Oznaka: obiteljska drama

Objavljeno

Iva Kolega: Sjeme tame

Nakladnik: Fokus komunikacije d.o.o., 2019.

Naslovnica romana Sjeme tame: ©Fokus komunikacije d.o.o.

Iva Kolega: Sjeme tame

Sjeme tame

Iris je kućanica i majka troje djece. Njezina obitelj je nesretna kao i mnoge druge obitelji pa Iris svoju nesreću umanjuje svakodnevnim čitanjem crne kronike.

Treba mi nešto da me podsjeti kako se ljudima u životu događaju grozne stvari, te da se u mojem životu zapravo ne događa ništa strašno. Ništa što se ne može, kao i uvijek dosad, otrpjeti. Pregrmjeti. I preživjeti. Zato se jutros, dok pijem kavu, umjesto kroasanom hranim nesrećama propucanih, izbodenih, poginulih u prometnim nesrećama… (str. 10.-11.)

Suprug Saša, glava obitelji i obiteljski nasilnik, pod velikim je stresom zbog posla i svi mu se miču s puta, premda povremeno ipak ne mogu umaknuti njegovu bijesu.

Ostatak obitelji čine kćeri Diana i Julija te sin Luka.

Dijana je kao tinejdžerica ostala trudna te je s dečkom pobjegla u Njemačku. Obitelji se javlja slabo i nikako i bavi se svojim problemima.

Julija je srednjoškolka koja se školuje u drugom, većem gradu. Kući dolazi slabo i nikako.

Luka je najmlađi, još osnovnoškolac, majčin ljubimac koji od straha pred ocem sve češće muca.

 Saša se više bavi svojim ljubavnicama nego obitelji. Iris je toga svjesna i Saši zamjera u tišini, uglavnom držeći svoje prigovore za sebe.

… ne mogu reći da je najgori, čak i kad je gadno raspoložen, jer ipak se brine za nas. Na njegovim leđima leži odgovornost za sve nas, za obitelj.
A to je u cijeloj priči ipak najvažnije. Egzistencija. (str. 30.)

Čitajući tako crnu kroniku, Iris nalazi na vijest kako se u blizini dogodilo silovanje. Šokirana tim događajem, uviđa kako se Saša te noći vrlo kasno vratio doma. A odjeća koju je ujutro skupila s poda bila je krvava.

Iris na pamet pada strašna pomisao – da njen Saša nije silovatelj?

Na njegovom računalu pronalazi stravičnu snimku.

Događa se još jedno silovanje.

Hoće li Iris reagirati?

Zatvori oči i šuti

Iris i njezina obitelj žive u malom selu u kojem svatko svakoga zna. Naravno da Iris, u neku ruku, shvaća da je njezin suprug zlostavljač.

Nisam ogrebala svog muža. Da jesam, vjerojatno bi mi glava poletjela ustranu jer bi to grebanje, pogotovo ugriz, shvatio kao rezultat nekakvog mojeg pokušaja dominacije. A on voli da sam podčinjena. (str. 17.)

No kako ga i kome prijaviti? Zašto, pita se Iris, bolno svjesna činjenice da je Saša jedini koji zarađuje i prehranjuje obitelj. Osim toga, svjesna je i toga da prijava rijetko kada kome pomogne, a obitelj je nakon toga dovedena na stup srama.

Činjenica je kako se nitko nije primirio, mislim istinski primirio, nakon posjeta policijskoj postaji. Odatle izlaze samo još bješnji.
A jednom kad uđeš u sustav, prljavo rublje postaje javno.
Evidentirano.
Zabilježeno.
Imaju te na oku.
Ali neće ti pomoći – prije nego te upuca ili izbode, oni mogu samo konstatirati koliko si ga puta prije toga prijavila. (str. 27.)

Iva Kolega: Sjeme tame

Kada se zaredaju silovanja, Irisin mučno izgrađeni svijet iluzija polako se ruši, jer sve je više dokaza da bi baš Saša mogao biti silovatelj. Umjesto da ga suoči s time, ona zatvara oči još jače i više nego prije.

