Hideo Yokoyama: Slučaj 6-4

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica knjige Slučaj 6-4: ©Znanje, Zagreb 2020.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

Noćna mora koja ne staje u romanu Slučaj 6-4

Pet dana u siječnju 1989., roditelji sedmogodišnje učenice iz japanskog gradića sjedili su i slušali uvjete otmičara svoje kćeri. Iako su platili otkupninu otmičarima, roditelji nikad više neće vidjeti svoju kćer. Zbog loše provedene policijske potrage nikad nije otkriven njegov identitet. To je Slučaj 6-4 – kodno ime za jedini zločin koji policajci iz Prefekture D nikad nisu uspjeli riješiti.
Četrnaest godina kasnije istraga se ponovno otvara zahvaljujući policijskom glasnogovorniku Jošinobu Mikami, čija je kćerka šesnaestogodišnja Ajumi nestala prije nekoliko mjeseci. Jošinobu Mikami nekad je radio na slučaju nestale djevojke kao detektiv, a danas radi, ne svojom voljom, kao policijski glasnogovornik. Njegov brak je u krizi zbog kćeri koja je pobjegla iz roditeljskog doma ili je oteta i nestala. Mikamijeva supruga Minako, bivša policajka, zbog toga pada u depresiju, supružnici se međusobno emocionalno udaljuju, a dodatnu težinu stvaraju pozivi iz mrtvačnica da identificiraju nepoznate mrtve djevojke očekujući da vide svoju kćer među njima. U svjetlu svega toga, događa se još jedna otmica čiji detalji jako podsjećaju na otmicu otprije četrnaest godina.

Početak romana Slučaj 6-4

Roman počinje dolaskom glavnog policijskog komesara iz Tokija u inspekcijski nadzor, u malu prefekturu lokalnog gradića. Ovo je važan događaj koji cijelu policijsku Prefekturu D drži u nespokoju. Uz to, cijeli se posjet odvija u času kad lokalni novinari objavljuju rat policijskom  odjelu jer je Mikami odbio odati identitet trudne vozačice koja je nesretnim slučajem pregazila starca u njihovoj Prefekturi. Vozačica je uz to kćerka lokalnog političkog moćnika pa stvar dobiva još više na značaju. Mediji  nisu naklonjeni Mikamiju koji je neprestano između dvije vatre: policijskog posla i posla glasnogovornika čiji je zadatak da organizira komesarov posjet obitelji djevojčice Šoko, otete i ubijene prije četrnaest godina.

Je li policija dobro obavila svoj posao?

Mikami posjećuje oca ubijene djevojčice želeći ga pripremiti za posjet komesara, ali ovaj to odbija. Mikamija tada počinju mučiti sumnje. Je li policija tada, prije četrnaest godina, nešto zataškala? Je li istraga o otmici djevojčice napravljena “traljavo”? Jesu li ispitani svi svjedoci i provjereni svi tragovi? Uz sva ta pitanja, Mikami na vratu ima šefa i brdo novinara koji mu rade probleme.

Propustili smo jedinu šansu da snimimo otmičarov glas na vrpci.

Mikamiju je zastao dah. Molim?

Oprema za snimanje ..nije radila . str. 230

Postepeno se otkriva da zaduženi tehničar iz forenzike nije snimio glas otmičara; pokvario se magnetofon. Zbog toga je ovaj napustio posao i zatvorio se u kuću, u vlastitu sobu i ne komunicira s okolinom već četrnaest godina. U međuvremenu je policija zataškala službeno izvješće.

Socijalna fobija kao znak časti u Japanu

Hikikomori je ekstreman oblik socijalne fobije, pretežno među mladićima, koji se zatvaraju u svoje sobe kao u samostan ili tvrđavu i odbijaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. Izolacija od svijeta kao posljedica nečasnog postupanja po shvaćanju muškaraca u Japanu često je zabilježena u povijesti japanske kulture. Tehničar je Mikamiju mogući ključni svjedok, a on ne može doprijeti do njega.

Tko je Ajumi? Dismorfobija?

U međuvremenu, Mikamijev dom počinje nazivati nijemi pozivatelj koji naziva i šuti. Mikamijeva supruga Minako sigurna je da je to odbjegla kćerka Ajumi.

Ajumi je neprilagođena šesnaestogodišnjakinja kronično nezadovoljna svojim izgledom, ljuta što nije naslijedila majčinu ljepotu, već je „ružna na oca“. Njezina opterećenost vlastitim izgledom prelazi u fobiju i ona izabire samoizolaciju ne mogavši podnijeti poglede uperene prema svom liku. Liječnici su joj postavili dijagnozu dismorfobije. Roditelji se jako teško nose s tim stalno se propitkujući u čemu su pogriješili. Ajumi nestaje iz obiteljskog doma, a mi ne znamo je li to svojom voljom ili je žrtva otmice.

Ajumi se bila sklupčana u kutu, u tami . Udarajući se po licu. Grebući ga noktima. Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ovo lice! Želim umrijeti. Želim umrijeti. Želim umrijeti! Str. 103.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

O romanu Slučaj 6-4

Roman Slučaj 6-4 izuzetno je složen roman i nije za široko čitateljstvo, ali za zahtjevnog čitatelja koji traži drugačiji i originalan roman bit će pravo otkriće. Roman je poprilično dug, skoro 600 stranica, a sam uvod traje gotovo njih 200. Ali, ono što dobijemo nakon čitanja ovog romana prelazi razinu kriminalističkog romana. Slučaj 6-4 je zapravo Mikamijev život u rasponu od dvadesetak godina. Emocionalna previranja kroz koja prolazi glavni lik Jošinobu Mikami, bračna kriza i nestala kćer, moralne dileme postavljene duboko u policijskoj hijerarhiji s upitnim etičkim smislom te stalna briga za suprugu koja je na rubu da oboli ili ode, sve su to pitanja koja, uz neriješen zločin, muče glavnog junaka.

Cijelu radnju autor vodi majstorski, s izuzetnim smislom za  psihološku  i društvenu dinamiku likova, uz autentične kulturološke detalje karakteristične za Japan.

Oštra kritika upravljanja u policiji i potkupljiva državna birokracija s jedne strane, a s druge istančan osjećaj za moral u kojem je pitanje časti prioritet, odrednice su koje obilježavaju ovaj roman. Kad se još uz to doda specifična, donekle izolirana  kultura Dalekog istoka dobijemo jedan složen, opširan, ali vrlo intrigantan roman kakav je Slučaj 6-4.

Ljudi koji stižu do vrha, koji preživljavaju, upravo su oni koji čuvaju tajne. Onaj trenutak kad ih izgovoriš bila tvoja ili tuđa tajna, trenutak je kad si izgubio. Str. 591.

O autoru

Hideo Yokoyama (1957.) najuspješniji je japanski književnik u novije vrijeme. Prije nego što se posvetio isključivo pisanju, bavio se istraživačkim novinarstvom. Kao književni autor debitirao je 1998. zbirkom policijskih priča Season of Shadows koja je osvojila Matsumoto Seicho Prize te ušla u uži izbor za Naoki Prize. Romanom Half Solved (2002.) stekao je status jednog od najutjecajnijih japanskih autora, a svojim šestim romanom Slučaj 6-4 postao je svjetska književna zvijezda. Knjiga je prodana u više od milijun primjeraka samo u Japanu, a sam autor dobio je međunarodna priznanja i nagrade najrelevantnijih književnih časopisa. Taj osebujni pisac svojedobno je bio hospitaliziran zbog srčanog udara izazvanog prekomjernim radom, a njegova se stroga radna etika zrcali i u virtuoznom psihološkom portretiranju likova.

Gdje kupiti:

Znanje

Kathryn Stockett: Sluškinje

Nakladnik: Algoritam, 2010.

