Knjige su zrcala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi. C. Ruiz Zafron
Kategorija: Jesen
U kategoriju Jesen uključit ćemo sve romane koje ćemo pročitati i recenzirati u jesenje vrijeme. Jesen je godišnje doba idealno za čitanje u toploj kući na udobnom kauču. Dok vani rominja ili pljušti kiša i sve je obavijeno njenim mirisom, dok lišće mijenja svoje boje iz zelene u narančastu, žutu, crvenu i smeđu, u našim se rukama izmjenjuju knjige. Krimići, ljubavni romani, egzistencijalni ili distopijski, sve dolazi u obzir za čitanje u ovo godišnje doba kada nas sve vuče da ostanemo kući. Odmaranje uz dobru knjigu predstavlja užitak od napornog radnog dana i svakodnevnih obveza. Još kada uz to utonemo u svijet maštovitih likova iz knjiga, naše je vrijeme za odmor potpuno ispunjeno. Zaboravljamo na sve brige i probleme, bolesti i sukobe, napete situacije u svijetu ili oko nas i samo čitamo…
Obećanje vode prati razdoblje razdoblje od 1900. do 1977. godine, a radnja se događa u Keralu, u južnoj Indiji. Glavni je lik djevojčica Marriamma koju upoznajemo u dobi od dvanaest godina, neposredno prije vlastitog vjenčanja. Njezinu sudbinu, obitelj, potomke i rodbinu pratimo tijekom šestotinjak stranica ove epske sage. Knjiga je intimno putovanje nevjerojatnim krajolicima i kulturom u kojima upoznajemo narode, starosjedioce i kolonijalne osvajače, a svima njima poveznica je voda.
Sve su vode povezane i jedino su zemlje i ljudi u diskontinuitetu. str. 77.
Velika Ammachi
Kada dvanaestogodišnjakinja iz kršćanske zajednice u Kerali odlazi brodom na vjenčanje gdje će prvi put upoznati svojeg četrdesetogodišnjeg supruga, zna da je to nešto što se od nje očekuje jer je dio njihove kulture i običaja. Udaje se za čovjeka udovca koji već ima malog sina i kojem postaje pomajka. Puna zebnje zbog ulaska u novi dom, Marriamma ni ne sluti da je pred njom plodan i neobičan životni put u kojem će mnogo godina biti glava obitelji nazvana Velika Ammachi (velika majka).
Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. str. 3.
Prokletstvo
Nakon udaje, u suprugovu domu, Marriamma čuje za prokletstvo vode, odnosnu obiteljsku tradiciju utapanja, obično sinova, koja dohvati skoro svaku generaciju. Kako se ta priča obnavlja, svi se potomci boje vode, ne žele učiti plivati, zaobilaze je.
Mariamma ne vjeruje puno pričama, uzda se u vjeru u Boga i dobar život sa znatno starijim suprugom. Život je na Parambilu čudesan. Pun boja, životinja, ljudi, tradicije, običaja. Stanovnici su siromašni i neuki ljudi koji vrijedno rade na zemlji i poljima. Istina, zemlja obično nije njihova, već kolonijalnih osvajača, ali ljudi su naučeni da se hrabro nose sa svojim problemima. Međutim, kad se dogodi prva smrt, Marriamma skoro poklekne, ali vjera i nada koju ima u Boga daju joj snagu da preuzme na svoja pleća mnoga iskušenja.
Sve su vode povezane i njihov je svijet beskonačan. A on stoji na njegovom rubu. str. 43.
Dojam o djelu Obećanje vode
U knjizi se smjenjuju životni ciklusi kao što se smjenjuju godišnja doba. Obećanje vode romaneskna je saga o jednoj obitelji koja živi uz vodu, a ona je i prokletstvo i nit života i maya, opsjena, koja čuči u umovima stanovnika čekajući koga će sljedećeg voda odnijeti.
Život koji nije lagan, kastinske podjele, vladavina manjine i zemlja u koju je potrebno uložiti mnogo truda da bi ubrali plodove, sve su to teme koje se provlače ovom epopejom. A najveća je tema obitelj kao stup, obitelj koja pada i uvijek se ponovno diže i jaka žena na čelu te obitelji. Likovi su arhetipski – otac, suprug, materijalno skrbi za obitelj teškim radom, a žena drži ognjište, obitelj, brine o djeci i u ovom slučaju, o cijelom imanju, uključujući i osobe iz drugih kastinskih struktura koji su radnici na imanju. Iako autor ne daje direktnu kritiku kastinskom sustavu, emocionalnim pričama i sudbinama likova proteže se nepravda i nehumanostkastinske podjele.
Britanski kolonizatori i siromaštvo naroda
Vrijeme koje knjiga prati svjedočanstvo je teškog života običnih ljudi pod vladavinom britanskih kolonizatora. Narod je nepismen, nedovoljno educiran, sela su bez struje, a u blizini se nalaze lazareti s kolonijama gubavaca. Marriamma rađa kćerku s Down sindromom, ali ne zna ništa o tom poremećaju sve dok ne prođe mnogo godina. Zna samo da je njezina beba Mol uvijek sretna beba.
Kako njezino zanimanje za medicinu raste i ona postaje educiranija, mnoge teme i tabui to više nisu. Marriamma shvaća da za sve postoji uzrok i posljedica koja se može medicinski objasniti. A samim tim saznanjem, nestaje i strah od vode i postaje jasnije shvaćanje o povezanosti vode kao elementa života.
Knjiga je puna emocionalnih rana koje nose likovi. Ali nećete pročitati da se ijedan lik žali. Oni su naučili nositi svoje rane u srcu kao što svakodnevno nose duboke krčage vode na glavama. A nijedan od njih nije heroj. To su sve odreda obični ljudi. Upravo zbog toga su i vjerodostojni.
Kako je tako malen otok ovladao polovicom svijeta, to je ono što želim znati. str. 326.
O autoru
Abraham Verghese profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford, SAD. Njegova prva knjiga My Own Country, koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i imala filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, The Tennis Partner, proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. Vrata suza, njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Njegov najnoviji roman Obećanje vode također oslikava autorovu strast prema znanosti i medicini, kao i fascinaciju poviješću i duhom vremena koji oblikuje ljudske sudbine.
Jedna od djevojaka. Njih šest. Djevojačka večer. Grčki otok. Luksuzna vila, glazba i kokteli. Zajedništvo koje slavi prijateljstvo u kojem se komadić po komadić pojavljuju sitne, pa onda sve veće i veće pukotine.
Na kraju se cijela ta prekrasna slika šarenih laži počne ubrzano raspadati. Sve dok ne pukne. A tada je sve već prekasno.
To bi ukratko bio sažetak knjige Jedna od djevojaka.
Djevojačka večer
Jedna od djevojka započinje tako što Lexi odluči da njezina djevojačka večer mora biti nešto uistinu posebno. Poziva pet prijateljica na sunčani grčki otok kako bi uz tirkizno more, prelijepu vilu i nezaboravan provod proslavile nadolazeće vjenčanje. Bella i Robyn su Lexine prijateljice iz srednje škole, Fen je Bellina djevojka, a Ana i Lexi se poznaju gotovo slučajno (a znamo da ništa nije slučajno). Posljednja djevojka je Eleanor, sestra Lexina zaručnika Eda.
