Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18.stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Odmah sam bila privučena naslovnicom koja podsjeća na Zagorkine junakinje. Tu je lik žene ovijene magličastom koprenom. A najizražajnije na ženi su oči. To su oči koje ne možete zaboraviti. U njima se ogleda sve proživljeno. To su oči koje gledaju kroz više generacija, sve dok ne naiđu na onu izgubljenu dušu koja će sve razumjeti.
Angelina
U sadašnjosti upoznajemo arheologinju Angelinu Pavković. Premda mlada, Angelina je pomalo “stara duša”. Iskapati artefakte, stare grobove pored cesta, crkvi, dvorišta i zdanja u kojima su ljudi živjeli, obitavali, voljeli se i molili, za nju su prava škrinjica čuda. Voli Angelina taj posao iako je ponekad smatraju čudakinjom, uglavnom oni koji sami nemaju korijene.
Angelina je u dugoj vezi s fizičarem Jakovom, nakon neuspjelog prvog braka. Ali veza se nekako potrošila, istanjila i pojela bez da je itko kriv. Od nje su ostala samo dva sudruga zbližena u akademskoj šutnji. I dalje bi Angelina ostala lagano začahurena u učmalost svakodnevnice da na jednom osječkom lokalitetu ne nailazi na ostatke mlađe ženske osobe, a zatim i sudska svjedočenja o ženi koja je tri stoljeća prije bila posljednja spaljena vještica u Osijeku.
Želim mu reći da shvaćam, da se riječima misli ne mogu zauzdati, prenijeti, da u tome i jest temeljni problem i počelo svakog nerazumijevanja. str. 155.
Anica
Anica je posljednja žena spaljena u Osijeku koju je osudila civilna, a ne crkvena vlast. Osuđena je na osnovu svjedočenja o tome kako je pomogla ili odmogla (kako je svatko mogao svjedočiti) ozdravljenju nekoga od suseljana. Okrutna mučenja, teror i strašna inkvizicija koju je prošla Anica prije samog spaljivanja, a sve kako bi priznala da je vještica, počinju Angelinu pratiti u snovima. Angelina odjednom spoznaje da vidi, čuje i osjeća Anicu. Angelinini snovi su sve intenzivniji, strahote koje vidi i osjeća sve jače i brutalnije. Angelina osjeća da joj je Anica bliska jer je Anica je ona sama.
Sve je uvijek ispod. Ispod tepiha ili zemlje. Ono najvažnije oku je nevidljivo. Metafizički ili stvarno. str. 64.
Dojam o djelu Rogus
U romanu Rogus dvije su linije pripovijedanja koje naposljetku postaju samo jedna. Ali u prapočetku, zapravo, sve počinje od jedne linije od koje sve vodi, samo to arheologinja Angelina još ne zna. Obje se žene prezivaju Pavković, obje su povezane lokalitetom na kojem su se rodile i živjele, ali prije svega drugog, povezane su energetskim i emocionalnim kodom koji se prenosi iz generacije u generaciju. Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks. Anicu nitko nije branio. A znamo da je bila udana. Gdje joj je bio suprug, taj slabić koji je dopustio da nevina žena strada?
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Pogotovo ako su supruge i majke. Jer kako bi, pobogu, one sve to mogle uz silne obveze koje imaju kod kuće? Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Kao što Malleus Maleficarum sažima u sebi sve ono što je u praksi Inkvizicije bilo najokrutnije, najperfidnije i najzlokobnije, tako je i Rogus Ivane Šojat stravičan podsjetnik na mračno doba kada su praznovjerje i zločestoća dobili prevagu nad zdravim razumom. A to nije bilo tako davno.
Povijesni okvir u romanu Rogus
Hvala autorici što je donijela ovakvu tešku priču pred čitateljski auditorij. Premda je priča fikcija, ona se u osnovi temelji na ženi koja je stvarno postojala, bivala mučena i usmrćena na osnovu javnog linča povampirenih mozgova. Ali na neki način, i sam naziv knjige Rogus (Lomača) nudi nam odgovor. Smrt započeta u vatri putovanje je koje traje i nakon što se ugasi zadnji ugarak na ognju. Neka će se duša zaustaviti na svom putu puno kasnije, kad naiđe na drugu dušu, onu koja će sve razumjeti.
O autorici
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Književnica i književna prevoditeljica urednica je kazališnih izdanja u HNK u Osijeku. Djela su joj do sad prevođena na njemački, talijanski, bugarski, makedonski i engleski. Roman Unterstadt 2012. dramatiziran je u istoimenu višestruko nagrađivanu predstavu.
Objavila je do sad: Hiperbole (pjesme, 2000); Šamšiel (roman, 2002); Uznesenja (pjesme, 2003); Utvare (pjesme, 2005); Kao pas (priče, 2006, 2009); I past će sve maske (eseji, 2006); Mjesečari (priče, 2009); Sofija plaštevima mete samoću (pjesme, 2009); Unterstadt (roman, 2009); Ruke Azazelove (priče, 2011); Ničiji sinovi (roman, 2012); Jom Kipur (roman, 2014); Emet i druge priče (priče, 2016); Ljudi ne znaju šutjeti (pjesme, 2016); Selina i mrakovi (slikovnica s ilustracijama Andree Peterlik-Huseinović, 2017); Ezan (roman, 2018); Oblak čvoraka (roman za mlade, 2021); Sama (roman, 2022); Rogus (roman, 2023).
Vještice, vještičarenje, Inkvizicija i sve povezano s njom nisu rijetke teme u književnosti. Na našem blogu možete pročitati recenzije romana Vještičji satautora Chrisa Bohjaliana, MilostiKiran Millwood Hargrave te FamilijariStacy Halls.
Moraš ponekad imati malo vjere. I trunku mašte… (str. 13.)
Nihirija i obećano dijete
Nahirija je naizgled obična zemlja, pod čizmom diktatorskog vladara Tanatosa. On je lukavo, najprije iz sjene, a potom kao predsjednik, zemlju podijelio na kaste iz kojih je gotovo nemoguće izići.
U mojoj zemlji nije bilo slobode, barem ne u fizičkom smislu. Ljudi nisu imali kontrolu nad onim što jesu ili rade sa svojim vremenom tijekom života. Jedina sloboda bila je sloboda uma – naš uzvišeni predsjednik to nam još uvijek nije uspio preoteti. (str. 19.)
Najniža je kasta Siva – tu su beskućnici, siromasi, najslabiji članovi društva.
Kaste Plava i Žuta srednji su pripadnici društva – radnici u administraciji, učitelji, medicinske sestre…
Najviša kasta je Biela. U njoj se rodiš i zavijek ostaviš. Običnim je ljudima gotovo nemoguće popeti se toliko visoko. Predsjednik Tanatos pripadnik je Biele. I svi oni koji se, uza njega, nalaze na vrhu Nahirije.
Međutim, u tajanstvenim krajevima te zemlje, žive ljudi koji imaju magiju. Skriveni od svih, protjerani, pobunama pokušavaju vratiti ono što je nekoć bilo njihovo. Godinama šapuću o odabranom djetetu, onom koje će napokon svrgnuti okrutnog Tanatosa s vlasti.
Postoji stara…priča. Zapravo, riječ je o mitu, ali neki ljudi vjeruju da je taj mit istinit. Prema priči, na početku zadnje pobune dijete je rođeno. To dijete navodno posjeduje izvanredne vještine i jedinstvenu magiju jer potječe iz stare nahirijske kraljevske obitelji. (str. 135.)
Saten i dragulji – Bijeg
Sofija Filipov mlada je administrativna službenica koja osjeća da život nije samo dosada lišena slobode koju trenutno živi. Odrasla s djedom i bakom, roditelja se ni ne sjeća. Užasnuta je mišlju da je jednoličan život koji živi, kao i većina stanovnika Nahirije, jedino za što je rođena.
U Nahiriji nije bilo slobode. Ipak, uvijek bih se iznova čudila svim tim ljudima koji su odbijali vidjeti što se događa oko njih; većina stanovništva nije imala pojma da im je sloboda uskraćena. Nekako su previdjeli tužnu stvarnost u kojoj je njihova sloboda govora i izražavanja osakaćena, zapravo je bila gotovo nepostojeća. Mi smo jedno, išla je poznata parola, i kao jedno ćemo uspjeti. (str. 108.)
Kada joj se voljeni djed razboli, primorana je na akciju. Pomoću lažnih isprava izlazi iz gradića u kojem živi i slučajno pronalazi Trigiju, magičnu pokrajinu gotovo potpuno izbrisanu iz sjećanja nahirijskog naroda.
Da sam ostala tamo gdje sam nekoć bila, odživjela bih život. Dug, ali vrlo prazan život, lišen slobode. Život koji ni na koji način ne bi pripadao meni. Što god da se dogodi sljedeće, ja biram ovaj novi život nad onim starim. (str. 11.)
Sofija tamo otkriva nešto čemu se ni u ludilu nije nadala – magiju, prijateljstvo, ljubav i beskrajne tajne. Tajne toliko opasne da će je možda koštati života.
Svjetsko, a naše!
Saten i dragulji zamišljeni su kao trilogija, a Bijeg je njezin prvi dio. Vjerovali ili ne, magični svijet Trigije izmaštan je ni manje ni više nego iz glave i pera mlade hrvatske autorice Sare Škrobo! I ne srami se stajati uz bok svojim stranim pandanima!
Priča ispletena oko Sofije Filipov zanimljiva je, tajanstvena, napeta i tjera na čitanje. U njoj ima okrutnosti, misterija, prave ljubavi i tajni koje nam se prišuljaju i šokiraju nas pa u mislima tjeramo autoricu na brže pisanje i objavljivanje drugog dijela.
Neobičan, snažan osjećaj bliskosti protutnjao je mojim bićem čim su nam se ruke dodirnule. Iz nekog razloga osjećala sam da već poznajem tog privlačnog muškarca iako sam bila savršeno svjesna da ga nikada prije nisam vidjela. (str. 98.)
Nema toga što mi se nije svidjelo, počevši od načina na koji je nahirijska diktatura ustrojena pa do opisa same zemlje koja je – pazite sad ovo! – na neki način sama Hrvatska. Tu su i predivno Jadransko more i hrvatska imena kao što su Vesna, Tomislav i Ivan. Svijet je to u jednakoj mjeri i naš tuđi. Stvarnost i mašta. Zbilja i magija… Kao što sam rekla, i svjetsko i naše u jednom romanu! Tomu u prilog ide i činjenica da je Sara Škrobo ovaj roman najprije izdala u Veliko Britaniji na engleskom, a tek onda u Hrvatskoj na hrvatskom jeziku.
