Eksplozivni triler Savršena kći idealno je štivo za sve one koji vole mentalne kreacije koje samo ljudski mozak može iskreirati.
Koliko zbunjujuće mora biti živjeti na taj način, s mislima i sjećanjima koji se stalno izmjenjuju poput pješčanih dvoraca na plaži: u jednom trenutku su tu, a u drugom ih nema. str. 19.
To najbolje zna Penny, djevojka kojoj je dijagnosticiran DPI (disocijativni poremećaj identiteta), a koja je upravo osumnjičena da je surovo ubila svoju biološku majku.
Grace
Grace i Arthur Francone imali su već dvojicu sinova kada su pronašli promrzlu djevojčicu u parku, ostavljenu samu bez roditelja, poznanika, bez ikog. Bez sjećanja. Nakon što se saznalo da je djevojčičina majka narkomanka koja ju je napustila, mala Isabella je dana na usvajanje obitelji Francone i ona postaje Penny. Obitelj Francone sve je napravila da Penny bude prihvaćena u njihovom domu. Braća Jack i Ryan je obožavaju, a Penny postaje kćerka kakvu su Grace i Arthur davno željeli.
Kad smo je onoga dana zatekli u parku, imala sam osjećaj da nam je to dijete došlo s razlogom, kao da smo odabrani. str. 182.
Jedanaest godina poslije
Grace prima groznu vijest. Njezina kći Penny uhićena je pod sumnjom da je počinila ubojstvo. Da stvar bude još gora, Penny je zadržana na zaključanom odjelu psihijatrijske bolnice jer ona je osoba sa psihijatrijskom dijagnozom disocijativnog poremećaja identiteta. Penny se ničega ne sjeća, ali njezini su otisci prstiju na oružju ubojstva, a krv žrtve posvuda po njezinu tijelu. A i žrtva nije nepoznata javnosti. To je Rachel Boyd, Pennyna biološka majka. Grace se odluči boriti za Pennynu nevinost.
Pitanje je bilo kako pronaći pravi hodnik u labirintu uma njegove pacijentice. str. 224.
Penny
Sve od trenutka usvajanja djevojčice, Grace shvaća da je Penny drugačija. S vremenom se Penny počinje neobično ponašati, postajući sve čudnija, bijesna i agresivna. Kako bi pomogla kćeri, Grace je vodi različitim psihijatrima koji ni sami nisu sigurni u dijagnozu, radi li se o psihičkom poremećaju ili je djevojka vrhunska manipulatorica. Jer Penny je nekad Penny, nekad Eve, nekad Ruby, a ponekad i Chloe. Svaki taj alter ego ima svoja odličja, jezik, mimiku i stereotipe. Nijedan lik nije sličan onom drugom.
Penny počinje pratiti zatvorski liječnik, psihijatar Mitchell McHugh. S jedne strane, želi pomoći Grace jer i sam ima kompliciran obiteljski život, a s druge strane, otkrivanje tko je zapravo Penny za njega je izazov. Kako Mitch skida sloj po sloj sjećanja s Penny, događaji se počinju šokantno otkrivati.
Bila si jedna osoba s višestrukim stanjima ličnosti, pri čemu je svaki identitet izražavao dio cjeline. str. 211.
Dojam o djelu Savršena kći
Knjiga počinje furiozno i vrlo ste brzo uvučeni u radnju. Grace policija obavještava da joj je kći uhićena s opravdanom sumnjom za ubojstvo. Knjiga je puna obrata, iako se većina radnje događa u psihijatrijskoj ustanovi. Upoznajemo različite identitete koji predstavljaju uhićenu tinejdžerku. Zadivljuje lojalnost obitelji koja je, bez obzira na zločin, bezuvjetno uz Penny.
Osim Penny i Grace, jedan od glavnih likova je liječnik, psihijatar Mitchell McHugh. Svidjelo mi se što je on osoba od krvi i mesa, empatičan, znanstveno potkovan i osoba od povjerenja. Spreman je izložiti svoj osobni život i priznati greške koje je radio kao roditelj. Uvidom u život liječnika, Anne, sestre Graceinog supruga, braće Jacka i Ryana, i još nekih likova gradi se mozaik osjećaja i mišljenja koji nam objašnjavaju Penny.
Sve u svemu, knjiga je odličan krimić koji će zadovoljiti ljubitelje žanra. Malu zamjerku imam na tijek suđenja Penny koji mi je malo neuvjerljiv jer se ipak o maloljetnoj djevojci sa psihijatrijskom dijagnozom koja ne bi smjela imati javno suđenje. Ali ovo je ipak samo roman.
O autoru:
D. J. Palmer autor je nekoliko trilera koji su dobili pohvale kritike i čitatelja, uključujući bestselere The New Husband, Saving Meghan i Savršena kći. Živi uz ocean u Massachusettsu gdje uživa u pisanju poezije i proze, jogi, obiteljskom životu i šetnjama sa svojim vjernim psom. Trenutačno radi na novom romanu.
Sektor Q, na čelu s inspektorom Carom Mørckom, našao se pred velikim izazovom. Prvo, pokušavaju riješiti ubojstvo mlade učiteljice otprije dvanaest godina. Zatim, u tajnosti bacaju oko na novo ubojstvo starije udovice, koje vraški sliči ovom starom ubojstvu kojim se već bave. Osim toga, ionako mali tim Sektora Q umanjen je za jednog člana – Rose se još uvijek bori sa svojim demonima o kojima se govorilo o prethodnom nastavku serijala.
Periskop je sada trebao usmjeriti na tri slučaja: ubojstvo žene prije dvanaest godina, na jedno staro tri tjedna i sada i na ubojstvo onoga što su znali kao Roseina osobnost. Jedva je više znao koji je od tih slučajeva bio prvi na redu. (str. 130.)
Slučaj prvi
U kopenhagenskom je parku pronađeno tijelo starije žene, za koju se ispostavi da je udovica okrutnog nacističkog zapovjednika, koji je i sam skončao u relativno čudnim okolnostima. Modus operandi ovog ubojstva sumnjivo je sličan onome na kojem Sektor Q već radi, a u kojem se skončala mlada i lijepa učiteljica. Bez ikakvih tragova, dokaza, motiva – jedan udarac u glavu i gotovo. Isto se dogodilo i sada.
Naravno da ih nije bilo briga, što drugo? U ovom društvu nikoga nije bilo briga i svi su okretali glave kad je trebalo nešto poduzeti. Kako bi u suprotnom sve moglo poći toliko prokleto po krivu? (str. 43.)
Slučaj drugi
U isto vrijeme, netko autom juri na mlade i lijepe djevojke. Jedno im je zajedničko – korisnice su socijalne pomoći dok ne nađu posao. Posao, dakako, ne traže, već novac ulažu u odjeću, nokte, šminku i frizure, što neizmjerno ide na živce njihovoj socijalnoj radnici. Anneli radi u Zavodu za zapošljavanje i zadužena je za davanje socijalne pomoći mladim ženama koje smatra pokvarenima, neradnicama, parazitima na plećima države.
Nakon dugog niza žalosnih veza sada je spadala u trideset i sedam posto odraslih Danaca koji su živjeli sami i zato je posljednjih godina u pravilu jela previše i loše i sada završila u trajnom stanju razočaranja svojim bezobličnim tijelom i gotovo nepodnošljiva umora, no najgori od svih tih životnih promašaja bio je posao na kojem je završila. (str. 40./41.)
