji roman Sebastiana Fitzeka, pogledajte na našu recenziju romana Zatvorenik.

O autoru

Sebastian Fitzek, rođen 1971., najuspješniji je njemački autor psiholoških trilera. Od njegova debitantskog romana Terapija (2006.), svi su mu romani na vrhu lista bestselera. Njegove knjige sada su objavljene u trideset šest zemalja i poslužile su kao osnova za međunarodne filmske i kazališne adaptacije. Sebastian Fitzek bio je prvi njemački autor koji je dobio Europsku nagradu za kriminalističku fikciju. Nećeš stići kući njegov je posljednji roman preveden kod nas.
Živi u Berlinu.

 Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ira Levin: Rosemaryna beba

Nakladnik: Vorto Palabra, 2025.

Naslovnica romana Rosemaryna beba: ©Vorto Palabra

Prevela Martina Pranić

Ira Levin: Rosemaryna beba

Rosemaryna beba – savršen dom

Rosemary i Guy Woodhouse mladi su imućni par koji traži savršeno mjesto za život i osnivanje obitelji. Guy je stariji. Glumac je i premda dobro zarađuje, još se nije dogodila ona savršena uloga koja bi ga lansirala u zvijezde. Nekako uvijek netko drugi dobije tu glavnu ulogu…

Rosemary je veoma, veoma mlada. U supruga gleda s divljenjem i beskompromisnom vjerom. Želja joj je imati savršen dom i u njemu točno troje savršene djece. Ipak, čini joj se da Guy stalno odgađa djecu…

Kad pronađu prvo s njezina popisa – savršen stan u starinskoj zgradi Brafmord, sreći supružnika Woodhouse nema kraja.

„Ne znam jeste li svjesni … ali zgrada Bramford bila je početkom dvadesetog stoljeća na vrlo lošem glasu.“ (str. 25.)

Iako ih prijatelj Hutch dobronamjerno i u šali pokušava upozoriti na zloglasnost te zgrade, njih se dvoje ne obaziru.

„Ne pokušavam reći … da ćete se useliti u Bramford i da će vam ba glave pasti glasovir, da će vas pojesti neke usidjelice ili da ćete se pretvoriti u kamen. Samo kažem da postoje i određene okolnosti koje treba uzeti u obzir, povrh razumne najamnine i kamina koji radi: ta zgrada ima visoku stopu neugodnih incidenata.“ (str. 28.)

I uskoro su useljeni!

Susjedi su uglavnom simpatični starčići i svi im žele dobrodošlicu.

A ponajviše supružnici Castevet. Toliko su prijateljski nastrojeni da to nije normalno. Ili u ovoj zgradi jest?

Rosemaryna beba

Da vas ne zamaram uzrocima, načinima i razlozima, Rosemary je uskoro trudna!

Juhu, prvo od njezine troje savršene djece već je u trbuhu! Naivno misleći da joj žele dobro, objeručke prihvaća pomoć Castevetovih.

Dok ju je privjesak škakljao između grudi, na prstima se vratila do kreveta i uvukla se unutra. Navukla je pokrivač i, sklopivši oči, položila glavu na jastuk. Ležala je duboko dišući i ubrzo zaspala, a ruke su joj na trbuhu štitile embrij duboko u njoj. (str. 139.)

Trudnoća je neobična, a koja nije?

Bol se pojačao. postao je tako neumoljiv da je nešto u Rosemary popustilo – njezina sposobnost da se odupire i uopće se prisjeća osjećaja dobrobiti – tako da je prestala reagirati, prestaa je spominjati bol… Dosad je bol bio nešto u njoj; sad se ona našla u njemu; postao je sama atmosfera, prolazak vremena, cjelina njezina postojanja. Tako otupjela i iscrpljena, počela je više spavati i više jesti – osobito mesa koje je praktički sirovo. (str. 173.)

Pogotovo kad je liječnik uvjerava da je sve u najboljem redu.

Ipak, Rosemary će vrlo brzo shvatiti da joj nisu svi prijatelji i da joj svi ne žele dobro.

