Kamen u odronu spada u one često jednostavne, ali vrijedne knjige koje ne opisuju glamurozne živote. Štoviše, teže je napisati roman o jednostavnim, svakodnevnim životima koji nemaju neku ekskluzivu, nego priče o poznatim ličnostima čije živote prati cjelokupna javnost posredstvom masovnih medija.
U stvari, Kamen u odronu samo je naizgled jednostavna knjiga. Knjiga je to o ženi koja od života ne želi ništa posebno. Samo čestit posao, skladnu obitelj i zadovoljenje osnovnih potreba. Žena je to koja živi na selu cijeneći ljepotu seoske idile naspram kamenih blokova i užurbanosti grada.
Conxa
Mlada Conxa (Concepcio) rođena je u osmočlanoj obitelji, peta od šestero djece. Premda je obitelj bila skladna, neimaština je bila velika jer je bilo puno usta za nahraniti. Roditelji teška srca odlučuju najmirniju od svih i blagu po naravi, Conxu, poslati tetki i tetku koji nisu imali djece , kako bi živjela kod njih i pomagala im. Nije to bilo ništa čudno u to vrijeme. Conxa je shvaćala da je to neminovno, a uostalom, nju se ništa nije ni pitalo.
Tako sam s trinaest godina i s platnenim zavežljajem u ruci, u pratnji oca i Marije, napustila roditelje, kuću, selo, i planinu. str. 9.
Drugi dom
Dolaskom kod tetke i tetka, Conxa brzo započinje novu stepenicu u životu. Pomaže u kući, oko blaga i na polju. Vrijedna je i radišna. Najviše voli biti u prirodi, promatrati polja, doline i rijeke. Kad se zadjevojčila, na jednom seoskom plesu upoznaje zidara i tesara Jaumija i Conxa zna da je našla ljubav svog života.
Obitelj
Udajom za Jaumija i rođenjem djece, Conxa smatra svoj život ispunjenim. Ali, nešto se lagano mijenja oko nje što Conxa isprva ni ne primjećuje. Radnici se bune, nadnice su male, posla je sve manje, a vlast sve ljuća i ofenzivnija prema malim ljudima. Conxa vidi da je Jaumi rijetko kući, ali ništa ne pita. Radnici, sitne zanatlije i trgovci počinju tražiti svoja prava, a radničke pobune niču na sve strane. Vlast nasilno reagira i krvavi neredi vode se u cijeloj državi. Conxa živi povučeno svaki dan čekajući Jaumija, sve do dana kad se on ne vraća kući…
Dojam o djelu
Kamen u odronu smatra se katalonskim modernim klasikom. Priča je smještena u ruralnu Kataloniju, zemlju vrijednih i poštenih ljudi koji mukotrpno zarađuju svakodnevni kruh prehranjujući obitelji. Mnogi od njih, tako ni Conxa, nisu svjesni da se sjena nadolazećeg rata nadvila nad njima. Zatečeni, dočekaju Španjolski građanski rat nepripremljeni, ali dostojanstveni. Egzodus obitelji čiji su članovi obitelji sudjelovali u otporu protiv vladajuće klike prinudio je žene i djecu da napuste svoje kuće i ognjišta. Prokazani i maltretirani, svatko izgubivši nekog svog, prinuđeni su započeti živote iznova. Ali nakon toga ništa više neće biti isto.
Roman je kratak, ali sadržajno bogat. Cijeli jedan život pratimo u svega osamdesetak stranica. Conxin je život opisan ljepotom katalonskih sela i prirode, teškim životom seljaka i radnika te neizbježno – dolaskom rata.
Conxin život sličan je tisućama života, a opet nekako jedinstven. Opisan je život obične žene koja ne može utjecati na zbivanja oko sebe, koja ne shvaća kako i zašto se ta zbivanja događaju i koja ne može ništa promijeniti. Jedino što može jest dostojanstveno ostati svoja.
Nakon čitanja ove knjige, ostajemo nahranjeni slikama seoskog života, ljepotama prirode i jednim naizgled beznačajnim, ali velikim i postojanim životom.
Čini ono što ja nisam u stanju učiniti. Osjećam se kao kamen u odronu. Ako je netko ili nešto pomakne, skotrljat ću se nizbrdo s drugim kamenjem; ako me nitko ne dotakne, danima se neću pomaknuti… str. 56.
O autorici
Maria Barbal rođena je 1949. u Trempu (Pireneji), a studirala je filologiju u Barceloni gdje i danas živi. Jedna je od najcjenjenijih katalonskih spisateljica. Njezin debitantski roman Kamen u odronu preveden je na šesnaest jezika. Napisala je mnoštvo romana, kratkih priča, knjiga za djecu i drama. Otkako je objavila Kamen u odronu 1985., etablirala se kao najutjecajnija i najuspješnija katalonska suvremena autorica, osvojivši brojne nagrade uključujući Nacionalnu nagradu za književnost te prestižne katalonske književne nagrade Serra d’Or i Prudenci-Bertrana. Odlikovana je i Križem svetog Jurja, najvećim katalonskim odlikovanjem.
…U gradić Castle Rock u saveznoj državi Maine došlo je čudovište. … Nije bila riječ o vukodlaku, vampiru, zloduhu, kao ni o bezimenom biću iz uklete šume ili sa snježnih pustopoljina; bio je to običan policajac s mentalnim i seksualnim poteškoćama zvan Frank Dodd. (str. 11.)
Frank Dodd ubojica je koji se prvi put javlja u Kingovu romanu Mrtva zona, a spominje se još u romanima Ono, Potrebne stvari, Cujo te kratkoj priči Uncle Otto’s Truck.
Bio je serijski ubojica i silovatelj žena i djevojčica, a budući da je bio policajac, usporedno s ubojstvima, radio je na istrazi. Simpatično, zar ne?
Šerif George Bannerman vjerojatno ga nikad ne bi ni otkrio da se u očaju nije obratio vidovnjaku Johhnyju Smithu, koji mu je ukazao na Dodda.
Kako Dodd završi, neću vam reći, ali reći ću da u vrijeme radnje Cuja, 1980. godine, već trune u lijesu.
Eh, ali čudovišta nikad ne umiru. Vukodlak, vampir, zloduh, bezimeno biće s pustopoljina. Čudovišta nikad ne umiru. (str. 12.)
Cujo
Cujo je dobar pas. Privržen svojim vlasnicima, a najviše dječaku, Brettu Camberu. Iako izgledom zastrašujući, taj bernardinac od devedeset kilograma pitom je i umiljat. Jednoga dana, u lovu na zeca, upadne u otvor koji skriva špilju punu šišmiša. Jesu li svi bili bijesni ili samo taj jedan, ne znamo.
Znamo da taj jedan ugrize do maloprije dobroćudnog psa i zarazi ga bjesnoćom. Bolest napreduje sporo, no napreduje. U Cuji se bore dobar dečko i zločest dečko. Ovaj potonji pobjeđuje i počinje pokolj u Castle Rocku.
Cujo je zarežao. Duboko iz grla. Zvuk je bio potmuo, gotovo da je odjekivao. Pogledao je Garyja, a u očima mu je bilo nečeg hladnog i proračunatog, od čega se Gary naježio. (str. 45.)
Obitelj Trenton
Malo prije Cujine zaraze, u Castle Rock doseljava se tročlana obitelj. Tata Vic, mama Donna i četverogodišnji dječačić Tad. Tad svake noći u svom ormaru vidi čudovište, zbog čega loše spava i muče ga strahovi. Vic i Donna također loše spavaju, ali iz sasvim drugih razloga. Naime, imaju popriličnih bračnih problema, a kao šlag na torti, kvari se i Donnin Ford Pinto.