Anneli uskoro saznaje da ima rak, a u isto vrijeme, djevojke počinju stradavati pod gumama odbjeglog vozača. Ima li naša Anneli neke veze s tim?
Slučaj treći
I Rose, naravno. Cijenjena članica sektora za istraživanje hladnih, starih zločina. Bori se s bipolarnim poremećajem, koketira s disocijativnim poremećajem identiteta, a sada upada u psihički mrak gonjena krivnjom zbog smrti oca zlostavljača.
Može li Sektor Q razjasniti sve ove slučajeve? Jesu li oni uopće povezani? Mogu li Carl, Assad i Gordon pronaći poveznicu na vrijeme kako zaustavili dvoje ubojica, ali i spasili Roseinu psihu?
Ožiljci prošlosti – Sektor Q
Sektor Q dio je kopenhagenske policije koji je bavi starim, neriješenim slučajevima. Međutim, nije rijetkost da se stari slučaj ispreplete s nekim novim pa članovi ovog odjela, prigodno smještenog u podrum, često rješavaju i ubojstva novijeg datuma.
Tim Sektora Q čine Carl Mørck, uglavnom neuspješan na svim ostalim poljima, osim na ovom poslovnom. Muči ga krivnja radi davne pogibije jednog kolege, dok je drugi tada ostao trajni paraplegičar. Carl danas živi s njim, i pokušava mu olakšati život. Međutim, Mørck je izuzetno sposoban inspektor koji, uz svesrdnu pomoć svog malog tima, brzo i lako dolazi do rješenja i najteže zagonetke.
Assad je sirijski izbjeglica oko kojeg je obavijen veo tajni. Ne znamo kako je došao u zemlju, kako je naučio danski (koji mu iz nastavka u nastavak sve bolje ide) te što je sve prošao dok se nije našao u zemlji svojih snova. Možemo samo naslućivati da ga život uopće nije mazio, no ostao je vjeran svojoj religiji, običaju ispijanja ekstra jake kave te vječnom optimizmu.
Rose je žena s mnoštvom psihičkih problema, a u romanu Ožiljci prošlosti otkrivamo i otkud joj. Preko ruba i unutar zidova psihijatrijske ustanove gura ju slučaj koji na površinu izvlači i smrt njezina oca koji ju je godinama brutalno psihički zlostavljao. U ovom dijelu serijala, Rose neće patiti samo psihički nego i fizički, no muški članovi odjela dat će sve da joj pomognu i da se Rose vrati u normalu.
Zadnji član Sektora Q je Gordon, mršav, visok, nesnalažljiv u društvu kao, zapravo, i svi ostali članovi. Osjetljiv je i nježan, no pametan i sposoban, a vrlo brzo saznajemo da je zaljubljen u Rose. Dat će sve od sebe kako bi pomogao u rješavanju slučajeva i kako bi Rose napokon bila dobro.
Ožiljci prošlosti – dojam vjerne čitateljice
Ožiljci prošlosti sedmi su dio serijala i to se primijeti. Iako meni nije bio ni upola toliko loš, kolegica ga uopće nije mogla pročitati do kraja. Rekla je da joj je bio naporan, nejasan i težak. Meni je bio ok, čitak, zanimljiv, no – ako se prisjetim prethodnih nastavka – ne vjerujem da će mi dugo ostati u pamćenju. Doduše, pred sam kraj dogode se neke sitnice koje će se očito razriješiti u sljedećim dijelovima pa ću ih svakako pročitati.
Vidjela sam u recenzijama da se ljudima uglavnom svidio, a meni se čini da bi i moj dojam bio bolji da je roman kraći. Imam osjećaj da sam se u zadnje vrijeme stvarno okomila na dužinu romana koje čitam – stvarno mi nije jasno zašto se neke stvari ne mogu reći u manje stranica. Vidjet ćete kad budete čitali – mislim da bi Ožiljci prošlosti bili vrlo dobri ili odlični da, umjesto 490, imaju 350 stranica.
Što se tiče preporuke, ako volite ovaj serijal, svakako pročitajte. Slučajevi su zanimljivi i premda je komplicirano pratiti toliko toga, sve se na kraju lijepo poveže u skladnu, smislenu cjelinu.
Ako još niste čitali ništa o Sektoru Q, počnite s prvim romanom i postepeno gradite priču. Ako se navučete na prva dva nastavka, navući ćete se i na ovaj.
Ostali naslovi ovog autora:
Jussi Adler-Olsen pojavio je na danskoj književnoj sceni 1997. godine, romanom Kuća abecede. Ipak, najveću je popularnost i van granica svoje države stekao serijalom o inspektoru Carlu Mørcku i Sektoru Q.
Moj najdraži roman iz ovog serijala je svakako Ubojice fazana, koji je toliko mučan da je nezaboravan. Ako niste znali, postoje i filmovi koji prate ovaj serijal i danske su produkcije. Opet, gledala sam samo Ubojice fazana i film je odličan. Atmosfera je teška i mračna baš kao i knjiga stoga, ako imate želudac, i za film imate moje preporuke.
Članak koji mi se svidio, a govori o Jussiju Adler-Olsenu i romanu Ožiljci prošlosti, možete pronaći na linku ovdje.
Zvala se Rose psihološki je triler u kojem pratimo dvostruku liniju pripovijedanja. Jednu priča Emily, a drugu Rose. Za Rose odmah na početku romana saznajemo da je stradala i njezina priča retrospektiva je njezina života prije tragične nesreće. Emilyna priča pak počinje od trenutka kada Rosina staje.
Rose
Rose je mlada majka, živi san svake zaljubljene i sretne žene: uspješan suprug, pisac Cian, sinčić Jack i savršeno uređen dom koji vas gleda s naslovnica tabloida. Život iz snova. Kako naočiti Cian postaje sve poznatiji i popularniji, Rose postaje njegova prelijepa slika koja upotpunjuje imidž idealne obitelji. Ali ono što je na početku bio prekrasan šareni mjehurić prepun ljubavi i sreće, uredno dokumentiran i popraćen na internetskim portalima, rasplinjuje se u kapljicama na stranicama tajnog dnevnika. Naletom nepoznatog automobila završio je život koji je trebao početi iz početka, ali Rose jednostavno nije imala sreće.
Dok me unutarnji osjećaj tjerao da se nasmiješim, da osjetim uzbuđenje što se želi naći sa mnom, što cijeni kako sam ga slušala, nešto u meni govorilo mi je da nešto u vezi s tim jednostavno nije u redu. str. 87.
Emily
Isprva je užasnuta Rosinom tragedijom misleći da je ona trebala biti žrtva, a zatim u njoj prevladava znatiželja: Tko je bila Rose? Rosein savršeni život i fotografije na društvenim mrežama ne daju Emily mira. Postaje opsjednuta Roseinom životom. Nestabilna i emocionalno ranjena Emily želi sve što je imala Rose. Posao na kojem ima puno prijatelja, uspješan suprug koji je obožava i slatki sinčić čine joj se kao ispunjenje sna. Na nagovor prijateljice Maud, Rose se javlja u dentalnu ambulantu konkurirajući za Rosein posao. I dobije ga. Ono što dalje slijedi je upoznavanje Ciana…
Cian
Muškaraca kao što je Cian ima na gomile. Dok se penju stepenicama vlastite karijere, uzdržava ih žena koju naravno obožavaju, a čim postanu samostalni, uspješni i počnu zarađivati više od žene postaju osorni, zajedljivi, drski i okrutni manipulatori. Ali slika koju javnost vidi ona je koju gledate na internetu: savršena slika dvoje lijepih i uspješnih ljudi koji žive savršen život.
