Autor: Mala od knjiga

Objavljeno

Catriona Ward: Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici

Nakladnik: Sonatina, 2022.

Naslovnica romana Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici: ©Sonatina

Čuvanje tajni samotna je stvar. (Ted, str. 83.)

Catriona Ward: Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici

U zadnjoj kući u Nepotrebnoj ulici, prozora zatvorenih šperpločama, živi Ted, sa svojom mačkom Olivijom i kćeri Lauren. Ted je neobičan čovjek, nedruštven, zbunjen, svoje boli liječi alkoholom i tabletama. Lauren je tinejdžerica problematičnog ponašanja, s napadima agresije. Olivia je, čini se, najmudrija i glas razuma, premda je ostali ukućani ne razumiju jer, naravno, Olivija ne govori.

E sad, zašto još uvijek imam onaj loš osjećaj? Što bi moglo biti krivo? … No, kad vam se u životu ne sviđa ono što vam se događa, najbolje da odete spavati dok to ne prestane. (Olivia, str. 35.)

U blizini Tedove kuće, prije jedanaest godina nestala je djevojčica Lulu. Nikad nije pronađena, a njezina sestra Dee Dee odlučna je u pronalasku – makar njezina tijela. Jer Luluin nestanak vodio je u propast cijele obitelji i Dee Dee je toga dana izgubila sve.

Danas je godišnjica Djevojčice sa sladoledom. Dogodilo se to pored jezera, prije jedanaest godina – prvo je bila tamo, a zatim nije. Tako da je dan već bio loš kad sam otkrio da je među nama Ubojica. (Ted, str. 7.)

U kuću pokraj Tedove useljava se nova susjeda.

Čini se da je Tedova kuća strašno zanima jer stalno njuška uokolo. Nešto bi vrlo lako mogla i otkriti.

…stoga moraš biti oprezan. Nikad, nikad im ne smiješ dopustiti da vide tko si zaista. (Ted, str. 186.)

No kao što stoji na stražnjoj korici knjige, to svakako nije ono što očekujete.

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici krije brojne tajne. Strašne. Bolne. Okrutne.

Međusobno čvrsto isprepletene.

Likovi koje je nemoguće definirati

Ted, Lauren i Olivija neraskidivo su povezani likovi. Gotovo nikad ne izlaze iz kuće, svaki ima svoje opsesije, svoje bolne točke, svoje, mogli bismo reći, psihoze.

Ted obožava „svoje dvije cure“ i želi ih zaštititi od svega lošega što se nalazi vani. Zato i jesu šperploče na prozorima.

Da, ubijati je teško, ali održavati nešto sigurnim i živim još je teže. Ajme, bar ja to dobro znam. (Ted, str. 20.)

Veoma je teško sagledati situaciju onakvom kakva ona jest jer nam većinu priče pripovijeda sam Ted – potpuno nepouzdan pripovjedač čiju svaku riječ moramo sagledati iz više kutova i dvaput je okrenuti. Neke su njegove izjave prostodušne i naivne pa se moramo upitati kako taj trideset-i-nešto-godišnjak uopće samostalno funkcionira, a kamoli kako odgaja zahtjevno dijete poput Lauren.

Ljude procjenjujem na dva načina – kakvi su prema životinjama i što vole jesti. Ako im je omiljeno jelo nekakva salata, sasvim su sigurno loše osobe. Bilo što sa sirom, vjerojatno su okej. (Ted, str. 18.)

Iz njegovih ulomaka vidimo da se panično trudi sačuvati tajne, da ga je majka od djetinjstva poticala na skrivanje istine i pitamo se – koliko toga on taji od nas – i od sebe?

Olivijini su dijelovi najrazumniji, no ona je mačka pa se čitavo vrijeme moramo pitati – koliko je realno to što ona govori?

Dakle, tri pripovjedača. Tri verzije istine.

A tu je i susjeda, koja ima svoje viđenje događaja.

Koja je istina ona prava?

Catriona Ward: Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici
Olivia 🙂

Horor?

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici, počevši od samog naslova, toliko je neobičan roman, drugačiji od svega ostaloga što ste dosad čitali. Sve ono što u njemu jest – nije. A ono što jest – potpuno je različito od većine naših očekivanja. Neću reći da neki među vama neće pogoditi što je na stvari, no priča je toliko kompleksna i isprepletena da ćete, čak i ako štogod pogodite, ipak ostati silno iznenađeni raspletom.

I ja sam naslutila neke dijelove fabule, no pogrešno sam ih uklopila u čitavu sliku i ostala sam paf svime onim što se na kraju dogodilo.

Unatoč najavama, ovo nije horor. Ne u onom klasičnom, žanrovskom smislu. Neću reći da nema i nekih stvarno užasavajućih dijelova, no najgora je zapravo atmosfera poremećenosti. Vi osjećate da nešto dubinski nije u redu, da se nešto ne uklapa. Neka nam sitnica bode oči, no u nju ne možemo uprijeti prstom, jednostavno, osjećamo.

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici je, naprosto, horor života koji nećete moći prestati čitati!

Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici – ljubav na prvo čitanje

Ovo je jedna prekrasna, strašna i izuzetno dirljiva priča. Na nekim ćete se dijelovima naježiti. Na nekima ćete stati u nedoumici. Nešto će vas šokirati, nešto rastužiti.
Uglavnom ćete se htjeti vratiti unatrag i nakon što zaklopite zadnju stranicu, htjet ćete još i opet.

Ne znam je li vam to faktor kod izbora knjige, ali ovaj se roman može podičiti i prekrasnim stilom pisanja. Vidi se da se autorica doista potrudila istražiti temu o kojoj piše, da se u to unijela srcem. A neke su rečenice jednostavno toliko lijepe i efektne da ih je šteta ne zabilježiti.

Koliko se puta netko može saviti prije nego se slomi zauvijek? Morate biti pažljivi s polomljenim stvarima; katkad popuste i polome sve oko sebe. (Olivia, str. 254.)

Jednom kada se susretnete s ovim romanom, nadam se da ga nećete zaobići već da ćete s guštom, i strahom, i otvorenog srca, uroniti u Nepotrebnu ulicu. Vjerujte mi, isplati se!

Catriona Ward: Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici

Ostali naslovi ove autorice

Catriona Ward autorica je nekoliko romana, no kod nas je preveden samo njezina najpopularniji, Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici, prema kojem će se snimati i film.

Gdje kupiti roman Zadnja kuća u Nepotrebnoj ulici:

Sonatina

Objavljeno

Yrsa Sigurðardóttir: Oprost

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2022.

Naslovnica knjige Oprost: ©Znanje

 Yrsa Sigurðardóttir Oprost

Roman Oprost bavi se vrlo aktualnom temom zlostavljanja vršnjaka uz korištenje društvenih mreža kako bi to zlostavljanje vidjelo što više ljudi. Pa čak i ubojica koristi društvene mreže kako bi objavio svoj zločin. Naime, snimke brutalno pretučene tinejdžerice na kojima moli za oprost poslane su svim njezinim prijateljima na Snapchat, kao i njezinim roditeljima. Tako je, uostalom, za ubojstva saznala i policija. Roman je brutalan, na momente vrlo okrutan, ali bavi se temom školskog bullyinga od kojeg roditelji, škola i javnost obično saznaju samo djelić, dok veliki dio ostaje u tamnoj sferi i u duši onih koji nose cjeloživotne ožiljke.

I onda je jednog dana sve bilo gotovo. Ponovno sam stajala sama u kutu školskog dvorišta. Bila sam toliko jadna da nisam mogla zadržati ni jednu jedinu prijateljicu. str. 363.

Prva žrtva- Stella

Mlada tinejdžerica ostaje sama nakon odrađene večernje smjene u lokalnom kinu. Neposredno pred odlazak kući, postaje žrtva pomahnitalog ubojice koji ju zlostavlja tražeći da ponavlja riječ oprost da bi je na kraju i ubio, a cijelo ubojstvo snimio i poslao snimke njezinim prijateljima i rodbini. Ubojica na snimci ostavlja papir s brojem 2. Policiji je to alarm za djelovanje. Negdje postoji i prva žrtva. Policija se obraća dječjoj psihologinji koja je već radila kao ispomoć policiji. Dok se policija pokrene, događa se i novo ubojstvo. Ubijen je tinejdžer koji je također sniman i koji je imao papir s brojem 3.  Snimka ubojstva distribuirana je po društvenim mrežama.