Novootkrivena ljubav
Iako uporno govorim da volim isključivo i samo trilere, mislim da je vrijeme za priznanje… Pozdrav, ja sam Mala od knjiga i volim fantasy. ????
Zaljubila sam se u taj žanr, čini mi se, i prije romana Saten i dragulji, ali on je tu ljubav učvrstio. Nisam sigurna u čemu je čar Nahirije i u čemu je prava magija Trigije. Priča je zamišljena savršeno – mlada djevojka koja otkrije da nije samo (na dosadu osuđena) činovnica, već da se u njoj krije puno više. Predivni Ivan koji i sam ponešto skriva, a priča vezana uz njegov narod ne samo da lomi srca, već se pamti i jedan je od mnogih dijelova priče o kojima želim znati više, na koje sam se nakačila i zbog kojih napeto čekam novi nastavak.
A sada, meni najbolji dio romana – ogroman plot twist na kraju! Nevjerojatan i neočekivan koliko logičan. Sve i da je priča slabija (a nije), kraj ju u potpunosti iskupljuje!
Moje veselje vezano uz Saten i dragulje u potpunosti je opravdano. Naslovnica je divna i zove čitatelje na to da roman uzmu u ruke i počnu čitati. Prolog nas potpuno vezuje, a radnja… Joj. Ni ne trepnemo, već smo na kraju, čitamo priču Ivanovog naroda, razotkrivamo Tanatosovo podrijetlo i šokirani smo zaokretom i smjerom u kojem priča odlazi.
Tako da – ako još uvijek trebate preporuku – svakako pročitajte roman Saten i dragulji. Em je naš, em je odličan!
Uzbuđeno čekam drugi dio trilogije!
Ostali naslovi ove autorice
Sara Škrobo mlada je autorica odrasla u Županji. Tri je godine provela u Londonu gdje se i rodila ideja o Sofijinoj pustolovini u Nahiriji, pa ni ne čudi da je roman Saten i dragulji: Bijeg prvi put izdan na engleskom jeziku, pod nazivom Tayna Cronicles: The Secret City.
Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo. (str. 276.)
Slučaj vlastite pogibelji – uvod
Na samom početku 2013. godine u Međimurju, mladi si je policajac oduzeo život. Navodno. Svega par dana prije kobnog događaja, prijavio je svoje nadređene i svoju policijsku postaju za korupciju. Njegova obitelj nikad nije povjerovala u službenu verziju događaja – samoubojstvo. Na tijelu nije provedena obdukcija, a sportska torba u kojoj su, kako se piše, bili dokazi koje je mladi policajac skupljao, roditeljima je vraćena prazna.
Njegov brat, također policajac, nekoliko godina kasnije, dobio je nagradu za najpolicajca spasivši život muškarcu koji se želio ubiti.
Toliko za početak. Ako vam srce još nije puklo, uskoro će. O svemu ovom što sam napisala možete saznati više na internetu.
I to je istina. Koja nema veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem. (str. 275.)
Mlada kul profa
Mlada kul profesorica hrvatskog jezika odlučila je sa svojom dramskom grupom uprizoriti Antigonu.
Antigona je, da, znam, ta tipična priča na koju svršavaju nadobudne mlade profe hrvatskoga, ali je stvarno idealna. Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojoj sudbinom. (str. 11.)
Dok se nekonvencionalnim metodama pokušava zbližiti s grupom i uvući ih u dramske likove, saznaje za smrt mladog policajca Nene. Ne pazeći što govori, u zabludi valjda misleći da svatko može reći ono što misli, obruši se na bogatog mladića u skupom automobilu kojem je Nenek napisao kaznu i tako na sebe navukao bijes svoje policijske postaje. Nekome u dramskoj to se nije svidjelo pa priča ode dalje nego što je kul profa ikad i slutila da će otići.
Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke… Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi. (str. 7.)
Slučaj vlastite pogibelji
Policajac Neno napisao je kaznu nekome kome nije smio zbog čega je izvrgnut mobingu čitave svoje policijske postaje. Uskoro je mrtav, slučaj je službeno proglašen samoubojstvom.
Njegov brat Marli također je policajac, koji isprva vjeruje službenoj istrazi, no kada pod pritiskom obitelji počinje kopati po bratovoj smrti, na vidjelo isplivaju stvari koje nije očekivao.
Marli! Očem kaj nam neko objasni kaj se dogodilo! Već je objavljeno kaj so to ne čista posla, pa daj malo zvleči glavu z riti! Pred mesec dni je poslo pritužbu na svoje nadređene i kolege i ve je mrtev! Marli, nekaj ne vala, kak ne razmiš ka moramo to raščistiti! (str. 66.)
Kako će se njegova priča i potraga za istinom ukrstiti s borbom za opstanak kul profe, ostaje nam za vidjeti.
Ovo je jedan od onih romana koje morate pročitati!
Slučaj vlastite pogibelji – zadnji dio međimurske trilogije
Novakovu međimursku trilogiju čine Črna mati zemla, Ciganin, ali najljepši i sada, Slučaj vlastite pogibelji.
Sva su tri romana pisana međimurskom kajkavštinom koja je većini čitatelja isprva nerazumljiva. Neka čitatelje možda i odbija, no vjerujte mi, nakon par rečenica, sve će ići lakše i riječi će vas uvući u svoj ples. Vrlo brzo razumjet ćete i tekst i kontekst, jer je Slučaj roman koji se čita prvenstveno srcem, emocijama, pa tek onda glavom.
Poglavlja pisana gotovo standardnim jezikom, s tek malim utjecajem kajkavskog narječja, govori nam profesorica hrvatskog koja se zeznula misleći da školstvo tolerira slobodan govor.
Poglavlja pisana u obliku scenarija za dramu, po uzoru na Antigonu, napisana su na kajkavštini, prate Marlija i ostatak Nenekove obitelji te njihovu potragu za istinom. I oni su, također naivno, mislili da policija služi kako bi provodila zakon.
…jebiga, svi smo hrabri za druge. A on je bio hrabar za sebe. (str. 124.)
Bez riječi
Ne postoje riječi kojima bih vas mogla uvjeriti da je Slučaj vlastite pogibelji nešto što ne smijete propustiti. Toliko je bolji, dublji, teži i emotivniji od bilo čega što bih mogla reći. I premda volim misliti da znam s riječima i da su one moje područje, ovaj roman nadilazi svaku pohvalu i preporuku.
Kao i ostali Novakovi romani, i Slučaj je žanrovski neodrediv. Isprva nam se čini da čitamo krimić jer Nenekova obitelj, na čelu s bratom Marlijem, traga za rješenjem njegove smrti. Ubojstvo ili samoubojstvo? Upliće se tu i ljubavna priča, jedino svjetlo u mraku zla, napetosti i težine čitave priče. Ipak, ovo je ponajviše kritika društva u kojem živimo, države u kojoj ne smijemo reći ono što mislimo, u kojoj ne možemo slobodno raditi svoj posao, u kojoj smo svi jednaki – osim što su neki jednakiji.
Tebi ide tužba za klevetu, kaznena prijava za uznemiravanje i poticanje na mržnju, prijava za nesavjesno postupanje nastavnika prema učeniku… Škola bude isto fasovala… Dobro, kaj ti misliš tko si ti da se tak razgovaraš? (str. 94.)
Policajac koji je radio po zakonu – kažnjavajući one koji trebaju biti kažnjeni te profesorica koja je ukazala na š*pke u skupim automobilima, primjer su nevolja koje te snađu kada ne igraš po pravilima. Čijim pravilima? Onih, naravno, koji ih kroje, jer pravila nikad nisu ista za sve. Neki ih smiju preskočiti, zaobići, prekršiti, prekrojiti. Nikad nismo svi isti, i Slučaj vlastite pogibelji to će vam i pokazati.
Isti pred zakonom? Dajte najte.
Ajde zamisli ve svet v kojemo policajac nema tu slobodu… ka tu i tam zrihta kaznu prijatelu šteri se vozio 15 više od dopuštenog? Ka ostane i bez to malo saveznikov? Isti pred zakonom, dajte najte. Neje saki pijani vozač isti. Neje saki vozač ka se spomina na mobitel isti. (str. 241.)
Slučaj – to smo mi
Nakon čitanja Slučaja, osjećala sam se kao da me pregazio vlak, ali u najpozitivnijem mogućem smislu. Osjećala sam sve moguće emocije, nevjericu, užas, bol, sućut, ljutnju, bijes… I ja sam, baš kao i mlada profa, nastavnica hrvatskog jezika i njezinu sam sudbinu gotovo mogla osjetiti. Znam kakvo je školstvo, koliko treba opreza u komunikaciji s roditeljima, vaganja riječi u komunikaciji s učenicima… Znam kako nekad treba progutati i misli i osjećaje.
S druge strane, vjerovali ili ne, vezana sam i za policiju i znam kako je to težak i užasan posao. Možda sam zbog toga toliko osobno doživjela Slučaj vlastite pogibelji. Ipak, čak i ako nemate nikakvih dodirnih točaka s likovima, fascinirat će vas kompleksnost i priče i izvedbe. Tanke niti povezanosti likova, sumornost koja se nadvija nad nama dok čitamo, patnja koju fizički osjećamo… Ova priča boli, vjerujte mi, i reći ću zašto mada već znate. Ova priča je istina. Pokazuje nam, kao da gledamo u zrcalo, točno stanje u kojem živimo.
Slučaj vlastite pogibelji – to smo mi. Kraj je, valjda kao i život, s tek natruhom nade i možda tamo neke daleke, buduće sreće.
Oprostite mi na dugoj recenziji. Nisam rekla ni pola toga što sam htjela.
Najljepše vas molim, pročitajte Slučaj.
I na kraju…
…znam da ćete istražiti slučaj koji je potaknuo pisanje romana. Obratite pažnju na fotografije s pogreba. Sad pogledajte naslovnicu Slučaja. Vidite li?
Jeste li uočili zašto se roman zove „slučaj vlastite pogibelji“? Jeste li se naježili?
I još jedna stvar, jeste li povezali što je zapravo dramski scenarij i tko ga je napisao? Mene je od savršenstva ove cjeline zabolio mozak.
Nitko ne piše onako kako Novak piše…
Ostali naslovi ovoga autora
Kristian Novak moj je najdraži hrvatski suvremeni autor i vjerojatno će to zauvijek i ostati. U njegovo sam se pisanje zaljubila na prvo čitanje, kada sam u ruke uzela njegov drugi roman Črna mati zemla. Roman je to koji me potresao do srži i koji sam pročitala više od jednom, a preporučujem ga svima, uvijek i svugdje. Ako vam treba nešto što će vas emotivno ubiti, uzmite Črnu mati. Taj mi je roman njegov najbolji i najdraži, mada svi ostali tvrde da je Ciganin, ali najljepši Novakovo najbolje ostvarenje. Meni je Ciganin najslabiji, iako je remek-djelo. Eto, tako Novak piše.