Naslovnica romana Sluškinje: ©Algoritam

Kathryn Stockett: Sluškinje

Brinem se za bjelačku djecu, eto, to ja radim, a uz to i kuham i čistim za sve. Dosad sam već podigla na noge sedamnaestero djece. Znam kako ih uspavati, kako da prestanu plakati i kako da obave svoj jutarnji ritual na kahlici prije nego što njihove mame ustanu iz kreveta.

Aibileen, str. 7.

Sluškinje

Jackson, Mississippi, 1962. godina

Aibileen

Aibileen je crna sluškinja koja radi za bijelu obitelj Leefolt. Jedina je majka maloj Mae Mobley koju prava mama, gospođa Leefolt ne želi ni pogledati jer, eto, nije dovoljno umiljata.

„Curice”, kažem. „Želim da zapamtiš sve što sam ti rekla. Sjećaš li se što sam ti rekla? … O tome što si ti?

A onda ona reče, baš kao što sam htjela da kaže. „Ti si draga”, reče, „ti si pametna. Ti si važna.” 

str. 439.

You is kind, you is smart, you is important – isječak iz filma The help

Minny

Minny je crna sluškinja koja nikako ne može zadržati posao jer svakoj bijeloj gospođi kaže što je spada. A bijele gospođe ne podnose kad im se drsko odgovara.

Pravilo Broj Jedan kad radiš za Bijelu Gospođu: nikoga se ništa ne tiče. …

Pravilo Broj Dva: nemoj da te ta Bijela Gospođa ikad nađe sjediti na njezinom zahodu. …

Pravilo Broj Tri: kad kuhaš hranu za bijelce, kušaš je drugom žlicom. Ako staviš žlicu u usta, i misliš da te nitko ne gleda, pa je staviš natrag u lonac, odmah je možeš baciti.

Pravilo Broj Četiri: upotrebljavaš istu čašu, istu vilicu, isti tanjur svaki dan. …

Pravilo Broj Pet: jedeš u kuhinji.

Pravilo Broj Šest: nikad ne udaraš njezinu djecu. Bijelci to vole raditi sami.

Pravilo Broj Sedam: ovo je posljednje … Nema drskog odgovaranja.  

str. 44./45.

Skeeter

Mlada Eugenia Skeeter Phelan dolazi kući, u Jackson, Mississippi, nakon završenog fakulteta. Majka joj je razočarana jer je djevojka, nakon četiri godine studiranja, kući donijela SAMO diplomu. A sve prave djevojke, nakon fakulteta, kući dovedu muža. Ali, Skeeter nije obična južnjačka djevojka.

„Mama”, kažem, želeći samo prekinuti ovaj razgovor, „bi li zbilja bilo tako strašno kad ne bih pronašla muža?” 

str. 61.

Njih se tri upoznaju i sprijateljuju pod neobičnim i nadasve opasnim okolnostima: Skeeter želi napisati knjigu o sluškinjama, želi čuti glasove tih crnih žena koje ostavljaju svoju djecu kako bi mogle odgajati bjelačku. Aibileen i Minny joj potajno pomažu. Potajno, jer ni same nisu svjesne koliko riskiraju svoje živote – ne samo da se druže s bjelkinjom, nego joj i iznose sve prljave tajne uglednih bijelih južnjačkih obitelji.

U travnju je Carl Roberts ispričao vašingtonskim novinarima što znači biti crnac u Mississippiju … Robertsa su pronašli ožigosanog poput stoke, obješenog na drvo pekan oraha. Ubili su Carla Robertsa zato što se izjasnio, zato što je govorio.  

str. 241.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Sluškinje s velikim S

Roman Sluškinje dirne vas u ona mjesta u srcu za koja niste ni znali da ih imate.

Dok čitate ove retke, osjećate sve ono što su osjećale i sluškinje. Osjećate se poniženo, nemoćno, inferiorno. Isto tako, ako ste pripadnik bijele rase, neugodno vam je i ljuti ste, samo zato jer ste pripadnik rase koja se, u nekom trenutku povijesti, smatrala boljom samo zbog boje kože.

Nadamo se da su ti dani prošli, ali itekako svjesni situacije u nekim dijelovima svijeta (bilo bi previše optimistično nadati se da je tako samo u Americi), čitamo ovu knjigu i shvaćamo da je ona danas jednako aktualna kao i u vrijeme koje opisuje. Pitamo se, koliko se zapravo toga promijenilo od šezdesetih godina do danas? Jesmo li danas bolji ljudi? Jesmo li danas manji rasisti?

Naravno, više nema odvojenih autobusa, odvojenih knjižnica i zahoda.

Ipak, koliko se okrenula naša svijest? Ima li i danas ljudi koji se smatraju superiornima samo zato jer pripadaju većini? Ima li i danas ljudi koji se smatraju „jednakijima“ i izdvajaju ostale, koji se po nečemu razlikuju? Ne trebam vam ja odgovoriti na to pitanje. Svi smo itekako svjesni svijeta u kojem živimo…

Žene koje traže promjenu

Aibileen, Minny i Skeeter glasovi su ljudi (žena?) koji čeznu za promjenom. Ljudi koji su spremni žrtvovati sve kako bi nešto krenulo nabolje. Sve tri su toliko različite, a opet toliko slične, ujedinjene u želji da svijet u kojem žive učine malo boljim, malo ljepšim mjestom.

Aibileen i Minny su crne sluškinje; ova prva gotovo da i nema obitelj, a ova je druga ima i previše. Svaka podnosi svoj dio muke – Aibileen svoju samoću, svoju šutnju, svoje „otrovno sjeme“ koje u njoj raste. Minny naizgled ne podnosi ništa, svima odbrusi točno ono što ih ide. Uranjajući dublje u njezinu priču, vidimo da i Minny trpi puno toga – ne samo od svoje rasističke poslodavke gospođe Hilly, nego i od onih od kojih bi to najmanje trebala očekivati.

Skeeter je bijela, no kao da je crna – nije se udala, a već ima dvadeset i tri godine – u Jacksonu, Mississippi, to je tek malo bolje od toga da je crna. Svi su usmjereni na to da joj nađu supruga, ali ne i ona. Ona samo želi pisati. I živjeti što dalje od svoje majke.

„Umorna sam od pravila“, rekoh.    

Skeeter, str. 159.

Sluškinje s malim s. Ili ipak?

Kažu da je dobra sluškinja poput prave ljubavi. Imaš samo jednu u životu.  

str. 372.

Ono što ovu knjigu čini toliko bolno dirljivom i iskrenom nije zapravo mržnja između dvije rase. Ovo nije knjiga o mržnji, ne uopće. Ova je knjiga, zapravo, od prve do posljednje stranice, knjiga o ljubavi. Ispod svih rasističkih postupaka, ispod riječi gnjeva i bijesa, ispod osuđujućih pogleda, čitajući rečenice ovog romana, čitamo o ljubavi. Između crnih sluškinja i bijele djece koju odgajaju, koja ih zovu mamama; između crnih sluškinja i njihovih gazdarica koje ovise o njihovoj brizi, snazi i prihvaćanju. Između crnih sluškinja i gazdarica koje im, potajno, da nitko ne vidi, pomažu, zahvaljuju i prema njima se odnose s poštovanjem.

Ako neka bijela gospođa bude pročitala moju priču, to je ono što želim da zna. Reći hvala, kad to zaista misliš, kad se sjetiš što je netko učinio za tebe … to je tako dobro.  

str. 261.

Iako Skeeter isprva dolazi samo s idejom pisanja knjige, misleći da će ona zapisivati priče sluškinja, uskoro shvaća da će se i njezina vlastita priča naći na stranicama knjige. I Skeeter je, dok je bila mala, imala sluškinju koju je veoma voljela, sluškinju koja ju je odgajala i na neki joj način bila više od majke. Nikad zadovoljna vlastitom kćeri, Skeeter je majka od djetinjstva do danas obasipala samo neodobravanjem, dok ju se sluškinja obasipala onim što je djevojčici trebalo – ljubavlju i pažnjom.