Muškarci… oni znaju što su. Imaju predodžbu onog što jesu. Nikad ne dostignu ideal i to ih slomi, i možda zato toliko muškaraca umre prerano i nesretno, ali oni znaju što znači biti odrastao čovjek. … Žena, s druge strane – to sam ja učinila – bježi od svojega postojanja. (str. 103.)
Prije nego ode na poslovni put, još unezvijeren supruginim postupkom, Vic joj savjetuje da auto odveze lokalnom mehaničaru, Joeu Camberu, sasvim slučajno vlasniku psa Cuja.
I tu počinje užas čitavog romana. Donna i mali Tad uskoro se nađu u zamci. Od pomahnitalog ih čudovišta, a donedavno simpatičnog psa, dijeli samo limarija starog Pinta.
Cujo sjedi ispred auta, željan krvi, i čeka.
A u automobilu također pakao – mjesna je bakica još na početku ljeta prorekla da će ovo biti jedno od najvrućih ljeta u Castle Rocku.
Dobar pas Cujo
Roman Cujo prikovao me uza se od prve stranice i nisam ga puštala do samoga kraja. Ovo je jedan od Kingovih romana u kojima krivac nije nešto nadnaravno, već nešto realno i nažalost, sluđeno bolešću. Iako Cujo nije neko zlo iz svemira, već običan obiteljski pas zaražen bjesnoćom (Or is he? – nastavite čitati), roman mi ima vibru Groblja kućnih ljubimaca, a to mi je jedan od najdražih Kingovih romana.
U Cuji se, kao i u svim romanima ovog autora, događa jako JAKO puno toga. Sve su priče jednako zanimljive i o svakoj bi se dalo napisati 1000 riječi dug osvrt. Naravno, neću vas time maltretirati, samo ću reći da je Cujo zbir hrpe likova koju, u Kingovoj maniri, najprije dobro upoznamo, a onda… No, pa znate.
Svidjela mi se priča o obitelji Camber, koja nosi snažnu poruku o životu s alkoholičarom. Duhovit i jadan bio mi je Gary, a obitelj Trenton odmah osvoji vaša srca.
Kraj je užasan i jako emotivan, ali nekako gorko-sladak. Od početka sam slutila što će se dogoditi pa sam se trudila emocionalno distancirati od likova, ali svejedno vas udari na kraju.
Sad, možda će vama ovo biti užasno i glupo, ali nekako mi se srce najviše slomilo upravo zbog Cuje. Cijeli se život trudio biti dobar pas i voljeti svoje vlasnike.
A onda je postao čudovište.
U mislima je nizala različite mogućnosti, vagala ih, odjednom spoznavši da uopće nije loše malo promijeniti perspektivu. Da je bolno, možda. Ali možda je i korisno. (str. 127.)
Kingov multiverzum
Ono što najviše volim u Kingovim romanima jest miješanje njegovih svjetova. Gradić Castle Rock, koji je poprište Cujina masakra, spominje se u puno romana. I ne samo to. Kao što sam rekla na početku, Frank Dodd i ovdje je nešto. Neka sjena, neki zloduh koji se skriva u sjenama i možda, samo možda, orkestrira sudbinom koja je zadesila Cuju. Naime, priča se da je u originalnom Cuji psa trebao obuzeti Doddov duh i on ga tjerati na zločine, ali da je King to prepravio tako da krivac bude bjesnoća. Ipak, ostali su neki znakovi. Sve to spominjanje Dodda, luđački pogled u Cujinim očima… Njegova prepredenost i čudovišnost. Sve to tjera nas da se upitamo što je, na kraju, ušlo u našeg dobrog psa. Bjesnoća ili bijesan duh?
I ono čudovište koje vreba iz Tadova romana… Ljudi moji, ovo nije horor, ali ti dijelovi… Uf, da se digne svaka dlaka na glavi!
Ako vam još uvijek treba blagi poguranac prema ovom romanu, a vjerujem da ne treba, od mene imate sve preporuke!
Drži pažnju od doslovno prve rečenice. Dirljiv je, težak, strašan, topao. Svi su likovi odlično napisani, duboki, gotovo kao pravi.
King je to, ljudi moji. To se čita i ne pita.
Navalite!
Ostali naslovi ovog autora:
Moja ljubav prema romanima Stephena Kinga vječna je i bezuvjetna. Dosad sam pročitala dobar dio njegovih naslova, ali nisam za sve njih pisala osvrte, ponajprije zato jer sam ga počela čitati još u srednjoj školi.
Umjesto da pišem popis djela, kojih ima preko pedeset, pišem vam samo ono što sam pročitala:
Neimenovana žena prepričava nam svoje djetinjstvo, a priča počinje kada su je, kao trinaestogodišnjakinju, vratili pravoj obitelji.
Djevojčica nije ni znala da nije dijete svojih roditelja niti je znala zašto je vraćaju natrag, iz velikog grada i bogate kuće u pomalo zaostalo seoce i neimaštinu. U selu postaje poznata kao Vraćena.
Netko je na klupu u koju sam sjela zalijepio nezamjetljiv natpis s nadimkom koji su u mjestu koristili nakon što sam se vratila obitelji. Bila sam Vraćena, vrnuta. Nisam još uvijek poznavala gotovo nikoga, no oni su o meni znali više od mene same, slušali s ogovaranja odraslih. (str. 78.)
Njezina nova, ali prava obitelj sastoji se od šutljivog, nasilnog oca, grube, hladne majke i još petero djece koja su od rođenja rasla u obitelji. To su Sergio, pokvarenjak, zatim onaj drugi, koji nije Sergio, Vincenzo koji s djevojčicom ostvaruje posebnu vezu (ajmo to tako reći), maleni Guiseppe te ona najvažnija, sestra. Adriana. Mlađa, ali vjekovima starija. Oblikovana oskudicom. Djevojčičin i njezin život snažno će se, bezuvjetno i zauvijek ispreplesti nitima koje se ne mogu pokidati.
Njezina me uzbuđenost čudila. Ta žudnja u očima kojima je gutala novčanice. Meni je svaka vrsta gladi bila neznana i živjela sam poput strankinje među gladušima. Privilegij koji sam sa sobom nosila iz prethodnog života činio me različitom… (str. 108.)
Dirljiva podjela života
Roman Vraćena emotivno je putovanje jedne žene koje ne zna tko je niti kome pripada. Do kraja njezina života pratit će je taj osjećaj nedefiniranosti, osjećaj nepostojanja korijenja.
U vrijeme kada me mati prestala dojiti, dvije su obitelji usmeno podijelile moj život, no bez detaljnog dogovora, bez pitanja koliko ću ja plaćati tu njihovu neodređenost. (str. 50./51.)
Jedini korijen i uteg njezina je sestra Adriana, čiju smo priču imali prilike upoznati u romanu Sestrina priča. Čitatelji se nikako ne mogu dogovoriti koji je roman bolji i je li uopće jedan bolji od drugoga, tako da možete vjerovati meni koja mirim obje strane – i Vraćena i Sestrina priča jednako su dobri, kvalitetni i dirljivi romani. Svakako ćete pri čitanju osjetiti puno toga, melankoliju, nostalgiju, tugu, ljubav.
S vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje, sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se ne mogu riješiti. (str. 114.)
Život naše pripovjedačice isparan je na dva dijela – onaj bogati, prošli život i ovaj novi, siromašni život koji je otad i ubuduće njen.