U ludoj završnici ovog romana, naučit ćemo kako se majčina ljubav nešto najjače na svijetu. I kako ljudskoj ludosti nema kraja…

Književni i filmski klasik

Još otkad sam pogledala film Rosemaryna beba i automatski se u njega zaljubila (stvarno, ali stvarno volim horore u svakom obliku), želim pročitati roman prema kojem je nastao. I tko zna bih li ga ikada i pročitala da Vorto Palabra nije odlučio ovom književnom klasiku podariti novo ruho.

Poslano – primljeno – pročitano! U roku keks!

Stil pisanja vrlo je jednostavan, rečenice su kratke i jezgrovite. Nema tu bespotrebnih opisa i naklapanja, mada i da ih ima, ne bih se ljutila. Jezik je također jednostavan, rečenice nisu kićene, ali apsolutno sve je rečeno.

Roman je žanrovski jako neobičan, premda stalno ponavljam da je horor. Ono što trebate znati jest da u ovom romanu zapravo ništa nije eksplicitno strašno. Sve je prikriveno, sve može biti i ne mora. Strah je stvoren atmosferom. Otkad saznaje da je trudna, sve oko Rosemary je tjeskoba i bol. Njezini su susjedi toliko naporni, radnja se odvija gotovo isključivo u zatvorenom prostoru pa ambijent zrači klaustrofobijom, neugodom, lošim predosjećajem. Rosemaryna naivnost izvrsno je dočarana i u potpunoj suprotnosti s prepredenošću njezinih susjeda, ali i ne samo njih.

Ovaj nas roman uči da su prijateljska lica često fasada, da je jedina bezuvjetna ljubav ona majčina (nažalost?) te da normalni ljudi jednostavno nisu (toliko) srdačni. 

Ira Levin: Rosemaryna beba

Između sna i jave

Baš kao što na koricama piše, cijeli je roman između sna i jave. Ako zanemarimo film, koji je ipak ponešto rezolutniji u onome što se jest, a što nije dogodilo, mi doista ne znam što je san, a što java. Koliko se radnje zbiva u Rosemarynoj glavi, a koliko u stvarnosti? Na primjer, glasovita scena u kojoj je začeta Rosemaryna beba. Moramo se zapitati, koliko je toga bilo stvarno? Pa još i taj kraj… Uf…

Ovo je jedna od onih knjiga koju je teško opisati običnim riječima. Jednostavno, moćna je. Moćna u svojoj atmosferi snovitosti i nezemaljskoga. U atmosferi zla koja je prisutna, ali nedefinirana. U ozračju straha, straha majke za dijete, a potom i za vlastiti život.

O kraju imam mnogo toga za reći, ali neću. Ako niste gledali film, navalite na roman! Želim da ga doživite u cijeloj njegovoj punini.

Rosemaryna beba jedan je od onih romana koji neće biti nešto najbolje što ste pročitali, ali zrnce njega ostat će u vama dok god ste živi.

Od mene preporuke!

Ostali naslovi ovog autora

Ira Levin (1929.-2007.) bio je američki pisac, najpoznatiji po romanu Rosemaryna beba, remek-djelu horora koji uspijeva, bez praktički ijedne kapi krvi, do kosti prestrašiti svakog čitatelja. Ovaj autor stravu gradi jezivom atmosferom i izvrsnom psihologijom likova.
Neki njegovi romani, a sigurno ste čuli bar za još jedan, jesu Stepfordske supruge, Momci iz Brazila, Smrtonosne zamke…

Napisao je čak i nastavak romana Rosemaryna beba, koji kod nas nije preveden, a zove se Son of Rosemary. Na Goodreadsu piše da je preloš.

Evo i trailera za film snimljen prema ovom romanu, u režiji Romana Polanskog. Film je to koji vjerno prenosi paranoju i tjeskobu svog književnog predloška te do dana današnjeg ostaje jedan od najboljih horora ikad snimljenih.