Poznato je da nas ono što pregrizemo, izjeda iznutra. Mnoge žene zato dobiju rak. Možda je rak rezultat živciranja zbog svih onih sitnih prešućivanja … ili pregrmljenih velikih izjedanja, kada ne znaš gdje ti je muž, koga jebe i kad se vraća kući. (str. 131.)

Do kraja romana naučit ćemo da su Irisine oči predugo i prečvrsto bile zatvorene.

Do kraja romana zapitat ćemo se, i više nego jednom, jesu li doista?

Izvana gladac, iznutra…

Suprug Saša zgodan je muškarac, šarmantan i karizmatičan. Okružen ljubavnicama, mačo muškarac, pravi jebač.

Osim u svoja četiri zida, gdje pokazuje svoje pravo lice.

Ali moj je muž lukav: svima pokazuje samo onu najbolju, najfiniju stranu.
Najgoru čuva za nas.
Za svoju obitelj. (str. 76.)

Pod velikim je stresom na poslu, sluti da mu se sprema otkaz. Sve češće pije, juri žene, upada u probleme. Uskoro počne primjećivati rupe u pamćenju, ogrebotine po rukama, krv na odjeći.

Dakako, ne želi da se supruga zaposli jer em nije papučar da ga uzdržava žena, em se boji njezine neovisnosti.

Ne želiš ni razmišljati o mogućnosti da Iris potraži neki posao. Bilo bi to dvostruko poniženje: dokaz da nisi u stanju samostalno se brinuti o obitelji i stres zbog vječnog pitanja koje bi ti lebdjelo nad glavom… Gdje je? S kim je? Što zapravo radi? Ali ne zato što je posebno voliš. … Iris ti je, prije svega, korisna. Iris je majka tvoje djece. (str. 39.)

Saša se, u maniri pravog zlostavljača, previše boji Irisinog pogleda u svijet, jer ako ona progleda, njihova će se sretna obitelj raspasti kao kula od karata.

Je li sjeme tame u nama od rođenja ili ga sadi okolina?

Ovaj mučni psihološki triler pročitala sam u hipu. Znala sam da je težak, ali ovoliko… Dugo nakon zatvaranja zadnje stranice razmišljala sam o likovima i njihovim sudbinama.
Je li moguće da sjeme tame nastavlja klijati i dalje, da se zlo nikada ne može istrijebiti?

Ono što me uistinu sablaznilo jest to da je inspiracija za pisanje romana Sjeme tame zapravo stvarni događaj, slučaj koji se dogodio baš u mojoj blizini.
Zar je moguće da, u našoj blizini, takva čudovišta dišu i postoje usporedno s nama? A mi naivni, ništa ne slutimo?
Ili ipak slutimo, poput Iris, no zatvaramo oči jer se bolje ne miješati…
Kako volimo reći, bolje se ne petljati, ipak je to obiteljska stvar.

Jesmo li svi kolektivno odgovorni za sjeme tame, korov koji raste u srcima naših bližnjih?

Zašto neki ljudi postanu monstrumi? Rode li se takvi? Oblikuje li ih obitelj koja ih zlostavlja i društvo koje im nameće zahtjeve koje nisu sposobni ostvariti?

Ako žrtve nasilja postanu nasilnici, može li se sjeme tame ikad iščupati, iskorijeniti, uništiti?

Sjeme tame jedan je od romana koji se čitaju jednom. To je roman koji boli, koji nam izaziva mučninu, strah, gađenje, klaustrofobiju.

I do zadnjeg se poglavlja nadamo da ono što nam se javlja u podsvijesti nije istina. Kao i Iris, i mi žmirimo, držimo dah da se ipak događa nešto drugo.

Ali istina je. I ta je istina gora, teža i strašnija od svega ostalog o čemu čitamo ovih na 250 stranica.

Iva Kolega: Sjeme tame

Sjeme tame roman je koji će vam itekako ostati u pamćenju.  

On je dokaz – čudovišta postoje. I jako su, jako blizu.

