Projekt Plava ptica tajni je projekt započet nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine. Smatra se da ga je pokrenula CIA. Premda nigdje nije izrekom rečeno ili napisano, Plava ptica imala je točno određeni cilj – pomoći stručnjacima iz svih područja znanosti da izbjegnu ruku pravde nakon sudjelovanja u brojnim nacističkim zločinima. Vlada SAD-a dala je prešutni pristanak za nastavak pokusa na ljudima započetih u Dachauu i drugim koncentracijskim logorima, kojima bi se utjecalo na um, mijenjalo ga i upravljalo njime.
Opseg eksperimenata provedenih na američkim građanima koji toga nisu bili ni svjesni ostao je dugo vremena mračna i sramotna tajna u povijesti američke nacije.
Eva
Godina je 1946. Njemačka tinejdžerica Eva Gerst ostavlja ratom opustošeni Berlin i dolazi u New York s prijateljicom i susjedom Brigit. Ni Evi ni Brigit to nisu prava imena. U podstavi Evine suknje skriveni su važni dokumenti o misiji koju treba obaviti. Ona je u Ameriku došla s jasnim ciljem, ali oni koji su joj omogućili dolazak nemaju čiste namjere. Eva je, međutim, opterećena užasnom tajnom: ona je kći slavnog nacističkog liječnika koji je vodio medicinske pokuse na zatvorenicima u koncentracijskom logoru Sachsenhausen prije nego što je navodno pobjegao u Ameriku.
Sad se osjeća mirnije. Usredotočeno. Jer netko zna što se događa. Taj netko je ona i na njoj je da izvrši pravdu. str. 226.
Inge
Godina je 1945. Eva se nekad zvala Inge. Imala je oca, majku i dvojicu braće te živjela, kako je mislila, normalan život. Šesnaestogodišnja Inge von Emmerich uči svirati, plesati, čak i potajice vozi očev automobil. Majka je hladna, autoritativna, ali Inge je očeva ljubimica. Otac je taj koji se igra s Inge, uči je svemu što treba znati uzorna nacistička djevojka. Inge zna da otac, poznati liječnik, radi važan posao “rehabilitirajući neprijatelje Njemačke, učeći ih da budu poslušni, da budu korisni i produktivni.” Jednog dana slučajno ugleda dosje sa svojim imenom koji potakne njezinu znatiželju.
U međuvremenu, situacija u Njemačkoj skreće u pravcu koji Inge nije mogla ni zamisliti. Nakon užasnih otkrića mora uzeti novo ime i nov život u zamjenu za pronalazak jednog čovjeka. Svojeg oca.
A njezina majka je vjerovala da je Hitler bog. Bog za kojeg vrijedi umrijeti. Njezina majka bila je budala. str. 185.
New York
Američki odbor za službu prijatelja Powell House koji vode volonteri kvekeri smješta Eva i bolesnu Brigit u vilu na Manhattanu, gdje dobivaju medicinsku, materijalnu i praktičnu pomoć koju centar pruža izbjeglicama. Tamo Eva upoznaje Jakea. Ali ne zna može li mu vjerovati, jer špijuni su svugdje oko nje.
Stvarnost je nešto što sami oblikujemo. Ako netko misli da je onaj drugi sposoban nešto postići, tada je moć već u rukama toga drugog, i on ju je stekao bez napora. str. 316.
Dojam o knjizi
Plava ptica napet je i dirljiv triler ispripovijedan u dvije vremenske linije. Roman je prepun zastrašujućih nepravdi i smrtonosnih tajni koje ključaju ispod površine i otkrivaju se malo pomalo. Svaka otkrivena tajna sve je užasnija i užasnija.
Roman je složene radnje, prepun osobnih izdaja i potrage za pravdom u svijetu u kojem pravda ima puno različitih lica. Glavni lik, mlada Eva, dolazi u SAD kako bi istjerala osobnu pravdu, svjesno sklapajući nepošten dogovor koji uključuje američke i sovjetske špijune te nacističke liječnike.
Eva je svjesna da je prate razne agenti jer ona je dio Projekta Bluebird (Plava ptica). Njezin je identitet proizvod i eksperiment koncentracijskih logora koji uključuje ispiranje mozga i kontrolu uma, kojem bi i Amerikanci i Sovjeti željeli pristup.
Eva je sklopila dogovor da pronađe i preda svog oca američkoj vladi, ali njezina osobna potraga usmjerena je na puno više od toga. Pratimo kako se Eva transformira. Od mlade nacističke djevojke zadojene snom o onima koji su bolji i vrjedniji od drugih, do one koja se suočava s istinom svoje prošlosti.
Cameron donosi još jedan izvanredan povijesni roman. Autorica je pomno istražila povijesne izvore i teško dostupne podatke o Projektu Bluebird i ispisala duboko dirljivu i zadivljujuću priču o jednom vremenu u kojem se činilo dobro i onom drugom, sramotnom i nedostojnom čovjeka.
Plava ptica tajna je operacija užasnih psiholoških i medicinskih eksperimenata koju vodi CIA i projekt je koji nikad nije trebao biti dio svjetske povijesti. A ipak je bio. S druge strane postojali su i još uvijek postoje ljudi koji ne prave razlike između boje kože, kose ili očiju. Kojima je svejedno kako izgledaš. Jedino što im je bitno to je da si čovjek.
Velika preporuka za ovu knjigu. Ako želite pročitatijoš koji roman ove autorice, svakako pročitajte naš osvrt na Svjetlo u skrovištima .
O autoru:
Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac The Dark Unwinding osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada.
Roman Parižanke, osim svojom pričom, oduševio me povijesnim činjenicama utkanima u radnju. Od tri Parižanke, tri žene koje vode priču, dvije su bile stvarne i – veoma poznate.
Poznatija od te dvije svakako je Coco Chanel. Slavna francuska dizajnerica, proslavljena parfemima, kostimićima i malom crnom haljinom, nacizam je, bar tako piše po bespućima interneta, doista vidjela kao sredstvo da se domogne svojih ciljeva. Zbog ljubovanja s nacističkim oficirom i općenito pozitivnog odnosa prema nacizmu mnoge je godine provela u izgnanstvu u Švicarskoj. Njezina prva kolekcija nakon Drugog svjetskog rata u Francuskoj je bila bespoštedno napadnuta, ali uskoro uspjela je povratiti mjesto na vrhu modnog svijeta. Više od trideset godina provela je živeći u slavnom hotelu Ritz.
Ne možeš sakriti tajne pred hotelskim osobljem. Ali sjajna stvar u vezi Ritza bila je ta da su te tajne vjerno čuvali, da te nikada nisu prodali ni izdali. Bila je to odlika svakog doista vrhunskog poduzeća. (str. 16.)
Arletty je bila slavna francuska glumica za koju ja, evo priznajem, do ovog romana nikada nisam čula. Kao što je navedeno u Parižankama, glumila je u filmovima koji se danas smatraju remek-djelima, s puno strasti i seksipila, što tada nije bilo baš, pa… konvencionalno. Zaljubila se u nacističkog bojnika i tu vezu nije skrivala zbog čega je bila osuđena za kolaboraciju. Od tog se udarca njezina karijera nikad nije oporavila.
„Zaljubila sam se.“ „Zaljubila! …u nacističkog časnika! … Ti ne samo što si izdala mene – izdala si svoju zemlju.“ „Nikada nisam imala dara za domoljublje.“ (str. 212.)
Treća žena, ovaj put izmišljena, zove se Olivia. Isprva slikarica, ratne okolnosti natjeraju je na posao sobarice u slavnom Ritzu.
Ali ona je bila strastveno zaljubljena, a muškarac kojega je voljela nije razmišljao o bježanju iz svoga grada ili svoje domovine. Zato je ostala. (str. 84.)
Parižanke
Olivia Olsen Amerikanka je koja u Parizu, prijestolnici umjetnosti, želi postati slavna slikarica. No Drugi svjetski rat bjesni Europom i grad romantike uskoro postaje grad okićen zastavama s kukastim križevima. Olivia je zaljubljena i ne želi se vratiti u Ameriku. Silom prilika zapošljava se u Ritzu, blještavom hotelu za bogate i bogatije.
Ritz je … bio složeni svemir sačinjen od dvaju svjetova. U jednom su gosti živjeli šarmantnim životima, okruženi ljepotom, nedotaknuti neispunjenim potrebama ili tjeskobom. U drugom se osoblje mučilo radeći dan i noć kako bi takvo stanje ostalo nepromijenjeno. (str. 52.)
Uskoro postaje nezamjenjiva, no u hotel se useljavaju zapovjednici, generali i ostali pod Hitlerovim zapovjedništvom.