Bilo je predivno imati nekoga tko bi te pogledao nakon što bi se tvoja vlastita majka nasmrt preplašila zato što si čudovišno visoka i kovrčava i, eto, čudna. Nekoga čije su oči jednostavno govorile, bez riječi, Meni si ti u redu

str. 69./70.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Knjiga i film – imamo li pobjednika?

Ne znam jeste li gledali film snimljen prema ovoj knjizi, ali nećete pogriješiti ako ga pogledate. Rijetko je koji film dorastao knjizi, no ovdje je to slučaj.

I kad bi me netko pitao u čemu sam više uživala, ne bih mu znala odgovoriti.

I knjiga i film su izvrsni!

Iako se i knjiga i film u originalu zovu The help, kod nas je knjiga prevedena Sluškinje, a film, nekim čudom, Tajni život kućnih pomoćnica, što nikako ne odgovara radnji.

Drama The help bila je nominirana za filmsku nagradu Oscar u nekoliko kategorija, uključujući i onu za film godine (najbolje filmsko ostvarenje?). Iako nije osvojio nagradu u toj kategoriji, Oscara je za najbolju sporednu ulogu osvojila Octavia Spencer, glumica koja je briljantno utjelovila Minny Jackson.

Kontroverze

Za ovo književno i filmsko ostvarenje vežu se brojne kontroverze. Neki smatraju da se djelo uopće ne bavi pravima Afroamerikanaca već da se njime i dalje veličaju bijelci, koji su predstavljeni kao spasitelji potlačene crne rase.

Viola Davies, glumica koja je u drami utjelovila Aibileen, izjavila je da, da može ponoviti, ne bi snimila ovaj film.

Neću ulaziti u razloge zbog kojih ljudi smatraju da knjiga i/ili film nisu dobri ili da šalju pogrešnu poruku. Oni su preduboki i preopširni da bismo ih mogli razumjeti mi koji ne živimo u tim i takvim okolnostima.

Po mom skromnom mišljenju, i knjiga i film su izvrsni, dirljivi, iskreni, poučni i – zabavni.

Uživala sam u svakoj stranici knjige i svakoj minuti filma.

Trailer za film The help

Ostali naslovi ove autorice:

/

Gdje kupiti:

Web shop Školska knjiga

Liz Lawler: Ne budi se

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2019.

Naslovnica knjige Ne budi se: © Mozaik knjiga, Zagreb 2019.

Liz Lowler ne budi se

Vidite li ga?

Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex

Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.

Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.

Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?

U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.

Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.

Tko Alex nudi utjehu?

Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.

Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.

Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.

Liz Lowler Ne budi se

Dojam o romanu Ne budi se

Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.

Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.

Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.

O autorici

Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Sally Hepworth: Svekrva

Nakladnik: Fokus, 2020.

Naslovnica romana Svekrva: ©Fokus

Sally Hepworth. Svekrva

Svekrva i snaha

Netko mi je jednom rekao da u životu imaš dvije obitelji – jednu u kojoj si rođena i jednu koju odabereš. Ali to baš i nije istina, zar ne? Da, možda ćeš  birati partnera, ali ne biraš, na primjer, svoju djecu. Ne biraš šogore ili šogorice, ne biraš partnerovu tetku usidjelicu koja previše pije niti bratića kod kojeg je vječita promenada djevojaka…Najvažnije, ne biraš svekrvu. Sve određuju cerekavi plaćenici sudbine.

str. 12.

Čim je Lucy upoznala Dianu, majku svog supruga, znala je da nije žena kakvu bi ova poželjela za svog voljenog sina. Koliko god se Lucy trudila, Diana je uvijek ostajala hladna i nepristupačna. Čak je i prema vlastitoj djeci bila pomalo kruta.

A onda, Diana je umrla. Policija kaže da je samoubojstvo, ali zašto? Dokazi govore da je možda bilo ubojstvo. Ali tko bi htio ubiti Dianu?

Osim možda Lucy…

Obiteljske tajne

Uzimajući u ruke ovaj roman, bila sam sigurna da ću čitati krimić ili psihološki triler. Mislim, imamo ubojstvo. A da ne spominjem sam naslov- svi znamo da će biti krvi čim se uplete svekrva!

Ipak, ovo nije ni krimić ni triler. Ovo je zapravo obiteljska drama, i to sjajna.

Fabulu pratimo preko dviju pripovjedačica, snahe Lucy i svekrve Diane. Svaka od njih govori iz svoje perspektive. Naracija izmjenjuje prošlost i sadašnjost pa tako saznajemo kako su se njih dvije upoznale i što su mislile jedna o drugoj. Saznajemo kako se tijekom godina mijenjao njihov odnos do iznenađujućih okolnosti Dianine smrti. Vidimo da ni jedna uspomena nije jednodimenzionalna, svaka ima dvije strane – svekrvinu i snahinu.

-Zašto se čini da svekrve i snahe uvijek imaju probleme, a zetovi i punci nikada?-…

-Zetovima i puncima nije dovoljno stalo da bi imali probleme.-

-Znači, mi imamo probleme jer nam je stalo?-…

-Imamo probleme jer nam je previše stalo.-

str. 220.
Sally Hepworth. Svekrva

Njih dvije nam, usput, pripovijedaju i neke svoje tajne i priče iz davnije prošlosti, prije nego su im se putovi ukrstili. Tako otkrivamo situacije koje su oblikovale njihove karaktere i uspijevamo razumjeti  zašto su te žene takve kakve jesu. Njihovi likovi nisu plošni ni stereotipni – one su pravi ljudi sa svojim problemima, tajnama i brigama.

Sviđa mi se način na koji spisateljica dočarava dubinu likova. Iako se svekrva i snaha međusobno ne razumiju, čitatelji ih potpuno shvaćaju i cijelo vrijeme navijaju za njih. Pratimo mrvice dobrote koje jedna drugoj ostavljaju i na kraju nismo razočarani otkrićem da su njih dvije zapravo sličnije nego to misle (ili bi, možda, htjele biti).

Komunikacija svekrva – snaha

Radnja romana je napeta, no zanimljivo je da se sva ta napetost gradi na jednom jednostavnom motivu – lošoj komunikaciji. Lucy i Diana uopće se ne razumiju, iako pokušavaju. Što god naprave, ona druga shvati pogrešno. Trebao se dogoditi jedan omanji nasilni incident kako bi njih dvije napokon porazgovarale.

Razmišljam o svim svojim razgovorima s Jan, Liz i Kathy o snahama. Uvijek smo se fokusirale na to koliko su različite od nas, koliko je njihovo majčinstvo drugačije, njihovi stavovi drugačiji. Nikada se nismo fokusirale na sličnosti. Kao žene. Kao supruge. Kao majke. Odjednom mi je jasno da ih ima puno više.

str. 208.

Događa se puno toga što nam je naizgled nejasno, ali kako stvari idu prema kraju, tako nam sve sjeda na svoje mjesto. Kraj je dobar, povezan je s radnjom, donosi nam pouku, ali je nekako antiklimaks, mislim da se mogao i bolje napisati. On nam donosi i trećeg pripovjedača, neku vrstu treće perspektive koja nam ne otkriva ništa revolucionarno, ali uklapa se u priču.

I za kraj…

Svekrva je roman koji mi se veoma svidio i žao mi je što je prošao nekako ispod radara. Bar imam takav osjećaj.

Lijepo je pročitati priču koja je, više-manje, slična našoj životnoj situaciji i dobiti pogled u misli „onog drugog“. Sviđa mi se ta moralna poenta priče – svakoga moramo razumjeti, nikoga osuđivati. Svaka medalja ima dvije strane i obje su jednako vrijedne. I razgovor. Samo razgovor. I neće biti problema.

Sally Hepworth. Svekrva

Ostali naslovi ove autorice:

Sally Hepworth napisala je, dosad, pet romana, ali kod nas je preveden samo roman Svekrva.

Gdje kupiti:

FokusNaHit

Joann Chaney: Dok nas smrt ne rastavi

Nakladnik:  Znanje 2020.

Naslovnica romana Dok nas smrt ne rastavi: ©Znanje 2020.