Ona je nekad bila jedinica, obasipana pažnjom i ljubavlju roditelja. Išla je u baletnu školu, na more, igrala se i radovala. Sada, ona dijeli krevet sa sestrom koja još uvijek piški preko noći. Njih dvije pak sobu dijele s trojicom odrasle braće. Majka je nezainteresirana, pritisnuta obvezama i bebom, problemi se rješavaju batinama…
Dva života, ni jedan potpuno njezin, obilježit će pripovjedačicu do kraja života. Tragedije i tuga s kojima se suočava u novoj-staroj obitelji ostavit će vječne ožiljke. Sestrina ljubav malo će ih ublažiti.
Vraćena – književna senzacija
Na koricama romana Vraćena piše da je ovo „književna senzacija koja se čita na 35 jezika“ i ne mogu se više slagati s time. Priča je toliko drugačija od svega što inače čitamo. Toliko je topla dok čitamo o odnosu sestara i hladna dok čitamo o odnosu s roditeljima. No kao i u autentičnom životu, neke od najpamtljivijih trenutaka imamo upravo u dijelovima kada se toplo i hladno prožimaju. U onim rijetkim situacijama, a ako već ne ljubavi, onda makar razumijevanja i povezanosti s majkom. U shvaćanju da je Adriana i blagoslov i teret.
Kad je već riječ o Adriani, moram reći da mi se ona najviše svidjela. Neodgojena (nije ni čudo), nekulturna i nekultivirana, direktna i stvarna, sve je ono što naša pripovjedačica nije i što je možda mogla biti, da nije dana pa vraćena.
A riječ vraćena pratit će pripovjedačicu dok je živa. Mi čitatelji svakom ćemo rečenicom osjećati tu težinu i tugu s kojom je morala živjeti. Zbunjenost, odbačenost i naposljetku, rezignaciju. Slomit će vam srce kad saznate zašto je vraćena i kad zbrojite i oduzmete sve male tragove o obiteljskoj situaciji koje gledamo kroz dječje oči.
Od mene velike, VELIKE preporuke!
Postala sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam sada. (str. 122.)
Ostali naslovi ove autorice:
Donatella Di Pietroantonio talijanska je autorica koja se na književnoj sceni pojavila 2011. godine. Vraćena je njezin treći roman, koji je svojevrsna prethodnica romana Sestrina priča.
Po ovom je prvom snimljen i film koji mi se čini jednako dirljiv kao i knjiga.
Projekt Plava ptica tajni je projekt započet nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine. Smatra se da ga je pokrenula CIA. Premda nigdje nije izrekom rečeno ili napisano, Plava ptica imala je točno određeni cilj – pomoći stručnjacima iz svih područja znanosti da izbjegnu ruku pravde nakon sudjelovanja u brojnim nacističkim zločinima. Vlada SAD-a dala je prešutni pristanak za nastavak pokusa na ljudima započetih u Dachauu i drugim koncentracijskim logorima, kojima bi se utjecalo na um, mijenjalo ga i upravljalo njime.
Opseg eksperimenata provedenih na američkim građanima koji toga nisu bili ni svjesni ostao je dugo vremena mračna i sramotna tajna u povijesti američke nacije.
Eva
Godina je 1946. Njemačka tinejdžerica Eva Gerst ostavlja ratom opustošeni Berlin i dolazi u New York s prijateljicom i susjedom Brigit. Ni Evi ni Brigit to nisu prava imena. U podstavi Evine suknje skriveni su važni dokumenti o misiji koju treba obaviti. Ona je u Ameriku došla s jasnim ciljem, ali oni koji su joj omogućili dolazak nemaju čiste namjere. Eva je, međutim, opterećena užasnom tajnom: ona je kći slavnog nacističkog liječnika koji je vodio medicinske pokuse na zatvorenicima u koncentracijskom logoru Sachsenhausen prije nego što je navodno pobjegao u Ameriku.
Sad se osjeća mirnije. Usredotočeno. Jer netko zna što se događa. Taj netko je ona i na njoj je da izvrši pravdu. str. 226.
Inge
Godina je 1945. Eva se nekad zvala Inge. Imala je oca, majku i dvojicu braće te živjela, kako je mislila, normalan život. Šesnaestogodišnja Inge von Emmerich uči svirati, plesati, čak i potajice vozi očev automobil. Majka je hladna, autoritativna, ali Inge je očeva ljubimica. Otac je taj koji se igra s Inge, uči je svemu što treba znati uzorna nacistička djevojka. Inge zna da otac, poznati liječnik, radi važan posao “rehabilitirajući neprijatelje Njemačke, učeći ih da budu poslušni, da budu korisni i produktivni.” Jednog dana slučajno ugleda dosje sa svojim imenom koji potakne njezinu znatiželju.
U međuvremenu, situacija u Njemačkoj skreće u pravcu koji Inge nije mogla ni zamisliti. Nakon užasnih otkrića mora uzeti novo ime i nov život u zamjenu za pronalazak jednog čovjeka. Svojeg oca.
A njezina majka je vjerovala da je Hitler bog. Bog za kojeg vrijedi umrijeti. Njezina majka bila je budala. str. 185.
New York
Američki odbor za službu prijatelja Powell House koji vode volonteri kvekeri smješta Eva i bolesnu Brigit u vilu na Manhattanu, gdje dobivaju medicinsku, materijalnu i praktičnu pomoć koju centar pruža izbjeglicama. Tamo Eva upoznaje Jakea. Ali ne zna može li mu vjerovati, jer špijuni su svugdje oko nje.
Stvarnost je nešto što sami oblikujemo. Ako netko misli da je onaj drugi sposoban nešto postići, tada je moć već u rukama toga drugog, i on ju je stekao bez napora. str. 316.
Dojam o knjizi
Plava ptica napet je i dirljiv triler ispripovijedan u dvije vremenske linije. Roman je prepun zastrašujućih nepravdi i smrtonosnih tajni koje ključaju ispod površine i otkrivaju se malo pomalo. Svaka otkrivena tajna sve je užasnija i užasnija.
Roman je složene radnje, prepun osobnih izdaja i potrage za pravdom u svijetu u kojem pravda ima puno različitih lica. Glavni lik, mlada Eva, dolazi u SAD kako bi istjerala osobnu pravdu, svjesno sklapajući nepošten dogovor koji uključuje američke i sovjetske špijune te nacističke liječnike.
Eva je svjesna da je prate razne agenti jer ona je dio Projekta Bluebird (Plava ptica). Njezin je identitet proizvod i eksperiment koncentracijskih logora koji uključuje ispiranje mozga i kontrolu uma, kojem bi i Amerikanci i Sovjeti željeli pristup.
Eva je sklopila dogovor da pronađe i preda svog oca američkoj vladi, ali njezina osobna potraga usmjerena je na puno više od toga. Pratimo kako se Eva transformira. Od mlade nacističke djevojke zadojene snom o onima koji su bolji i vrjedniji od drugih, do one koja se suočava s istinom svoje prošlosti.
Cameron donosi još jedan izvanredan povijesni roman. Autorica je pomno istražila povijesne izvore i teško dostupne podatke o Projektu Bluebird i ispisala duboko dirljivu i zadivljujuću priču o jednom vremenu u kojem se činilo dobro i onom drugom, sramotnom i nedostojnom čovjeka.
Plava ptica tajna je operacija užasnih psiholoških i medicinskih eksperimenata koju vodi CIA i projekt je koji nikad nije trebao biti dio svjetske povijesti. A ipak je bio. S druge strane postojali su i još uvijek postoje ljudi koji ne prave razlike između boje kože, kose ili očiju. Kojima je svejedno kako izgledaš. Jedino što im je bitno to je da si čovjek.