Ton koji su zauzeli podsjetio ju je na dobroćudna čudovišta iz švedskih bajki koje su joj pričali dok je bila dijete – priče o čudovištima koja bi vas posadila sebi na koljeno, ali čija bi se nasmijana usta rastvorila širom i odgrizla vam glavu. (str. 198.)
Goneći osobnu osvetu, Olivia se odlučuje za špijunažu vojnog vrha. Upoznaje Coco Chanel i Arletty, koje obje, na teritoriju luksuznog hotela, vode svoje privatne bitke.
…ovaj rat neće biti nalik ostalima, neće se voditi na udaljenim bojištima. Bit će to rat u kojem će strojevi sijati bombe po bespomoćnim gradovima, po ženama i djeci. (str. 70.)
Parižanke – povijest odjevena u elegantno ruho
Parižanke su roman koji mi je preporučilo mnoštvo prijatelja na Facebooku tako da sam znala da me čeka nešto jako dobro! Budući da volim povijesne romane ratne tematike, ali da u svemu tome ima i malo ljubavi i špijunaže, Parižanke su me osvojile gotovo odmah. Još kad sam, nakon čitanja, saznala da je pola radnje istina i da se priča zapravo plete oko činjenica… Mojoj sreći nije bilo kraja!
Ovaj me roman zapravo dosta podsjeća na Slavujevu pjesmuKristin Hannah. Imamo Francusku pod opsadom, okupatore koju uzimaju tuđe. Bila to kuća ili žena… Snažne ženske likove koji pokazuju kako se ne bore samo oni koji nose puške. Ponekad, čini se, istinska snaga i hrabrost ne leže u oružju, nego u spretnosti, upornosti i, zašto ne, ljepoti.
Nemam većih zamjerki, dapače, rado ću čitati i drugi roman ovog autora, Dizajner, koji me odavno čeka na polici. Samo ću spomenuti da bih voljela da je autor Olivijine patnje dočarao malo… pa neću reći detaljnije jer detalja svakako ima. Reći ću ljudskije jer, iako je njezina žrtva bila velika i brutalna, nije me dublje dotakla. Kao je su zadnja poglavlja napisana pomalo hladno i s distancom – mislim, tako se meni učinilo, možda vama neće.
Sve ostalo jako mi se svidjelo. Najdraža mi je bila Arletty, njezina tužna životna priča, njezin inat i način na koji se probijala svijetom. Puno je griješila, ali njoj, za razliku od mnogih drugih, nije bilo oprošteno.
Parižanke se, vjerujem, mogu čitati u bilo koje godišnje doba. U proljeće na terasi, ljeti na nekoj vrućoj plaži. Ali, po mom skromnom mišljenju, najbolje su za kasnu jesen i ranu zimu. Deka, vatra, kiša ili snijeg. A u ruci one. Tri žene, tri Parižanke i priča u kojoj ćete se izgubiti.
Ostali naslovi ovog autora:
Marius Gabriel autor je za kojeg je ženski časopis Cosmopolitan napisao da će „vas primorati na čitanje, sve dok vam ne zagori večera“. Seksističku preporuku na stranu, ovaj je pisac napisao čak 33 ljubavna romana, čime je financirao svoje poslijediplomsko istraživanje. Osim toga, autor je i nekoliko povijesnih romana, a kod nas su prevedeni Dizajner i Parižanke.
Gdje kupiti roman Parižanke:
Stilus – trenutno nije dostupna, ali stavljam link na Stilusov webshop, možda se jednom pojavi.
Ako volite romane koji govore o Drugom svjetskom ratu, ne propustite naše osvrte na sljedeće romane:
Razmišljajući o objavi u kojoj ćemo povezati nekoliko romana, nas smo dvije vaše Male vrlo brzo došle na ideju – vještice! Već nam se par puta dogodilo da sjedimo na kavi i pričamo što smo zadnje pročitale. I uvijek, nekako, ispadne da je bar jedna nedavno pročitala nešto o vješticama. I čini se, objema su nam baš takvi romani ostali u trajnoj svijesti.
Zašto vještice? Tijekom ljudske povijesti mnogo smo puta naišli na spominjanje vještica, njihovih obreda i magije koja se uz njih veže. U ovim knjigama, osim onog misterioznog, pomalo eteričnog i romantičnog prikaza vještica svjedočimo stvarnim užasima. Inkvizicija, sramotno i mračno razdoblje u ljudskoj povijesti obilježilo je, progonilo i žrtvovalo mnoge nevine sirotice. Svaka od ovih knjiga takla nas je na nekoj drugačijoj razini, ali svaka od njih ima isti nazivnik- vještice.
Donosimo vam izbor romana koji govore prvenstveno o ženama. Ženama koje su nešto znale, koje su nešto mogle. Ženama koje su bile jake kad drugi to nisu bili. Koje su nastavljale živjeti. Spletom okolnosti, njihove su se priče, umjesto onih o ženama, pretvorile u priče o vješticama.
Želimir Periš: Mladenka kostonoga
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga. Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju? Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonogabaš takva. Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Emilia Hart: Weywardice
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci… Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
1619. godina. Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. 1942. godina. Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. 2019. godina. Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u staru kolibicu pokojne pratetke. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom pratetkinom aurom, no nevolje za Kate nisu gotove.
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Ivana Šojat: Rogus
Rogus je knjiga koja vas udari tako jako ispod ošita da se sagnete u struku i dišete… Dišete…
Priča je to o dvije žene istog prezimena – Pavković. Prva je Angelina, arheologinja koja radi na iskapanju artefakata na mjestu gdje su u 18. stoljeću spaljivali vještice. Druga je Anica, posljednja spaljena vještica u dvorištu Virovitičke županije, odlukom Civilnog suda iste te županije kojoj je Osijek tada pripadao.
Ovo je priča o osakaćenoj duši koja se materijalizirala kako bi nakon tristo godina dočekala pravdu izvlačeći se na površinu. Ali ta duša u obliku Anice ne zna da ni dan danas nema jednakosti ni pravde za žene u svijetu u kojem vlada muški kodeks.
Mizoginija zbog toga što su žene lijepe, ružne, vrijedne, udane, neudane, s puno djece, bez djece i tako dalje, zbog niza besmislenih razloga ili jednostavno zbog toga što su žene, nije u određenim patrijahalnim kulturama pa ni u suvremenim društvu, nestala ni danas. Ženama se u pravilu ne oprašta uspjeh. Plameni jezici kojima se danas obezvrjeđuju žene ne moraju nužno biti lomače. Danas su načini puno suptilniji, ali očekivani kalupi muško-ženskih uloga u obitelji, zajednici, poslovnom okruženju i društvu teško se i sporo mijenjaju.
Chris Bohjalian: Vještičji sat
Boston, 1662. godina. Dvadeset četverogodišnja Mary druga je supruga bogatog, naoko simpatičnog postarijeg Thomasa Deerfielda. Thomas je sklon popiti čašicu previše pa kad služinčad zaspi i kad nema svjedoka, Mary trpi pljuske, udarce i svakojaka poniženja. Maryn otac je bogati uvoznik sklon novitetima pa jednoga dana uvozi vilice – jedaći pribor s tri zupca. Jedan set poklanja svojoj kćeri i tada sve kreće po zlu. Spletom banalnih okolnosti koje u glavama glupana postaju dokazi za udruživanje sa Sotonom, Mary biva optužena za vještičarenje. Umjesto braka, sada mora izbjeći vješala.
Ako vam Vještičji satdođe pod ruku, svakako ga pročitajte. Bit će vam smiješno, bit ćete ljuti, mjestimice ogorčeni. Neki će vam dijelovi biti banalni, neki mrvičicu i bezvezni. No svi oni zaista tvore jednu zanimljivu priču o položaju žena u zajednici koja bi, za ono doba, trebala biti napredna. Ipak, kad se zagrebe ispod površine, ta je zajednica jednako ograničena kao i sve one u kojima se žene ušutkavaju, ponižavaju, bacaju na drugo mjesto. I sve se mi u Mary možemo prepoznati.
Pitanje je samo, koja bi od nas bila prokazana kao vještica da smo se rodile 400 godina ranije?
Kiran Milwood Hargrave: Milosti
Roman Milosti inspiriran je stvarnim događajima iz 17. stoljeća, kada je na malom otoku u Noveškoj devedeset i jedna osoba spaljena na lomači. Je li se to dogodilo baš ovako kako je spisateljica Kiran Millwood Hargrave zamislila, nikada nećemo saznati, no lako je moguće da se muškarcima na vlasti nisu svidjele neovisne, slobodne, samodostatne žene koje nisu trebale ničiju zaštitu niti ičije milosti, ni božje ni muške.
