Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Kradljivica jagoda: ©Znanje

Svi smo različiti. Neki od nas su samo više različiti od ostalih. (str. 73.)

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Kradljivica jagoda

Šesnaest godina nakon događaja iz romana Čokolada, Vianne Rocher skrasila se u gradiću Lansquenet-sous-Tannes. Nakon svega što je prošla, okolina ju je prihvatila, a župnik Reynaud, nekadašnji zakleti neprijatelj, preoblikovao se u gotovo prijatelja.

No, Vianne nešto tišti. Njena Anouk odselila se iz čokoladarnice i otišla živjeti u Pariz, s momkom u kojeg je zaljubljena.

Uzmite primjerice moju Anouk, kojoj je sada dvadeset i jedna godina: otišla je kamo god idu djeca kad god poput miševa slijede hipnotizirajući zov svirale. Nekoć smo bile tako bliske, ona i ja. Nekoć smo bile nerazdvojne. Pa ipak znam da su nam djeca samo posuđena i da ih jednog dana moramo vratiti u svijet, da u njemu rastu, uče i zaljubljuju se. (str. 4.)

No, uz Vianne je još uvijek Rosette, njezino posebno dijete. Rosette ima šesnaest godina i ne govori. Izražava se rukama, oponašanjem životinjskih glasova i crtežima, kojima kao da hvata esenciju ljudskih karaktera.

I sve je relativno mirno, dok ne umre stari cvjećar Narcisse i na iznenađenje svih, dio svog zemljišta, onaj na kojem rastu hrastovi i šumske jagode, ne ostavi Rosette. Taj čin u uspavani gradić unosi nemir i strah od nepoznatog, jer Narcisse nešto ostavlja i župniku Reynaudu – pismo u kojem će otkriti strašne tajne koje su ga mučile čitav život. Tajne koje su se ispreplele s davnom tajnom samog Reynauda i koje mu, ni dan danas, ne daju mirno spavati.

Na mjesto Narcissove cvjećare sada dolazi novi, tajanstveni dućan. Tko je njegova zagonetna vlasnica? Zašto je Vianne nagonski ne voli? Zašto je tako odlučno želi potjerati?

U gradić neminovno dolazi promjena. Nekome blagoslov, nekome prokletstvo.

Zašto kradljivica jagoda?

Suprotno naslovu, kradljivica jagoda Rosette nije glavni lik. Nije to čak ni njezina majka Vianne. Iznenađujuće, kao glavni lik ovog romana kristalizira se uštogljeni Reynaud – svećenik s velikom tajnom koja ga proganja od djetinjstva. Onoliko koliko je u prvom nastavku bio antipatičan, toliko mi je sad drag. Koliko sam ga prezirala, toliko ga sad razumijem.

Drago mi je bilo pročitati kako su on i Vianne našli zajednički jezik i sada su gotovo prijatelji. Iznenadio me zaokret koji su njihove osobnosti doživjele – promijenili su jedno drugo utoliko da su gotovo zamijenili osobnosti. Koliko je on prije bio krut, sada je otvoren. Koliko je ona bila puna razumijevanja i prihvaćena, sada je zatvorena i u strahu.

Svaki je lik ovog romana usredotočen na neke svoje strahove i brige – Rosette je drugačija od drugih, osamljena i bez prijatelja. Vianne je u konstantnom strahu da će ostati bez svojih kćeri. Anouk je već otišla daleko od nje i boji se da se isto ne dogodi i s mladom Rosette. Zato Vianne čini sve da ovu veže za sebe – upliće čak i magiju, čari i divlji vjetar – vjetar koji uvijek nešto traži zauzvrat.

Jadni se svećenik boji otkrivanja tajna, boji se izgubiti obraz pred župljanima, boji se biti prezren i odbačen. Na kraju, Rosette je ta koja će ga osloboditi. I njega, i sebe te, naposlijetku, i svoju majku Vianne.

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Temeljni sukob – ovaj se put preziru isti

Iz nekog, na prvi pogled nedokučivog razloga, Vianne ne voli novu vlasnicu Narcissova dućana, eteričnu, misterioznu Morgane. Oko Morgane širi se aura koja Vianne plaši – aura gubitka, oduzimanja, pronicljivosti. Odlučna je u tome da je potjera iz sela pod svaku cijenu. Zbog toga se služi raznoraznim smicalicama, najčešće mirisom i okusom čokolade, kako bi na svoju stranu svrnula svećenika i svoje sugrađane.

Morgane i ja smo opasne kugle, poslane u orbitu da se sudarimo. Jedna od nas želi putovati na vjetru; druga ga želi utišati. Jedna od nas želi biti duboko ukorijenjeni hrast; druga želi biti sjemenke maslačka. I stoga, za dobrobit moje kćeri, i za moje dobro: jedna od nas morat će otići. (str. 240.)

I premda je Morgane ono što je u prošlosti bila Vianne – neprihvaćena pridošlica s čarobnim moćima – ni mi je ne volimo, zbog Vianne. Ona je ta koju smo zavoljeli u Čokoladi i koju još uvijek volimo, mada je obilježena novim ožiljcima, proganjana novim bojaznima i nepovjerljiva prema strancima.

„Upoznala sam je. Šarmantna je“, rekla sam. (To je istina.)
Kimnuo je. „Podsjeća me na tebe. Kao i ti ima sposobnost nježnog gledanja u samo srce stvari. Sposobnost da te navede da vidiš ono što zapravo već znaš, ali si skrivao od samog sebe.“ (str. 183.)

Ovdje mi nedostaje poznavanje prethodnih romana, Cipelice kao bombon i Peaches for Monsieur le Curé – ne razumijem što se to strašno dogodilo Vianne dok je s kćerima živjela u Parizu. U romanu Kradljivica jagoda javlja se naznaka te neke opasnosti iz koje se naša čokolatijerka jedva izvukla, što fabuli svakako daje notu misterioznosti, ali u meni, kao čitatelju, budi neku nervozu koja proizlazi iz jednostavnog nepoznavanja prethodnih radnji.

I kakvi su dojmovi?

Kao što sam već napomenula, stvarno mi nedostaje čitanje prethodnih romana. Osim toga, Kradljivica jagoda mi se svidjela. Ne kao Čokolada, ali ruku na srce, rijetki su romani koji čitatelja toliko obuzmu.

Navest ću vam nekoliko sitnica koje mi se nisu svidjele i nekoliko onih koje jesu – a vi, najbolje, uzmite Kradljivicu i vidite sami.

Za početak, nije mi se svidjelo što je Vianne toliko drugačija, mračnija, bojažljivija nego u Čokoladi. Dok je tamo bila dašak proljetnog vjetrića, ovdje je jugo – tugaljiva, oblačna, prestrašena. Jako je boji gubitka svojih cura iako ništa ne sluti da će bez njih ostati.

Živimo kako bismo ponavljali iste pogreške, da odgurnemo one koje volimo, da krenemo dalje kada želimo ostati… U životu koji smo odabrali voditi, gubitak je jedina konstanta. (str. 183./184.)

Ta je panika prati do samog kraja – panika uvjetovana njezinim podrijetlom, majkom, životnim putem, divljim vjetrom koji je vodi, čarolijama koje baca i koje bacaju drugi.

Kradljivica jagoda više je obojena mistikom nego Čokolada, i nije mi to drago jer mi tako roman gubi na realnosti. Malo magije i čokoladnih čini mogu podnijeti – ovdje mi je to malo too much. Morgane mi se nije svidjela, ne razumijem njenu ulogu u priči. No, pridonijela je eteričnosti, maglovitosti i mističnosti romana.

Svidio mi se razvoj svećenikove osobnosti, to sam već rekla pa neću duljiti. Uglavnom, postao mi je jako drag i zaslužio je svoje odrješenje. I sve ono što nakon njega dolazi – kako kraj daje naslutiti. Svidjele su mi se i pouke kojih je mnogo, ali izdvojit ću neke – roditelji nisu vlasnici djece, sve može biti oprošteno ako se iskreno pokajemo, u redu je biti drugačiji.

I ona meni najdraža – promjena nije samo gubitak. Promjena i vraća. Promjena je krug koji se nikad ne prestaje okretati.