Velika preporuka za ovu knjigu. Ako želite pročitatijoš koji roman ove autorice, svakako pročitajte naš osvrt na Svjetlo u skrovištima .
O autoru:
Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac The Dark Unwinding osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada.
Roman Žene mogli bismo isto tako nazvati imenom Ratna bolnica, s obzirom na to da se većina knjige događa upravo u improviziranim bolničkim barakama u Vijetnamu. Knjiga opisuje mračno razdoblje u američkoj povijesti koje se odnosi na Vijetnamski rat. Jako se primjećuje potpuni nedostatak svjesnosti većine ljudi, običnih Amerikanaca, o tome kakav je bio i što je značio rat u Vijetnamu. Većina dobrovoljaca tamo je otišla vjerujući da će se samo prošetati ratnim bespućima i slavodobitno vratiti svojim kućama. Stoga je otrježnjenje bilo poprilično gorko.
Frankie
Ovo je priča o Frankie McGrath, snažnoj mladoj ženi, koja odrasta okružena mornaričkim obiteljima na otoku Coronado u San Diegu. U njezinom okruženju očekuje se da muškarci odlaze u rat i njihove obitelji budu ponosne na njih. Cijelo svoje djetinjstvo Frankie gleda očev zid veterana u njegovom uredu, gdje vise portreti svih muških članova obitelji koji su služili domovini. Ali to se nikako ne očekuje od žena.
Ovaj ju je rat naučio jednu stvar: nikada nema dovoljno vremena za ljude koji su ti važni. str. 117.
Žene mogu biti heroji
Nakon što je na druženju povodom bratovog odlaska u rat od prijatelja čula da i žene mogu služiti domovini, Frankie se prijavljuje u vojsku kao medicinska sestra. Zadojena idealima o herojskim djelima, nada se da će biti u bratovoj blizini i svojim služenjem učiniti obitelj ponosnom. Ali, dok ih odlazak sina u rat čini ponosnima, obitelj je užasnuta njezinom odlukom: Žene ne idu u rat!
Žene u ratnoj bolnici
Sa samo šest tjedana medicinske i vojne obuke, neiskusna Frankie dolazi u Vijetnam u ratnu bolnicu blizu Saigona. Shrvana krvoprolićem kojem svjedoči, stalnom dizenterijom, prljavštinom i oskudnim uvjetima života, neprestanim bombardiranjima i priljevima vojnika koji su ostali bez udova, Frankie otkriva surovu realnost. Liječi stotine ljudi od zadobivenih rana koje su im promijenile život. Sa zaprepaštenjem, postupno shvaća da njezina država laže i obmanjuje svijet o žrtvama u Vijetnamu i tijeku rata. Frankie, uza sve to, bori bitku i s hladnoćom i gnjevom roditelja koji joj ne opraštaju odlazak u rat.
Jedna generacija je nestala. Njezina generacija. str. 144.
Ljubav
I u ratnim okolnostima Frankie pronalazi trenutke sreće. Ali te kratke romanse samo su maleni bljeskovi u posvemašnjem ratnom ludilu. Njezine su ljubavi ratne, prepune fizičkih i emocionalnih ožiljaka. Ljudi s kojima je povezana prijateljskim i emotivnim vezama ginu, nestaju ili su strašno ranjeni. Frankie shvaća da ne bi preživjela da nema podršku prijateljica, medicinskih sestara kao što je ona.
Žene -povratak
Najveće otrježnjenje dolazi povratkom u Ameriku. Zemlja je politički podijeljena, posvuda su demonstracije protiv rata, na ratne veterane gleda se s gnušanjem, a žene koje su tamo služile domovini sustav ne prepoznaje.
Dojam o djelu Žene
U opsežnom romanu Žene svjedočimo o hrabrosti i junaštvu žena koje su pomogle spasiti generaciju američkih vojnika. Same ratne heroine nakon završetka rata ostaju neprepoznate, a vlastita ih država popljujuje i odbaci. Osim ratnih strahota koje su proživjele Frankie i njezine prijateljice Barb i Ethel, medicinske sestre, najupečatljivija mi je scena kad Frankie, svjesna da boluje od PTSP-a, potraži pomoć u veteranskoj bolnici. Tamo biva odbijena pod geslom: Žene nisu sudjelovale u ratu!
Dolaskom natrag u Ameriku, Frankie i njezini suborci nisu dočekani kao heroji, baš naprotiv. Sustav ih odbacuje nakon što se promijenila klima u Americi, u kojoj se osjeća kolektivno susramlje zbog sudjelovanja u nepopularnom, uzaludnom i skupom ratu kojem se Amerikanci sada protive.
Prijateljstva iskovana u kaosu dublja su od bilo kojih veza koje je Frankie ostvarila u domovini. Stoga, ne našavši utjehu i razumijevanje u obitelji i okolini, ona ponovno uspostavlja veze s dvjema najbližim prijateljicama s ratišta koje su joj bile jedina potpora u ratnom ludilu. Slomljenog srca zbog stalnih ljubavnih razočaranja, nestabilnog psihičkog stanja uz nerazumijevanje bližnjih, Frankie se počinje pitati: Je li to sve uopće vrijedilo?
Kritike
Pročitala sam neke kritike da je knjiga predvidiva, pomalo kao sapunica i donekle se slažem. Ali ono što u knjizi stvarno vrijedi jest naglasak na žensko prijateljstvo koje je jače i vrjednije od svih ratova svijeta. Vidi se da je autorica provela mnogo vremena razgovarajući s vijetnamskim veterankama o njihovim iskustvima, a dubina njezina istraživanja dolazi do izražaja u pisanju ovog romana.
Procjenjuje se da je preko deset tisuća žena tijekom rata služilo u medicini, zračnom prometu i vojnoj obavještajnoj službi. Tek je 1993. godine njima u čast podignut Vijetnamski ženski spomenik.
Roman Žene je, naravno, fikcija, ali dotiče se i dijela povijesne istine (vezano za ulogu Amerikanaca u Vijetnamskom ratu). Upravo zbog toga cijenim trud autorice da obradi ovu, za Amerikance bolnu temu, i ispriča duboko emocionalnu priču o ženskim prijateljstvima i odvažnom domoljublju, govoreći o junakinji Frankie McGrath.
Ako želite pročitati komentare na druge knjige ove autorice, virnite na osvrte:
Kristin Hannah autorica je više od 20 bestselera za koje je dobila mnoge nagrade. Roman Četiri vjetra odmah po objavljivanju bio je 1. na listama New York Timesa, Wall Street Journala i USA Todaya. Moja Aljaska bila je bestseler New York Timesa, a Goodreads ga je proglasio najboljim povijesnim romanom godine. Slavujeva pjesma dobila je prestižnu nagradu People’s Choicea kao najbolji roman. Ulica krijesnica ekranizirana je u hit Netflixovu seriju. Njezin najnoviji roman Žene na vrhu je svih važnijih književnih top lista.
Predanost osuđenika X odlična je knjiga, najviše zbog načina na koji je autor uveo matematičke i znanstvene koncepte u jednu kriminalistički istragu. Praktički od samog početka znamo identitet ubojice, znamo motiv, znamo kako je ubojstvo izvršeno. Jedino što ne znamo kakav je to briljantan um osmislio zataškavanje ubojstva. To otkrivamo polako, zajedno s dvojicom istražitelja i uz pomoć vrhunskog znanstvenika fizičara.