Fabula je zamišljena gotovo savršeno. Oluja koja se gotovo iz vedra neba sručila i potamanila sve što je bilo muško, sve što je bilo snažno i pružalo zaštitu. Žene ostaju same, isprva misleći kako za njih nema života. Malo pomalo, žene uviđaju ne samo da mogu, već da znaju.
Pritisnute neumitnom tugom i boli, jer sve su nekoga izgubile; okružene mrakom i hladnoćom jer je ljeto na Vardøu prekratko, žene grade nestabilne ljestve napretka, zajedništva i prijateljstva. Ali nisu sve prijateljice. Uvijek ima onih koje su bolje, pametnije, bogatije. Onih koje se bolje snalaze. Pa kad Absalom Cornet dođe obavljati svoju presvetu dužnost brisanja praznovjerja i utjerivanja pravovjerja, krhke veze među ženama počinju pucati.
Stacy Halls: Familijari
Radnja ovog čarobnog romana smještena je u Englesku, točnije, u mjestašce Pendle Hill, u 1612. godinu. Spisateljica sama kaže da je za svoju priču iskoristila istinit događaj – hvatanje i vješanje vještica iz Pendle Hilla. Neobičan slučaj u njoj je pobudio brojna pitanja, a kako nije uspijevala na njih saznati odgovor, pokušala ga je napisati sama.
Sedamnaestogodišnja Fleetwood Shuttleworth bogata je gospodarica velebnog zdanja Gawthorpe Hall. Trudna je – i to četvrti put. Nažalost, Fleetwood još nije uspjela trudnoću iznijeti do kraja. Među suprugovim spisima pronalazi liječnikovo pismo u kojem stoji da će ona, ukoliko rodi još jedanput, sasvim sigurno umrijeti. Fleetwood je užasnuta i prestrašena – boji se za svoj život i život svoga nerođenog djeteta. No, ona se boji i ostaviti svog supruga bez nasljednika. Jašući šumom, Fleetwood upoznaje mladu ženu Alice Gray koja se predstavlja kao primalja. Dvije se djevojke sprijateljuju i odjednom, njihove su sudbine čvrsto vezane – Fleetwoodin je život u Aliceinim rukama, ali i obrnuto, jer u Engleskoj počinje lov na vještice. A Aliceino se ime nađe na jednom popisu…
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica
Za one koji se prvi put susreću sa Zagorkom, ciklus Gričke vještice sadrži knjige: Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II.“, Dvorska kamarila (Marije Terezije) i Buntovnik na prijestolju. Tome bi još dodala i prvi roman, Tajna krvavog mosta, koji se čini kao zasebna cjelina, ali likovi iz tog romana spominju se i u Gričkoj vještici. Glavni su likovi karizmatični i jednostavno morate navijati za njih. Cijeli ciklus je izvanredan. O Zagorki, njezinom talentu, umijeću pisanja i njoj kao svojevrsnoj kroničarki povijesnih okolnosti uistinu ne možemo ništa novo napisati. Ali onaj tko je samo jednom pročitao bilo koju njezinu knjigu zauvijek je njezin fan. Čitanje njezinih romana postaje stvar opće kulture.
Progon nevinih žena, takozvanih vještica, najvjernije je opisan u knjizi Malleus maleficarum.
O vješticama – i za djecu
Roald Dahl: Vještice
Ah, evo napokon i onih pravih, punokrvnih vještica! One koje plaše djecu i pretvaraju ih u miševe, ali koje izgledaju sasvim, sasvim obično, osim ako se jako dobro ne zagledate!
Vještice ovog poznatog dječjeg autora govore o jednom hrabrom dječaku, njegovoj mudroj baki i velevještici koja toliko mrzi djecu da ih sve želi pretvoriti u… Ma neka ostane tajna.
Nema mališana koji neće uživati o ovoj knjizi, a vjerujte mi, ni odrasli neće ostati imuni da Dahlovu čaroliju riječi!
Hoćete li čitati?
Nadamo se da smo vas zainteresirale ovim našim izborom knjiga o vješticama. Naravno da je ovo samo sužen izbor i da ova tema pokriva beskrajno mnogo naslova u književnosti i povijesti. Mi smo odabrale i one ljupke, vještice koje su nas zabavile i one drugačije, neuklopljene, slobodne, optužene i bačene pred crkvenu vlast i krvožedan puk.
Nadamo se da smo vas potaknuli na čitanje bar nekoliko naslova iz naše hrpice. Nemamo čarobne (vještičje) moći, ali širimo prema vama dobru vibru za čitanje ovih naslova.
1714. godina, ljeto. Addie LaRue mlada je djevojka koja se treba udati za starijeg muškarca kojeg ne da ne voli, nego joj se čak niti ne sviđa. Iako upozorena da se nikad, ali NIKAD ne moli bogovima koji se odazivaju kad padne mrak, Addie u očaju učini baš to. I mrak se odazove, ispunjavajući joj želju – slobodu i vječnu mladost. U zamjenu za jednu sitnicu – njezinu dušu.
Sada zna da će učiniti što god treba, zato što je u tami bila voljna i od tog trenutka nadalje, milom ili silom, njezin će život biti samo njezin. (str. 54.)
Ono što Addie nije znala jest da u tom ugovoru ima kvaka. Svatko tko ju sretne uskoro ju zaboravlja.
Naravno, tužno je zaboraviti. No samotno je biti zaboravljen. Sjećati se kad se nitko drugi ne sjeća. (str. 90.)
Nevidljivi život Addie LaRue
I tako počinje nevidljivi život Addie LaRue. Prolazeći poput utvare gradovima i stoljećima, Addie istodobno ostavlja i ne ostavlja trag. Ona je začas zaboravljena – i istodobno – nezaboravna. Jer mrak nije znao da u ugovoru ima još jedna kvaka – uspomenu je teže zaboraviti nego samo osobu.
I evo što je zaključila: može bez hrane (neće usahnuti). Može bez topline (hladnoća je neće ubiti). No život bez umjetnosti, bez divljenja, bez ljepota – bez toga bi sišla s uma. Tako joj je i bilo. Potrebne su joj priče. Priče su način da čovjek očuva sam sebe. Da ostane upamćen. (str. 36.)
Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, Addie nadahnjuje pisce, pjesnike, slikare i glazbenike. Njoj su posvećene najljepše pjesme, ona je nepoznata muza na platnima najvećih umjetnika… Ipak, ona ne postoji.
Biti zaboravljen, razmišlja, pomalo je slično osjećaju kad gubiš razum. Počinješ se pitati što je stvarno, jesi li ti stvaran. U konačnici, kako nešto može biti stvarno ako se ne da zapamtiti? … Ako osoba ne može ostaviti trag, postoji li uopće? (str. 121.)
Jedini koji je se sjeća jest mrak – njezin vječni suputnik, onaj koji ju je prokleo i koji ju neće pustiti sve dok mu ne preda dušu koje se Addie tvrdoglavo drži.
A onda, jednoga dana, 300 godina kasnije, Addie LaRue susreće neobičnog mladića Henryja – koji ju je zapamtio.
Jedan od onih romana
Nevidljivi život Addie LaRue prva mi je preporučila jedna moja učenica, kada sam zadala čitanje lektire po izboru. Način na koji je ta djevojka predstavila roman… Kako su joj oči svjetlucale dok je prepričavala radnju… Vidjela sam odmah da se zaljubila! A kada se netko toliko zaljubi u knjigu – to mi je znak – moram je imati! I tako se Addie LaRue našla u mojim rukama. No, kao što je sudbina nebrojenih knjiga koje knjigoljupci kupe – dugo je i strpljivo je čekala svoj red na čitanje. I napokon!
Ovaj je roman toliko lijep, toliko dirljiv, zanimljiv i raskošan. Nezaboravan, baš kao i sama Addie. Puno je romana koji mi se sviđaju, dosta je i onih koje volim, ali… Znate onaj poseban osjećaj koji budi savršena knjiga? Trenutak u kojem se sjetite kako je predivno čitati, kako ste blagoslovljeni time što je baš ta knjiga došla na vaš put. Kad pomislite – aha, to je to – ovo je lijepa književnost i ne može bolje? E, to je u meni pobudila priča Addie LaRue. Njezin život, njezin put, ulijevanje same sebe u umjetnost, sedam pjegica na licu, razmišljanje o smislu života i ljubav… Ljubav previše jaka za život. Previše jaka za smrt. Ovo je jedan od onih romana koji će na svakom čitatelju ostaviti neizbrisiv trag i kojem će se vraćati.
