V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Nakladnik: Sonatina, 2021.

Naslovnica romana Nevidljivi život Addie LaRue: ©Sonatina

Prevela Jelena Pataki

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Vidljivi život Addie LaRue

1714. godina, ljeto. Addie LaRue mlada je djevojka koja se treba udati za starijeg muškarca kojeg ne da ne voli, nego joj se čak niti ne sviđa. Iako upozorena da se nikad, ali NIKAD ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak, Addie u očaju učini baš to. I mrak se odazove, ispunjavajući joj želju – slobodu i vječnu mladost. U zamjenu za jednu sitnicu – njezinu dušu.

Sada zna da će učiniti što god treba, zato što je u tami bila voljna i od tog trenutka nadalje, milom ili silom, njezin će život biti samo njezin. (str. 54.)

Ono što Addie nije znala jest da u tom ugovoru ima kvaka. Svatko tko ju sretne uskoro ju zaboravlja.

Naravno, tužno je zaboraviti.
No samotno je biti zaboravljen.
Sjećati se kad se nitko drugi ne sjeća.
(str. 90.)

Nevidljivi život Addie LaRue

I tako počinje nevidljivi život Addie LaRue. Prolazeći poput utvare gradovima i stoljećima, Addie istodobno ostavlja i ne ostavlja trag. Ona je začas zaboravljena – i istodobno – nezaboravna. Jer mrak nije znao da u ugovoru ima još jedna kvaka – uspomenu je teže zaboraviti nego samo osobu.

I evo što je zaključila: može bez hrane (neće usahnuti). Može bez topline (hladnoća je neće ubiti). No život bez umjetnosti, bez divljenja, bez ljepota – bez toga bi sišla s uma. Tako joj je i bilo.
Potrebne su joj priče.
Priče su način da čovjek očuva sam sebe. Da ostane upamćen
. (str. 36.)

Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, Addie nadahnjuje pisce, pjesnike, slikare i glazbenike. Njoj su posvećene najljepše pjesme, ona je nepoznata muza na platnima najvećih umjetnika… Ipak, ona ne postoji.

Biti zaboravljen, razmišlja, pomalo je slično osjećaju kad gubiš razum. Počinješ se pitati što je stvarno, jesi li ti stvaran. U konačnici, kako nešto može biti stvarno ako se ne da zapamtiti? …
Ako osoba ne može ostaviti trag, postoji li uopće?
(str. 121.)

Jedini koji je se sjeća jest mrak – njezin vječni suputnik, onaj koji ju je prokleo i koji ju neće pustiti sve dok mu ne preda dušu koje se Addie tvrdoglavo drži.

A onda, jednoga dana, 300 godina kasnije, Addie LaRue susreće neobičnog mladića Henryja – koji ju je zapamtio.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Jedan od onih romana

Nevidljivi život Addie LaRue prva mi je preporučila jedna moja učenica, kada sam zadala čitanje lektire po izboru. Način na koji je ta djevojka predstavila roman… Kako su joj oči svjetlucale dok je prepričavala radnju… Vidjela sam odmah da se zaljubila! A kada se netko toliko zaljubi u knjigu – to mi je znak – moram je imati! I tako se Addie LaRue našla u mojim rukama. No, kao što je sudbina nebrojenih knjiga koje knjigoljupci kupe – dugo je i strpljivo je čekala svoj red na čitanje. I napokon!

Ovaj je roman toliko lijep, toliko dirljiv, zanimljiv i raskošan. Nezaboravan, baš kao i sama Addie. Puno je romana koji mi se sviđaju, dosta je i onih koje volim, ali… Znate onaj poseban osjećaj koji budi savršena knjiga? Trenutak u kojem se sjetite kako je predivno čitati, kako ste blagoslovljeni time što je baš ta knjiga došla na vaš put. Kad pomislite – aha, to je to – ovo je lijepa književnost i ne može bolje? E, to je u meni pobudila priča Addie LaRue. Njezin život, njezin put, ulijevanje same sebe u umjetnost, sedam pjegica na licu, razmišljanje o smislu života i ljubav… Ljubav previše jaka za život. Previše jaka za smrt.
Ovo je jedan od onih romana koji će na svakom čitatelju ostaviti neizbrisiv trag i kojem će se vraćati.

A zatim je, ondje u tami, on upita je li zbilja vrijedilo.
Jesu li letimični radosni trenutci bili vrijedni mukotrpnih razdoblja?
Jesu li sekunde ljepote bile vrijedne višegodišnje boli?
I ona okrene glavu, pogleda ga i kaže: „Uvijek“.
(str. 501.)

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Ubuduće – i Addie LaRue

Ljudi me često pitaju da im preporučim nešto za čitanje. Obično prema karakteru procijenim što ću preporučiti, ali imam i vječne preporuke. Čovjek zvan Ove Fredrika Backmana, Aliceina mreža Kate Quinn i Sedam muževa Evelyn Hugo Taylor Jenkins Reid. Ubuduće, tu je i četvrta, Nevidljivi život Addie LaRue V.E. Schwab.

Jer ovaj roman je poput čarolije. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost, iz Amerike u Europu, iz svjetla u mrak. Zavodi vas bogatstvom riječi i magijom onoga što te riječi znače. Navijala sam za Addie, navijala sam za Henryja i… Sram me priznati… Navijala sam za mraka. Toliko su dobro likovi napisani.

I sve što se događa priča je napola stvarna, napola snovita.

Baš kao i moja učenica tog davnog dana, i ja sam se zaljubila u Addie LaRue.

U njezinu nepokolebljivu želju za životom, za slobodom. U njezinu nadu, upornost i tugu. U sjaj i tamu. Jednom kad je pročitate, nikad je nećete zaboraviti, takva je ovo knjiga. Pomalo poput same Addie… Besmrtna.

Tako se živi zauvijek.
Postoji jedan dan, pa sljedeći, pa onaj poslije toga i uzimaš što možeš, uživaš u svakoj ukradenoj sekundi, iskorištavaš svaki trenutak, sve dok ne nestane.

(str. 241.)

Ostali naslovi ove autorice:

V.E. Schwab je američko-britanska spisateljica i autorica popularnih serijala Villains i Shades of Magic, koje nazivaju klasicima fantastike. Osim predivnog, nezaboravnog romana o Addie LaRue, koji je odmah postao ogroman svjetski hit, autorica je i romana Gallant, koji je također odmah našao put do srca čitatelja.

