Amerikanka Copper Reilly nalazi se u Parizu sa suprugom, ratnim izvjestiteljem. Pariz je upravo oslobođen od nacističke okupacije i tamošnji se život polako vraća na staro.
Ono što je također po starom jest Copperin nesretni bračni život.
Copper je bila u braku tek osamnaest mjeseci i nije se smatrala stručnjakinjom za bračne odnose, ali bila je prilično sigurna da zna prepoznati znakove bračne krize. I da ih je primijetila u vlastitom braku. (str. 1.)
Nakon što je suprug po stoti put prevari i zbog toga se nimalo ne osjeća krivim, Copper ga napokon ostavlja. Slobodna, ima šansu postati nešto što već dugo želi – novinarka.
Igrom slučaja, upoznaje neobičnog, debeljuškastog, samozatajnog dizajnera. Njegovo je ime – Christian Dior.
Znam ja što svi misle o meni. Dior je diletant. Dior je amater, trati umjetnički talent na frivolne haljine za frivolne žene. Ali moda je više od toga. Moda je umjetnost… Vrhunska umjetnost. Dior želi biti umjetnik… (str. 64.)
Copper i Dior uskoro postaju možda čak i najbolji prijatelji. Međusobno si pomažu – ona njega nagovara na to da se osamostali, a on nju potiče na modno novinarstvo, dajući joj poseban uvid u svijet mode.
Odjeća je granica između našeg tijela i svijeta. Može biti kostim, maska, fantazija. Ili može izraziti osobnost preciznije nego riječi. (str. 65.)
Slijedeći Diora po čitavom poslijeratnom Parizu, Copper upoznaje brojne živopisne likove. Neki među njima mogli bi je doći glave. Ili barem srca…
Povijesna pozadina
Uvijek me oduševljavaju i posebno vesele romani građeni na stvarnim događajima. Takav je i Dizajner. Jasno nam je da je Dior stvarna osoba, ali nije on jedini koji se kočoperi ovim romanom. Spominju se i Coco Chanel, detaljnije opisana u Gabrielovom romanu Parižanke. Tu je i Balmain, ovdje prikazan kao Diorov kolega i prijatelj iz ateljea.
Osim dizajnera, još su neke tada slavne osobe proletjele radnjom ovog romana. Suzy Solidor, koja je nakon odlaska iz Pariza postala gay ikona. Christian Berard, kojeg su neumjerenost u jelu, piću i svemu ostalom brzo došli glave.
Sam Pariz nakon rata. Svi se sjećamo kako su kažnjavane žene, Parižanke optužene za kolaboracionizam.
Copper je opet obuzeo osjećaj da je Pariz otok na kojem je rat gotov, koji mirno sjedi na vodi usred ciklona što bjesni oko njega, ruši sve pred sobom, ali ne obazire se na ono što mu je u središtu. (str. 184.)
Dakle, Copper nije stvarna, ali sve i svi oko nje itekako su stvarni.
Romansiran je to život, dakako, ali čitajući, uspjet ćemo skupiti komadiće istine. Čitati i usput učiti. Ne znam koliko to volite, ja obožavam. Više sam o povijesti naučila iz romana nego iz udžbenika.
A sad – dojmovi.
Tko je bio dizajner?
Pretpostavljam da je već jasno da mi se roman Dizajner jako svidio. Nešto malo nedostajalo mu je da bude odličan. Nekako, Gabrielov stil pisanja ne odgovara mi u potpunosti. Nije mi dovoljno uvjerljiv, kao da mu izmiče ta mala nit koja bi povezala moje srce i priču. Sve je dobro, ali cijelo vrijeme znam da čitam, nisam uronila u radnju.
Svatko od nas hoda po vlastitom užetu. Sve što možemo je pomoći jedni drugima da se osovimo na noge nakon pada. (str. 219.)
Eto, to je bila ta mana zbog koje romanu nisam dala peticu.
Ostalo mi se jako svidjelo.
Već sam rekla, volim povijesnu pozadinu iz koje učim. Nikad me prije nije zanimao Dior niti njegovi dizajnerski početci, ali uživala sam u otkrivanju svega toga. Taj je dizajner doista bio komplicirana, bogata, zanimljiva ličnost. Njegova kreativnost, hrabrost, ali i ogroman strah od neuspjeha doveli su ga do samog vrha pariške mode.