Joanne Harris: Kradljivica jagoda

Ostali naslovi ove autorice:

Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:

  • Čokolada
  • Cipelice kao bombon
  • Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
  • Kradljivica jagoda

Gdje kupiti roman Kradljivica jagoda:

Znanje

Phoebe Locke: Srpanjske djevojke

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Srpanjske djevojke: ©Znanje

S njom nikada nije znao je li dobar ili zločest; pravila su se vječno mijenjala, njezina igra je bila nepredvidiva. Ali uvijek je bio pametan. str. 162.

Phoebe Locke Srpanjske djevojke

Srpanjske djevojke nestaju u noći

Svake godine, iste noći u srpnju, jedna žena biva odvedena s londonskih ulica; zgrabio je je ubojica koji se kreće gradom poput duha. Nitko se od organa vlasti nije uspio ni približiti identitetu ubojice kojemu su mediji dali nadimak Svraka. Svakoj od žrtava ubojica uzima nakit i sitnice i šalje ih  izbezumljenim obiteljima žrtava. Tijelo prve žrtve, 23-godišnje Jennifer Howell, izvučeno je iz rijeke, ali tijela svih ostalih žena nikada nisu pronađena.

Postoji određeni trenutak sa svakom od njih. Pogled u njihovim očima kad shvate da je gotovo… str. 5.

Addie

Addie  Knight živi u  disfunkcionalnoj obitelji sa sestrom Jessie i samohranim ocem Paulom  u siromašnom londonskom predgrađu. Majka je umrla i naučili su živjeti sami. Paul je  čovjek sumnjive reputacije kojem je zabranjen pristup pubovima zbog raznih sumnjivih poslova.

Najljepši dan za Addie je 7. srpnja. Tada je Addien rođendan i Jessie uvijek spremi nešto naročito. Ali ovog 7. srpnja ništa nije kako treba. Jessie je zaboravila na Addien rođendan, a  četiri su bombe detonirane diljem glavnog grada u londonskom metrou. U terorističkom napadu umrlo je i ozlijeđeno puno ljudi.

Te noći, njezin se otac vratio kući sav krvav. Mislila je da je ozlijeđen u napadima, ali uskoro shvaća da je nešto mnogo gore na stvari. Čita o ubijenim djevojkama i počinje sumnjati da njezin otac ima veze s tim.

Nije nam često pokazivao ljubav, ali postojala je. Volio nas je. str. 23.

Jessie

Jessie se uglavnom brine o kućanstvu, kuha i sprema nastojeći da im (pogotovo Addie) ništa ne fali. Jessica je bačena u položaj surogat majke, obožava Addie i učinit će sve da je zaštiti, čak i ako to znači lagati kako bi sakrila šokantne istine skrivene ispod površine njihove disfunkcionalne obitelji. Uz to što brine za obitelj, Jessie od svoje 15 godine radi u trgovini perikama koje je vodi Laine.  U vezi je s Dellarom, Laininim bratom kojeg Addie jako voli. Kad u očevom ormaru Jessie pronađe novčanik ubijene žene, odlučuje se pojaviti u domu obitelji stradale Emerson Pimlico, unatoč Addienom negodovanju. Uskoro se zapošljava kao dadilja kod Pimlicovih. Ali kad se zaposli da brine o  kćerkici pokojne žene, Addie počinje shvaćati da joj njezina starija sestra ne govori uvijek cijelu priču. I da bi tajne koje čuvaju mogle početi koštati života .

S njom nikada nije znao je li dobar ili zločest; pravila su se vječno mijenjala, njezina igra je bila nepredvidiva. Ali uvijek je bio pametan. str. 162.

Povijesna pozornica

Phoebe Locke piše odličan psihološki triler Srpanjske djevojke koji smješta u Brixton, u London, u povijesnu pozornicu koja uključuje bombaške napade izvedene 7. srpnja 2005. godine. U četiri koordinirana samoubilačka napada u centru Londona ubijeno je 52 ljudi, a više od 700 ih je ranjeno. Bombe su detonirane u metrou blizu stanica Liverpool Street, King’s Cross St. Pancras i Paddington. Sve je to utjecalo na širenje vala nereda na ulicama Londona. Vjerojatnost da pod tim uvjetima na ulicama Londona “operira” neki serijski ubojica kojemu je teško ući u trag, mogla je biti vrlo velika. Tu je činjenicu briljantno iskoristila Phoebe Locke pri pisanju romana Srpanjske djevojke.

Phoebe Locke Srpanjske djevojke

Dojam o djelu Srpanjske djevojke

Srpanjske djevojke napeta je knjiga koja je pisana najvećim dijelom iz Addinog rakursa kroz vrijeme njezinog odrastanja u rasponu od šest-sedam godina. Razlika između onoga kako stvari vidi dijete do zrelog razmišljanja prerano odrasle adolescentice kod Addie je savršeno opisana. Pratimo strahove djeteta koje sumnja u vlastitog oca bojeći se da je on ubojica i kriminalac do vrlo zrelih uvida u događaje kada je Addie mlada žena. Addin svijet će potresati obiteljske tajne i laži čineći je da živi pod pritiscima kakve niti jedno dijete ne bi trebalo izdržati.

Druga perspektiva

Druga perspektiva je pisanje samog ubojice, Svrake, o vlastitom životu, razlozima koji ga nagnaju da čini ubojstva, i poremećena razmišljanja o opravdanosti uzimanja života. Svidjelo mi se što je priča ispričana linearno po vremenskom slijedu koje prati Addieno odrastanje. Zbog toga knjiga nije uopće izgubila na napetosti. Dapače, kako Addie odrasta, a knjiga pokriva duže vremensko razdoblje njezina su razmišljanja sve zrelija i zrelija, ali osjećaj za “pravo” prisutan je već kao devetogodišnjakinje.

Dakle, dojam? Pročitati! Dok čitate cijelo vrijeme razmišljate slično kao i Addie. Je li njen otac uistinu serijski ubojica? Nećemo znati sve do kraja ove uzbudljive knjige.

O autorici:

Phoebe Locke pseudonim je spisateljice Nicci Cloke. Inače radi na Akademiji Faber, a voditeljica  je londonskog književnog salona Speakeasy. Živi i piše u Cambridgeshireu. Phoebe Locke autorica je dva psihološka trilera, Visoki muškarac i Srpanjske djevojke.

Gdje kupiti: Znanje

Marina Gudelj: Fantomska bol

Naklada: Jesenski i Turk, 2020.

Naslovnica romana Fantomska bol: ©Jesenski i Turk

Marina Gudelj: Fantomska bol

Fantomska bol

Mrzim. Glupe fraze o puštanju. Tužne završetke. Završetke uopće. Mrzim usiljene osmijehe pomirenja i okrutnost prirode prema malom stvoru. Malom, ali većem od čovjeka. … Mrzim što u filmovima nema dovoljno cigareta, a najviše od svega, mrzim male pobjednike. (str. 7., Lee)

Fantomska bol zbirka je od svega 16 priča, no one su veoma snažne, snažnije time što su kratke, nekako nedovršene, a opet, savršeno zaokružene i smislene.

Pisane su na standardnom hrvatskom jeziku, osim dijaloga, što ih čini živopisnijim, obojanijim, bližim čitatelju. Nema smisla prepričavati svaku priču posebno, ali reći ću vam da ih ima svakojakih – o dilerima Leeju i Borisu, o djevojci za koju se smatralo da je vještica (a možda je to i bila). O Milanu koji je uvijek igrao iste brojeve na lotu i tetki Jeleni koja je život uzimala dok on nije uzeo nju, bez milosti.

Uz natruhe crnoga humora, prekrivenog posvemašnjom ravnodušnošću kojom se Gudeljičini likovi provlače kroz život, čitatelj se smijucka dok guta knedlu koja mu se stvara u grlu.

Trčati sam počeo jer je besplatno, čitati jer mi je bio dosadno. Volio sam filmove više od čitanja, ali recimo da sam pomalo kukavica. Otkako sam čuo da je neke likove u Kaštelima uhvatilo zbog krađe filmova po internetu, dohvatio sam se knjige. (str. 13., Dulcinea na konjaku)

Marina Gudelj: Fantomska bol

Slatko-gorke priče o svakodnevnom

Svaka je priča gorko-slatka, nama bliska jer odražava mentalitet u kojem smo stasali i u kojem (nažalost) još uvijek živimo. Gudelj ne priča o likovima iz velikih gradova, susjedima koji se ne poznaju, rođacima koji jedni drugima ne vire u život. Ne. Sve se ljudske sudbine događaju u dalmatinskom zaleđu, po selima, pomalo zabačenim mjestima, gdje još uvijek živi folklor praznovjerja i nadnaravnog, spolna neravnopravnost i uvjerenje kako je bolje biti s bilo kim, nego sam.