V.E. Schwab: Nevidljivi život Addie LaRue

Gdje kupiti roman Nevidljivi život Addie LaRue:

Sonatina

Kristin Hannah: Slavujeva pjesma

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Slavujeva pjesma: ©Znanje

Prevela Mirjana Čanić

Kristin Hannah: Slavujeva pjesma

Ako sam u ovom svom dugom životu nešto naučila, to je da u ljubavi otkrivamo tko želimo biti, a u ratu – tko jesmo. (str. 1.)

Slavujeva pjesma

Danas, neimenovana žena oprašta se od doma u kojemu je provela pola života.

Na tavanu pronalazi stari kovčeg prepun uspomena i prisjeća se prošlosti…

Francuska, 1939. godina. Vianne Mauriac oprašta se od voljenog supruga koji je mobiliziran i odlazi u rat. Sve joj se čini nevjerojatnim, cijela ta pošast koja je zahvatila Europu. Nacisti, kukasti križevi i tenkovi… Bila je uvjerena da to zlo nikada neće stići u njezin gradić.

No stiglo je. Vianne ostaje sama s kćeri, a u njezinu se kuću doseljava njemački časnik.

Njezin je ljubljeni grad nalikovao nekoć prelijepoj kurtizani, ostarjeloj i omršavjeloj, iznurenoj, napuštenoj. U manje od godinu dana, taj je veličanstveni grad bio otrgnut od svoje suštine beskonačnim topotom njemačkih čizama na ulicama, unakažen zastavama s kukastim križevima koje su se vijorile sa svakog spomenika. (str. 165.)

Viannina mlađa sestra Isabelle izbačena je iz još jedne škole. Dok s tisućama Parižana bježi od vojnika i rata, zaljubljuje se u mladog partizana koji joj slama srce. Brinući se malo ili nimalo za vlastiti život, divlja se Isabelle pridružuje Pokretu otpora. Zadatci koje obavlja isprva su lakši, ali kako se zahuktava rat, tako i Isabelle obavlja sve teže i teže poslove. Vrlo brzo, njezin je život, kao i životi svih onih koje voli, u velikoj opasnosti.

Kako će i koliko rat uništiti živote otuđenih sestara Vianne i Isabelle?

Ima li života nakon rata ili ga on nepovratno oštećuje, toliko da je, kada sve završi, nemoguće nastaviti dalje?

-Znaš li što sam shvatila u logorima? …
Da mi ne mogu dotaknuti srce. Nisu uspjeli promijeniti moju dušu. Moje tijelo… to su slomili prvoga dana, ali ne i moje srce. Što god da ti je učinio, učinio je tvome tijelu. A tijelo će zacijeliti.
(str. 460.)

Dvije sestre, dva različita života

Vianne i Isabelle oduvijek su različite. Još od djetinjstva, otkad im je umrla majka, a otac ih napustio iz nekih svojih razloga, sestre su se, umjesto zbližavanja, potpuno udaljile.

Vianne je poštovala pravila, a Isabelle ih je kršila. Čak i dok su bile djevojčice, dok su tugovale, drukčije su izražavale osjećaje. Vianne je utihnula nakon majčine smrti, … dok je Isabelle bjesnjela, bježala i tražila pažnju. Majka je obećala da će jednoga dana biti najbolje prijateljice. Sada se, više nego ikad, to činilo nevjerojatnim. (str. 98.)

Kristin Hannah: Slavujeva pjesma

I zato, kada u jeku rata neobuzdana Isabelle stiže na vrata Viannina pitomog kućerka, slutimo da će razlike ovih sestara biti jedan od glavnih pokretača radnje. Isabelle želi nešto napraviti, želi se boriti, no Vianne mora misliti na kćer i želi šutjeti, želi se skriti i biti nevidljiva do kraja rata. Kada se k njima doseljava nacistički vojnik, Isabelle je revoltirana. Vianne pak, svjesna da se zlo vrlo lako dogodi, prihvaća njega i svako zrnce dobrote koje joj ponudi. Shvaća da ljudi nisu samo dobri i zli te da postoji mnoštvo onoga između. Iako s ljubavlju i vječnim strahom očekuje suprugov povratak iz rata, mladi joj se vojnik sve češće uvlači u misli.

Gadne se stvari događaju, madame. Nemoguće stvari. Učio sam da budem vojnik, da se borim za svoju zemlju i da se moja obitelj ponosi mnome. Bio je to častan odabir. Što će misliti o nama kad se vratimo? Što će misliti o meni? (str. 278.)

Dirljiva priča o ljubavi i ratu

Iako nisam čitala puno romana ove autorice, shvaćam zašto je milijuni čitatelja toliko vole. I dok me prethodno pročitani roman Njezina bitka i nije nešto oduševio, Vučja djevojčica i ovaj sad, Slavujeva pjesma, jako su mi se svidjeli.

Slavujevoj pjesmi doista ne nalazim mana. Čak me malo podsjetila na moj najdraži ratni roman Aliceina mreža, a kad to kažem, onda znate da je stvarno i više nego dobar.

Priča o dvjema sestrama i načinima na koje pridonose ratu jako je emotivna i iako nećete plakati, nekoliko ćete puta progutati knedlu koja će vam se stvoriti u grlu. Radnja je dirljiva, ali zapravo, ne izvještačeno i zato je životna i sa svime što se događa lako se možemo povezati. Odnosno, lako se možemo zamisliti u cipelama naših glavnih junakinja, bilo da stremimo sigurnosti i šutnji kao Vianne, ili da smo ratoborni i neobuzdani, kao Isabelle.

Kristin Hannah: Slavujeva pjesma

Slavujeva pjesma, nezaobilazno, nosi i snažnu anti-ratnu poruku.

-Teško je zaboraviti… I nikad neću oprostiti.
-Ali ljubav mora biti snažnija od mržnje. Ili za nas nema budućnosti.
(str. 445.)

Ona nam govori ono što svi odavno znamo, ali uvijek se valja podsjetiti – rat ne utječe samo na vojnike. Rad dotiče sve. Žene koje čekaju očeve, muževe, braću da se vrate s fronta. Djecu koja gube djetinjstvo. One koji pomažu iz sjene. I one koji šute i samo se trude preživjeti.

E tu se sad, dakako, postavlja pitanje. Što smo sve spremni napraviti za domovinu? Što smo spremni napraviti za ljude koje volimo? I ono najvažnije – kome ćemo prije priteći u pomoć? Domovini ili voljenoj osobi? Jer ponekad… Ponekad to dvoje stoji na različitim stranama.