Ponavljala je riječ oprosti sve dok joj u glavi nije počela zvučati neobično. Ali muškarac nije bio zadovoljan. A za to će morati platiti. str. 7.

Freya

Freya je dječja psihologinja koju angažira policija kako bi ispitala prijatelje ubijenih tinejdžera. Freya je osoba koja je i sama doživjela teška zlostavljanja u djetinjstvu i stoga radi u sustavu socijalne skrbi kako bi pomogla zlostavljanoj, psihički i fizički maltretiranoj djeci. Freyin je osobni život vrlo stresan. Brine se za nećakinju i  za brata koji odslužuje zatvorsku kaznu, uz to joj je i financijska situacija vrlo nezavidna.

Kad je inspektor Huldar nakon dužeg vremena zamoli za pomoć, Freya nevoljko pristaje. Huldar joj je simpatičan, čak i privlačan, ali zna da ju njegova šefica Erla baš ne voli. Freya odluči izdići se iz osobnih previranja i pomoći policiji.

Istraga slijedi

Huldar i njegova šefica Erla trebaju zaboraviti na dosadašnje nesuglasice i usredotočiti se na pronalaženje nemilosrdnog ubojice, ali i tražiti žrtvu s brojem 1. Uz pomoć Freye, Huldar dolazi do nekih indicija. Ubrzo otkrivaju da je Stella bila daleko od uzorne djevojke koju svi vole. Štoviše, bila je zlostavljačica zbog koje su se neke djevojke osjećale ponižene. Huldar kreće dublje u povijest školskog nasilja u gradu i otkriva jezive slučajeve bullyinga zbog kojeg su neki od zlostavljanih dječaka i djevojčica  pokušali samoubojstvo.

Stanje je svake godine bilo sve gore. Godine otkad sam postala predmetom ismijavanja djece iz razreda do kada sam prešla u više razrede osnovne škole, prolazile su sporo. str. 172.

Vikende sam provodila sama u svojoj sobi, strepeći od ponedjeljka. str. 172.

 Yrsa Sigurðardóttir

Dojam o djelu

Nagrađivana islandska autorica Yrsa Sigurðardóttir ponovno je napisala hit. Oprost je brutalna, vrlo uvjerljiva priča o nasilju koje najčešće počinje kao zadirkivanje, obijesna šala ili podsmijeh, da bi se razvilo u vrlo ozbiljno maltretiranje, ponižavanje onih koji se ne znaju ili ne mogu braniti. I uvijek su to oni koji se iz nekog razloga ne mogu uklopiti. Usamljena djevojčica, dječak s naočalama, debeljuškasti tinejdžer ili djevojčica koja se drugačije odijeva ili govori. Zlostavljačima je svejedno. Bitno je da nađu žrtvu. I sami su najčešće iz disfunkcionalnih, nesređenih obitelji.

Gledajući iz svog ugla prosvjetnog djelatnika, mogu reći da me ova knjiga poprilično pogodila. Nasilje je naša svakodnevna, događa se u svim sredinama, velikim i malima. Ne bira mjesta, ljude ili sredine, nasilnicima je samo važno da pronađu žrtvu. A mi, odrasli ljudi, reagiramo jako sporo i u većini slučajeva kasno, kad se nasilje već dogodilo ili se događa već duže vremena. Odgovornost prema slučajevima zlostavljanja ne može biti samo na zlostavljačima. Mora biti na svima nama koji to nasilje vidimo, uočavamo, svjesni smo ga, a ne radimo dovoljni da ga spriječimo. Ne radimo dovoljno sa žrtvama, ali ni s nasilnicima. Općenito je ovo tema u kojoj smo kao društvo potpuno zakazali. Isto tako, ovo je teška tema koja zaslužuje puno više rasprave i djelovanja.

Ono što nam Yrsa Sigurðardóttir želi poručiti prateći postupanje nasilnika, a s druge strane prateći cijelu priču iz diskursa žrtve je – nasilje rađa nasilje. a društvo nedovoljno čini da zaštiti žrtve. Uz to, ukazuje na problem zlouporabe društvenih mreža koje poprima nekontrolirane razmjere.

Preporuka: Svakako pročitati!

O autoru

 Yrsa Sigurðardóttir (1963.) nagrađivana je islandska autorica kriminalističkih romana. Od 2005. do danas objavila je nekoliko samostalnih trilera i serijala, a knjige su joj prevedene na više od trideset jezika. Romanom DNK, prvim u seriji o dječjoj psihologinji Freyi i detektivu Huldaru, Yrsa je učvrstila svoj status „kraljice islandskog krimića“ i majstorice pripovijedanja.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Mary Burton: Nikad se ne osvrći

Nakladnik: 24 sata d.o.o., Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Nikad se ne osvrći: ©24 sata d.o.o.

Mary Burton Nikad se ne osvrći

Nikad se ne osvrći dinamičan je roman o agentici koja je na tragu serijskom ubojici prostitutki, dok istovremeno drugi ubojica muči i ubija plavokose djevojke nakon romantičnog druženja. Dvostruki  kolosijek pripovijedanja prati ovaj napeti roman.

Glavni lik je Melina Shepard, agentica Istražnog odjela Tennesseeja. Tridesetih godina, brineta, izrazito tamnih očiju i maslinaste puti, privlači poglede ma gdje bila. Svojim radom i zalaganjem polagano se penje na ljestvici najuspješnijih istražitelja u okviru svog odjela.

Cijeli odjel  se već duže vrijeme bavi ubojstvima prostitutki, ali bez uspjeha. Svjesni su da se radi o serijskom ubojici koji kruži na većem području već dvadesetak godina. Nakon što su nestale zadnje dvije djevojke, Melina odluči odigrati ulogu mamca kako bi se približila okrutnom ubojici.

Melina postavlja zamku

 U suradnji s velečasnom Sarom Beckett iz Misije za pomoć ženama koje rade na ulicama, Melina odluči postaviti mamac ubojici ne bi li ga zaskočila. Ali dok glumi prostitutku, nepoznati muškarac  pokuša ju omamiti i strpati u kombi usput je ozlijedivši. Nakon što Melina za dlaku izbjegne postati najnovijom žrtvom serijskog ubojice, njezin šef shvaća da Odjelu treba pojačanje. U Neshville u Tennesyu stiže usamljeni vuk, FBI-agent Jerod Ramsey koji se specijalizirao za hvatanje najtežih zločinaca.

Jerod i Melina ubrzo „kliknu“, a nakon pronalaska napuštene djevojčice Elene Sanchez u slupanom autu, shvaćaju da je na sceni još jedan ubojica čije su navike oprečne ubojici prostitutki.

Da stvar bude još kompliciranija, pronalazak djevojčice budi kod Meline davno zaboravljena sjećanja i emocije koje je potisnula.

Usvojeno dijete

U dobi od pet godina Melina je također napuštena, ostavljena u grmlju, a nakon dugotrajnog bezuspješnog traženja bioloških roditelja, usvojili su je policijski službenik i njegova žena. Traume iz djetinjstva Melina je potisnula, ali nakon pronalaska djevojčice one počinju izlaziti na površinu. Uskoro Melina shvaća da je žena koja ju je jednom davno ostavila ista ona koja je i sada ostavila malu djevojčicu.
Sjećanja naviru kao i pitanja: Što se dogodilo s njezinom majkom i tko je tajanstvena žena koja ju je vozila iz grada u grad, a zatim ostavila,  i tko je bio dječak koji je bio s njima? Sve su to pitanja koja muče Melinu i sada kada su sjećanja izašla na površinu, ona ne može prestati kopati. Mora riješiti zagonetku o svom porijeklu.