Dosad je objavio četiri romana, a navodim ih prema godini objavljivanja:
Ako vas je jesen zatekla pomalo nespremne, bez popisa za čitanje i inspiracije za sljedeće štivo, vaša je Mala pripremila par svojih preporuka kako bi vam olakšala prelazak iz babljeg ljeta u pravu, kišnu, prohladnu jesen.
Nemojte zaboraviti da nam se bliži i Interliber (7.11.-12.11.) pa se nadamo da će vam ove preporuke poslužiti i kao popis za kupnju.
Ovaj smo put objavu pisale na malo drugačiji način – nismo se odlučile za desetak romana pa pisale o njima. Odlučile smo sve dosad pročitano podijeliti na kategorije i za svaku vam tu kategoriju preporučiti nekoliko knjiga koje su nam ostavile dojam i za koje vjerujemo da vam neće biti žao ako ih pročitate. Za većinu preporuka već smo pisale recenzije pa ako vas zanimaju detalji, brzo klik na naslov. On će vas odvesti na široku recenziju u kojoj možete pročitati sadržaj romana i naš dojam o njemu.
Začinite svoju jesen našim preporukama! Napravite jesenski intermezzo – stanku za čitanje uz topli čaj i romon kiše. Imamo nešto novo, nešto staro. Nešto posuđeno – ako knjige posuđujete iz knjižnice. Nešto plavo, za plave naslovnice.
I sretan brak između nas čitatelja i ovih odličnih naslova može početi!
Ove jeseni naš najdraži žanr – trileri
Već smo vam tisuću puta spomenule da najviše volimo čitati trilere. Logično je, zato, početi naš popis jesenskih preporuka baš tim žanrom. Nećemo, naravno, preporučiti baš sve trilere koje smo pročitale, ali ovih nekoliko definitivno zaslužuje vašu pozornost.
Za početak, ne propustite Kućnu pomoćnicu Freide McFadden, roman o tome kako svi imaju tajne. A neke su, dakako, opasnije od drugih. Svakako uzmite i jedan od ovih teških, brutalnih romana koji će vas još dugo ostaviti u nevjerici i neugodnom meškoljenju. Zadnje što će izgorjetiWilla Deana bavi se odnosom žrtve i počinitelja, Prvi dan proljećaNancy Tucker ostavit će gorak okus u ustima baveći se djetetom-ubojicom. Prema romanu Drago dijeteRomyja Hausmanna Netflix je snimio i seriju za koju kažu da je odlična, baš poput svog književnog predloška.
Neobični glavni likovi, koje ili odmah zavolite ili ih se do kraja grozite, odlika su romana Neobična Sally Diamond,Sobaricai Kako ubiti vlastitu obitelj. Crni humor jedna je od glavnih odlika tih romana i definitivno ono nešto što ih razlikuje od drugih i čini ih nezaboravnima!
Spooktober – strašni listopad
Ovo je kategorija koja bi se mogla nadovezati na prethodnu, ali mi je razdvajamo jer ljubitelji dobrog horora znaju u čemu je razlika. Krajem listopada neki obilježavaju Helloween i tu strašnu noć vole obilježiti i čitanjem isto tako strašne književnosti.
Kakve bismo bile da odmah na početku ne spomenemo kralja horora – jednog i jedinog Stephena Kinga! Ni s jednim njegovim romanom mećete pogriješiti, a nama su posebni najnoviji Posljednje uporište, koji broji 1200 stranica i prati grupu preživjelih nakon supergripe koja je izbrisala preko 90 posto stanovništva. Dakako, neizostavni su i klasici kao Isijavanje, Groblje kućnih ljubimaca i Tajne Salemauz koje ćete se, te najstrašnije noći u godini, osvrtati preko ramena.
Osim Kinga, u sjećanju su nam ostali i roman Teddy, koji jezu izaziva ne samo radnjom nego i jezivim crtežima kojima je ta fabula obogaćena. Nemojmo zaboraviti ni Skrovište koje je jednu vašu Malu dobrano isprepadalo.
Svi znamo da je rijetko što strašnije od uklete kuće. Prokletstvo kuće Hilltočno je ono što trebate ako vam takve stvari ubrzavaju otkucaje srca. Književni je to klasik koji i dan danas oduševljava poklonike žanra!
Domaći autori
Svake se jeseni obilježava i Mjesec hrvatske knjige pa ne možemo ne spomenuti i domaće autore. Ako vam ove jeseni treba magije, uzmite Mladenku kostonogu autora Želimira Periša. Smijat ćete se, plakati, ostati zapanjeni ljepotom riječi i majstorskim pisanjem ovog nedovoljno hvaljenog zadarskog autora. Možda ste više raspoloženi za neobične, potresne, zanimljive ljudske sudbine. Nećete pogriješiti ako uzmeteNedovršenuMarine Gudelj, Pedeset cigareta za ElenuMarine Vujčić, Horror vacuiStaše Aras i Mater DolorosaJurice Pavičića.
Tu su i izvrstan, dirljiv i strašanPacijent iz sobe 19Zorana Žmirića te DoručakDinka Mihovilovića. Možda biste ipak nešto duhovito i šarmantno? Onda svakako Pavelova prava ljubavZorana Pilića.
Moj osobni favorit uvijek je Kristian Novak, a dok čekamo čitanje njegovog najnovijeg romana Slučaj vlastite pogibelji, nećete pogriješiti ako se posvetite romanima Črna mati zemlai Ciganin, ali najljepši. Djela su to, bez pretjerivanja, koja se nalaze na samom vrhu hrvatske književnosti.
Knjige o knjigama
Volite li pak čitati o knjigama (a tko ne voli), svoj jesenski intermezzo obogatite čitanjem romana Posljednja knjižara u Londonu Madeline Martin i Šetač knjigaCarstena Henna. U ovoj prvoj pratimo sudbinu male knjižere i ljudi kojih se oko nje okupljaju u vihoru Drugog svjetskog rata. Ova druga nam, pak, govori o neobičnom knjižaru i njegovoj maloj pomoćnici Šaši. Tu su i završni dio izvrsne trilogije Šutnja bijeloga grada, Gospodari vremena, autorice Eve Saenz de Urturi i neizostavna MiseryStephena Kinga. Spomenut ćemo i onu ultimativnu knjigu o knjigama, Kradljivicu knjiga, koja nas je sve dotakla u srce pričom o djevojčici, ratu i čitanju koju priča sama Smrt.
Romani su to u kojima, uz likove, i knjige imaju jednu od glavnih uloga! A za nas zaljubljenike u književnost, rijetko je koja tema bolja!
Ove jeseni – putujemo
Ne znam kako vi, ali mi definitivno ne putujemo onoliko često koliko bismo htjele! Zato – tu su naše drage prijateljice, knjige. Čitajući, možete otići gdje god želite i super se provesti! Za početak, predlažemo vam hladnije krajeve. Rusiju i Maga iz Kremlja, Island u serijalu Yrse Sigurdardotirr i Norvešku u novom hit-romanu Milosti.
Više volite istraživati neobične običaje i ljepote Japana, Južne i Sjeverne (da, da) Koreje? Tu su romani Putni zapisi jednog mačka, Posljednji izgnanicii Dobri sin. Jedan će vas raznježiti, jedan vrlo vjerojatno rasplakati, a ovaj treći… Ooooo, i njega ćete se sjećati.
A pri povratku u Europu, ne zaboravite skočiti na Itaku, otok koji je Odisej napustio prije gotovo dvadeset godina i sada ga vode žene. Napose jedna, Penelopa, i ovaj je roman baš njezina priča.
Putujući Europom, neizostavan je i Mali vinograd u Provansiu kojem ćete, ako ništa, naučiti praviti najbolji rosé na svijetu.
Šarmantno i od pomoći
Knjige ovdje nabrojane možda se i ne mogu svesti pod zajednički nazivnik. Ipak, za kraj smo htjele izdvojiti i nešto lagano, šarmantno i od pomoći. Odlučile smo se za popularnu psihologiju koja nam se jako, jako svidjela jer je pisana laganim jezikom, a funkcionalna. To su Toksična pozitivnostkoja nas uči da NE MORA SVE UVIJEK BITI DOBRO. Zatim Grupa za koju imamo samo riječi hvale i vjerujemo da je to knjiga koju baš svaka žena mora pročitati.
Takva kakva jesije i šarmantna i, na trenutke, self-help. Govori o djevojci koja se, nakon godina majčine manipulacije, odvaži živjeti sama i jednostavno živjeti život.
Kako biti Parižanka jako je duhovit ženski vodič koji nam, uz veliku dozu samoironije, nudi pogled u svijet Parižanki, tih najsavršenijih od svih žena.
Ljubavna obmana u Španjolskojseksi je ljubić koji se svidio čak i nama koje nismo ljubiteljice istih. Kemija između glavnih likova je opipljiva i premda je sam roman možda prikladniji za ljeto i plažu, vjerujemo da je vruća romansa uvijek dobrodošla.
Je li jesenski intermezzo već počeo?
Ovu smo objavu, uz jesenski intermezzo, nazvale još i Nešto novo, nešto staro. Zašto? Mislile smo da bi bilo lijepo prisjetiti se i nekih malo starijih romana koje jako volimo. Preporučile smo i nekoliko noviteta, onih koje smo već stigle pročitati, a na slike smo stavili i još neke romane o kojima ovdje nije bilo riječi, ali smatrale smo da bi vam i oni mogli biti zanimljivi.
Nadamo se da se vaša čitalačka jesen već razbuktala i da uživate u mnoštvu divnih knjiga, pogotovo sada kada su topli dani iza nas.
Veselimo se i vašim preporukama za jesensko čitanje, zato nam se slobodno javite u komentarima i recite nam – kojim književnim ljepotama vi uljepšavate svoju jesen?
Gdje kupiti sve navedene romane:
Za većinu preporuka u ovoj objavi već postoje napisane recenzije i unutar njih nalaze se točne web-adrese za kupnju.
Ovdje stavljamo samo webshopove nakladničkih kuća koje su objavile gore navedene knjige.
Čovjek može od svega pobjeći, ali nema te rupe u koju se može sakriti od svojih misli. (str. 84.)
Pacijent iz sobe 19
Vanja Kovačević glavni je lik ovog romana, a upoznajemo ga 25 godina nakon događaja koji mu je obilježio čitav život – nakon rata.