Joann Chaney

Stara je izreka: Tijek života ovisi o sitnicama; poput novčića koji se okreće kad ga zavrtimo, pa može poći u jednom ili drugom smjeru, a katkad padne ako izgubi ravnotežu.

Ovaj put novčić se zavrtio u suprotnom smjeru od njih, izvan dohvata. str. 140. – 141.

Postoji li savršen brak?

Roman Dok nas smrt ne rastavi počinje lajmotivom Ne možeš baš uvijek dobiti što želiš. Matt i Marie dugogodišnji su bračni  par i imaju naizgled savršen brak. Za vikend odlaze na zajedničko planinarenje po Stjenjaku. Marie želi unijeti malo uzbuđenja u brak koji je zašao u rutinu nakon što su kćeri već odrasle i napustile roditeljski dom. Međutim, pod nerazjašnjenim okolnostima, Marie pogiba i Matt biva osumnjičen za njezino ubojstvo. Kada se otkrije da je i prva Mattova žena izgubila život u tobožnjoj pljački stana koja je pošla po zlu, čini se da je Matt Evans iz mogućeg sumnjivca postao glavni kandidat za ubojicu. Matt ne prolazi na ispitivanju na  poligrafu  i ne gine mu dugogodišnji zatvor. Može li se Matt izvući ili je sve riješeno? Tek tada se događa obrat….

Izvrstan tim naizgled nespojivih istražitelja traži istinu. Marion Spengler je mlada, nadobudna, emancipirana žena sa sinom i partnerom koji „ostaje kući“ dok je ona ta koja zarađuje. Njen je kolega stariji Ralph Loren, vuk samotnjak, osobenjak, potpuni individualac, čovjek koji je pun tajni iz prošlosti. Njih dvoje, malo pomalo, ulaze u trag ubojici i slažu kockice ovog  zamršenog slučaja. Marion je sumnjičava, intuitivna, metodična. Cijelo vrijeme osjeća da iza ovog slučaja „čuči“ još nešto. Njezino je geslo:

“Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine“ str. 81.

Početak romana Dok nas smrt ne rastavi

1995.

Odjeknuo je samo jedan pucanj. Nekoliko se ljudi probudilo, ali svi su ponovno zaspali jer su pomislili da su sanjali. Str. 41.

Janice i Matt mladi su bračni par sa samo godinu dana bračnog iskustva, a Janice se već uvjerila da joj je suprug nevjeran. Matt je omiljen među ženama, izvrstan u svom poslu, polako napreduje na ljestvici društvenog ugleda. Janice priprema teren kako bi ga uhvatila s ljubavnicom „na djelu“. Ali stvari se ne događaju kako je očekivala. Janice pogiba u podmetnutom  požaru, a Matt je ranjen. Policijski službenici ne vjeruju Mattu, ali dokaza da je ubio Janice nema… Štoviše za ubojstvo Janice uhićen je drugi čovjek.

Kraj romana Dok nas smrt ne rastavi

2018.

Poslije 23 godine…

Marie i Matt su u dugogodišnjem braku. Kćeri su im već odrasle. Marie je aktivna u društvenom životu gradića gdje žive, ali to joj nije dovoljno. Nije zadovolja u kojem smjeru ide njen brak. Marie osjeća da je brak zašao u naviku, svakodnevnu rutinu i vodi supruga na romantično putovanje po Stjenjaku u želji da unese malo uzbuđenja i romantike u svoj brak. Ali, Marie na tom putovanju pogiba. Strmoglavi se s litice tako da joj je tijelo neprepoznatljivo. Slučajni pad  ili ubojstvo s namjerom ? Matt je glavni sumnjivac, pogotovo kad se otkrije da ima novu ljubavnicu, a polica osiguranja po smrti supruge poprilično je velika…

O romanu Dok nas smrt ne rastavi

Roman je zanimljivo koncipiran. Radnja se događa naizmjenično u dvije perspektive, jedna godine 1995., a druga 2018., iako se povremeno čini da pratimo jedan te isti bračni odnos (prevrtljivi i nevjerni muž, aktivna i društveno angažirana  žena prepuna obveza). Jaki ženski likovi nose čitavu priču cijelim romanom i do samoga kraja održavaju jednako visoku razinu napetosti.

Radnja je brza, puna nepredvidljivih obrata  i uistinu tjera čitatelja da što prije dođe do kraja kako bi „pohvatao“ sve konce. Rasplet je uistinu šokantan. Ovo je jedan od onih trilera koje ne ispuštate iz ruku do samog kraja.

A kraj je filmski…

Roman je prožet iskričavim  crnim humorom i zanimljivim dijalozima između dvoje istražitelja koji se stalno „prepucavaju“, ali istovremeno veoma uvažavaju i predstavljaju zgodan balans na vagi istražiteljskog tima.

Joann Chaney Dok nas smrt ne rastavi

O autorici

JoAnn Chaney diplomirala je kreativnu umjetnost na Sveučilištu Riverside u Kaliforniji, a živi s obitelji u Coloradu. Njezin prvi roman What You Don`t Know bio je nominiran za nekoliko književnih nagrada, među ostalima za New Blood Dagger Award i BookRiot`s Best Mysteries of the Year. Njezin drugi roman, Dok nas smrt ne rastavi, nakon objavljivanja je postao svjetski bestseler.

Gdje kupiti:

Znanje

P.S. Osvrt druge Male pročitajte ovdje.

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Nakladnik: Koncept izdavaštvo, 2019.

Naslovnica romana Okus čokolade u Parizu: ©Koncept izdavaštvo

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Okus čokolade u Parizu

Nakon nesreće na poslu, tridesetogodišnja Anna nalazi se na prekretnici života.

U bolnici obnavlja poznanstvo sa svojom bivšom nastavnicom francuskog jezika Claire, koja se bori s rakom.

Claire joj ponudi posao u čokolateriji svoje davne ljubavi, u Francuskoj i to, ni manje ni više, u Parizu!

„Jeste li već bili u Parizu?” Odmahnula sam glavom.

 „Oh”, rekao je, a od osmijeha mu se naboralo cijelo lice. „Oh, obožavat ćete ga. Biti mlad i prvi put u Parizu… Mademoiselle, zavidim vam.”

str. 42.

Anna pristaje jer se i dosad bavila čokoladom, ali ono što će je dočekati u maloj čokolateriji slavnog pariškog čokolatijera Thierryja, nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima!

Dodajte malo pariškog šika, romanse, egzotičnih čokoladnih okusa i voila!

Imamo recept za roman uz koji ćete se opustiti i, možda, pojesti koju kockicu čokolade više.

Ovisnici o heroinu često govore o tome da zauvijek sanjaju onaj prvi šut; kad su prvi puta osjetili taj osjećaj kao da su umotani u pamuk, a sve su brige svijeta nestale. Ne mogu reći da je bilo baš toliko dramatično. Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dodirnula moj jezik, u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio. Čim sam progutala, poželjela sam još…

str. 64. / 65.

A kad smo već kod recepata, na kraju romana naći ćete 12 recepata za čokoladne kolače! Kad vas naljuti muž, posao ili što vas već ljuti (promet?) i kad odlučite dignuti ruke od svega – ispecite kolač!

Čokolada, dokazano, čini ljude sretnima!

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu: recept za čokoladni kolač

Pariz kao lijek

Okus čokolade u Parizu solidan je chick-lit roman.

Ipak, kao da mu nešto nedostaje. Nisam se uspjela povezati s likovima onako kako bih to inače uspijevala u romanima ove vrste. Nekako, nisam osjećala tu dubinu njihovih karaktera, kao da sam cijelo vrijeme znala – ovo su samo likovi u romanu.

Glavni lik, Anna Trent, zanimljiva je mlada dama koja nakon nesreće u tvornici čokolade pati od ozbiljnog nedostatka samopouzdanja i općenito bezvoljnosti. Čak je ni put u Pariz ne može razveseliti! Svemu vidi mane – dugom putu, malom stančiću, sve dok je iziđe na balkon i napokon osvijesti: Pa ja sam u Parizu!

