Amerikanka Copper Reilly nalazi se u Parizu sa suprugom, ratnim izvjestiteljem. Pariz je upravo oslobođen od nacističke okupacije i tamošnji se život polako vraća na staro.
Ono što je također po starom jest Copperin nesretni bračni život.
Copper je bila u braku tek osamnaest mjeseci i nije se smatrala stručnjakinjom za bračne odnose, ali bila je prilično sigurna da zna prepoznati znakove bračne krize. I da ih je primijetila u vlastitom braku. (str. 1.)
Nakon što je suprug po stoti put prevari i zbog toga se nimalo ne osjeća krivim, Copper ga napokon ostavlja. Slobodna, ima šansu postati nešto što već dugo želi – novinarka.
Igrom slučaja, upoznaje neobičnog, debeljuškastog, samozatajnog dizajnera. Njegovo je ime – Christian Dior.
Znam ja što svi misle o meni. Dior je diletant. Dior je amater, trati umjetnički talent na frivolne haljine za frivolne žene. Ali moda je više od toga. Moda je umjetnost… Vrhunska umjetnost. Dior želi biti umjetnik… (str. 64.)
Copper i Dior uskoro postaju možda čak i najbolji prijatelji. Međusobno si pomažu – ona njega nagovara na to da se osamostali, a on nju potiče na modno novinarstvo, dajući joj poseban uvid u svijet mode.
Odjeća je granica između našeg tijela i svijeta. Može biti kostim, maska, fantazija. Ili može izraziti osobnost preciznije nego riječi. (str. 65.)
Slijedeći Diora po čitavom poslijeratnom Parizu, Copper upoznaje brojne živopisne likove. Neki među njima mogli bi je doći glave. Ili barem srca…
Povijesna pozadina
Uvijek me oduševljavaju i posebno vesele romani građeni na stvarnim događajima. Takav je i Dizajner. Jasno nam je da je Dior stvarna osoba, ali nije on jedini koji se kočoperi ovim romanom. Spominju se i Coco Chanel, detaljnije opisana u Gabrielovom romanu Parižanke. Tu je i Balmain, ovdje prikazan kao Diorov kolega i prijatelj iz ateljea.
Osim dizajnera, još su neke tada slavne osobe proletjele radnjom ovog romana. Suzy Solidor, koja je nakon odlaska iz Pariza postala gay ikona. Christian Berard, kojeg su neumjerenost u jelu, piću i svemu ostalom brzo došli glave.
Sam Pariz nakon rata. Svi se sjećamo kako su kažnjavane žene, Parižanke optužene za kolaboracionizam.
Copper je opet obuzeo osjećaj da je Pariz otok na kojem je rat gotov, koji mirno sjedi na vodi usred ciklona što bjesni oko njega, ruši sve pred sobom, ali ne obazire se na ono što mu je u središtu. (str. 184.)
Dakle, Copper nije stvarna, ali sve i svi oko nje itekako su stvarni.
Romansiran je to život, dakako, ali čitajući, uspjet ćemo skupiti komadiće istine. Čitati i usput učiti. Ne znam koliko to volite, ja obožavam. Više sam o povijesti naučila iz romana nego iz udžbenika.
A sad – dojmovi.
Tko je bio dizajner?
Pretpostavljam da je već jasno da mi se roman Dizajner jako svidio. Nešto malo nedostajalo mu je da bude odličan. Nekako, Gabrielov stil pisanja ne odgovara mi u potpunosti. Nije mi dovoljno uvjerljiv, kao da mu izmiče ta mala nit koja bi povezala moje srce i priču. Sve je dobro, ali cijelo vrijeme znam da čitam, nisam uronila u radnju.
Svatko od nas hoda po vlastitom užetu. Sve što možemo je pomoći jedni drugima da se osovimo na noge nakon pada. (str. 219.)
Eto, to je bila ta mana zbog koje romanu nisam dala peticu.
Ostalo mi se jako svidjelo.
Već sam rekla, volim povijesnu pozadinu iz koje učim. Nikad me prije nije zanimao Dior niti njegovi dizajnerski početci, ali uživala sam u otkrivanju svega toga. Taj je dizajner doista bio komplicirana, bogata, zanimljiva ličnost. Njegova kreativnost, hrabrost, ali i ogroman strah od neuspjeha doveli su ga do samog vrha pariške mode.
Naravno, imamo i ljubavnu priču, sli ona mi se nekako čini sporedna i nije me pretjerano zanimala.
Ljubav je rijetko kad kao u romanima… Naši su životi previše komplicirani za sretan kraj. (str. 214.)
Čitateljski sam fokus doista stavila na samog dizajnera, na njegov čudni, skriveni svijet.
Mislim da će se Dizajner svidjeti velikoj većini čitatelja. Suhoparno pisanje na stranu, priča je veoma zanimljiva i vuče vas na okretanje stranica.
Od mene preporuke. Mislim da vam neće biti žao utrošenog vremena, a osim toga, nekako mi je idealna za jesensko-zimsko čitanje! Ima taj neki vibe za dekicu, topli čaj i ušuškavanje na kauču…
Ostali naslovi ovog autora
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Violinistica je fikcionalna proza temeljena na stvarnoj povijesnoj ličnosti Anni Mariji della Pieta(1696.–1782.) koja je bila je jedna od najpoznatijih glazbenica u Ospedale della Pietà, venecijanskom sirotištu za djevojke s izvanrednim glazbenim obrazovanjem.
Radnja je smještena u godinu 1696., kada je Venecija imala najveću ekonomsku i političku moć, što je omogućilo razvijanje umjetnosti i znanosti.