Gdje kupiti roman Rosemaryna beba

Vorto Palabra, web shop Znanje

Objavljeno

Samuel Bjork: Otok vrana

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Otok vrana: ©Znanje

Preveo Luka Miličević

Samuel Bjork Otok vrana

Nakon prve knjige Putujem sama, Otok vrana najbolja mi je Bjorkova knjiga. Otok vrana pravi je nordijski noir, a opet nije tako mračna i puna bizarnih detalja kao Vuk ili Dječak koji je volio jelene.

U ovoj knjizi autor se iz gradskog miljea seli na slikoviti otok Hidru (što je i naslov originala) uz norvešku obalu u blizini Trondheima. Živopisnost otoka, lokalna zajednica koja se dobro poznaje, uvježbani tim istražitelja, sve je to pridonijelo dobrom osjećaju uz čitanje ove knjige. Knjiga me nije iznevjerila. Otok vrana uistinu je dobar roman.

Hidra

Kako joj je predah od osobnih trauma i policijskog posla bio veoma potreban, Mia se povukla na slikoviti otok Hidru u nadi da će pronaći mir. Otok je osvojio ljepotom prirode i ljudima koji su jako međusobno povezani, ali i pričama koje otok prenosi. Već po dolasku, Mia čuje priču o dječaku Jonathanu koji je netragom nestao prije tri godine. Tada je otočka zajednica poduzela sve da se dječak pronađe, ali bez uspjeha. Uskoro se Jonathanovo ime ponovno spominje.

Četiri mogućnosti:
Jonathan je doživio nesreću.
Jonathan je ubijen.
Jonathan je otet i mrtav je.
Jonathan je otet i živ je. str. 53.

Vrane

Na oltar mjesne crkve netko je objesio tri mrtve vrane, a Jonathanovo je ime ispisano krvlju u brodici na obali. Tu je pronađeno tijelo brutalno ubijene tinejdžerice Jessice Bakken. U isto vrijeme, Mia dobiva zamolbu mlade Sofije, Jonathanove prijateljice, da istraži Jonathanov nestanak.  Mia prihvaća zadatak, ali postepeno shvaća da su slučajevi povezani i uključuje Holgera u istragu. Holger i Mia ponovno se ujedinjuju i istražuju slučajeve. Napetost na otoku raste, a pritisak da se slučajevi riješe sve je veći. Mia i Holger Munch ubrzo otkrivaju da naizgled idiličan otok krije daleko više mračnih tajni koje neki lokalni stanovnici vješto skrivaju.

Promatračnice za ptice.
To mu se činilo kao najbolje mjesto za čekanje. Iz počiniteljeve perspektive.
str. 377.

Dojam o djelu

Otok vrana vrlo je dobro strukturirana priča. Nije brze radnje, napetost se gradi postupno kako s vremenom upoznajemo stanovnike i odnose u maloj otočkoj zajednici. Sporedni su likovi kompleksni i nijedan nije napisan plošno, kao uostalom ni likovi istražitelja. Mia i Holger standarno su dobri, s iznimkom što je u ovom romanu Mia znatno omekšala, kao da se pomirila sa sudbinom, ne razmišlja više o suicidu i žalu za sestrom kao u prethodnim romanima. Nestali dječak, a zatim ubijena tinejdžerica, zaokupljaju u potpunosti Mijinu pažnju. Holger je, kao i uvijek, sklon pomoći Miji bez obzira na to bio na dužnosti ili ne.

Radnja je dosta realistična i podsjeća na ambijent iz najboljih skandinavskih serija. Mia i Holger moraju se snaći u labirintu skrivenih tajni, duboko zakopanih. U radnji ima i malo okultnih, misterioznih znakova te poslanica iz Biblije koje su samo mistični touch na događaje na otoku Hidru.

Simbolika vrana kao vjesnika smrti daje nagovještaj nečeg zlosutnog i misterioznog. Uz to, autor koristi udaljenost i i izoliranost otoka prekrivenog maglom kao lirsku metaforu, kako bi naglasio unutarnje stanje same Mije pri dolasku na otok. Mijina su razmišljanja jako introspektivna i emocionalno nabijena. Nakon nekog vremena, Mia se malo pomalo psihički stabilizira u kontaktu s lokalnom zajednicom. Vlastitu emocionalnu zbrku ostavlja po strani i baca se na rješavanje nestanka dječaka, a zatim i smrti tinejdžerice.