Naravno, imamo i ljubavnu priču, sli ona mi se nekako čini sporedna i nije me pretjerano zanimala.
Ljubav je rijetko kad kao u romanima… Naši su životi previše komplicirani za sretan kraj. (str. 214.)
Čitateljski sam fokus doista stavila na samog dizajnera, na njegov čudni, skriveni svijet.
Mislim da će se Dizajner svidjeti velikoj većini čitatelja. Suhoparno pisanje na stranu, priča je veoma zanimljiva i vuče vas na okretanje stranica.
Od mene preporuke. Mislim da vam neće biti žao utrošenog vremena, a osim toga, nekako mi je idealna za jesensko-zimsko čitanje! Ima taj neki vibe za dekicu, topli čaj i ušuškavanje na kauču…
Ostali naslovi ovog autora
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Dikobrazi su ljudi koji na sve što im ne odgovara, kad god se iz nekog razloga osjete ugroženima, dižu svoje metaforičke bodlje i bodu sugovornika.
Ljudi s osobinama dikobraza u načelu se ne razlikuju od drugih ljudi – osim u načinu na koji reagiraju na stvarnu ili zamišljenu prijetnju. Tada se, baš kao i dikobrazi u prirodi, nakostriješe kako bi zastrašili svojeg neprijatelja. (str. 11.)
Već vam je jasno, dikobraz je ona osoba kojoj ništa ne smijete reći jer znate da će vam vratiti stostruko. Dikobraz je ona prijateljica kojoj ne smijete reći da joj haljina ne stoji jer će uzvratiti da ni vama ne stoje te hlače pa eto – hodate uokolo u njima i sramotite se.
Možda je dikobraz vašeg života vaš suprug ili supruga. Majka ili otac. Sin ili kći?
Ova je knjiga moćan alat. … Podsjeća nas na to da kao ljudi imamo sposobnost oblikovati vlastite stavove i emocije – baš kao i vlastite postupke. Ako tako odlučimo, možemo sačuvati unutarnji mir… Možemo spriječiti nepotrebnu patnju. (str. 1.)
Priručnik Kako zagrliti dikobraza na sve je spreman. Ma tko god u vašem životu bio ta bodljikava životinjica, na ovih manje od 150 stranica pronaći ćete način za suočavanje s njim.
Poplava priručnika
Iako inače slabo čitam priručnike i prema njima gajim negativne osjećaje, ne mogu reći da mi ponekad ne gode. Na kraju ove objave navela sam priručnike koje smo kolegica i ja dosad čitale pa ako volite ovaj tip literature, svakako pronjuškajte među našim naslovima.
Kako zagrliti dikobraza odabrala sam za čitanje jer je kratak i baš simpatičan. Lako se čita, poglavlja su vrlo kratka, a u njima ima pregršt savjeta. Sviđa mi se što autorica pokušava dati konkretne primjere za nošenje s teškim ljudima.
Jednostavno je, ali vrlo moćno. Ponašajte se onako kako biste željeli da se ponaša vaše dijete. (str. 103.)
Nije mi se svidjelo što tek na kraju ističe da bismo – gle čuda – i mi mogli nekome biti bodljikavi praščići. Mislim da je tome trebala posvetiti puno više teksta jer, pazite sad – smatram da je puno važnije popravljati sebe, a ne druge.
Sadašnjost možda nosi odjeke prošlosti – ali može biti i sasvim novi početak. Drugim riječima, iako je važno razumjeti prošlost, ne moramo biti zarobljeni u njoj. Smjer koji ćemo dati sadašnjosti – i budućnosti – ovisi o nama. (str. 112.)
Ne čini mi se fer cijelu knjigu posvetiti hendlanju drugim ljudima, a tek dvije-tri stranice hendlanju sa samima sobom.
Ono što želim reći jest – nismo se dužni nositi s frustracijama drugih ljudi i trpjeti ih uime empatije, ljubavi i ne znam čega još. Eto, taj mi se dio nije svidio. Što uvijek mi moramo biti „veća osoba“. Možda se vama baš to i svidi, doista ne znam, ali moje uvjerenje nije takvo. Uglavnom ne želim biti „veća osoba“ i uglavnom se neću lomiti oko drugih ljudi.
Sad kad čitam ovo što sam napisala… Možda sam ja dikobraz?
Uf. Evo do čega je došlo. Idem opet prelistati Kako zagrliti dikobraza…
Ostali naslovi ove autorice
Budući da vjerojatno neću najbolje prevesti životopis ove psihologinje, klikom ovdje doći ćete do njezine web stranice.