Yasuko
Yasuko Hanaoka samohrana je majka koja živi povučemo s kćerkom Misato. Yasuko radi u lokalnoj pekarnici kamo svaki dan dolaze po užinu radnici iz okolice.
Yasuko je nekad radila kao domaćica u noćnom klubu, ali bivši nasilni muž često je dolazio i uznemiravao je pa je promijenila posao i kvart izabravši mirniji posao i novi kvart za stanovanje. Majka i kći komuniciraju samo s nekolicinom ljudi, a među njima je i jedan susjed, sredovječni nastavnik matematike Ishigami. Njemu se Yasuko sviđa, ali zbog svojih godina i neuglednog fizičkog izgleda, Ishigami pretpostavlja da nema nikakve šanse kod nje, pa je njihova komunikacija svedena samo na slučajne susrete i Ishigamovo kupovanje užine kod Yasuko.
Ubojstvo
Jednog dana se, na Yasukinom pragu, poljavljuje bivši muž, zlostavljač Togashi. Svađa među bivšim supružnicima preraste u nasilnu epizodu čiji je epilog probodeni Togashijev leš u Yasukinom stanu. Dok se majka i kći šokirano pogledavaju ne znajući što raditi, spasonosnu ideju donosi im susjed Ishigami koji stiže u pomoć. Njegov briljantni matematički um smislit će zapanjujući scenarij kojem policija nije dorasla.
On je jedinstven čovjek. I čak i nakon svih tih godina, moje sjećanje na njega kakav je bio tada još je uvijek živo. str. 244.
Istraga
Policija pokušava povezati tijek zločina. Glavni je osumnjičenik, naravno, Yasuko, ali ona ima alibi. Policija tapka u mraku bez konkretnih dokaza, ali i oni imaju asa u rukavu. To je vrhunski fizičar Yukawa Manabiu. Dvoje vrhunskih znanstvenika, matematičar i fizičar, igraju mentalnu partiju šaha neizvjesnog ishoda. Čiji je mozak britkiji? Čija je logika oštroumnija?
Sviđalo nam se to ili ne, zapeli smo u zupčanicima društva. Oduzmi to i naši satovi okreću se izvan kontrole. Ili bolje reći, mi jesmo zupčanici u mehanizmu. str. 203.
Dojam o djelu
Za nas koji nismo matematički eksperti ova je knjiga zapanjujuća. Zločin koji je počinjen, a zatim briljantno zataškan, polako se rješava s toliko dedukcije, logičkih zaključaka i analiziranja svega sve do zadnje, gole pojedinosti. Sve je to morao smisliti savršen analitički um. Pa, uvjerena sam da Keigo Higashino to i je.
Roman je psihološki dubok, a zamršeni zapleti slijede pravila logike i znanosti. Detektivska potraga nije dorasla Yasuki i Ishigamiju koji su uvijek korak ispred. To se pak ne može reći za Yukawu Manabiu, Ishigamijevog bivšeg kolegu s fakulteta. On je protivnik Ishigamijevog ranga. I dok njih dvoje igraju najnapetiju misaonu partiju šaha, čitatelj nikako ne zna tko će iz te igre izaći kao pobjednik.
Yukawi je docent na tokijskom Carskom sveučilištu i Ishigamijev kolega otprije dvadeset godina. Slučajno, on je i prijatelj detektiva Kusanagija. Čini se da je Yukawa jedina nada inspektorima u razrješenje ove nemoguće slagalice.
Osim inteligentnog zapleta, najzanimljiviji u ovom romanu su likovi.
Yasuko, naizgled preplašena i krhka, pokazuje se u odlučujućim trenutcima vrlo pribrana i lukava, ali i moralno jaka. Fizičar Yukawa isto je tako vrlo zanimljiv lik. Rješenje ubojstva dio je izazova kojim je odlučio iskušati britkost svog uma. Yukawa ubrzo shvaća da je zločin mnogo složeniji nego što se čini, a njegov studijski kolega protivnik je čiji je intelekt na razini njegovog. Najzanimljiviji lik u romanu je Ishigami.
Ishigami pokušava zaštititi Yasuko time što će nadmudriti Yukawu, koji se susreće s dosad najpametnijim i najodlučnijim protivnikom. Ishigami, samotnjak koji radi nevjerojatne žrtve kako bi zaštitio osobu u koju je potajno zaljubljen, matematički je genij koji slaže jednadžbu zločina onako kako to obična osoba ne može. Upitne su i moralne implikacije njegovih postupaka.
Zbog količine zamršenih detalja u kojima se raščlanjuje zločin ili njegovo rješavanje, možete biti nakratko zbunjeni, ali na kraju ostajete fascinirani logikom dvaju znanstvenih mozgova koji sve lijepo raščlanjuju. Ovaj je slučaj modus operandi skoro savršenog zločina. A svi znamo da takvog zločina nema.
Obavezno pročitajte!
Ako vas zanima još koje djelo japanskih autora, pročitajte odličan roman Ispovijediautorice Kanae Minato Sedamnaestautora Hidea Yokoyame.
O autoru
Keigo Higashino rođen je u Osaki 1958. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu. Osvojio je brojne nagrade. Prvo je djelo, Hokago (Nakon škole), objavio 1980. te osvojio nagradu Edogawa Rampo. Godine 1999. osvojio je nagradu Japanskog udruženja pisaca misterija za knjigu Himitsu (Tajna); 2006. nagradu Naoki za roman Predanost osumnjičenika X. U novije vrijeme napisao je romane Anata ga Dareka wo Koroshita (Ubio si nekoga), Black showman and the Awakening Woman (Crni zabavljač i žena koja se budi) i Hakucho to komori (Labud i šišmiš).
Sally je buntovna sedamnaestogodišnjakinja koja je opet pobjegla iz klinike u kojoj se liječi od anoreksije. Uvijek na ratnoj nozi s roditeljima, koji ne razumiju njezinu želju za kontrolom vlastitog tijela, Sally je prkosna, neprilagođena i stalno bijesna.
Ništa od jela danas. Danas nikako Mrzi kada mora jesti jer su drugi tako odredili ili jer je takav običaj. Kad se jede zato što je jutro. Ili podne. Ili večer. Ili zato što si gladan. Htjela je jesti onda kad joj se jelo. … To nitko nije razumio. (str. 7.)
U posljednjem od svojih bjegova, susreće Liss. Liss je sredovječna žena koja krije tajnu.
Tako se ona sada osjećala iznutra. Kao da je sve oteklo iz nje i u njoj ostavilo pustinju i mulj. Iz koje je stršalo sve ono ružno, oštro i obraslo, što se inače skrivalo ispod blistave morske površine. Sve ono što u tebi potone na dno gdje truli i gnjili. Sve je oteklo iz nje, bila je prazna, a vidio se samo smrdljivi talog na dnu. (str. 193.)
Živi sama na ogromnom imanju za koje se sama i brine. Tu su kokoši, vinogradi, krumpiri, jabuke i… kruške.
Kada Liss primi Sally u svoju kuću, šutnjom i nijemim razumijevanjem njih dvije grade krhki odnos koji postupno cvate u pravo prijateljstvo. No mirna su razdoblja kratka, izvjetre brzo baš kao i miris starih krušaka… Voleći se gotovo kao majka i kći, kako će Liss i Sally jedna bez druge kad dođe vrijeme za neminovni rastanak?
…i odjednom ti je jasno da tvoja takozvana nesreća uopće nije važna. Da zapravo sve to ne znači ništa jer sve prolazi. (str. 139.)