Otok
Vrijeme na otoku za djevojke protječe gotovo čarobno. Izobilje hrane i pića, kokteli uz bazen, vožnja čamcem po uvali, smijeh i pošalice prisutni su cijelo vrijeme. Lexi voli sve djevojke, ali shvaća da su sve, svaka na svoj način, posebne i drugačije. Što se tiče djevojaka, otkrivamo da svaka ima svoje razloge zašto je tamo. Neke su željele iskočiti iz svojih uobičajenih života i ponovno pronaći divlju verziju sebe, a druge su samo htjele preživjeti. Jedna od djevojaka ipak ima sasvim specifičan razlog svog boravka na otoku.
Sve smo imale različite razloge zašto smo ondje. Ali jedna od nas – e, ona je imala vrlo specifičan razlog zašto je rekla da ovom vikendu. str. 24.
Raspukline
Kad se nakon prvog dana pojave prve pukotine u odnosima među djevojkama, nitko se ne zabrinjava vjerujući da se radi samo o sitnim trzavicama i različitim mišljenjima. Ali šarena obmana satkana od površinskih odnosa polako se rasteže i na njoj se pojavljuju prve pukotine. Kad se u velikom finalu sve raspadne, netko se neće vratiti s otoka, a život ostalih promijenit će se i nikad više neće biti isti.
Možda bismo sve trebale prestati pokušavati ispuniti tuđa očekivanja – i samo to učiniti s vlastitima. str. 287.
Dojam o djelu Jedna od djevojaka
Volim knjige Lucy Clarke. Nisu to knjige neke velike težine i dubokoumnih razmišljanja, već knjige koje imaju određeni šarm i pitkost zbog kojih ih ne možete ispustiti iz ruku.
Ukratko, savršene knjige za ljetno čitanje. Po već provjerenom modelu, autorica koristi narativnu strukturu u kojoj djevojke naizmjenično pričaju priču, svaka iz svog kuta gledanja. Priča je isprva lepršava i zabavna, a zatim se postepeno predivna slika otočkog raja pretvara u đavolski obrat.
Šest djevojaka, svaka posebna i svaka drugačija, svaka sa svojom pričom i tajnama, svojim traumama i dilemama, uvlače nas u dinamiku djevojačke večeri. Uz to, Clarke koristi prekrasan grčki ambijent, boje ljeta, mora i borova kao kontrast mračnim tajnama likova.
Što se tiče samih likova, bilo bi mi draže da autorica nije koristila predvidljive obrasce u razradi karaktera. Tako imamo problematičnu partijanericu, savršenu domaćicu koju maltretiraju roditelji, introvertnu umjetnicu, joga vježbačicu koja krije tajne i još neke zanimljive osobnosti.
Šest je žena jednostavno previše različito pa je sasvim očekivano da stvari nakon nekog vremena pođu po zlu.
Najbolja je u knjizi, uz scenografiju, atmosfera koja od početka nagoviješta da se neće svi vratiti svojim kućama i stavlja vas u poziciju da birate koja vam se djevojka najviše sviđa i za koju biste voljeli da se izvuče. Praćenje kompliciranih ženskih odnosa drži vašu napetost sve do kraja knjige.
O autorici
Lucy Clarke britanska je spisateljica poznata po svojim psihološkim trilerima smještenima u egzotične i atmosferske lokacije. Njezine knjige objavljene su u dvadeset zemalja, a njezin sedmi roman, Jedna od djevojaka, opisan je kao „elektrizirajući, sunčani triler“. Autorica je hita Uspon trilera koji je osvojio čitatelje diljem svijeta.
Zovem se Unai, zovu me Kraken. Krv koja se pojavila kraj trupla pripadala je mojoj majci, preminuloj 1982., barem sudeći prema nadgrobnoj ploči groblja u Villaverdeu nad kojom se cijeli život molim dok stavljam lavandu kraj slova koja se pokazuju neistinitima. Eto, tu započinje moja priča. (str. 7.)
Crni časoslov
I tako jedan anonimno poziv mijenja sve ono što inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken zna o sebi, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.
Pozivatelj tvrdi da ima njegovu majku – majku koja bi trebala biti davno umrla i davno pokopana. U zamjenu za majku, traži Crni časoslov, mističnu knjigu za koju čak nije ni sigurno da uopće postoji.
Osjetio sam kako u meni ponovno raste adrenalin, kako mi se želudac penje prema grlu. Mrzio sam i volio taj osjećaj, osjećaj bivanja na poprištu zločina i pokušavanja rješavanja zagonetke koju mi ostavi kakav prokletnik. (str. 26.)
Istodobno, počinju umirati bibliofili. Sve ih povezuje krv Krakenove majke i rijetka, zagonetna knjiga, Crni časoslov. Iako više nije inspektor, Unai je uvučen u igru skrivača – jer traži ženu koja bi mu trebala biti (neumrla) majka i lovice – jer pokušava uhvatiti ubojicu ljubiteljā starih, rijetkih, basnoslovno skupih, legendarnih knjiga.
Ja sam morao odgovoriti na sva pitanja koja su ubojice stavljali preda me: tko sam? Zašto sam to učinio? Kako sam ubio? Hoćeš li me uloviti? Bio sam navikao rješavati zagonetke, otvarati kutije i govoriti: „Zoveš se iks ipsilon, ubio si slijedeći ovaj modus operandi, i to iz ovih razloga. I, da, budi posve siguran: ulovit ću te. Ja uvijek ulovim.“ (str. 71.)
Između prošlosti i sadašnjosti, uranjamo u hipnotičan svijet krivotvorenja, prevara, laži, podmetanja, ubojstava i ostalih zala koje povezuju svijet zaljubljenika u stara izdanja i običnih ljudi. Putujući između voljene Vitorije i beskrupuloznog Madrida, Kraken pokušava još jednog zločinca privesti pravdi. Samo, ovaj put… Granice između dobrih i loših više i nisu toliko jasne…
Hodao sam oštricom između dvaju svjetova, jednog miroljubivog i drugog opasnog. Preostalo je da vidim na koju će me stranu vjetrovi sudbine zanijeti. (str. 139.)
Otkad je ovo tetralogija?
Trilogija Šutnja bijeloga grada osvojila me na prvo čitanje. Inspektor Kraken postao je lik koji se prati, a romani u kojima je glavni junak bjesomučno se čitaju do kasno u noć. Svugdje je pisalo da je riječ o trilogiji i zato sam se, razumjet ćete, iznenadila kad je Fraktura izbacila i četvrti dio.
Otkad je ovo tetralogija?
No, dobrih romana nikad dosta pa sam sa strašću koju samo veliki knjigoljupci poznaju navalila na čitanje.
I dalje je dobar. Inspektor Kraken i dalje je dobar. Ne kao prije (možda se malo ofucao s godinama?), ali meni je i dalje roman jako, jako štimao. Kraken je i dalje prilično šarmantan i vrlo, vrlo dramatičan.
Ovo je usrana realnost našega posla. Tako je svejedno koliko smo dobri. Oni su uvijek ispred nas. Nisam imao pojma koliko će te riječi biti proročanske. Sjetio sam ih se u sljedećim danima. Mnogo puta. I mnogo sam ih puta prokleo jer su mi uništile život. (str. 182.)