Dakle, doktorica Debbie Joffe Ellis licencirana je psihologinja i savjetnica za mentalno zdravlje. Njezin suprug Albert Ellis, za kojeg piše da je bio genijalni psiholog i vizionar, razvio je nekakvu vrstu psihoterapije, Racionalnu emocionalnu bihevioralnu terapiju. Doktorica Ellis mu je do kraja njegova života pomagala u njenom razvijanju i promoviranju, čemu je ostala veoma posvećena i nakon njegove smrti.
Oboje su autori većeg broja naslova. Nešto su pisali samostalno, a nešto zajednički. Kako zagrliti dikobraza njezin je prvi naslov preveden na našim prostorima.
Elle ima dvadeset i sedam godina i ludo je uspješna filmska scenaristica. Kad od studija dobije zahtjev za pisanjem visokobudžetne romantične komedije, to je prilika o kakvoj je uvijek sanjala! Međutim, postoji caka. Mora se vratiti u grad koji prezire – New York.
U New Yorku je svaki vikend nova prilika da živiš u filmu. Pića na krovu u sjeni nebodera koji kao da je izrezan po tvojoj mjeri i blista samo za visoko zasićenu i pomno filtriranu fotografiju koju se upravo spremaš objaviti i na kojoj tek sličiš na sebe. (str. 7.)
Tamo se smjesti u bogataški stan koji se trenutno preuređuje i sve bi bilo donekle super, da joj prvi i jedini susjed na tom katu nije Parker Warren, prezgodni milijarder s kojim Elle ima neke neriješene račune iz prošlosti.
Odlazim u krevet pitajući se kako sam dopustila da mi život postane ovoliko dosadan – i kad sam to uopće počela primjećivati. (str. 32.)
Elle ga kao mrzi, no spletom okolnosti stalno su negdje jedno oko drugog. Parkeru treba lažna djevojka na koju se mediji mogu usredotočiti, umjesto da njuškaju oko njegova najnovijeg poslovnog pothvata. Elle očajnički treba inspiraciju, što joj Parker obećava. I tako pada dogovor. Parker će s Elle obići sve zadane njujorške znamenitosti, a ona će mu za to vrijeme na zabavama glumiti do ušiju zaljubljenu djevojku.
Izgradila sam život izvan svog pisanja i izvan stana. Dogodilo se tako naglo, bez upozorenja. Jednog sam se dana probudila i već je oko mene postojao čitav maleni grad. Više nisam pusti otok. (str. 195.)
Dogovor je jasan – sve to traje do kraja ljeta. Nakon toga, svatko ide svojim putem i više ne nikada neće vidjeti. Ali… Ljeto je, dugo, toplo i zavodljivo. U tren oka, njihova se igra okreće protiv njih. Ili baš u njihovom smjeru.
Zabavna ljetna romansa
Svaku recenziju ljubavnog romana započnem istim riječima… „Vi znate da nisam ljubitelj ovakvog štiva… Bla bla bla…“ I doista nisam. A od svih ljubića, najgori su mi oni suvremeni. Puna sam predrasuda. Često su mi vulgarni. Rječnik im je ubij, Bože. A ako više puta pročitam riječi na k i p, nego riječ na lj (ljubav, je li), treba mi ogromna snaga volje da takav roman dovršim.
Ljeto u gradu upravo je suvremena romansa i imala sam najniža moguća očekivanja. No, ljeto je, trebalo mi je nešto lagano, pitko i za plažu. Osim toga, Ljeto u gradu ima onako obojene stranice i sve mi je to bilo toliko lijepo da sam pokleknula.
I ljudi moji, baš mi je drago zbog toga! Ovaj je ljubić divan! Šarmantan i zabavan, potpuno nevulgaran. Prava pravcata slow-burn romansa, ali puna strasti, bliskosti i ljubavi!
Promatra me, kao opčinjen, kao da mu iz nekog razloga pričinja radost što me gleda sretnu. (str. 161.)
Ljeto još nije gotovo, pogotovo uz ove vrućine, i ako trebate izlaz iz svoje komfor-zone, odmor od trilera ili ako samo tražite nešto lijepo i vrckasto, navalite na Ljeto u gradu!