Knjiga je dosta opširna, gotovo petsto stranica, ali to ne osjećate jer ste lako uvučeni u radnju. Poglavlja su kratka i drže pažnju pa samo čitanje stvarno ne predstavlja problem.

Opisi otoka jako su lijepi tako da možete mentalno putovati na udaljeni norveški otok, zamišljajući ljepotu i intenzitet prirode na izoliranom otoku koji predstavlja mali ornitološki raj.

Što se tiče samog autora, zanimljiva mi je njegova usredotočenost, da ne kažem opsjednutost životinjama koje su uvijek personifikacija određenog značenja. U ovoj knjizi to su vrane, a u prethodnima sova, vuk, jelen.

Ako želite čitati i druge Bjorkove knjige, stavljam redom kod nas prevedene:

Samuel Bjork Otok vrana

O autoru:

Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Oien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha, a Otok vrana njegov je najnoviji roman u izdanju nakladničke kuće Znanje.

Gdje kupiti roman Otok vrana:

Znanje

Objavljeno

Liane Moriarty: Jedan tren

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Jedan tren: ©Mozaik knjiga

Prevela Ira Martinović

Liane Moriarty: Jedan tren

Jedan tren

Što biste napravili da znate točan datum svoje smrti? Biste li nešto promijenili ili biste nastavili po starom? Biste li povjerovali osobi koja vam govori kada ćete umrijeti? Ili biste se odlučili za racionalniji pristup svemu tome? Biste li zaključili da su sve to vještice, vračevi, praznovjerje, besmislice? Ili biste dopustili mogućnost da će vas smrt, baš takva, zadesiti baš tada?

Racionalan dio uma kaže: Besmislice! Podsvijest kaže: A što ako je istina?
Katkada to ovisi o dobu dana. Osobu koja se prezirno podsmjehuje na suncu, u mrkloj noći može probuditi uznemireno tutnjanje srca. (str. 97.)

Baš se to dogodilo iznerviranim putnicima na letu iz Hobarta za Sydney. Let je kasnio, svi su bili živčani. Mlada majka s dvoje nemirne, uplakane djece. Jedan tata koji je upravo shvatio da nema šanse stići na kćerkinu školsku predstavu. Tek vjenčani mladi par na putu za medeni mjesec. Postariji supružnici koji planiraju mirovinu ispuniti brojim putovanjima. Stjuardesa kojoj je ovo definitivno najgori rođendan u životu…

Vjerojatno se to i vama dogodilo barem jednom u životu. Imali ste predosjećaj. Točno ste znali što će se dogoditi prije nego što se dogodilo. … Slutili ste da će se toga dana dogoditi nešto užasno ili prelijepo, i dogodilo se. (str. 230.)

A onda, taman kad se činilo da napokon sve ide po planu, sredovječna gospođa, ni po čemu posebna izgleda, počne im proricati kada će i od čega umrijeti.

Život svakog putnika s tog leta bit će nepovratno promijenjen…

Jedan tren i – gotovo

Kad postarija gospođa s vrlo malo takta putnicima prorekne kada će i kako umrijeti, neki su šokirani, a neki cinični. Oni kojima je predviđena smrt u devedesetima zadovoljni su i mirni, no onima kojima je rečeno da će umrijeti za godinu ili dvije nije svejedno.

Vjerovati ili ne vjerovati?

I svima bi bilo lako ignorirati gospođine (sumanute) riječi da nam Jedan tren ne pokazuje i sve ono što je bilo nakon kobnog leta.

Jer vidite, neke su se smrti počele ostvarivati…

Jedna je slučajnost, zar ne? Iznimka. No što su tri točno predviđene smrti?

Svi mi zamišljamo raznorazne užase. Na neki način se pripremamo, na neki način se štitimo: ako zamislim, sigurno se neće dogoditi.
Ali tako vam je to u životu: mogu se ostvariti i najluđi snovi i najgore noćne more. (str. 469.)