Anna Maria i članice Figlie di coro, slavnog orkestra sirotišta Ospedale della Pieta, bile su vrhunske glazbenice. Postoje dokazi koji sugeriraju da su članice orkestra pomagale u stvaranju glazbe slavnom Antoniju Vivaldiju.
Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti Anna Maria della Pieta bit će Netko. str. 42.
Dijete u otvoru
Mala je djevojčica ostavljena kao beba u otvoru sirotišta Ospedale koje vode časne sestre. Tek rođene bebe mahom su ostavljale u otvoru neudane mlade djevojke, siromašne nadničarke i prostitutke koje su zatrudnjele i nisu se mogle brinuti o djetetu.
Ospedale je, osim sirotišta, istodobno bila i glazbena škola, poznata po izvanrednim glazbenicama. Anna Maria vrlo rano pokazuje talent za violinu; njezin sluh, intuicija i gotovo opsesivna predanost izdvajaju je među ostalim djevojčicama. Na jednoj glazbenoj audiciji u sirotištu njezin talent uočava poznati maestro.
Nju ćeš odnijeti u Pietau. Za dva tjedna, kad malo ojačaš. Ali, ni dana kasnije. Ako previše naraste neće stati u otvor. str. 8.
Ulazak u red najboljih
Anna Maria zna da je njezino mjesto među najboljima. Ali njezin put do tamo pun je trnja. Maestro je hladan i distanciran, prepun egoističnih zahtjeva. Anna Maria ne neposustaje jer je violina njezin život. Svirajući violinu ona vidi boje, vidi mirise i okuse, vidi glazbu, vidi Veneciju i vanjski svijet.
Nakon napornih, svakodnevnih vježbi, Anna Maria postaje, kao najmlađa violinistica sa samo trinaest godina, prva violina Ospedale orkestra Figlie di coro. Ali njezin napredak košta je prijateljstava u sirotištu, a kako napreduje i uz glazbu počinje i komponirati, osjeća zavist samog maestra koji ne želi da neki glazbenik, još k tome i žena, bude bolji od njega samog.
Svaka od nas je posebna. Sve imamo talent veći nego što većina ljudi može uopće sanjati. Zaslužile smo biti ovdje. str. 318.
Dojam o djelu
Vrijedan je napor autorice da neke, pomalo zaboravljene povijesne osobe izvuče iz zaborava. O Anni Marijidella Pieta nema puno podataka. Ono što znamo je da je bila Vivaldijeva učenica i članica Figlie di coro, koje su činile najtalentiranije djevojke, glazbenice iz sirotišta Ospedale della Pietà.
Premda je na prvu ovo roman o vrlo talentiranoj djevojci, zapravo je roman o jednoj ambiciji koju ništa ne može zaustaviti. Tolika odricanja, teško i naporno vježbanje pod paskom genijalnog, ali zahtjevnog i sebičnog učitelja, a sve kako bi bila najbolja, ne može vas ostaviti ravnodušnim. U redu je da čovjek ima zdravu ambiciju i želju da napreduje, ali Anna Maria je za to morala platiti visoku cijenu. Pitanje je što je važnije: biti prvi i biti najbolji ili biti čovjek.
Na trenutke mi je lik Anne Marije vrlo dvojben. Ali, s obzirom na okolnosti u kojima je rođena i kako je odgajana, sve joj opraštamo. Premda… Cijena uspjeha je previsoka.
Figlie di coro
Članice Figlie di coro bile su vrhunske glazbenice. Djevojke su svirale iza žice tako da ih publika nije mogla vidjeti, već samo čuti. Ta slika žena u zlatnom kavezu, žena s maskama kojima je identitet samo glazba bez ikakvog drugog znaka njihove osobnosti, slika je dekadentnog umjetničkog svijeta Venecije pod maskama koja dopušta ljudima različite uloge. A sve su to uloge u kojima je dominantan muškarac.
Ne znamo je li Anna Maria uistinu skladala kao što to implicira autorica, ali ako i jest, i ako je to njezin učitelj Vivaldi znao, dobro se potrudio da prisvoji njezine kompozicije i objavi ih kao svoje.
O autoru
Harriet Constable je novinarka, filmska producentica i spisateljica s prebivalištem u Londonu. Njezini novinarski članci i dokumentarna djela objavljivana su u časopisima kao što su New York Times, BBC, Guardian, The Times, Financial Times, NPR, i The Economist. Diplomirala je novinarstvo u ljetnoj školi na sveučilištu Columbia, stipendistica je organizacije Pulitzer Center te članica društva umjetnika Royal Society of Arts.
Starica sjedi na plaži s jastukom pričvršćenim za stražnjicu i prebire alge koje je more izbacilo na obalu. Naviknuta je na boravak u moru, ali i dok je na kopnu, budno prati sve oko sebe. Jeju je njezin dom, otok poznat po tri obilja: vjetru, kamenu i ženama. (str. 9.)
Starica je Young-sook, jedna od rijetkih preostalih morskih žena na otoku Jejuu. Morske žene, ili haenyeo, od davnina su hraniteljice svojih obitelj. U svim godišnjim dobima, one rone i beru plodove mora.
Ženina je društvena i obiteljska obveza roditi sina koji će produžiti muževljevu lozu. Ali svaka je obitelj iz primorskih sela na Jejuu priželjkivala kćer jer će ona uvijek biti hraniteljica. (str. 50.)
I posao je to samo za žene. Samo su one dovoljno snažne i neustrašive. A more… Ono je vrlo, vrlo opasno. Young-sook puno je toga izgubila na moru i zbog mora.