A zatim je, ondje u tami, on upita je li zbilja vrijedilo. Jesu li letimični radosni trenutci bili vrijedni mukotrpnih razdoblja? Jesu li sekunde ljepote bile vrijedne višegodišnje boli? I ona okrene glavu, pogleda ga i kaže: „Uvijek“. (str. 501.)
Ubuduće – i Addie LaRue
Ljudi me često pitaju da im preporučim nešto za čitanje. Obično prema karakteru procijenim što ću preporučiti, ali imam i vječne preporuke. Čovjek zvan OveFredrika Backmana, Aliceina mrežaKate Quinn i Sedam muževa Evelyn HugoTaylor Jenkins Reid. Ubuduće, tu je i četvrta, Nevidljivi život Addie LaRue V.E. Schwab.
Jer ovaj roman je poput čarolije. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost, iz Amerike u Europu, iz svjetla u mrak. Zavodi vas bogatstvom riječi i magijom onoga što te riječi znače. Navijala sam za Addie, navijala sam za Henryja i… Sram me priznati… Navijala sam za mraka. Toliko su dobro likovi napisani.
I sve što se događa priča je napola stvarna, napola snovita.
Baš kao i moja učenica tog davnog dana, i ja sam se zaljubila u Addie LaRue.
U njezinu nepokolebljivu želju za životom, za slobodom. U njezinu nadu, upornost i tugu. U sjaj i tamu. Jednom kad je pročitate, nikad je nećete zaboraviti, takva je ovo knjiga. Pomalo poput same Addie… Besmrtna.
Tako se živi zauvijek. Postoji jedan dan, pa sljedeći, pa onaj poslije toga i uzimaš što možeš, uživaš u svakoj ukradenoj sekundi, iskorištavaš svaki trenutak, sve dok ne nestane. (str. 241.)
Ostali naslovi ove autorice:
V.E. Schwab je američko-britanska spisateljica i autorica popularnih serijala Villains i Shades of Magic, koje nazivaju klasicima fantastike. Osim predivnog, nezaboravnog romana o Addie LaRue, koji je odmah postao ogroman svjetski hit, autorica je i romana Gallant, koji je također odmah našao put do srca čitatelja.
Ako sam u ovom svom dugom životu nešto naučila, to je da u ljubavi otkrivamo tko želimo biti, a u ratu – tko jesmo. (str. 1.)
Slavujeva pjesma
Danas, neimenovana žena oprašta se od doma u kojemu je provela pola života.
Na tavanu pronalazi stari kovčeg prepun uspomena i prisjeća se prošlosti…
Francuska, 1939. godina. Vianne Mauriac oprašta se od voljenog supruga koji je mobiliziran i odlazi u rat. Sve joj se čini nevjerojatnim, cijela ta pošast koja je zahvatila Europu. Nacisti, kukasti križevi i tenkovi… Bila je uvjerena da to zlo nikada neće stići u njezin gradić.
No stiglo je. Vianne ostaje sama s kćeri, a u njezinu se kuću doseljava njemački časnik.
Njezin je ljubljeni grad nalikovao nekoć prelijepoj kurtizani, ostarjeloj i omršavjeloj, iznurenoj, napuštenoj. U manje od godinu dana, taj je veličanstveni grad bio otrgnut od svoje suštine beskonačnim topotom njemačkih čizama na ulicama, unakažen zastavama s kukastim križevima koje su se vijorile sa svakog spomenika. (str. 165.)
Viannina mlađa sestra Isabelle izbačena je iz još jedne škole. Dok s tisućama Parižana bježi od vojnika i rata, zaljubljuje se u mladog partizana koji joj slama srce. Brinući se malo ili nimalo za vlastiti život, divlja se Isabelle pridružuje Pokretu otpora. Zadatci koje obavlja isprva su lakši, ali kako se zahuktava rat, tako i Isabelle obavlja sve teže i teže poslove. Vrlo brzo, njezin je život, kao i životi svih onih koje voli, u velikoj opasnosti.
Kako će i koliko rat uništiti živote otuđenih sestara Vianne i Isabelle?
Ima li života nakon rata ili ga on nepovratno oštećuje, toliko da je, kada sve završi, nemoguće nastaviti dalje?
-Znaš li što sam shvatila u logorima? … Da mi ne mogu dotaknuti srce. Nisu uspjeli promijeniti moju dušu. Moje tijelo… to su slomili prvoga dana, ali ne i moje srce. Što god da ti je učinio, učinio je tvome tijelu. A tijelo će zacijeliti. (str. 460.)
Dvije sestre, dva različita života
Vianne i Isabelle oduvijek su različite. Još od djetinjstva, otkad im je umrla majka, a otac ih napustio iz nekih svojih razloga, sestre su se, umjesto zbližavanja, potpuno udaljile.
Vianne je poštovala pravila, a Isabelle ih je kršila. Čak i dok su bile djevojčice, dok su tugovale, drukčije su izražavale osjećaje. Vianne je utihnula nakon majčine smrti, … dok je Isabelle bjesnjela, bježala i tražila pažnju. Majka je obećala da će jednoga dana biti najbolje prijateljice. Sada se, više nego ikad, to činilo nevjerojatnim. (str. 98.)
I zato, kada u jeku rata neobuzdana Isabelle stiže na vrata Viannina pitomog kućerka, slutimo da će razlike ovih sestara biti jedan od glavnih pokretača radnje. Isabelle želi nešto napraviti, želi se boriti, no Vianne mora misliti na kćer i želi šutjeti, želi se skriti i biti nevidljiva do kraja rata. Kada se k njima doseljava nacistički vojnik, Isabelle je revoltirana. Vianne pak, svjesna da se zlo vrlo lako dogodi, prihvaća njega i svako zrnce dobrote koje joj ponudi. Shvaća da ljudi nisu samo dobri i zli te da postoji mnoštvo onoga između. Iako s ljubavlju i vječnim strahom očekuje suprugov povratak iz rata, mladi joj se vojnik sve češće uvlači u misli.
Gadne se stvari događaju, madame. Nemoguće stvari. Učio sam da budem vojnik, da se borim za svoju zemlju i da se moja obitelj ponosi mnome. Bio je to častan odabir. Što će misliti o nama kad se vratimo? Što će misliti o meni? (str. 278.)
Dirljiva priča o ljubavi i ratu
Iako nisam čitala puno romana ove autorice, shvaćam zašto je milijuni čitatelja toliko vole. I dok me prethodno pročitani roman Njezina bitka i nije nešto oduševio, Vučja djevojčica i ovaj sad, Slavujeva pjesma, jako su mi se svidjeli.
Slavujevoj pjesmi doista ne nalazim mana. Čak me malo podsjetila na moj najdraži ratni roman Aliceina mreža, a kad to kažem, onda znate da je stvarno i više nego dobar.
Priča o dvjema sestrama i načinima na koje pridonose ratu jako je emotivna i iako nećete plakati, nekoliko ćete puta progutati knedlu koja će vam se stvoriti u grlu. Radnja je dirljiva, ali zapravo, ne izvještačeno i zato je životna i sa svime što se događa lako se možemo povezati. Odnosno, lako se možemo zamisliti u cipelama naših glavnih junakinja, bilo da stremimo sigurnosti i šutnji kao Vianne, ili da smo ratoborni i neobuzdani, kao Isabelle.
Slavujeva pjesma, nezaobilazno, nosi i snažnu anti-ratnu poruku.
-Teško je zaboraviti… I nikad neću oprostiti. -Ali ljubav mora biti snažnija od mržnje. Ili za nas nema budućnosti. (str. 445.)
Ona nam govori ono što svi odavno znamo, ali uvijek se valja podsjetiti – rat ne utječe samo na vojnike. Rad dotiče sve. Žene koje čekaju očeve, muževe, braću da se vrate s fronta. Djecu koja gube djetinjstvo. One koji pomažu iz sjene. I one koji šute i samo se trude preživjeti.
E tu se sad, dakako, postavlja pitanje. Što smo sve spremni napraviti za domovinu? Što smo spremni napraviti za ljude koje volimo? I ono najvažnije – kome ćemo prije priteći u pomoć? Domovini ili voljenoj osobi? Jer ponekad… Ponekad to dvoje stoji na različitim stranama.
Najbolji dio – tajnovita žena s početka
Ono što je mene odmah uvuklo u priču je tajnovita žena koju susrećemo na početku i koja nam pripovijeda svoj život. Jasno nam je da je ona jedna od sestara, no koja? Želeći saznati tko nam priča strašnu priču o Drugom svjetskom ratu, počela sam čitati i… Nisam uspjela stati.