Vanja tada, dan prije devetnaestoga rođendana, umjesto poklona u ruke dobiva pušku i biva bačen na prvu crtu gdje odmah ubija ni manje ni više nego devetnaest osoba. Jednu osobu za svaku svoju godinu.
Danas, Vanja razgovara s psihijatrom sumnjiva izgleda i pokušava i sebi i njemu objasniti što ga je dovelo do toga da si nanese brutalne, nepopravljive ozljede.
Vanjin životni put bio je put svakog tinejdžera i mladog čovjeka. Prijatelji, škola, prve ljubavi, alkohol i jedino što mu je danas zajedničko s tim davnim Vanjom – rock bend Sisters of Mercy.
Dok putujemo između prošlosti i sadašnjosti, svega onog što ga je dovelo do nezamislivog, pratimo Vanjina zapažanja o vlastitom životu, ratnom putu, njegovim srećama i još većim nesrećama.
Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima. (str. 24.)
U njegovim riječima prepoznajemo svakog branitelja ogorčenog na stanje danas, na one koji se lažnim domoljubljem busaju o prsa, na ratne profitere, zločince koje rat nije stvorio, nego ih je samo razotkrio.
Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude. Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima… (str. 14.)
Polako otkrivamo Vanju kakav je mogao biti da nije bilo rata. Duhovitog, ironičnog, toplog Vanju, upropaštenog onoga dana kad mu je u ruke bačena puška i kad ju je odlučio koristiti. A otkrivamo i drugog Vanju, njega koji je, nakon svega, gotovo prazna ljuštura.
Emotivno, teško, izvrsno štivo
Pacijent iz sobe 19 prvi je moj susret s autorom Zoranom Žmirićem i ostavljena sam bez teksta. Iako pisan svakodnevnim, razgovornim jezikom, Pacijent je u svojoj biti toliko brutalan, težak i emotivno iscrpljujući da će vam nakon čitanja trebati dan odmora.
OK, vjerujem da ne vidiš previše normalnog u tome, ali i ovako živimo u društvu u kojem zdrav razum i nije od neke velike koristi. (str. 27.)
Ne zbog brutalnosti onoga što si je Vanja napravio. Njegov crnohumorni način pripovijedanja približit će nam ga toliko da će nam se učiniti da smo baš mi taj sumnjivi psihijatar s Ray Bankama na očima. I prihvatit ćemo to što je napravio.
Možeš onda misliti kako ne bih upucao bilo koga, samo kad bi mi radio o glavi. Rijeka je tolerantan grad, tu se ne radi razlika među ljudima. Ni ja je ne bih radio, ubijao bih sve redom. (str. 51.)
Ono što nema ni prihvaćanja ni razumijevanja jest rat koji izobličava našu stvarnost, našu svakodnevicu. Rat koji izobličava svakog čovjeka kojeg dotakne.
U tome leži antiratna poruka ovog romana. Rat nas sve pretvara u zvijeri. I one koji su branili, i one koji su napadali.
I ta spika kako smo stvarali državu. Nismo mi ništa stvarali, država je već bila stvorena i kao takva napadnuta. Mi smo je branili, a ne stvarali. … Nisam stvarao ništa, ponajmanje državu i pogotovo ne ovakvu! (str. 41.)
Koji su ubijali, koji su bježali, koji su se bogatili.
Sve one – ili bolje reći, sve nas – koji smo ratom obilježeni. Tko zna tko bi Vanja bio da nije bilo rata?
Tko zna tko bismo mi bili da nismo morali živjeti u tom zlu?
Što bi bio život da smo ga mogli živjeti?
Sretan kraj
Recite mi iskreno, nakon svega što sam rekla u recenziji – mislite li da ova priča ima sretan kraj?
Tako je, isto sam i ja znala nakon što sam pročitala sinopsis romana. Nisam fan niti tužnih niti ratnih priča, no ova me stvarno oduševila.
Pacijent nije klasična ratna priča, autor ni u jednoj rečenici ne slavi rat, ma koliko obramben on bio. Ovaj roman nije patetičan i ni u jednom vam trenutku ne ide na živce.
Nema ništa loše u tome da se ovisno o situaciji prilagodimo…, ali moraš prepoznati kad je dosta. Ako dopustiš ljudima da te iscrpljuju, neće stati dok te ne unište. (str. 99.)
Pacijent iz sobe 19 se čita i čita i čita. A onda dođete do kraja i vidite da ste se naježili. I da je priča o zvijerima zapravo priča o dobroti, o ljudskosti, o savjesti. O tome kako smo mi ljudi, i muškarci i žene, zapravo krhka bića.
I kako je ponekad jedini lijek popričati s nekim.
Čak i sa samim sobom.
Ostali naslovi ovog autora:
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Dosad je objavio poprilično toga, a navodim novija djela, kao što su Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop i Hotel Wartburg.
Jeste li ikada razmišljali: što ako je danas dan kada ćete umrijeti? Biste li radili isto što ste planirali? Ako je odgovor ne više dana za redom – vrijeme je da promijenite stvari. Nemojte dopustiti da saznanje o skoroj smrti bude okidač tome… (str. 13.)
Komadić raja
Davina Sawyer mlada je djevojka koja nikad u životu nije bila ništa do li – uzorna.
Cijeli svoj život tražila sam svrhu svog postojanja. Živjela sam po pravilima. Ne poznajem riječ spontanost, iznenađenje i buntovnost. Iza svake moje radnje krije se prethodno planiranje do najsitnijih detalja… Vrijeme je za promjenu. Ali to je jedino što nemam – vrijeme. (str. 10.)
No, vrijeme joj istječe – naime – Davina treba novo srce, a na samom je dnu liste kandidata. Polako se miri s liječničkom prognozom da će živjeti još samo godinu dana.
Tada joj umire voljeni djed Adam i ona je neutješna.
Žalost. Oplakivanje nekoga nakon smrti. Ovog trena znam da je to ustvari, samo ljubav. To je sva ta emocija koju želite dati, ali ne možete. Sva ta nepotrošena ljubav skuplja se u kutovima očiju, u središtu vašeg grla i u praznom kutku srca. Žalost je samo ljubav koja nema kamo ići. (str. 7.)
Međutim, djed joj ostavlja posljednje iznenađenje.
„Što ti je djed Adam napisao u pismu?“ … „…Pa… da odem u Oregon u njegovu kuću, obnovim je, uredim i ako Bog da, da je pretvorim u slastičarnicu.“ … Čini se da sam dobro postupila kad sam prešutjela dio da se moram udati kako bih naslijedila kuću. (str. 9.)
Ostavlja joj pismo u kojem je obavještava da joj ostavlja svoju kuću. Uz nekoliko uvjeta. Djed želi da Davina živi i iskusi sve ono o čemu do sada možda nije ni sanjala.
Cannon Beach
Kuća će biti Davinina ako ona ofarba kosu, stavi peircing, nauči plivati… No, to su samo lakši uvjeti – djed želi da se njegova voljena unuka i zaljubi. I uda. Tek će tada kuća biti njezina i moći će ostvariti svoj dugogodišnji san – otvoriti slastičarnicu.
Davina je više nego sumnjičava prema djedovim željama, pogotovo ovima koje uključuju ljubav i udaju.
No, kada stiže u Cannon Beach, mjesto na kojem se nalazi djedova kuća, stvari počinju ići točno u smjeru koji je djed imao na umu. Davina upoznaje lokalnog zločestog dečka i odmah zaključuje da joj se ne sviđa jer je miljama daleko od njezine vizije savršenog muškarca.
Dok sam šetala mislila sam o Lorenzu, opet, po ne znam koji put ovaj tjedan. Gospodin zvan Nevolja. Službeno je – mrzim ga. Divlji je. Zločest. Bahat. Arogantan. S tim bezobraznim osmijehom i đavoljim očima. On je sve što ne tražim u muškarcu. (str. 41.)
Lorenzo Basso je sve što Davina ne želi – pije, puši, krade, ima tetovaže… No u njegovom se društvu po prvi put osjeća stvarno živa.
Hoće li Lorenzo zvan Nevolja osvojiti srce dobrice Davine?
Hoće li mu ona priznati svoju tajnu? Vremena je svakim danom sve manje.
Komadić raja u rukama čitatelja
Komadić raja domaći je ljubavni roman koji se ne srami svojih stranih pandana. Mada, da budem iskrena, nikad nisam čitala domaći ljubavni roman, ali ako su svi ovakvi, čak ću im dati priliku. Dakle, Komadić raja prava je romansa na koju čitatelj ne može ostati hladnokrvan. Čitala sam da su nekima bile potrebne maramice – meni nisu. Ipak, kraj me se duboko dojmio jer ga nisam očekivala. I više sam bila ljuta nego uplakana, što je opet dokaz da Davina i Lorenzo doista znaju kako ući u srce čitatelja.
Ono što mi se svidjelo već nakon čitanja sadržaja jest to što je glavna junakinja neizlječivo bolesna. Znam da zvuči ludo, ali volim romane koji nisu pisani šablonski. Druga stvar koja me oduševila je kemija između dvoje glavnih likova. Davina i Lorenzo divan su par, a njihova je ljubav od samog početka tako divno opisana da ste, htjeli-ne htjeli, odmah uvučeni u priču i navijate za njih svim srcem – svjesni da ipak neće biti klasičnog happy enda. Dakle, njihova je kemija opipljiva, i kako se oni smijulje dok jedno drugo istodobno privlače i odbijaju, tako se smijuljimo i mi. Njihov odnos je doista poseban, najjača karika romana Komadić raja. Svjesni toga da nisu jedno za drugo, čitavo vrijeme igraju na toplo-hladno i na kraju, padaju jedno drugome u naručje.
Ne znam kakvi ste s čitanjem ljubavnih romana, ali za Komadić raja od mene imate preporuku. Priča je strastvena, ali ne vulgarna. Nježna, romantična, bolna. Realna i nerealna. Baš kao i sama ljubav.
P.S. Zar naslovnica nije kao bombončić? Vuče na čitanje!
Ostali naslovi ove autorice:
Reina Reed pseudonim je mlade hrvatske autorice (1996.) koja živi i radi u Varaždinu. Najviše uživa u ljubavnim romansama koje isključivo i piše. Njezine tekstove možete pročitati na Wattpadu, a Komadić raja je njezin prvi tiskani roman.
Gdje kupiti roman Komadić raja:
Komadić raja možete kupiti kontaktirajući autoricu na njezinoj Facebook stranici, ili u webshopu Znanje.
Ako volite čitati domaće autore, bacite oko na naš popis 10 suvremenih autora i autorica koje morati pročitati!