Priča nema puno stranica, ne kao tri prethodna nastavka, ali radnja je vrlo teška. Teška u smislu da je teško pohvatati sve likove, tko je tko i tko je kome tko. Vidite li kako je i sama rečenica bila teška? Volim što je ovo roman koji se čita više puta jer sve nešto znači, tako da ću ga sigurno proći još jednom kad uhvatim malo vremena. Osim što je dosta zahtjevan za čitanje, prilično je i kompliciran. Priča se vrti o Krakenove možebitne majke, oko Crnog časoslova, oko ubojstava trgovaca i sakupljača knjiga… Sve je to nekako povezano, a polako se povezuje kratkim poglavljima iz prošlosti, koja i sama kriju tajnu i zločin.
Časoslov, crni časoslov
Je li itko od vas ikad prije čuo za „časoslov“? Evo, ja nisam u životu. Ne bih ni znala da što je to da nije ovog romana. Dakle, časoslov je knjiga molitvi. Unutra se nalaze molitve koje se mole u određeni sat u danu, tijekom cijele godine.
Potraga za tom mitskom knjigom, cijeli taj vibe potrage za književnim „svetim gralom“ jedan je od meni najdražih dijelova romana.
Ovdje nudim dušu knjiga, a one liječe dušu mojih pacijenata, mojih mušterija čitatelja. Svi smo mi pomalo izgubljeni, svi smo pomalo izranjavani. Ne poznajem bolji lijek, bez nuspojava, bez kemije. Samo glas nekog neznanca koji je dao sve od sebe pišući priču koja sažima ono što je naučio o životu, a što bi tebi moglo pomoći. … Kad uđemo u knjižaru, okruženi smo tisućama životnih zaključaka… (str. 80.)
Premda su mi prva dva nastavka, Šutnja bijeloga grada i Rituali vode i dalje puno kvalitetniji od Gospodara vremena i Crnog časoslova, ne mogu reći ni da u ova zadnja dva nisam uživala. Eva Garcia Saenz de Urturi ima stvarno specifičan stil pisanja koji čitatelja vuče na čitanje. Fabula koju ona osmisli uvijek je privlačna, zagonetna, eterična, zahtjevna i traži angažiranog čitatelja. Ni Crni časoslov nije štivo preko kojeg ćete lako proći. Dva popodneva čitanja i gotovo, ovdje to stvarno nije slučaj. Morat ćete čitati pažljivo, koncentrirano, ali ne vjerujem da će vam biti žao. Meni nije ni najmanje.
Od mene preporuke!
Ostali naslovi ove autorice
Eva García Sáenz de Urturi španjolska je autorica romana Saga o dugovječnima, Adamovi sinovi, Putovanje na Tahiti, Akvitanija. Ljestvice najprodavanijih naslova pomela je romanom Šutnja bijeloga grada, koji je prvi dio trilogije o baskijskom gradu Vitoriji i briljantnom profileru Krakenu.
Budući da je roman Crni časoslov također nastavak priče o inspektoru Krakenu, očigledno više nije riječ o trilogiji, ali uporno to pišem jer sam a) navikla i b) tako piše na prethodnim nastavcima.
Iako slučajevi o kojima govore nisu povezani, stvarno preporučujem čitanje po redu jer je povezano sve ostalo. Najdraži dio serijala definitivno mi je onaj prvi. Čitajući Šutnju bijeloga grada, zaljubila sam se u inspektora Krakena, u Vitoriju i u neobične slučajeve koji traže razrješenje.
Paul Edgecombe, sada već u staračkom domu, u bilježnicu zapisuje priču koja mu dugo ne da mira. Istinita je to priča iz njegova života, iz davne 1932., iz doba Velike krize, kada je radio kao čuvar u zatvoru.
To se događalo 1932., dok je državni zatvor još uvijek bio u Cold Mountainu. A tu je, naravno, bio i električni stolac. Kažnjenici su se šalili na račun tog stolca, kao što se ljudi zafrkavaju s nečim čega se boje, ali ne mogu pobjeći od toga. Zvali su ga Stara Munjara… (str. 15.)
Paul je radio u E-bloku, onom za osuđenike na smrt, skupa s Brutalom, Harryjem, Deanom, a zeleni hodnik koji se protezao blokom do sobe za smaknuća zvali su „zelena milja“.
S njima je radio i Percy Wetmore, ulizica i pokvarenjak koji je uživao u maltretiranju slabijih od sebe. Na nesreću, ujak mu je bio guverner pa se Percy uvijek i iz svega izvlačio nekažnjeno.
U svakom je čovjeku mrtvačka lubanja, ja vam kažem, i mrtvačka je lubanja u životima svih ljudi. A toga su dana ti ljudi to i vidjeli – ugledali su ono što se katkad ceri iza osmijeha. (str. 34.)
Zelena milja – osuđenici
Paul nam prepričava kako je tada u zatvoru bio samo Del – silovatelj i palikuća. Ubrzo stiže i Gospodin Jingles – miš koji postaje Delov najbolji prijatelj.
A onda dolazi i onaj zbog kojeg Paul i piše čitavu priču. Izgledom div, u duši tek priprosto dijete. John Coffey – kao napitak, ali se drugačije piše. Na električnu je stolicu osuđen zbog silovanja i ubojstva dviju djevojčica. Ipak, već od prvog trenutka, Paul osjeti da je John drugačiji.
Vrlo brzo shvaća da John doista nije poput ikoga drugog, i to onoga dana kada ga ovaj, kao čarolijom, izliječi od teške urinarne infekcije.
Odmaknuo se od moje ruke, a onda ispustio neugodno gaktav zvuk kao pred povraćanje. Usta su mu se rastvorila kao što ih konji katkad znaju nerado razjapiti kad im stavljaju žvale – pa izgleda kao da se očajnički cere. A onda su mu se razdvojili i zubi, pa je izdahnuo oblak sitnih, crnih kukaca nalik mušicama ili komarčićima. Bijesno su mu se uzletjeli … pobijelili i nestali. (str. 113.)
Možda bi se život na zelenoj milji nekako i nastavio mirno, da nije došao William Wharton, najgori od svih.
Strašne, čudesne, užasne, teške i nevjerojatne stvari počinju se događati u E-bloku.
Sigurno ste već čuli da netko kaže: „Krv mi se sledila u žilama“. Svi smo to čili, ali meni se to jednom gotovo i dogodilo i to baš onog olujnog i gromovitog jutra u listopadu 1932.., desetak minuta iza ponoći. (str. 173.)
Klasik koji ne smijete propustiti
Nije tajna da obožavam Kinga. Njegovo pisanje, jednostavne, bogate rečenice kojima oslikava svaki i najmanju sitnicu. Njegove likove, duboke, savršeno okarakterizirane, sa svojim manama i vrlinama. Tu suptilnu jezu i osjetniji užas stravičnih priča o grobljima, krvi, zombijima, apokalipsama… Ali prije svega, jako volim njegove priče o životu, o pravdi i nepravdi koje dotiču živote svih nas, s kojima se borimo kako umijemo, koje nas stubokom mijenjaju. Neke od nas nabolje, a neke, bome – i nagore.
Vjerujem da postoji dobro na ovome svijetu, da ovako ili onako pritječe od dragoga Boga. Ali vjerujem da postoji i druga sila, jednako stvarna kao i Bog kojem sam se molio cijeloga života koja svjesno nastoji uništiti sve naše poštene porive. (str. 232.)