Toliko sam duboko među brdima da ovdje sunčeva svjetlost stiže prije samog sunca. Obično provjerim kad će izaći pa sjednem na napuštene ljuljačke i čekam. Čim ugledam da šuma mijenja boju, osjetim olakšanje.
Noću ovdje gotovo nitko ne prolazi. Ponekad tjednima ne vidim ljude, pogotovo zimi.
(str. 31., Linija za samoubojice)

Najdraža priča iz zbirke mi je ona simboličnog naziva Žensko. Žensko koje ništa ne može slomiti, ništa ne može satrti. Žensko koje cijeli život pati, muči se, bori. Koje je osuđivano od svih jer je ovakvo ili onakvo. A žensko stoji. Jače od svih i svega.

Zašto fantomska bol?

Na fotografiji je ulomak iz priče istoga imena, iz kojega vidimo kako jedan od likova tumači što je to fantomska bol.

Marina Gudelj: Fantomska bol

No ime ove zbirke priča ima i drugu dimenziju. Svaka priča govori o nečemu što nemamo, nečemu što izostaje, no to nešto čega nema boli. Ranjava nas, nedostaje nam.

No ipak, trebao mi je netko. Svi su imali nekoga, pa sam i ja imala Damira. Objasnila sam to sebi prilično jednostavno. Omiljeni proizvod povukli su s tržišta, no i dalje mi je potreban, pa koristim neku uređenu, bezličnu robnu marku.
(str. 27., Isti brojevi)

Likovi ovih priča nisu junaci, baš naprotiv. Oni nisu uspješni, zadovoljni, sretni i ispunjeni – oni su oni drugi. Njima nešto fali, nešto nedefinirano. Boli ih ono što nemaju – ljubav, potpora, jednostavna povezanost s nekim drugim bićem. I ti su likovi gotovo uvijek žene. Nižeg socijalnoj sloja, drugačije, čudnjikave. Nekako… Okrhnute.
I premda većina priča završava nekako nedefinirano, teško, s okusom poraza, do nas se probiju i one rijetke, koje završavaju pruženom rukom ili dodirima glave. Takve priče pokazuju da ima nade. Iako uvijek nešto fali, i boli nas to što nam fali, dobro je imati nadu.

Ostali naslovi ove autorice:

Marina Gudelj mlada je splitska autorica koja je završila Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Osvojila je prvu nagradu Kritične mase 2021. godine za priču Lee i treće mjesto na FEKP-u 2018. godine za priču Dulcinea na konjaku. Obje navedene priče, među ostalima, možete pronaći u zbirci kratkih priča Fantomska bol, koja je proizišla iz priča za koje je ova uspješna spisateljica osvojila nagradu Prozak 2018. godine.

Marina Gudelj vodi i književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje, uglavnom, stanu na jednu stranicu.

Nedavno je, u izdanju Hena coma, izišao i njen prvi roman Nedovršena.

Intervju koji je portalu Slobodna Dalmacija dala autorica možete pročitati ovdje.

Marinu Gudelj stavile smo na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašoj to be read listi. Ako vas zanima ta objava, kliknite na naslov i tu ste!

Gdje kupiti zbirku priča Fantomska bol:

Jesenski i Turk

Chris Whitaker: Počinjemo na kraju

Nakladnik: Mozaik

Naslovnica knjige Počinjemo na kraju: ©Mozaik

Chris Whitaker Počinjemo na kraju

Znaš li što je pravda?

Prije 30 godina, kao petnaestogodišnjak, Vincent King bio je odgovoran za smrt sedmogodišnje djevojčice  Sissy Radley. Nakon tog događaja, Vincent je u zatvoru sve te godine. Od dana kad je stradala Sissy život se promijenio za sve stanovnike malenog Cape Havena u Kaliforniji. Nekad prijatelji, kolege iz srednje škole koji su izlazili zajedno, družili se, prijateljevali, odlazili na tulume, zaljubljivali se, nakon Sissyine smrti odrasli su preko noći. Vincent, njegov najbolji prijatelj Walk, Star, Sissyna starija sestra, prijateljica Martha, činili su  malu složnu grupicu koja se  nakon ovog događaja naprasno raspala.

Trideset godina poslije

Počinjemo na kraju roman je gdje na početku saznajemo da se nakon trideset godina u rodni gradić u Kaliforniji vraća iz zatvora Vincent King. Sada je Walk Walker tamo šerif koji još uvijek vjeruje da je Vincent nevin. Ali nisu svi Vincenta spremni dočekati raširenih ruku. Dolaskom Vincenta u Cape Haven uskomešali su se davno probuđeni duhovi. Njegov dom, kuća njegovih roditelja, na strateški je zanimljivom mjestu i glavna meta za investitore poput Dickieja Darkea, naprasitog i zlokobnog čovjeka koji ostvaruje svoje ciljeve bez osvrtanja. Tu je i Star, Sissyina sestra, emocionalno oštećena mlada žena koja nikako ne može zaboraviti ožiljke prošlosti. Star je sama izabrala biti žrtva. Često je viđaju pod utjecajem alkohola i droga, a vezuje se za sumnjive muškarce koji je zlostavljaju. Star ima dvoje djece, stariju Duchess Radley i mlađeg Robina. Duchess se uglavnom brine za sve: za brata, za kućanstvo pa i za problematičnu majku. I to sve do dana kada je Star pronađena mrtva, ustrijeljena iz pištolja.

Znaš li što je pravda?

Pravda je kraj. Znam da bih mogla svesti svoje postojanje na disanje. Ali znam da mi to ne bi bilo dovoljno. str. 33.

Prošlost se vraća

Ubojstvu Star prethodi paljenje lokala u kojem ona radi kao konobarica. Lokal je zapalila Duchless kako bi napakostila Dickiju Darkeu, uvjerena da joj zlostavlja majku. Nakon toga više nitko ne može zaustaviti tragične događaje koji slijede. Tijekom godina Walk je učinio sve što je mogao učiniti kako bi držao na oku Star i njezinu djecu pa kad se dogodi tragedija, daje sve od sebe da ih odveze njihovom otuđenom djedu Halu, u Montanu. Na mjestu Starinog  ubojstva uhićen je ponovno Vincent King koji se brani šutnjom…

Prošlost ponovno kuca na vrata Vincenta Kinga, a Walk je ponovno uvjeren da mu je prijatelj nevin.

Duchess

Duchess, glavna junakinja, trinaestogodišnja je djevojčica koja se naziva Odmetnicom. Vanjski izgledom, djelima  i grubim, sirovim riječima, Duchess pokušava otjerati sve oko sebe i  izgraditi čvrsti lik koji se ne boji nikoga i koji može sve. Ali to je samo privid. Radi se o ranjivoj, izuzetno inteligentnoj djevojčici koja si podiže samopoštovanje neprestanim prikazivanjem sebe kao odmetnice,  a sve kako se ne bi raspala. Duchess je spremna bratove interese staviti iznad svojih i sve će učiniti da zaštiti Robina. Duchess  je u trinaest godina doživjela više boli nego većina ljudi u čitavom životu. Bilo je bolno čitati o ovoj djevojčici koja se toliko strašno trsi da bude jaka.

Star je rekla da si okrutan. Da u tebi nema nježnosti. Da je nije ostalo nakon svega. Da si pijanac.

Svi mi počinjemo na kraju Duchess. str. 241.

Chris Whitaker Počinjemo od kraja

Dojam o djelu

Počinjemo na kraju neobično je i teško djelo. Kazuje nam kako nesreća nekim ljudima puno puta pokuca na vrata. Odrasli se ne znaju ili ne mogu nositi sa životnim iskušenjima, a djeca preuzimaju uloge odraslih koje prelaze njihove snage i sposobnosti. Neki ljudi biraju biti žrtve i cijeli svoj život zapravo uništavaju sve šanse da promjene okolnosti koje ih okružuju. Dapače, čine i više od toga. Svojom destruktivnošću na kraju dovode do vlastitog samouništenja. Takva je bila Star. S druge strane, Duchess je dijete prerano odraslo, dijete koje sve dobro, sve loše i sve ružno što joj se događa u životu stoički podnosi. I to nije normalno.