Svaka žena koja zaroni na leđima nosi mrtvački kovčeg… U tom svijetu, pod morem, vučemo teret teškog života. Svakog dana prelazimo crtu između života i smrti. (str. 27.)
Sada joj prilazi obitelj. Muž je bijelac, žena Korejka, djeca su miješana. Starica gleda i donekle ipak ne odobrava. Jedno od djece, tinejdžerica Clara, upita Young-sook za jednu osobu iz njezine prošlosti. Osobu koja joj je nekad bila sve.
Vraćamo se sedamdeset godina unatrag.
Otok morskih žena – nekad
Godina je 1938. Djevojčica Young-sook upoznaje djevojčicu Mi-ju.
Kad smo je Mi-ja i ja prvi put srele, bile smo sasvim različite. Ja sam bila kao kamenje našeg otoka – neravna, gruba, oštrih rubova, ali i korisna i ozbiljna. Ona je bila poput oblaka – lutalica, promjenjiva oblika, bilo ju je nemoguće uhvatiti ili sasvim shvatiti. (str. 48.)
Nakon neobičnog upoznavanja, brzo postaju najbolje prijateljice, iako su različite da različitije ne mogu biti. Young-sook je nepismena, tamna od sunca, gruba i snažna od života u oskudici otoka. Mi-ja je više gospođica, lice joj je svijetlo, a manire gradske, što ima zahvaliti svom ocu s kojim je živjela u gradu. Mi-ja je siroče, kći kolaboracionista, i to će je obilježiti zauvijek.
Nitko ne bira prijateljice umjesto nas; povezujemo se svojom voljom. Nismo spojene nekim obredom ni odgovornošću da dobijemo sina; same se vezujemo dok smo zajedno. Kada se prvi put susretnemo, zaiskri. Dijelimo smijeh i suze. (str. 49.)
Obje sanjaju o tome kako će postati haenyeo.
No djetinjstvo prolazi i dolazi doba ozbiljnih odluka i ozbiljnih vremena.
Male zamjerke postaju sve veće.
A onda, na otok dolazi rat. Nezamislivi užasi i zvjerstva.
Nekad na istoj strani, djevojke – danas žene – nepovratno se razdvajaju.
Oda ženama
Otok morskih žena povijesna je saga o toliko puno toga, ali ponajprije o ženama. Haenyeo… One su doista sve. Cijeli je otok uređen kao matrijarhat, gdje se podsmješljivo gleda na muškarce koji cijeli dan sjede pod stablom i razmišljaju. Njihova je jedina zadaća čuvati djecu, žene rade sve ostalo. One rone u nehumanim uvjetima. One žive i umiru pokrivene morem.
One su kćeri, majke, snahe, svekrve. One su prijateljice i zaštitnice.
-Bolje se roditi kao krava nego kao žena. Ma koliko muškarac bio glup ili lijen, njemu je bolje. Ne mora nadgledati obitelj. Ne mora prati odjeću, voditi domaćinstvo, paziti na starije ni brinuti se imaju li djeca što jesti i gdje spavati. Ne mora obavljati teške fizičke poslove, ni u polju ni u moru. Jedina mu je obaveza paziti na djecu i nešto skuhati. -Negdje drugdje njega bi zvali ženom. (str. 396.)
Toliko je ljepote u njihovim odnosima, u međusobnom poštovanju, čuvanju, razumijevanju… Ako želite vidjeti što znači boriti se, braniti se, bojati se. Što znači raditi, voljeti, trpjeti, truditi se… Uzmite Otok morskih žena. Ljepota onoga što doista znači žena natjerat će vam suze na oči.
Posveta moru
Otok morskih žena jedinstvena je posveta moru.
More jest bolje od majke. Majku možete voljeti, ali ona bi vas ipak mogla napustiti. More možete voljeti ili mrziti, ali ono će zauvijek biti tu. Zauvijek. More je bilo središte njezina života. Davalo joj je i uzimalo od nje, ali nikad je nije napustilo. (str. 101.)
More je još jedan lik, i to glavni. More hrani cijeli otok. More je život i smrt. Majka i neprijatelj. Ali da ga nema, ne bi bilo ni haenyeo. Ne bi bilo njihovih muževa ni djece. Ne bi bilo novca, ne bi bilo škole. More je sve.
U moru je bilo čudesno. Dolje. Gore. Sumbisori. Dolje. Gore. Sumbisori. Usredotočenost na izbjegavanje opasnosti, pronalaženje što više hrane i zaboravljanje svih problema s kopna, to je bio moj pravi život. (str. 358.)
Hvalospjev prijateljstvu
I sad dolazimo do onog najvažnijeg. Svi osvrti na ovaj roman govore isto – ovo je priča o prijateljstvu. Naravno, jest, slažem se, prijateljstvo Young-sook i Mi-je proteže se cijelim romanom i iznimno je važna komponenta priče, ali… Ne znam. Meni je njihovo prijateljstvo bezvezno i ne bih rado imala takvu prijateljicu. Ni kao Young-sook ni kao Mi-ja. One se jesu beskonačno mnogo voljele, ali su isto tako bile i sebične, zavidne, nesklone međusobnom slušanju i pomaganju te iznimno nesklone oprostu. Ovo zadnje, u kontekstu romana, itekako razumijem jer sam i ja takva. Ni ja ne bih oprostila.
Boljelo me to što sam znala da se ne mogu promijeniti i ne mogu oprostiti, bila sam osuđena na gnjev i ogorčenost kao načine odavanja počasti onima koje sam izgubila. (str. 425.)