To je ono što zastrašuje, to što nikad ne znaš što se kome mota po glavi. Možda taj netko, dok ti se smješka, upravo smišlja kako bi te silovao, opljačkao ili – pojeo. (str. 225.)

Ostali naslovi ove autorice:

Iva Kolega zadarska je autorica koju je za ovaj roman, inspirirao stvarni zločin baš iz njezine blizine. Prije romana Sjeme tame, napisala je psihološko-erotski triler Ljubavna glad.

Intervju sa spisateljicom u kojem govori baš o ovom romanu te o motivima koji su je ponukali na pisanje, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Sjeme tame:

webshop Znanje

Objavljeno

Ashley Audrain: Sumnja

Nakladnik: Profil, 2021.

Naslovnica romana Sumnja: ©Profil

Majčino se srce u životu slomi na milijun načina. (str. 171.)

Ashley Audrain: Sumnja

Sumnja

Ovu tešku priču o majčinstvu priča nam Blythe, no priča ne počinje u sadašnjosti.
Blythe se vraća u prošlost, u dane kada je tek upoznala svog supruga Foxa i kada se činilo da je cijeli njen život savršen.

Jer Fox je savršen. Ima savršenu obitelj. Sve oko njega je upravo – savršeno.

Grace me je pitala što s tobom nije u redu. Nisi dobar u krevetu? Nagla narav? Moralo je biti nešto zato što nitko ne može biti toliko savršen. Ali nije bilo ničega. … Imala sam sreće. Nisam imala mnogo, ali sam imala tebe. (str. 21.)

Blythe zna da ona nije ni blizu takva. Njena obitelj praktički ne postoji, a dolazi iz loze žena koje nikada nisu bile sposobne biti majke. I Blythe je time obilježena. Nesretnim djetinjstvom, čežnjom za povezanošću i ljubavlju, željom za prihvaćanjem. Da bismo razumjeli Blyth, moramo razumjeti prvo njezinu majku, zatim njezinu baku. I njihove su priče ispričane na stranicama ovog emotivnog, dirljivog i  brutalnog romana.

… postoji mnogo toga u nama što ne možemo promijeniti – jednostavno se takvi rodimo. Ali neke naše dijelove oblikuju stvari koje vidimo. I to kako se drugi odnose prema nama. Kako se zbog toga osjećamo. (str. 276.)

Nakon udaje za Foxa, Blythe želi biti što bolja, želi biti savršena – za njega. Kad on poželi dijete, ona duboko u sebi sumnja i lomi se jer zna čija je kći. Da bi ga usrećila, i ona poželi dijete. Odlučuje svom djetetu biti sve ono što njezina majka nije bila njoj. Želi voljeti, biti prisutna, biti podrška.

… ja sam bila ona koja je zamišljala. Majčinstvo. Kako će to biti. Kakav je to osjećaj. …
Bit će drugačije. Bit ću poput onih žena kojima to ne pada teško. Bit ću sve ono što moja majka nije bila. (str. 27.)

Blythe rađa Violet.

Majka i kći

Majka uviđa da s njezinom kćerkicom nešto nije u redu, no nitko joj ne vjeruje. Dok suprug bezrezervno obožava Violet i uvjeren je da Blythe umišlja i vidi probleme gdje ih nema, ona tone u svoje strahove i počinje preispitivati samu sebe. Je li moguće da umišlja? Sumnja u majčinske sposobnosti, sumnja u zdrav razum i sumnja u vlastito dijete nagrizaju je i muče. Uskoro, ta ista sumnja u Violet počinje, malo pomalo, uništavati njezin brak.

Ne uspijeva se povezati s djetetom i krivi sebe, ali i dijete. No može li dijete biti krivo?
Je li toliko obilježena vlastitim traumama iz djetinjstva da joj priječe sreću i uživanje u majčinstvu?

Zašto sve žene oko nje mogu, samo ona ne može? Zašto mora glumiti toplinu prema vlastitom djetetu? Je li doista nesposobna osjetiti majčinsku ljubav?