Republika Hrvatska se krajem 2032. obrela među najbjednijim zemljama Trećeg svijeta. Cijelo prethodno desetljeće, poharano pandemijama i ograničenim svjetskim ratovima, njezine je ionako mršave postavke demokracije bacilo u kaos improvizacije. Hiljade beznadnih svakodnevno su ostajale bez posla. I završavale na ulicama. Provalija koja je razdvajala bestidno bogatu manjinu od uboge i prezrene većine, razjapila se zemljom kao otvorena rana. (str. 56.)
Tri godine kasnije, 2035., ulazimo u priču naših junaka, oca i sina, Danka i Vuka Ercega.
Danko je sredovječni muškarac, udovac, zaposlen u Baš Čeliku, najvećem trgovačkom centru na Balkanu – toliko velikom da ima svoje batinaše-zaštitare koji su tako dobro uvježbani da ponekad rade na osiguranju političara. I Danko je jedan od njih. Ne političara, dakako, jer Danko i njegov sin jedva preživljavaju. Danko Erceg je batinaš-zaštitar. I ovca.
Vuk je srednjoškolac koji od oca krije brojne tajne.
Ipak, njihova međusobna ljubav je nemjerljiva, beskonačna, beskrajna i nesebična.
Vuk na snijegu
U zemlji je, naime, vladala glad. Većina izmrcvarenog stanovništva jedva je preživljavala. Zato je manjina bjesnila od obilja. (str. 12.)
U Republici Hrvatskoj više nije demokracija, mada je upitno koliko je ikad bila. Sada je na čelu zemlje Vojska narodnog spasa na čelu sa Spasiteljem, premijerom Tomanićem koji se valja u bogatstvu dok običan puk nema za kruh.
U visini oronulih deseterokatnica, koje su dominirale naseljem obraslim u korov i hrpe odbačene krame, vani se propinjao golemi hologramski lik predsjednika Vlade narodnog spasa. Svjetlucao je čudnom polarnom svjetlošću, bacajući sjenke na ljušteće memljive fasade. (str. 16./17.)
Otac Danko i sin Vuk životare, obojica radeći ponižavajuće poslove u trgovačkom centru, krijući jedan od drugoga koliko su jadni i bijedni. Majka Milena odavno je pokojna, no to je ne sprječava da sudjeluje u radnji.
Susjeda Sanja još je jedan lik na pozornici uništene zemlje. Radi u novinama koje preživljavaju jer se odmah svrstavaju uz vladajuće, ma tko oni bili.
Božićno je vrijeme, hladnoća je na vrhuncu. Glad i siromaštvo također. Poniženje, tuga i duboko sakrivene želje prelijevaju se na čitatelja sa svake stranice romana.
Uskoro u priču ulazi još jedan prezreni – mladi sirijski izbjeglica.
Distopija koja to nije
Ne čitam često distopijske romane, no u principu ih volim, mada su mi najdraži kad su smješteni negdje daleko od Hrvatske. Vuk na snijegu događa se upravo u Hrvatskoj, i to u bliskoj budućnosti jer 2035. je praktički iza ugla. Sve ono o čemu roman govori može se dogoditi i iskreno, imajući na umu događaje iz proteklih mjeseci, čini mi se da je i izgledno. Upravo me zato ovaj roman prestrašio… Toliko je vjerodostojan da mi je na trenutke bio pretežak za čitanje.
Zamislite zemlju u kojoj nema Ministarstva obrazovanja, ali zato ima Ministarstvo vjere i ufanja. Zamislite zemlju u kojoj učenici i njihovi roditelji mogu biti strijeljani zbog sastavka. Zamislite majku koja nema dovoljno sredstava da dostojanstveno pokopa svoje dijete, nego se raspituje za mogućnost zajedničke grobnice. Zamislite zemlju u kojoj ste toliko gladni da ste prisiljeni pljačkati, a organi reda imaju dozvolu da u vas, zbog vašeg preteškog zločina, pucaju.
Govna su najviše prodrla u sektor prehrane, brifirao ih je šef, prezrivo iskrivivši lice… Rekao je da uplašene blagajnice javljaju kako neki od te fukare čak zubima kidaju vrećice i na licu mjesta žderu prijesnu hranu. Upozorio ih je šef da nikako ne smetnu s uma da pred njima nisu ljudi, nego životinje. … Jebite im majku svim sredstvima, naredio je šef, a ako treba, slobodno neka pucaju u živo meso. (str. 78./79.)
Sve se to događa u romanu Vuk na snijegu, koji trenutno jest distopija, ali veliko je pitanje hoće li to biti, kad dođe ta 2035.
Strah me da neće, jer već smo krenuli krivim smjerom.
Vuk na snijegu – mali ljudi, velika sila
Premda ovaj roman na prvi pogled govori o VELIKIMA koji ugnjetavaju male, upravo oni nose čitavu radnju na svojim pognutim leđima. Uz Danka i Vuka, tu su i već spomenuta susjeda Sanja i Dankov kolega, razbijač Boško čiji će nam dvostruki život dugo bubnjati u glavi te mnoštvo sporednih, prolaznih likova koji nam mame suze na oči i stvaraju knedlu u grlu.
Ti su nam likovi simboli ljubavi, brige, povezanosti i nježnosti nasuprot zlom vanjskom svijetu punom licemjerja, kukavičluka i okrutnosti.
Sanja i Zdenka stoje sljubljene jedna uz drugu i drhte. Leleču bezglasno, negdje duboko pod srcima. Boško plače ispod vizira. Erceg poželi ispucati rafal u vrhovnog gada. I jednom zauvijek raskrstiti s ovim svijetom. (str. 97.)
Na roman Vuk na snijegu imam samo jednu zamjerku, ali ona se zapravo ne tiče radnje. Nikako mi se nije svidjelo to što većina rečenica završava glagolom. Znam da cjepidlačim, ali joj… To mi se uopće nije uklapalo u sam stil pisanja i baš mi je bolo oči.
Osim toga, od mene za Vuka na snijegu imate sve preporuke. Budući da se radnja odvija oko Božića, za vrijeme ciče zime, voljela bih da ga ostavite za tada. Doživjet ćete ga bolje, emotivnije. Više će vam slomiti srce. Kraj je toliko efektan da sam ga čitala više puta.
Danko i Vuk definitivno nisu likovi koji se zaboravljaju. A Vuk na snijegu postat će roman koji će vas, svaki put kad ga pogledate na svojim policama, potresti do srži.
Ostali naslovi ovog autora:
Davor Špišić, dramatičar, scenarist i prozaik, rođen je 1961. godine u Osijeku. Za svoje je drame dosad dobio pet nagrada „Marin Držić“. Kao scenarist surađivao je na scenariju treće sezone poznate TV-serije Počivali u miru. Njegova dosad objavljena beletristička prozna djela su zbirka horor priča Kuke za šunke te romani Koljivo, Ples s mladom, Samovar i Košer.
Budući da smo na isteku mjeseca hrvatske knjige, odlučile smo vam pripremiti popis odnosno preporuku hrvatskih autora koje ne smijete zaobići. Ovaj smo se put odlučile da to budu AUTORICE – 10 hrvatskih spisateljica koje se moraju naći na vašem popisu za čitanje. Hrvatska književnost ima toliko spisateljica koje stvaraju prava remek-djela i željele smo to istaknuti ovom objavom. Hrvatske autore – muškarce – svi znamo i kad god spomenemo hrvatsku književnost, sigurno će nam prvi na pamet pasti autori. Zato, odlučile smo malo promovirati žene u književnosti.
Odabrale smo osam autorica koje smo tek ove godine prvi put čitale i ostale iznenađene kvalitetom njihovih djela. Naravno, tu su i dvije klasičarke, autorice bez kojih domaća književnost ne bi bila ista.
Odlučile smo spomenuti samo suvremene autorice, tako da Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić Mažuranić nisu na popisu. Njih i ne treba posebno predstavljati, kladimo se da među nama nema onih koji nisu pročitali makar jedno njihovo djelo.
Na našem popisu 10 hrvatskih spisateljica koje ne smijete zaobići, svoje su mjesto našle ove dame.
Marina Vujčić
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je romane Tuđi život 2010., A onda je Božo krenuo ispočetka 2014., Mogla sam to biti ja 2015., Susjed 2015. i Pitanje anatomije 2017. godine. U suautorstvu s Ivicom Ivaniševićem objavila je roman Otpusno pismo 2016. Piše i drame od kojih su neke i nagrađene. Autorica živi i radi u Zagrebu.
Pedeset cigareta za Elenuknjiga je koju čitate u jednom dahu. Nakon čitanja protrnete i postavljate sami sebi masu pitanja. Da smo nekad nešto drugačije odlučili, u kojem bi smjeru išao naš život? Da smo presjekli i ne činili kompromise, bismo li sada bili sretniji? Nakon čitanja, prepoznajete se u mnogim situacijama. Knjiga je nostalgična, melankolična i krajnje dirljiva.
U knjizi pratimo četiri osobnosti, dva muškarca i dvije žene, svatko sa svojim životnim dilemama. Oliver, Viktor, Magdalena i Greta, četvero ljudi koji se uopće ne poznaju u jednom trenutku povezati će se slučajnim sitnicama. To će proizvesti efekt leptira. Majstorski napisan, s atmosferom neizvjesnosti, očekivanja i traženja smisla, roman je to koji priča o ožiljcima vlastite duše.
Iva Kolega zadarska je spisateljica koju je javnost upoznala romanima Ljubavna glad i Sjeme tame. Nedavno je, na području Srbije, izdan i njezin treći roman, Zver u nama, za koji mi se, makar prema kratkom sadržaju, čini da će biti jednako dobar i strašan kao i Sjeme tame.
Budući da sam čitala samo ovaj potonji, ukratko ću prepričati radnju i naglasiti zašto ga, ako već niste, morate pročitati. Dakle, Sjeme tame prati naizgled prosječnu obitelj. Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike. Suprug Saša je glava obitelji i obiteljski nasilnik i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu. Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka. Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava. Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj? Istina je, zapravo, gora od svega što Iris može iti zamisliti.
Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama. Još me više šokirala činjenica da je Sjeme tame zapravo pisano prema stvarnom događaju. To je roman koji se čita jednom. Roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju. On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.
Posebno mi je zadovoljstvo predstaviti mladu splitsku spisateljicu Marinu Gudelj s kojom sam imala čast studirati hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Zbirka priča Fantomska bol prva je njena objavljena knjiga nastala od kratkih priča za koje je i nagrađena nagradom Prozak 2018. godine. Prije par dana Hena com je objavila i njezin prvi roman Nedovršena koji jedva čekam pročitati!