Iako su sva „nedjela“ na kraju objašnjena, ne mogu se oteti dojmu da je sve trebalo i moglo biti drugačije. Ipak, najemotivniji i najteži dijelovi romana Otok morskih žena proizlaze baš iz očekivanja prijateljica. I srca nam se lome kad ona nisu ispunjena. Zatim gorčina, zamjeranje, tuga, mržnja, ljubav, ponos, prkos… Sve se to kovitla u srcima ovih dviju nekad djevojčica i djevojaka, danas slomljenih žena.
Mi čitatelji puni smo razumijevanja. I osude.
Oči su nam pune suza. Ili možda samo meni…
Ovakva se priča rijetko čita. Roman ovako zahtjevan, a predivan.
Otok morskih žena, na kraju
Ovaj je roman toliko divan da ću ga svima preporučivati, valjda dok sam živa. Definitivno se nalazi na mojoj listi najdražih romana ikad*, ali vjerujte mi, kad sam tek počela čitati, nisam mislila da će se na njoj naći. Isprva mi je bilo dosta teško pohvatati imena i sve te izraze otoka Jejua. To sam savladala, ali onda mi se priča učinila nekako obična. Isprva me nije vukla (znate onaj osjećaj kad vas priča vuče?). Ali bila sam uporna. Znala sam da roman koji toliko ljudi voli mora u sebi imati nešto posebno. I doista ima. Odjednom, našla sam se uronjena u živote likova onako kako su haenyeo uronjene u more. Na pojedinim stranicama nisam mogla disati… A na kraju, kad se sve niti raspletu… Gomila se različitih osjećaja kovitlala u meni. Nisam mogla prihvatiti da je sve gotovo…
Young-sook misli: Mi smo živi mitovi, kojih će uskoro nestati. (str. 314.)
Puno sam toga naučila. Nisam imala pojma da postoje „morske žene“, nisam znala ništa o fascinantnom Jejuu niti njegovoj krvavoj povijesti. Uživat ćete u čitanju, vjerujte mi. Toliko će vas dirnuti sirova snaga tih žena, njihova gruba, od sunca pocrnjela lica, surovost njihovih života i osmijeh i pjesma s kojima su živjele.
Ako još niste, svakako pročitajte Otok morskih žena.
Nikad ga nećete zaboraviti, ostat će zauvijek s vama.
S kraljevskim ispitima ili bez njih, vi ste doktorica, Hazel Sinnett, kako god vi sebe nazivali. (str. 161.)
Besmrtnost
Nakon šokantnih događaja iz prvog dijela Anatomija, Hazel ostaje sama, tužna, zabrinuta.
Većinu vremena Hazel je bila zauzeta i usredotočena, a um joj je pulsirao od energije i odlučnosti. No u trenucima tišine zamišljala bi zabave koje su se zasigurno odvijale u gradu i na koje ona nije bila pozvana, prisjećala bi se Jacka te bi se pitala je li bila osuđena vječno ostati sama. (str. 43.)
Vrijeme popunjava pacijentima – onima koji si ne mogu priuštiti službenog, „pravog“ liječnika, i pisanjem svoje rasprave, knjige o različitim bolestima i načinima liječenja. U pozadini, narod Engleske zabrinut je za zdravlje princeze Charlotte, ljubljene prijestolonasljednice koja boluje od misteriozne bolesti.
Budući da je Hazel poznata po tome što liječi dobro, ali diskretno i vrlo često besplatno, k njoj dolazi mlada žena koja ima problemčić. Nezakonit problemčić koji se može riješiti jedino nezakonitim postupkom. A Hazel joj pomaže.
Zato, dakako, završava u zatvoru, osuđena na smrt. No nekim čudom, s dvora dolazi zapovijed da je Hazel nova princezina liječnica pa ova iz zatvora odlazi direktno na dvor.
A tamo, uvijek isto, intrige, laži, podmetanja… I dok mlada liječnica razbija glavu pokušavajući izliječiti princezinu neobičnu bolest, upada u tajanstveno društvo Suputnika smrti.
Možda se radi o bolesti s kojom se nikad ranije nisam susrela. Možda nešto rijetko. Zaista me straši pomisao da joj ispod kože raste nešto što ne mogu vidjeti. (str. 150.)
Oni su briljantni, moćni i podmukli. Što će im Hazel?
Drugi dio (i završni?)
Besmrtnost je drugi i, čini mi se, završni dio priče o kirurginji Hazel Sinnett. Zaljubila sam se u bizarnu, ali predivnu radnju još u prvom nastavku, Anatomija, i ta se ljubav nastavlja i u drugom dijelu. Način na koji autorica piše lijep je i uvlači čitatelja u priču već od prve rečenice. Događaja je mnoštvo – neki su nadnaravni, neki okrutni, neki toliko zorno opisani da nam se malko okrene želudac… Ali svi su obavijeni magijom ljubavi, kao velom koje prekriva sve ono prljavo i gadljivo unutar korica ovog romana.
Kad ste mlada žena i pritom kirurginja, to ima svojih mana, no ima i jednu veliku prednost: godine koje je tijekom djetinjstva provela vezući, usavršavajući uredne i jednolične šavove koji će, kako ju je majka uvjeravala, jednom biti krasan poklon njezinoj svekrvi, što je podrazumijevalo da je postala prava majstorica kada je trebalo zašiti ranu. (str. 16.)
Osim toga, fine niti humora dodatno obogaćuju roman i našoj Hazel daju dozu vjerodostojnosti i životnosti, a zajedljivi komentari ženskih likova koji se tiču udaje bili bi smiješni da nisu istiniti, čak i danas, više od dvjesto godina kasnije.