Glavni likovi
Elle ima svojih problema, bog joj je svjedok. Unatoč njima, nije mi bila nesimpatična. Naravno da me živcirala, neki su joj stavovi skroz glupi, ali nakon što saznate njezinu prošlost, stvari će vam postati jasnije.
Svakoga koga sretnem tretiram kao da je lopov, kao da će me neizbježno izdati budem li toliko glupa da ga pustim u svoju kuću. Opirem se promjeni, volim sjediti čvrsto na mjestu i da je sve oko mene vrlo mirno, da ništa novo ne prođe kroz mrežu koju sam ovila oko svoga malog života, a to znači da me ništa ne može ni povrijediti. (str. 39.)
Jako mi se svidjela njezina majka i način na koji je Elle odgojena. Doduše, kod Elle je sve skrenulo u ekstrem, ali bez toga ne bismo imali priču.
Možda me to ne bi toliko mučilo da me majka nije odgojila tako da uvijek budem nepokolebljivo neovisna. … Da mi nije govorila, otkad sam bila djevojčica, da se nikad ne oslanjam ni na koga drugog i da ne dopuštam ikome drugom da me kontrolira, pogotovo ne muškarcu. (str. 29.)
Parker Warren krasan je mladi momak. Blago majci što ga rodi i tako to. Nema mana, a pun je vrlina. Mlad, zgodan, bogat… Može li bolje? Naravno, našoj Elle to nije dovoljno, odnosno, toga joj je previše, ali njegovo zlatno srce i velike geste ljubavi uvjerit će je da mu ipak dade šansu.
Život možda jest kompliciran, ali ljubav nije. Prilično je jednostavna. Ona je koplje koje probada kroz sve planove, moral i ponos. Probija kroz sve. Ne mari za nered koji za sobom ostavlja. Boli, ali mi to dopuštamo. (str. 247.)
Nakon bezbroj nesporazuma, scena punih strasti, nježnosti, ljutnje i ljubavi, mi čitatelji naći ćemo se uhvaćeni u zabavne povuci-potegni igre ovoga para i Ljeto u gradu nećemo ispuštati iz ruku dok ga ne pročitamo!
A New York kao kulisa… Top!
Ljeto u gradu – ljetni hit
Kao što sam već napomenula, ljeto definitivno nije gotovo! Čeka nas još mnogo vrućih, dugih dana, ma proveli ih na plaži, bazenu ili na kauču pod klimom. Kako biste se rashladili u glavi, a zavrućili u obrazima, svakako uzmite Ljeto u gradu.
Nadam se da ćete se, baš poput mene, zaljubiti u ove likove! Znate ćete, naravno, da je sve to samo moderna bajka. Da se takve stvari ne događaju. Likovi (uglavnom Elle) će vas ljutiti, no istodobno, sviđat će vam se i za njih ćete navijati. Ipak, unatoč svemu tome, smiješit ćete se kao ludi i u iščekivanju okretati stranice.
Da skratim priču. Nisam fan ljubića, ovaj mi se ekstra-jako svidio!
Da vam ljeto bude vrelije, osmijeh veći, srce ubrzanije – čitajte Ljeto u gradu!
Ostali naslovi ove autorice
Alex Aster književni je pseudonim Alexandre Pierson, književnice kolumbijsko-američkog podrijetla.
Ljeto u gradu njezin je prvi kod nas prevedeni roman, ali to nipošto nije jedino što je napisala. Zapravo, najpoznatija je po YA serijalima Lightlark Saga i Emblem Island.
Pred nama je završni dio serijala o sobarici Molly, djevojci koja voli rutinu i strogo određena pravila. Djevojci koja vrijedno radi svoj posao i želi biti svijetu nevidljiva. U ovom, završnom dijelu, koji mi je za nijansu ipak slabiji od prethodnih, Molly čekaju samo dobre stvari. Naime, Molly se priprema za vlastito vjenčanje, ali pod svjetlo reflektora ipak ne dolazi zbog toga već zbog pljačke u njezinom hotelu, u kojoj je ukradeno nešto za što Molly zna da joj oduvijek pripada.
Pa krenimo.
Skrivena blaga
Molly je glavna sobarica u hotelu Regency Grand. Vješto prati i organizira sva posebna događanja pa ju direktor hotela postavlja kao pratnju televizijskoj ekipi koja dolazi snimiti poznatu emisiju Skrivena blaga. Emisiju vode popularni voditelji Brown i Beagle, poznati kao lovci na antikvitete. Oni potiču gledatelje da prijavljuju vrijedne predmete, sačuvane iz prijašnjih generacija, koje zatim procjenjuju i putem licitacija prodaju.