Roman prepun okusa i mirisa
Miris starih krušaka roman je za koji sam odmah znala da će mi se svidjeti. Počevši od prekrasne naslovnice pa preko poetskog naslova koji gotovo da osjetite u nosnicama, osjećala sam da se među njegovim stranicama krije nešto posebno, nešto u što se isplati zagristi.
Bilo je teško pronaći pravu riječ za tu mješavinu čvrstog mesa voćke koje se topilo u ustima. Činilo joj se da je crveni dio slađi, a bijeli pomalo opor, što je zajedno stvaralo okus koji je… možda nalikovao na okus sunčeva svjetla, kada bi nakon duga ljeta kroz plavetnilo neba i zelenilo starih visokih krošanja padalo ravno na jezik. (str. 115.)
I baš kao meso sočne, zrele kruške, takav je i ovaj roman. Bogat, intenzivan, nježan, topao, čvrst, snažan… Uživala sam čitajući poglavlja koja kao da su sinestezija – osim riječima, radnju osjećamo svim osjetilima. Rečenice kojima autor opisuje Lissin obrasli voćnjak gotovo da su poezija, toliko su lijepe.
Kako je ponekad lijepo jednostavno biti živ. Ništa drugo. Jednostavno biti živ. (str. 63.)
Predući priču o dvije sasvim različite, a ipak ponešto iste žene, pisac nam govori o iscjeljujućoj moći prirode. O blagodatima sunca i čistog fizičkog rada. O ljepoti tišine i jednostavne brige za druge. O tajnama koje nas uništavaju, ali samo ako se čvrsto drže unutra.
Za sve je postojao razlog, samo ga ona nije pronalazila. (str. 21.)
Stare sorte
Kada se govori o starim kruškama, misli se na stare sorte krušaka kojih Liss ima prepun vrt i u kušanju kojih Sally neizmjerno uživa. Bježeći od klinike, roditelja, anoreksije i same sebe, na Lissinom zabačenom imanju Sally napokon otkriva trpke, svježe, gorke, slatke okuse.
Miris starih krušaka roman je koji ostaje u glavama čitatelja dugo nakon čitanja, no ne zbog šoka koji izaziva. Kad sam zatvorila posljednju stranicu ove divne priče, u mojoj su glavi bile melankolične, snovite, magličaste slike sunca i topline, starinskog suhozida i stabala. Bezbrojnih zelenih stabala s kojih vise teški žuti i crveni plodovi.
Stvari su rijetko bile u ravnoteži. Bez sreće i bez tuge. Ili drugačije rečeno: sreća i tuga bile su u takvoj ravni, u takvoj savršenoj ravnoteži da se nisi želio kretati. (str. 128.-129.)
Vidjela sam i dvije žene, jednu mladu, drugu stariju. Svaka muči svoju muku, no drže se zajedno. Potpora su jedna drugoj i motivacija za težak put do cilja.
Miris starih krušaka emotivno je štivo koje će se svidjeti velikoj većini čitatelja. Kad kažem emotivno, ne mislim na to da ćete plakati, mislim na to da će vam biti toplo i nježno oko srca. I meni se roman jako, jako svidio. Gotovo da mi je došao kao melem na neku moju ranu za koju nisam ni znala da je imam. Pokazao mi je da se uvijek može krenuti dalje, čak i kada mislimo da je za to prekasno. I da pomoć često dođe u neočekivanim oblicima.
Od mene preporuke, nećete pogriješiti!
Jer sve što je bilo upravo sada nije nastalo ni iz čega niti se pretvaralo u ništa. Sve je imalo svoju priču. (str. 49.-50.)
P.S. Zaboravila sam vam reći da malu, malu mrvičicu ugođajem baca na Svježu vodu za cvijećeValerie Perrin.
Ostali naslovi ovog autora:
Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika. Njegovi se romani prodaju u milijunskim nakladama i prevode se na brojne svjetske jezike. Nisam ekspert u njemačkom, ali prema naslovima nekih njegovih romana čini mi se da se dosta bavi mirisima i okusima pa imam osjećaj da su i ostali njegovi romani užitak ne samo za čitanje, nego i za ostala osjetila.
Jolene Zarkades vojnikinja je nesretnog djetinjstva, a Michael Zarkades odvjetnik koji se u posljednje udaljio od supruge. Roditelji su dviju djevojčica i sve bi im trebalo ići super, no čini se da im je brak pred raspadom.
Kako se njoj činilo, neke su obitelji bile poput dobro održavanih parkova, s obrubima od lijepih sunovrata i stablima čije su velike krošnje nudile predah od ljetnoga sunca. Druge su – a to je znala iz prve ruke – bile bojna polja, krvava i mračna, a na njima razasuti šrapneli i dijelovi tijela. (str. 3.)
Tada, Jolene i njezina najbolja prijateljica Tami pozvane su na bojište – u Irak. Obje su pilotkinje i uvjeravaju svoje obitelji da će biti daleko od opasnosti. No, Tami ima nešto što Jolene nema – podršku obitelji. Kod Jolene je sasvim druga priča, Michael mrzi svaki spomen na vojsku i rat i odbija iti razgovarati o tome.
Ipak, dužnost zove i Jolene odlazi, ostavljajući zbunjenog Michaela da nosi sva četiri kuta kuća.
Kad nekome nešto obećaš, onda držiš obećanje. To je čast, a čast – i ljubav – važniji su od svega drugoga. (str. 43.)
Znajući da on ne prihvaća njezin poziv i bojeći se da djevojčice ne budu uplašene, Jolene im šalje pisma i mailove u kojima uglavnom izmišlja zabavne zgode i priča o sigurnosti vojnog kampa.
Sve te priče padaju u vodu kada se dogodi tragedija.
Michael, dotad uglavnom nezainteresiran za bilo što osim za svoj odvjetnički posao, postaje jedini na kojeg se njegova obitelj može osloniti.
Dugo je vremena u njemu potiho kipio bijes zato što je morao biti muška mama, činilo mu se da je njegova muškost ugrožena zato što mora paziti na svoju djecu, kuhati i odlaziti u kupnju. (str. 217.)
Hoće li obitelj Zarkades preživjeti nevolje koje im je nametnula sudbina?
Još jedan bestseler
Njezina bitka još je jedan bestseller voljene Kristin Hannah, rado čitane autorice u čije se priče zaljubljuju čitatelji diljem svijeta. Priznajem, mene je osvojila prethodnim romanom Vučja djevojčica i nastavak te ljubavi očekivala sam i sada.
Bilo je to više nego početak; ljubav je bila duboko plavo more i oni su zaronili. Nije znala kako vjerovati u ljubav, ali on ju je pomeo s nogu; eto, bilo je tako jednostavno. Nakon njihova prvog poljupca zaboravila je ljubav na koju je imala pravo rođenjem i počela vjerovati u njega i u zauvijek. (str. 65.)
Vjerovali ili ne, ovaj put nisam oduševljena. Vidjela sam da je puno blogerica ushićeno pisalo o ovom romanu, da je super i da su plakale koliko je emotivan, a ja… Ne znam, ostala sam pomalo ravnodušna prema cijeloj priči.
Uhvatio ju je za ruku. Katkad je držati nekoga za ruku sve što možete učiniti. (str. 187.)
Već po dobrom starom običaju, navest ću što mi se nije i što mi se jest svidjelo pa vi sami vidite hoćete li se upustiti u avanturu zvanu Njezina bitka ili ćete je ovaj put preskočiti.
Ali – znam što će svaki pravi fan Kristin Hannah odlučiti.