A sa svih strana vrvio je život grada…kamionet s voćem probijao se ulicom; grupa zapanjujuće privlačnih ljudi izašla je iz elegantnog crnog automobila i ušla u šik bar, u drugoj su ulici dva reda školske djece hodala bez guranja držeći se za ruke. A kada sam izvila vrat jako nalijevo, prema istoku, vidjela sam i njega. Tamo je bio on, jedan i jednini, Eiffelov toranj.

Zurila sam i zurila i zurila u nebo koje je polagano postajalo ružičasto od zalaska sunca, kao da je pogled bio voda, a ja sam umirala od žeđi.

str. 48.

Tko me čeka u Parizu?

Radnja isprepliće prošlost i sadašnjost i to su najjači dijelovi priče: u prošlosti pratimo Anninu bivšu nastavnicu francuskog jezika Claire, koja je, kao sasvim mlada djevojka, prvi put došla u Pariz raditi kao au pair. Zatim se, kako to obično ide, strastveno zaljubila u zgodnog, visokog, crnomanjastog Thierryja, čokolatijera na samom početku karijere.

U sadašnjosti, Claire je teško bolesna i prije smrti želi samo jedno – vidjeti Pariz.

U tome joj svesrdno pomaže Anna, koja zna da se iza Clairine posljednje želje krije još nešto – želja da posljednji put vidi svoju prvu i najveću ljubav.

I Annin ljubavni život cvate u Parizu, gradu ljubavi. Gle iznenađenja, i ona upoznaje zgodnog, visokog crnomanjastog čokolatijera Laureanta. (Bilješka za razmišljanje: Hoću li i ja upoznati nekog takvog ako odem u Pariz?)

Kako su povezani Thierry i Laureant?

Zašto koščata wanna-be Francuskinja Alice svima zagorčava život?

Je li moguće voljeti više puta jednakom snagom?

Sputane malograđanštinom, tuđim očekivanjima i učmalošću malog britanskog gradića, i Claire i Anna, svaka u svoje vrijeme, traže bijeg u slobodu, u neovisnost, u pravu, strastvenu ljubav koja pomiče granice vremena, prostora i okusa (zašto ne, ipak je ovo priča o čokoladi).

Bilo je to glupo, bilo mi je trideset godina, nisam imala novca … i stanovala sam u minijaturnom stanu … No odjednom, ne znam ni sama kako, zapljusnuo me snažan osjećaj slobode.

str. 100.
Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Ostali naslovi ove autorice:

Okus čokolade u Parizu

Knjižara na obali

Gdje kupiti:

Koncept izdavaštvo

M.R.Carey: Dječak na mostu

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica knjige Dječak na mostu: ©Znanje, 2020.

M.R.Carey Dječak na mostu

Fikcija ili ?

Zastrašujući, veličanstven distopijski roman Dječak na mostu prethodnica je romana Djevojka sa svim darovima istog autora. Premda fikcija, ovaj je roman svojevrsna opomena ljudskom rodu. Koliko svi mi svoje bivanje i življenje na ovom planetu uzimamo zdravo za gotovo? Koliko nas  radnja ovog romana opominje? Jesu li  posljedice eksperimentiranja s ljudskim genomom bezazlene? I, je li naše nepoštivanje prirode i okoliša u kojem živimo hranidbena podloga za razvoj mnogih virusa, gljivica i bakterija? U najcrnjoj perspektivi, način života ljudi na ovom planetu kakvim živimo sada bit će vrlo neizvjestan. Klonovi, čipiranje životinja, a ubrzo i ljudi, 5G mreža, genetski modificirana hrana, stvari su za koje ne znamo kako će djelovati na naše potomke. Stoga je  ova knjiga proročanska opomena nakon koje ostajemo još dugo u mislima.

Pandemija – kako to poznato zvuči

Pandemija uzrokovana gljivicom Cordyceps razmnožila se diljem svijeta i većinu čovječanstva pretvorila u proždrljivce. To su ljudi samo fizičkim oblikom nalik čovjeku. Sve njihove reakcije usmjerene su na manijakalno traženje hrane i doslovno proždiranje svega živog pred sobom. Gljivica Cordyceps, koja je spržila sve vitalne funkcije u mozgu proždrljivaca koje su ih činile ljudima,  razmnožila im se po cijelom tijelu čineći ih grabežljivcima kojima je jedina funkcija pronaći „neprijatelja“, uloviti ga i doslovno pojesti. Čim ugrizu nekog od zdravih pojedinaca, inficiraju ih i oni automatski postaju zaraženi, odnosno postaju grabežljivci. Mali dio zdrave populacije, predvođen timom biologa, epidemiologa i vojnika, grozničavo traži uzorke tkiva proždrljivaca kako bi spriječili daljnji razvoj pandemije i otkrili kako ih zaustaviti. Oni, u specijalnom  oklopnom vozilu Rosie, koje je ujedino i laboratorij, premazani posebnim gelom kako bi prikrili tjelesne mirise, pretražuju teritorij nedaleko od Londona u potrazi za uzorcima grabežljivaca. Naredbe dobivaju od zapovjednog tijela zvanog Svjetionik u kome se nalaze naredbodavci, kao i ostatak zdravih stanovnika.

Radnja romana Dječak na mostu

Specijalno vozilo Rosie u kojem se nalazi 12 osoba, znanstvenika i vojnika polako napreduje opustošenom zemljom u potrazi za grabežljivcima. Tijekom izlaska iz vozila, kako bi prikupili uzorke, napadaju ih dvije vrste grabežljivaca. Odrasli grabežljivci za koje već znaju kako se ponašaju i potpuno nova vrsta djece grabežljivaca koja im je potpuna nepoznanica. U gerilskoj borbi s grabežljivcima, uz žrtve s obje strane, čini se da znanstvenici polako gube korak. Odnosi u Rosie između znanstvenika i vojnika postepeno postaju sve napetiji, poglavito kad se otkrije da postoje dvostruke naredbe iz samog Svjetionika. Ipak,  trudna doktorica Samrina (Rina) Khan i njezin štićenik Stephen Greaves dolaze do zapanjujućih otkrića…

Ovo je pronalazak koji opravdava cijelu ekspediciju, ali i toliko više od toga. To je…Sveti gral. Eliksir života.

On to može. Zna da može. Može napraviti cjepivo. str. 219.

M.R.Carey Dječak na mostu

Tko je tko u romanu Dječak na mostu?

Samrina (Rina) Khan, renomirani je epidemiolog. Dolazi u Rosie kako bi prikupila uzorke tkiva proždrljivaca i promatrala ih  s ciljem otkrića njihovih načina djelovanja i bivanja. Netom po dolasku u Rosie otkriva da je trudna…

Stephan Greaves, petnaestogodišnji dječak koji je pod Rininom zaštitom, predstavlja smetnju za sve ostale u Rosie, neprilagođen, genijalnog uma i vrhunskih sposobnosti. Dolazi do epohalnog otkrića o funkcioniranju djece proždrljivaca.

Greaves vrlo dobro zna da su Kinezi prije gotovo tri tisuće godina vidjeli gljivicu kako raste iz eksplodiranih tijela gusjenica te mislili da su ugledali magičnu metamorfozu. Cordyceps su uzdizali kao lijek za srčane bolesti i impotenciju. Prevladava teorija da su te rane upotrebe gljivice bile preteča pošasti proždrljivaca-prolaz kroz koji je Cordyceps zarazio ljudsku populaciju. str. 184

Issac Carlisle, vojni zapovjednik, veteran, starog kova, ali poštenih namjera. Ne priznaje nepoštivanje svog autoriteta. U stalnom je sukobu s civilnim zapovjednikom Alanom Fournierom. Znalački vodi ekspediciju u neistražena područja.

Alan Fournier, predvodi znanstveni tim i snosi odgovornost za uspjeh misije. Prima dvostruke naredbe od Vrha iz Svjetionika.