Svaka se žena udaje u vlastiti zaborav… One stvari zbog kojih dolazimo na glas kao djevojke; koketnost, šarm i oštroumnost? Kod udanih žena i majki sve se to počinje smatrati očajničkim i sramotnim, kao i nošenje prejakog ruža. Nakon što se udamo, čak nam ni vlastito obrazovanje ničemu ne služi. (str. 139.)
Suputnici smrti definitivno su najzanimljivija grana radnje jer se donekle nadovezuju na bit onoga što se događalo u prvom nastavku. Nisam sigurna je li ta organizacija ikad postojala, ali njezini članovi itekako su poznate povijesne ličnosti koje u romanu Besmrtnost dobivaju jednu sasvim drugu dimenziju! Uvijek volim kad se povijesne činjenice upletu izmaštanu stvarnost, a ova je autorica to izvela perfektno!
Zašto pročitati Besmrtnost?
Ako ste čitali Anatomiju, onda svakako morate pročitati i Besmrtnost! Ustvari, ako ste čitali prvi dio, ZNAM da ćete čitati i drugi jer em ste znatiželjni, em je priča toliko čudna i uvrnuta da joj ne možete odoljeti! Ova dva gotička romana nisu poput ostalih – rijetki uspijevaju toliko savršeno ispreplesti stvarnost i fantaziju, povijesne činjenice i maštu. Mrvicu mi je ipak jači prvi nastavak, ali ne mora značiti da će tako biti i vama.
Doista sam, doista uživala! I premda bih voljela da su se stvari drugačije rasplele, ne mogu poreći da je ovaj roman jedan od onih čijih ćete se glavnih crta sjećati i dugo nakon što knjigom ukrasite policu.
P.S. Nastavci su snažno povezani i puno biste izgubili kad ne biste čitali po redu. Dakle, najprije Anatomija (usput ćete vidjeti je li gotički roman vaš tip štiva), a zatim Besmrtnost. Oba su romana, baš kako im u podnaslovu i stoji, priča o ljubavi. Onoj pravoj, većoj od života. I od smrti.
Ostali naslovi ove autorice:
Dana Schwartz postala je poznata čitateljima svojim prvijencem Anatomija – priča o ljubavi.
Svaka nam knjiga dođe u pravom trenutku. Ovo je knjiga koju nisam požurivala. Pustila sam je da dođe sama. I nebom teku rijeke neko sam vrijeme osluškivala, pustila da se razlije mojim mislima kao voda koju naslov nosi i prilazila joj oprezno, osluškujući trenutak kad će mi reći: Uzmi me. Ne predmnijevam da mogu protumačiti ovakvu duboku i neobičnu knjigu koja zadire u mitologiju, povijest i znanost. Jedino što mogu je reći – kada mi je napokon ova knjiga došla, bila sam spremna za nju.
Arthur
U viktorijanskom Londonu, na rubu crne Temze, u siromašnoj obitelji kaljužara rodio se Arthur. Ono što ga razlikuje od mnoštva uboge siročadi na obalama Temze njegovo je izvanredno pamćenje.
Arthur pamti sve što pročita jedinstvenim fotografskim darom, rijetko viđenim. Čak i njegov nezainteresirani otac shvaća da Arthur posjeduje rijedak dar te mu osigura mjesto šegrta u tiskari. Tu se Arthuru otvara neslućeni svijet pisanih riječi čiji je on doživotni zarobljenik. Knjige mu otvaraju svijet daleko izvan sirotinjskih četvrti, a njegova fiksacija jednom knjigom i neobičnim nepoznatim pismom šalje ga u daleku zemlju kojoj se uvijek vraća.
Narin
Godina je 2014. Jezidi su narod koji živi na obalama Tigrista, u mjestu koje će ubrzo biti potopljeno zbog izgradnje velike brane. Tu zatječemo djevojčicu Narin i njezinu nepismenu, ali cijenjenu baku rašljaricu. Slijedeći tradiciju svog naroda, obitelj za Narin priprema veliko slavlje, povodom krštenja djevojčice, ne sluteći da se su se ratne tenzije među onima koji su do tada bili dobri susjedi već opasno zaoštrile.
Zaleekhah
Godina je 2018. Mlada se znanstvenica Zaleekhah nakon bračnog neuspjeha odluči iseliti iz doma koji je dijelila sa suprugom. Zaleekhah odlazi živjeti na neobično mjesto. Novo mjesto za stanovanje je brod na Temzi. Na zgražanje roditelja i uz radoznalost susjeda, Zaleekhah odlučuje biti sama žena na brodu. Imaju li Zaleekhah i Narin kakve veze s Arthurom ? Naravno da imaju. Poveznica je uvijek i ponovno voda.
Dojam o djelu
Voda pamti. Ljudi su ti koji zaboravljaju. Ovo su rečenice u kojima je sažeta radnja ove knjige. Voda kao globalna povezanost među narodima, različitim svjetonazorima, prilikama, okolnostima i životima, vodi nas različitim putevima nekoliko zapanjujućih priča povezanih jednom običnom kapljicom vode. I kao što mi na ovim prostorima, kada stavimo prst u more, znamo reći da nas ta ogromna vodena površina povezuje sa cijelim svijetom, ne razmišljajući o istinitosti te tvrdnje, tako i autorica, prateći malu kapljicu koja meandrira stoljećima, povezuje različita vremenska razdoblja i likove.
Poveznica triju glavnih likova u knjizi s jednim od najranijih ikad pronađenih književnih djela, Epom o Gilgamešu, toliko je maestralno napravljena da čitajući roman shvaćate kako su upravo oni rubni, obespravljeni i marginalizirani likovi glavni nositelji sjećanja koje prenosi voda.