Ashley Audrain: Sumnja

Pročitala sam sve knjige. Sve sam proučila. Nitko nije spominjao kako se osjećaš kada te probude nakon četrdeset minuta sna, na krvavoj plahti, u strahu od onoga što znaš da slijedi. Mislila sam da sam jedina majka na svijetu koja to neće preživjeti. Jedina majka koja se neće oporaviti od šavova… Jedina majka koja se ne može pretvarati da razumno funkcionira. Jedina majka koja gleda svoju kćer i misli: Nestani. Molim te. (str. 44.)

A onda Blythe rađa Sama, prekrasnog dječaka s kojim se poveže čim mu začuje otkucaje srca. Napokon osjeća onu sveprožimajuću ljubav o kojoj sve majke pričaju. Ovaj put osjeća kako je to voljeti nekoga više od ikoga i ičega na svijetu.

Čini se da je dobila drugu priliku za majčinstvo.

No sreća je kratkog vijeka i sve se mijenja u treptaju oka…

Sumnja u sebe i majčinstvo

Uzimajući u ruke roman Sumnja, nisam očekivala pročitati nešto ovoliko dojmljivo, brutalno, strašno i izvrsno u isti tren! Premda se često dogodi da sažetak na stražnjoj korici bude bolji od samog romana, ovdje to svakako nije slučaj! Sažetak uopće ne daje naslutiti sve one dubine koje ima knjiga!

Budući da radnja počinje u sadašnjosti i vraća se u prošlost, već od prvog poglavlja gotovo da znamo kako priča završava. No kako je došlo do takvoga kraja?

A onda se vraćamo u prošlost, u dane kada su se Blythe i Fox tek upoznali i zaljubili.

Vraćamo se još i dalje, kada je Blythe bila djevojčica.

I još dalje, kada je njezina majka Cecilia bila djevojčica.

Svaka ta žena na neki je način obilježena svojom majkom.

Nisam se osjećala kao kći svoje majke. Osjećala sam se kao tvoja žena. Godinama sam se radi tebe pretvarala da sam savršena. Željela sam te učiniti sretnim. Željela sam biti bilo tko drugi osim majke od koje sam potekla. (str. 28.)

Blythe daje sve od sebe, no uvjerena je da ne može jer nije mogla njezina majka niti njezina baka. Ipak Blythe ima jedan drugi problem, problem koji njezine prethodnice ipak nisu imale. Čini se da nije majka ta koja ne voli dijete. Čini se da je upravo obrnuto…

Savršena majka

Svako toliko, pojavi se roman koji tematizira majčinstvo s ove ili one strane i gotovo uvijek postane hit. Provokativna je to tema o kojoj svi imaju mišljenje. Odnos majke i djeteta, ljubav koja bi trebala biti bezuvjetna, savršeno majčinstvo kojim nas bombardiraju s naslovnica…

Svi imamo pravo na očekivanja od drugih i od sebe samih. Majčinstvo nije iznimka. Svi očekujemo imati dobru majku, da nam je supruga dobra majka te da i same budemo dobre majke. (str. 15.)

Ashley Audrain: Sumnja

Ženama se nameće ne samo majčinstvo, nego savršeno majčinstvo i rijetko koja žena uspije doseći taj nivo. A kad ne uspijemo grizemo se, sumnjamo u sebe, propadamo pod teretom očekivanja drugih i nametnutih standarda koji su rijetko kad realni. Grčevito se držimo one da dobra majka nikad ne griješi, ali upravo suprotno. Čitavo je majčinstvo put pogrešaka i novih pokušaja, no najvažnije je da se nastavimo truditi i budemo tu za svoju djecu. Ako volimo, bez obzira na kakvo tlo pada ta ljubav, činimo sve kako treba.
E sad, osim tog segmenta majčinstva i čitavog odnosa između majke i djeteta, ovaj roman tematizira još nešto. Ne želim vam reći što da ne bih kvarila čitanje ovako fantastične knjige, ali znajte da ćete, kad otvorite prvu stranicu, dobiti puno, puno više nego što očekujete.