Bakino nasljeđe
Na nagovor zaručnika, Molly odluči procijeniti dio bakinih antikviteta nadajući se da bi eventualnom prodajom mogla namaknuti novac potreban za vjenčanje i dugove stanodavcu za trošni stan u kojem živi zajedno sa zaručnikom Juanom. Na Mollyno ogromno iznenađenje, ispostavi se da je jedan predmet u njezinoj ostavštini neprocjenjive vrijednosti i tako Molly postaje senzacija pred javnošću koja je percipira kao bogatu nasljednicu.
Kada se koristi za dobro, vjera može pomicati planine, ali kada služi nepravdi, opaka je sila. Budi oprezna u što vjeruješ, Molly. str. 256.
Pljačka
Međutim, na sam dan aukcije dragocjeni predmet biva ukraden, a Molly se nađe u velikoj opasnosti. Kako će se priča dalje raspetljati, vidjet ćete kada zaronite u povijest Mollyne obitelji i pročitate, zajedno s Molly, bakin dnevnik.
Draga Molly, prodaj jaje ili ćeš umrijeti. str. 235.
Dojam o djelu Tajna iz dnevnika
Već sam u uvodu rekla da mi je Tajna iz dnevnika najslabiji dio iz serijala. Nakon izvrsne Sobarice i odličnog Gosta iznenađenja (Tajnu pod imelom nisam čitala) teško je bilo držati istu razinu autentičnosti i neobičnosti koju nam je u prva dva nastavka prezentirao glavni lik. Ipak, Tajna iz dnevnika ima određene kvalitete. Priča je empatična, topla, puna humora i lijepe ljubavne energije između dvoje zaručnika i sve to stoji.
Ono što mi je najviše nedostajalo u ovoj knjizi je zapravo ono što me osvojilo u prvoj knjizi. To je Mollyn karakter i njezino neobično, ponekad i neprilagođeno ponašanje. Sve je to u ovom nastavku autorica značajno umanjila. Molly je postala otvorenija, dostupnija ljudima i svijetu, manje sumnjičava, manje oprezna i promišljena. A to jednostavno nije stara Molly koju smo zavoljeli upravo zbog onoga što je bila – naivna, suzdržana djevojka koja nije znala prepoznati geste i mimiku okoline, koja teško čita ljude jer je jednostavno drugačija.
Naravno, tijekom cijelog serijala, Molly je sazrela i u poslu i u ophođenju s ljudima. S druge strane, okolina je shvatila kakav ljudski dragulj ima oko sebe. Jer malo je tako dobrih i poštenih ljudi kakva je Molly. I stvarno sam joj zaželjela svu sreću.
Da bismo razumjeli povijest Mollyne obitelji, važan je dio događanja koji nam priča bakin dnevnik. Uviđamo koliko je jaka bila Mollyna baka, koliko se u životu žrtvovala i što je sve podnijela. Ona je u stvari “srce priče“, kako je to u intervjuu rekla sama Prose. „Već sam nagovijestila njezinu prošlost; u ovoj knjizi vidimo veliko razotkrivanje.“
Pa, dragi knjigoljupci, otkrijte zajedno sa mnom, čitajući Tajnu iz dnevnika, kako je započela, a kako će završiti priča o neobičnoj sobarici čistog srca, poštenog karaktera i nevidljive osobnosti.
Molly moja draga, život je bajka. Čudima nikad kraja. A ljubav-ljubav je najveći od svih darova. str. 342.
O autorici
NITA PROSE autorica je bestselera New York Timesa. Roman Sobarica prodan je u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta, uz romane Gost iznenađenja i Tajna pod imelom . Roman Sobarica, koji je izabrao časopis Good Morning America Book Club, osvojio je nagradu Ned Kelly za međunarodnu kriminalističku fikciju, nagradu Fingerprint za debitantski roman godine, nagradu Anthony za najbolji prvi roman i nagradu Barry za najbolji prvi misterij. Sobarica je također bila finalistica nagrade Edgar za najbolji roman. Gost iznenađenja bio je u užem izboru za nagradu CWA Dagger.