Elif Shafak koristi teoriju da voda zadržava sjećanja. Bez obzira jesmo li skloni vjerovati toj teoriji ili ne, knjiga je prekrasan kaledioskop ljudskih sudbina povezanih kapljicom vode.
Druga je teorija o putujućim dušama koje se rađaju ponovno noseći nasljeđe potrage za smislom. Na taj način upoznajemo osobe koje ne bi imale poveznicu da ih ne povezuje voda u bilo kojem obliku, u cikličkim intervalima.
Roman je duhovno iskustvo ispričano kapljicom vode koja kruži i kruži (podsjetio me malo na Rilkeovu poemu o krugovima koji se šire). Voda je duhovni otisak koji se triangulira vremenskim intervalim koji počinju prije više tisuća godina, u palači kralja Ašurbanipala, u mističnom gradu Ninivi, u Mezopotamiji.
Arthur, koji je vrlo osebujan lik, inspiriran je stvarnim povijesnim likom, Georgeom Smithom iz 19. stoljeća, koji je bio čudo od djeteta.
Dalje, lik Narin priča nam priču o narodu Jezida, nastanjenim na području Iraka, Sirije, Armenije, Turske i Irana. Narod je to koji je doživio genocid od strane ISIS-ovih fundamentalista zbog svoje vjere i nacionalne svijesti. To je dio svjetske povijesti o kojoj obični čitatelji, u koje spadam i ja, vjerojatno nikad nisu čuli.
Zaključak
Za napisati ovakvu knjigu bio je nužan ogroman spisateljski rad koji uključuje kopanje po arhivima, povijesnim i znanstvenim činjenicama, mitologijama i legendama koje pričaju pokoljenja svojoj djeci i unucima. Sve je to istražila Elif Shafak pripremajući ovu knjigu i zbog toga joj kapa do poda.
Ako nakon čitanja knjige želite malo tišine u kontemplaciji, I nebom teku rijeke savršena je upravo za to. Ako je još čitate u blizini neke vode, jezera, rijeke ili mora osjećat ćete se iscijeljeni.
o autoru
Elif Shafak nagrađivana je britansko-turska spisateljica i pripovjedačica. Objavila je 21 knjigu, od čega 13 romana. Knjige su joj prevedene na 58 jezika. Dobitnica je Međunarodne književne nagrade „Halldór Laxness“ za svoj doprinos „obnovi umjetnosti pripovijedanja“. Shafak je 2024. nagrađena Medaljom predsjednika Britanske akademije za “njezin izvanredan opus koji pokazuje nevjerojatan međukulturni raspon.” Doktorica je političkih znanosti, magistrirala je ženske studije i diplomirala u području međunarodnih odnosa na Srednjoistočnom tehničkom sveučilištu u Ankari, a otkako je u romanu “Kopile Istanbula” progovorila o temi genocida nad Armencima, ne baš bezazlen pravni postupak turskih vlasti nagnao ju je da napusti domovinu; posljednjih deset godina s obitelji živi u Londonu.
Duboko u magičnoj šumi stoji koliba na kokošjim nogama, okružena ogradom od ljudskih kostiju . Sigurno ste čuli legendu? U njoj živi stara vještica, željeznog nosa. Leti u nekoj vrsti mužara ili kotla, ovisno o legendi. Često je prate tri jahača, Dan, Sunce i Noć.
Ponekad je na strani dobra, ponekad na strani zla. Baba Jaga biće je iz slavenske mitologije i nije poznata samo u Rusiji. Poznata je i na našim prostorima, a zahvaljujući franšizi John Wick (sigurno znate da njega zovu Baba Jaga), postala je poznata i diljem svijeta.
Vještica i car roman je u kojem glavnu ulogu ima baš ona, Baba Jaga. Ali, ovdje ona nije starica kukastog nosa, naborana lica i savijenih leđa, krnjavih i oštrih zubi. Ovdje je ona dijete smrtnika i božice, mlada je i lijepa jer je prestala starjeti s trideset godina.
Niti sam bila vještica, demon ili bolest. Ništa na meni nije bilo bolesno, demonsko ili staro osim povremene srebrne niti u mojoj divljoj crnoj kosi. Moj je otac možda bio smrtnik, ali majka je bila boginja prije nego je kršćanski bog došao u Rusiju. (str. 5.)
Vještica i car
Za Jagu iz ovog romana narod doista vjeruje da je vještica, vedma, ali nju ta riječ vrijeđa jer iako poznaje magiju, služi se njome samo kako bi pomogla. Previše joj je ljudi slomilo srce pa živi sama u šumi, u svojoj neobičnoj kućici koja stoji na kokošjim nogama, a koju od milja zove Kokošica. Živi u društvu dviju životinja koje je uvijek prate i pomažu joj, sove koja se zove Noć i vuka koji se zove Dan.
Jednoga dana, u sumrak, do njezine kolibice dolazi nekadašnja joj prijateljica, a danas carica Rusije, Anastazija Romanovna.
U tom trenutku nije bila djevojka, nego žena. U tom trenutku nisam je samo voljela… a voljela sam je… ja sam je i poštovala. U tom sam trenutku znala da Anastazija nije obična djevojka, da je njezina sudbina za nju izabrala nešto veće. Vladati i brinuti se za ljude. Biti carica Rusije. (str. 19.)
Carica Jagu moli za pomoć – netko je truje i ona je iz dana u dan sve slabija. A kako slabi ona, tako jačaju nesigurnost, okrutnost i ludilo cara Ivana. Cara koji će uskoro postati poznat kao Ivan Grozni.