Slavujeva pjesma pročitana je učas. Pred očima su mi promicale pitoreskne slike francuskog sela, okrutnosti rata, prijateljstvo, obitelj, ljubav.
Neke priče nemaju sretan kraj. Čak ni one ljubavne. Možda pogotovo ove ljubavne. (str. 413.)
Roman na ponajbolji način ujedinjuje sve navedeno. Nema preživljavanja bez ljubavi, ona je glavni pokretač svega. Isprepliće se s tragedijom – jer što je rat doli tragedija? I tako ujedinjena, ta dva motiva pričaju nam emotivnu, tešku, napetu, toplu i predivnu priču o ljudima koji su dali najviše od sebe onda kada je to najviše trebalo.
Od mene preporuka!
I ako ste nježnijeg srca, svakako pripremite maramice!
Ostali naslovi ove autorice:
Kristin Hannah autorica je više od 20 hit romana koje obožavaju čitatelji diljem svijeta.
Kako se ne bih ponavljala, klikom na osvrt njezina prethodno objavljenog romana Vučja djevojčicadoći ćete i do popisa romana koje je ova plodna autorica dosad napisala.
Skuhati medvjeda, svojevrsni skandinavski noir, inspiriran je stvarnom povijesnom ličnošću, pastorom Lastadiusom (1800.–1861.), koji je svojim revolucionarnim djelovanjem obilježio vrijeme i prostor arktičkog sjevera. Teško je odrediti žanr ovog romana. Rekla bih da je to savršeni kaledioskop krimića, povijesne fikcije, botanike, filozofije i religije, od kojih se svaki djelić uklapa u jedinstveno, poetično i atmosferično štivo.
Rijeka je možda najljepša slika života. Duša koja se nikad ne rađa niti ikad prestaje, koja jednostavno postoji. Rijeka misli na mene. str. 36.
Lars Levi Læstadius
Karizmatični propovjednik i preporoditelj Lars Levi Læstadius, dobro obrazovani protestantski svećenik, pokušava prosvijetliti svoju župu upornim djelovanjem protiv svih vrsta poroka od kojih najvećim smatra alkohol. Ali lokalna vlast ima drugačije mišljenje.
Čovjek može tako živjeti da ne pustoši i ne uništava. Tako da, zapravo, ne postoji. str. 13
Jussi
Jussi je dječak kojeg je Læstadius spasio od neimaštine i zlostavljanja, našavši ga odbačenog od svog zaostalog plemena i majke koja ga nije voljela. Svećenik uči dječaka čitati i pisati, pripovijeda mu o Božjim zakonima i zakonima prirode, upoznajući ga s florom i faunom koja ih okružuje. Ovaj Læstadiusov prosvjetiteljski zadatak napravio je od mladog i nesigurnog dječaka pronicljivog i znatiželjnog momka koji logički zaključuje i s pažnjom promatra promjene oko sebe.
Najveći grijeh koji čovjek može počiniti jest da ne voli svoju djecu. str. 192.
Napadi medvjeda
Nakon što nestanu dvije mlade žene, lokalne sluškinje i mljekarice, selo je uvjereno u napade medvjeda. Počinje velika potraga. Nažalost, žene su pronađene rastrgane i teško ozlijeđene na zabačenim šumskim putovima. Seljanima je obećana velika nagrada za hvatanje opasne zvijeri.
Ali, Laestadius vidi tragove koji upućuju na mnogo zlokobnijeg osumnjičenika. Uz Jussijevu pomoć, on započinje vlastitu istragu. Prateći znakove u prirodi, on vidi detalje koje drugi ne vide i nastavlja svoju potragu za istinom, usprkos velikom protivljenju okoline pa i opasnosti po njih samih koje nisu bili ni svjesni.
Stroj ne može osjećati. Stroj nema savjest. Čovjek s druge strane, može izabrati da čini dobro, da pomaže drugima. str. 92.
Dojam o djelu Skuhati medvjeda
Priča je smještena u arktičke divljine sjeverne Švedske. Sredina je 19. stoljeća, vrijeme je duhovnog buđenja. Glavni fokus priče su propovjednik Lars Levi Laestadius i njegov učenik Jussi, koji je i pripovjedač romana. Njihovi se životi vrte oko istraživanja flore i faune i svakodnevnih poslova u župi kojima je svećenik središte, a Jussi njegov vjerni pomoćnik.
Nemir u inače mirno mjesto unosi nestanak, a zatim i otkrivanje tijela dviju ubijenih djevojaka. Laestadius u svom vjerskom svojstvu bude zamoljen da služi obitelji. Tako počinju njegove nesvakidašnje i rudimentarne forenzičke istrage o nasilnim i sumnjivim smrtima dviju djevojaka.
Ali, za mene su likovi bili najfascinantniji i najzanimljiviji dio romana. Svećenik koji svoj entuzijazam prema lokalnoj flori i fauni prenosi na mladog učenika i Jussi kao sasvim osebujan lik. Dječak koji trpi stalne nepravde mještana koji ga smatraju čudnim i neobičan svećenik, izuli su me iz cipela.
Ne možete ne pustiti suzu svjedočeći divljaštvu i okrutnosti s kojom se okolina ponaša prema Jussiju samo zbog toga što je drugačiji.
Skuhati medvjeda istražuje kako se zajednice okreću prema sebi ne dajući nikome izvana mogućnost razumnog djelovanja unatoč argumentima. Uz veliku dozu praznovjerja među mještanima, svjedočimo i velikoj količini nasilja koja ga prati.
Treba svakako napomenuti da unatoč teškoj temi, autor koristi lirski i melodični ton u pripovijedanju. Ubacujući raskošne detalje o zemlji i prirodi, pomalo razbija surovost nekih jezivih scena u romanu. Maestralni opisi prirode pokazuju Niemijevu ljubav prema svojoj zemlji u svakoj stranici romana.
Skuhati medvjeda spaja napeti misterij s duhovnošću, društvenim i vjerskim prevratima i filozofskim istraživanjem važnih životnih pitanja. Mnogi su ga kritičari usporedili s Ecovim nezaboravnim Imenom ruže.
O autoru
Mikael Niemi (Pajala, 1959.) švedski pjesnik, romanopisac i dramatičar, pisanjem se bavi od malih nogu. Na početku svoje književne karijere pisao je poeziju i objavio nekoliko pjesničkih zbirki. Napisao je i tri romana za mlade, no međunarodno je priznanje stekao 2000. za prvi roman za odrasle, Popularna glazba iz Vitule (2010.), koji je preveden na više od 30 jezika.Njegovo posljednje djelo, povijesni kriminalistički roman Skuhati medvjeda, preveden je na petnaestak jezika, a priskrbio mu je i nagradu „Petrona“ 2021., za najbolji švedski kriminalistički roman. Mnoge Niemijeve knjige sadrže ponešto od tornedalskog finskog – dijalekta odnosno jezika koji se, kao jedan od pet manjinskih jezika, govori u najsjevernijem dijelu Švedske, duž doline rijeke Torne. Živi u Pajali.
… u kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike. (str. 7.)
Sve u njoj je drugačije i varljivo. Ono što nije – jest, a ono što jest – nije. Osim u onim drugim slučajevima kad baš ono što jest – jest, a ono što nije… Shvaćate me.
Ovo je roman koji vas začara, baš kao da je na njegove stranice čari bacila sama Gila kostonoga.
Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, najčešće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga. (str. 88.)
Vrijeme i mjesto radnje
Vrijeme radnje je 19. stoljeće, od Gilina rođenja pa do starosti, no varate se ako mislite da ono ide kronološki. Mladenka kostonoga počinje na kraju, uhićenjem guslara Želimira Periša koji bečkoj obavještajnoj službi, uz porciju batina i gusle, pjeva „pjesmu o vještici Gili // zbog koje su mnogi jadni bili“. Guslar Periš počinje svoje pjevanje pričom o Gili kao odrasloj ženi. Poglavlja se zatim izmjenjuju bjesomučnim ritmom, izlazeći iz Beča i vraćajući se na Velebit, u Liku, gdje je Gila djevojčica. Stranicu za stranicom, Gilin život pretače se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Putujemo Zagorom, dolazimo u Zadar, svraćamo na Silbu, otok Gilinih želja i čežnji. Užasnuti smo u Pazinu, ponovo prestrašeni u Beču…
Poglavlja promiču pred našim očima. Gila je čas žena, čas novorođenče i starica. Ljubavnica, majka, vještica. Ljekarica i trovačica.