Dojam o djelu
Roman zastupa teze: Zašto i mi ne bismo imali savršen život kao neka druga osoba? Zašto se samo nama uvijek događaju nevolje i problemi dok neko drugi živi prelijep život pun sloge, zadovoljstva i sreće?
Zašto neke osobe imaju sve, a ja nemam nikoga i ništa? To je otprilike Emilyno pitanje nakon kojeg prestaje dvojba hoće li preuzeti Rosinu ulogu u životu njezine obitelji. Ali Emily zaboravlja da ničiji život nije savršen i da ništa nije kakvim se čini.
Roman je zanimljiv, a dvostruka perspektiva lijepo prati Rose i Emily do tančine nijansirajući njihove likove. Naročito je dobro napisan lik Emily. Toliko dobro da vam se ona kao osoba sigurno neće svidjeti. Emily je tip osobe koja se poput parazita nalijepi na nekoga i iskoristi ga uz minimalne moralne dvojbe. Njena opsjednutost Rose ide toliko daleko da joj odlazi na sahranu, žarko želi dobiti Rosein posao što na koncu i uspijeva, a kad sve to uspije, nije joj strana zamisao da bi mogla zamijeniti Rose kao supruga Cianu i majka Jacku.
To prelaženje preko leševa (doslovno i figurativno) toliko je degutantno da vam je Emily na trenutke odbojna. Čak i kad progleda i shvati u što se uvalila, nemate velike simpatije prema njoj. Uglavnom je dobila što je i zaslužila.
Istina je da Emily ima niz poniženja u prošlosti i očito nedovoljnu čvrstinu i samopouzdanje, ali postupci kojima očajnički želi postati netko uistinu su jadni.
Stil pisanja romana mi se svidio. Svidjela mi se i ideja. Osobe koje su doživjele poniženja i traume u prošlosti teško mogu pronaći mentalnu ravnotežu i često teže imati u životu ono što imaju drugi. Knjiga to jako lijepo potencira. Jedino što mi se nije svidjelo jest glavna junakinja, odnosno njezin lik.
Samo mi je bio potreban netko tko će me razumjeti. Netko tko zna što znači izgubiti nekoga i zauvijek se promijeniti. Netko nalik na mene. str. 146.
O autorici:
Prvu knjigu “Rainy Days & Tuesdays” Claire Allan napisala je za svoj trideseti rođendan, da bi već iduće godine (2007.,) odmah po objavljivanju, postala književnom senzacijom među ljubiteljima chick lita. U deset godina, koliko je bila vjerna tom žanru, objavila je osam romana. Veliki preokret dogodio se 2018. kada je odlučila početi pisati psihološke trilere. Zvala se Rose njezin je prvi psihološki triler, a do sada ih je objavila pet. Allan trenutno radi na televizijskoj adaptaciji svojeg romana iz 2020. godine “The Liar’s Daughter” i završava novi triler “The Kindling” koji bi se uskoro trebao naći na policama brojnih knjižara.
Jeste li ikada razmišljali: što ako je danas dan kada ćete umrijeti? Biste li radili isto što ste planirali? Ako je odgovor ne više dana za redom – vrijeme je da promijenite stvari. Nemojte dopustiti da saznanje o skoroj smrti bude okidač tome… (str. 13.)
Komadić raja
Davina Sawyer mlada je djevojka koja nikad u životu nije bila ništa do li – uzorna.
Cijeli svoj život tražila sam svrhu svog postojanja. Živjela sam po pravilima. Ne poznajem riječ spontanost, iznenađenje i buntovnost. Iza svake moje radnje krije se prethodno planiranje do najsitnijih detalja… Vrijeme je za promjenu. Ali to je jedino što nemam – vrijeme. (str. 10.)
No, vrijeme joj istječe – naime – Davina treba novo srce, a na samom je dnu liste kandidata. Polako se miri s liječničkom prognozom da će živjeti još samo godinu dana.
Tada joj umire voljeni djed Adam i ona je neutješna.
Žalost. Oplakivanje nekoga nakon smrti. Ovog trena znam da je to ustvari, samo ljubav. To je sva ta emocija koju želite dati, ali ne možete. Sva ta nepotrošena ljubav skuplja se u kutovima očiju, u središtu vašeg grla i u praznom kutku srca. Žalost je samo ljubav koja nema kamo ići. (str. 7.)
Međutim, djed joj ostavlja posljednje iznenađenje.
„Što ti je djed Adam napisao u pismu?“ … „…Pa… da odem u Oregon u njegovu kuću, obnovim je, uredim i ako Bog da, da je pretvorim u slastičarnicu.“ … Čini se da sam dobro postupila kad sam prešutjela dio da se moram udati kako bih naslijedila kuću. (str. 9.)
Ostavlja joj pismo u kojem je obavještava da joj ostavlja svoju kuću. Uz nekoliko uvjeta. Djed želi da Davina živi i iskusi sve ono o čemu do sada možda nije ni sanjala.
Cannon Beach
Kuća će biti Davinina ako ona ofarba kosu, stavi peircing, nauči plivati… No, to su samo lakši uvjeti – djed želi da se njegova voljena unuka i zaljubi. I uda. Tek će tada kuća biti njezina i moći će ostvariti svoj dugogodišnji san – otvoriti slastičarnicu.
Davina je više nego sumnjičava prema djedovim željama, pogotovo ovima koje uključuju ljubav i udaju.
No, kada stiže u Cannon Beach, mjesto na kojem se nalazi djedova kuća, stvari počinju ići točno u smjeru koji je djed imao na umu. Davina upoznaje lokalnog zločestog dečka i odmah zaključuje da joj se ne sviđa jer je miljama daleko od njezine vizije savršenog muškarca.
Dok sam šetala mislila sam o Lorenzu, opet, po ne znam koji put ovaj tjedan. Gospodin zvan Nevolja. Službeno je – mrzim ga. Divlji je. Zločest. Bahat. Arogantan. S tim bezobraznim osmijehom i đavoljim očima. On je sve što ne tražim u muškarcu. (str. 41.)
Lorenzo Basso je sve što Davina ne želi – pije, puši, krade, ima tetovaže… No u njegovom se društvu po prvi put osjeća stvarno živa.
Hoće li Lorenzo zvan Nevolja osvojiti srce dobrice Davine?
Hoće li mu ona priznati svoju tajnu? Vremena je svakim danom sve manje.
Komadić raja u rukama čitatelja
Komadić raja domaći je ljubavni roman koji se ne srami svojih stranih pandana. Mada, da budem iskrena, nikad nisam čitala domaći ljubavni roman, ali ako su svi ovakvi, čak ću im dati priliku. Dakle, Komadić raja prava je romansa na koju čitatelj ne može ostati hladnokrvan. Čitala sam da su nekima bile potrebne maramice – meni nisu. Ipak, kraj me se duboko dojmio jer ga nisam očekivala. I više sam bila ljuta nego uplakana, što je opet dokaz da Davina i Lorenzo doista znaju kako ući u srce čitatelja.