Premda ne voli gužvu grada, Jaga odlazi u Moskvu kako bi u svakom trenutku bila uza svoju prijateljicu i kako bi je iscjeljivala od trovanja, dok god ne otkrije onoga tko stoji iza tog užasnog djela.
Ovo nije bio obični trovač, neka zavidna dvorska dama ili ljubavnik i obožavatelj carice. Ne, to je bio netko bez empatije ili grižnje savjesti… i moguće prilično poremećen. (str. 68.)
Jer onaj tko kuje zavjeru protiv carice, izdaje i samu Rusiju. Rusiju koja je trenutno na rubu kaosa i potreban je samo mali poguranac da sve ode k vragu.
Klupko povijesti i mitologije
Vještica i car roman je koji me odmah namamio na čitanje, isprva, dakako, svojom predivnom naslovnicom, a nakon toga i sadržajem.
Oduvijek volim slavensku mitologiju! Još otkad sam išla na fakultet i pokušala napisati (neuspješno!) roman koji se bazira upravo na slavenskoj mitologiji. Tada sam je dosta i istraživala pa mi tako ni jedan bog koji se u romanu spominje nije bio nepoznat. Tu su Černobog i Bjelobog kao glavna božanstva. Zatim Volos, Morozko, Mokoš, Kikimora kao ajmo reći niži bogovi koji se provlače između svijeta smrtnika i besmrtnika i tkaju njihove, ali i svoje sudbine.
Povijesni dio također mi je bio izvrstan, pogotovo još kad sam malo istraživala Ivana Groznog i vidjela da su se neke stvari doista i dogodile! Naravno, u romanu Vještica i car opisane su drugačije, dodana im je doza magije, ali – tu su!
Ovdje je bio car kojeg je kruna učinila tragičnim, sumnjičavim i osvetoljubivim čovjekom, nestalnim i nepredvidljivim. Volio je danas samo da bi mrzio sutra. U napadu neumjesne paranoje, mogao se okrenuti protiv bilo koga – bilo koga – čak i mene. (str. 84.)
Vještica i car – dojam
Premda mi se roman veoma svidio, imam zamjerku koja vama možda i ne bude problem, ovisno o tome kakve knjige volite. Isti sam problem imala i s romanomPsiha i Eros, autorice Lune McNamare. Previše mi je pripovijedanja!
Previše je teksta i budući da nam sve čitavo vrijeme govori isti narator, Baba Jaga, nakon nekog vremena postane naporno.
Svoj povrijeđeni ponos što su me zvali vješticom, Babom Jagom, morala sam ostaviti po strani. Ruski narod i Anastazijini sinovi su me trebali. I morala sam im pokušati pomoći. (str. 147.)
Roman bi se puno lakše čitao kada bi bilo više dijaloga ili kada bi se makar izmjenjivali pripovjedači.
Iako ovdje imamo nešto što autorica naziva „interludijem“, u njemu se stil naracije nimalo ne mijenja pa i dalje imamo osjećaj da slušamo Jagu, samo ne u prvoj, nego u trećoj osobi.
Eto, to je jedina stvar koja mi je otežavala čitanje i iskreno, smanjila cjelokupnu ocjenu romana.
Budući da je tekst, kažem, mrvicu zahtjevniji za čitanje, preporučila bih da ga ostavite za zimske večeri, dekicu i čaj.
Ljeti jednostavno nemam (a vjerojatno ni vi) dovoljno koncentracije za praćenje priče koja je, premda izuzetno zanimljiva, ispričana monotono i jednolično.
Dakle, Vještica i car – da, ali pobrinite se da imate dovoljno vremena i pažnje za nju. Priča je dojmljiva i svidjet će vam se, pogotovo ako volite lutati povijesnim prostorom na kojem se sukobljavaju i ljudi i bogovi, smrtnici i besmrtnici, demoni i pravednici.
Ostavite ovu knjigu za zimu i uživajte!
A ako toliko silno želite pročitati roman Vještica i car, nikakav problem!
U komentarima na Facebooku napišite mi zašto je moram poslati baš vama i – šaljem je već sljedeći tjedan onome čiji mi se komentar učini najsimpatičnijim. 😀
Ostali naslovi ove autorice
Olesya Salnikova Gilmore rođena je u Moskvi, ali odrasla u SAD-u gdje i trenutno živi. Neko je vrijeme radila kao odvjetnica, ali odlučila je slijediti svoje snove i postati spisateljica. Njezin debitantski roman Vještica i car inspiriran je poviješću, slavenskim folklorom i mitologijom. Drugi roman, kod nas zasad još nepreveden, The Hounting of Moscow House, objavljen je 2024. godine.
Volite li knjige koje govore o hladnoj Rusiji, ne propustite osvrte na romane Porculanska lutkaKristen Loesch, Grad lopovaDavida Benioffa iMag iz KremljaGiuliana da Empolija.
Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.
Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.
Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. … Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)
Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.
Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)
Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.
Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)
Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.
Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.
U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…
Savršena naslovnica
Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.
I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!
Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?
Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)
A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.
Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.
Čitati ili ne čitati?
Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.
Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)
Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.
Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.
Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.
Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!
Ostali naslovi ove autorice:
Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman te onu za najbolji debitantski roman.
Projekt Plava ptica tajni je projekt započet nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine. Smatra se da ga je pokrenula CIA. Premda nigdje nije izrekom rečeno ili napisano, Plava ptica imala je točno određeni cilj – pomoći stručnjacima iz svih područja znanosti da izbjegnu ruku pravde nakon sudjelovanja u brojnim nacističkim zločinima. Vlada SAD-a dala je prešutni pristanak za nastavak pokusa na ljudima započetih u Dachauu i drugim koncentracijskim logorima, kojima bi se utjecalo na um, mijenjalo ga i upravljalo njime.