Fantomska bol sadrži 16 kratkih priča čiji su glavni likovi uglavnom žene. Smještene su u dalmatinsko zaleđe, obogaćene dijalektom, a govore o snovima, strahovima, boli – nečemu što nemamo, što nedostaje, a što boli. Otuda i taj neobičan naslov – fantomska bol. Priče su pisane uglavnom u prvoj osobi, a u njihovom fokusu nisu ljudi koji su uspjeli. Upravo suprotno, to su oni manje uspješni, pomalo disfunkcionalni, nesretni – životni ljudi kakve viđamo svuda oko sebe. Ovo je zbirka od svega stotinjak stranica koju pročitate u jedno popodne, ali o kojoj mislite puno, puno duže.
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. RomanOblačna je njezino prvo prozno djelo. i ja vam ga od srca preporučujem. Ako volite slatko-gorku priču o ljubavi, voljet ćete i Oblačnu.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradiću gdje svi znaju sve o svima i uvjereni su da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par. Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog gradića – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir. No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina. U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
Ivana Šojat
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Autorica je brojnih nagrađenih knjiga za mlade i za odrasle, a piše romane, zbirke priča, novela i poezije: Ezan, Ljudi ne znaju šutjeti, Emet i druge priče, Zmajevi koji ne lete, Jom Kipur, Ničiji sinovi, Sofija plaštevima mete samoću...
Ne mogu sve priče biti sretne, vesele, razdragane, prpošne. Neke moraju biti i strašne. Takve su otprilike priče autorice Ivane Šojat u knjizi Emet.
Emet na hebrejskom znači “život” i tom je riječju oživljen Golem. Ispisana na njegovo čelo, ona ga oživljuje, a brisanjem samo jednoga slova, “E”, nastaje Met – “smrt”. Sve nam je to lijepo objasnila autorica vješto balansirajući između svijeta onostranoga, horora i fantastičnog svijeta u kojem obitavaju junaciEmeta i drugih priča.Sjajno razlažući tezu o zločinu koji “se vraća” ako nije otkriven i kažnjen, Ivana Šojat podiže atmosferu nelagode straha i dolaska neizbježnog. U osnovi svih priča je je povezanost između živih i onih već umrlih.
I upravo simbolika bliske povezanosti između života i smrti, ta tanka granica koja život i smrt spaja i razdvaja, u temelju je svih u ovoj knjizi okupljenih tekstova. Naime, mrtvi u pričama Ivane Šojat nastavljaju obitavati u svijetu živih i nakon svoje smrti, tako da više niste sigurni jesu li glavni protagonisti još uvijek živi ili su i oni zapravo mrtvi, ali su još uvijek prisutni u svijetu živih i kreću se među njima. Emet je zbirka horor priča kojima nije intencija plašiti ljude već ukazati na zlo kao neodvojiv dio ljudske naravi.
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) profesorica je književnosti. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Takve se stvari događaju ljudima, Nedolično i vrijedno spomena te Premještanja. Tu su i dvije zbirke kratkih priča, Meke granice i 12 pred zidom te roman Horror vacuikoji ne smijete propustiti.
Horror vacui je strah od praznine – no u njemu ništa nije isprazno. Svaka rečenica malo je remek-djelo.
Između nje, kojoj tek na samom kraju saznajemo ime, i supruga Petra nije ostalo više ništa. Gotovo da više i ne razgovaraju, jedno su drugom potpuni stranci. Tako mu neće reći ni da je trudna ni da je abortirala, proživjet će sve to sama unutar sebe. Nadalje pratimo njene unutarnje monologe, razgovore sa samom sobom, zapažanja o svijetu koji je okružuje. Godina je 2016., traje Europsko nogometno prvenstvo, okružuju je zastave, navijači, dresovi i urlanje iz kafića. Pada vlada, premijer je svrgnut. Ona je puki promatrač svijeta oko sebe.
I premda, naravno, ovaj roman žanrovski nije horor, no on nas plaši. Plaši nas stanje u kojem se nalazi glavni ženski lik. Plaši nas pomisao da ćemo se naći na njezinom mjestu – udaljeni od supruga, od prijatelja, od života kao takvog. Egzistencijalna kriza u kojoj se ona nalazi prelijeva se i na nas. Ipak, u njoj ona izaziva bezvoljnost, pomirenost. U nama bijes. Roman je ovo koji, na sve 160 stranica, u čitatelja izaziva pregršt emocija.
Lari Mari je zapravo književni dvojac koji čine Larissa Kunić i Marieta Kola. Budući da pišu pod jednim imenom, uvrštavamo ih na svoj popis 10 hrvatskih spisateljica na koje morate obratiti pozornost. Ove dvije talentirane književnice dobitnice su nagrade Kiklop i začetnice književnog pravca nazvanog proza koja liječi.
Autorice su pet romana: Bez ljubavi i mržnje, Zlatni Mjesec, Amarati, Naličje spoznaje i Bremenita šutnja. Odlučile smo reći malo više o ovom posljednjem navedenom romanu, iako vjerujemo da nećete pogriješiti ma koji god uzmete u ruke.
Bremenita šutnja uvlači nas u labirinte glavnih junaka, a govori o bremenu, teretu koji svatko od nas nosi kroz život. Kada se stvara to breme? U djetinjstvu, obilježavajući nas za cijeli život? U romanu Bremenita šutnja tema je baš to – teret koji stvara šutnja, šutnja o proživljenim traumama, o bolnoj prošlosti, o svemu o čemu se ne usuđujemo progovoriti.
Ovaj je roman spoj beletristike, filozofije, psihologije, a o njemu razmišljamo još dugo nakon čitanja.
Jana Krišković Baždarić rođena je u Rijeci. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci te informacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru. Njen prvi roman Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću jedno je od najšarmantnijih i najzabavnijih djela koje sam imala priliku čitati ove godine (a čiju recenziju donosim uskoro). Bela je mlada žena, novinarka u lokalnim, no osjeća se pomalo zarobljeno u svom životu. Sve ono što je prije htjela sada ima, no polako tome u dosadu i učmalost, osjeća da gubi samu sebe. Jedan e-mail promijenit će cijeli njen život kada se odvaži prihvatiti posao u njujorškom časopisu!
Belin život mijenja se iz temelja te ona ponovo otkriva i pronalazi sebe, svoj životni put, sreću i, dakako, ljubav. Bela Lang junakinja je koja će vas naživcirati, nasmijati, naljutiti, rastužiti… Proživjet ćete sve ono što i ona proživljava jer vam se obraća s tolikom lakoćom, neposredno, jezikom koji svi razumijemo, kojim se koristimo i u koji već nakon prve stranice potpuno utonemo. I ono što mi se jako svidjelo – iako Bela na kraju doživi svoj ljubavni happy end – roman uopće nije na to usmjeren. Bela zapravo traži sebe, pokušava ostvariti svoje snove, pobijediti strahove i probiti se u svijetu koji joj ne ide na ruku. Ako volite girl power romane – uživat ćete u Belinoj potrazi za srećom!
Julijana Matanović suvremena je hrvatska književnica i književna znanstvenica. Uz brojne stručne knjige objavila je zbirke priča Zašto sam vam lagala (Nagrada Josip i Ivan Kozarac), Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (Nagrada Kiklop), Božićna potraga, Samo majka i kći te dva romana: Bilješka o piscu i Tko se boji lika još. S Ankom Dorić napisala je knjigu za mlade One misle da smo male nagrađenu nagradama Anto Gardaš, Mali princ i Kiklop. U zbirci Cic i svila u izboru autorice objavljene su njezine najbolje priče.
…baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.”
Priča o kavi priča je o životu ili bar jednom njezinom dijelu. Od početka naše svjesnosti, još dok smo bili djeca, mirisi i okusi domaće kave prate nas kroz djetinjstvo, pa zatim mladost, odrastanje, zrelost do ozbiljnijih godina. Čitajući knjigu skoro pa namirišete bakinu kuhinju s biranim ukusnim jelima uz tradicionalna seoska druženja prepuna topline i razdraganosti koja su danas nekako zaboravljena. Kava koja se tu pila nosila je pečat malih porculanskih ili keramičkih šalica koje su domaćice brižno stavljale pred svoje ukućane i goste. Takva je kava kod Julijane Matanović. Utkala je Julijana Matanović u priče o kavi dio svog osobnog života, otkrivši svoje intimne reminiscencije, razmišljanja i svakodnevnice, kroz koje ona baš kao i svi mi prolazi putujući životom. A na tom putovanju vjerni suputnik uvijek je kava…
Sanja Pilić omiljena je hrvatska književnica za djecu, mlade i odrasle. Objavila je 35 knjiga za djecu i odrasle te 30 slikovnica. Godine 2018. objavila je knjigu Sve što sam naučila koja sadrži duhovite, zabavne i mudre zapise s Facebooka, promišljanja o životu, ljubavi, prijateljstvu, gubitcima i rastancima, veselju i radosti.
Zbirka priča Sanje Pilić Zbogom, romantiko! govori iz ženskog kuta o svim našim odnosima, partnerskim, bračnim, roditeljskim, i bez lažne patetike uz dozu humora prolazi zajedno s nama kroz svakodnevnicu. Autorica promišlja o svojim odlukama, ispravnima ili krivima, ali uvijek vrlo ljudskim. Takve su i njezine junakinje. Hrabre, odlučne i beskompromisne. Priče su jednostavne, svakodnevne, prepoznatljive , a poveznica im je najljepša od svih emocija -ljubav. Nisu to ljudi kojima sve ide glatko u životu. To su oni koji se ne snalaze, koji uče komunicirati, koji se dvoje, preispituju. Ali, to su oni koji bez obzira na na teškoće ne odustaju.
Priče su prošlih godina objavljivane u Večernjem listu i na raznim portalima. Priča Delete koja se nalazi u zbirci nagrađena je nagradom Ranko Marinković za 2017. godinu.
Što kažete na naš izbor 10 hrvatskih spisateljica?
Nadamo se da vam se svidio naš izbor 10 hrvatskih spisateljica koje trebamo uvrstiti na svoje popise čitanja. Žao nam je samo što nismo mogle u njega uvrstiti sve one spisateljice koje nam se sviđaju i one koje su se ove godine po prvi put javile na hrvatskoj književnoj sceni. No – drago nam je što je u hrvatskoj književnosti sve više i više autorica koje na neki način probijaju granice i koje, među nama čitateljima, pronalaze svoju vjernu publiku koja će ih pratiti do zadnjeg napisanog slova.
Oblačna (38) i Cmok (35) žive u malom gradu gdje svi znaju sve o svima.