Ostali naslovi ove autorice:

Sumnja je prvi roman autorice Ashley Audrain.

Spisateljica ima i svoju web stranicu na koju možete zaviriti ovdje (stranica je na engleskom jeziku).

Gdje kupiti roman Sumnja:

webshop Znanje

Nedavno smo čitali i hit-roman Lucinde Berry Savršeno dijete koji je, u jednu ruku, sličan ovome. Ako ga još niste čitali, a zanima vas, škicnite našu recenziju.

Neki od romana koje smo dosad recenzirale, a tematiziraju majčinstvo na ovaj ili onaj način i mogli bi vam biti zanimljivi su Nisu moje bebe Melanie Golding, Plač Helen FitzGerald te Farma Joanne Ramos.

Objavljeno

Erin Kinsley: Pronađen

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica knjige Pronađen: ©Mozaik

Erin Kinsley Pronađen

Pronađen– otmica koja je promijenila život sretne obitelji

Što je noćna mora svakog roditelja? Na to pitanje svaki bi roditelj odgovorio isto: Strah da se nešto ne dogodi djetetu. Pronađen je odličan roman koji nije klasičan krimić već se zapravo radi o obiteljskoj drami. Jedanaestogodišnjak  Evan nestaje nakon treninga s autobusnog stajališta. Gubi mu se svaki trag. Ni napori roditelja ni policije nisu urodili plodom. Nitko nije uočio malenog dječaka.

Kad su svi već izgubili svaku nadu da će naći dječaka, Evan je pronađen sretnom slučajnošću. Ali Evan nije više isti..

Do devetnaest sati oboje već  pomalo paničare.. U dvadeset satu zovu policiju. Dok policija njihovu prijavu shvati ozbiljno, već su dvadeset tri sata.. A dotad je Evan već u zaista groznom položaju. Str. 13.

Evan

Nakon što je pronađen, Evan je potpuno drugo dijete. Ozbiljan, bez veselja, pun strahova i nijem. Evan odbija govoriti o svojim otmičarima i svemu što mu se dogodilo. Ni roditelji, ni policija pa čak ni psihologinja koja radi s traumatiziranom djecom nisu ga nagnali da progovori. Očajni roditelji šalju ga na selo k djedu i baki ne bi li se uz promjenu prebivališta oporavio u prirodi. Proces oporavka je dug i mučan. Strahote koje je Evan proživio ne može nitko ni pojmiti. Nakon dugo vremena, uz djedovu i bakinu pomoć, Evan počinje odgovarati na pitanja kratkim rečenicama i vrlo šturo. Njegov mali svijet toliko je poljuljan da su roditelji zabrinuti za Evanov oporavak.

Ako bilo što kažem, doznati će moja mama. I moj tata. Onda će znati što se dogodilo. I moj djed. str. 246.

Inspektorica Naylor

Policijski tim predvodi inspektorica Neylor. Potraga kreće od trenutka kada Evan i prijatelj napuštaju trening i odlaze prema kućama do trenutka kada je na benzinskoj postaji uočen sumnjiv auto kojem je u prtljažniku bio Evan. Kako su se otmičari brzo udaljili, policiji je ostalo samo djelomičan trag vezan za vrstu automobila i opise otmičara. Policija tapka na mjestu, Evan ne progovara, a nakon što nestaje još jedno dijete započinje utrka s vremenom. Ključno je da Evan progovori i kaže čega se sve sjeća o  mjestu na kojem je bio zatočen.

Obitelj

Evanova obitelj je uzdrmana. Nakon dječakove otmice nekad skladna obitelj prestaje funkcionirati. Majka Claire, nekad naočita žena puna energije, pada u depresiju, zapušta sebe i kuću, uza sve češće konzumiranje alkohola. Otac sve više izbiva iz kuće ne mogavši gledati nemoćnu suprugu. Dok Claire čak sumnja da je suprug našao ljubavnicu, suprug bježi od kuće zakopavši se u poslu kako ne bi mislio na gubitak Evana. Brak im se počinje raspadati. Ni nakon što se Evan vrati nije bolje. Njihova najbolja odluka bila je da pošalju Evana djedu i baki na selo. Iako teško bolesni, Evanovi baka i djed svojom toplinom i blagošću razbijaju zatvorenu ljušturu malog dječaka.