Sestra nije prijateljica. Odakle uopće poriv da se odnos tako primaran i složen kao što je odnos sa sestrom svede na nešto toliko zamjenjivo, toliko banalno, kao što je prijateljstvo? … Pravo sestrinstvo … nije isto što i prijateljstvo. Ne birate jedna drugu… Dio ste jedna druge, od samog početka. (str. 7.)
Sestre Blue
Avery je najstarija. Trideset i tri su joj godine i opaka je korporacijska odvjetnica. Živi u kući iz snova, ima suprugu iz snova i općenito – živi savršen život.
No, Avery je i bivša ovisnica, ne želi dijete s voljenom ženom i strahovito je opterećena isprva odgojem svojih sestara, a sad i njihovim životima. Sve najstarije sestre mogu razumjeti Avery. Sve najstarije sestre, u većoj ili manjoj mjeri, znaju kako je biti sestra-majka.
Zatim je došla Bonnie. Donedavno perspektivna i slavna boksačica, danas izbacivačica na vratima noćnog kluba. Nakon jedne katastrofalne borbe, pobjegla je od čega je mogla. Jedina je od sestara uživala kakvu-takvu očevu ljubav i potporu. Naime, zbog ljubavi prema boksu, bila je najsličnija sinu kojeg nikad nije dobio.
Treća sestra je Nicole. Već u kratkom sadržaju saznajemo da nje više nema. Najženstvenija od njih četiri, najemotivnija, najmirnija. Obožavana nastavnica, obožavana sestra. Više od svega, željela je jednoga dana imati svoju djecu. Je li ju ta želja na kraju koštala života?
I Lucky, četvrta, najljepša. Dvadeset i šest joj je godina. Kad ona uđe u prostoriju, sve se glave automatski okreću prema tom vrhuncu ženske ljepote. Lucky je manekenka, ovisna o gotovo svemu o čemu možeš biti ovisan.
Izgubljena je, kao što su joj, uostalom, izgubljene i sestre.
Otkad nema Nicky, ne mogu se pronaći. Ni same sebe, niti jedna drugu.
…sestre su bile poput četiriju plavih irisa koji su prerasli zajedničku teglu. … Žudjele su za tim da posuda pukne i one pobjegnu. (str. 193.-194.)
Točno godinu dana nakon Nickyne smrti, otuđena im majka šalje mail u kojem stoji da će prodati stan u kojem su sestre odrasle.
Ostale su tri
Sestre Blue roman su u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Počevši od korica, preko sadržaja pa do same priče, znala sam da me čeka knjiška avantura!
Tako je i bilo. Premda mi se moje oduševljenje čini nježnijim nego ono ostalih blogera, za Sestre Blue ne mogu vam dati ništa osim preporuka.
Sve što piše na koricama, istina je (ma koliko da se to rijetko događa)! Roman je doista predivan, potresan i emotivan. Svi mi koji imamo sestru ili sestre, znamo koliko taj odnos može biti težak i kompliciran.
Od djetinjstva, kada smo nerazdvojne, do tinejdžerskog doba, kada se ili mrzimo ili smo najbolje prijateljice. Od mladenaštva, kad jedna drugoj prepričavamo (prve) ljubavne avanture i slomljena srca pa do odraslog doba, kada te razgovore zamjenjuju (ili nadograđuju) razgovori o muževima, djeci, kreditima, stanovima i sličnim odraslim brigama.
Sreća je što imate jedna drugu… Sestri nikad ne moraš objašnjavati kako si. (str. 119.)
Priča ovog romana donesena je iskreno i stvarno. Patnja koja u trima sestrama ostaje nakon gubitka četvrte, razorna je i opipljiva. I same kažu da je otišla najbolja među njima, i svaka za njen odlazak snosi dio krivnje. Koja, naravno, nije njihova jer krivnje na preostalim sestrama nema, ali osjećajima se ne može racionalno objašnjavati.
Avery, Bonnie i Lucky svjesno uništavaju vlastite živote.
Vjerujem da se sve događa… I točka. … I to je to. Stvari se dogode i mi moramo naučiti živjeti s tim… Ako uspijemo naći neki smisao u svemu tome, odlično, ali čak i kad ne možemo, mi i dalje moramo živjeti s tim. (str. 139.)
Čemu onda suptilno oduševljenje?
Ha… Teško je objasniti što mi je smetalo u romanu koji svi hvale, pa i ja sama. A smetalo mi je jedno – ni jedna mi se sestra nije istinski svidjela.