Svaki susret s otočanima otvara nam dva čitanja Gile, jedno koje prikazuje Gilu kakva jest: Gila-majka, a drugo kojim se skicira ono što Gila na Silbi nije: Gila-vještica. Giline dvije uloge ovdje su suprotstavljene kao nepreklapajuće. Da bi postala majka, Gila mora odbaciti identitet vještice. (str. 209.)
Gila – mladenka kostonoga
Gila je lik savršeno oblikovan, istkan jednako od mašte i zbilje. Ona ima sivu, srebrnu kosu. Ime joj je dovoljno neobično da nas opsjeda pitanje o tome kako ga je dobila. Njezin Carević neobičan je koliko i ona. Kako je Gila postala majka? Koga je voljela? Ili je postala majka onako kako to vještice postaju?
Kupeći mrvice i tragove o Gili iz poglavlja u poglavlje, u našim se glavama stvara fascinantna priča o ženi koja je silom prilika postala vještica i prigrlila to kako bi preživjela.
Gila je duhovita, zanimljiva, izvanredna. Mudra, lukava, vješta.
U našem kraju Gila je poznata bar kolko i Gospa. Samo su njezina čuda, za razliku od Gospinih, bila na raspolaganju svima. (str. 291.)
Ipak, najvažnije od svega, Gila je dobra. Gila je čista srca i predodređena za spašavanje, a ne uništavanje. Kako znam? Pročitajte, nećete se pokajati. Svaka od gotovo petsto stranica romana Mladenka kostonoga malo je remek-djelo, mali dragulj hrvatske književnosti i melem za oči nas čitatelja. Vjerujte mi, jednom ste, ili možda čak nikad, pročitali ovakav roman. Nešto ovako pametno, uzbudljivo, dirljivo i privlačno nije često ni na policama najbolje opremljenih knjižara.
Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. (str. 37.)
Fascinantan stil pisanja
Opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam čitala nezahvalan je posao pa neću ni pokušati. Reći ću samo da sam se poželjela vratiti na fakultet i uzeti ovu knjigu kao temu diplomskog rada. U njoj je toliko slojeva, toliko likova, toliko različitih stilova pisanja… Ti stilovi pisanja fascinirali su me i na čitateljskoj i na stručnoj razini. Ima tu pastoralnih dijelova Zoranićevih Planina, različitih dijalekata koji nam pomažu uživjeti se u različite epizode Gilina života i povezati se s likovima. Neke su glave pisane poput bajki, neke poput najoštrijih stranica realizma. Neke su stranice kao ravna crta na onom uređaju koji mjeri otkucaje srca – okrutne su i bole – ali tempo je ravan, likovi rade ono što moraju kako bi preživjeli.
Najviše su mi se svidjele dvije tehnike pisanja. Prva je glava 22., „…u kojoj je ritam riječi takav da se čitateljima ne dopušta udahnuti pa da i sami osjete kako teško diše grkljan kojem prijeti sablja.“ To su skoro tri stranice bez točke. Čitamo, i stvarno, samo zbog riječi, teško dišemo.
…bilo kojeg boga muške sile, koji puca, koji zastrašuje, koji prijeti snagom, jer muško se uvijek oslanja na silu, jer je to esencija muške moći: siliti, dokazivati silu, trajno je isticati, stalno je nametati, njome prijetiti, biti glasan, nadimati se nad malima i nemoćnima, posebno nad ženama, posebno nad djecom… (str. 193.)
Druga je glava 48., napisana gotovo poput dječje knjige u kojoj sami birate jedan od mogućih završetaka. Ako dosad čitatelj nije bio u knjizi, nakon glave 48. bezglavo upada u nju i baš poput Gile, neprestano se osvrće preko ramena.
Ne može, dobra volja ne može biti prevaga između života i smrti jer to nije pitanje volje. Čovjek ne smije okrenuti leđa drugom čovjeku. Čovjek ne smije imati opravdanje da postane zvijer. (str. 189.)
Čudesna priča o čudesnoj ženi
Bog ne voli vještice, toliko je znala o Bogu. Samo nije znala zašto. (str. 20.)
Kao što znate, ono što je savršeno teško je opisati običnim riječima. Meni je Mladenka kostonoga baš takva. Uz Črnu mati zemluKristijana Novaka, ona je najbolje, najjače i najzanimljivije djelo suvremene hrvatske književnosti.
Ovaj je roman poput slagalice čiji su dijelovi skriveni po stanu. Tražite, slažete. Nekad nađete kut, nekad sredinu. Priča nije cjelovita dok ne upijete i zadnju stranicu, ne pronađete tu zadnju puzzlu koja nedostaje.
O Mladenki je teško pričati bez otkrivanja nekih važnijih segmenata Giline sudbine, ali ne želim vam kvariti uživanje u čitanju ovakva djela. Periš je majstor navođenja na pogrešne tragove pa vraćanja na pravi put. Ovaj je roman nepredvidiv, začudan, brz i spor. On uvlači u sebe i nemoguće ga je prestati čitati. Meni ni jedno jedino slovce nije bilo previše. Pročitala bih bila i još petsto strana da ih je bilo!
Ovo je feministički roman o vješticama, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Gila je tako hrabra, otvorena, požrtvovna. Ni jedan se jedini muški lik ne može mjeriti s njom. Ona je prigrlila svoje „vještičje“ kako bi preživjela, kako bi spasila onog kojeg voli više od svega. Može li žena uopće više od toga?
Postoje li vještice? Čemu ima imena, ima i simena. (str. 371.)
Ako nakon svega trebate preporuku, evo je. Nemojte više ni trenutka odgađati, ovo je ono što ste čekali, što vam treba. Nakon čitanja, otkrit ćete malo Gile u sebi. Nemojte je više nikada skrivati.
Ostali naslovi ovog autora:
Želimir Periš rođen je u Zadru, 1975. godine. Osim romana Mladenka kostonoga objavio je i zbirku priča Mučenice, romane Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri te Gracija od čempresa, zbirku pjesama x, društvenu igru Strašne žene i slikovnice Straška postavlja teška pitanja te Straška izvrće neistine.
Mladenka kostonoga nagrađena je nagradama Kočićevo pero i Književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman 2020. godine.
Još jedan dobar roman o vješticama je i Vještičji sat autora Chrisa Bohjaliana. Njegova vještica nije ni blizu našoj Gili, ali roman nije loš i vrijedi ga pročitati. Od srca vam zatim preporučujem i WeywardiceEmilie Clark, Milosti Kiran Milwood Hargrave i RogusIvane Šojat.
Vještica. Riječ klizi niz usne kao zmija, silazi s jezika gusta i crna kao katran. … tu su riječ izmislili muškarci, riječ koja daje moć onima koji je izgovaraju, ne onima koje opisuje. Riječ koja podiže vješala i lomače, žive žene pretvara u trupla. (Altha, str. 149.)
Weywardice, 1619. – Altha
Altha je u zatvoru, optužena za ubojstvo muškarca kojeg je pregazilo krdo vlastitih krava. Sa svih strana optužuju je da je vještica. Uglavnom muškarci. Jer Altha je, baš poput svoje majke, neobična žena. Danas bi se reklo – liječnica. No ona je puno više od toga. Kao i mnoge Weywardice prije nje, Altha ima poseban odnos s prirodom. Ona je može čuti i osjetiti. Zauzvrat, i priroda sluša nju. Posebno vrane.
Nije da tvrdim kako ja znam mnogo o dušama. Nisam učena žena, znam samo ono čemu me naučila majka, kao što je nju naučila njezina. Ali znam razlikovati dobro od zla, svjetlo od tame. I poznajem vraga. Vidjela sam ga. (Altha, str. 127.)
Weywardice, 1942. – Violet
Violet raste u domu punom hladnoće i otuđenosti, čvrsto stegnuta uzdama doličnosti koje drži njezin bešćutni otac. Željna znanja, učenja, slobode, Violet čezne za tim da ode što dalje od grandioznog dvorca u kojem živi. Proganjaju je šaputanja sluga o tome kako joj je majka bila čudakinja koja je prije smrti poludjela toliko da ju se moralo držati zaključanom. Peku je pogledi svih koje susretne jer je i ona, čini se, na majku. Bliža s prirodom nego će ijedan muškarac njezine krvi ikada biti.
Za oca je kljova – i sve drugo u Hallu njoj slično – bila samo trofej. Plemenite životinje ne treba proučavati ili štovati, nego ih samo pobijediti. Njih dvoje nikada neće razumjeti jedno drugo. (Violet, str. 72.)
Weywardice, 2019. – Kate
Kate od pratetke koju je jedva poznavala nasljeđuje seljačku kolibicu u zabačenom mjestašcu Crows Beck.