Dojam o djelu

Knjiga počinje obećavajuće i počnete je brzo čitati očekujući da će se dogoditi neki preokret ili rasplet koji će vam biti jasan. Ali toga zapravo nema. Prolaze sati, dani i tjedni, no Evanu nema ni traga. Policija tapka u mraku i vrlo polako pronalazi male poveznice. Na trenutke vam se čini da je roman umrtvljen i da se radnja sporo događa. Ali to je tako i u životu. Svijet pedofilskih seksualnih predatora vrlo je lukav i sofisticiran. To su zločini koje ni vrhunski istražitelji ne uspijevaju otkriti tako brzo. Žrtve  se ne znaju boriti za sebe, najčešće šute i ne progovaraju jer se radi o djeci. Njihove traume su preteške i najčešće traju čitav život.

Najbolji mi je u knjizi zapravo psihološki profil samog Evana. Autorica je izvrsno prenijela tugu, šok, zbunjenost i traumu samog dječaka. Jednako tako, dobro je donijela prikaz obitelji koju je ovaj događaj iz korijena uzdrmao i koja se skoro raspala.

Knjiga je to koja daje nadu da će svi ovakvi grozni zločini biti otkriveni, procesuirani i najstrože kažnjeni. Knjiga je to koja kazuje da je ljubav emocija koja drži na okupu čitavu obitelj bez obzira na strašna iskušenja koja život donosi. I koja daje nadu. Hvala autorici na tome.

Četvorica ni po čemu upečatljivih muškaraca, koji naizgled  nemaju ništa zajedničko… ništa ih ne povezuje, osim pedofilije… str. 320.

Erin Kinsley Pronađen

O autoru:

Pronađen je prvi roman autorice Erin Kinsley objavljen u Hrvatskoj u prijevodu Maje Opačić. Uz njega, napisala je još dva kriminalistička romana – Innocent i Hidden. Svi njezini romani naišli su na odlične kritike struke i oduševljenja čitatelja. Među brojnim nominacijama za najbolji kriminalistički roman, najviše se ističe ona za nagradu Desmond Elliott.

Ukoliko želite pročitati još koji naslov sa tematikom otmice djeteta, podsjećamo na naše recenzije romana Lanac, Djevojčica 11 i Izgubljene djevojčice.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Walter Tevis: Damin gambit

Nakladnik: Fokus komunikacije, 2021.

Naslovnica knjige Damin gambit: ©Fokus

Walter Tevis Damin gambit

Damin gambit– priča u kojoj je šah sporedna tema

Ako izuzmete šah, igru koju je ova knjiga silno popularizirala, ostaje vam knjiga o ovisnosti, neprilagođenosti, introvertnosti i samoći.

Beth Harmon je šahovska  velemajstorica i jedna od pet najmoćnijih igrača šaha na svijetu i uz to, jedina žena.

Beth Harmon je djevojka koja nije naučila izražavati emocije, koja razočaranja liječi alkoholom, a smirenje traži u tabletama. Beth Harmon je neprilagođena osobenjakinja koju ljudi u pravilu ne vole, ali joj se dive.

Ono što je učinila bila je krajnje trivijalno, ali energija njezina briljantnog uma vibrirala je za one koji su je znali prepoznati, zajedno s njezinim besprijekornim rješenjima. Str. 43.