Melina, neću napustiti ovaj svijet kao gubitnik. Ti si sada moja djevojka. str. 322.

Dojam o djelu

Roman se čita brzo, pitak je i može se pročitati u par dana.

Priča je zanimljivo strukturirana, ali ispala je, po mom sudu, dosta neuvjerljiva. Prvi dio počinje furiozno s odličnim zapletom, a onda se malo pomalo sve nekako umrtvljuje i komplicira. Borba s čak dvojicom serijskih ubojica prevelik je zalogaj kojeg se spisateljica uhvatila. Šteta, jer ni jedan smjer nije ispao autentičan. Autorica je na ovaj način „udrobila“ previše toga u zgusnutu radnju umjesto da je slijedila poslovicu „Manje je više“ .

Najbolje mi je u cijeloj priči vrlo suptilno, polagano razvijanje kemije između Meline i Jareda, koje ima onu dozu staromodne kavalirštine od strane Jareda na koju smo već zaboravili u stvarnom životu, a ni u knjigama je više ne srećemo često (pridržavanje vrata, oslovljavanje s vi i slično).

U svakom slučaju, roman je pitko štivo za poslijepodnevnu kavicu, ali ništa više od toga.

Mary Burton Nikad se ne osvrći

O autorici:

Mary Burton, autorica bestselera New York Timesa i US Todaya, popularna je spisateljica koja je dosad napisala trideset pet ljubavnih trilera i pet novela. Trenutačno živi u Virginiji s mužem i tri mala jazavčara.

Recenziju njenog romana Spali je dvaput pročitajte klikom na naslov.

Gdje kupiti:

24sata

Objavljeno

Laura Purcell: Korzet

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Korzet: ©Znanje

U klesanju ženskog tijela leži posebna ljepota. Ono mlitavo meso učvrsti se i preobrazi u nešto drugo. Kada je gol, ženski trup je želatinozan krajolik, različitih nijansi. Ali stavite ga u korzet i dobit ćete snagu i oblik. Dobit ćete svojevrstan oklop. … Drži sve vaše rasute dijelove na mjestu. Nema na svijetu takvog odjevnog predmeta kao što je korzet. (Ruth, str. 2016.)

Laura Purcell: Korzet

Korzet

Pomalo dokona dvadeset petogodišnja bogatašica Dorothea voli dvije stvari –  dobra djela i frenologiju. To je naslijedila od pokojne majke, koja se s protestantizma preobratila na katoličanstvo i zbog toga bila izopćena iz visokog društva.

Dotty, dakle, te svoje dvije ljubavi ujedinjuje u dobrotvornom radu sa zatvorenicama.

U tim svojim posjetima vidjela sam mnogo nesretnih žena. Očajnih, usamljenih, gladnih utjehe. Ali nikad nisam upoznala zločinku kao što je bila ona.
(Dorothea, str. 3.)

Tako susreće Ruth, siromašnu šesnaestogodišnju krojačicu optuženu za ubojstvo svoje gazdarice. Ona je, naravno, želi utješiti i navesti na pokajanje, no čak i više od toga, želi joj izmjeriti lubanju i vidjeti je li Ruthina ubojita ćud u njoj upisana.

Frenologija je jedina disciplina koja može objasniti obrasce ponašanja u ovih žena. One su rođene s nagonom da ubiju. Sve je to ondje, ispisano im je na lubanji. Ako se na vrijeme ne poduzmu mjere opreza … one će se predati porocima. Naše društvo griješi što zanemaruje ovu elementarnu znanost. (Dorothea, str. 3./4.)

Dok čeka suđenje, Ruth Dorothei priča svoju mučnu životnu priču i priznaje ne samo jedan – nego brojne zločine koje je počinila – šijući. Ruth vjeruje da može u svoje šavove ušiti ubojite, nasilne misli koje će u najstrašnijim mukama ubiti svoga vlasnika.

„Iglom ne možeš nikome nauditi, Ruth.“ Ruth je lagano nakrivila glavu i pogledala me. A ja sam osjetila kako se ježim, od glave do pete.
„Mislite?“ (Dorothea, str. 11.)

Isprva sumnjičava, Dotty sve dublje i dublje tone u Ruthinu nadnaravnu priču punu boli, grozota, ubojstava, mržnje i šavova. Jer, svu svoju nesreću, jad i bijedu Ruth ušiva u korzete i haljine.

Kako se priča bliži kraju, Dorothea će početi povezivati konce koji svima izmiču. Je li Ruth manijakalna ubojica ili žrtva tragičnih okolnosti? I koja je šansa da njeni korzeti doista, DOISTA ubijaju?

Dorothea

Gotički roman Korzet smješten je u London 19. stoljeća i njegov smrad, bijeda i prljavština izvire iz svake stranice. Baš zato još su očitije razlike između dvije mlade žene koje nam pričaju priču.

Prva je Dorothea, bogata, privlačna, lijepa… Godinama na granici između djevojke i usidjelice, uporno odbija sve udvarače koje joj otac nameće. Zanima je znanost, bolje rečeno, frenologija. Mjestimice djeluje praznoglavo, ograničeno, sputano pravilima ponašanja i društvenim očekivanjima od jedne gospođice. Poglavlja koja nam ona pripovijeda lepršava su, čak i smiješna.

Plosnat nos, plosnat um, kaže se u narodu. Doista, pomislih u tom trenutku, ubilačke misli rijetko more one lijepe i pomodne. (Dorothea, str. 7.)

Jednostavnost života u novcu izvire iz svake rečenice. No i Dorothea ima svoje skrivene tajne i boli, a vjerujte mi, i pametnija je nego to njeni frivolni komentari daju naslutiti.

Život dame u visokom društvu sigurno se može usporediti sa stajanjem u močvari. Prati vas osjećaj kao da tonete, polako ali sigurno. (Dorothea, str. 209.)

Laura Purcell: Korzet

Ruth

Ruth je sušta suprotnost. Ona nije ni glupa ni priprosta, samo neobrazovana. Sva njena nesreća proizlazi iz toga što se rodila kao žensko – da je kojim slučajem bila dječak, nikad se ne bi latila igle i šivanja i sve bi bilo drugačije. Tako, naravno ona misli, jer šivanje vidi kao uzrok svih svojih zala. A u šivanju je bila izvrsna.

Možete živjeti život kroz šivanje; to je ono što ljudi ne shvaćaju. Možete provlačiti iglu kroz tkaninu s bilo kojom emocijom svojstvenom ljudskom srcu, a konac će tu emociju upijati. Možete šivati s nježnošću, možete šivanjem odagnati tjeskobu i prizvati mir… Ali bolje je čekati mržnju. Polaganu, odmjerenu mržnju. Nitko ne može vidjeti da je ondje, da vam vrije u vršcima prstiju, osim vas i igle.
(Ruth, str. 12.)

Njezine osobne tragedije vežu se jedna za drugu. Propast obitelji, prisilan rad, grozomorne scene kojima je svjedočila i jezivi događaji u kojima je sudjelovala igraju se s njezinom krhkom sviješću i ona počinje kriviti sebe, svoje misli i svoju iglu za sve.

Kad otkrije svoju sposobnost ušivanja mržnje u odjeću, nekim se ljudima želi osvetiti, a sredstvo osvete su igla i tkanina. Pri kraju priče čiji mahniti kraj neminovno juri prema čitatelju, Ruth stvara najljepši korzet ikad.

Tog dana zaklela sam se da ću stvoriti nešto snažno poput svog bijesa. Izradit ću nešto više od korzeta, nešto više od običnog odjevnog predmeta. Sašit ću nešto što nijedna sila na svijetu neće moći slomiti. (Ruth, str. 49.)

Korzet – dvije žene, jedna priča

Još otkad sam pročitala Nijeme pratitelje, veliki sam fan Laure Purcell i jedva sam čekala primiti Korzet u svoje ruke! Znala sam otprilike što očekivati i nisam se prevarila, Korzet je uistinu jedinstven, maštovit, dirljiv i mjestimice brutalan roman! Meni nije bio nešto posebno jeziv, no atmosfera nadnaravnog koja lebdi oko Ruth te nedoumica oko toga koliko je njezinih riječi zapravo istina, dovoljne su da se čitatelj osjeti pomalo nelagodno.