Premda su njihovi karakteri dočarani detaljno, kvalitetno i stvarno, i premda svaka ima svojih trenutaka sjaja, nisu mi se svidjele. Ne bih bila prijateljica ni s jednom od njih, osim možda s Nicky – a nje više nema.
Sestre Blue nisu samo izgubljene, one su oštećene teškim djetinjstvom proživljenim u sjeni očeva alkoholizma, razbijanja servisa za jelo i majke koja sve gura pod tepih.
Razumijem. Razumijem da djetinjstvo na svima nama ostavlja neizbrisiv trag, ali nije mi uvjerljivo da su sve tri baš toliko slabe. Osim možda Bonnie, ona je kao bad-ass, ali ni onda ne zna kud i kako sa samom sobom.
…dokle god si živa, nije prekasno da se pronađeš. (str. 11.)
Prevelik fokus na njihovim ovisnostima i načinima na koje si sustavno potkopavaju živote malo mi je usporavao radnju.
Sestre Blue – preporuka
Sestre Blue jako su ne samo dobar, već i kvalitetan roman pa će svoje ljubitelje pronaći i među onima koji cijene način na koji je nešto napisano. Kao što vidite iz citata koje sam izdvojila, u njemu je mnoštvo lijepih rečenica zbog čega se čita ne lagano, ali čita se srcem.
Ti to možeš… Nemaš tu što drugo nego to učiniti. (str. 274.)
Bila bih luda kada vam ne bih preporučila Sestre Blue. Možda nisu najveselije štivo, ali kraj donosi katarzu i smiraj.
Osjećaji u njemu opisani nisu lagani, ali većini su bliski. Sestrinska ljubav koja nikad ne prestaje, čak i kada se cijeli svijet okrene, svjetlo je koje nas vuče u radnju i vodi nas poglavljima. Čitajući priču čas jedne, čas druge pa treće sestre, upoznajući čak i onu koje više nema, osjećamo njihovu privrženost i ljubav, povezanost koja, premda izblijedjela, nije trajno nestala.
Uzbudljivo je i dojmljivo pratiti kako se sestre, korak po korak, vraćaju jedna drugoj. A zatim i same sebi.
Svakako pročitajte, pogotovo ako ste ljubitelji obiteljskih priča koje se ne čitaju lako.
Neka vas predivne plave korice povuku u priču o sestrama Blue. Možda stvarno, kad zatvorite zadnju stranicu, poželite nazvati svoju seku. Ja jesam.
I za sve one…
…kojima netko nedostaje. Toliko da ponekad boli.
Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje… I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak – ali ovaj neće i neće. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. … Sve što imam samo je to nedostajanje. I nekako mi je i drago da ne želi prestati jer je ono sad sve što me s njom spaja. (str. 359.-360.)
Ostali naslovi ove autorice
Coco Mellors odrasla je u Londonu i New Yorku. Autorica je hit-romana Cleopatra and Frankenstein te Sestre Blue.
Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.
Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.
Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. … Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)
Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.
Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)
Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.
Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)
Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.
Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.
U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…
Savršena naslovnica
Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.
I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!
Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?
Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)
A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.
Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.
Čitati ili ne čitati?
Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.
Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)
Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.
Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.
Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.
Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!
Ostali naslovi ove autorice:
Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman te onu za najbolji debitantski roman.
Kakav način umiranja kombinacija je crne komedije i kriminalističkog romana kakvu rijetko viđamo. Priča koja je jednako mračna i u istoj mjeri smiješna, sa zdravom dozom humora i britkosti, neuobičajena je kombinacija koja vas osvoji na prvo čitanje.
Roman govori o jednoj vrlo nefunkcionalnoj i toksičnoj obitelji na čelu koje je bogati i ljigavi Anthony Wistern, šezdesetogodišnjak čiju obitelj osim njega čine Olivija, Anthonyjeva žena i njegovo četvero odrasle djece, jednako nepodnošljive i nesimpatične kao i on sam.
Anthony
U trenutku kada započinjemo čitanje saznajemo da je Anthony već mrtav čovjek. Nakon nerazjašnjene smrti koja se dogodila na proslavi šezdesetog rođendana, Anthony se javlja iz zagrobnog života. Tamo se nalazi u redu čekanja za mirni smrtni odlazak u međuprostor koji je sličan birokratskom čistilištu. To je mjesto gdje morate zaslužiti kartu za eventualni odlazak dalje, u raj ili gdje već trebate biti. Da bi se dogodio taj zadnji korak, Anthony mora biti siguran kako je umro, a on to još uvijek ne zna.