Najbolji dio – tajnovita žena s početka

Ono što je mene odmah uvuklo u priču je tajnovita žena koju susrećemo na početku i koja nam pripovijeda svoj život. Jasno nam je da je ona jedna od sestara, no koja? Želeći saznati tko nam priča strašnu priču o Drugom svjetskom ratu, počela sam čitati i… Nisam uspjela stati.

Slavujeva pjesma pročitana je učas. Pred očima su mi promicale pitoreskne slike francuskog sela, okrutnosti rata, prijateljstvo, obitelj, ljubav.

Neke priče nemaju sretan kraj. Čak ni one ljubavne. Možda pogotovo ove ljubavne. (str. 413.)

Roman na ponajbolji način ujedinjuje sve navedeno. Nema preživljavanja bez ljubavi, ona je glavni pokretač svega. Isprepliće se s tragedijom – jer što je rat doli tragedija? I tako ujedinjena, ta dva motiva pričaju nam emotivnu, tešku, napetu, toplu i predivnu priču o ljudima koji su dali najviše od sebe onda kada je to najviše trebalo.

Od mene preporuka!

I ako ste nježnijeg srca, svakako pripremite maramice!

Kristin Hannah: Slavujeva pjesma

Ostali naslovi ove autorice:

Kristin Hannah autorica je više od 20 hit romana koje obožavaju čitatelji diljem svijeta.

Kako se ne bih ponavljala, klikom na osvrt njezina prethodno objavljenog romana Vučja djevojčica doći ćete i do popisa romana koje je ova plodna autorica dosad napisala.

Gdje kupiti roman Slavujeva pjesma:

Znanje

Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:

Kate Quinn: Aliceina mreža, Lovkinja, Zagonetka ruže, Dijamantno oko

Leila Meacham: Vilin konjic

David Benioff: Grad lopova

Madeline Martin: Posljednja knjižara u Londonu

Mikael Niemi: Skuhati medvjeda

Nakladnik: Hena Com, 2024.

Naslovnica knjige Skuhati medvjeda: ©Hena Com

Prevela Lana Momirski

Mikael Niemi Skuhati medvjeda

Skuhati medvjeda, svojevrsni skandinavski noir, inspiriran je stvarnom povijesnom ličnošću, pastorom Lastadiusom (1800.–1861.), koji je svojim revolucionarnim djelovanjem obilježio vrijeme i prostor arktičkog sjevera. Teško je odrediti žanr ovog romana. Rekla bih da je to savršeni kaledioskop krimića, povijesne fikcije, botanike, filozofije i religije, od kojih se svaki djelić uklapa u jedinstveno, poetično i atmosferično štivo.

Rijeka je možda najljepša slika života. Duša koja se nikad ne rađa niti ikad prestaje, koja jednostavno postoji. Rijeka misli na mene. str. 36.

Lars Levi Læstadius

Karizmatični propovjednik i preporoditelj Lars Levi Læstadius, dobro obrazovani protestantski svećenik, pokušava prosvijetliti svoju župu upornim djelovanjem protiv svih vrsta poroka od kojih najvećim smatra alkohol. Ali lokalna vlast ima drugačije mišljenje.

Čovjek može tako živjeti da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. str. 13

Jussi

Jussi je dječak kojeg je Læstadius spasio od neimaštine i zlostavljanja, našavši ga odbačenog od svog zaostalog plemena i majke koja ga nije voljela. Svećenik uči dječaka čitati i pisati, pripovijeda mu o Božjim zakonima i zakonima prirode, upoznajući ga s florom i faunom koja ih okružuje. Ovaj Læstadiusov prosvjetiteljski zadatak napravio je od mladog i nesigurnog dječaka pronicljivog i znatiželjnog momka koji logički zaključuje i s pažnjom promatra promjene oko sebe.

Najveći grijeh koji čovjek može počiniti jest da ne voli svoju djecu. str. 192.

Napadi medvjeda

Nakon što nestanu dvije mlade žene, lokalne sluškinje i mljekarice, selo je uvjereno u napade medvjeda. Počinje velika potraga. Nažalost, žene su pronađene rastrgane i teško ozlijeđene na zabačenim šumskim putovima. Seljanima je obećana velika nagrada za hvatanje opasne zvijeri.

Ali, Laestadius vidi tragove koji upućuju na mnogo zlokobnijeg osumnjičenika. Uz Jussijevu pomoć, on započinje vlastitu istragu. Prateći znakove u prirodi, on vidi detalje koje drugi ne vide i nastavlja svoju potragu za istinom, usprkos velikom protivljenju okoline pa i opasnosti po njih samih koje nisu bili ni svjesni.

Stroj ne može osjećati. Stroj nema savjest. Čovjek s druge strane, može izabrati da čini dobro, da pomaže drugima. str. 92.

Dojam o djelu Skuhati medvjeda

Priča je smještena u arktičke divljine sjeverne Švedske. Sredina je 19. stoljeća, vrijeme je duhovnog buđenja. Glavni fokus priče su propovjednik Lars Levi Laestadius i njegov učenik Jussi, koji je i pripovjedač romana. Njihovi se životi vrte oko istraživanja flore i faune i svakodnevnih poslova u župi kojima je svećenik središte, a Jussi njegov vjerni pomoćnik.

Nemir u inače mirno mjesto unosi nestanak, a zatim i otkrivanje tijela dviju ubijenih djevojaka. Laestadius u svom vjerskom svojstvu bude zamoljen da služi obitelji. Tako počinju njegove  nesvakidašnje i rudimentarne forenzičke istrage o nasilnim i sumnjivim smrtima dviju djevojaka.

Ali, za mene su likovi bili najfascinantniji i najzanimljiviji dio romana. Svećenik koji svoj entuzijazam prema lokalnoj flori i fauni prenosi na mladog učenika i Jussi kao sasvim osebujan lik. Dječak koji trpi stalne nepravde mještana koji ga smatraju čudnim i neobičan svećenik, izuli su me iz cipela.

Ne možete ne pustiti suzu svjedočeći  divljaštvu i okrutnosti s kojom se okolina ponaša prema Jussiju samo zbog toga što je drugačiji.

Skuhati medvjeda istražuje kako se zajednice okreću prema sebi ne dajući nikome izvana mogućnost razumnog djelovanja unatoč argumentima. Uz veliku dozu praznovjerja među mještanima, svjedočimo i velikoj količini nasilja koja ga prati.

Treba svakako napomenuti da unatoč teškoj temi, autor koristi lirski i melodični ton u pripovijedanju. Ubacujući raskošne detalje o zemlji i prirodi, pomalo razbija surovost nekih jezivih scena u romanu. Maestralni opisi prirode pokazuju Niemijevu ljubav prema svojoj zemlji u svakoj stranici romana.