Ono što mi se svidjelo već nakon čitanja sadržaja jest to što je glavna junakinja neizlječivo bolesna. Znam da zvuči ludo, ali volim romane koji nisu pisani šablonski. Druga stvar koja me oduševila je kemija između dvoje glavnih likova. Davina i Lorenzo divan su par, a njihova je ljubav od samog početka tako divno opisana da ste, htjeli-ne htjeli, odmah uvučeni u priču i navijate za njih svim srcem – svjesni da ipak neće biti klasičnog happy enda. Dakle, njihova je kemija opipljiva, i kako se oni smijulje dok jedno drugo istodobno privlače i odbijaju, tako se smijuljimo i mi. Njihov odnos je doista poseban, najjača karika romana Komadić raja. Svjesni toga da nisu jedno za drugo, čitavo vrijeme igraju na toplo-hladno i na kraju, padaju jedno drugome u naručje.
Ne znam kakvi ste s čitanjem ljubavnih romana, ali za Komadić raja od mene imate preporuku. Priča je strastvena, ali ne vulgarna. Nježna, romantična, bolna. Realna i nerealna. Baš kao i sama ljubav.
P.S. Zar naslovnica nije kao bombončić? Vuče na čitanje!
Ostali naslovi ove autorice:
Reina Reed pseudonim je mlade hrvatske autorice (1996.) koja živi i radi u Varaždinu. Najviše uživa u ljubavnim romansama koje isključivo i piše. Njezine tekstove možete pročitati na Wattpadu, a Komadić raja je njezin prvi tiskani roman.
Gdje kupiti roman Komadić raja:
Komadić raja možete kupiti kontaktirajući autoricu na njezinoj Facebook stranici, ili u webshopu Znanje.
Ako volite čitati domaće autore, bacite oko na naš popis 10 suvremenih autora i autorica koje morati pročitati!
Knjiga o dva puta Jodi Picoult knjiga je izbora. Koji je izbor ispravan, a koji pogrešan pita autorica suočavajući se s izborom da ostane ono što je postala ili da traži izgubljenu sebe, onu kakva je nekoć htjela postati. I jedan i drugi su nemogući izbori i ni zbog jednog nije sretna. Ostati sa suprugom i kćeri tinejdžericom te poslom u hospiciju kao smrtna doula ili nastaviti gdje je stala prije petnaest godina kao studentica egiptologije, otići u Egipat i završiti projekt koji je započela dok je radila kao arheologinja. Egipat nisu samo iskopine, već i susret s bivšom ljubavi Wyattom.
Dawn Edelstein- drugi život
Ponekad je jedan traumatičan događaj dovoljan da pokrene sve stare sumnje. Za Dawn je to bila avionska nesreća koju je čudom preživjela. Dawn živi u Bostonu sa suprugom Brianom, fizičarem, i četrnaestogodišnjom kćeri Meret koja je u pubertetu. Nakon smrti majke koja je preminula u hospiciju, Down otkriva da može olakšati umirućima prijelaz iz života u smrt i ostaje raditi kao smrtna doula. To je Downin drugi život.
Ljubav nije savršen spoj dvoje ljudi, nego nesavršen. str. 226.
Dawn Edelstein- prvi život
Negdje u Egiptu je Wyatt Armstrong, arheolog koji radi na iskopinama drevnih grobnica. On je Downina prva ljubav, srodna duša, ljubavnik i partner u istraživanju egipatskih grobnica. Down i Wyatt proučavaju drevnu Knjigu o dva puta kojom su se ljudi pripremali za smrt i bogat zagrobni život. Kad sazna da joj je majka na umoru, Down napušta Egipat bez objašnjenja i hita k majci kako bi joj olakšala zadnje dane. Spletom okolnosti upoznaje Briana, a uskoro otkriva da je trudna i započinje drugi život. I to dobar život, ali Down ne može prestati razmišljati je li moglo biti drugačije. Odluči se vratiti u Egipat da to otkrije.
Živim dobar život. Ali možda sam mogla živjeti fantastičan život. str. 123.
Knjiga o dva puta-prva poznata karta o zagrobnom životu
Knjiga o dva puta uistinu je postojala i nađena je iscrtana u sarkofagu žene po imenu Ankh u Deir el-Bershi. Na temelju zapisa, to je do sada najpoznatija verzija Knjige o dva puta. Prikazivala je dvije ceste koje vijugaju kroz Ozirisovo kraljevstvo mrtvih: crni kopneni i plavi vodeni put, razdvojeni plamenim jezerom. Oba puta završavaju na istom mjestu: na Poljani darova.
Doula
Doula smrti ili doula na kraju života osoba je koja pomaže umirućoj tranziciji na miran način, nudeći podršku njima i njihovim obiteljima. Poput doule rođenja ili babice, doule smrti pomažu svojim pacijentima da preuzmu kontrolu nad vlastitim procesom umiranja.
Jedno od pitanja koje postavljam svojim klijentima glasi: Što je ostalo nedovršeno? Što to još niste učinili, a mislite da morate učiniti prije nego što napustite ovaj svijet? str. 14.
Dojam o djelu
Knjiga ima neke jako dobre, a neke dosta loše aspekte. Počnimo s dobrima. Početak je dosta zanimljiv, a Dawnina profesija smrtne doule neobičan je izbor zanimanja. Usporedba Dawninog posla s Knjigom o dva puta koja vodi u zagrobni život drevnih Egipćana jako je dobra, potiče na razmišljanje o smislu života, o izborima na kraju života, potpomognutom umiranju, posljednjim voljama i na koncu, potrebi da smrt prihvatimo kao sastavni dio života kojim se zatvara puni krug od rođenja do kraja života.
Ne volim kritizirati knjige, ali Knjiga o dva puta nije ispunila moja očekivanja. Jako cijenim trud autorice koja se potrudila približiti nam egiptološke reference, hijeroglife, povijest Egipta i grobnice iz Doline kraljeva uz podosta ilustracija, ali to je primjerenije znanstvenoj knjizi, monografiji ili udžbeniku, ali ne i romanu. Veliki broj ovih informacija za prosječnog čitatelja zamoran je i nepotreban.
Isto se odnosi i na dio o fizici koja je područje rada Downinog supruga Briana.
Nadalje, kronologija događaja u knjizi zbrkana je i bez reda, što je po meni trebalo urediti podnaslovima. Ovako se skokovito miješaju prošli i budući događaji pa priča nema potrebnu fluidnost i tečnost.
I na kraju, najveća moja zamjerka je to što knjiga nema kraj. Bez obzira kakav bio Downin izbor, svidio se nama ili ne, ona ga treba izreći. Down to nije učinila. Moram priznati, Dawn je svojim neizborom pokazala veliku dozu licemjerja i zapravo mi se kao osoba nije svidjela pa su mi Brian i Wyatt ispali moralno pozitivniji likovi od glavne junakinje.
Ako vam se sviđa pisanje ove autorice, svakako pogledajte našu recenziju romana Da si barem tu.
O autorici
Jodi Picoult autorica je dvadeset šest romana koji su redom bestseleri New York Timesa. U nakladi Znanja objavljeni su još Vrijeme rastanka i Male velike stvari. Sa svojom kćeri Samanthom van Leer napisala je dva romana za mlade, Between the Lines i Off the Page. Jodi Picoult živi u New Hampshireu.
Nema ‘normalnog’ u Tišini. Ima samo priča i magije. (str. 322.)
Tišina
Deset godina nakon događaja iz romana Posljednje dijete, iz kojih je dječak – danas mladić – Johnny Merrimon izišao duboko i zauvijek promijenjen, vraćamo se u Sjenovitu Tišinu.
Sjenovita je Tišina nepregledan prostor beskrajne divljine i opasnog močvarnog područja. Zloslutna je to šuma, obavijena maglom, u kojoj ljudi nestaju. Ili još gore, vraćaju se uništeni, ludi, slomljeni.