Knjiga je potresna. Nagnala me da razmišljam o tome kako neki ljudi jednostavno nemaju sreće u životu. Takve su karte od početka imali  Vincent, Star, a i  Duchess. Ali za razliku od odraslih koji su se prepustili plimi života Duchess je ta koja je odlučila boriti se protiv struje i isplivati na drugu stranu rijeke. Jer, ona je Odmetnica.

Pročitajte, iako je na momente tužna, prepuna emocija i životnih trauma, knjiga je lijepo napisana s neočekivanim raspletom. Dirnut će vas do srca.

Napomena: Kad sam pročitala autorov životopis, sve mi je bilo jasno.

O autoru

Chris Whitaker britanski je spisatelj čija je životna priča gotovo jednako mračna i napeta kao njegovi romani. S devetnaest godina napao ga je i izbo ulični napadač. Preživio je, ali ne bez posljedica. Depresija, nesanica i borba s ovisnošću samo su neke od poteškoća s kojima se nosio nakon napada. Pisanje mu je pomoglo da se riješi psihičkih problema s kojima se suočavao.

Postao je burzovni mešetar, napredovao do vrha poslovne ljestvice, oženio se, dao otkaz, odselio se u Španjolsku i napisao svoj prvi roman Tall Oaks, kojim je osvojio prvu nagradu Udruženja spisatelja kriminalističke književnosti.

Otad je napisao još tri romana: All the Wicked Girls, The Forevers i Počinjemo na kraju, njegov prvi naslov izdan na hrvatskom jeziku. Studio 20th Television, čiji je vlasnik Disney, otkupio je prava na produkciju ekranizacije u obliku televizijske serije.

Kad ne piše knjige, radi u lokalnoj knjižnici. Danas živi u Hertfordshireu sa suprugom i troje djece.

Gdje kupiti:

Mozaik

Joanne Harris: Čokolada

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Čokolada: ©Znanje

U što ovoga časa vjerujem?
„Vjerujem da ništa nije važno osim biti sretan“, rekla sam napokon.
Sreća. Jednostavna kao čaša čokolade ili krivudava kao srce.
Gorka. Slatka. Živa.
(str. 161.)

Joanne Harris: Čokolada

Čokolada

Vianne Rocher i njezina šestogodišnja kći Anouk dolaze u francusko mjestašce Lansquenet-sous-Tannes, nošene nježnim proljetnim vjetrom i željom za promjenom.

Nitko nas ne gleda. Kao da smo nevidljive; odjeća nas odaje kao neznanke u prolazu. Uljudni su, tako silno uljudni, nitko ne zuri u nas. … Stanovnici Lansqueneta svladali su vještinu promatranja bez izravnog pogleda. Osjećam im oči poput daha na zatiljku, ne neprijateljske, začudo, ali ipak hladne. (str. 3.)

U centru gradića, preko puta crkve, otvara čokoladarnicu u kojoj prodaje najfinije slastice. Vianne ima i dar – ona je neka vrsta vještice, kao što je bila i njezina majka.

Znam koji su im omiljeni slatkiši. To je dar, profesionalna tajna, kao što vračara zna čitati dlanove. … Iz očiju i s usta čitam im s lakoćom: ovaj s tračkom gorčine uživat će u mojim pralinama od naranče; za ovu sa slatkim smiješkom najbolje su rumene breskvica s mekim punjenjem… Prodajem snove, sitne utjehe, slatke bezopasne napasti… (str. 41.)

Župnik Reynaud u Vianne vidi posebno veliku opasnost za svoje stado jer korizma je – a ona otvara čokoladarnicu!

Umjesto odricanja, posta i samoprijegora, stanovnici malo-pomalo dolaze k Vianne, najprije virkajući u izlog, zatim sramežljivo ulazeći u trgovinu. Naposljetku, dolaze na pijuckanje vruće slatke čokolade, grickanje najukusnijih pralina i dobronamjeran razgovor. Ovog posljednjeg ima najviše, jer Vianne svojom slobodoumnošću i dobrotom sve prihvaća i nikog ne osuđuje, za razliku od svećenika Reynauda. On je sve više i više mrzi, i neprestano smišlja načine na koje bi joj naštetio i potjerao je iz sela. I ne samo nju – svakoga tko misli drugačije.

A lista je podugačka – tu su riječni Ciganin Roux, Josephine, žena koja je napustila muža i Armande, starica koja ne sluša ničija pravila, pa tako ni crkvena.

Zatim, kao šećer na kraju, Vianne počinje pripremati festival čokolade baš na Uskrs.

Joanne Harris: Čokolada

Crkva i čokolada u sukobu

Vianne je mlada, neudana i samohrana majka. Otvorena je, darežljiva, pažljiva. Za svakoga ima razumijevanja i lijepu riječ.

Župnik Reynaud je ukočen, sklon osuđivanju i licemj98operju. Za korizmu provodi strogi post i čokoladarnica, iz koje se šire najopojniji mirisi, dolazi mu kao šaka u oko.

Gledam u njezin dućan, sav umotan u blistavi papir poput nekog dara koji čeka da ga odmotaju i pitam se koliko je ljudi, koliko duša, već dovela u iskušenje koje nadilazi spas. … Treba je izbaciti. I ono njezino derište. (str. 277.)

Čak i sama Vianne u njemu pobuđuje mržnju – zato što se pokraj nje osjeća kao običan čovjek, pun žudnji, i želja koje ne pristoje jednom svećeniku. Tako to vidi Reynaud – no ni on nije bezgrešan, ma koliko se snažno to trudi biti i takvim se predstaviti.

U župnikovoj je prošlosti jedna velika tajna. 

Sukob odricanja i užitka temeljni je sukob ovog divnog romana prepunog mirisa, okusa i nježnog milovanja proljetnog vjetra koji našu junakinju tjera na lutanje, na nestalnost i neupitan odlazak.

I Vianne je žena puna tajni, magije i čarolija. Sve oko nje nekako je mistično. Može li doista znati koji je okus čokolade omiljen njezinim kupcima? Može li iščitati budućnost iz tarot karata?
Koliko je istine u predsmrtnom buncanju njezine bolesne majke? Je li doista čitavo Viannino postojanje izniklo iz laži, tame i zločina?

Prvi put otkako luta, Lansquenet je mami svojom ugodnom ljepotom i šarmom, zvonima koja pjevaju svako jutro i ljudima koji su puno više od onog početnog neprijateljstva kojim zrače.

Sve češće gledam u sunce i pitam se kako bi ga bilo gledati gdje se diže na istom obzorju pet, možda deset, možda dvadeset godina. Od te pomisli obuzima me čudnovata slabost; osjećaj straha i čežnje. (str. 32.)

Hoće li se ovaj put zadržati na istom mjestu? Zauvijek?

Lepršava priča koja to nije

Film Čokolada pogledala sam puno, puno prije nego sam pročitala knjigu. Film obožavam i dan-danas! Juliette Binoche kao Vianne i Johnny Depp kao Roux divan su, bezvremenski par. Ipak, moram priznati, film je romantična drama, lepršav, čaroban.

I roman je sve to, ali i više! Roman je mračan. Ispod sve te čarolije treperi naznaka okrutnosti, zločina, tajni koje mijenjaju ljudske živote nagore.

Glavni negativac je, ironično, svećenik. Onaj koji bi trebao tješiti ovdje ranjava. Koji bi trebao razumjeti, osuđuje. Koji bi trebao prihvaćati, odbacuje. Sve najgore u romanu Čokolada ne čine svjetovni ljudi, već ljudi u mantijama.

Gradić je isprva uskogrudan, no Vianne svojim šarmom pastvu odvlači od hladnoće crkve.

Uskoro se oko lijepe slastičarke stvara krug i drugih koje većina odbacuje. Ti su likovi toliko topli, opisani s toliko ljubavi i nježnosti da ih ne možemo ne voljeti. Kako ne voljeti svojeglavu staru Armande i njezinog mucavog unuka Luca? Kako se stati uz Josephine koja bježi od nasilnog muža pijanca? Kako ne suosjećasi sa starcem koji svog psa voli više nego ljude u gradiću?

Roman Čokolada puno je dublji od filma koji je prema njemu snimljen. Nakon knjige ostajete s mnoštvom pitanja. Ona nema hepi end kao što ga ima film.

O romanu ćete razmišljati. Groziti se. Smješkati se. Čuditi se.

I pitati se kako je moguće u roman o čokoladi, bombonima i pralinama upisati priču o osudi okoline, o pojedincima koji se ne uklapaju, o mržnji. A zatim, priču o prihvaćanju, rastu, ljubavi, budućnosti, posutu s malo čarobnog, šećernog praha.