Skuhati medvjeda spaja napeti misterij s duhovnošću, društvenim i vjerskim prevratima i filozofskim istraživanjem važnih životnih pitanja. Mnogi su ga kritičari usporedili s Ecovim nezaboravnim Imenom ruže.

Mikael Niemi Skuhati medvjeda

O autoru

Mikael Niemi (Pajala, 1959.) švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar,  pisanjem se bavi od malih nogu. Na početku svoje književne karijere pisao je poeziju i objavio nekoliko pjesničkih zbirki. Napisao je i tri romana za mlade, no međunarodno je priznanje stekao 2000. za prvi roman za odrasle, Popularna glazba iz Vitule (2010.), koji je preveden na više od 30 jezika. Njegovo posljednje djelo, povijesni kriminalistički roman Skuhati medvjeda, preveden je na petnaestak jezika, a priskrbio mu je i nagradu „Petrona“ 2021., za najbolji švedski kriminalistički roman. Mnoge Niemijeve knjige sadrže ponešto od tornedalskog finskog – dijalekta odnosno jezika koji se, kao jedan od pet manjinskih jezika, govori u najsjevernijem dijelu Švedske, duž doline rijeke Torne. Živi u Pajali.

Gdje kupiti:

Hena Com

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Nakladnik: OceanMore, 2020.

Naslovnica romana Mladenka kostonoga: ©OceanMore

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga

Mladenka kostonoga knjiga je kao nijedna druga…

… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)

Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.

Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.

Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)

Vrijeme i mjesto radnje

Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…

Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.

Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gila – mladenka kostonoga

Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?

Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.

Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.

U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)

Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.

Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)

Fascinantan stil pisanja

Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.

Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja.
Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.

…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)

Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.

Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Čudesna priča o čudesnoj ženi

Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)

Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemlu Kristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.

Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.

O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!

Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više  od svega. Može li žena uopće više od toga?

Postoje li vještice?
Čemu ima imena, ima i simena
. (str. 371.)

Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.  

Ostali naslovi ovog autora:

Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.

Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Želimir Periš: Mladenka kostonoga

Gdje kupiti roman Mladenka kostonoga:

OceanMore

Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati.
Od srca vam zatim preporučujem i Weywardice Emilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat.

Emilia Hart: Weywardice

Nakladnik: Stilus knjiga, 2024.

Naslovnica romana Weywardice: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Weywardice

Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla.
(Altha, str. 149.)

Weywardice, 1619. – Altha

Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci.
Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.

Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame.
I poznajem vraga.
Vidjela sam ga.
(Altha, str. 127.)

Weywardice, 1942. – Violet

Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.

Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti.
Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo.
(Violet, str. 72.)

Weywardice, 2019. – Kate

Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.

… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)

Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.

Emilia Hart: Weywardice

Jesu li sve žene vještice?

Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.

Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji sat Chrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i Rogus Ivane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.

Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.

Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!

Vau, kakva priča!

Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.

Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i  predivno.
A onda počinje…

Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.

Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)

Oduševljena sam, a i to je malo reći!
Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.

Emilia Hart: Weywardice

Ostali naslovi ove autorice:

Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.

Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane!

Gdje kupiti roman Weywardice:

Stilus knjiga

Kristen Loesch: Porculanska lutka

Nakladnik: Znanje, 2024.

Naslovnica romana Porculanska lutka: ©Znanje

Prevela Mirta Jambrović

Kristen Loesch: Porculanska lutka

U nekom dalekom kraljevstvu, u nekoj davnoj zemlji, živjela djevojčica što izgledaše baš kao njezina porculanska lutka. Ista hrđavozlatna kosa. Iste crne oči. Čak i majka te djevojčice jedva razlikovaše nju i lutku. … ni ona više nije umjela razlikovati sebe i nju. Toliko dugo da više nije bila sigurna je li ona djevojčica; je li ona ta koja je stvarna. (str. 1./2.)

Porculanska lutka, 1991.

Rosie je doktorandica na Oxfordu. Ima pomalo uštogljenog zaručnika Richarda, majku alkoholičarku i pažljivo skrivenu, duboko zakopanu krvavu prošlost.

Naime, Rosie i njezina majka ne tako davno pobjegle su iz Rusije pred mecima mafijaškog ubojice i otada su prisiljene skrivati se. Ili nisu? Rosie, pravim imenom Raisa, više ni sama ne zna što je istina, a što laž. A kad majka umre i ostavi joj bilježnicu punu bajki koje više zastrašuju nego smiruju, Raisa poželi otkriti nešto više o svojoj prošlosti.

…uvijek sam mrzila njezine priče. Nakon što mama zaviri u čašicu, jedino one postaju življe, dok se sve ostalo na njoj prigušuje. Neobične male vinjete, bajke u malom, često s prizvukom noćnih mora. (str. 11.)

Aleksej Ivanov, proslavljeni povjesničar i disidentski pisac, vraća se u rodnu Rusiju. Potrebni su mu suradnici pa se Rosie javlja na njegov oglas. Uskoro s njim odlazi u Rusiju, odlučna ne samo otkriti tko je ona, već i tko je ubojica zbog kojeg je ostala bez voljenog oca i sestre.

„Počet će boljeti“, kaže, „povratak kući. Zato što ćeš tada susresti nekadašnju sebe. A jedna mora ubiti drugu.“ (str. 58.)

Porculanska lutka, davnije

Mlada Tonja živi kao ptica u zlatnom kavezu. Bogata je, ili joj je barem muž Dimitrij bogat. No stvari u njihovom braku nisu onakve kakvima bi trebale biti.

Nema kamo otići, nigdje ne mora biti.
Je li ovo sloboda? Ili prostran kavez?
(str. 31.)

Jednog dana, zorom tražeći utjehu od rijeke Neve, začuje gorljiv glas mladog boljševika Valentina Andrejeva. Ruska revolucija donosi prevrat cijeloj zemlji, no Tonja, Valentin i Dimitrij zahvaćeni su njome na sasvim drugi način.

Rosie istražuje svoj život, Tonjin život i život svih onih ljudi koji povezuju njih dvije. Ako su uopće ikako i povezane jer ono što će Rosie saznati poljuljat će do temelja sve ono što je znala i čega se sjećala. Istina je negdje u majčinim mračnim pričama, na zidovima nekoć bogataškog stana, u ruskoj zemlji natopljenoj krvlju.