O tome je riječ i u predivnom fantastičnom romanu Zelena milja.
Stephen King piše svoje likove tako da se s njima povežemo pa John Coffey, koji bi trebao biti okrutna zvijer, u nama otprve izaziva suosjećanje. Do kraja romana, svi ćemo za njim plakati.
Roman Zelena milja izvrsno je pretočen u istoimeni film, i jako mi je drago reći vam da film ne odudara od knjige. Svi su događaji isti ili minimalno promijenjeni. Razlika je samo, naravno, u tome što knjiga ipak puno bolje objašnjava neke stvari pa sam tako tek iz knjige saznala zašto je Del uopće u zatvoru, a film sam pogledala oho-ho puta.
Ovaj je roman doista kultni i premda nije moje najdraže Kingovo ostvarenje, svakako bi, čini mi se, ušao u top 5. A stvarno je preteško rangirati savršene romane kakvi su Kingovi.
Premda vjerujem da su starije generacije već pročitale Zelenu milju, isto to savjetujem i našim mlađim pratiteljima. Nećete se pokajati.
Tako je to, pomislih. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu.(str. 285.)
J.C.
Zelena milja postavlja mnoga filozofska pitanja. Baš zbog njih, nije to više samo horor ili fantastični roman. On postaje roman o životu i smrti i o svim onim događajima između.
Koliko je opravdana smrtna kazna? Jesu li oni koji je podupiru svjesni da i nevini ljudi bivaju osuđeni i usmrćeni?
Naime, Paul, Brutal i ostali zatvorski čuvari svjesni su da je John Božje čudo. A moraju ga ubiti jer za njega nema ponovljenog suđenja (uza sve ostalo, bio je i crnac pa se tužitelju nije dalo ponavljati suđenje).
Može li išta opravdati svjesno ubijanje Božjeg čuda? Može li išta opravdati smrt nevinog čovjeka?
„U životu sam učinio nekolko stvari s kojima se baš ne mogu pofalit, al zbog ovog me je prvi put zbilja strah pakla. … Spremamo se ubit dar Božji. Čojeka koji ni nama ni ikome nije učinio ništa nažao. Šta ću reć ako na kraju budem stajo pred Bogom Svemogućim, a On me bude pito za objašnjenje zašto sam to napravio? Jer je to bio moj poso? Moj poso?“ (str. 281.)
Sigurno ste pročitali i brojne teorije o tome da John Coffey ima iste inicijale kao i Isus Krist (Jesus Christ), da su mu i život i smrt slični Isusovom i da to u sebi krije ogromnu simboliku. Kao što stoji u knjizi Stephen King: Svemir najčitanijeg pisca današnjice, ti inicijali nisu slučajnost. U prvim zamislima, osuđenik se trebao zvati Luke Coffey, ali King mu daje inicijale J.C. – prema najpoznatijem nevinom osuđeniku svih vremena. Što se tiče Coffeyevog kraja, autor kaže da do samog kraja romana nije imao pojma kako će on završiti – na Staroj Munjari ili nekim čudom, dalje od nje.
Blagoslov ili prokletstvo?
Sa sljedećim filozofskim pitanjem završavam ovaj (pre)dugi osvrt: Je li dug život prokletstvo ili blagoslov? Naime, Paul Edgecombe živ je čak 70 godina nakon događaja iz E-bloka. Vidio je sve, rođenja i smrti svojih voljenih. Vidio je svijet kako se nepovratno mijenja i kako blijedi nada da će biti bolje. Je li ga Coffey kaznio ili nagradio tako dugim životom?
Paul to još uvijek ne zna, ali priznaje, njegova zelena milja čini mu se preduga…
Znam, svi smo mi dužnici smrti, nema iznimaka, ali katkad je, o Bože, Zelena milja tako dugačka. (str. 308.)
Ostali naslovi ovog autora:
Stephen King neprikosnoveni je kralj suvremenog horora kojeg ne treba posebno predstavljati. Autor je više od pedeset naslova, a njegova je spisateljska karijera počela romanom Carrie, objavljenim 1973. godine.
Nije lak posao navesti sve Kingove romane pa neću ni počinjati, nabrojat ću samo neke uspješnice:
Rijetko se dogodi da pisac napiše svoju književnu oporuku ovako kako je to učinio Henning Mankell sa Švedskim gumenim čizmama. Naime, tijekom pisanja romana, Mankell je već bio uzdrman neizlječivom dijagnozom i slutnjom bliskog kraja, što se jako odražava u samom romanu. Mireći se s vlastitom sudbinom i poimanjem konačnosti, Mankell svjesno stavlja točku na proživljeno, uvažavajući činjenicu da je smrt bitan dio životnog ishoda.
Švedske gumene čizme samostalni su nastavak romana Talijanske cipele u kojem je, nakon medicinskog neuspjeha, glavni junak odustao od posla kirurga, a zatim nakon gubitka supruge ohladio odnos s kćerkom i preselio se živjeti na izolirani otok u maloj otočkoj zajednici.
Sad sam bio starac koji se bojao smrti. Zakoračiti preko nevidljive granice bilo je posljednje što mi je preostalo. str. 70.
Zapaljena kuća
Fredrik Welin umirovljeni je liječnik koji se prije nekoliko godina povukao na švedski arhipelag, gdje živi sam na otoku u kući koju je naslijedio od bake i djeda. Jedne noći, probudi se i ustanovi da mu gori kuća. Ne uspjevši spasiti ništa osim golog života, Fredrik zgrabi dvije gumene čizme i kabanicu te napusti plamenu stihiju. Naknadno ustanovi da su obje čizme lijeve i da nema više niti kuće niti uspomena kojima se hranio živeći u njoj.
Istražitelji pronalaze da je požar podmetnut, a u prvi mah sumnja pada na samog Fredrika. Sumnjiče ga da je potpalio vlastitu kuću radi osiguravajuće odštete.
Piroman
Kad plane i druga kuća, mještanima je jasno da je u selu piroman. Sad se već javnost zainteresirala za čudne paljevine pa na otok osim policije dolaze i novinari. Prva od njih je novinarka Lisa Modin koja se, neovisno o tome što je dosta mlađa, svidi Fredriku.
Louise
Fredrik teška srca mora obavijestiti kćer s kojom rijetko komunicira o zapaljenoj kući. Ne zna se što mu je teže, nazvati Louise ili joj saopćiti da je ostala bez ostavštine. O kćeri ne zna ništa, potpuno su otuđeni živeći svatko svoj život. Sumnja da Louise teško živi, a možda se bavi i nečasnim poslovima. Na Fredrikovo iznenađenje, Louise dolazi na otok.
Dojam o djelu Švedske gumene čizme
Roman Švedske gumene čizme intimna je drama o starenju. Oda prolaznosti, refleksija o proživljenoj mladosti, propuštenim prilikama i žal za sretnim trenucima prožima cijelu knjigu. Neki će reći da je knjiga spore radnje i neinteresantna. Radnja se uistinu događa sporo i vrti se oko piromana koji pali kuće na izoliranom otoku. Ali sama srž kriminalističkog romana nije toliko bitna za priču koliko činjenica kako se glavnom liku cijeli život promijenio u jednoj noći. Fredrik ostaje ne samo bez kuće, nego bez egzistencije, što je u njegovim godinama ravno katastrofi.