Liane Moriarty: Jedan tren

Kako se braniti od zacrtane nam sudbine? I dok neki napokon život uzimaju u svoje ruke, drugi su u strahu i nevjerici.

A tu je i onaj najzanimljiviji dio. I sama nam „proročica“ priča svoju priču.

Upoznajući nju, njezin život od najranijeg djetinjstva do danas, saznajemo što ju je oblikovalo u osobu koja sjeda na let Hobart-Sydney. Poglavlje po poglavlje, pratimo što ju je dovelo toga da zatvori oči, uperi prst u svoje suputnike i kaže: „Očekujem smrt…“

Nikad ne znate koje će vam biti posljednje riječi, pa bi bilo najbolje da ih sve pomno birate. (str. 254.)

Možemo li promijeniti svoju sudbinu?

Liane Moriarty autorica je koju jako volim pa sam odmah znala da će mi se roman Jedan tren svidjeti, više ili manje. Nisu joj djela uvijek iste kvalitete, ali ne mogu poreći svoje uživanje u dirljivim, potresnim, emotivnim ljudskim sudbinama koje nam podastire svojim jednostavnim, a opet efektnim rečenicama. 

Ovom sam romanu u dnevniku čitanja dala peticu. Možda me uhvatio u krivom (pravom) trenutku. Možda su mi emocije divljale dok sam čitala, ali, ljudi… Kad se sve sudbine na kraju povežu u jednu veliku cjelinu… Da, jesam, pustila sam suzu.

Mislim da je moja majka bila u krivu. Možete se boriti protiv sudbine. …
Možda neće pobijediti sudbinu, ali trebali  biste barem pokušati. (str. 177.)

Jedan tren stvarno je klasična Moriartyca pa ako je inače volite, navalite i na njega. Vjerujem da ćete uživati u svakoj rečenici.

Nije mi bio predug iako ima petstotinjak stranica. Poglavlja su kratka i brzo se čitaju, a sve nešto znači, iako ne ono što isprva pomislite. Unatoč temi koja koketira s onostranim, fantastičnim, radnja je čak i napeta, a čitatelji se neprestano pitaju: Možemo li predvidjeti sudbinu? Možemo li promijeniti sudbinu?

Jedan tren roman je za sve nas koji volimo pametne, tople i zanimljive ljudske priče. Priče koje nas tjeraju na razmišljanje i na postavljanje pitanja.

Što bismo napravili kad bismo znali da nam je ovo zadnja godina života?

Što biste vi napravili?

Hoćemo li prihvatiti sudbinu ili se boriti?

Uskočite u roman i prepustite se čaroliji. Jer, znate, jedan tren sasvim je dovoljan da se sve stubokom i zauvijek promijeni.

Liane Moriarty: Jedan tren

Ostali naslovi ove autorice

Liane Moriarty australska je autorica poznata po svojim naslovima:

Pročitala sam skoro sve naslove Liane Moriarty – i dalje mi je najdraža Sve što je Alice zaboravila. Klikom na naslov u popisu saznajte što me u tom romanu toliko oduševilo i taknulo u srce.

Naravno, i ostali su romani više-manje odlični i svakako vam ih najtoplije preporučujem.

Gdje kupiti roman Jedan tren

Mozaik knjiga

Objavljeno

Tess Gerritsen: Špijunska obala

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Špijunska obala: ©Mozaik knjiga

Preveo Mladen Jurčić

Tess Gerritsen Špijunska obala

Kako je nastala Špijunska obala? To je pitanje koje izaziva znatiželju kod većine čitatelja Tess Gerritsen. Autorica je u nekoliko intervju objasnila zašto je odlučila pisati roman o grupi umirovljenih špijuna. Prvo, oduvijek je zanimaju trileri, a do sada su akteri uvijek bili ljudi u naponu snage, mlađe životne dobi. Stoga se autorica zapitala što je s onima koji su nekad bili aktivni, a sad su umirovljeni, ali “sive ćelije”, da parafraziram Agathu Christie, još im itekako rade.