Samo vas patnja može natjerati da shvatite što je u životu dobro. (Ruth, str. 171.)

Korzet sam pročitala u manje od dva dana, nisam se mogla zaustaviti! Priča je toliko nova i neobična, uvuče vas u sebe. Očajnički želimo saznati je li Ruth odgovorna za sve te smrti, hoće li biti osuđena na smrt vješanjem. Krije li se doista tajna njezine ćudi u mjerama i izbočinama njene lubanje? Kako će Dorothea riješiti svoje probleme? Hoće li povjerovati Ruth i stati na njezinu stranu?

Kako se kraj približava, priče ove dvije žene isprepliću se više nego što smo mogli i naslutiti. Odjeci Ruthine užasne priče u Dotty bude davno potisnuta sjećanja.
I znate kako inače, kad na knjizi piše da je kraj šokantan i neočekivan, već na pola pogodimo sve? Vjerujte mi, ovdje to nije slučaj! Ne da nisam naslutila kraj, nego nisam bila ni blizu! Na granici između fantazije i zbilje, Laura Purcell ispisala je finale toliko dojmljivo da ćete se nekoliko puta na njega vraćati!

Korzet je roman koji se svakako mora naći na vašoj listi za čitanje jer ima sve – fantastičnu, potresnu priču, izvrsno okarakterizirane likove, mnoštvo tajni, laži i kraj koji briše granice između dobra i zla!

Laura Purcell: Korzet

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Purcell radila je u knjižari gdje se rodila njena ljubav prema pisanju. Osim romana Korzet, kod nas je preveden još i roman Nijemi pratitelji koji sam čitala davno, a još ga se sjećam do u tančine. I za njega imate toplu preporuku! Sličan je Korzetu – također je gotički roman, glavni je lik mlada žena, a ima elemenata nadnaravnog koji se mogu, ali i ne moraju racionalno objasniti. Nijemi pratitelji su, makar meni, bili puno jeziviji od romana Korzet i nisam ga mogla čitati noću, dok sam bila sama u kući.

Gdje kupiti roman Korzet:

Znanje

Objavljeno

Jane Sanderson: Pjesma je kriva za sve

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2021.

Naslovnica knjige Pjesma je kriva za sve: ©Znanje

Jane Sanderson Pjesma je kriva za sve

Nevjerojatno kako me ova knjiga podsjetila na bezbrižne dane mladosti, prvih ljubavi i rock glazbe. Dakle, ne samo da sam pročitala knjigu, nego sam preslušala sve pjesme glazbene kompilacije koje Dan i Ali šalju jedno drugom. Carol King, Blondie, David Bowie i ostali, uz nježnu ljubavnu priču započetu u tinejdžerskim godinama, toliko su mi  začinili ovaj roman da  je Pjesma je kriva za sve, uz odličnu ljubavnu priču, vrlo inteligentan ljubavni roman koji budi nostalgiju, ali kojeg čitate s osmijehom na usnama.

Daniel

Daniel je novinar i glazbeni kritičar. Netko tko diše, promišlja i živi glazbu. Glazba je njegova  ljubav od kad zna za sebe. A druga je ljubav Allison. Daniel je bio prvi dečko koji je Allison snimio glazbenu kompilaciju. Mladenačka ljubav prekinuta je naprasno jer Allison je otišla. Naglo, bez objašnjenja, bez pozdrava. Dan se uvijek pitao zašto je Ali pobjegla, nikad ne znajući mnogo o sitnicama i drami njezina svakodnevnog života. Nije bilo lako, ali Dan je prebolio. Glazba ga je liječila i hranila. Godine su prošle. Od Allison nigdje ni traga.

Odrasli Dan i dalje se bavi samo glazbom. Dobro, tu je i obitelj, supruga Katelin i sin Alex koji je otišao na studij. Dan i dalje živi u kišovitom i hladnom Sheffieldu, ali ni ne pomišlja da negdje ode. To je grad njegovog odrastanja i mladosti. Grad u kojem je zavolio glazbu. I nikad više vjerojatno ne bi ni čuo za Allison da mu u ruke nije došla informacija o spisateljici Ali Connor. Dan ne može vjerovati. “Njegova“ Allison postala je poznata književnica i živi u Australiji. Sad se zove Ali.

Daniel odluči zapratiti Ali na Twiteru. Tako počinje njihova glazbena korespondencija. A ona vodi sve do susreta…

Dan je u svojim mislima držao Ali Connor, lagano, konstantno, i ako to jest bilo licemjerje njemu nije izgledalo tako, i ako to jest bila nevjera, nije imao dojam da radi nešto loše. str. 152.

Allison

Dok je Danijel imao sve, sređenu obitelj i prijatelje koji ga vole, Allison nije imala ništa. Prljav i neuređen stan, vječno pijana majka koja je dovodila nasilne muškarce, financijska oskudica i život u nespokoju karakteristike su Allisonina odrastanja. Jedina joj je utjeha bio stariji brat Peter. Nakon groznog iskustva u roditeljskom domu, Allison odluči pobjeći što dalje može. Ne oprostivši se ni s kim osim s bratom, Allison napušta Sheffield. Putuje po Europi nekoliko godina. Na jednom od tih bjegova upoznaje mladog liječnika Michaela. Zakopavši ljubav prema Danielu duboko u srce, odlazi u Adelaide, udaje se za Michaela i dobiva dvije kćeri, Stellu i Theu. Postaje Ali i piše knjige.  Jedna od njih postiže međunarodni uspjeh. Ni ne sluti da će glas o njoj doći do Daniela. A sve ostalo je povijest…

Ja sam tvoj život spasila jedanput, ali ti si moj spašavao svaki dan, i sad kad sam otišla, želim da znaš da te volim. str. 280.

Pjesme idu preko oceana

Dan i Ali započinju komunikaciju koja je naprasno  prestala prije trideset  godina. Ali to nije bilo kakva komunikacija. To je glazbena komunikacija ili bolje rečeno, glazbena kompilacija koju stvaraju tako da šalju pjesme jedan drugom naizmjenično, sjećajući se svih dobrih pjesama koje su obilježile njihovu tinejdžersku ljubav. Pjesme – neke nove, neke stare  putuju preko oceana i vremenskih zona, sve dok jedno od njih ne prekrši pravilo i ne pošalje poruku koja će promijeniti sve…

Bez riječi, bez poruke. Samo pjesma, koja govori sama za sebe. str. 53.

Dojam o djelu

Ovaj bi se roman po meni mogao komotno zvati „Život kao glazbena kompilacija“. Likovi su toliko stvarni, realistični, da nisam mogla prestati čitati kad sam započela. Podsjetila me na mladenaštvo, nesretne ili sretne (kako za koga) prve ljubavi, izlaske i život kada je sve uistinu bilo pjesma. Možda zato što sam te 1979e  bila sličnih godina kao  Dan i Ali, ili zbog toga što je to bilo doba i moje glazbene osviještenosti, ne znam zašto, ali ova me  knjiga stvarno takla.

Dva glavna lika predodređena su da budu zajedno. Cijela knjiga vodi tome. Nažalost, kao i u životu, iza sretnih ljudi najčešće ostaju i oni nesretni. To je život. Uvijek na kraju ostane malo gorčine.

Najviše od svega me oduševio koncept knjige. Glazba kao poruka univerzalne ljubavi koja ne zna daljine, ne zna za udaljenost među kontinentima, kulturama , svjetonazorima.

Ideja da glazba nadilazi vrijeme bez obzira radi li se o rocku, popu, countryu  ili klasici i odvodi nas na ona mjesta, nekad zaboravljena, ostala u kutku naše svijesti i onda izvučena na površinu, čini mi se tako briljantno iskorištena da sam, premda ljubavni romani nisu moj primarni izbor, ovom knjigom bila naprosto oduševljena.

Velika preporuka za čitanje. Uživat ćete u ovoj divnoj knjizi.