Vjetar je sad bio u meni i povlačio me nekako neumoljivo, zapovjednički. U samom središtu ostalo je malo, mirno mjesto, čudesno nepomućeno, i gotovo poznat osjećaj nečega novoga. I to je neka vrsta čarolije… (str. 275.)

Ostali naslovi ove autorice:

Joanne Harris britanska je autorica, no majka joj je bila Francuskinja i taj se utjecaj itekako vidi u njezinim romanima. Napisala je više od dvadeset romana, a priču o čokoladi oblikuju sljedeći naslovi:

  • Čokolada
  • Cipelice kao bombon
  • Peaches for Monsieur le Curé – kod nas još nije preveden
  • Kradljivica jagoda
Joanne Harris: Čokolada

Gdje kupiti:

Znanje

Ako volite čokoladne priče, možda će vam se svidjeti i Okus čokolade u Parizu autorice Jenny Colgan.

Silvia Moreno-Garcia: Meksički roman strave

Nakladnik: Mozaik knjiga

Naslovnica knjige Meksički roman strave:© Mozaik knjiga

Silvia Moreno Garcia Meksički roman strave

Za pisanje horora, osim dobre priče autor mora imati i onaj istančan osjećaj za dramatiku koja izaziva jezu i nelagodu u pravom trenutku. Tada se čitatelj osjeća zaštićen, ali istovremeno jako involviran u radnju. Silvia Moreno-Garcia dokazala je romanom Meksički roman strave da se horor može izvanredno prikazati iz ženskog ugla. Time staje uz bok mnogim iskusnijim muškim horor autorima. Još, kad je uz to i glavni lik mlada, samouvjerena, odlučna žena u liku  Noemí Taboadi  koja potpuno mijenja percepciju žena u poslijeratnom Meksiku, uspjeh ovog romana je zajamčen.

Feministički roman ili ne?

Ovaj roman kritika naziva feminističkim, iako on po meni to nije. Roman naglašava položaj žena nakon Meksičke revolucije gdje su glave obitelji uvijek bili muški članovi obitelji. Činjenica je da su žene u Meksiku tek 1953. godine dobile pravo glasa. Radnja romana smještena je u 1950. godinu, a lik  Noemí Taboardi je ispred svog vremena. 

…on me pokušava otrovati. Moraš doći po mene Noemí. Moraš me spasiti. str. 12.

A počinje ovako…

Meksički roman strave započinje pismom koje imućnoj obitelji Taboardi šalje udana rođakinja Catalina, tražeći pomoć jer je uvjerena da je životno ugrožena. Catalina izričito želi da je posjeti rođakinja Noemí s kojom je ona odrasla i smatra ju prijateljicom. Pismo je zbrkano, nejasno, pisano u žurbi i bunilu, što nagna Noemínog oca da hitno pošalje Noemí u udaljeni El Triumfo. Tamo se nalazi Kurija Catalinonog supruga Virgila Doyla i njegove obitelji. Noemína probitačnost, snaga, znatiželja i ljubopitljivost ne nailazi na razumijevanje obitelji Doyle, pogotovo kad je uspoređuju s tišom i nježnijom Catalinom.  Virgil, suprug njezine rođakinje, naočiti Englez, potpuni je stranac, a Noemí dolazi u potpuno nepoznat, slabo naseljen gradić. 

Noemí

Noemí nije heroina kakvu očekujete. Ona je mlada djevojka iz visokog društva koja obožava tulume, gala haljine, štikle i koja zapali cigaretu na zgražanje malograđanske publike. Dolaskom u Kuriju Doylovih, upozoravaju je na stroga pravila koja ona ne misli poštovati. Šutnja za vrijeme večere, čudni domaćini, zabrana pušenja, zabrana komuniciranja s osobljem, prastara neodržavana kuća puna tajni, groblje iza imanja i napušteni rudnik, sve su to izazovi za Noemí. Ni kad se počnu događati čudni i neobjašnjivi događaji u samoj kući koji nemaju razumno objašnjenje, Noemí ne osjeća strah. Poslije nekog vremena, Noemí kao i Catalina prije nje, počinje imati vizije u snovima za koje nije sigurna koliko su snovi, a koliko realnost. Noemí je odlučna istražiti o čemu se ovdje radi. Ali gotička atmosfera u kući, puna  nelagode, crnila i atmosfere jeze koja koketira s bolesnom putenošću i pohotom, jača je od Noemí i ona više ne može natrag, jedino ako joj netko ne pomogne..

To živi na groblju. Trebala bi se vratiti u kuću. str. 108.

Obitelj Doyle i Kurija

Virgil Doyle, mračan, ali izuzetno zgodan Catalinin suprug, njegov otac Howard Doyle, zaljubljenik u eugeniku, rođakinja, hladna gospođa Florence i njezin sin, nježni i nesigurni Francis, uz nekoliko šutljivih slugu, domaćini su Kurije.

Kurija je zapravo kuća i cijeli posjed, nekad  bogato imanje puno života, blagostanja i prosperiteta, a sada zapuštena kuća u propadanju koju mještani izbjegavaju. Priče o sumornoj kući punoj tajni i nasilnoj prošlosti dopiru do mještana samo u tragovima. Kuća je potpuno izolirana i čuva svoje tajne.

Tajne Kurije

Kako atmosfera postaje napetija i uznemirujuća, Noemí postepeno shvaća da se nalazi u opasnosti, kao i njezina rođakinja Catalina. Otkrivajući strašnu povijest obitelji prepunu sukoba, krvi , nasilja, kanibalskih obreda i ubojstva nedonoščadi, Noemí uočava kako se u kući zlo budi i preuzima vlast. Krajnje je vrijeme je da pobjegne zajedno s Catalinom, ali plan joj je osujećen. Domaćini sprječavaju Noemí  da napusti imanje, a Catalina je preslaba da joj pomogne. Noemí mora naći saveznika za bijeg….

Bilježim ove misli na papir jer je to jedini način da se ne pokolebam u svojoj odluci. Stalno čujem njihove glasove, njihovo šaputanje. Sjaje noću. str. 189.

Dojam o djelu Meksički roman strave

Roman mi se jako svidio. Iako horori nisu moj prvi izbor, ova kombinacija horora i realnog života u poslijeratnom Meksiku držala me napetom do samog kraja. Kolonijalizam, jeftina radna snaga koja radi za bogate veleposjednike za bijednu nadnicu, napušteni rudnici i sveprisutni patrijarhat u kojem je žena isključivo vlasništvo muškarca, učinili su ovaj roman socijalno angažiranim.

Autorica pričom naglašava podređen položaj žena u to doba likom Cataline, koja je potpuno u vlasti supruga. Ni lik Noemí nije pošteđen utjecaja muškaraca. Premda naizgled suvremena mlada djevojka, Noemí za svaku odluku treba blagoslov oca. Dolaskom u obitelj Doyle, Noemi se nalazi na sramnoj tjelesnoj i intelektualnoj procjeni muških članova obitelji Doyle. Ali i uz Virgilov neprestani nadzor, neustrašiva Noemí  sposobna je povući poteze koje ne bi učinio ni hrabriji muškarac.

Velika preporuka za čitanje. Ako volite ovaj žanr, uživat ćete. Ali, čitajte po danu.

Sivia Moreno Garcia Meksički roman strave

O autorici

Silvia Moreno-Garcia osvojila je svijet nakon što je 2020. objavila Meksički roman strave. Njezin horor-roman i publika i kritika opisuju superlativima, što potvrđuju brojne nagrade. Ova očaravajuća feministička verzija romana strave prodala se u više od pola milijuna primjeraka s obje strane Atlantika. New Yorker, NPR, Washington Post, Book Page, Book Riot, AudioFile, Library Journal, Electric Lit, Vanity Fair i Marie Claire proglasili su ovu horor-poslasticu najboljom knjigom 2020. godine.

Gdje kupiti:

Mozaik

Sarah Morgan: Nešto predivno

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Nešto predivno: ©Znanje

Sarah Morgan: Nešto predivno

Nešto predivno

Brittany Forrest imala je osamnaest godina kada se udala za lošeg momka Zacharyja Flynna, svoju ludu ljubav. Nakon svega deset dana, Zach je odmaglio i ostavio je u suzama, slomljenog srca.