Kristen Loesch: Porculanska lutka

Ljubav na prvi pogled

Već na prvi pogled, prije čitanja, Porculanska lutka osvaja predivnom, prelijepom naslovnicom. Toliko je lijepa da odmah želite započeti s čitanjem, ali i kratki sadržaj i više nego obećava. Tako da, čim sam u ruke dobila ovu ljepoticu, odlučeno je – ona se čita sljedeća!

I doista, Porculanska lutka lijepa je i iznutra koliko izvana! Priča je predivna – mračna, a čarobna. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Svatko je netko drugi i svi su nekako povezani. Čitanje ovog romana je poput odgonetavanja najzapetljanijeg obiteljskog stabla. Ako ste ljubitelj takvog nečega, voljet ćete ovaj roman.

Na neki mi je način draže kad je očito da je nešto loše: krv posvuda, majka jeca, policija se dovikuje, a otisci cipela mafijaškog ubojice po cijelome su stanu.
No ovo ne podnosim. Kad znaš da nešto nije kako treba, ali ne možeš dokučiti što.
(str. 114.)

Čitajući ovaj roman, kao i Ženski krug dame Tan prije njega, shvatila sam da sam veliki obožavatelj obiteljskih saga. Povijesnih romana koji se čitaju poput najboljeg trilera. Raskošnih priča koje bubre životom, tugom i radošću, ljubavlju i iskonskom mržnjom. Čini mi se da me ovakva štiva zapravo oduševljavaju više nego ono što sam mislila da volim najviše – trileri. Tako da, Porculanska lutka u meni je pobudila onaj iskonski užitak u čitanju, kad jedva čekate doći do kraja i, u isto vrijeme, nikad ne želite završiti. A onda neminovno dođe kraj i…

Nešto nedostaje.

Petica, ali…

U svom dnevniku čitanja dala sam ovom neobičnom romanu peticu, no, kao što vidi iz prethodne rečenice, kraj nije iste kvalitete kao i ostatak priče. Odnosno, završetak je mrvicu zbrčkan i imam dojam da ga je autorica napisala na brzinu, zaboravljajući bolje povezati niti koje su nas uporno i čvrsto vukle na čitanje. Ni godine mi nisu sjele pa mi je zato kraj bio pomalo neuvjerljiv.

Ipak, nemojte dopustiti da moje riječi ili ovaj zbrzan kraj utječu na vašu odluku i da vas, ne daj Bože, odgovore od čitanja. Porculanska lutka vrijedna je vašeg vremena. Pronaći ćete tu prelijepu ljubavnu priču, izdaju, okrutnost i licemjerje. Nevinu pogrešku koja vodi u težak život i još goru smrt.

Meni su se, više od svega, svidjele bajke. Kad Raisa iz majčine bilježnice čita tamne, zloslutne retke pitajući se što se u njima krije, gotovo se naježite. Onda pretkraj, kad se Tonja prisjeti istine o sebi, kad je miris vrati u dane koje je duboko potisnula, vrtjet ćete glavom u nevjerici.

Bez obzira na to jeste li naslutili rasplet ili vas je potpuno iznenadio, vjerujem da će Porculanska lutka biti jedan od romana koji ćete pamtiti i koji će se naći na mnogim listama najboljih romana pročitanih u 2024. godini.

… sjeti se da u ovoj zemlji ne biraš između dobra i zla, nego između života i smrti. (str. 212.)

Kristen Loesch: Porculanska lutka

Ostali naslovi ove autorice:

Porculanska lutka debitantski je roman autorice Kristen Loesch.

Gdje kupiti roman Porculanska lutka:

Znanje

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Nakladnik: Stilus, 2024.

Naslovnica romana Ženski krug dame Tan: ©Stilus

Preveo Dražen Čulić

Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ženski krug dame Tan – povijesni okvir

Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.

Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.

Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.

Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…

On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)

U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…

Ženski krug dame Tan

Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.

Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)

Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.

Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)

Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…

Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Saga o ženi

… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina.
(str. 137.)

Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.

Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.

Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.

Najbolja knjiga u ožujku 2024.

Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.

Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.

Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)

Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.

Lisa See: Ženski krug dame Tan

Ostali naslovi ove autorice:          

Lisa See autorica je sljedećih romana:

  • Sniježnica i tajna lepeza
  • Djevojke iz Šangaja
  • San o sreći
  • Otok morskih žena.

U knjizi On Gold Mountain donosi priču o životu svoje kinesko-američke obitelji.

Gdje kupiti roman Ženski krug dame Tan:

Stilus

J. Džomba: Kronike Carstva – Ljetni dvori

Nakladnik: West Legacy d.o.o., 2023.

Naslovnica romana Ljetni dvori: ©West Legacy d.o.o.,

J. Džomba: Kronike Carstva – Ljetni dvori

Ljetni dvori

Mlada Annabelle grofica je najmanje, najsiromašnije, ali i najljepše grofovije u Carstvu, Ljetnih dvora. No Ljetni dvori nisu uvijek bili u oskudici. Dok su vladali Annabellini roditelji, taj je dio Carstva bio prosperitetan i bogat.  

Kuća Ljetnih dvora, smještena između zelenila Maglovite šume i zlatila pšeničnog klasja nekoć bogatih polja prošaranih farmerskim posjedima vidjela je bolje dane. Ovdje su se nekoć po krčmama pjevale vesele pjesme o hrabrom vojniku koji je svojim herojskim podvizima i hrabrošću na bojnim poljima stekao pravo na prosidbu lijepe plemkinje plemenite krvi. … Onda se dogodilo da su hrabrog vojnika iz pjesme našli mrtva. (str. 5.)

Onda joj je otac ubijen, zbog pohlepe, zavisti ili nečeg trećeg. Majka joj se razboli i umre, a Annabelle ostaje sama. Namjesnici razgrabiše sve što su mogli i tako Ljetni dvori ostaše na rubu propasti.

Sada je Annabelle odrasla i svjesna je svih problema koje njena grofovija ima.

Uz nju uvijek stoje vjerni joj savjetnik Jeremiah, starac sklon dobroj kapljici i Zarra, lijepa starčeva kći. Vjerovati može i kapetanu Semusu, prekaljenom vojskovođi male vojske Annabelline grofovije.

Kada u naoko slučajan posjet naiđe mladi Essya Kai, zapovjednik Šeste legije, najveće vojne sile Carstva i nasljednik bogate grofovije Kai, Annabelle shvaća da je u većoj nevolji nego je mislila. Naime, Ljetni su dvori na rubu rata.