Jane Sanderson Pjesma je kriva za sve

O autoru


Jane Sanderson rođena je u Južnom Yorkshireu 1962. Studirala je engleski jezik na Sveučilištu Leicester, a nakon diplomiranja postala je novinarka. Nakon niza poslova u lokalnim novinama pridružila se BBCu.

Njezin najnoviji roman, Pjesma je kriva za sve (Mix Tape), objavio je Transworld. Jane živi sa svojim suprugom, novinarom i autorom, u ruralnom Herefordshireu. 

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Eva García Sáenz de Urturi: Rituali vode

Nakladnik: Fraktura, 2021.

Naslovnica romana Rituali vode: ©Fraktura

Najbolji đavolji trik bio je taj što je uvjerio svijet da on zapravo ne postoji.

Baudelaireova rečenica koju citira lik Verbal iz filma „Privedite osumnjičene“ (parafraza, str. 358.)

           

Eva García Sáenz de Urturi: Rituali vode

Rituali vode

Inspektor Unai Lopez de Ayala zvani Kraken, nakon slučaja koji je riješio u prethodnom romanu Šutnja bijeloga grada, od posljedica metka koji je dobio ni manje ni više nego u glavu, pati od afazije – oštećenja mozga zbog kojeg mu je oduzeta sposobnost govora. Još uvijek je na bolovanju, no život mu uopće nije miran. Nemir najprije unosi zamjenica načelnika Alba koja je trudna – a Kraken bi vrlo lako mogao biti otac.

Zatim, ubojstvo. I to ne bilo kakvo.

…postoji mogućnost da je smrt… zapravo žrtvovanje koje se prakticiralo prije više od dvije tisuće godina na čitavom području keltiberskog utjecaja… Trostruka keltska smrt: spaljivanje, vješanje i utapanje žrtava… (str. 150.)

Trostruka keltska smrt – spaljivanje, vješanje, utapanje. A žrtva je tajanstvena Annabel Lee, ni manje ni više nego žena iz Krakenove prošlosti.

… potpuno nesvjesno savio sam koljeno pred njom i izrecitirao u sebi: „Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.“
I na nekoliko trenutaka mislio sam da sam to opet ja, inspektor Ayala, a ne mlaki odraz njegova odraza…  (str. 21.)

Kako bi riješio slučaj, Kraken će se morati prisjetiti davne 1992. godine, svoje prošlosti i onoga što je zakopao duboko, duboko u zaborav. Onoga što se dogodilo tog ljeta, kada je s trojicom svojih najboljih prijatelja bio zaljubljen u Annabel Lee i kada ih je ona zauvijek i nepovratno udaljila jednog od drugog.

Slučaj rituali vode sve se više i više zapliće. Davno zakopane tajne izranjaju iz dubina. Inspektor Ayala nikome ne može vjerovati, čak ni najbližima. Svaki se njegov korak promatra.

A kad postane očito da ubojica ubija ljude koji čekaju dijete i za koje smatra da tog djeteta nisu dostojni – i sam bi Kraken vrlo lako mogao postati meta.
Ubojica se čini neuhvatljiv, a vremena je sve manje…

Luda potraga za još luđim ubojicom

Inspektor Ayala stručnjak je za profile i premda trenutno nije u besprijekornom stanju, kad se zaredaju ubojstva poznata kao rituali vode, policija nema druge nego vratiti ga na posao.

… nisam bio posve siguran je li to djelo čistoga psihopata. U toj kriminalnoj osobnosti vidio sam mješovite crte, bilo je nečega mesijanskoga… A to je, što me najdublje zabrinjavalo, krilo mnoge odlike psihotičnog, mentalno bolesnog, patološkoga mozga koji je izgubio vezu sa stvarnošću. … Zbog toga sam bio zabrinut, zato što su psihotični ubojice nepredvidivi… (str. 24.)

Eva García Sáenz de Urturi: Rituali vode

Tragova je malo, ali oni koji postoje, vode u Krakenovu prošlost. U recenziji Šutnje bijeloga grada već sam pisala o inspektoru pa neću opet. I dalje ostaje izvrstan pripovjedač, zabavan, sarkastičan i otkačen – u najboljem mogućem smislu.

Nesvjestan mreže koja se plete oko njega, Kraken povlači poteze koji dovode isprva do velikih nevolja, a kasnije do razrješenja slučaja – koje dolazi uz veliku cijenu.

…svjestan sam da sam bio tek jedna karika u onom nezaustavljivom nizu grozota i strahota… Jedna od onih karika koje su pridonosile vječnom lancu nasilja… Ali tad to nisam znao, nisam mogao znati.
Ili si to još dan-danas govorim kako bih navečer mogao usnuti. (str. 157.)

Početna privlačnost između njega i nove, lijepe zamjenice načelnika Albe polako se pretvara u nešto dublje, no Kraken je vješt u kompliciranju svog života.

Nakon što ga Alba izvijesti o trudnoći i njegovom mogućem očinstvu, nije siguran može li prihvatiti dijete koje (možda) nije njegovo, dijete nad kojim se, u tom slučaju, nadvija teška sudbina. Čitav roman obojen je njegovim nećkanjem, promišljanjima o djetetu i budućnosti. A ta je budućnost povezana s njegovom traumatičnom prošlošću koja nikako da ga pusti.

Rituali vode – drugi dio fascinantne trilogije

Premda nisam čitala treći dio, vjerujem da mogu reći da je Trilogija bijelog grada doista djelo koje ostavlja bez daha! I opet, nema toga što mi se nije svidjelo!

Inspektor Kraken divan je lik, osebujan, neobičan, živopisan i lako ga je voljeti. Tu su i njegova partnerica Estibaliz, djed i brat, svi odreda jako simpatični i odmah vam je stalo do njih. Najmanje mi je simpatična sama Alba, nekako je hladna, ali ako se inspektoru sviđa…

A ja, kukavica, nisam joj rekao da želim imati još mladunčadi s njome, da učim uspavanke kako ne bih bio nijem otac… i da ni uz koga, ni uz koga nisam drhtao kao uz nju te prosinačke večeri. (str. 256.)

Sami je zaplet izvrstan! Već i naslov – Rituali vode – sugerira nam da je riječ o nečem drevnom, pomalo nezemaljskom i maglovitom, a opet brutalnom, okrutnom, zvjerskom. I doista jest! Kad sam počela čitati, više nisam mogla stati! Nije riječ samo o tome da poglavlja završavaju cliffhangerom, nego o tome da je sve nekako povezano! Svi likovi, svi postupci, svaka usputna rečenica. Sve je promišljeno, razrađeno. Sve je tu s ciljem. Sve nešto znači – a to obožavam! Rituali vode traže angažiranog čitatelja pa savjetujem – čitajte ovaj roman isključivo kad imate vremena i kad se na njega možete koncentrirati u potpunosti. Inače, mogle bi vam promaknuti neke važne natuknice pa će vam kasnije biti žao.

Moram se pohvaliti i da sam ubojicu prokužila par stranica prije Krakena pa vjerujem da će i većina vas, to uopće ne umanjuje napetost, upravo suprotno! Pokušavamo viknuti inspektoru tko je kriv i da malo pripazi, a on se, bedak, oglušuje na naša upozorenja i juri u nevolju kao grlom u jagode!

Za kraj, preporuka – definitivno pročitati! Ovo je najbolja trilogija koju sam čitala još od Stiega Larssona i Trilogije Millennium.

Eva García Sáenz de Urturi: Rituali vode

Ostali naslovi ove autorice:

O samoj spisateljici naći ćete više na linku recenzije romana Šutnja bijeloga grada (u prvom odlomku), a sada samo navodim naslove ove trilogije:

Šutnja bijeloga grada

Rituali vode

Gospodari vremena (još nije prevedena kod nas, ali držim fige da to bude uskoro)

Sami slučajevi nisu povezani, ali u drugom je dijelu puno referenci na prvi i savjetujem čitanje po redu. Priča će biti razumljivija, aluzije jasnije, a likovi dublji i bogatiji. Čitanjem po redu razumjet ćete uzročno-posljedične veze te odnose među likovima, zbog čega će sama fabula biti napetija, zanimljivija i bolja.