Ipak, za razliku od većine stanovnika otoka koji su većinom depresivni, bezvoljni, puni defetizma s natruhom konačnosti, kod Frederika prepoznajemo iskru za životom nakon dolaska mlade novinarke. Težnje starijeg čovjeka o mogućoj vezi s mladom novinarkom ne izazivaju sablazan, već žal za propuštenim prilikama u mladosti.
Zbog toga tragični događaj nije kraj, već početak novih odnosa s ljudima. Fredrik gradi nove odnose – sa svojom kćeri, s novinarkom, a zatim i s drugim ljudima na koje se prije uopće nije obazirao.
Nestanak kuće i par rasparenih čizma koje jedine spašava iz vatre zanimljiva su metafora koja ukazuje na kaotični život u prošlosti, pun nezavršenih priča i krivih odluka koje je donosio. Kad je sve to nestalo, glavnom se liku otvorio prostor da neke stvari počne iz početka. Prvenstveno, to je odnos s kćeri.
Skori kraj autora
Knjiga Švedske gumene čizme izaziva proturječne osjećaje. S jedne strane nestrpljivost da se radnja brže događa, a s druge svjesnost da zbog godina glavnog lika brže razmišljanje i djelovanje nije moguće. Starost nosi svoja ograničenja.
Saznanje da je Mankell umirao u trenutku kada je pisao knjigu, čini ovu knjigu osobnom pričom koja vam se može svidjeti ili ne, ali vrlo je nostalgična i tužna.
Čak i ako živiš jednostavnim životom kao ja, ispada da se život uglavnom sastoji od gomilanja hrpetina smeća koje najčešće nema niti značenje niti vrijednost. str. 74.
O autoru:
Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Na hrvatski su jezik prevedeni mnogi njegovi naslovi, uključujući romane Ubojica bez lica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na ivanjsku noć, Psi iz Rige, Bijela lavica, Čovjek koji se smiješio, Povratak učitelja plesa, Peta žena i Vatrozid.
Roman Talijanske cipele prvi je nastavak serijala o Fredriku Welinu, koji je Mankell nastavio u svom posljednjem romanu Švedske gumene čizme.
Roman također nevezan uu istražitelja Wallandera je i Čovjek iz Pekinga.
Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.
Sutra bit će bolje poluautobiografski je roman autorice Betty Smith, najpoznatije po romanu Jedno drvo raste u Brooklynu. Koliko je istine utkano u ovaj roman ne znam, ali mogu vam reći o čemu govori.
Glavni je lik Margy Shannon, sramežljiva mlada žena, uvijek optimistična i uglavnom dobro raspoložena. Premda živi u uvjetima za koje bismo danas rekli da su jedan vid obiteljskog zlostavljanja, Margy ne zna za bolje pa je uglavnom zadovoljna.
Odrastajući, Margy je naučila prihvaćati stvari onakvima kakve jesu. Naučila je izvući iz njih najbolje što je mogla. Bila je zahvalna na malim ustupcima i smatrala se sretnom kad bi se nešto dogodilo onako kako je htjela. (str. 40.)
Njezini roditelji siromašni su i uvijek na rubu svađe. Međusobni prezir vidljiv je iz svakodnevne komunikacije; iz malog stana otac sve češće bježi, a majka ga, sve ljuća i nezadovoljnija, uporno čeka.
Govorili su sve brže, sa sve više srdžbe, ubacujući se jedno drugome u riječ. Bilo je to poput prastare predstave u kojoj svaki glumac zna svoje replike do posljednjeg slova… Uskoro su riječi izgubile značenje. Samo su bijesni tonovi prenosili poruku. Margy je u kutu drhturila od straha. (str. 35.)
Sutra bit će bolje – u ljubavi
Margy radi relativno dobar posao u jednoj tvrtki, na odjelu za korespondenciju. Šef joj je zanimljiv, ali o njemu čuje brojne priče, a i ne misli da ga je dostojna. Ipak je on šef.
Margy je jednostavna djevojka s jednostavnim željama. Udaja, djeca, vlastiti stančić.
Zato se pomalo na silu zaljubi u susjeda Frankieja Malonea. I on je u nju nekako usiljeno zaljubljen pa stvari idu tokom tadašnjeg vremena. Iako veoma mlada, Margy se odlučuje udati za Frankieja, ponajviše kako bi pobjegla iz obiteljskog doma.
Sutra – sljedeći mjesec – sljedeće godine. U budućnosti je sve trebalo biti bolje. Ali iznenada je budućnost došla. Pretvorila se u ovu kratkotrajnu sadašnjost. Uskoro će postati prošlost, od koje će ostati samo sjećanja. (str. 146.)
Ipak, Margyna nepokolebljiva vjera u to da sutra bit će bolje poljuljana je nedugo nakon udaje. Ali ni to nije najgore što život za nju sprema…
Vjera u bolje sutra
Roman Sutra bit će bolje dugo me (predugo) čekao na polici. Uopće ne znam što me toliko odbijalo. Naslovnica je lijepa, nema puno stranca, slova su velika, a i sadržaj se činio skroz ok.
Moguće da je to pojam „poluautobiografska“… Mislim da mi je samim time ostavljala dojam dosadnjikavosti…
Naravno, čim sam počela čitati, vidjela sam da sam itekako bila u krivu! U pravu su bili svi oni moji dobri Facebook prijatelji koji su mi u hrpi komentara rekli – uzmi Sutra bit će bolje! Čitaj Sutra bit će bolje!
I jesam, opametila sam se! Uzela sam napokon taj predivni, predivni roman i počela… Margyna vjera u bolje sutra rastopila mi je srce, a uvjeti u kojima je odrasla i u kakve se, na kraju, udala, slomili su ga u milijun komadića.
Samo sam naučila kako je moguće jako puno patiti, a svejedno ne umrijeti. Ali što osoba poput mene ima od toga? (str. 245.)
Ipak, unatoč tome što joj je život, objektivno, sr*nje, Margy se ne predaje pa je zbog toga ovaj roman, iako tužan i emotivan, u isto vrijeme zabavan, lijep i nježan.
Jako sam sretna što sam s hrpetine romana ipak odabrala ovaj, što sam ga pročitala i načas se izgubila u Brooklynu. Na uličicama kojima život teče unatoč tome kakav je. Iz kojeg migaju svjetla stančića koji kriju isto onoliko ljubavi koliko i tuge i nesreće.
Možda ipak…
Kao što već slutite iz gore napisanog, od srca preporučujem Sutra bit će bolje. Mislim da je ovo jedan od univerzalnih romana, od onih koji se svima svide. Nekom više, nekom manje, ali ipak svima.
U Margynoj sudbini svi ćemo se prepoznati, što je tužno i radosno u isti mah… Ja sam se, na primjer, prepoznala u vječitom optimizmu koji Margy osjeća, ma koliko god stvari postale teške. A u trenutku kad postaju preteške, kad je pitanje ustati ili ostati ležati, naša Margy… Slutite već – ustaje.
Slušajte, htjela bih vam nešto reći. Znam da vam je teško. Ali bolje je kad nešto izgubite, nego kad nemate ništa što biste mogli izgubiti. (str. 256.)