Oblačnu i Cmoka znao je čitav grad. Nisu se oni zalagali za spašavanje svijeta volonterski neumorno…, nisu zaslužili Nobela za svoja postignuća…, njih su dvoje na neki neobjašnjiv način bili – face, a sve zbog toga što su ljudi vjerovali da gledaju dvije srodne duše koje su nekim čudom uspjele pronaći jedna drugu… (str. 8.)
Baš tako! Svi su bili uvjereni da njih dvoje imaju ono što svi traže – pravu ljubav. Da su njih dvoje srodne duše. Da im je suđeno biti zauvijek skupa. No, Oblačna i Cmok nisu, ispod površine, ni blizu savršen par.
Nad glavom im kao prokletstvo visi nekoliko neuspjelih pokušaja vjenčanja. Isprva duhovito, a kasnije sve teže, pokušavaju svojoj okolini – malog ograničenog grada – objasniti kako je njima samo ljubav dovoljna. Ne treba im papir.
No, duboko u srcu, Oblačna ipak osjeća da joj treba. Možda ne sam papir, ali ono nešto, da se napokon uklopi u okolinu i ispuni (tuđa) očekivanja.
Ispunjavanje društvenih normi često se pokaže važnijim od naših osobnih želja jer nitko ne želi biti odbačen od plemena. … Pleme kažnjava one koji se ne drže reda i tko želi preživjeti i biti prihvaćen, mora slijediti društvene zakone. … Crne ovce vole samo u pjesmama. … I u revolucijama. A brak nije ni jedno ni drugo, ni pjesma, a ni revolucija. (str. 16.)
No „divlji“ brak najmanji je problem… U naizgled idiličnoj vezi Oblačne i Cmoka puno je pukotina koje prijete razbijanjem čitavih dvanaest zajedničkih godina.
Što je zapravo prava ljubav?
Koliko za nju treba žrtvovati?
Možemo li biti sretni ako imamo drugu osobu, ali nemamo sebe?
U kovitlacu nevolja i uzburkanih emocija koje je potresaju, Oblačna pokušava pronaći odgovore na ta važna životna pitanja.
Skrivena priča
Budući da sama spisateljica ističe da ovo nije ljubavni roman već roman o ljubavi, i prije čitanja pomalo sam naslućivala priču skrivenu u zajedničkom životu Oblačne i Cmoka.
Ipak, dobila sam puno više nego što sam očekivala. Roman Oblačna potresao me negdje u dubini mog bića. To je suptilna analiza veze koja je potrošila samu sebe. Ljubav preživi samo ako se hrani, a usne Oblačne i Cmoka odavno su presušile, u tolikoj mjeri da su postali bezvoljni, umorni cimeri bez imalo snage za pokret i promjenu. Za sve što kreće loše ne možemo kriviti samo nju ni samo njega, premda Oblačna, u klasično ženskoj maniri, preuzima svu odgovornost. Preispituje isključivo sebe, svoje mogućnosti i ograničenja, sažalijeva se, razmišlja gdje je ONA pogriješila.
Život u malom
Čini mi se da smo se, kad prijeđemo neke godine, sretne i nesretne ljubavi, brak, razvod, preljub, traženje sebe u svijetu, skloniji povezivati s drugima. Onako iskreno, na nekoj primitivnoj razini. Ja razumijem tebe – ti mene. Bez muljanja. Tako sam i ja razumjela i doživjela Oblačnu.
Suosjećala sam s njom. Bila sam bijesna zbog nje. Vjerovala sam joj.
Bila je ugodna i pristojna žena, odana prijateljica, dobra kćer, kolegica na koju se moglo osloniti…, ona koja pristaje na sve da bude voljena; potiskivala je emocije i pretvarala se da joj ne smetaju stvari koje joj smetaju – a sve zbog toga što se užasavala gubitka ljudi do kojih joj je stalo. … Da su ljudi glina, Oblačna bi bila ona najmekša koju si mogao oblikovati po svom kako si htio. (str. 51.)
Spremna je na sve kako bi bila voljena. Kako bi bila prihvaćena.
Tko od nas to nije?
Tko se od nas ne bori s predrasudama društva? Uvijek ima onih koji će nam nešto zamjerati i zbog nečega nas osuđivati, kao što je to Oblačnoj činila vlastita majka, a samo zato što se još nije udala i što još nema obitelj.
… njena malograđanska potreba da se svima opravda za svoj život i živote svoje djece. Živjela je u uvjerenju da svi imaju pravo suditi o osobnim izborima bilo koga jer su se znala pravila i zakoni, a one koji ih krše trebalo je izvesti na pravi put. (str. 28.)
Valjda su zato i imena tako općenita. Mi smo oni. Oni su mi.
O ženama, za žene
Stil pisanja prvo je što zapinje za oko dok čitamo ovaj roman. Mjestimice podsjeća na Elenu Ferrante, koja je u svojim romanima isto tako sklona poniranju duboko u samu sebe, introspektivnom lamentiranju i samokažnjavanju tugom i tjeskobnim mislima. Točno se vidi da je autorica diplomirala kroatistiku i da je upoznata s lijepom književnošću. Rečenice kojima se služi mjestimice su čista poezija:
Kad umre nešto u čovjeku, on izgleda isti: ista kosa, iste oči, isto tijelo… Uostalom, ljudi ne čuju zvuk lomljenja tuđih svjetova. Nema sprovoda kojima se ispraćaju, nema oglasa u novinama, nema oblaka koji naraste iznad glave i kiši po cijele dane… Nema gotovo nikakvih vanjskih naznaka koje bi stajale kao znak upozorenja da je duša u kataklizmi. (str. 103.)
Oblačna je čisto žensko pismo. Roman žene o ženama. Za žene. Istodobno nas tješi i ranjava. Uvlači se u intimu dvoje ljudi, u njihove najskrivenije tajne. Pokazuje nam da ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. I iako su me neki dijelovi pogodili, rasplakali, naljutili, Oblačna postaje rado viđen dio moje kućne biblioteke. Ona se čita kad smo sretni jer nas podsjeća na relativnost sreće. I čita se kad smo tužni jer nam dođe kao melem na ranu.
Zašto Oblačna nije mogla biti Sunčana?
Sviđa mi se konstatacija da se ovaj roman može čitati kao priručnik za preživljavanje. Oblačna je u niti dvjesto stranica bila suočena s puno toga. Nisam očekivala toliko tuge i bola u tako malo stranica. Kao da je stvarno istina da nesreća nikada ne dolazi sama. U nekim sam njezinim promišljanjima prepoznala sebe, u nekima svoje prijatelje, svoju rodbinu. Kao da se sav život, sa svojim dobrim i lošim stranama, slio u ove stranice, ostavljajući nas u nevjerici.
Priča mi se jako svidjela, dugo nisam pročitala nešto toliko ljudski i poetsko u isti mah.
Žao mi je samo što Oblačna nije postala Sunčana.
A još mi je žalije što Cmok nije postao Pljas.
Ostali naslovi ove autorice:
Ivana Vranjić autorica je zbirke poezije Anđeli od žice, objavljene 2018. godine. Svoju poeziju, priče i eseje objavljuje uglavnom na društvenim mrežama. Oblačna je njezino prvo prozno djelo.
Gdje kupiti roman Oblačna:
Roman možete kupiti tako da se javite samoj autorici na Facebook profil ili u VBZ knjižarama.
Naš blog Mala od knjiga stvorile smo u kolovozu 2020. Godina dana čitanja, recenziranja, objavljivanja i dijeljenja iskustava o pročitanom prošla je u hipu. Sve naše objave, a njih je, kad se osvrnemo godinu dana unazad, impresivan broj, činile su nam zadovoljstvo i radost. Neke su bile više čitane, neke manje, ali to i nije važno jer uvjerene smo, svaka od njih takla je bar jednog pratitelja. Povodom našeg prvog rođendana, pripremile smo vam 10 najčitanijih objava na blogu Mala od knjiga. Budući da uglavnom čitamo trilere i kriminalističke romane pa je, samim time, najviše objava vezano baš za taj žanr, iznenađuje da je gotovo polovina od 10 najčitanijih objava vezana baš za ljubavne romane!
Na svakom linku nalazi se detaljna recenzija romana pa ako vas neka priča zainteresira, slobodno kliknite i saznajte o njoj više.
Pa, počnimo odbrojavanje!
10. Donato Carrisi: Pretpostavka zla
Na desetom mjestu naših 10 najčitanijih objava jest roman Pretpostavka zla, suvremenog talijanskog autora Donata Carrisija.
Pretpostavka zla započinje policijskom istragom koja prati slučajeve nestalih osoba, od kojih su neki nestali prije dvadesetak i više godina bez ikakvog traga. Odjedanput, davno nestali „oživljavaju“ i postaju ubojice. Radi li se o terorističkom činu, osveti ili nečem skroz drugom? Mila Vasquez i njen kolega Klaus Boris dugo tapkaju u mraku bez niti koja povezuje slučajeve. Kad im se u istrazi pridružio odbjegli, “kompromitirani“ kolega Simon Berrish, stvari se počinju kretati s mrtve točke. Roman je čitak, napet i uznemirujući. Radnja romana čini se poprilično zapetljana, ali pronicljivi istražitelji uspijevaju pohvatati niti i dovesti sam roman do uzbudljivog raspleta.
9. Sally Hepworth: Svekrva
Čim je Lucy upoznala Dianu, majku svog supruga, znala je da nije žena kakvu bi ova poželjela za svog voljenog sina. Koliko god se Lucy trudila, Diana je uvijek ostajala hladna i nepristupačna. Čak je i prema vlastitoj djeci bila pomalo kruta. A onda, Diana je umrla. Policija kaže da je samoubojstvo, ali zašto? Dokazi govore da je možda bilo ubojstvo. Ali tko bi htio ubiti Dianu? Osim možda Lucy…
Uzimajući u ruke roman Svekrva, mislite da ćete čitati krimić ili psihološki triler. Jer, imamo ubojstvo. A da ne spominjemo sam naslov- svi znamo da će biti krvi čim se uplete svekrva! Ipak, ovo nije ni krimić ni triler. Ovo je zapravo obiteljska drama, i to sjajna.
8. Elizabeth Hermann: Bezimena
Roman Bezimena izvrstan je kriminalistički roman, temeljen na stvarnim povijesnim činjenicama. U osnovi romana je priča o vrlo mladim djevojkama, Poljakinjama i Ukrajinkama, koje su radile kao prisilne radnice u u nacističkoj Njemačkoj, na način da su skrbile za njemačku djecu u njemačkim obiteljskim domaćinstvima, radeći do 12 sati na dan, bez ikakve naknade.