Gusta šuma. Nazubljene stijene. Grane su se spuštale do tla i skrivale sjene u kojima se naziralo nešto opako; prsti stisnuti oko slomljena kamena; oči su virile iz sumraka, ali samo u naznakama, kao razrezi u tami. (str. 211.)
Nešto neljudsko postoji u Tišini.
Tamo danas živi Johnny, sam i odsječen od svijeta. Jedina mu je veza s vanjskim životom najbolji prijatelj iz djetinjstva, Jack, koji je taman postao odvjetnik. Njih dvojica ne mogu biti različitiji, no vežu ih spone koje nije moguće prekinuti.
Tijekom godina odrastanja, Johnny je pragmatično zaključio da su ljudi okrutni, sebični i niski. I Jack je to znao – zato je zakon bio važan… Tamo gdje je Johnny odabrao vidjeti uzrok i posljedicu, Jack je vidio božju ruku i ruku samoga đavla. To nije bila hiperbola ili lažno uvjerenje; znao je to kao što je poznavao sebe: svijet je bio sjenovit i dubok, zlo je bilo stvarno i imalo je lice. Zbog toga je Jack tražio red, solidnost, kontrolu. (str. 37.)
Kad se nad Johnnyjem nadvije prijetnja mogućeg ostanka bez Tišine, magija u njoj odlučna je ne dopustiti da se to dogodi. Iz prošlosti, daleke, daleke prošlosti, vrebaju duhovi strašniji od svega što možemo iti zamisliti.
Tišina – prvi dojam koji se (ne)može popraviti
Budući da sam pročitala sve dosad kod nas objavljene romane Johna Harta, doista sam očekivala da će i Tišina biti još jedan odličan krimić čiju ću radnju progutati, ali koju ću nakon nekog vremena ipak (uglavnom) zaboraviti. Ignorirala sam rečenicu sa stražnjih korica, da „John Hart još nikada nije napisao nešto ovakvo“. Tako da – da – ostala sam nemalo iznenađena kada sam shvatila da je Tišina ogroman odmak od krimića i da je, ne znam… Neuvjerljiv horor? Priča o ljubavi i prijateljstvu s elementima magije koja se u tu priču ne uklapa?
Uopće nisam bila oduševljena… Međutim, bilo bi lako kad bi se moja recenzija zaustavila samo na tome da mi se ovaj roman ne sviđa. Puno je kompliciranije jer je priča, koliko god bila neuvjerljiva, nejasna, isforsirana, toliko dobro napisana da vuče na čitanje.
„Ponovi to.“ „Ha?“ „Upitao si što je ubilo Boyda, a ne tko. Zašto si to tako rekao?“… …razmišljao je o tome kad su nastavili dalje. Što je ubilo Williama Boyda? Što? Pitanje je bilo ispravno. (str. 151.)
Svi događaji i gotovo svi likovi nisu mi sjeli. Nisam im vjerovala, nisu mi bili stvarni. Počevši od Johnnyja, koji je glavni lik i za kojeg trebamo navijati.
Čitajući Posljednje dijete, znam da sam bila oduševljena. Čitajući roman Tišina, nisam imala osjećaj niti da je riječ o nastavku, niti da je riječ o istim likovima. Ipak, sve je to umotano u neodoljiv paket piščeva ogromna talenta. Roman se doista čita kao da su sve kockice na svom mjestu. Napet je, poglavlja se brzo izmjenjuju i čitavo smo vrijeme rastrgani između vjere i sumnje u nadnaravno. Želimo otkriti što to skriva Sjenovita Tišina, kakvo je to zlo koje se onuda mota i zašto nestaju svi koji joj se ne sviđaju.
Preporuke ili ne?
Mislim da dosad nisam pročitala toliko kontradiktornu knjigu. Sama mi se radnja uopće ne sviđa i mada je kraj zadovoljavajuć, nije mi sjeo i opet – nije mi bio uvjerljiv. Znam da sam to nekoliko puta ponovila, ali doista, nikako se nisam mogla uživjeti u fabulu. Već sam rekla da mi je Johnny išao na živce, sav uživljen u ulogu tragičnog junaka. No, njegov malo realniji prijatelj Jack čini mu dobru protutežu i donosi nam dašak razuma i ljudskosti.
Rekoh, najveće pohvale idu stilu pisanja koji čini da nam gotovo četiristo stranica neobičnog (u najmanju ruku) štiva prođe lako, brzo i bezbolno. Sviđa mi se i linija koja prati prijateljstvo, ljubav i odanost te nam pokazuje kako je moguće imati prijatelja za cijeli život, onoga koji će riskirati sve kako bi nam pomogao.
Ako volite neobične knjige, ako tražite nešto što će biti odmak od vašeg uobičajenog štiva, svakako pokušajte s romanom Tišina. Čitateljsko uzbuđenje je zajamčeno. Vjerojatno ćete nekoliko puta zakolutati očima u nevjerici, iživcirano poklopiti knjigu jer – Johnny, na kraju ćete se pitati što ste to uopće upravo pročitali, ali, bit će dobro.
Sav taj kovitlac suprotstavljenih osjećaja. Sviđa li mi se ili ne? Preporučiti ili ne? Zaboraviti je ili ne? Tišina je svakako roman za kvalitetnu književnu raspravu.
Ostali naslovi ovog autora:
John Hart (1965.) autor je poznatih kriminalističkih i triler romana. Bivši je odvjetnik-branitelj i broker, a sada je pisac na puno radno vrijeme. Više o njemu možete saznati na njegovoj web stranici.
Vuk je zamišljen kao prednastavak romana Putujem sama. Priča nam o vremenu kada su se Mia Krüger i Holger Munch upoznali i počeli zajedno surađivati. Roman osvaja predobrom naslovnicom nakon kojeg očekujete eksplozivni krimić. Ali po mom sudu, Vuk je slabija knjiga od ostalih Bjorkovih romana, Putujem sama, Sova i Dječak koji je volio jelene.
Doma je imao normalan život. Život u kojem nitko nije pronašao dva mrtva jedanaestogodišnjaka na polju. str. 148.
Dječaci
Kad su pronađena tijela dvojice ubijenih jedanaestogodišnjaka na polju kod Uddevalle, u Švedskoj zavladala je prava policijska opsada. Policija je tapkala u mjestu, a slučaj je ostao nerazriješen. Javnost je dodatno šokirala činjenica da se između ubijenih dječaka nalazilo truplo bijelog zeca. Osam godina poslije, dvojica dječaka ubijena na sličan način pronađena su u blizini Osla, a između njih nalazila se mrtva lisica. Posla se hvata Holger Munch, novoimenovani šef vlastite jedinice Odjela za umorstva, i njegovi suradnici, od kojih je jedna mlada kadetkinja Mia Krüger. Mia na ispitima na akademiji postiže neuobičajeno visoke ocjene, ali neuravnoteženog je i hirovitog ponašanja.
Disciplina, Mia. Više nastavnika mi se požalilo. str. 21.
Mia
Kad Mia stiže u Holgerov tim, on odmah uočava da je djevojka drugačija. Mislima je stopostotno u slučaju, intenzivne introspekcije, teško se privikava na timski rad. I dok se sve kolege čude što ju je Holger odabrao, on intuitivno osjeća da u čudnoj, mladoj djevojci ima nešto što je tjera da zagrize u slučaj i ne pušta sve dok se slučaj ne okonča. Pri tome je nije briga ni za osobni izgled, urednost, redovitu ishranu. Važan joj je samo ubojica. Istovremeno, dok je usmjerena na traženje ubojice, Mia ima i osobnu potragu za sestrom blizankom koja je nestala prije devet mjeseci i za koju se sumnja da je ovisnica.