Objavljen je i još jedan roman o inspektoru Krakenu, Crni časoslov.

Gdje kupiti roman Rituali vode:

Fraktura

Objavljeno

Melanie Guyard: Tihe duše

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2021.

Naslovnica knjige Tihe duše: © Znanje

Mélanie Guyard Tihe duše

Ima li svaka obitelj svog kostura u ormaru? U knjizi Tihe duše oni ispadaju iz svakog ugla. Roman je to koji nosi tajnu čuvanu gotovo 70 godina. Spoj dviju generacija, bake i unuka, koji svatko iz svog vremena pričaju priču. Priča je započela u Drugom svjetskom ratu, a završava u sadašnjem vremenu i predstavlja napetu  i živopisnu scenu na gotovo svakoj stranici romana. Tihe duše je dobro napisan roman s likovima snažnih karaktera, ritmičan i lijepih rečenica od kojih svaka ima težinu.

Kad nemamo prirodnu obranu stvorimo je na drugi način. str. 218.

Loïc

Nakon neuspjelog braka i redovitih posjeta psihijatru, Loïc Portevin ne uspijeva sastaviti komadiće svog života. Prestao se truditi da zadrži iluziju braka i vraća se majci i bratu. Ni s majkom se nikad nije najbolje razumio, ona mu je uvijek bila nepoznanica. Majka mu je žena koja je radila tisuću poslova, a ni muškarce nije znala sretno odabrati. Danas ona ima uređen život s mlađim sinom i Loïc osjeća da ni tu ne pripada.

Kako bi ga nekako zabavila, majka ga šalje u Berry, selo u blizini Pariza, da očisti bakinu kuću koju je naumila prodati. Baka Héloïs preminula je prije nekoliko godina i Loïc je se vrlo slabo sjeća. Odlazak iz Pariza na selo Loïcu se činila spasonosna ideja. Došavši u Berry, upoznaje ne baš gostoljubive mještane, ali i simpatičnu policajku Mathilde.

Bakina kuća malo po malo osvaja Loïca koji prilikom pražnjenja tavana kuće svoje preminule bake pronalazi njezinu dugogodišnju korespondenciju s izvjesnim J.

Njegova znatiželja postaje sve veća s obzirom na činjenicu da nikada nije saznao tko mu je djed. Loïc odluči istražiti bakinu tajnu.

Héloïs

Godina je 1943. Héloïs ima dvadeset i jednu godinu kada u njezino selo dolaze njemački vojnici. Trebalo je to biti samo kratko zadržavanje, ali ispalo je drugačije. Seoski mladići među kojima je i Héloïsin brat Jean u namjeri da provedu otpor potaknu strašnu osvetu Nijemaca. Devetero ljudi je streljano. Od tog dana, svi oni koji imaju posla s Nijemcima obuhvaćeni su kolektivnom mržnjom i vrijeđanjem, a na njihove se obitelji upire prstom. Stoga je Héloïsino druženje s mladim Franzom naišlo na osudu cijelog sela, obitelji, prijatelja i  Héloïsinog bivšeg zaručnika.

Tajnu su znali samo Héloïs i Jean, a oni je neće nikome reći. Kad Héloïs ostane trudna, pakao za nju tek počinje…

Héloïs je umorna od objašnjavanja muškarcima stvari koje trebaju shvatiti. Umorna je od preuzimanja njihovih odgovornosti. str. 184.

Mélanie Guyard Tihe duše

Dojam o djelu

Rat je stanje u kojem su reakcije i ponašanje ljudi potpuno drugačije nego u „normalnom“ životu. Stoga je pitanje krivnje i oprosta vrlo specifično i osobno. Ljudi su skloni optuživati, vrijeđati i mrziti bez pravog povoda. U ratu je to sve više potencirano.

Héloïs je prava heroina. Prezrena od svojih, ošišana od strane svojih mještana zbog prijateljstva s Nijemcem nakon što je zatrudnjela, tragičan je lik ove knjige. Tajnu koju ima nije otkrila nikome do kraja svog života. Tajanstveni J. s kojim je razmjenjivala pisma ostao je nepoznat sve dok se nije pojavio Loïc i zainteresirao za bakina pisma kako bi možda otkrio trag svog djeda.

Tihe duše lijepo je napisan roman usprkos teškoj temi. Rasplet me, moram priznati, malo iznenadio jer sam očekivala skroz nešto drugo. Priznajem da mi se nije  pretjerano ni svidio, ali to ne umanjuje vrijednost ovog romana. Jaki ženski lik Héloïs majstorski je  napisan i nosi cijelu knjigu.

Iako je sličnih tema obrađivanih u literaturi bilo i ranije, Tihe duše svojom dirljivošću i poetičnošću osvajaju srca čitatelja.

Ako želite pročitati roman slične tematike, bacite pogled na našu recenziju romana Dječak iz Toskane.

Zapeli su ovdje, već mjesecima, odsječeni od vijesti, ne radeći ništa osim sanjareći. Kao i svi vojnici, i oni sanjaju o povratku svojim najdražima, ognjištu. Ovo ratno ih već dugo ne grije. Duše su se ohladile. str. 148.

O autoru

Mélanie Guyard, rođena 1981., profesorica je biologije u jednoj školi u pariškoj regiji. Pod pseudonimom Andoryss napisala je scenarije za desetak grafičkih romana i objavila nekoliko romana za mlade. Tihe duše njezin su prvi roman za odrasle.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Anja Kampmann: Duboke se vode dižu

Nakladnik: Hena com, Zagreb 2022.

Naslovnica knjige Duboke se vode dižu: ©Hena com

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Vidiš onu liniju? Ona ne odlazi. Ostaje kao prokleta crna crta. To je more. Crta koja te odvaja. Str. 72.

Za nekoga tko je rano otišao od kuće i nema više živućih roditelja ni rodbine, imati prijatelja, pa makar samo jednog, sve je na svijetu. A kad izgubite i tog jednog, onda vam se učini da ste stabljika rijetkog cvijeta koju je netko otkinuo, a zatim nemarno bacio na tlo. A korijena više nemate. Nigdje više ne pripadate. Nigdje se više ne snalazite i shvatite da nitko više nije ostao. Samo vi. A s tom se spoznajom teško nositi…

Prekrasno napisana, lirična i poetična, Duboke se vode dižu podučit će nas o vrijednosti prijateljstva koje se rodilo u surovim uvjetima i raslo tijekom godina. A zatim će nas svojom tragičnošću baciti na koljena i učiti nas proživjeti tugu. Bez obzira jeste li muškarac ili žena. Tuga je za sve ista emocija.

Na bušotini

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Događaj je proglašen  nesretnim slučajem. Surov posao, duge i iscrpljujuće smjene te rad  u groznim uvjetima svakodnevnica su bušača na platformama. Samo mali nedostatak koncentracije završava tragično po bušača. Jedna od tih tragičnih priča dogodila se Mátyásu. Nakon nestanka prijatelja Waclaw je očajan. Nestao je čovjek, ali nitko za to ne mari. Događa se, kažu, težak je posao. Waclaw ne može više izdržati na bušotini. Sedam godina Mátyás i on dijelili su kabinu na mnogim nalazištima. Dok ga sustižu uspomene, Waclaw se iskrcava na kopno i kreće na put Mátyásovim stopama. Odlazi u  Mátyásovo rodno mjesto tražeći njegove korijene. Ali to je način da otkriva i svoje.

U svemu tome Mátyás, je bio jedan od rijetkih koji su izgledali kao da samostalno plivaju, bio je igla, unutarnji kompas. str. 188.