Njezina bitka – još jedna priča o ratu
Njezina bitka pisana je s ciljem da bude emotivna, što mi je u startu minus. Kao da se više cilja na to da se čitatelj rasplače, nego da nešto doista i osjeti. Već me jako dobro poznajete i znate da iako često zaplačem uz knjigu, da to nisu suze pro forma. Ovdje mi je svaki tužan događaj bio isforsiran i uglavnom sam preokretala očima, ali s dozom poštovanja prema vojsci i poslu koji obavljaju.
I pojedine su se rečenice više činile kao floskule, a manje kao prijeko potreban dio teksta pa me i to malo ljutilo.
Mislim da rat ne mijenja samo ratnike. Mi koji smo na bojišnici kod kuće, prolazimo kroz vlastite muke. (str. 219.)
Osim toga, svi su mi likovi išli na živce. U prvoj polovini knjige nervirali su me svi, osim Jolene. U drugoj polovini iritirala me samo ona.
Michael je grozan muškarac i nek’ vrag pogodi kako se uspio oženiti. Misli da su briga o djeci i kući isključivo ženski posao, prezire to što mu je žena vojnikinja (valjda se osjeća manje vrijedno) i odbija joj dati podršku koja joj je potrebna. Strava i užas…
Starija kći nerazumna je i bezobrazna i predjetinjasta za svoje godine.
Jolene je super veći dio knjige, a onda postaje jednako loše napisana kao i ostatak njezine obitelji. Koji – da stvar bude intrigantnija – postaje dobar.
Ajmo sada na pozitivno
Iako se čini da sam mrzila svaku sekundu čitanja romana Njezina bitka, ipak tome nije tako. Zaplet je veoma zanimljiv jer ga ne viđamo često u knjigama. Michaelov rast odlično je osmišljen i on, na kraju, od meni najgoreg lika lako postaje jedan od najboljih. Sporedni su likovi krasni, nježni i životni i ublažavali su mi (toksičnu) obitelj Zarkades.
Na stranu to kakva je u drugom dijelu knjige – Jolene je lik koji je mogao biti odličan. Ona je snažna, jaka žena s „muškim“ poslom koja usput drži i sve kutove kuće. Iako je imala loše djetinjstvo, uspjela je nadići sve svoje probleme. Na pogrešan način, jasna stvar, i to će joj se obiti o glavu, ali naučit će nešto iz svega toga i to je pohvalno.
Stil pisanja je klasična Hannah i on me uvijek veseli. Rečenice se čitaju lako, iako govore o teškim stvarima. Lagane su, lirične, prelijepih opisa – tu Hannah nikako nije razočarala.
Eto, iznijela sam svoje pluseve i minuse. Ostajem vjerna ovoj autorici premda me Njezina bitka nije oduševila i uskoro se bacam na Slavujevu pjesmu za koju mi je puno pratitelja reklo da je predivna!
P.S. Do objave ovog osvrta, Slavujeva pjesmapročitana je, napisana, i već debelo prokomentirana s vama. 🙂
Ostali naslovi ove autorice:
Kristin Hannah autorica je više od 20 hit romana koje obožavaju čitatelji diljem svijeta.
Kako se ne bih ponavljala, klikom na osvrt njezina prethodno objavljenog romana Vučja djevojčicadoći ćete i do popisa romana koje je ova plodna autorica dosad napisala.
Roman Dan govori o jednom danu, 5. travnja, tri godine zaredom.
Godine 2019. upoznajemo supružnike Isabel i Dana, njihovu djecu Nathana i Violet te Isabelina brata Robbieja koji živi u potkrovlju njihove kućice. Naizgled sretna obitelj, no iz kratkih poglavlja koja isprva kao da govore ni o čemu, uviđamo pukotine u savršenom oklopu.
Činjenica je i da ih Robbie možda voli više nego što su oni u stanju voljeti jedno drugo. Tu je i činjenica da je Isabel i Danu suđeno da jedno drugome slome srce od dana kada su se sreli… (str. 40.)
Svi članovi obitelji najiskrenije i najdublje vole upravo Robbieja, no on se uskoro mora iseliti.
Isabel je nesretna. Duboko, istinski nesretna.
Isabel zamišlja kako godinama sjedi na stubama. Trebala bi biti lik u kakvu europskom filmu: Žena na Stubama. Žena paralizirana vlastitom sebičnošću i trivijalnošću, žena koja zna da je trebala voljeti vlastiti život više nego što ga je voljela, no to joj nije uspijevalo… (str. 32.)
Dan, sad već ofucali roker, mašta o povratku na rock-scenu. Mašta o onoj jednoj pjesmi koja će mu preokrenuti karijeru koju nikad u stvari i nije imao.
Isabel i Robbie slažu se oko Danova povratka na scenu. Nemaju tajni (vjeruju da nemaju tajni), no postoje neke teme o kojima ne razgovaraju, a mnoge se tiču Dana. (str. 39.)
Dolazi 2020. Korona, izolacija, lockdown. Isabel i Dan, potpuno otuđeni, jedva koegzistiraju.
Kad su joj Danovi porazi ili, još gore, njegove pobjede, postale nesnosnije nego njene vlastite? (str. 153.)
Robbie je zapeo na Islandu, potpuno sam. Ili uglavnom sam, društvo mu pravi lik iz mašte. Nathan i Violet gube se u svijetu odrastanja i maniji odraslih.
Sve odlazi k vragu 2021. Obitelj se nosi s gubitkom. Raspadaju se i sastavljaju i tako cijelo vrijeme. Idu dalje, na ovaj ili onaj način.
Dan – Isabel
Dan je težak roman koji svakako neće imati širu publiku, ali zato će ga oni kojima sjedne vrlo, vrlo dugo pamtiti. Iako inače ovi tjeskobni romani nisu nešto u čemu uživam, Dan me vrlo brzo uvukao u sebe baš tom klaustrofobijom koja curi sa svake njegove stranice. Ovo je roman koji ima sedam likova. SEDAM LIKOVA. I srž čovjeka donosi bolje nego neki s puno više svega (likova, stranica, doslovno svega). Ovo je roman ogoljen do svoje biti. Jednostavan za čitanje, ali nimalo lak jer je tu toliko slojeva.
Najbolja je Isabel. Ona je zapravo nositeljica radnje. Nije ona lik koji zavolimo, za koji se vežemo i za koji navijamo, Bože sačuvaj.
Isabel je lik koji nas nervira ako smo racionalisti i koji sažalijevamo ako smo emotivci. Ona je jadna, toliko jadna. No u odnosu na čovječanstvo u cjelini, ona je sretnica. I svjesna je tog konflikta u sebi.
Nije sigurna kada je prestala biti središnji lik u vlastitoj priči i umjesto toga postala pohlepna i ogorčena sestra, vlastita mračna blizanka, ona koja je sve dobila, ali i dalje grinta: Nedovoljno. (str. 57.)
Ima sve, a nema. Izvana ima sve, ali iznutra je nešto prazno, nešto je trulo.
Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac. … Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja. Dekadentno je, jasno joj je, uopće postaviti to pitanje. (str. 58.)
Trebala bi biti sretna, srami se toga što nije sretna, ona koja ima i ljubav i novac i kuću i obitelj. No ponekad, dok sama sjedi na stubama, mašta kako bi bilo pobjeći od svega toga i potražiti istinsku sreću.
Rečenice kojima je Isabel stvorena toliko su stvarne i snažno nas obavijaju. Toliko snažno da prestajemo disati. Radnja je preintenzivna iako je nema. Ništa se ne događa, a mi ne dišemo.