Ostali likovi : Lucien Akimwe -kemičar, John Sealey i Elaine Penny –biolozi, Daniel McQueen i Kat Foss- snajperisti, Brendon Lute- inženjer, Paula Sixsmith- vozačica i Gary Phillips- intendant.

Dojam o romanu Dječak na Mostu

Da sam ovaj roman pročitala prije godinu dana, moje bi razmišljanje bilo : Odličan distopijski roman, maštovita i zanimljiva fikcija koja govori o nadahnutom i kreativnom pripovjedaču. Danas, nakon suočavanja s globalnom pandemijom nama nepoznatog virusa, ne možemo čitati ovu knjigu bez da nas ne prolazi jeza. Mogućnost zaraze koju ni  u najcrnjim snovima nismo očekivali otvara dodatna pitanja : Kamo ide ljudski rod? Osluškujemo li dovoljno upozorenja iz prirode? Jesmo li spremni na sve izazove koje nam donosi civilizacija ? Ovo je uznemirujući, ali prekrasan roman koji nas  svojom humanošću i neprestanom ljudskom borbom za napretkom tjera da razmišljamo o životu i opstanku ljudske civilizacije još dugo nakon pročitane knjige.

O autoru

M.R. Carey ugledni je britanski autor proze i stripova koji je spisateljsku karijeru započeo u stripovima te između ostalog pisao za nagrađivane serijale Lucifer i X-men. Nakon uspjeha njegova romana Djevojka sa svim darovima napisao je triler Iskupljenje u Fellsideu koji je također objavljen u Znanju. Prema romanu Djevojka sa svim darovima snimljen je i film s Gemmom Arterton i Glenn Close u glavnim ulogama. Dječak na mostu prethodnica je njegove uspješnice o djevojčici Melanie.

Gdje kupiti:

Znanje

Recenziju druge Male na ovaj isti roman pronađite na linku.

Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore 👆

Peter James: Smrtonosna šala

Nakladnik: Opus Gradna, 2018.

Naslovnica romana Smrtonosna šala: ©Opus Gradna

Peter James: smrtonosna šala, gif

Ne uzdižemo se do razine naših mogućnosti, mi padamo do razine naših isprika.

str. 63.

Smrtonosna šala

Michael, dežurni šaljivdžija u svojoj ekipi, ženi se prelijepom Ashley pa mu prijatelji odluče pripremiti momačku za pamćenje – napokon će mu se osvetiti za sve spačke koje im je godinama servirao. Živoga ga zakopaju, planirajući ga ostaviti tako tek koji sat.

Zasad, izuzev nekoliko poteškoća, plan A razvijao se vrlo dobro. Sva sreća da je tako, jer nisu imali pripremljen nikakav plan B.

str. 5.

Međutim, njihov automobil biva skršen u teškoj prometnoj nesreći, a Michael ostaje zakopan, nadajući se da će ga prijatelji svaki čas otkopati.

Sasvim slučajno, istragu preuzima neobični viši inspektor Roy Grace, koji živi za svoje slučajeve.

Ponovo se zagledao u popis dosjea na zaslonu. Ponekad se smatrao bližim tim ljudima nego bilo kome drugom. Dvadeset žrtava umorstva koje su ovisile o njemu da ubojice privede pravdi. Dvadeset duhova koji su opsjedali veći dio njegove jave, a ponekad i snove.

str. 66.

Slučaj postaje sve zanimljiviji i zamršeniji.

Kako to da Mark, vjenčani kum, ne zna ništa o, blago rečeno, neuobičajenoj momačkoj?

Gdje je Michael i hoće li ga uspjeti pronaći na vrijeme?

Opet sažetak!

Počet ću opet pitanjem koje sam postavila u recenziji knjige H. Fitzgerald Plač – zašto u sažetku radnje (na poleđini knjige) stoje netočne informacije? Ova nije toliko apsolutno pogrešna kao u Plaču, ali svejedno. To je možda sitnica, ali stvarno me ljuti i pomalo vrijeđa moju čitateljsku inteligenciju.

Sad kad sam to spomenula, mogu dalje u miru Božjem.

Svidjelo mi se:

Roman Smrtonosna šala veoma mi se svidio, čitak je i dobro napisan, rečenice su kratke i dobro odražavaju napetost radnje. Podijeljen je u kratka poglavlja što pridonosi građenju napetosti i osjećaju nekakve brzine- čini nam se da se sve događa jako brzo i da jedan događaj lovi drugi.

Ima i nekoliko frustrirajućih dijelova, neću vam reći o čemu se radi da ne kvarim čitanje, ali ti su dijelovi jako dobro izrazili frustraciju jednog od likova i dok to čitate, osjećate se baš kao da ste vi na mjestu tog lika, bespomoćni i ovisni o pomoći neznanaca.

Radnja ima i nekoliko izvrsnih i meni potpuno neočekivanih preokreta – prvi je došao, onako, logično, recimo da sam ga predosjećala. Ali drugi, vau! Morala sam dvaput pročitati poglavlje!

Glavni lik, detektiv Roy Grace, neobičan je i, koliko mi se čini, po svojim interesima mrvičicu drugačiji od ostalih detektiva o kojima sam imala prilike čitati. Vjeruje u nadnaravno, što skeptiku poput mene nije najbolje sjelo, ali za čitatelje koji vjeruju u takve stvari, koketiranje s onostranim može samo pojačati dojam napetosti. I ovaj se detektiv, kao i svi junaci, bori sa svojom prošlošću i bilo bi baš zanimljivo saznati kako će se rasplesti i ta nit radnje.

Peter James: Smrtonosna šala

Explanation, please!

Najslabiji dio romana mi je, po običaju, sâm kraj koji je ostao malo nedorečen. Očekivala sam još bar jedno poglavlje, a nije ga bilo. Mislim da bi radnja bila cjelovitija da je pisac bar ukratko objasnio se situacija dalje razvijala. Naravno, netko voli ovako skraćene krajeve pa to neće svima biti minus, ali meni je bio. Ipak volim da je baš sve do kraja razjašnjeno.

Gdje kupiti:

web shop Superknjižara

Ostali naslovi ovog autora:

Iako serijal o detektivu višem inspektoru Royu Graceu broji 15 nastavaka, kod nas je preveden i objavljen (zasad) samo ovaj prvi dio. Šteta, jer bi se serijal zasigurno našao na mom popisu.

Međutim, objavljena je knjiga Krunski dokaz, koja nije iz serijala i bavi se postojanjem Boga.

Bekim Sejranović: Ljepši kraj

Nakladnik: VBZ D.O.O.

Naslovnica knjige Ljepši kraj:©VBZ d.o.o. 2020.

Bekim Serjanović Ljepši kraj

Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio, jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno. str. 5.

Priča ili život u knjizi Ljepši kraj

Rijetko sam u posljednje vrijeme pročitala knjigu s toliko pripovjedačkog dara spisatelja kao što je to knjiga Ljepši kraj Bekima Sejranovića. Čovjeka koji se nije deklarirao ni kao Hrvat, ni kao Bosanac, ni kao Norvežanin ili Slovenac, a živio je i radio na svim ovim prostorima. Bio je  čovjek kozmoplit kojemu je svaka zemlja u kojoj je živio bila domovina i koji na određen način svoju domovinu nije ni imao. Kako je to lijepo napisao Miljenko Jergović za rano preminulog pisca Bekima Sejranovića : Ljudi kojima je uskraćeno pravo na domovinu, moraju je drugdje nalaziti. Njegova je domovina bila u tekstu.(Jutarnji list, 31. 5. 2020.) Svakako, njegova književna djela pripadaju trima književnostima: bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i norveškoj književnosti.

Nisam mogao ostati u kolibi još dugo. Prvi put me počela štipati samoća. Tjeskobu i glasove smatrao sam dijelom tijela. Nisam ih mogao amputirati a da se ne povrijedim. str. 74.