… i ugledala je selo, Crows Beck, s druge strane padine. Krasan pogled. Ali nešto u njemu ju je rastužilo. Kao da gleda u zatvor. Divan, zeleni zatvor, ptice pjevaju i vretenca svjetlucaju, teče jantarni potočić, ali ipak je to zatvor. (Kate, str. 20.)
Kad nema druge nego usred noći pobjeći od nasilnog partnera, Kate se skrije upravo u tu kolibicu. Dugo potiskivan dio njezina bića procvjeta okružen prirodom i neobičnom aurom pokojne pratetke, no nevolje za Kate nisu gotove. Ljubomorni joj je muškarac na tragu jer sa sobom je, bježeći, ponijela nešto njegovo.
Jesu li sve žene vještice?
Roman Weywardice toliko je dobar da vam, iskreno, ni ne treba moja preporuka. Dovoljno je pogledati naslovnicu i pročitati sažetak i već znate da vas čeka poslastica! Ipak, možda ćete pomisliti da ste pročitali već dovoljno romana o snažnim ženama i vješticama (i upitati se kako je moguće da se ta dva motiva uvijek isprepliću, čak toliko da su gotovo postali sinonimi – makar u književnosti). Možda ćete zaključiti da se na tu temu ništa novo nema za reći, ali vjerujte mi, Weywardice su nešto posebno.
Čitala sam određen broj romana na ovu temu. Tu su Vještičji satChrisa Bohjaliana, Milosti Kiran Milwood Hargrave i RogusIvane Šojat. I svi su fantastični, no Weywardice se odlikuju posebnim stilom pisanja koji i ono najružnije lako prikazuje na poetičan način.
Radnjom dominiraju mračni motivi – vještice, napitci, vrane, dvorac i nasilje. A opet, priča je toliko lijepa i teško je povjerovati da je ovo roman prvijenac autorice Emilije Hart. Čak i kad se događaju gadne stvari, autorica ih oslikava riječima iz kojih, iza užasa, i dalje osjetimo sunce kako sja, čujemo pjesmu ptica i osjetimo miris zemlje koja nas okružuje.
Poglavlja su kratka, no vrlo efektna i teško ćete prestati čitati, jednom kad vas priča uvuče u sebe i kad se zalaufate. A tek pa sve počne sjedati na svoje mjesto… Jamčim vam roman koji ćete stvarno pamtiti!
Vau, kakva priča!
Istog trenutka kad sam raspakirala paket koji nam je poslala ekipica iz Stilusa, znala sam, ma znala sam da su Weywardice priča koja će rasturiti! Odmah sam je uzela na čitanje jer tako lijepe korice moraju u sebi skrivati još ljepšu i bogatiju priču! I doista je bilo tako. Weywardice su sve ono obećano na naslovnici! I „Trijumfalno!“ i „Bestseler“.
Već od uvodnog citata koji tumači naslov romana, jasno vam je da u ruke uzimate nešto dirljivo, sudbonosno i strašno i predivno. A onda počinje…
Priča triju žena koje dijele istu krv, istu magiju i sudbinu očarava od prvog retka. I ne zna se čija je bolja, Althina, Violetina ili Kateina. Isprva su sve nejasne. Pitamo se što se događa i kako su njih tri povezane. Ali onda, poput rijeke koja na svom putu prema moru nema ni jednu jedinu prepreku (osim jedne jedine pogreške u prijevodu koja me ekstra naživcirala), predivna storija o Weywardicama nastavlja teći, otkrivajući sve njihove tajne, moći, spletke, želje i strahove.
Mnogo toga izdaleka izgleda drukčije. Istina je kao ružnoća: mora joj se prići blizu da bi je se vidjelo. (Altha, str. 175.)
Oduševljena sam, a i to je malo reći! Ne postoje riječi kojima bih vam dovoljno nahvalila i preporučila ovaj roman. Mogu vam samo reći da ga MORATE pročitati! Mogu vam reći još i da stranice kriju puno boli i straha, ali i povezanosti i rasta. Weywardice su posveta ženama, ali i ne samo njima. Ovo je priča za sve one koji vjeruju u poštovanje, ljubav, hrabrost, snagu i prirodu.
Ostali naslovi ove autorice:
Weywardice su prvi roman talentirane autorice Emilie Hart.
Suvišno je i reći da uzbuđeno čekamo njezine buduće romane!
U nekom dalekom kraljevstvu, u nekoj davnoj zemlji, živjela djevojčica što izgledaše baš kao njezina porculanska lutka. Ista hrđavozlatna kosa. Iste crne oči. Čak i majka te djevojčice jedva razlikovaše nju i lutku. … ni ona više nije umjela razlikovati sebe i nju. Toliko dugo da više nije bila sigurna je li ona djevojčica; je li ona ta koja je stvarna. (str. 1./2.)
Porculanska lutka, 1991.
Rosie je doktorandica na Oxfordu. Ima pomalo uštogljenog zaručnika Richarda, majku alkoholičarku i pažljivo skrivenu, duboko zakopanu krvavu prošlost.
Naime, Rosie i njezina majka ne tako davno pobjegle su iz Rusije pred mecima mafijaškog ubojice i otada su prisiljene skrivati se. Ili nisu? Rosie, pravim imenom Raisa, više ni sama ne zna što je istina, a što laž. A kad majka umre i ostavi joj bilježnicu punu bajki koje više zastrašuju nego smiruju, Raisa poželi otkriti nešto više o svojoj prošlosti.
…uvijek sam mrzila njezine priče. Nakon što mama zaviri u čašicu, jedino one postaju življe, dok se sve ostalo na njoj prigušuje. Neobične male vinjete, bajke u malom, često s prizvukom noćnih mora. (str. 11.)
Aleksej Ivanov, proslavljeni povjesničar i disidentski pisac, vraća se u rodnu Rusiju. Potrebni su mu suradnici pa se Rosie javlja na njegov oglas. Uskoro s njim odlazi u Rusiju, odlučna ne samo otkriti tko je ona, već i tko je ubojica zbog kojeg je ostala bez voljenog oca i sestre.
„Počet će boljeti“, kaže, „povratak kući. Zato što ćeš tada susresti nekadašnju sebe. A jedna mora ubiti drugu.“ (str. 58.)
Porculanska lutka, davnije
Mlada Tonja živi kao ptica u zlatnom kavezu. Bogata je, ili joj je barem muž Dimitrij bogat. No stvari u njihovom braku nisu onakve kakvima bi trebale biti.
Nema kamo otići, nigdje ne mora biti. Je li ovo sloboda? Ili prostran kavez? (str. 31.)
Jednog dana, zorom tražeći utjehu od rijeke Neve, začuje gorljiv glas mladog boljševika Valentina Andrejeva. Ruska revolucija donosi prevrat cijeloj zemlji, no Tonja, Valentin i Dimitrij zahvaćeni su njome na sasvim drugi način.
Rosie istražuje svoj život, Tonjin život i život svih onih ljudi koji povezuju njih dvije. Ako su uopće ikako i povezane jer ono što će Rosie saznati poljuljat će do temelja sve ono što je znala i čega se sjećala. Istina je negdje u majčinim mračnim pričama, na zidovima nekoć bogataškog stana, u ruskoj zemlji natopljenoj krvlju.
Ljubav na prvi pogled
Već na prvi pogled, prije čitanja, Porculanska lutka osvaja predivnom, prelijepom naslovnicom. Toliko je lijepa da odmah želite započeti s čitanjem, ali i kratki sadržaj i više nego obećava. Tako da, čim sam u ruke dobila ovu ljepoticu, odlučeno je – ona se čita sljedeća!
I doista, Porculanska lutka lijepa je i iznutra koliko izvana! Priča je predivna – mračna, a čarobna. Prelijeva se iz prošlosti u sadašnjost i obrnuto. Svatko je netko drugi i svi su nekako povezani. Čitanje ovog romana je poput odgonetavanja najzapetljanijeg obiteljskog stabla. Ako ste ljubitelj takvog nečega, voljet ćete ovaj roman.
Na neki mi je način draže kad je očito da je nešto loše: krv posvuda, majka jeca, policija se dovikuje, a otisci cipela mafijaškog ubojice po cijelome su stanu. No ovo ne podnosim. Kad znaš da nešto nije kako treba, ali ne možeš dokučiti što. (str. 114.)