Bio je zabranjeno voće. Momak kakvog svaka dobra djevojka izbjegava.
Bio je crn u usporedbi s njezinom bjelinom, taman u usporedbi s njezinom svjetlošću… Bio je njezina jedina velika pogreška.
(str. 24.)

Danas, ona je uspješna arheologinja koja se nakon nezgode na iskapanju u Grčkoj vraća kući, na otok Puffin. Brittany dolazi zaliječiti slomljeni ručni zglob, no čini se da treba zaliječiti i srce – još uvijek slomljeno nakon Zachovog naprasnog odlaska.

Divlji Zach danas je uspješan, bogat, i dalje seksi pilot.

Na trenutak mu je sunce obasjalo profil, ističući crte lica koje su bile gotovo apsurdno muževne. Da je bio tome sklon, mogao je ostvariti sjajnu manekensku karijeru… (str. 87.)

I to baš onaj pilot koji će Brittany prevesti na otok Puffin.

Nakon tog ponovnog susreta, kada su oboje glumili ravnodušnost, dugo zatomljivani osjećaji polako izbijaju na površinu. Čini se da ni jedno ni drugo nisu zaboravili svoju ludu, snažnu, intenzivnu mladenačku ljubav. Sada kada više nisu tinejdžeri, privlačnost je jača nego ikad.

Seksualna privlačnost nije mu bila strana, upravo suprotno, činila je temelj svake veze koju je ikad imao, ali ništa nije bilo ni blizu želji koju je osjećao prema ovoj ženi.
Gotovo da je očekivao da će ugledati plamičke kako mu palucaju oko gležnjeva.
(str. 74)

Može li Brittany zaboraviti bolnu izdaju iz prošlosti? Je li dovoljno jaka da se nosi sa Zachovim demonima?

Može li on prihvatiti njezinu nesebičnu ljubav i napokon se obvezati? Ili će ga zauvijek progoniti bolna sjećanja na nesretno djetinjstvo?

Njih će dvoje pokušati sve kako bi dokazali jedno drugom da su samo prijatelji. Ipak, magija otoka Puffin potaknut će nešto predivno.

Brittany i Zach – nešto predivno

Nešto predivno drugi je dio trilogije o otoku Puffinu i trima najboljim prijateljicama, Emily, Brittany i Skylar. Svakoj će prijateljici taj predivni otočić donijeti sreću, mir i ljubav.

Prijatelji. Smiju se s tobom u dobra vremena i grle te tijekom loših. Vesele se tvojim uspjesima i previjaju ti rane od neuspjeha.
Muškarci su dolazili i odlazili iz njezina života, ali prijateljice su joj uvijek čuvale leđa.
(str. 41.)

Sarah Morgan: Nešto predivno

Brittany i Zach bili su par dok su bili veoma mladi, i ta je veza prebrzo eskalirala – najprije brak, a zatim i brzopotezni razvod. Oboje su ostali veoma povrijeđeni i nisu se uspjeli oporaviti, mada se trude dokazati suprotno. Kada se opet nađu u istom prostoru, na otočiću na kojem oboje žive, iskre počinju frcati i samo je pitanje trenutka kada će jedno drugom pasti u zagrljaj. No seks nije isto što i ljubav, a mi se čitatelji praktički do zadnjega poglavlja pitamo – hoće li njih dvoje napokon nadvladati prošle i sadašnje probleme i početi ovaj put zrelu i ozbiljnu ljubav, premda jednako jaku kao i kada su bili tinejdžeri, ako ne i jaču.

Otok Puffin opet u akciji

Roman Nešto predivno nije mi se toliko svidio kao njegov prethodnik. Priča mi je bila mrvicu manje uvjerljiva i premda su Zach i Brittany zanimljivi likovi, nikako mi ne idu zajedno. Njihova veza doima se površnom, iako i dalje stoji konstatacija iz prve recenzije – kada sam rekla da mi se sviđa što fizički izgled likova promatramo isključivo očima partnera, kojima su oni uvijek najljepši, najbolji i najviše seksi.

Bila je predivna, ne lijepa, nego predivna, a tijelo joj je steklo impresivnu razinu kondicije zbog života provedenog na otvorenom. Ali ono što ga je uistinu privlačilo nije bila tanašnost struka ni punoća usana, nego energija koja je izbijala iz nje… (str. 120.)

Najbolji mi je dio romana sam Puffin, pitoreskni otočić koji vrvi zanimljivim mještanima koji možda vole gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, ali uvijek su tu kad nekome treba priteći u pomoći.

…ovdašnji ljudi su najnametljiviji, najnaporniji i najdivniji ljudi na svijetu. Život ovdje nauči te da nijedan čovjek nije otok i nijedan otok se ne svodi samo na jednog čovjeka. Nauči te da je život puno bogatiji kad se živi kao dio zajednice. (str. 327.)

Sve u svemu, Nešto predivno lagan je ljubavni roman koji će vas opustiti, zabaviti, na trenutke rastužiti i nasmijati.

Što se mene tiče, čekam treći nastavak i radujem mu se! Taj bi trebao biti najbolji, bar mi se tako čini, jer u ova dva nastavka već naslućujemo vezu Aleca i Skylar.

Ostali naslovi ove autorice:

Sarah Morgan autorica je impresivnog broja ljubavnih romana, a na našem ste blogu mogli pročitati recenzije sljedećih:

Ova tri naslova čine trilogiju o braći O’Neil i njihovom skijalištu Snježni kristal.

Trilogija o otoku Puffin i prijateljicama Emily, Brittany i Skylar kod nas je tek izišla iz tiska i broji sljedeće naslove:

P.S. Klikom na recenziju romana Prvi put i zauvijek doći ćete i do poveznice na stranicu Sarah Morgan pa, ako vas zanima nešto više o njoj i/ili njezinim romanima, bacite oko!

Sarah Morgan: Nešto predivno

Gdje kupiti roman Nešto predivno:

Znanje

Jean Kwok: U potrazi za Sylvie Lee

Nakladnik: Znanje

Naslovnica knjige U potrazi za Sylvie Lee: ©Znanje

Jean Kwok U potrazi za Sylvie Lee

Gdje god se nalazila u svijetu, mislim da bijela osoba ima potpuno drukčije iskustvo od osobe obojene kože. Diskriminacija je bijelcima nevidljiva jer ih ne zahvaća. Istinski se šokiraju. str. 248.

U potrazi za Sylvie Lee obiteljska je drama  čija radnja prati kinesku imigrantsku obitelj raseljenu po svijetu. Premda su  daleko jedni od drugih, njihova je povezanost složena, a odnosi komplicirani. Sylvie je osoba koja povezuje sve članove ove obitelji i drži ih na okupu unatoč prostornoj udaljenosti. Ona krhku zajednicu sjedinjuje, sve dok konačno ne pukne. A puknulo je već na početku knjige jer Sylvie nestaje…

Amy

Dvadesetšestogodišnja Amy Lee živi u skučenom stanu svojih roditelja u Queensu, kad je uznemireno nazove Lukas Tan, rođak iz Nizozemske kojeg nikad nije upoznala. Njezina prekrasna  starija sestra Sylvie otišla je u Nizozemsku vidjeti baku na samrti. Neposredno nakon bakine smrti, Sylvie je nestala. Amy je zaštićena kći obitelji Lee, premlada da bi se sjećala vremena kada su joj roditelji imigrirali i previše bojažljiva da bi pratila uspješnu, briljantnu, sedam godina stariju Sylvie. Amy je plaha, introvertirana djevojka koja u javnosti počinje mucati i izražava nesigurnost ali, nakon što joj nestaje obožavana sestra, Amy preskače sve  svoje strahove i prvi se put odvaja od obitelji, odlazeći  u stranu zemlju kako bi istražila posljednje mjesto na kojem je viđena Sylvie.

Uz to, Amy prvi put upoznaje svoje daljnje rođake kod kojih je Sylvie živjela prvih devet godina života. Dolaskom u Nizozemsku, upoznaje rođake – obitelj Tan,  Lukasa i njegove roditelje, Helenu i Willema i shvaća da se oni  ponašaju vrlo  čudno vezano za Sylvie i njezin nestanak. Amy je odlučna da sazna što se dogodilo sa Sylvie.