Ovo je priča o ženi koju život UOPĆE nije mazio, ali nekako, našla je u sebi, snage, vjere i hrabrosti za nastaviti dalje i… Početi opet.
Kažu da žalost i bol mogu oplemeniti čovjeka, razmišljala je Margy. To nije točno. Barem ne u mojem slučaju. Kad sam se dobro osjećala, bilo mi je lako pretvarati se da su ljudi dobronamjerni… nakon što pretrpiš zlo, nemaš volje pretvarati se da je sa svijetom sve u redu. (str. 249.)
Kraj mi se posebno svidio. Ne govori ništa, a opet, pun je obećanja. Pun je vjere u bolju, ljepšu budućnost.
Sutra će, valjda, biti bolje.
Ostali naslovi ove autorice:
Betty Smith (1896.-1972.) američka je dramatičarka i autorica nekoliko romana, među kojima je najpoznatiji Jedno drvo raste u Brooklynu, koji je s vremenom postao klasik suvremene američke književnosti.
Volite li čitati biografije i autobiografije, na blogu Mala od knjiga nećete se baš usrećiti, ali evo. Čitala sam memoare Matthewa Perryja, Prijatelji, ljubavnici i velika užasna stvar, autobiografiju Pamele Anderson, S ljubavlju, Pamela te fiktivnu biografiju još jedne plave seks-bombe, Marilyn Monroe, dakako, pa virnite na osvrt romana Plavuša, autorice Joyce Carol Oates.
Kolegica je čitala Šerbedžijinu autobiografsku prozu Poslije kiše.
Retorika tišine zbirka je kratkih priča koje su veoma poetične pa bih ih nazvala i pjesmama u prozi. Pune su predivnih misli i iz njih se može izdvojiti mnoštvo citata.
Čovjek je najranjiviji kada je sam, ne doslovno, već dok u sebi nosi golemi bezdan. (Kad vjera jenjava, str. 11.)
Lorena Vojtić autorica je koja, premda veoma mlada, vješto spaja riječi i isprepliće ih u misli bremenite značenjem. Majstorski se poigrava riječima na koje je nemoguće ostati imun. Retorika tišine kratka je, no zahtijeva vrijeme. Svaki tekst znači više i dublje od onog što nam se na prvi pogled čini pa se čitatelj zatječe uhvaćen u mrežu riječi o čijem značenju promišlja dugo nakon je i pročitan.
Krahirana od gotičkih zaruka s ponorom, briše ispucale suze, penjući se na tugaljivu stepenicu nenadanog odlaska. Živi posve mrtva… (Kraj drugog početka, ste. 20.)
Ova se zbirka tekstova bavi brojnim temama koje su iznenađujuće teške i sumorne, imajući na umu autoričinu dob. Pod najvećim me dojmom ostavila lirska pripovijetka Vlak koji ne stiže, koju sam iščitala više nego jednom žureći, baš poput vlaka, prema turobnom i iznenađujućem kraju.
Smrt, propadanje, gubitak…
Kao što sam rekla, teme koje autorica secira (isprva) nisu vesele i tvore čvor u našem želucu. Tu su smrt, gubitak, rastanak, razočaranje. Gotički stil koji Lorena Vojtić (čini mi se) živi najbolje dolazi do izražaja baš u tekstovima ove tematike.
Nije mrtav samo onaj kojeg nema, nego i onaj koji želi da ga nema… (Smrt kao konačni čin, str. 13.)
Ne znam je li autorica uopće svjesna koliko se daje i koliko otkriva samu sebe pišući.
Je li ona ta djevojka purpurne kose, čije su oči prepune boli?
Gotovo je sigurno – što više znaš, manje se pronalaziš. Prečesto ne raspoznajem ovaj lik u zrcalu. Tko me to promatra, očima prepunim čemera? (Potkožni uljez, str. 24.)
Iščitavajući kratke tekstove koji čine zbirku, ne mogu, a da ne pomislim na to što je sve autorica prošla u svojoj mladoj dobi pa tako zrelo, iskonski tužno i duboko potresno progovara o rastanku od voljene osobe, razočaranju i osobnom jadu, toliko teškom, ali ljudskom, svakodnevnom jadu s kojim se većina nas može povezati.
Melankolične misli koje obuzimaju (lirski) subjekt toliko su stvarne i slutimo da nisu samo izmišljena, umišljena emocija. Jasno vidimo da su proživljene, no prepoznajemo i još nešto. Ili bolje reći, nekoga. Jer sve te misli zasigurno su nekada bile i u našim glavama. Vjerujem da smo se svi, u nekom trenutku u životu, borili s njima.
Ne brinite, navika je to, prije ili kasnije svi se udalje, ponekad zauvijek, a katkad shvatiš da nikad nisu ni bili dio tvoga života. Rečeno je i previše toga. (Monološka misao, str. 67.)
…ali i nada, pisanje, upornost
Ono što mi se jako svidjelo je to da autorica, iako su tekstovi obavijeni sveopćim pesimizmom, progovara i o osjećaju nade, budnosti i želje za životom. Oni su prikladno smješteni na kraj zbirke pa čitateljima djeluju gotovo katarzično, kao da se nakon loših iskustava javlja sunce.
Najednom shvatiš da je sve to bio samo san, ništa se nije stvarno dogodilo. Opet su ti se pomiješale noćne more i lagani snovi… Život je to… Ide dalje! (Praznina, str. 65.)
U životu Lorene Vojtić sunce je očito pisanje. Ono je njezina ljubav kojoj se predaje, u kojoj je ustrajna. Neke od najljepših rečenica posvećene su upravo pisanju i životu pisca, čupanju inspiracije i upornosti koja te tjera zapisati nove i nove riječi opet iznova.
Ona je svjesna mukotrpnog rada koji pisanje jest, no svakim joj danom ono daje snagu i volju. Ona jest vlastito pisanje, njezine su riječi satkane od nje same i to se vidi.
Ostali naslovi ove autorice
Lorena Vojtić mlada je hrvatska autorica (1996.) koja piše uglavnom poeziju. Pratiti je možete na Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA.
Njezine dosad izdane zbirke su:
Na krilima snova
Regeneracija neslomljive
Ispod ledene epiderme
Sunovraćenje
Retorika tišine
Disbalans svjetova
Tminom okovani
Elaboracija podsvijesti.
Gdje kupiti zbirku Retorika tišine:
Za kupnju je najbolje javiti se samoj autorici preko Facebooka u gore navedenu grupu.
Ovaj nam roman pripovijeda pet likova, pet članova Kluba čitatelja usamljenih srca. Kako su završili u tom klubu?
Prva nam pripovijeda Sloane, knjižničarka.
Jedna od mojih najvećih vrlina (neki bi rekli i jedina) jest ta što se ne dam lako uvrijediti. Treba izgledati obično, ponašati se još običnije i nikad ne iznositi svoje mišljenje. Običan sam izgled savršeno uvježbala. … Bilo je lako i obično se ponašati. … Onaj dio s iznošenjem mišljenja bio je nešto teži… (str. 13.)
Cijeli se život trudi biti obična, nevidljiva, prilagodljiva, bez vlastitog mišljenja i bez karaktera. Zaručena je za Bretta, kiropraktičara koji je umislio da je liječnik i koji je voli baš takvu kakva jest – apsolutno bezbojna.