Dojam o djelu Vuk
Vuk je po mom sudu nešto slabiji roman Samuela Bjorka. Možda upravo stoga što je trebao biti prvi pa autor još uvijek nije razvio priču, roman su umrtvili prazni dijalozi uglavnom između suradnika u istražiteljskom timu. Naravno, u knjizi ima i dobrih stvari. Naročito je dobar portret Mie Krüger, koji me jako podsjeća na jednu drugu djevojku. Radi se o Lisbeth Salander iz trilogije Millenniuma. Mia, prva djevojka u jedinici za specijalne namjene, svakako je drugačija. Prošavši tešku tjelesnu i psihološku obuku, Mia ne uspijeva uspostaviti zdravu komunikaciju s vršnjacima jer je za njih previše superiorna, a uz to previše kontradiktorna, puna unutrašnjih nemira, previranja i dilema.
Dobra stvar u knjizi je priča koja se odvija simultano s glavnom radnjom, o djevojčici koja živi sama s djedom u izoliranoj kolibi u šumi. Ne znate kakve veze ima djevojčica sa slučajem na kojem radi Holger Munch i u kojem će se trenutku te dvije priče sresti.
Loša stvar je, po mom mišljenju, to što je identitet počinitelja lako otkriti pa ste zakinuti za iznenađenje, ali način kako se raspleo sam kraj je jako dobar. Sve u svemu, imate osjećaj da je Vuk samo uvod za dvije uistinu odlične knjige Putujem sama i Sova. Ako želite, zavirite u našu recenziju knjiga Dječak koji je volio jelene i Otok vrana.
Može to biti zastrašujuće. Možeš se osjećati samotno. Drugi ne razumiju što ti razumiješ. str. 41.
O autoru
Samuel Bjork pseudonim je pod kojim Frode Sander Qien piše svoje krimi romane. Njegov prvi krimić, Putujem sama (2013.), postigao je svjetski uspjeh, osvojio cijenjenu norvešku Nagradu knjižara i bio glavni hit u najvećem švedskom knjiškom klubu 2014. Uslijedili su bestseleri Sova i Dječak koji je volio jelene. Vuk je prednastavak romana Putujem sama, u kojem upoznajemo mladu Miju Krüger i Holgera Muncha u prvom zajedničkom velikom slučaju.
Chrissie Banks ima osam godina. Živi s poremećenom majkom koja joj ne daje jesti pa djevojčica neprestano gladuje. Zločesta je, okrutna, bezobrazna i veoma, veoma gladna. Krade hranu gdje stigne. Bori se biti zadužena za raznošenje mlijeka u školi kako bi popila ostatke. Jede što god može, ali hrane je uvijek premalo.
…tjedan dana nije bilo hrane. Pokušavala bih ostati u tuđim kućama dovoljno dugo da me ponude užinom ili bih jela ono što bih pronašla… Jedan me dan učiteljica poslala ravnatelju jer sam pod odmorom pojela Donnin keks, ali nije me bilo briga jer sam ga već pojela, pa me nikako nije mogao natjerati da ga vratim. (str. 92.)
Chrissie je nevoljena, ignorirana, zanemarena, zapuštena. Moćnom se osjeća jedino kad maltretira svu ostalu djecu iz susjedstva, uključujući i svoju najbolju prijateljicu Lindu.
Ništa me nije moglo povrijediti ako ništa u sebi nisam imala. (str. 228.)
U potrazi za tom moći, na prvi dan proljeća, ubija dječačića i sve se nepovratno mijenja.
Policija dan za danom češlja susjedstvo, a Chrissie se osjeća poput Boga. A onda više ne.
Prvi dan proljeća – Julia
Dvadeset godina poslije, Chrissie je Julia. Ima kćer Molly koju voli više od svega na svijetu, no odrasla u domu bez ljubavi, Julia ne zna kako pružiti tu ljubav.
Nikad nismo kasnile. Svakog smo jutra u osam izlazile iz stana i pred školu dolazile u osam i petnaest… Da smo izlazile kasnije, riskirale bismo da putem sretnemo tuđe majke, majke koje mekeću i nestrpljivo puckaju jezikom i puštaju svoju, tuđu djecu, da hodaju po zidu. Nisam nas mogla zaštititi od svega, ali od toga jesam. (str. 18.)
Progoni je krivnja i užasan strah da će joj službe oduzeti Molly i zato čini veliku glupost i bježi – tamo gdje je sve počelo. Na prvi dan proljeća.
Odvratan, hipnotizirajući roman
Danas sam ubila dječačića. (str. 3.)
Ovom jezivom rečenicom počinje roman Prvi dan proljeća.
Nema tih riječi kojima bih vjerodostojno iskazala dojmove pa ću ovako: Ovo je jedan odvratan roman koji sam mrzila svake sekunde i koji nisam mogla prestati čitati! Napisan je, rekla bih, maestralno – izmjenom poglavlja iz prošlosti i sadašnjosti uvučeni ste u priču koja je teška, mučna, užasna, ali knjigu je nemoguće odložiti!
Takvu je glad mogao shvatiti samo onaj tko ju je osjetio. Htjela sam joj reći da me glad oblikovala, stvorila ovakvu kakva jesam, jer glad je bila golema, a ja majušna, i uvijek je bila ondje, mučna, nesmiljena konstanta. (str. 177.)
Dakle, ništa mi se nije svidjelo, ni ta glavna likuša, ni radnja u prošlosti, ni ova u sadašnjosti, ali ovo je jedan od onih romana koje ću rado preporučivati svima.
Nezaboravan je koliko i jeziv. Ostavlja nad glavom hrpu pitanja kojih se nećete moći riješiti čak ni s prolaskom vremena.
Je li moguće rehabilitirati dijete-ubojicu? Ima li za takve oprosta? Može li takva osoba biti dobar roditelj? Mogu li se naši postupci opravdati okolinom u kojoj živimo?
Vidite, pišem ovu recenziju deset dana nakon čitanja romana Prvi dan proljeća. Ne samo da se izuzetno dobro sjećam radnje, nego su ta pitanja još uvijek u meni. Nisam na njih našla odgovora, osim da sam, čini mi se, manje spremna na oprost nego sam to dosad mislila.
Zašto preporuka?
Prvi dan proljeća jedan je od onih romana koji vas šokiraju prvom rečenicom i ne prestaju vas šokirati do samoga kraja. Nije to vezano za radnju, nema ovdje nekih preokreta, sve je jasno od početka. Šokantna je situacija u kojoj Chrissie živi. Odbojan je način na koji se ponaša. Uznemirujuć je način na koji govori o strašnom nedjelu koje je napravila.
I premda znam da je Chrissie takva jer ju je majka pretvorila u čudovište, za nju nisam imala ni suosjećanja ni razumijevanja.
Vezalo nas je nešto jače od krvi: poput katrana crna kaša mržnje, želje i potrebe. (str. 147.)
Ne znam što me više uznemirilo, poremećena majka ili dijete nastalo iz takvog doma. Opisi života u prljavštini, smradu, strahu, gladi… Toj užasnoj gladi koja motivira svaki Chrissien postupak. Gladi s kojom sniva i s kojom se budi. Gladi koja je guši, stišće, ponižava i uništava.