-Rat je došao u Vašu grofoviju, niste toga svjesni. Možda ste naslutili da dolazi, ali uvjeravam Vas da je već došao i ovu današnju bitku povijest će pamtiti kao njegov početak. – (str. 54.)

Annabellini neprijatelji kuju zavjere, a hoće li Ljetni dvori pripasti nekom drugom uvelike ovisi o ljudima kojima će mlada grofica pokloniti povjerenje. No, kako znati kome može vjerovati?

J. Džomba: Kronike Carstva – Ljetni dvori

Uvod u Kronike Carstva

Ljetni dvori prvi su dio epopeje o Carstvu koje je zamislio ovaj autor. I premda se na radnji romana vidi da je tek uvod jer puno pitanja ostaje neodgovoreno, radnja ni na trenutak nije dosadna! Naravno, pod uvjetom da volite srednjovjekovne bitke, dvorce, izdaje i neprijatelje.

Priznajem, Ljetni dvori isprva su bili namijenjeni kolegici. Međutim, kad je roman stigao, samo sam virnula unutra i instant se zaljubila! Na samom početku je karta, a znate koliko ja volim karte. Zatim, tekst je obogaćen s par ilustracija koje mu daju ono nešto, čine ga drugačijim i vjerovali ili ne, kao da vas zovu na čitanje. Barem je meni tako bilo…

Najprije sam prolistala roman, promotrila kartu i ilustracije i rekoh si, ma idem makar preletjeti uvod. Ostatak dana mi je u magli jer sam odjednom pročitala pola.

Nije mogla znati koliko dugo su njezini neprijatelji pleli svoju mrežu, nije mogla znati koliko su tajnih sastanaka održali, a na kojima su vijećali o njoj i njezinoj grofoviji. Nije mogla znati ni kakve ni kamo je neprijatelj već uspio sve uhode i zlotvore ubaciti u njezinu zemlju… (str. 91./92.)

Ljetni dvori počinju kratkom legendom koja vas smjesta zavede i uvuče u priču. Stara je to narodna priča o hrabrom vojniku koji je svojim herojstvom stekao pravo ženidbe lijepe plemenitašice. Grofovija kojoj su bili na čelu cvala je, sve do njihove prerane smrti, kada je opustošena i osiromašena. Tada saznajemo da to uopće nije legenda. Njih su dvoje bili roditelji mlade grofice Annabelle koja danas vlada Ljetnim dvorima.

Slučajno ili ne, u Ljetnim se dvorima zatiče silni vojskovođa Essya od kuće Kai i tu počinje munjeviti zaplet.

J. Džomba: Kronike Carstva – Ljetni dvori

Što nas sve čeka?

Oduvijek volim atmosferu srednjeg vijeka, a ovdje je ona jako dobro dočarana. Dvorci, mačevi, načini ratovanja… U nekim sam osvrtima pročitala da je ovo povijesni fantasy. Ako jest, onda tog fantasyja ima jako, jako malo, tek u neobičnoj, ali predivnoj legendi o dvama mačevima koja će, držim fige, biti važna i detaljnije ispričana u sljedećim nastavcima.

Što se tiče dojma, sve mi se svidjelo! Uvijek se nešto događa, netko nešto muti, otkrivaju se sitnice koje bi kasnije mogle biti važne. Netko umire, netko je ranjen…

Annabelle od obične grofice koja uglavnom ništa ne radi postaje ratnica, i premda ima nemoguće puno sreće dok se baca na čelo bitke, nekako navijamo za nju i za to da spasi svoju grofoviju od pada u neprijateljske ruke.

-…Sada više niste samo grofica. Vi ste čuvar, branitelj i vođa. Vojskovođa i vojnik. Pod Vašim barjakom ljudi će se okupljati, ubijati i ginuti. Težak je to teret koji samo najveći mogu nositi… – (str. 191.)

A kad već govorimo o neprijateljskim rukama, do samog kraja nismo sigurni tko je tu neprijatelj. To mi je najjača karika cijele priče jer stvarno ne znamo, niti ne slutimo, kako će se priča razviti. Možda malo navijam da Essya ne bude neprijatelj, ali sve je moguće… To bi bio ogroman preokret koji bi me oduševio i rastužio u isto vrijeme.

U samoj pozadini, negdje na rubu našeg vidnog polja, odvija se i lijepa ljubavna priča za koju se nadam da će dobiti više prostora u sljedećim nastavcima.

Svakako, veselim se sljedećem nastavku!

J. Džomba: Kronike Carstva – Ljetni dvori

Ostali naslovi ovog autora:

J. Džomba zamislio je Kronike Carstva kao epopeju čiji su prvi dio Ljetni dvori.

Gdje kupiti roman Ljetni dvori:

web stranica Kronike Carstva

Kate Quinn: Dijamantno oko

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Dijamantno oko: ©Znanje

Prevela Mirjana Valent

Kate Quinn: Dijamantno oko

„To me je naučilo da ne smijem promašiti“, rekla sam iskreno.
„Metu?“
„Bilo što.“
I to je moja tajna, ako ste znatiželjni. Jeste, zar ne? …kako djevojka poput mene … postane snajperistica i ubije stotine ljudi? Koja je njezina tajna?
(str. 33.)

Dijamantno oko – Amerika

Godina je 1942. Zagonetni snajperist, još zagonetnijih namjera, promatra Ljudmilu Pavličenko, rusku snajperisticu i nacionalnu heroinu koja se proslavila ubivši više od tristo nacista.

Ljudmila Pavličenko, stara dvadeset šest godina; studentica četvrte godine povijesti… Viša znanstvena novakinja u javnoj knjižnici… – prije rata. Poslije rata: trinaest mjeseci kontinuiranih borbi protiv Hitlerovih snaga na ruskoj bojišnici.
Nadimak: Gospođa Smrt.
(str. 6.)

Slavna Pavličenko stiže u Ameriku, u goste prvoj dami Eleanor Roosevelt. Pokušat će od njenog supruga predsjednika izmoliti podršku Rusiji za obranu od okrutnog agresora.

Prva dama Amerike i Gospođa Smrt sprijateljuju se na sveopće iznenađenje. A mi čitatelji pratimo priču koja je Ljudmilu dovela ne samo do susreta s predsjednikom Rooseveltom, nego i do krvavih borbi na Istočnom frontu.

Dijamantno oko – pet godina ranije

Ljudmila Mila Pavličenko tek je dvadeset i jednogodišnjakinja, a već odgaja petogodišnjeg sina, jedino dobro proizašlo iz braka s mrskim joj Aleksejem. Studira, radi i kreće na streljaštvo samo kako bi sinu pokazala da mu ne treba otac da bi ga naučio kako biti muškarac.