Mladi odvjetnik Joachim Vernauu zaručen je za bogatu nasljednicu Sigurn von Zernikow koja je potomak poznate velikaške njemačke obitelji von Zernikow.
Međutim, mutni se oblak nadvio nad dinastiju Zernikowih kada se pojavi stara Ukrajinka koja traži od Utza Zernikowa da potpiše stanoviti dokument koji potvrđuje da je njegova obitelj za vrijeme Drugog svjetskog rata koristila usluge prisilnih radnica kao dadilje, njegovateljice i skrbnice za djecu obitelji Zernikow. Utz to negira, no Ukrajinka je ubrzo pronađena mrtva i tu priča zapravo počinje.
Joakim počinje postavljati neugodna pitanja…
7. 10 ljubavnih romana koji će vas raznježiti ovog Valentinova
Na samo Valentinovo, napisale smo preporuku za 10 ljubavnih romana koji su nam ostali u lijepom sjećanju, dotaknuli srce i čije smo zgode i nezgode glavnih likova napeto pratili i za njih navijali. Teško je bilo odlučiti što sve uvrstiti na ovaj popis; nemamo svi isti ukus, nismo svi ni istih godina, razmišljanja, spola ni uvjerenja, ali svima je nama zajedničko : volimo dobru knjigu! Vođene time, odlučile smo se za neke nove knjige, neke nešto starije, neke klasične, a neke su i remek-djela. Sve su to knjige koje su nas u nekom trenutku života takle i raznježile nam dušu, opustile nam tijelo i dopustile nam pa otplovimo u magične svjetove ispisane na brojnim stranicama omiljenih nam štiva.
Uvrstile smo tako u objavu i Elizabeth Hoyt, Nicholasa Sparksa, Susan Elizabeth Phillips, Tolstoja i Mariju Jurić Zagorku. Za svakoga ponešto! Klikom na gornji link otkrijte koji su to ljubavni, “valentinovski” romani uz koje smo uživale – i uz koje ćete i vi uživati!
6. Nicholas Sparks: Srodne duše
Ako je neki pisac zaslužio da njegove knjige budu ogledni primjer za pisanje ljubavnih romana, onda je to zasigurno Nicholas Sparks. Roman Srodne duše nastavlja niz njegovih poznatih uspješnica zbog kojih smo i zavoljeli ovog autora. Ni ovaj roman neće vas razočarati. Srodne duše roman je koji će vam razgaliti dušu i rasplakati one nježnijeg srca. Predivno pisana topla ljubavna priča koja se događa među ljudima udaljenima miljama i miljama daleko.
Hope živi u Americi, a Tru u Zimbabveu. Hope je zaručena i želi djecu, Tru je rastavljen i ima sina. Ali, oni su srodne duše. Ne postoji udaljenost, vrijeme, čak ni bolest, koji će razdvojiti ovo dvoje ljudi koje se vole čitav život. Poveznica između njih je usamljeni poštanski sandučić na plaži Palm Beach u Sjevernoj Karolini. U njemu se nalaze ljubavna pisma vrijedna čitanja.
5. Romy Hausmann: Drago dijete
Evo nas na sredini naše liste 10 najčitanijih objava na blogu Mala od knjiga!
Na petom je mjestu roman strašnog sinopsisa. 👇
Duboko u šumi, u kolibi s prozorima koji su zakovani izolacijskim pločama žive mama, tata i dvoje djece. Tata strogo kontrolira obitelj – odlasci na zahod dopušteni su samo u određenom vremenu, ladice su zaključane, a koliba oslobođena bilo kakvih opasnih, otrovnih, oštrih predmeta. On štiti obitelj od svih opasnosti i brine se da djeca ne ostanu bez majke. No, jedan dan mama Lena uspije pobjeći. Da – pobjeći! Jer obitelj koju oni čine nije normalna obitelj – to je obitelj stvorena u zatočeništvu.
A tko je mama Lena? Je li to djevojka koja je prije četrnaest godina nestala i za kojom roditelji neumorno tragaju sve ove godine? Ako nije, zašto tvrdi da se zove Lena?
Roman Drago dijete jeziv je, potresan, strašan, emotivan, sve odjednom. Kombinacija je psihološkog trilera i svojevrsne obiteljske drame, mučna, zapletena, puna različitih obrata i šokantna.
4. Kate Morton: Urareva kći
1862. godina. Skupina mladih slikara, predvođenih karizmatičnim i šarmantnim Edwardom Radcliffeom, dolazi provesti ljeto u bajkovitoj kući Birchwood Manor, okruženoj rijekom, livadama i šumom. No, dogodilo se nešto strašno. Lijepa Edwardova zaručnica je mrtva. Njegova muza je nestala, kao i Plavi Radcliffe – skupocjeni plavi dijamant Edwardove obitelji.
2017. godina. Elodie je kći slavne violončelistice koja je prije dvadeset i pet godina poginula u prometnoj nesreći. Uskoro se udaje, no kako se datum bliži, tako je Elodie sve manje i manje sigurna u svoju odluku. Kad u arhivu u kojem radi pronađe crtež kuće koju prepoznaje kao kuću iz bajke koju joj je majka pripovijedala kad je bila dijete, Elodie neće stati dok ne otkrije tajnu – tajnu Birchwood Manora.
Staviti roman Urareva kći u ladicu žanra ne samo da je nemoguće, nego bi prema njemu bilo i bezobrazno. Bezbroj priča, bezbroj likova, bezbroj vremena i jedno mjesto čine ovaj roman i čarobnom bajkom, i ljubavnim romanom, i napetim krimićem.
3. Samuel Bjork: Dječak koji je volio jelene
Dječak koji je volio jelene je roman s kojim se nije lako nositi, jer donosi šaradu likova od kojih su mnogi neprilagođeni, emocionalno oskvrnuti, a neki čak ozbiljno bolesni, psihotični. Premda ste svjesni da se radi o knjizi i da je riječ o fikciji, ne možete se ne zapitati koliko ozbiljno bolesnih osoba, zlostavljanih od bliskih osoba u samom djetinjstvu, nikada ne potraži pomoć. Knjiga je nepredvidljive radnje koja se ubrzava sa svakom novom žrtvom. Poremećeni um koji djeluje kao serijski ubojica nije lako pratiti, a pogotovo shvatiti što ga pokreće u njegovom izopačenom svijetu.
Na sam Božić usamljeni se starac automobilom vozi kroz planine. Odjednom spazi nešto u mraku pred sobom i naglo zakoči. U snijegu na cesti stoji dječak plavih usana i s jelenjim rogovima na glavi…
2. Elizabeth Hoyt: Serijal Maiden Lane
Radnja serijala Maiden Lane smještena je u London, u 18. stoljeće. No, gdje u Londonu? Velika se većina radnje, ni manje ni više, odvija u sirotinjskom predgrađu toga grada, St. Gilesu gdje, čim se spusti mrak, vlada nasilje, alkohol, lopovluk i prostitucija. Kad zađu zadnje zrake sunca, na ulicama St. Gilesa nitko nije siguran, ma bio on muškarac ili žena. Maiden Lane je ulica koja se proteže St. Gilesom i koja naše junake najčešće vodi u avanturu života.
Najjača karika ovog serijala su ženski likovi. Sve su te heroine redom jake, neovisne, nesavršene žene. Neke su prekrasne, neke i nisu baš. Neke imaju kukast nos, neke su slijepe. Jedna ima vanbračno dijete (oh, ne!), druga ne može imati djecu. Međutim, sve su veoma pametne, tople, simpatične i znaju se boriti za sebe. Znaju što žele i ne dopuštaju da ih okolina osujeti u ostvarenju ciljeva. Ne srame se svoje seksualnosti i, za promjenu, baš je lijepo čitati ljubavni roman u kojem žena nije „cvijetak neubrani“ u trenutku kad pronalazi onog pravog. Muški likovi su mrvičicu klišeizirani, ali povremeno nas i oni zabljesnu nekom karakternom osobinom koju možemo prepoznati i u pravim muškarcima od krvi i mesa.
Elizabeth Hoyt opisuje i spaja različitu lepezu likova pa tu tako imamo vojvode, lordove, grofice, gusare, domaćice, vojnike, zatvorenike… Njihov ih imovinski status rijetko kad određuje i nikad nije prepreka za pravu ljubav.
1. Suvremeni hrvatski autori koje morate pročitati
Ovu smo objavu napisale povodom mjeseca hrvatske knjige, koji traje od 15. listopada do 15. studenoga. Na svoj popis nismo stavile Krležu, Marinkovića ni Brešana; nakon puno vijećanja, zaključile smo da su oni klasici i svima itekako poznati. Suvremeni hrvatski autori koje smo odlučile predstaviti pisci su 21. stoljeća, ljudi koji još uvijek rade, stvaraju i obogaćuju ne samo hrvatsku i regionalnu književnost, nego i onu europsku. Nabrojani suvremeni hrvatski autori nisu se na našem popisu našli samo tako. Neke od njih čitale smo nedavno, a neke davnije. Ipak, svi su oni na nama ostavili neki trag.
Našli su se tu, svi skupa, Kristian Novak, Ante Tomić, Slavenka Drakulić, Hrvoje Šalković, Ivica Prtenjača, Maja Hrgović, Ivana Bodrožić, Zoran Ferić, Miro Gavran, Olja Savičević Ivančević, Julijana Matanović, Pavao Pavličić, Goran Tribuson, Renato Baretić i Vedrana Rudan.
Na navedenom se linku nalaze svi ovi autori te po jedan njihov roman, koji je nama ostao u najljepšem sjećanju.
10 najčitanijih objava na našem blogu – zaključak
Dragi ljubitelji dobre knjige!
Kada smo krenule o ovu avanturu pisanja bloga nismo imale prevelika očekivanja. Dvije kolegice, prijateljice, zaljubljenice u čitanje i razmjenjivanje dojmova nakon pročitanih knjiga, mislile smo da bi bilo lijepo naše razgovore i komentare o pročitanim knjigama podijeliti sa što više ljudi koji su sličnih interesa. Željele smo proširiti krug ljudi koji žele podijeliti svoja iskustva o pročitanom.
Danas, godinu dana nakon pokretanja bloga, osjećamo se jako obogaćene. Putem bloga upoznale smo mnogo ljudi koji čitaju, razmjenjuju iskustva i šire svijest o knjizi kao pratitelju koji nas nikada neće iznevjeriti. Danas, nakon impresivne brojke naših pratitelja na Facebooku i Instagramu, koja je veća od 5.000 u samo godinu dana, možemo vam samo reći – Hvala od srca! ❤
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