Dok budete čitali knjigu Prvi dan proljeća, sto ćete puta poželjeti odustati i sto i jedan ćete joj se put vratiti. Koliko god je potresna, toliko je i vrijedna. Pamtit ćete je dugo, dugo nakon čitanja. Pričat ćete o njoj, o krivnji, iskupljenju, oprostu…
Htjet ćete da je i vaši prijatelji pročitaju isto onoliko koliko ja sad želim da je vi pročitate.
Ostali naslovi ove autorice:
Nancy Tucker diplomirala je eksperimentalnu psihologiju, što se svakako može vidjeti u ovom romanu. Objavila je memoare The Time in Between koji govore o njezinoj borbi s poremećajima u prehrani. Prvi dan proljeća njezino je prvo beletrističko djelo i nadam se da će ih, ako budu na ovoj razini, objaviti još puno.
Romani na neki način slični ovom, a čije ste recenzije dosad mogli pročitati na blogu Mala od knjiga su: Savršeno dijeteLucinde Berry, SumnjaAshley Audrain, Oporavak Rose GoldStephanie Wrobel, SmolaAne Riel.
Što je uopće igra?-upita je Marx. Igra je sutra, i sutra, i sutra. Igra je mogućnost beskonačnog preporoda, beskrajnog iskupljenja. str. 432.
Sutra, i sutra i, sutra iznenadio me kako naslovom (Solilokvij iz Shakespeareova Macbetha), tako i izrazito digitalnom temom. To je naizgled u opreci s papirnatom knjigom, svakodnevnim alatom u ruci čitača. Ali igra i knjiga i nisu toliko različiti mediji. I jedan i drugi medij dopušta da korištenjem istog (igranjem ili čitanjem) postanete netko drugi, treći, nebrojeno mnogo puta, odnosno onoliko puta koliko to želite.
Uz razvoj videoindustrije, upoznajemo svijet mladih koji kreiraju videoigre. To su ljudi o kojima, moram priznati, nikad nisam razmišljala. Troje prijatelja, zaljubljenika u videoigre, žive život duboko uronjeni u videoindustriju uz koju odrastaju, imaju veze, zaljubljuju se, prekidaju, grade karijere, nestaju….
Igrati udvoje nije malen rizik. To je značilo da će se morati otvoriti, možda i biti povrijeđena. Str. 37.
Sam Masur i Sadie Green
Upoznaju se 1987. godine. Sam je četrnaestogodišnjak, a Sadie nešto mlađa. Sadina je sestra u istoj bolnici u kojoj se liječi i Sam nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je stradala majka, a on ostao trajni invalid. Dvoje mladih otkriva zajedničku strast: igranje videoigara. U tom digitalnom svijetu razvija se posebno prijateljstvo koje se naglo prekida, a slučajno se sreću osam godina kasnije kad su već odrasli.
Mogla je ignorirati Sama, ali ne i uspomenu iz djetinjstva. Bio je to poziv za igru. str. 53.
Sadie i Sam- osam godina kasnije
Slučajni susret na postaji podzemne željeznice, osam godina kasnije, vraća ih u djetinjstvo i uskoro započinju raditi ono što vole – zajednički stvarati virtualne svjetove. Sadie je već nadarena studentica koju kolege studenti uglavnom ne vole. Divlja, neobična, kritična i jezičava Sadie upusti se u bizarnu vezu sa svojim profesorom koji također stvara videoigre, ali ga ubrzo preraste. Sam je samo promatrač Sadiena života, vjerni suputnik i suradnik. Kao studenti, ponovno se povezuju u Cambridgeu i tada Sadie shvaća da u Samu nailazi idealnog kreativnog partnera. Njih dvoje kreću u stvaranje vlastite igre, stvorivši prvu igru “Ichigo”, uz pomoć Samovog cimera Marxa.
Marx
Marx dijete bogatih roditelja, uvijek je imao više nego Sam ili Sadie. Prima Sama kao cimera omogućivši njemu i Sadie prostor za dizajniranje prve igre. Marx postepeno postaje njihova desna ruka, producent i bitan dio njihova života. Marx sve u životu radi s lakoćom, osvaja djevojke, sklapa poslove i ruka je koja drži balon u kojem su Sadie i Sam, vraćajući ih svaki put iz virtualnog u realan, stvaran svijet. Marx nije ambiciozan po prirodi jer mu je uvijek sve bilo dano. I sam se ponekad pita je li postao producent videoigara samo zato jer je volio ljude koji su ih dizajnirali? U svakom slučaju, Sam i Sadie njegovi su najbolji prijatelji cijeli život.
Gasio je vatre. To i jest ono što producent radi, a Marx se pokazao vrsnim u svom poslu. str. 125.
Generacija
Ovo je roman koji prati generaciju dvadesetogodišnjaka koji dizajniraju videoigre iz čiste ljubavi prema tom poslu. Bez novaca, sponzora, čak i prostora za rad, Sadie i Sam dizajniraju, tijekom nekoliko godina, svoju prvu video igru “Ichigo”, koja postiže svjetski uspjeh. Nakon toga, njihova uspješna karijera samo raste, ali rastu i različita viđenja novih igara što dovodi do kreativnih razmimoilaženja pa se poslovno razilaze. Uskoro Sam dizajnira novu igru sa svojevrsnim avatarom, nazvavši ga Gradonačelnik Mazer kojeg je programirao da šepa kao i on u stvarnom životu.
Sama činjenica da su planetarno popularni, tjera Sama i Sadie da, osim višestrukih identiteta koje imaju u videoigrama, razmisle i o osobnim identitetima, rasnim i socijalnim, pa čak i političkim, koji prate njihovu generaciju pod pritiskom mainstream kulture. Cijela se videoindustrija razvija uz neizbježne aspekte društvenih promjena tog vremena: SAD-a kao multikulturalnog društva, jačanja svjetskog naoružanja, homofobije, netolerancije, jačanje otpora i kritika prema vladajućoj strukturi.
Dojam o djelu
Roman je dobio izvrsne kritike i dosta je izvanredan. Jedino što bih voljela jest da sam ga pročitala u nešto mlađim godinama pa bih u opisima videoigara zasigurno više uživala.
Sam je najzanimljiviji lik. Autorica ga donosi kao polu Koreanca, polu Židova, pravim imenom Samson Mazer. Invalid je i živi s bakom i djedom u Koreatownu u Los Angelesu. Marginaliziranih nacionalnosti, pun ograničenja zbog svog invaliditeta, Sam stvara online identitet za njega vrjedniji nego njegov vlastiti. Slično je i sa Sadie. Emocionalno nerealizirana, u bizarnoj je vezi s profesorom koju prekida nakon svjesnosti o neuspjehu iste. Marxa i Sam, uvijek su tu da daju Sadie podršku. Marx je glasan, izravan, miljenik žena, sve što Sam nije. Sam razumije zbog čega se žene zaljubljuju u Marxa. Marx je ljudina koji je omogućio Sadie i Samu da postanu ono što jesu.
Ovo je knjiga o razvoju videoindustrije, ali je i knjiga o ljubavi. Sadie i Sam uvijek prijatelji, dvoje ljudi koji se beskrajno vole, ali su toliko kompleksni karakteri da teško mogu biti zajedno. Zapravo se radi o velikoj ljubavnoj priči koja je na putu da se realizira, ali uvijek postoje zapreke. Najveće su zapreke njihovi identiteti. Njihova je suradnja savršeno kreativno partnerstvo koje je upravo zbog toga i bilo tako izvanredno.