Sylvie

Svi je znaju kao neustrašivu, uspješnu poslovnu ženu i suprugu koja je sve postigla svojim radom i trudom i visoko se popela na ljestvici društvene prihvaćenosti na svim poljima. Ali, to je samo privid. Istina je- Sylvie jest uspješna, inteligentna i marljiva, ali Sylvie je to sve postigla silnim trudom i željom da bude najbolja. Zašto? Zato što je Sylvie Kineskinja. Cijeli život ona se osjeća izolirano. Osjeća da se teško uklapa jer je drugačije boje kože.  Osjeća da je promatraju i procjenjuju. I zbog toga želi biti najbolja. Ali kad se sve počne urušavati, brak (nevjerni suprug), posao (Sylvie gubi posao moćnoj konzultantskoj tvrtki), obiteljska situacija (baka na samrti), Sylvie jedino utočište nalazi u obitelji. A kad je jednom nakon otkrivanja mnogih tajni i obitelj razočara, Sylvie više nema izlaza….

To zlato je bilo tako nježno, bespomoćno u svojoj čistoći, suviše podatno da bi pripadalo ovom svijetu. Poput moje majke i mene pripadalo je prošlim vremenima. Snaga mu je bila u savitljivosti, ali koliko savijanja može podnijeti prije nego što zauvijek pukne? Str. 121.

Dojam o djelu

Ovo je knjiga koja se prvenstveno bavi pitanjima identiteta ili točnije traženja identiteta. Tko smo, kome pripadamo, od kuda dolazimo i gdje je, na kraju, naša oaza u kojoj nalazimo sreću i mir, pitanja su koja kroz ovu knjigu suptilno postavlja autorica Jean Kwok. Portret imigrantske obitelji čiji su korijeni odsječeni i razbacani po svijetu,  a koja se grčevito trudi sačuvati bar nešto od kulture i tradicije kojoj pripadaju, bolje je prezentiran od same radnje. Radnja mi je pomalo naivna, skokovita, s puno neuvjerljivih detalja (dok Sylvie posjećuje umiruću baku skokne u Veneciju par dana proslaviti rođendan ili odluči započeti učiti svirati violončelo!?).

Odnos između dviju sestara zanimljiv mi je posebno zbog toga što svaka u drugoj vidi ono što joj  nedostaje u sebi (Sylvie žudi za Amyinom sposobnošću za ljubavlju; Amy žudi za Sylvienom probitačnošću i uspješnošću). Meni je osobno draži bio lik Amy.

Muški likovi su površni i plošni i nisu me se dojmili, osim možda lika Lukasa. Prikaz supruga i prijatelja violončelista mi je bio plitak i nedorečen.

Knjiga otvara još neka značajna pitanja: pitanje rasne nesnošljivosti i predstavlja iskren pogled na složenost obitelji, rase i kulture. Otvara mnoga pitanja o načinima na koje nas kultura i jezik mogu podijeliti.

Jean Kwok U potrazi za Sylvie lee

O autorici

Jean Kwok je nagrađivana međunarodna autorica bestselera U potrazi za Sylvie Lee i Mambo iz kineske četvrti. Njezini radovi objavljeni su u dvadeset zemalja. Jean je dobila brojne nagrade, uključujući nagradu Alex Award American Library Association, nagradu za najbolju knjigu Kinesko-američkog udruženja knjižničara. O Jean i njenom radu snimljen je tv-dokumentarac.

Jean je emigrirala iz Hong Konga u Brooklyn kada je imala pet godina i radila je u tvornici odjeće u kineskoj četvrti veći dio svog djetinjstva u siromašnim uvjetima. Između dodiplomskog studija na Harvardu i MFA iz fikcije na Columbiji, tri je godine radila kao profesionalna plesačica. Njezin voljeni brat Kwan preminuo je u tragičnoj zrakoplovnoj nesreći i bio je inspiracija za Potragu za Sylvie Lee. Jean govori trojezično, tečno govori nizozemski, kineski i engleski. Živi u Nizozemskoj.

Gdje kupiti:

Znanje

Eva García Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada

Nakladnik: Fraktura Publika, 2020.

Naslovnica romana Šutnja bijeloga grada: ©Fraktura Publika

… možda bih trebao podrobno iznijeti sve pojedinosti onoga što se u početku zvalo „Dvostruko ubojstvo kod dolmena“, a na kraju svršilo kao pokolj u svakom smislu te riječi, koji je godinama planirao zločinački mozak znatno višega kvocijenta inteligencije od onoga koji smo posjedovali mi koji smo ga pokušavali uhvatiti na vrijeme.
Kad je tip koji poželi postati masovni ubojica usrani genijalac, preostaje ti samo da se moliš…
(str. 10.)

Eva García Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada

Šutnja bijeloga grada

Dva gola tijela, muško i žensko. S rukom utješno položenom na obrazu onog drugog. Uvijek u povijesno važnom dijelu Vitorije. Tako je bilo prije dvadeset godina, kada je za okrutna ubojstva optužen Tasio Ortiz de Zárate, mladi arhitekt, lokalna zvijezda u usponu, miljenik ne samo žena nego i cijelog gradića. Uhitio ga je nitko drugi nego njegov vlastiti brat – ne samo brat nego i blizanac – Ignacio.

Isti je slučaj i danas. Dva tijela, muško i žensko…

Slučaj rješava briljantni inspektor profiler Unai López de Ayala zvan Kraken, koji je počeo raditi u policiji ponukan baš Tasijevim slučajem, i njegova jednako sposobna partnerica Estíbaliz Ruiz de Gauna.

Oboje smo bili jebeno dobri u zaključivanju slučajeva, premda ne i tako dobri u poštovanju pravila. Imali smo više od jedne packe zbog neposluha, tako da smo se naučili međusobno pokrivati. Što se poštovanja pravila tiče… pa, radili smo na tome. (str. 13.)

Ubojstvo, identično onom otprije dvadeset godina, događa se baš kad Tasio treba izaći iz zatvora na kraći dopust. No, Tasio je u zatvoru, je li moguće da je on ubojica?

Ili je to pak njegov blizanac Ignatio, koji je nakon rješavanja nemilog slučaja otišao iz policije?

Ili je to netko treći, netko tko je smjestio Tasiu i dvadeset godina mirovao?

Mislim da je ovo najkompleksniji profil s kojim sam se susreo u životu: razdoblje hlađenja od dvadeset godina znači da je ubojica psihopat koji je sposoban dugo kontrolirati svoje emocije. Sumnjam da će pogriješiti, sumnjam da ćemo ga uloviti u kontradikciji i mislim da smo dosad vidjeli tek zametak njegovog plana.
(str. 208.)

Inspektor Kraken počinje lov na ubojicu.

Prišao sam tijelima žrtava, kleknuo pred njih i tiho izgovorio svoju mantru:
„Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.“
(str. 19.)

Eva García Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada

Kompleksan slučaj bijelog grada – Vitorije

Smješten u eterični, gotovo nezemaljski bijeli grad Vitoriju, ovaj slučaj obuzet će nas od prve stranice. Ne samo da je strašan, on je i mističan. Izveden ritualno. U njemu se miješaju prošlost i sadašnjost, čak i budućnost.

Žrtve su slučajne, a istodobno i pomno izabrane. Tko je sljedeći?

Inspektor Kraken upada u mrežu toliko zakučastu i kompleksnu, mrežu koju čine ne samo blizanci, već i čitava Vitoria i sve njene građevine.

Ubojica mi se obraćao naprednijim jezikom od mojega, neshvatljivim, kao da pripadam nižoj vrsti, manje razvijenoj, i kao da nisam dorastao njegovoj inteligenciji.
Osjećao sam se kao idiot.
Nedostajali su mi komadići slagalice.
(str. 343.)

Inspektor de Ayala zvani Kraken

Inspektor na leđima nosi težak teret svoje prošlosti od koje se još nije oporavio. Budućnost mu je neizvjesna, sadašnjost komplicirana ne samo naizgled nerješivim slučajem, nego i lijepom novom zamjenicom načelnika Albom.

Čitavu priču priča nam upravo on – čovjek kojeg sreća nikako nije mazila, koji će sve dati da privede zločinca pravdi, putem ne gubeći uvrnut smisao za humor koji je samo šlag na torti ovog vrhunski pisanog romana.

Ne mislim da sam heroj, ali volim da svemir ostane kakav je bio. Bez smrti koje su se događale kad nisu trebale, samo to. Shvaćao sam logičan mehanizam koji se krio iza prirodnoga poretka stvari, čak i smrt: nesreću, bolest, starost… Ali nikako ne izopačene tipove koji su postavljali klopku kako bi kosac prijevremeno zakucao na vrata nedužnih. (str. 93.)