Drugo, autorica je u krugu prijatelja doživjela tragični događaj koji je počinila njoj bliska osoba kojoj je vjerovala. To joj je iskustvo osvijestilo da nikad ne znaš koji su okidači da netko počini neku strašnu stvar.

Maggie

Kad se bivša špijunka Maggie Bird povukla u primorsko seoce Purity u Maineu, namjera joj je bila bezbrižno provoditi umirovljeničke dane. Briga o kući i vrtu te uzgoj pilića jedine su Maggiene preokupacije. Međutim, jednog dana na njezinom prilazu osvane neidentificirano žensko tijelo. Maggie zna da je to posjetnica iz starih vremena kada je radila kao špijunka.

Znam gdje živiš, Maggie. Uvijek se mogu predomisliti. str. 347.

Martini Club

Maggie shvaća da je burna prošlost sustižete. Povjerava svoje sumnje umirovljenim prijateljima okupljenim oko književnog kluba zvanog Martini Club.
Mreža puna tajni, laži i opasnosti koja je bila dio Maggienine prošlosti brzo se odmotava i širi na više mjesta diljem svijeta – od Bangkoka do Istanbula, od Londona do Malte.

Misterij ubijene žene priča priču koja je daleko izvan okruga malog Puritya u kojem Maggie živi. Shvaća to i mlada istražiteljica Jo Thibodeau, kojoj su Maggie i njezini prijatelji jednako sumnjivi kao i ubijena žena na Maggienom prilazu.

Jo započinje istragu, ali Martini Club je uvijek za jedan korak ispred.

U tim glavama punim sijedih vlasi svakako je skrivena prava riznica tajni što ih neće podijeliti s njom. str. 276.

Dojam o romani Špijunska obala

Špijunska obala autoričin je 31. roman. Tess Gerritsen, nakon uspješnog serijala kriminalističkih romana o detektivki Rizzoli i forenzičarki Isles, predstavlja novi serijal za sve ljubitelje špijunskih intriga s neočekivanim preokretima.

Lik Maggie Bird, ironičan i umoran glas iskustva, autorica će iskoristiti i u budućim romanima.

Špijunska obala šarmantan je roman koji čitate s osmijehom na usnama, bez obzira na ozbiljnost sadržaja.  Grupa umirovljenih operativaca CIA-e koja rješava zločine iz ugodne atmosfere književnog koktel kluba apsolutna je poslastica izašla iz pera Tess Gerritsen.

Radnja je dobro tempirana, osmišljena, s ravnotežom napetosti, akcije i misterije uz duhovite i pomalo ironične upadice samih aktera, umirovljenih istražitelja.

Knjiga se prebacuje između različitih vremenskih linija i perspektiva, otkrivajući pozadinsku priču likova i događaja koji su doveli do sadašnje situacije.

Svidjelo mi se što knjiga govori o osobama treće dobi koje itekako imaju što ponuditi, pronicljivog su uma i inteligencije kojima pariraju mnogo mlađim likovima. Tema starenja koje je u opreci s godinama obrađena je na šarmantan, topao i vrlo pristupačan način.

Ova kombinacija humora, ironije i napetosti uistinu je osvježenje pa mi je Špijunska obala bila vrlo opuštajuće i zanimljivo štivo za vruća ljetna poslijepodneva. Veselim se novim romanima s Maggie Bird i prijateljima u glavnim ulogama.

Tess Gerritsen Špijunska obala

Ako želite, pročitajte osvrte na prethodne romane ove autorice:

Umri dvaput

Posljednji preživjeli.

O autorici

Tess Gerritsen jedna je od najčitanijih suvremenih autorica trilera. Do sada smo čitali Harem mrtvih duša, Vrt kostiju, Klub Mefisto, Samo prividna smrt, Dvojnica, Grijesi, Šegrt, Kirurg, Mjesto za ubijanje i Nijema djevojka. Prema njezinim romanima snimljena je i uspješna televizijska serija Cure na zadatku o inspektorici Jane Rizzoli i forenzičarki dr. Mauri Isles. Nove knjige su Poslušaj me, Znam tajnu, Umri dvaput i Posljednji preživjeli.

Gdje kupiti roman Špijunska obala

Mozaik