Online identiteti-društvena odgovornost
Autorica u romanu jako zastupa tezu društvene odgovornosti kreatora videoigara pri posjedovanju online identiteta i upozorava na olako shvaćanje ljudi da stvari koje rade na internetu nemaju učinka i nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. Daje snažno upozorenje da je sve što činite online itekako stvarno jer vi ste ti koji stojite iza ekrana i upravljate igrom. Jedina razlika je da, kad napravite pogrešku u životu nema oprosta, sve ostaje zapamćeno, dok u igri možete pokušavati ponovno i ponovno, tisuću puta, sve dok ne pobijedite.
O autoru
Gabrielle Zevin autorica je više nagrađivanih romana dosad prevedenih na 39 jezika. Svjetsku slavu donio joj je romanA. J. Fikry – Put do sreće. Živi u Los Angelesu. Sutra, i sutra, i sutra prevodi se diljem svijeta, a po njemuće biti snimljen i film u produkciji Paramounta i Temple Hilla. Usto je i Amazon taj roman proglasio knjigom godine.
Najnoviji slučaj inspektora Unaija Lopeza de Ayale zvanog Kraken zatječe u nikad ljepšoj situaciji – njegova mala obitelj gotovo blista od sreće.
No brutalna ubojstva koja potresaju Vitoriju sve će to promijeniti i utjecati na Krakenov život više nego što bi itko mogao očekivati.
Već sam neko vrijeme bio izgubljen, ne samo zato što sam pred sobom imao slučaj koji me najviše zbunjivao u cijeloj mojoj karijeri stručnjaka za profile. Izgubljen sam bio i zato što sam polako zaboravljao onaj nagon koji me svako jutro tjerao da iskočim iz kreveta i zaputim se u ured. Izgubljen zato što se moj život primicao raskrižju… (str. 289./290.)
Sve počinje potpuno benigno – povijesnim romanom Gospodari vremena koji opisuje srednjovjekovnu Victoriju i koji postaje ogroman hit! Nema tko ga ne čita – ne samo zbog fascinantne radnje nego i misterije koja ga obavija. Naime, nitko ne zna tko je mu je zapravo autor!
A čini se da je radnju bestselera dobro zapamtio i ubojica koji za svoje metode odabire baš one opisane u romanu. Trovanje kantaridinom – srednjovjekovnom Viagrom. Zazidavanje kao u drevnom zavjetu tame.
Poznavao sam obiteljsku tradiciju zazidavanja. Kad bi imali previše kćeri, grofovi Maestu dali bi ih žive zazidati u neku obližnju župnu crkvu. Izolirane iza pregradnog zida, život bi posvetile molitvi. Neke su to željele. Druge baš i ne. (str. 36.)
Bačvanje – zatvaranje žrtve u bačvu s mačkom, psom, pijetlom i zmijom te bacanje u rijeku.
Inspektor Unai shvaća da ključ za razrješenje stravičnog slučaja leži baš u romanu Gospodari vremena. Iznova zaranja u 1192. godinu i prati put grofa Diaga Vele, koji se, nakon što je proglašen mrtvim, s tajne misije koju je obavljao za kralja vraća kući – točno na dan vjenčanja svoje zaručnice Onnece i svog brata Nagorna.
Završni dio trilogije
Gospodari vremena posljednji su dio trilogije o baskijskom gradiću Vitoriji, kojom nas je Eva García Sáenz de Urturi potpuno osvojila!
Bila je to jedna od onih knjiga koje te obuzmu, nevidljiva ruka koja te od prvog ulomka ščepa za šiju i snažnim magnetizmom uvuče u svoj divlji srednjovjekovni svijet, a ti ne možeš baš ništa učiniti da se othrvaš. To nije bila knjiga, bila je to papirnata klopka, sačekuša od riječi… i nisi joj mogao umaći. (str. 5.)
Premda mi je ovaj nastavak najslabiji, neka vas to ne odvrati od čitanja, Trilogija bijeloga grada i dalje je nešto najbolje što sam pročitala posljednjih godina!
Početak romana je odličan, priča o grofu Veli gotovo je bolja od one o Krakenu. Ipak, kako stranice odmiču, postaje malo zamorno pratiti dvije radnje, svaku sa svojim posebnostima, svojim načinom iznošenja događaja, svojim likovima.
Sama autorica kaže kako je u ovom romanu spojila dva svoja rada, Trilogiju bijeloga grada i Sagu o dugovječnima. Po mom mišljenju, ta petljanja nisu bila potrebna, no pratila sam mnoge recenzije Gospodara vremena i pričala sam s brojnim pratiteljima bloga i čini se da sam među rijetkima (možda i jedina?) koji misle da je završnica mrvicu slabija od prethodna dva dijela.
Osim toga, nisam fan kraja jer inspektor Kraken kojeg sam stvorila u svojoj glavi nikad ne bi pošao tim smjerom, kao ni, čini mi se, onaj Kraken kojeg smo čitali u prva dva dijela – no ljudi se, pa tako i književni likovi valjda, mijenjaju.
Osim tih sitničica, sve drugo je fenomenalno, kao i dosad. Autorica ostaje vjerna ljepoti Vitorije koju dočarava divnim lirskim opisima. Inspektor Unai i dalje je presimpatičan, zamjenica načelnika Alba (meni) i dalje nesimpatična, priča vuče na čitanje… Sve ono zbog čega sam se zaljubila u ovu trilogiju i dalje je tu, samo ublaženo i drugačije.
Neraskidivi dijelovi cjeline
Možda sam u prethodnom odlomku bila malo gruba i lako se može dobiti dojam da mi se Gospodari vremena nisu svidjeli. To uopće nije točno – roman je izvrstan i svaka od 430 stranica čita se brzo, lako, s maničnom željom za još.
Nije izgledalo samo kao ubojstvo. Ako ondje nije bilo predumišljaja, neka mi Bog objasni što je predumišljaj. Ali Bog je tih jesenjih dana bio zabavljen puhanjem i raspršivanjem suhoga lišća stazama bezumlja. (str. 156.)
No, meni je svaki dio ove trilogije međusobno neodvojiv i moram ih međusobno uspoređivati. Uvijek će jedan na drugoga utjecati bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu.
Tko zna što bi bilo da sam završnicu pročitala prvu? Možda bi mi ona bila najdraža? No, znam da sam je pročitala treću, kako i treba, i premda izvrsna, nije mi uspjela probuditi onaj poseban osjećaj da čitam nešto DOISTA posebno koji sam imala dok sam čitala prethodna dva dijela, pogotovo prvi. Iako je priča napeta i poglavlja se izmjenjuju luđačkom brzinom, iako se zločini kreću od prošlosti do sadašnjosti, iako imamo fantastično jezive likove koji mogu i ne moraju biti ubojice, nešto mi je nedostajalo. Neki mali klik koji bi ovu jaku četvorku pretvorio u blještavu peticu.
Ostali naslovi ove autorice:
O samoj spisateljici naći ćete više na linku recenzije romana Šutnja bijeloga grada (u prvom odlomku), a sada samo navodim naslove ove trilogije:
Sami slučajevi nisu povezani, ali puno je međusobnih referenci i savjetujem čitanje po redu. Priča će biti razumljivija, aluzije jasnije, a likovi dublji i bogatiji. Čitanjem po redu razumjet ćete uzročno-posljedične veze te odnose među likovima, zbog čega će sama fabula biti napetija, zanimljivija i bolja.
Objavljen je i još jedan roman o inspektoru Krakenu, Crni časoslov.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