Čitajući ovaj roman, kao i Ženski krug dame Tanprije njega, shvatila sam da sam veliki obožavatelj obiteljskih saga. Povijesnih romana koji se čitaju poput najboljeg trilera. Raskošnih priča koje bubre životom, tugom i radošću, ljubavlju i iskonskom mržnjom. Čini mi se da me ovakva štiva zapravo oduševljavaju više nego ono što sam mislila da volim najviše – trileri. Tako da, Porculanska lutka u meni je pobudila onaj iskonski užitak u čitanju, kad jedva čekate doći do kraja i, u isto vrijeme, nikad ne želite završiti. A onda neminovno dođe kraj i…
Nešto nedostaje.
Petica, ali…
U svom dnevniku čitanja dala sam ovom neobičnom romanu peticu, no, kao što vidi iz prethodne rečenice, kraj nije iste kvalitete kao i ostatak priče. Odnosno, završetak je mrvicu zbrčkan i imam dojam da ga je autorica napisala na brzinu, zaboravljajući bolje povezati niti koje su nas uporno i čvrsto vukle na čitanje. Ni godine mi nisu sjele pa mi je zato kraj bio pomalo neuvjerljiv.
Ipak, nemojte dopustiti da moje riječi ili ovaj zbrzan kraj utječu na vašu odluku i da vas, ne daj Bože, odgovore od čitanja. Porculanska lutka vrijedna je vašeg vremena. Pronaći ćete tu prelijepu ljubavnu priču, izdaju, okrutnost i licemjerje. Nevinu pogrešku koja vodi u težak život i još goru smrt.
Meni su se, više od svega, svidjele bajke. Kad Raisa iz majčine bilježnice čita tamne, zloslutne retke pitajući se što se u njima krije, gotovo se naježite. Onda pretkraj, kad se Tonja prisjeti istine o sebi, kad je miris vrati u dane koje je duboko potisnula, vrtjet ćete glavom u nevjerici.
Bez obzira na to jeste li naslutili rasplet ili vas je potpuno iznenadio, vjerujem da će Porculanska lutka biti jedan od romana koji ćete pamtiti i koji će se naći na mnogim listama najboljih romana pročitanih u 2024. godini.
… sjeti se da u ovoj zemlji ne biraš između dobra i zla, nego između života i smrti. (str. 212.)
Ostali naslovi ove autorice:
Porculanska lutka debitantski je roman autorice Kristen Loesch.
Veliki liječnik Sun Simiao zapisao je: „Žene je deset puna teže liječiti od muškaraca“. … Moja je rođakinja sjajno liječila žene jer je s njima dijelila gubitke i radosti koje ovaj svijet nudi ženama. (str. 9.)
Ženski krug dame Tan – povijesni okvir
Dvije stvari treba znati prije čitanja samog romana. Prva je da doista postoji knjiga Raznovrsni zapisi žene liječnice koju je sastavila Tan Yunxsian, upravo ona dama Tan iz naslova. To nam u svojoj bilješci govori sama autorica, i već na početku znate da će Ženski krug dame Tan biti fascinantan roman koji nećete zaboraviti.
Druga stvar koju je dobro znati jest običaj vezanja stopala, poznat kao lotosova stopala. Kad djevojčica iz imućne obitelji, ili iz one obitelji koja svojoj kćeri priželjkuje dobru (bogatu) udaju, napuni pet godina, počinje povezivanje stopala. To uglavnom rade majke ili sluškinje, ako su majke previše meka srca i osjetljive na bol djece.
Što manja stopala, to je vrijednost žene veća.
Iskreno, pojma nisam imala da se to radi kako bi žena bila privlačna mužu. Mada, kad razmislim, sasvim je logično…
On spušta moje stopalo na svoj dlan. Gladi svilu. Divi se vezu… Prinosi moje stopalo u papuči do nosa da može uživati u mirisu. Uglavnom je onako kako su mi uvijek govorili. Moja su stopala fizički dokaz bola koji sam podnijela da mu omogućim zadovoljstvo do kojeg mu je toliko stalo. (str. 121.)
U romanu postoji nekoliko opisa povezivanja stopala koji su zadivljujući i zastrašujući u isto vrijeme. Puno sam toga naučila i sam običaj zainteresirao me toliko da sam ga i dodatno istraživala. Slike su u najmanju ruku šokantne. Teško mi je i zamisliti da su to žene svojevoljno radile, ali – žene puno toga rade za ljepotu i privlačnost…
Ženski krug dame Tan
Život žene u Kini 15. stoljeća dijeli se na četiri razdoblja. Mliječni dani – djetinjstvo. Dani podignute kose – djevojaštvo i priprema za udaju. Dani riže i soli – razdoblje rađanja i majčinstva te dana tihog sjedenja – starost, udovištvo i čekanje ponovnog sjedinjenja s mužem u smrti.
Prije tisuću godina u prošlosti, za tisuću godina u budućnosti – ma gdje živjeli ili koliko bogati bili – četiri su faze ženskog života iste… Ti si mala djevojčica, još si u mliječnim danima. Kada navršiš petnaest godina, ući ćeš u dane podignute kose. (str. 13.)
Tan Yunxian upoznajemo u njezinim mliječnim danima i slijedimo je do dana tihog sjedenja. Neobičan je to i tegoban put, kako za nju, tako i za nas. Jer za sve žene tog doba vrijede pravila konfucionizma.
Bile životinje ili žene, vlasništvo smo muškarca. Mi žene postojimo da bismo mu dale nasljednike, da ga hranimo, odijevamo i zabavljamo. Nemoj to nikada zaboraviti. (str. 16.)
Mladu Tan Yunxian baka i djed liječnici, napredni ugledni članovi društva, uče svojim vještinama. Pogotovo baka koja se specijalizirala za liječenje ženskih bolesti jer liječiti ženu deset je puta teže nego liječiti muškarca. Kad se Yunxian uda za bogata mladića iz fine obitelji, svekrva joj zabranjuje liječenje žena. Djevojka se mora usredotočiti na ispunjenje svoje najvažnije uloge – mora roditi sina. No, toliko željeni sin nikako ne dolazi…
Nemam prijatelja, boležljiva sam. Svekrva mi je zabranila … pomagati ženama i djevojčicama iz ove kuće. Većinu tih udaraca mogu preživjeti, ali neću prestati biti ono što sam i tko sam – čak i ako to znači skrivati se i liječiti potajno. (str. 125.)
Saga o ženi
… shvatim da sam rodila djevojčicu – užasno razočaranje za obitelj, udarac za liječnika i njegov ugled, neuspjeh za mene. Sljedeće što me oneraspoloži jest spoznaja da ću sve to morati opet proživljavati. I opet. Dok ne rodim sina. (str. 137.)
Ovaj je roman saga o jednoj ženi. On je životni put žene koja je imala blagoslov i prokletstvo biti rođena u utjecajnoj obitelji. Svi zakoni koje je dama Tan morala ispoštovati, sve žrtve koje je morala podnijeti, sve uvrede koje je morala prešutjeti i tajne koje je morala sačuvati vuku nas dalje, tjeraju nas da okrećemo stranicu za stranicom premda ovo nije ni triler ni krimić. Iako, imamo sumnjivu smrt. Imamo i trovanje. Podmetanja, laži, prevare, ljubavnike i ljubavnice.
Ženski krug dame Tan najbolje je od svih žanrova.
Toliko bih vam toga mogla i željela reći, ali kontroliram se kako vam ne bih upropastila čisti užitak čitanja ove ljepotice.
Najbolja knjiga u ožujku 2024.
Moj čitateljski ožujak bio je slab – samo pet knjiga. Međutim, Ženski krug dame Tan već je od prvih rečenica postao ono najposebnije, najdojmljivije i sve naj-naj što ću pročitati u tom mjesecu. I ne samo to nego i, čini mi se, bit će jedan od top deset romana u 2024. godini.
Pročitala sam negdje da je ova priča čudesna i ona doista jest takva! Premda pratimo jedan život od prvih do gotovo posljednjih dana, Ženski krug nije ni na trenutak dosadan. Svaka je rečenica prelijepa. Svako poglavlje u sebi nosi neki dio iznimnog života liječnice 15. stoljeća, žene koja je pomirila tradiciju i suvremenost. Svaki događaj pršti od emocija i nemoćni smo pred životnošću onoga što čitamo. Od prve sam stranice, a iskreno se nadam da će tako biti i vama, utonula u tradiciju Kine, u boli i tugu tih žena, ali i u njihovo prijateljstvo, odanost i međusobnu ljubav i poštovanje.
Imala sam sreću u životu, od djetinjstva su me okruživale žene koje su pazile na mene. Sada je na meni red da taj krug proširim… (str. 313.)
Nadam se da svaka od nas žena, baš poput dame Tan, ima svoj ženski krug koji na nas pazi, koji nas uči, gura dalje i ne pušta nas da padnemo, na koliko blizu tog pada bile.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