Kad nekog upoznaš, predstaviš se i onda te taj netko upita: Gdje živiš? Što radiš? Odakle si?-a ti nemaš odgovora na ta pitanja. str. 116.

Intimno putovanje

Ljepši kraj intimno je putovanje čovjeka koji je u vječnoj potrazi za vlastitim identitetom. Pisana u prvom licu, predstavlja koloplet događaja koji su se dogodili prije, na koje se pisac cijelo vrijeme vraća, koji se događaju sada, i one koji će se tek dogoditi jer je jednostavno tako suđeno. Njegov svijet je zbrkan i kaotičan svijet, svijet osamljenika koji nigdje u potpunosti ne pripada, svijet u koji uvlači  sve one koji ga prate na njegovom putu (bivšu ženu, kojoj se ne želi sjetiti ni imena,  bivšu partnericu Cathrinu, buduću dogovorenu suprugu Almu, cimera Egila).

Na trenutke brutalan, a opet s dozom iskričavog humora, Bekim Serjanović spada u vrh spisateljske proze na ovim prostorima. Ljepši kraj knjiga je u kojoj svatko može pronaći djelić sebe. Čitatelj osjeća bliskost s autorom jer on postavlja pitanja  koja je svatko od nas postavio puno puta u životu: Tko sam? Kamo idem? Činim li stvari ispravno? Povrjeđujem li nekog svojim postupcima i djelima? Pri tome ga često hvata autodestrukcija i grizodušje zbog raznih postupaka  prema ženama u svom životu koje je namjerno ili nenamjerno povrijedio. Sve to utapa u alkoholu, drogi, neurednom životu ili samovanju u djedovoj brvnari negdje u Bosni. A Bekim još uz to ima i onu dozu melankolije i nostalgične reminiscencije za sretnim vremenima prije ratne pošasti, tipične za široku bosansku dušu koja je proživjela rat. Traumu koja je ostala nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine dolaskom rata i uvijek novi početci  na nekim novim mjestima nikad nije prebolio.

Serjanović je čovjek koji neprestano luta, traži se u fizičkom i duhovnom smislu. Nije savršen. Na trenutke je mračan. Običan je čovjek koji griješi, pije, ponekad se napuši, utapa tugu da sve zaboravi. Sve ga to čini autentičnim i svojim.

Radnja romana Ljepši kraj

Usamljeni pisac utapa tugu zbog brojnih životnih promašaja u djedovoj brvnari na nekom obronku u blizini Tuzle. Svoju samoću podnosi stoički i odrađuje je kao kaznu. Društvo mu pravi samo vjerni pas Gunko.

Ljudi koji vežu pse zapravo su i sami vezani. Vezan ja, vezan pas, vezana žena, djeca, selo, vezani čitavi gradovi, narodi, zemlje. Čitav je svijet na lancu. str. 195.

U susjednom selu nalazi se kamp vehabija s kojima se povremeno susreće. Boravak u djedovoj kolibi pisac koristi kako bi se prisjetio čitavog svog života: promašenog braka za koji nije jasno zbog čega nije uspio, veze sa zrelijom ženom s kojom je bio sretan dok se ta veza nije istrošila i on otišao, bolest partnerice koja ga je duboko pogodila i na kraju vraćanje u inozemstvo gdje odluči ući u dogovoreni brak sa sunarodnjakinjom kako bi joj pomogao. Malo je toga pisac napravio samo za sebe. Čini se da su ga ratni i ostali događaji bacali na razne strane kao valovi na hridine i on se tome nije mogao ili nije znao oduprijeti. Ipak priča završava naoko optimistično. Od izdavačke kuće dobiva odgovor da će mu objaviti knjigu „samo da smisli ljepši kraj“.

Bekim Serjanović Ljepši kraj

Motivi u knjizi Ljepši kraj

Promašeni brak, zatim ljubav prema zrelijoj ženi, prestanak ljubavi, susret sa smrću kao pratiteljem života, ugovoreni brak iz usluge, i uvijek sveprisutna samoća,  samo su neki od motiva u knjizi Ljepši kraj. U knjizi se također uzgred spominju političke struje i odnosi među lokalnim življem nakon rata (vehabije) s naznakom da nikad nema mira na ovim prostorima.

I onda opet sve iz početka, pokušavajući zamisliti neku novu budućnost. A jedina budućnost koju sam mogao zamisliti je bila je FK Budućnost iz Titograda u albumu sa sličicama nogometaša koje sam skupljao krajem sedamdesetih. str. 116.

Kao da je ljubav osnovni preduvjet za brak. Život će ionako poput drobilice samljeti sve njihove snove. I njezine i njegove. Ali nije tu kriv ni život ni njihovi roditelji. Kriva su očekivanja. Preduvjet sreće jest da joj se ne nadaš. Ili, zašto ne biti okrutan do kraja i ne reći: preduvjet sreće jest njezino iskreno i dosljedno negiranje. str. 131.

Trilogija

Ljepši kraj središnji je dio romaneskne trilogije Bekima Sejranovića, koju još čine romani Nigdje, niotkuda i Tvoj sin Huckleberry Finn. Ova knjiga direktno se nastavlja na njegov roman prvijenac Nigdje, niotkuda. Knjiga se može čitati i zasebno.

Priča ili život ponovno

Stil kojim pisac piše je kratak, jezgrovit i ponekad surov, ali opet toliko puno govori. Tjera nas da se zapitamo : Je li ovaj čovjek nesretan sam po sebi ili su ga takvim napravile okolnosti? U svakom slučaju autor je pred čitatelja ogolio cijelu svoju bosansku dušu sa svim vrlinama i manama i dao nam svoj život na prosudbu. I tu se vraćamo na početak: Je li ovo priča ili život?

Bekim Serjanović o sebi

– Pišem knjige kakve volim čitati, i mislim da je to ispravan put za mene, i za svakog pisca. Najgora stvar koju književnik danas može napraviti jest truditi se pod svaku cijenu biti »originalan«. Već je Borges to rekao; sve je već rečeno, sve napisano. Ostaje nam samo pisati o svome svijetu…, rekao je Sejranović u jednom od intervjua Novom listu. (Novi list, 6. 9. 2013.)

fotografija Vedran Karuza, Novi list

O autoru

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom gdje je završio sedam razreda osnovne škole. Od 1985. pohađa srednju pomorskoj školu u Rijeci, smjer nautika. Nakon položene mature studira jednu godinu na Pomorskom Fakultetu u Rijeci, no potom odlučuje studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

U Oslo seli 1993. i nastavlja studirati, a 1999. na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu obranio je magisterij iz područja hrvatske književosti. Od 2001. do 2006. godine radi kao lektor na spomenutom fakultetu i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje.
Od 2000. godine pa sve do smrti, radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše i objavljuje vlastitu prozu.
Autor je knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin, Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada.

Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović je živio u Ljubljani, a od svibnja 2015. živio je i radio u Zagrebu.

Preminuo je 21. 5. 2020 u Oslu.

Gdje kupiti:

VBZ.d.o.o.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2020.

Naslovnica romana Prvo žensko dijete: ©24 sata d.o.o.

„Pazi čega se bojiš”, odgovorio je Ivo ozbiljno. „Kada nam strahovi postanu preglasni, privučemo pozornost svoje sudbine. Sudbine su okrutne i nagradit će te onime čega se najviše bojiš.”

str. 163.
Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Mit kaže…

Prema nordijskoj mitologiji, bog Odin imao je nebrojeno mnogo sinova. Sigurno su vam poznati Thor i Loki, ali spisateljica stvara još jednog sina, Sayloka. Odin je, iz dubine mora, izvadio otok i nazvao ga sinovljevim imenom. Nastanio ga je ljudima i životinjama i poklonio Sayloku koji je, poput svog oca, htio imati mnoštvo djece. Tako je, u svakom selu kroz koje je prošao, legao s drugom ženom.  I doista, dobio je mnogo djece, i među njima šest sinova – u svakom selu po jednog.