Kad Sloane upozna Arthura, mrzovoljnog, neljubaznog, čangrizavog i sve u svemu, čovjeka bez i jednog filtra, stvari krenu tijekom koji nije mogla ni zamisliti.
Dva je mjeseca Arthur bio mjerna jedinica mojega dana – ono čemu sam se radovala i što sam iščekivala, nešto u čemu sam uživala. Mnogima se to ne bi činilo bogznašto, ali ja ga nisam shvaćala olako. Katkad ljudima možemo samo praviti društvo… (str. 55.)
Kad Arthura nekoliko dana zaredom ne vidi u knjižnici, u koju je uživao dolaziti i vrijeđati sve oko sebe, Sloane se ozbiljno zabrine.
Klub čitatelja – svi ostali
Brinući se za Arthura, uz njegovo oštro protivljenje i užasnu narav kojom je želi otjerati, Sloane upoznaje i ostale. Maisey, razvedenu mamu koja zarađuje kao vidovnjakinja, Arthurovu prvu susjedu. I Grega, visokog, snažnog muškarca koji iz nama zasad nepoznatih razloga špijunira Arthura.
Budući da Arthur više od svih i svega voli knjige, Sloane i Maisey u njegovoj kući organiziraju književni klub.
Uskoro im se pridružuje i Mateo, Sloanin kolega knjižničar koji i bez kluba čitatelja ima dovoljno problema.
A tu je i sam Arthur…
„Nije on baš tako loš. Možda je malo čangrizav, ali…“ … „Mark Twain je bio čangrizavac. Ebenezer Scrooge je bio čangrizavac. Arthur McLachlan je Sotonin djed.“ (str. 17.)
Cozy jesensko štivo
Klub čitatelja usamljenih srca prava je cozy jesenska knjiga! Znala sam što očekivati, a opet, dobila sam puno, puno više.
Toliko je topla, simpatična i ugodna – zove na kauč, pod dekicu, s čajem u ruci!
Pisana jednostavnim jezikom, čitat će se gotovo sama, a vi ćete htjeti, kao što sam i ja htjela, da nikada ne završi. Klub čitatelja koji osniva Sloan, naša nevidljiva knjižničarka, zbir je šarenih ljudi (možda su zato i korice šarene). Imate sve karaktere, od starog mrzovoljca do luckaste vidovnjakinje. I začudo, nitko vam ne ide na živce.
Ok, možda malo, ali to su ionako likovi koji su i napisani da naživciraju čitatelje.
Ovi glavni, ljudi su baš poput nas. Svatko nosi svoje boli. Svi žele voljeti i biti voljeni, ali ne žele biti povrijeđeni.
I zato su, baš poput knjiga koje toliko vole, zatvoreni i pod tankim slojem prašine.
Kod prijatelja koji čitaju dobro je što već znaju što želiš reći. (str. 150.)
Dok ne naiđu pravi ljudi.
Knjiga o knjigama
Kad knjiga govori o knjigama – ja sam kupljena! Volim gotovo svaki takav roman, ma kojeg žanra bio. I jako mi je drago što autorica nije povela roman u ljubavnom smjeru iako je mogla. Ostavila ga je da govori o prijateljstvu – i knjigama – i to je pun pogodak!
Mrvicu me podsjeća, ugođajem i šarmom, na roman Takva kakva jesi Beth Moran. I on mi se svidio, fokusom koji je stavljen na ljude oko nas koji nam pomažu i čine život ljepšim, a nisu nam nužno ljubavni partneri.
Što raditi sa srcem kad je ono već dva metra ispod zemlje? (str. 217.)
Sloane, Arthur, Mateo, Greg i Maisey društvance su koje se isplati pozvati u goste na popodne ili dva – naime, za čitanje ovog divnog romana ni neće vam trebati više. Željet ćete otkriti njihove velike probleme i male tajne. I željet ćete biti svjedok njihovoj sreći.
Životne se priče pišu tintom, a ne grafitnom olovkom. Kad ih zapišemo, preostaje nam samo još okrenuti stranicu. (str. 261.)
Ostali naslovi ove autorice:
Lucy Gilmore autorica je nekoliko romana raznih žanrova, od romansi do misterija.
Klub čitatelja usamljenih srca njen je prvi kod nas prevedeni roman.
Priče o čangrizavim starcima nisu rijetkost, no meni je jedna zauvijek na tronu – Backmanov Čovjek znan Ove (kladim se da ste to znali i prije nego sam napisala.)
Arthur Less osrednji je pisac koji tek što ne napuni pedeset godina. Da bi stvar bila gora, mladić u kojeg apsolutno nije zaljubljen zaručio se i Lessa poziva na vjenčanje.
Ako se mene pita, priča o Arthuru Lessu i nije tako žalosna. Pa pogledajte ga: čedno sjedi na mekoj okrugloj sofi… Sjedi kao mladić. Njegova vitka sjena zapravo je još uvijek sjena mlađeg Lessa… (str. 7.)
Ako ne ode, ispast će da još uvijek nešto osjeća (a ne osjeća). Ako ode… Less zna da nema šanse da ode. Zato prekopa svoje pozivnice za književna događanja diljem svijeta i – pristane na sve!
Ali slomljeno srce… Kako ga čovjek može izbjeći a da se u potpunosti ne odrekne ljubavi? (str. 10.)
U nizu urnebesnih poglavlja nazvanih tako da se počnete smijati i prije čitanja (Less Mexicano, Less Italiano itd.), pratimo Lessov put oko svijeta i uporan bijeg od bilo kakvih vijesti o vjenčanju bivšeg ljubavnika.
Arthur upoznaje nove ljude, susreće stare, upada u nevolje, snalazi se kako zna i umije, sve uz dozu finog cinizma i humora svojstvenog samo onim ljudima koji nisu ni svjesni koliko su zabavni.
Urnebes
Lessa sam uzela za čitanje samo zato što sam htjela odraditi dva izazova; služio mi je kao slovo L za izazov „Čitanje po abecedi“ i svijetlozelena boja naslovnice za „Rainbow challenge“. Osim toga, kolegici se uopće nije svidio. Pročitala je tridesetak stranica i odustala, govoreći kako joj je bilo pomalo degutantno opisivanje svih Lessovih seksualno-ljubavnih avantura.
Ljudi moji, meni se Less svidio od prve rečenice! Vjerojatno ste već i sami shvatili da sam ljubiteljica neobičnih, uvrnutih, ciničnih knjiga. A ovaj je roman točno takav!
I što ćemo onda? Ništa, samo se smijati. To je jedino primjenjivo na sve. (str. 38.-39.)
Ludo je zabavan, lagan, ali ne površan. Premda je Arthur Less sve ono što ja nisam (pedesetogodišnji gay muškarac), s njim sam se vrlo lako povezala. Naime, Arthur o sebi misli sve najgore.
A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. (str. 138.)
Nesiguran je, uvjeren u svoju osrednjost. Smotan je, gotovo neprilagođen. Boji se starosti, boji se slomljenog srca. Bježi od ljubavnikova vjenčanja i moguće sreće, a najviše bježi sam od sebe.
Njegov put oko svijeta prikazat će nam ga u sasvim drugom svjetlu. On je dojmljiv muškarac u kraljevski plavom odijelu, s podstavom boje fuksije. On ostaje u sjećanju svima koji ga susretnu. On je hrabar, snalažljiv, pustolovan i urnebesno smiješan.