Put

Tražeći mir koji pronaći ne može, Waclaw putuje Mađarskom, preko Italije i Malte, pa sve do Alpa i rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao. Ali, mira ne nalazi. U Mađarskoj upoznaje Patriciu, Mátyásovu polusestru, u Italiji i Malti obnavlja veze sa ženama s kojima se družio, ljubovao, ali nikad nije mogao ostati jer on je čovjek koji mora ići. Nemir je u njemu, on nije čovjek koji ostaje. U Njemačkoj posjećuje rodno mjesto i očevog starog prijatelja-jedinog koji je preostao. A sve to Waclaw čini kako bi se oprostio. Jer to su mjesta na koje se on više ne misli vratiti sad kada više nema Mátyása. Napukline prošlosti napokon izbijaju na površinu.

Ići tamo kamo nitko neće poći za tobom. str. 23.

Anja Kampmann Duboke se vode dižu

Dojam o djelu

Duboke se vode dižu puno je više od romana. To je duboko traganje za smislom koje svakog čitatelja odvodi na neka daleka, skrovita, uglavnom mračna mjesta. Premda je riječ o svojevrsnom romanu ceste, teškim uvjetima rada na moru i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti, onaj poetski, liričan dio koji je autorica, po naravi pjesnikinja, pretočila u egzistencijalni roman i samim tim napravila neobičan kompromis, toliko osvaja čitatelja da još dugo nakon čitanja ovog romana ostajete zamišljeni, kontemplirajući o tome što je smisao života i što očekujete od prijateljstva.

Vrhuncem vještine smatram doseg autorice koja je ovakvu tešku temu, surovost rada na naftnoj platformi i gubitak prijatelja, umotala u tako bezvremenski lijepe, prekrasne rečenice pune guste, lirične, senzualne punine, bez obzira radi li se o opisima krajolika ili razmišljanjima glavnog junaka.

Svakako preporučujem pročitati ovaj roman.

O autoru

Anja Kampmann rođena je u Hamburgu 1983. godine. Njemačka je pjesnikinja i prozaistica. Na književnom polju predstavila se poezijom objavljivanom u različitim njemačkim publikacijama. Do sada su joj izašle dvije pjesničke knjige. Duboke se vode dižu prvi joj je i dosad jedini roman, a donio joj je ugledne nagrade. Autorica živi i radi u Leipzigu.

Gdje kupiti:

Hena com

Objavljeno

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Nakladnik: Vorto Palabra, 2022.

Naslovnica romana Oduvijek živimo u dvorcu: ©Vorto Palabra

Ime mi je Mary Katherine Blackwood. Osamnaest mi je godina i živim sa svojom sestrom Constance. … Svi su ostali u mojoj obitelji mrtvi. (str. 7.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Oduvijek živimo u dvorcu

Na kraju sela, u velebnom dvorcu nekad glasovite i bogate obitelji Blackwood, žive sestre Mary Kate zvana Merricat i Constance Blackwood, sa svojim nepokretnim stricem Julianom. Kane se sela i selo se kani njih, još otkad je Constance optužena da je poubijala ostale članove obitelji.

Constance je te optužbe oslobođena, no selo ne oprašta i ne zaboravlja. Ona sada nikad ne izlazi iz kuće, a sve namirnice donosi Merricat, kada se dvaput tjedno uputi u selo. Tamo se suočava s osuđujućim pogledima, nervoznim osmjesima i općenitom željom da što prije ode. No, Merricat nije obična djevojka – njezin svijet nije kao svijet ostalih. On je pomalo iskrivljen, tajanstven, intrigantan. Merricat nam pripovijeda priču o svojoj obitelji, onoj umrloj i ovoj preživjeloj. Priča nam o magijskim ritualima kojima pokušava sačuvati kuću i život obitelji od uljeza izvana.

Manjkava čarolija, ili neispravno upotrijebljena, mogla bi našoj kući donijeti samo još veću katastrofu. Pomislila sam na majčin nakit, jer danas je bio dan svjetlucavih stvari… Pomislila sam na knjige, koje su uvijek jak štit… (str. 93.)

Priča nam o mržnji koju osjeća prema seljanima i gađenju koje oni osjećaju prema preživjelim Blackwoodima. O bizarnoj znatiželji koja ih prožima kad god sretnu Blackwoodove cure i morbidnom strahu od jedenja bilo čega što su one dotakle. Merricat ih mrzi i svima im želi smrt. Constance je razumnija, odraslija, pomirena sa sudbinom.

„Loše ih je mrziti“, Constance je rekla, „to samo oslabljuje tebe“, ali mrzila sam ih svejedno i pitala se zašto ih je uopće imalo smisla stvarati. (str. 16.)

Dolaze nevolje

K sestrama se uskoro useljava rođak Charles, prvi nagoviještaj nevolje koja se neminovno obrušava na kući Blackwood. Merricat ga prezire i želi ga se riješiti, no čini se da njezine metode ne djeluju.

Razmišljala sam kako mora da je jako teško biti demon i duh, čak i Charlesu; ako se ikad zaboravi ili dopusti da mu maska padne samo na trenutak, odmah bi ga prepoznali i otjerali; morao je biti strahovito oprezan da uvijek upotrebljava isti glas i pokazuje isto lice i isto vladanje, bez omaške; morao je cijelo vrijeme biti na oprezu da se ne oda. Pitala sam se hoće li se vratiti u svoj pravi oblik kad umre. (str. 108.)

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

Loši se događaji gomilaju.
Napetost raste.
Kraj je će nas uhvatiti nespremne.

Remek-djelo američke književnosti

Premda na stražnjim koricama romana piše da je Oduvijek živimo u dvorcu gotička, duboko uznemirujuća priča, nisam imala pojma u što se upuštam.

Nakon čitanja ostala sam paf jer ovakva djela nisu česta i nije ni čudo što je ovaj kratki roman postao američki klasik. Isto tako, ne čudim se ni što su mišljenja oko njega podijeljena jer nije za svačiji ukus. Nema vam druge – morate ga pročitati!

Sram me reći da, kao nastavnica jezika i književnosti, u cijelom svom školovanju i profesionalnom životu nisam susrela Shirley Jackson i zbog toga žalim. Vidimo vrijednost njezina pisanja i ne čudim se što su inspiracija današnjim horor književnicima, među kojima se svakako ističe Stephen King.

Ovo nije horor per se, ali u čitateljima ostavlja neki nelagodan osjećaj poremećenosti i tihe jeze. Kao da nije sve onakvo kakvim nam se prikazuje. Kao da nešto dubinski nije u redu, ali nikako ne možemo proniknuti što.

Mračna tajna osebujne obitelji

Najviše me se dojmila neuroza koja se širi sa svake stranice romana Oduvijek živimo u dvorcu. Merricat je nepouzdani pripovjedač i u njene riječi sumnjamo od početka, no mislima nam se provlači pitanje – što ako je u pravu? Što ako njezino, pa… Recimo osebujno viđenje svijeta u sebi nosi neku natruhu istine? Što ako zapravo nije ona ta koja je neobična, već su svi oko nje… Pogrešni? Premda ima osamnaest godina, često sam imala slučaj da je zapravo osmogodišnjakinja i nisam mogla ne upitati se – ZAŠTO?

Shirley Jackson: Oduvijek živimo u dvorcu

A onda je tu i rulja – selo koje stoji nasuprot djevojkama Blackwood. Svi njihovi postupci – podsmjehivanje, nelagodno hihotanje, mrki, no znatiželjni pogledi… Smetaju nam poput svrbeža i koliko god se grebemo, osjećaj neugode ne prolazi. Tren smo u koži Merricat koja je praktički prisiljena trpjeti sve to i koja bježi u neki svoj izmaštani svijet, a tren smo u koži seljana koji se (opravdano?) boje cura i njihove neslavne prošlosti.

Napetost raste iz stranice u stranicu, pogotovo dolaskom rođaka Charlesa od kojeg nam se instinktivno dižu dlake na glavi. Nešto u vezi njega nije kako treba, sumnjiv je i ne sviđa nam se. Merricat to jedina vidi i možda baš ona na nas prenosi svoju neurotičnost. Isprva luckaste, ali bezopasne, njezine misli postaju sve gore, nasilnije, opsesivnije… Opasnije?

A onda, sve kulminira velikom nesrećom koja to nije.

Kraj ostavlja bez teksta, neizbježan koliko i šokantan. Morbidan koliko realan.