Eva García Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada

Zašto se Šutnja bijeloga grada mora naći u vašim rukama?

Premda sam pročitala mnoštvo kritika koje na sva usta hvale roman Šutnja bijeloga grada, nisam očekivala remek-djelo u malom. Ritualna ubojstva prožeta mitologijom, atmosfera nadnaravnog pomiješana s baskijskim legendama i ubojica toliko lud da je gotovo normalan – sve to čini ovaj roman djelom koje ne smijete zaobići!

Ako ste voljeli Baztán trilogiju Dolores Redondo, voljet ćete i trilogiju o bijelom gradu. Jednako je obojen drevnim vjerovanjima, privatnim životom glavnih likova, pritajenom jezom koja vreba iz kutaka starih zgrada…

Inspektor de Ayala lik je koji automatski zavolite – a sve zbog načina na koji komunicira s čitateljima. Već sam rekla da nam on pripovijeda ovu priču – sam stil njegove priče duhovit je, pomalo crnohumoran, pitak i jednostavan. Čitatelja potpuno uvlači u svoju glavu i u sam slučaj. Razmišljamo kao on, napeto pratimo svaki njegov korak, šokirani smo, baš poput njega, kad napokon otkrijemo tog prepredenog ubojicu. Strepimo nad njegovim privatnim životom, smješkamo se kad se i on smješka, ludimo od požude kad i on ludi…

Ne postoji niti jedan jedini dio romana Šutnja bijeloga grada koji mi se nije svidio. Jedva čekam doći do sljedećeg nastavka i baciti se u nove avanture inspektora Krakena. Prema informacijama koje sam dosad pročitala, i sljedeći je slučaj jednako jeziv, brutalan i ritualan kao i ovaj! A i Krakenov privatni život otići će u nekom skroz novom smjeru.
Malo je reći da ne mogu dočekati! 

Ostali naslovi ove autorice:

Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.
Drugi nastavak trilogije, Rituali vode, preveden je i kod nas, a treći dio, Los señores del tiempo (Gospodari vremena??) napeto čekamo i jako mu se radujemo!

Prema romanu Šutnja bijeloga grada snimljen je i film:

Intervju s autoricom možete pročitati ovdje.

Objavljen je i još jedan roman o inspektoru Krakenu, Crni časoslov.

Gdje kupiti roman Šutnja bijeloga grada:

Fraktura

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Prvi put i zauvijek: ©Znanje

Ponekad bježiš od stvari koje najviše želiš jer su to stvari koje te plaše. (str. 242.)

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Prvi put i zauvijek

Za Emily Donovan život se u trenutku promijenio i sad, umjesto svoje poprilično dosadne svakodnevice – mora bježati. Ne samo da je prekinula s dugogodišnjim dečkom i dobila otkaz, nego je i smrću svoje slavne polusestre postala skrbnica šestogodišnjoj Lizzy. I sad se mora skrivati od novinara koji progone djevojčicu.

Njezina najbolja prijateljica Brittany ponudi joj vikendicu koja se nalazi na otočiću Puffin i Emily, nemajući druge, odlazi. Ona i Lizzy uskoro se nalaze odvojene od svih, osim od male otočne zajednice. Okružena samo morem, u društvu djeteta, Emily je dobila baš ono što je cijeli život izbjegavala i čega se užasavala – dijete i more.

Bilo je to savršeno mjesto za nekoga tko ne želi biti pronađen. Destinacija iz snova za ljude koji vole more.
Emily Donovan mrzila je more.
(str. 1.)

Nenavikle jedna na drugu, njih dvije moraju pronaći način kako živjeti zajedno, što nije nimalo lako jer Emily panično izbjegava svaku mogućnost za vezivanje i ljubav.

U njezinu je djetinjstvu bilo važno preživjeti. Naučiti se brinuti za sebe i zaštititi se dok je živjela s majkom koja je uglavnom bila odsutna… A nakon što je otišla od kuće život joj se svodio na učenje i duge naporne sate rada, kako bi ušutkala muškarce koji su željeli dokazati da je manje vrijedna od njih. (str. 4.)

U tom joj nimalo ne pomaže Ryan Cooper, predivni Brittanyn prijatelj kojeg je ova zadužila da pomogne Emily i olakša joj život na otoku. Ryan svoju ulogu shvaća veoma ozbiljno i uskoro će pomalo uštogljenoj Emily pomoći ne samo da se opusti, već i da radi neke stvari koje dosada uspješno izbjegavala.

Misli se na plivanje, dakako, ali od njihova prvog susreta iskre toliko frcaju da je pitanje vremena kada će poduka iz plivanja postati nešto više.

No, i Ryan bježi od svojih demona…

Emily i Ryan

Ljubavni romani nisu moj primarni žanr, ali Sarah Morgan dokazala se u mojim očima trilogijom o prezgodnoj braći O’Neil. Vjerovala sam da me neće razočarati i tako je i bilo – Prvi put i zauvijek topao je, ali i vruć ljubavni roman koji pročitate u jednom popodnevu, čitavo vrijeme ne skidajući osmijeh s lica. Volim kad likovi nisu presavršeni, kad su nekako normalni, kao mi sami. Takvi su i Emily i Ryan – njihove su mane možda malo prenaglašene, duhovi prošlosti malo preglasni, ali opet,  sve se to uklapa u priču.

On je, dakako, fizički divan, ali ne u onom površnom smislu. Imamo dojam da njegov izgled spisateljica opisuje više kroz Emilyne oči, a manje da nam ga nameće kao apsolutno savršenog Apolona.

Eufemizam je opisati ga kao upečatljivog. … Muškost mu je bila ugrađena duboko u DNK, a njegova snaga i fizička privlačnost dio su plana majke prirode da osigura da planet ostane naseljen. …činjenica je da je on tip muškarca koji bi mogao nagnati inače razumnu ženu da učini glupost. (str. 22.)

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

I ona je lijepa, ali njemu. Naše je mišljenje sporedno – važno je da njega privlači i da je njemu savršena.
Volim to kod Sarah Morgan, osjećaj kao da su likovi romana jedini na svijetu, a mi smo promatrači njihove lude privlačnosti koja svakom stranicom sve više i više postaje ljubav.
Sviđa mi se i to što seks nije toliko naglašen. Ima ga, dakako, i ovaj roman koketira s erotikom, ali to je nekako suptilno, više ostavljeno nama na maštu nego što je zorno opisano.

I Emily i Ryan imaju nekih neriješenih računa s prošlošću i užitak je pratiti kako dvije odvojene borbe uskoro postaju jedna zajednička.

Prošlost je korisna ako te nauči nečemu o tome kako živjeti u sadašnjosti. Izvan toga ona je samo prošlost. (str. 276.)

Zajednica živopisnih otočana – najsimpatičniji dio romana Prvi put i zauvijek

Jooooj, kako ja volim male, zatvorene zajednice koje se otvore došljacima pa ih prihvate kao svoje. To me uvijek pomalo raspekmezi i tako je bilo i u ovom romanu. I brbljava Kristi, i pomalo strašni kapetan John, i zabrinuta udovica Lisa – svi su se oni udružili i pomogli Emily kada joj je bilo najteže. Uskoro su ona i Lizzy postale njihove, a nema toga što stanovnici otoka Puffin ne bi napravili za svoje najdraže. 

Cijeloga se života osjećala kao komadić slagalice koji je pao na pod i izgubio se te ne odgovara nigdje. Sada se osjećala kao da je pronašla svoje mjesto. Kao da je komadić koji se savršeno uklapa u veću sliku. Prvi put u životu osjećala je pripadanje. (str. 338.)

U toj zajednici rađa se više nego jedna ljubavna priča, a mi jedva čekamo pročitati nastavak!

Ostali naslovi ove autorice:

Sarah Morgan upoznala sam i zavoljela čitajući trilogiju o braći O’Neil. Njeni romani kupili su me na prvo čitanje, svojom toplinom i emocijama koje pršte sa svake stranice.

Na našem blogu možete pronaći recenzije gore navedene trilogije:

Trilogija o otoku Puffin i prijateljicama Emily, Brittany i Skylar kod nas je tek izišla iz tiska i broji sljedeće naslove:

Sarah Morgan: Prvi put i zauvijek

Na linku je stranica o samoj autorici, njenim romanima i književnim serijama pa ako volite Sarah, bacite se na istraživanje. Stranica je na engleskom jeziku.

Gdje kupiti roman Prvi put i zauvijek:

Znanje