Njegov brat Loki, poznat kao bog nepodopština, pretvorio je Saylokove sinove u stvorenja:

Adyar, orao. Ebba, vepar. Leok, lav. Berne, medvjed. Joran, konj. Dolphys, vuk.

str. 55.

Od tih sinova, nastalo je šest plemena u Sayloku, imaginarnom mjestu u kojem se događa priča.

Ovaj mit, dakako, nije pravi mit. Spisateljica ga stvara i uklapa u priču o nordijskim bogovima. Mit se provlači cijelom knjigom, ali najcjelovitije na stranici 238., odakle sam ga i ja sažela.

Prvo žensko dijete

Napuštena i povrijeđena, Desdemona, pripadnica klana Dolphys, rađa sina Bayra poglavaru klana Berne, Banruudu. Pri porodu umire i dijete ostavlja bratu, Čuvaru hrama Dagmaru, ali prije prokune cijeli Saylok:

„Voljela sam ga, a njemu je to postalo nezgodno. Više od ičega drugoga želi moć. … Želi biti kralj. Oženit će kći kralja Ansela. Misli da će mu to donijeti ugled, a ona brojne sinove. No moj će sin biti jedino Banruudovo dijete.” Drhtavom rukom nacrtala je još jednu runu…

„Zlostavljaju nas. Iskorištavaju nas. Trguju nama i napuštaju nas. … Neka tako bude. Od ovoga dana nadalje, u Sayloku više neće biti kćeri…”

str. 24./25.

I tako je i bilo. U Sayloku se, ni u jednom od šest plemena, više nije rodila kći. Osim, nekim čudom, baš Banruudu, koji se spletkama, prijetnjama i ubojstvima uzdiže do položaja kralja Sayloka.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Kralj mrzi Bayra, kao da osjeća prijetnju koju taj nadnaravno snažni, ali šutljivi dječak nosi.

Kralj sanja utvare, progone ga u snovima, traži ih po čitavom kraljevstvu.

Čuvar hrama Dagmar upoznaje bijelu ženu:

„Kako da te zovem?” upitao je.

„Utvara”, prošaptala je i prepustila se zaboravu.

str. 107.

Bayr i mala princeza Alba rastu jedno uz drugo, ne znajući da u sebi nose ključ za skidanje kletve.

Čitavo se to vrijeme u Sayloku rađaju samo sinovi.

A bez kćeri, uskoro neće biti ni sinova. Ni klanova. Ni ljudi.

Sveta magija

Prvo žensko dijete roman je koji vas u sebe uvlači polako. U njega se nećete zaljubiti na prvu stranicu, ali neka vas to ne obeshrabri. Kako budete polako napredovali kroz složenu rodbinsko-klansku hijerarhiju i povezanost, tako će vaše srce sve lakše i lakše prihvaćati u sebe sve te silne likove čudnih imena.

Roman je pisan uglavnom tehnikom pripovijedanja, što je u ovom slučaju bio dvosjekli mač. Pripovijedanje je doprinijelo bajkovitosti radnje, ali ona se zbog nedostatka dijaloga čini mjestimice dosadnom i slabije čitkom. Naravno, nakon što se “ufurate” u radnju, tehnika prenošenja događaja bit će vam manje bitna i više ćete se koncentrirati na ono što se događa sa životima likova.

Ovo je fantasy roman, temeljen na nordijskoj mitologiji. Nisam ljubiteljica tog žanra pa pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg se nisam mogla odmah uživjeti u radnju. Osim toga, radnja se proteže na duge dvadeset i četiri godine, tijekom kojih se, dakako, puno toga mijenja, no nagli prelazak iz jednog desetljeća u drugo onemogućuje nam da se povežemo s likovima na nekoj dubljoj razini.

Iako nema neko konkretno vrijeme radnje, mene podsjeća na vrijeme Igre prijestolja, a i ugođaj je sličan. Atmosfera srednjeg vijeka te neobična, pjevna imena likova romanu daju notu mističnosti i tajnovitosti.

Osjećaju nadnaravnog pridonose i rune, naravno. Ti sveti simboli usmjeravaju radnju: njima je Desdemona stvorila kletvu. Čuvari hrama njima proriču budućnost i putuju u prošlost. Njima se štite, one ih skrivaju.

„To su…rune”, prošaptao je Dagmar, a dlačice na vratu i rukama nakostriješile su mu se odajući poštovanje. … Bio je dovoljno mudar da se boji… No nije se bojao dovoljno da ode.

str. 11.

Rune nisu općepoznate, njih znaju i njima se služe samo Čuvari hrama. I oni koji ih potajice nauče. A kao i sva ostala magija, i rune se mogu koristiti za dobro. Ili za zlo. Ovisi o osobi koja ih koristi.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Krvna kletva

Najdraži dio romana mi je, naravno, okosnica radnje – kletva kojom se prestaju rađati ženska djeca. Muškarci, isprva ponosni na sinove koje dobivaju, malo pomalo shvaćaju da se vrlo skoro ti sinovi neće imati kime ženiti i da će klanovi izumrijeti.

… trebala im je godina dana da uvide da su djeca koja se rađaju u klanovima samo sinovi. Isprva su se radovali. Sinovi su uvijek bili poželjniji. Sinovi su bili znak života. … Kako su svi bili budalasti.

str. 57.

Ratnici Sayloka napadaju okolne zemlje, otimaju njihove žene i dovode ih k sebi, naivno misleći da će im tuđe žene podariti kćeri. Kasno shvaćaju, a neki ne shvaćaju uopće, da kletva ne leži na ženama. Ne, ona je bačena na sayloške muškarce.

U svijetu kojim vladaju muškarci, teško je uočiti važnost žene. Lako je željeti sinove, a još lakše zaboraviti da netko treba i roditi svu tu silnu željenu mušku djecu. Žene nisu ratnici, nisu poljodjelci, nisu nositelji prezimena. Žene su SAMO majke.

Vrlo brzo, shvaća se da bez tih SAMO-MAJKI uskoro neće biti ničega za što se boriti. Bez žena, prezime se neće prenositi na nove naraštaje jer novih naraštaja naprosto neće biti.

Stanovnici Sayloka

Princeza Alba i Bayr, glavni likovi čije rođenje i odrastanje pratimo od početka knjige, kao da nisu nositelji radnje. Malo što rade, osim što se vole. Štite jedno drugo, bore se jedno za drugo, ne mogu jedno bez drugog – njihove su sudbine nepovratno isprepletene sa sudbinom Sayloka. Kako bude njima, tako će biti i čitavom kraljevstvu.

Nema ljubavi bez straha. Oni idu ruku pod ruku.

str. 310.

Puno su nam zapravo zanimljiviji sporedni likovi, Čuvar hrama Dagmar, bijela žena koja se naziva Utvara te Vrhovni čuvar Ivo. Oni su zapravo kao nordijske norne – upravljaju runama, sudbinom i životom ostalih likova.

Kralj Banruud posebna je vrsta negativca. Siledžija koji je spletkama postao kralj, otac koji odbacuje vlastito dijete iz pohlepe, ubojica koji mačem utišava glasove koji šapuću istinu – istinu koja mu se ne sviđa.

Banruud su dva čovjeka. Jednoga vidiš, drugoga ne. Da mu raspleteš pletenicu, pretpostavljam da bi se pokazalo novo lice, skriveno iza njegove kose.

str. 88.

Krv na početku, i na kraju

Ako volite fantastične romane, magiju i mitologiju, svidjet će vam se ova knjiga. Uronit ćete u jedan novi svijet, drugačiji od ovog u kojem živimo – a ipak toliko sličan. Navijat ćete za Bayra i Albu, svjesni da krvna kletva zahtijeva krv i na početku, i na kraju.

A čija će se proliti i nakon godina sinova napokon donijeti kćeri, ostavljam vama na otkrivanje.

Amy Harmon: Prvo žensko dijete

Ostali naslovi ove autorice:

Mojsijev zakon

Davidova pjesma

Prvo žensko dijete

Iz pijeska i pepela

Gdje kupiti:

Stilus knjiga