Opseg eksperimenata provedenih na američkim građanima koji toga nisu bili ni svjesni ostao je dugo vremena mračna i sramotna tajna u povijesti američke nacije.
Eva
Godina je 1946. Njemačka tinejdžerica Eva Gerst ostavlja ratom opustošeni Berlin i dolazi u New York s prijateljicom i susjedom Brigit. Ni Evi ni Brigit to nisu prava imena. U podstavi Evine suknje skriveni su važni dokumenti o misiji koju treba obaviti. Ona je u Ameriku došla s jasnim ciljem, ali oni koji su joj omogućili dolazak nemaju čiste namjere. Eva je, međutim, opterećena užasnom tajnom: ona je kći slavnog nacističkog liječnika koji je vodio medicinske pokuse na zatvorenicima u koncentracijskom logoru Sachsenhausen prije nego što je navodno pobjegao u Ameriku.
Sad se osjeća mirnije. Usredotočeno. Jer netko zna što se događa. Taj netko je ona i na njoj je da izvrši pravdu. str. 226.
Inge
Godina je 1945. Eva se nekad zvala Inge. Imala je oca, majku i dvojicu braće te živjela, kako je mislila, normalan život. Šesnaestogodišnja Inge von Emmerich uči svirati, plesati, čak i potajice vozi očev automobil. Majka je hladna, autoritativna, ali Inge je očeva ljubimica. Otac je taj koji se igra s Inge, uči je svemu što treba znati uzorna nacistička djevojka. Inge zna da otac, poznati liječnik, radi važan posao “rehabilitirajući neprijatelje Njemačke, učeći ih da budu poslušni, da budu korisni i produktivni.” Jednog dana slučajno ugleda dosje sa svojim imenom koji potakne njezinu znatiželju.
U međuvremenu, situacija u Njemačkoj skreće u pravcu koji Inge nije mogla ni zamisliti. Nakon užasnih otkrića mora uzeti novo ime i nov život u zamjenu za pronalazak jednog čovjeka. Svojeg oca.
A njezina majka je vjerovala da je Hitler bog. Bog za kojeg vrijedi umrijeti. Njezina majka bila je budala. str. 185.
New York
Američki odbor za službu prijatelja Powell House koji vode volonteri kvekeri smješta Eva i bolesnu Brigit u vilu na Manhattanu, gdje dobivaju medicinsku, materijalnu i praktičnu pomoć koju centar pruža izbjeglicama. Tamo Eva upoznaje Jakea. Ali ne zna može li mu vjerovati, jer špijuni su svugdje oko nje.
Stvarnost je nešto što sami oblikujemo. Ako netko misli da je onaj drugi sposoban nešto postići, tada je moć već u rukama toga drugog, i on ju je stekao bez napora. str. 316.
Dojam o knjizi
Plava ptica napet je i dirljiv triler ispripovijedan u dvije vremenske linije. Roman je prepun zastrašujućih nepravdi i smrtonosnih tajni koje ključaju ispod površine i otkrivaju se malo pomalo. Svaka otkrivena tajna sve je užasnija i užasnija.
Roman je složene radnje, prepun osobnih izdaja i potrage za pravdom u svijetu u kojem pravda ima puno različitih lica. Glavni lik, mlada Eva, dolazi u SAD kako bi istjerala osobnu pravdu, svjesno sklapajući nepošten dogovor koji uključuje američke i sovjetske špijune te nacističke liječnike.
Eva je svjesna da je prate razne agenti jer ona je dio Projekta Bluebird (Plava ptica). Njezin je identitet proizvod i eksperiment koncentracijskih logora koji uključuje ispiranje mozga i kontrolu uma, kojem bi i Amerikanci i Sovjeti željeli pristup.
Eva je sklopila dogovor da pronađe i preda svog oca američkoj vladi, ali njezina osobna potraga usmjerena je na puno više od toga. Pratimo kako se Eva transformira. Od mlade nacističke djevojke zadojene snom o onima koji su bolji i vrjedniji od drugih, do one koja se suočava s istinom svoje prošlosti.
Cameron donosi još jedan izvanredan povijesni roman. Autorica je pomno istražila povijesne izvore i teško dostupne podatke o Projektu Bluebird i ispisala duboko dirljivu i zadivljujuću priču o jednom vremenu u kojem se činilo dobro i onom drugom, sramotnom i nedostojnom čovjeka.
Plava ptica tajna je operacija užasnih psiholoških i medicinskih eksperimenata koju vodi CIA i projekt je koji nikad nije trebao biti dio svjetske povijesti. A ipak je bio. S druge strane postojali su i još uvijek postoje ljudi koji ne prave razlike između boje kože, kose ili očiju. Kojima je svejedno kako izgledaš. Jedino što im je bitno to je da si čovjek.
Velika preporuka za ovu knjigu. Ako želite pročitatijoš koji roman ove autorice, svakako pročitajte naš osvrt na Svjetlo u skrovištima .
O autoru:
Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac The Dark Unwinding osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada.
Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.
Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.
Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)
Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.
„Zaljubila sam se.“ „Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“ „Nikada nisam imala dara za domoljublje.“ (str. 212.)
Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.
Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)
Parižanke
Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.
Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)
Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.
Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)
Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.
…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)
Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho
Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!
Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmuKristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.
Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.
Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.
Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.
Ostali naslovi ovog autora:
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajneri Parižanke.
Gdje kupiti roman Parižanke:
Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.
Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