Toga dana čula sam je prvi put: pjesmu koju je puška mogla pjevati u mojim rukama, s kundakom oslonjenim na rame, prstom svinutim kroz okidač. (str. 32.)

Mila otkriva da joj pucanje i više nego leži, a kad u Rusiju dolazi rat, među prvima se prijavljuje za odlazak na bojište. Tamo je njezin talent ne samo prepoznat, već i dobrodošao, pa nakon napornog treninga postaje jedna od prvih snajperistica ikad.

Za snajperista, uspješan bi dan mogao biti onaj s deset pogođenih meta ili onaj bez ijednog ubijenog… Ali neuspješan dan za snajperista je onaj kada promaši i sam pogine. I stoga ono vječno pitanje – Kako je to biti snajperist? – nema odgovora. (str. 92.)

Biti žena u muškoj vojsci nije lako, ali Ljudmila ima partnera Kostju, šutljivog snajperista koji joj u svakom trenutku čuva leđa.

Boreći se u krvavom ratu koji ne bira žrtve, Gospođa Smrt upoznat će smrt iz prve ruke. No nacisti nisu jedino s čime se bori. Uz glad, rane, okrutnost neprijateljske vojske i Alekseja koji se pojavljuje poput neugodna osipa – tu je zgođušni general Ljonja koji prijeti ukrasti joj ono što najbolje čuva – srce.

Kate Quinn: Dijamantno oko

Prva u 2024.!

Dijamantno oko novi je roman neprikosnovene kraljice povijesnih romana Kate Quinn. Moram priznati, jedva sam dočekala prijevod! I baš sam taj roman odabrala za prvo čitanje u 2024. godini jer čvrsto vjerujem u sljedeće – kakav roman prvi pročitaš u novoj godini, takva će ti biti cijela godina! Nisam se prevarila, mada, Dijamantno oko zasad mi je najslabiji roman koji je ova autorica napisala na temu povijesti 20. stoljeća.

Dopustite mi objašnjenje. Aliceina mreža zauvijek će mi ostati njen najbolji roman i ne vjerujem da će Quinn ikad išta napisati što će se meni toliko svidjeti. Taj roman preporučujem svima i svugdje i još uvijek pamtim one osjećaje koji su se komešali u meni dok sam čitala.

Zagonetka ruže druga mi je po redu. Oduševila me, dala bih joj čistu peticu, ali nije dostigla Alice i njezinu špijunsku mrežu. E sad, Lovkinja i Dijamantno oko na istoj su mi razini. Tako da, ako ste se zaljubili u Lovkinju, kao što se zaljubila moja kolegica koja je za nju pisala recenziju, svidjet će vam se i priča o Mili Pavličenko. Meni jednostavno nije izazvala onaj koloplet osjećaja koji sam očekivala. Nekako, nisam se uspjela povezati s Milom.

Premda se autorica stvarno trudila opisati strahote rata te udahnuti Ljudmili tračak duše, cijelo mi je vrijeme bila pomalo plošna. Možda je to zato što mi je sada teško promatrati Rusiju kao žrtvu, možda zato što Mila mjestimice djeluje toliko naivna da postaje blesava sa svim tim pričama o hrabrosti i žrtvovanju za domovinu. Ipak, dopuštam mogućnost da je Kate Quinn i htjela da Mila zvuči kao propagandni poster.

Prvi snajper Rusije

Ako ste nakon svega navedenog zaključili da mi se roman nije svidio, varate se. Ne može se meni ne svidjeti nešto što Quinnica napiše! Ovo su samo slabosti koje su utjecale na sveukupan dojam.

Krećem sad s onim u čemu sam uživala. Kraj, epilog, bilješka autorice i povijesne fotografije – čisto savršenstvo! Ako ste poput mene i nikad prije niste čuli za ovu junakinju Drugog svjetskog rata, uživat ćete otkrivajući njezinu životnu priču. Zanimljive su kontroverze koje je prate, počevši od rođenja djeteta u ranoj dobi do drugog braka i neobičnog ponašanja na putovanju po Americi.

„Ovako stvari stoje, Ljudmila Mihajlovna,“ naposljetku je rekao snimatelj tonom kao da ga sve to zabavlja, „nije me briga što ste osjećali kad ste povukli okidač. Ljudima upravo sada trebaju junaci, a vi ste odabrani za tu ulogu, pa kažite nekoliko lijepih stvari o tome kako vas je nadahnulo junaštvo vaših drugova po oružju i vodstvo Partije… I smiješite se.“ (str. 219.-220.)

Ono što Mila ima, a druge Quinničine žene možda nisu imale u tolikoj mjeri, jest iskričav humor koji njenom liku ipak daje određenu dozu simpatičnosti.

Moji memoari, službena verzija: Prije napada čeličiš se mislima o domovini i drugu Staljinu.
Moji memoari, neslužbena verzija: Prije napada obično osjećaš mučninu
. (str. 72.)

Sa zanimanjem istražujemo razlike između Mile, ljupke snajperistice koju SSSR koristi u propagandne svrhe i Gospođe Smrti, preciznog oka koje je došlo glave više od službeno zapisanih 309 neprijatelja.

Izvrstan mi je bio i lik tajanstvenog snajperista čija podpriča odlično obogaćuje Ljudmilinu, koliko-toliko baziranu na povijesti i na stvarnoj ženi. Naime, snajperist je sasvim sigurno izmišljen lik. Osim ako nije.

Ako ste ljubitelj Kate Quinn, Dijamantno oko će vas ili oduševiti ili ćete mu oprostiti mali pad u kvaliteti. Zažmirit ćete na jedno oko i s nestrpljenjem očekivati nove hitove ove majstorice povijesnih romana.

Kate Quinn: Dijamantno oko

Ostali naslovi ove autorice:

Kate Quinn je, prema New York Timesu i USA Today, najprodavanija autorica povijesnih romana.

Njezini romani koji se bave poviješću 20. stoljeća su, redom:

  • Aliceina mreža
  • Lovkinja
  • Zagonetka ruže
  • Dijamantno oko.

Navedeni romani nisu povezani sadržajem pa ih možete čitati proizvoljnim redoslijedom.

Gdje kupiti roman Dijamantno oko:

Znanje

Kiran Millwood Hargrave: Milosti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2023.

Naslovnica romana Milosti: ©Mozaik knjiga

Prevela Sanja Ščibajlo

Mi njima nismo ništa. Mi smo isto što i muškarci moru, ulovljeni u njegove struje. (str. 279.)