Uspješno sam izbjegao zamornu svađu sa suprugom, ali sat vremena poslije bio sam mrtav. Život je neobičan slijed uspona i padova. str. 13.
Obitelj
U međuvremenu, dok čeka da se rasvijetle okolnosti njegove smrti (radi ili se o nesreći ili ubojstvu), Anthony iz zagrobnog života promatra ponašanje svoje obitelji. Događa se upravo ono što je i sam predmnijevao. Njegova obitelj počinje bespoštednu borbu za nasljedstvo.
Trebala bi nam pripasti prilično lijepa svota. Neslužbeno, naravno. str. 336.
Istražiteljica
Upoznajemo istražiteljicu kojoj tek na kraju knjige saznajemo ime. Radi se o mladoj djevojci, aktivnoj na društvenim mrežama, koja je nakon neugodnih poslovnih iskustava s obitelji Wistern odlučila raskrinkati obitelj. Sigurna da će otkriti tko je ubojica, na sve se načine želi približiti obitelji Wistern, ali njezina uplitanja nisu dobrodošla u pokojnikovoj obitelji.
Toga sam dana osjetila nekakvu svrhu kakvu nikada prije nisam iskusila. Što ako bismo uz pomoć društvenih mreža mogli sami rješavati zločine. str. 92.
Dojam o djelu
Format u kojem je knjiga napisana doista je specifičan jer izmjenjuje živuće i umrle protagoniste.
Upoznajemo dekadentnu bogatu obitelj vrlo niskih moralnih skrupula, a njen niti jedan član ne izaziva simpatije čitatelja. To bi nas trebalo odbiti od čitanja, ali ne, događa se upravo suprotno! Knjigu čitamo s osmijehom na usnama, beskrajno uživajući u spoju crnog humora, ironičnih upadica te obiteljske drame s elementima kaosa i urnebesnih sličica iz zagrobnog života.
I dok vam se čini da bi netko tko je umro i osvijestio svoje postojanje u zagrobnom životu trebao osjećati bar mrvu kajanja i grizodušja zbog prljavih poslova, financijskih prevara raskalašenog života, to se, naravno, ne događa. Dolaskom u prijemnu kancelariju zagrobnog života, za Anthonyja nevolje tek počinju.
Jedini lik čije ponašanje donekle možemo razumjeti jest istražiteljica. Radi se o mladoj djevojci koja želi raskrinkati omraženu obitelj zbog neugodnosti iz prošlosti, a da bi to postigla, služi se jedinim mogućim sredstvom koji joj je dostupno, a to su društvene mreže. Naravno, i njezine su akcije svedene na brojna pretjerivanja tako da mi je na kraju poprilično išla na živce.
Eto, na kraju, nakon što romanom prodefiliraju stvarno nesimpatični likovi, Bella Mackie napisala je jednu skroz dobru, netipičnu knjigu. Iako mi je njezin prvi roman Kako ubiti vlastitu obitelj bio nešto bolji, i ovaj svakako zaslužuje pozornost čitatelja. Dobro ćete se zabaviti.
O autorici:
Bella Mackie britanska je novinarka i spisateljica. Surađivala je s medijima kao što su Guardian i Vice News, a trenutačno piše kolumnu za Vogue.
Autorica je svjetskog bestselera Kako ubiti vlastitu obitelj, prodanog u više od milijun primjeraka. Bila je članica žirija jedne od najprestižnijih nagrada namijenjenih spisateljicama – Woman’s Prize. Njezina djela prevode se diljem svijeta, na više od 25 jezika. Živi i radi u Londonu.
Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.
Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.
Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)
Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.
„Zaljubila sam se.“ „Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“ „Nikada nisam imala dara za domoljublje.“ (str. 212.)
Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.
Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)
Parižanke
Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.
Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)
Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.
Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)
Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.
…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)
Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho
Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!
Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmuKristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.
Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.
Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.
Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.
Ostali naslovi ovog autora:
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajneri Parižanke.
Gdje kupiti roman Parižanke:
Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.
Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:
Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.
Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.
Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)
Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.
Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.
Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)
Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.
Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)
Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.
Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)
Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.
Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.
Dan – Isabel
Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.
Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.
Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.
Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)
Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.
Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)
Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.
Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.
Mučan prikaz ljudske naravi
Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.
Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)
Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.
„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“ „Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)
Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.
Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.
Ostali naslovi ovog autora:
Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.
Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.
Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinostii Less.
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