Mjuzikl je loš, ali kao i loš seks, i loš mjuzikl može poslužiti svrsi. (str. 25.)
Toliko sam uživala u čitanju!
Jasno mi je čime je Less svom autoru priskrbio Pulitzera!
Manje (Less) je više
Nisam uvjerena da će Less na našim prostorima postati neki ogroman hit, ali ako vam se nekad nađe pri ruci, pružite mu šansu. Ne znam ni sama zašto me toliko očarao, ali znam da se nasmiješim čim mu vidim naslovnicu. Less je ona vrsta feel good štiva koje vam prenosi mudrost, jednostavnu, banalnu, ali prijeko potrebnu mudrost. Bolje je biti sretan nego mršav. Od ljubavi ne može pobjeći. Nisi toliko grozan kao što misliš…
Jebeš ti to. Clark uvijek kaže da možeš biti mršav ili sretan, a Arthure, ja sam već bio mršav. (str. 164.)
Uz Lessa sam se smiješila. Nije me opterećivao kićenošću izraza niti zakučastim filozofiranjem. Čitanje je bilo tako lako, tečno, opuštajuće, duhovito i iskreno. Toliko zabavno.
Od mene imate sve preporuke!
Ostali naslovi ovog autora:
Andrew Sean Greer američki je romanopisac i pisac kratkih priča. Autor je bestselera The Story of a Marriage i The Confessions od Max Tivoli.
Godine 2018. dobio je Pulitzerovu nagradu za satirični roman Less.
Psihološki roman Tiha podstanarka nije za one slabih živaca. Roman prati serijskog ubojicu koji je ubio devet žena, a ima i desetu kojoj je odredio tihu smrt. To je Rachel, zatvorena u dvorišnoj šupi, gdje strahuje za svoj život. Ona već pet godina svakodnevno dočekuje sadističkog ubojicu. Strašno, zar ne?
Rachel
Žena koju ubojica naziva Rachel zapravo se zove May Mitchell. Nakon što ju je oteo prije pet godina, bestijalni psihopat oduzeo joj je slobodu, tijelo, čak i identitet. Zatvorena u dotrajaloj šupi, izgladnjela, okovana lancem, emocionalno uništena, May ne vidi svijetlu točku. U potpunoj je vlasti ovog čovjeka. Da potpuno ne poludi i sačuva svoj razum, čita tri knjige mekog uveza koje joj je zločinac ostavio i razmišlja o odnosima koje je imala sa svojim prijateljima i obitelji prije nego što je oteta.
Ti su Rachel. On te pronašao. Naučio te svemu što znaš. Dao ti je sve što imaš. str. 10.
Aidan
Tko bi posumnjao na čovjeka koji je vrijedan i lojalan član zajednice, u odličnom odnosu sa susjedima, humanitaraca koji podržava sve akcije u malom gradu, poštovan od predstavnika gradskih vlasti i omiljen u mjesnim pubovima? Nitko. Takav je Aidan.
Nakon smrti supruge koja se borila s karcinomom, ostaje sam s kćerkicom Cecilijom, prema kojoj je naizgled brižni otac. Promijenivši prebivalište, Aidan odlučuje prebaciti Rachel/May u novu obiteljsku kuću kako bi mu bila „na oku“. Kćeri je predstavlja kao obiteljsku prijateljicu kojoj je na neko vrijeme potrebno prenoćište. Ali Rachel zna da su u cijeloj kući kamere i da izlaza nema. U međuvremenu, Aidan započinje flert s konobaricom u obližnjem kafiću.
Cecilia
Cecilia je djevojčica koja se oporavlja nakon gubitka majke. Voli oca jer “joj je to otac” i jedini joj je preostali roditelj. Uostalom, on se brine da kuća bude čista i uredna, da imaju što jesti, da sve bude na svom mjestu i silno se trudi nadomjestiti joj majku. Ceciliu zbunjuje nepoznata žena u kući. Smatra je čudnom. Rachel /May u međuvremenu shvaća da joj je jedina šansa prijateljstvo s Ceciliom, ali to ne ide baš glatko.
Dojam o djelu
Roman se razvija u nekoliko naratorskih niti. Uz May, priču još pratimo na osnovu Cecilinog pripovijedanja, kao i pripovijedanjem konobarice Emily s kojom Aidan započinje novu vezu. Osim njihovih priča, u interludiju čitamo razmišljanje žena-žrtava koje autorica naziva broj jedan, dva, pa sve do broja devet, što se čini jako uznemirujućim zbog načina na koji autorica opisuje žrtve kao anonimne nesretnice. Nešto slično radi i s Rachel /May koju u podnaslovima autorica naziva Žena u šupi, Žena u kući, Žena u kamionu i slično.
Upravo to oduzimanje identiteta, dostojanstva i ljudskosti te svođenje žrtve na objekt čini roman toliko intenzivnim da je nemoguće ne uvući se u priču.
Aidana upoznajemo kroz oči samih žena. On sam ne priča svoju priču niti tumači razloge svojeg ponašanja. Uvjeren je da je žena koju zove Rachel kako bi je dodatno ponizio, nakon pet godina bivanja zatočena u šupi, toliko slaba i toliko ispranog mozga da joj neće pasti na pamet bijeg. I tu Aidan čini prvu i ključnu grešku.
Jer jedino o čemu May razmišlja je – kako pobjeći.
Moralna pitanja
Tiha podstanarka uključuje nekoliko moralnih pitanja vezanih za dvojaku sliku čovjeka, jednu prema javnosti i drugu koju pokazuje u svoja četiri zida. Knjiga se vrlo detaljno referira na opise ponašanja i zločine serijskog seksualnog sadista i ubojice. Scene nesretne žene u zatočeništvu brutalne su i uznemirujuće. Strahovita je manipulacija poremećenog čovjeka koji osim tjelesnog (seksualnog) napada, osuđuje žrtvu na socijalnu deprivaciju uvjerivši je da je bijeg nemoguć.
S druge strane, autorica vrlo polako i pomno plete mrežu oko žena u Aidanovom životu, tako da one postaju povezane na nekoj astralnoj razini. Cecilia u nekoliko navrata pomaže May iako je ne razumije, Emily osjeća da se nešto čudno događa u kući, May ne želi napustiti kuću bez Cecilije. Sve su to veze na razini malih papilarnih linija na dlanu, sve različite, ali funkcioniraju. Paukova mreža nad Aidanom malo se po malo steže.
Tiha podstanarka debitantski je roman Clémence Michallon. S nestrpljenjem čekamo njezin drugi roman.
Ne sviđa ti se to. Nimalo ti se ne sviđa. Negdje vani je strankinja. Strankinja u opasnosti. I ona bi mogla biti tvoj kraj. str. 132.
O autorici
Clémence Michallon rođena je i odrasla u blizini Pariza. Studirala je novinarstvo na londonskom sveučilištu, a magistrirala na kolumbijskom. Godine 2018. počela je raditi kao novinarka Independenta. Često objavljuje postove o kriminalističkim romanima, misterijima i trilerima. S mužem i psom Claudine živi između New Yorka i Rhinebecka. Ljubiteljica je krimića još od tinejdžerske dobi. Tiha podstanarka njezin je roman prvijenac.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