Nezaboravan.

Da su sve lektire ovakve, tinejdžeri bi u rukama, umjesto mobitela, čitavo vrijeme nosili knjige.

Ostali naslovi ove autorice:

Shirley Jackson rođena je u San Franciscu 1916. godine. Kada je njezina kratka priča Lutrija (koju možete pročitati klikom na naslov) prvi put objavljena 1948., čitatelji su bili zgroženi. Ipak, priča je s vremenom postala jedna od najznamenitijih američkih kratkih priča uopće. Nećete požaliti ako je pročitate, trebat će vam deset minuta, a motat će vam se po glavi oho-ho duže. Baš kao i u romanu Oduvijek živimo u dvorcu, i u njoj je važan segment mentalitet rulje. Meni je bila izvrsna!

Oduvijek živimo u dvorcu smatra se remek—djelom ove autorice, najpoznatije po djelima u žanru horora i misterija. Prije koju godinu prema ovom je romanu snimljen i film, čiji će vam trailer, bez kapi krvi, poslati neugodne žmarce niz kralježnicu.

Poznat je i njezin roman Prokletstvo kuće Hill, koji se smatra pretečom svih ostalih horor romana o ukletim kućama.

Ako ste raspoloženi za još malo književnih klasika, na ovom blogu možete pročitati i recenzije romana Drakula Brama Stokera, Doba nevinosti autorice Edith Wharton, Rebecca Daphne de Maurier, Okretaj zavrtnja Henryja Jamesa te Nasljednici Williama Goldinga.

Gdje kupiti roman Oduvijek živimo u dvorcu:

web shop Znanje

Objavljeno

Sara Blaedel: Djevojka pod stablom

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2022.

Naslovnica knjige Djevojka pod stablom: ©Znanje

Sara Blaedel Djevojka pod stablom

Djevojka pod stablom novi je roman danske spisateljice Sare Blaedel nakon njezinih uspješnica Zaboravljene djevojke, Šuma smrti i Izgubljena žena. Detektivka Louise Rick i ovaj put je jedan od njezinih glavnih likova, ali ne u ulozi istražiteljice već kao osoba čija je uža obitelj povezana sa slučajem davno nestale djevojke Susan Dahlgrard, nestale na školskom izletu na otočiću Bornholmu davne 1995. godine. Priču pratimo kroz pogled same Susan, njezinih razrednih prijateljica, tada trinaestogodišnjakinja, i kroz događaje u sadašnjosti kada je Susanin leš konačno pronađen. Ali misterija nije riješena.

Žao mi je, pisalo je na stražnjoj strani pomalo oštrim rukopisom. Str. 70.

Sadašnjost-Louise se vraća kući

Saznavši da joj je brat Mikkel pokušao počiniti samoubojstvo, uvjeren da ga je supruga napustila, Louise se odluči žurno vratiti kući s egzotičnog putovanja na koje je krenula koristeći odmor od prethodnog posla. Louise želi pomoći Mikkelu da se oporavi, a istovremeno istražiti gdje je zapravo otišla Trine, Mikkelova supruga. Trine je nestala prije tjedan dana napustivši Mikkela i djecu bez razloga. Kako je brak Mikkela i Trine i prije prolazio kroz razne kušnje, Mikkel je uvjeren da je Trina svojevoljno otišla, ali tako ne misli i Louise. Trina nije ponijela ništa, ni dokumente, ni odjeću, ni torbicu. Louise želi otkriti o čemu se radi i pomoći rastrojenom Mikkelu da se stabilizira.

1995.-Susan Dahlgarrd je nestala

Školski izlet na otok Bornholm tradicionalno se provodio u Ostedskoj školi za učenike završnih razreda. Te 1995. godine razred je pratilo dvoje nastavnika. Vesela grupica ukrcala se na trajekt prema Bornholmu. Pia, Susan, Trine i Nina, četiri prijateljice, krenule su na izlet s velikim očekivanjima. Najviše od svega veselile su se upoznavanju s lokalnim dečkima. Postojala je i peta, Mona. Ali ona se nije uklapala. Bila je čudakinja, individualka koja se teško uklapala u društvo. Nakon više dana ispunjenih putovanjem, vožnjom, nastavom i zabavom zadnji dan djevojke su odlučile: Pobjeći će i naći se u luci s lokalnim dečkima. Treba još puno toga doživjeti prije nego se vrate kući. Pod okriljem noći i pod djelovanjem alkohola, djevojke se nalaze s lokalnim momcima. Ali s te noćne zabave jedna se nije vratila u prenoćište. Susan je nestala. Potraga je bila bezuspješna. A onda, nakon više od dvadeset godina pronađeno je truplo Susan Dahlgarrd. U špilji na Bornholmu.

Svu je snagu iscrpla i jedino što joj je preostalo bio je osjećaj koji je dotad bio nepoznat: strah da će umrijeti. str. 284.

Sadašnjost-nakon Trine nestaju i druge djevojke

Dok je Louse opterećena bratovim oporavkom i nestalom bratovom suprugom, slučaj uz policiju pomno prati i Lousina prijateljica, novinarka Camilla. I ona, kao i Louse, ima mnogo osobnih problema. U potrazi za Trinom vraća se u vrijeme kada je i sama pohađala istu osnovnu školu, nekoliko godina ranije od djevojaka. Camilla počinje kopati po prošlosti, a u međuvremenu još jedna djevojka nestaje. Tragične događaje više nitko ne može zaustaviti…

1995. – Susan

Susan je djevojka kakva bi svaka djevojka voljela biti. Duša društva, satelit oko kojeg se svi ostali okreću. Jednako privlači i djevojke i dečke. Ali isto tako, izaziva i puno zavisti. A nije joj u životu lako. Usvojeno je dijete, odgojeno po domovima. Ali to ju je samo izgradilo. Susan ima karizmu vođe i ima stav. To se mnogima ne sviđa.

Sara Blaedel Djevojka pod stablom

Dojam o djelu

Ni s ovim romanom Sara Blaedel nije razočarala. Dapače, čini mi se da je ovaj najnoviji čak i bolji od do sada pročitanih romana. Djevojka pod stablom sve ima: inteligentnu i posve ostvarivu radnju, jake glavne likove prepune svojih osobnih problema, dvostruku radnju prekidanu jezivim flashbackovima, napetu atmosferu i dramski odlično potenciranu priču koja ne gubi ni trenutka na intenzitetu.

Ovoj odličnoj knjizi ipak bih dala malu zamjerku. Naime, čitateljima koji se prvi put susreću s ovom spisateljicom teško je pratiti osobni život glavnih likova, poglavito Louisin. Tako se spominje prekid s Eikom, a ne objašnjava se tko je Eik (iako iz prijašnjih knjiga znamo da joj je to zaručnik, kolega istražitelj), pa Jonas koji joj nije sin, a ona skrbi o njemu i još nekoliko sličnih situacija. To malo ometa praćenje radnje koja je u svakom drugom pogledu jako zanimljiva.

U ovoj se knjizi problematizira okrutnost među adolescentima, bilo verbalno ili fizički, neprihvaćanje pojedinca od strane grupe, izoliranje i zavist. Sve se to događa u mladim godinama kada pojedinci nemaju dovoljno uvida u svoje ponašanje, odnosno nisu svjesni posljedica koje iz tih ponašanja može proizaći. Nažalost, takva nepromišljena ponašanja često dovedu do tragedija od čijih se posljedica pojedinci nikad ne oporave.

Preporuka: pročitati. Svidjet će vam se.

Ako vam se svidjela ova knjiga, pročitajte i drugu knjigu ove autorice koje smo recenzirali Izgubljena žena.

O piscu

Lisa Unger Sara Blaedel suvremena je danska spisateljica trilera. Najpoznatija je po kriminalističkom serijalu o Louise Rick. Njezini su romani prevedeni u više od 30 zemalja i objavljeni u milijunskim nakladama. U izdanju nakladničke kuće Znanje dosad su objavljeni romani Zaboravljene djevojke, Šuma smrti i Izgubljena žena.

Gdje kupiti:

Znanje