Kiran Millwood Hargrave: Milosti

Milosti

Badnjak je, 1617. godina, Norveška. Muškarci odlaze na more u ribolov, no u tren oka diže se oluja. Četrdesetak muškaraca gine na moru. More ih vraća u luku danima poslije.

Oluja dođe u tren oka. Tako će o njoj govoriti u mjesecima i godinama poslije, kad prestane biti tek žarenje iza njihovih očiju i živa rana udno njihova grla. Kada se napokon utka u pripovijesti. (str. 15.)

Na otoku Vardø ostaju samo žene.

Maren tog Badnjaka gubi oca, brata i zaručnika. Sve žene izgube nekoga; više nema očeva, muževa niti sinova.

Žene uče funkcionirati same. Žene uče preživjeti same.

No i dalje su ovdje… I dalje su žive. Imaju sustav… Sve one posjeduju svaka svoju vještinu, sve imaju svoju ulogu, isprepletene su, i poput prečki sklepanih ljestava počivaju jedna na drugoj. (str. 57.)

Vlast šalje svećenika da ojača kršćanstvo i ljubav prema Bogu, no žene imaju pametnijeg posla od molitve i svakodnevnih odlazaka na misu. Dani su kratki i hladni, posla je i previše.

Pastor Kurtsson promatra s uskih stuba kirke, propovijeda sve strastvenije o vrlinama poštovanja crkve i njenih slugu. No dok njegova revnost raste, Maren osjeća promjenu, preokret među ženama. Nešto mračnije buja, i ona to pronalazi i u sebi. (str. 56.)

Na zabitom otočiću još uvijek, uz dominantno kršćanstvo, postoje ostaci starih vjerovanja. Još uvijek se ljudi pouzdaju u rune i tkalce vjetra, a jedna je žena otišla posebno daleko – obukla je hlače.

Crkva šalje svog povjerenika da uvede red.

Na otok pun žena stiže lovac na vještice.

Bez milosti

Absalom Cornet nastanjuje se na Vardøu sa svojom mladom suprugom Ursom.

Absalom Cornet. Ne zvuči baš kao molitva, već više kao pogrebna zvonjava.
(str. 74.)

Ursa ne zna kako biti dobra žena i domaćica, a kad stiže na Vardø, upoznaje žene koje se to više niti ne trude biti. Upoznaje neovisne žene i kako njezino prijateljstvo s Maren postaje sve jače, tako i ona postaje sve sličnija tim snažnim, od hladnoće i mora isklesanim ženama.

Ne treba ni govoriti da se njenom suprugu to ne sviđa. Jer kraljev povjerenik, od Boga poslan obavljati sveti posao iskorjenjivanja krivovjeraca, uza se treba poniznu i poslušnu ženu.

Svjetlo svijeće najslabije obasjava kutove. Ovdje smo kako bismo se pobrinuli za to da svjetlo sjaji jače, da potražimo tamu i spalimo je. Zatremo je vatrom Božje ljubavi. (str. 249.)

Kada žene Vardøa pokažu prkos i nesmiljenu snagu, Božji povjerenik Absalom Conet naći će način da ih slomi.

Kiran Millwood Hargrave: Milosti

Istinita priča o hrabrim ženama

Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.

Milosti oduzimaju dah

Roman Milosti toliko mi se svidio da sam ga uvrstila na listu najboljih romana pročitanih u 2023. godini! Sve u njemu bilo mi je predivno! Poetski način na koji autorica piše, ljepota riječi i rečenica koje se isprepliću i pripovijedaju o izoliranosti, klaustrofobiji male zajednice, o zloći, ali i o nježnosti i ljubavi…

Prije no što uđe u čamac, Maren učini ono što je bila izbjegavala sada već mjesecima, i pogleda ravno u more što zapljuskuje bokove … čamca bezbrižnim kratkim dodirima. Valovima, ispravi se Maren. More nema prste, ni ruke, ni usta koja se mogu otvoriti i gutati. More nju ne promatra: ništa ne misli o njoj. (str. 51.)

Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. A onda se pojavljuje Kirsten, moja osobna heroina u muškim hlačama, jer „kako će mesariti u suknji?“ Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.

Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva.

Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze.

Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.

Mislila je da je vidjela najgore što može vidjeti u toj luci, da se ništa ne može usporediti s opakošću one oluje. Ali sada zna kako je bila glupa kada je vjerovala da zlo postoji samo ondje, na pučini. Bilo je ovdje, među njima, hodalo na dvije noge, izričući osudu ljudskim jezikom. (str. 314.)

Emocije koje ostaju dugo nakon čitanja

Počevši od prelijepe naslovnice koja i sama priča priču, roman Milosti u čitateljima budi mnoštvo emocija koje u njemu ostaju i dugo nakon čitanja. Neću reći da je radnja apsolutno bez mane, jedna stvarčica ima koja mi je bila „tu mač“ i potpuno neuklopljena u ostatak radnje, ali sve ostalo… Ljudi moji! Kako su te žene opisane. Kolika je težina, bol i patnja u svakom postupku. Kolika hrabrost i inat…

Cijeli svoj život mrzim licemjerje i mrzim što nas odrasli život počesto tjera da se baš tako ponašamo. Milosti su pune licemjerja i ne želim vam otkrivati previše radnje pa neću navoditi sve što me razbjesnilo, ali ima situacija o kojima ne možete prestati razmišljati.

… ne može promijeniti činjenicu da je sada manje važno to u što vjeruješ od onoga što se pretvaraš da vjeruješ. (str. 200.)

Ako je lov na vještice tema o kojoj volite čitati, ako uživate u snažnim emocijama koje izazivaju nepravda, predrasude i strah od nepoznatog, uzmite Milosti. Vjerujem da nećete požaliti. One su snažno, iskreno, teško, istinski surovo štivo koje se uvlači u čitatelja i ne pušta ga na miru, čak i kad je zadnja korica odavno zatvorena.

Kiran Millwood Hargrave: Milosti

Ostali naslovi ove autorice:

Kiran Millwood Hargrave (1990.) nagrađivana je britanska pjesnikinja, dramatičarka i autorica romana. Milosti je njezin prvi roman za odrasle.

Gdje kupiti roman Milosti:

Mozaik knjiga

Vještice, vještičarenje, Inkvizicija i sve povezano s njom nisu rijetke teme u književnosti.
Na našem blogu možete pročitati recenzije romana Rogus Ivane Šojat, Vještičji sat Chrisa Bohjaliana te Familijari Stacy Halls.