Mučan prikaz ljudske naravi
Iako u romanu Dan nema ničega od čega bi vam bilo mučno, moj se želudac nekoliko puta itekako stisnuo. Nije ovaj pisac bez razloga dobitnik Pulitzera, to sigurno. Mada Dan nije za široke mase, vjerujem da svaki čitatelj u njemu može pronaći literarnu vrijednost. Teško je riječima opisati nešto neopisivo, a Cunningham to uspijeva. Nakon čitanja, osjećala sam se kao da mi nešto preteško sjedi na grudima. Svi su toliko nesretni i taj jad se poput guste tekućine slijeva po rečenicama. Likovi su izvrsno doneseni, kao da su s vama u dnevnom boravku. Njihova krivnja, bol, tuga, neizbježnost titraju negdje izvan vašeg vidnog polja, ali tu su.
Je li u biti ikada kasno? … Postane li situacija ikada zaista nepopravljiva? Ako da, kada? Kako znaš, kako itko zna kada je prešao iz truda da se nešto spasi u trenutak kada je već kasno? (str. 155.)
Suprotstavljeni tom crnilu, bore se bratsko-sestrinska povezanost, ljubav prema djeci i prijateljstvo.
„Ali žene su uvijek pametnije. Zar ne?“ „Mislim da mislimo da će naša priča biti drugačija. Mislimo da nismo kao druge žene.“ (str. 237.)
Ovom bih romanu bila dala ocjenu 5, ali kraj je malo zbrljan i nisam bila oduševljena razvojem male Violet. To mi je diglo tlak pa sam spustila ocjenu.
Ipak, naravno, moje preporuke imate jer ovo definitivno nije jedan od onih romana koje pročitate, zatvorite pa zaboravite. Dan vas zasigurno progoni dulje.
Ostali naslovi ovog autora:
Michael Cunningham autor je više romana, a na hrvatski su jezik prevedeni Dom na kraju svijeta, Meso i krv, Sati i U smiraj dana.
Za roman Sati, u kojem je jedan od glavnih likova slavna Virginia Woolf, dobio je Pulitzerovu nagradu.
Što se tiče dobitnika te nagrade, čitala sam Edith Wharton i Andrewa Seana Greera te njihove romane Doba nevinostii Less.
Ilaria Tuti nije nam nepoznata autorica. Serijal njezinih romana u kojima je glavni lik istražiteljica Teresa Battaglia vrlo je popularan. U hrvatskom prijevodu čitali smo odličan roman Cvijeće iznad pakla.
U romanu Cvjetovi iz kamena Ilaria Tuti posegnula je za drugačijom pričom. Pričom o malo poznatoj, ali vrlo relevantnoj povijesnoj epizodi o karničkim nosačicama. Radi se o događajima iz Prvog svjetskog rata. Priča je to o ženama koje su se na visokim prijevojima Karnijskih Alpi penjale na vrhove i opasne planinske usjeke kako bi streljivom i hranom opskrbile vojnike na austrougarskoj bojišnici.
Kad je sve izgubljeno, čast je jedina valuta za razmjenu koja ostaje čovjeku da vidi sebe priznatog kao takvog, a ne kao zlikovca. str. 109.
Agata Primus
Agata je mlada žena koja živi u gradiću Timau brinući se o teško bolesnom ocu. Sve njezine djevojačke maštarije, sanjarenja i htijenja prekida poziv mjesnog župnika koji moli mještane za pomoć izgladnjeloj i ranjenoj vojsci u planinama. U selu su ostale gotovo samo žene. Većina muškaraca je na bojišnici. Neki, kao Francesko izbjegli su odlazak u vojsku zahvaljujući svom bogatstvu. Ali, za Agatu i njezine prijateljice nema dvojbe. Nosit će na leđima teške rance s hranom, streljivom i medicinskim potrepštinama, kroz usjeke do visokog platoa u Alpama na kojem se utaborila talijanska vojska.
Ismar
Ismar je austrijski snajperist koji progoni talijanske trupe. Sakriva se visoko u snježnim gudurama na prijevoju Karnije čekajući da netko od talijanskim vojnika upadne u zasjedu. Ismar nije profesionalni ubojica, nekad je bio inženjer. Ali vihori rata odredili su njegovu sudbinu umjesto njega. Sada je skriven u snježnoj klijeti, promrzao i prepušten svojim mislima, sve dok ga gotovo slučajno ne rani Agatin metak.
Ono što stoji preda mnom je čovjek, bijel poput snijega koji mu pada s ramena. Nagonski prepoznam njegovu vrstu, i zapucam. str. 137.
Karnijske nosačice
Volim romane koji su, premda fikcija, zasnovani na povijesnim činjenicama. Ilaria Tuti je iskoristila jedan pomalo zaboravljen dio talijanske povijesti kako bi napisala roman Cvjetovi iz kamena. Radi se o ženama koje su u jeku Prvog svjetskog rata, u sukobu Talijana s austrougarskom vojskom, ponijele ogroman teret i pokazale nevjerojatnu hrabrost noseći na leđima prijeko potrebne stvari za talijansku vojsku u Alpama. Slabo odjevene i obuvene, skoro potpuno izgladnjele, riskirale su svoje živote penjući se strmim usjecima po strahovito uskim gudurama stalno očekujući snajperski metak. Vlada Republike Italije posthumno je odlikovala jednu od njih, karnijsku nosačicu Mariu Plozner Mentil, jedinu ženu po kojoj je jedna vojarna dobila ime. Karnijske nosačice zapravo su bile ključne za otpor i opstanak alpskih trupa na Karnijskoj visoravni.
Ponekad je teško učiniti ono što je ispravno, toliko zastrašujuće sa se doima kao neprirodan čin. str. 141.
Dojam o romanu Cvjetovi iz kamena
Svidjelo mi se kako Ilaria Tuti piše o ratu, bez bez želje da indoktrinira čitatelja. Njezin patriotizam i ljubav prema domovini neupitni su, ali zanimljiv je stav prema kojem i prema neprijatelju izražava poštovanje i vjeru da nisu svi s druge strane barikade loši ljudi. Iako su Cvjetovi iz kamena ratna priča, to je priča i o snovima, djevojaštvu, otvorenom i poštenom srcu, ljubavi i i časti. Lik kapetana koji dostojanstveno pregovara s neprijateljem Ilaria Tuti napisala je toliko ljudski i vjerodostojno, tako da nam je taj, zapravo sporedan lik, predstavio pravu definiciju časti kakvu rijetko viđamo.
Radnja teče u prvoj osobi, pripovijedanjem mlade Agate koja je jedna neiskvarena, obična mlada žena koja nikad nije sanjala da će biti heroina. A to uistinu jest. Heroine su i sve njezine prijateljice i sumještanke čije smo opasne uspone pratili u ovoj priči. Na ovom putu nade i očaja, Agata otkriva snagu u sebi za koju nikad nije vjerovala da postoji, kao i vrijednost prijateljstava koja su veća od života.
Jako je lijep ovaj roman o ženskoj snazi. Po literarnoj vrijednosti nadmašuje mi kriminalističke romane Ilarie Tuti. Mada, neki će možda misliti i obrnuto.
A kameni cvijet? Nigdje se ne spominje njegovo ime, ali mislim da se radi runolistu.
O autoru
Ilaria Tuti živi u talijanskoj pokrajini Udine, u općini Gemona del Friuli. Dobitnica je književne nagrade Rapallo za roman Cvjetovi iz kamena, a za roman Nimfa dormiente nominirana je za nagradu Edgar. Autorica je i serijala kriminalističkih romana u kojima je glavni lik detektivka Teresa Battaglia. Njezini su romani objavljeni u dvadeset sedam zemalja.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