Siroče

Beth Harmon je u dobi od osam godina ostala siroče. Nakon što joj pogine majka, a oca nikad nije upoznala, socijalna služba smješta Beth u državno sirotište. Surovi uvjeti života u sirotištu, velike spavaonice prepune djevojaka, stroga pravila kućnog reda, nisu pomogla da se nježna, pomalo depresivna djevojčica socijalizira, baš naprotiv. Beth je postaja još zatvorenija, okrenuta sebi i svom unutarnjem svijetu. Jedina prijateljica bila je tamnoputa Jolene, nešto starija djevojka koja je uputila Beth u pravila ponašanja u sirotištu. Da bi držali djevojke poslušnima, osoblje u sirotištu uz dnevne obroke djevojkama daje tablete za smirenje i spavanje. Beth je ubrzo shvatila da joj mala zelena tabletica pomaže da smiri misli, uplovi u neke svoje svjetove  i brže zaspe. Tablete su uskoro bile jedino što je zanimalo Beth, osim šaha.

Gospodin Shaibel uči Beth igranju šaha

Beth slučajno zabasa u podrum sirotišta gdje upozna domara koji svakodnevno igra šah sam sa sobom na kartonskoj improviziranoj ploči. Silno se zainteresirala za tu novu igru i počinje igrati potajice s gospodinom Shaibelom, skoro svakodnevno. Šah uskoro potpuno zaokuplja njezine misli, toliko da Beth, uz male zelene tabletice, počinje igrati u svako doba dana i noći, za vrijeme školske nastave, za vrijeme odmora i noću kad joj je zbog tableta koncentracija najjača. Beth smišlja partije i partije, povlači poteze na ploči u mislima kao da igra stvarne partije. Njezin talent uskoro prelazi granice sirotišta i lokalnih turnira u malom mjestu.

Za tri tjedna počinje Prvenstvo SAD-a; bilo bi vrijeme da ga osvoji žena. Bilo bi vrijeme da ga osvoji ona. str. 182.

Wheatleyjevi usvajaju Beth

Kad je već bilo malo vjerojatno da će neka obitelj usvojiti Beth, pojavljuje se bračni par Wheatley. Njihov brak je klimav i nada da će usvajanje djevojčice pomoći spasu braka nije se obistinila. Gospodin Wheatley napustio je suprugu Almu  i ostavio nju i Beth same. S raspadom braka Wheatleyjevih počinje rasti Bethin talent i uspjesi na šahovskom polju. Malo po malo, Beth postaje poznata u šahovskom svijetu i izvan lokalne sredine. Za prijavu na prvi turnir novac joj pošalje gospodin Shaibel, a nakon toga Beth pobjeđuje na svakom turniru i od zarade se prijavljuje na sve poznatije i cjenjenije turnire. Nakon što postane prvakinja SAD-a, želja joj je osvojiti turnir u Moskvi. A tamo je čeka svjetski prvak Vasilij Borgov. Pobjediti Borgova za Beth je gotovo pitanje života ili smrti.

„Sve ovo“ rekao je nema nikakve veze s šahom“. Nasmiješila se “Imate pravo.“
str. 296.

Damin gambit

Damin gambit je otvaranje ili početni potez u partiji šaha, kojim bijeli igrač u svoja prva dva poteza pomiče susjedne središnje pješake na poziciju na kojoj lako mogu biti žrtvovani, kako bi na samom početku partije pokušao okupirati centar ploče. To je jedno od agresivnijih otvaranja, kojim se oslobađa prostor pred kraljicom, jedinom šahovskom figurom koja se može neograničeno kretati u svim smjerovima. Ali, kao i u svakodnevnom životu, agresivniji zalet donosi veće rizike pa tako bijeli igrač može ostati potpuno ranjiv i otvoren brzom matu.

Dojam o djelu

Ovo je roman koji govori o šahu, ali šah je samo pozadinska priča. Glavna priča je priča o djevojci koja se bori s ovisnošću, s demonima iz svog nesretnog djetinjstva, osamljenošću i odrastanju bez prijatelja, neprilagođenošću osobe koja se ne zna i ne može uklopiti u sredinu u kojoj živi. Rijetki su ti kojima je Beth draga. Njezina ju je pomajka Alma možda i voljela, ali je zasigurno nije razumjela. Prijateljica Jolene voljela ju na čudan, pomaknut način i jedina je osoba  s kojom se Beth zbližila u sirotištu.

Beth malo po malo gradi svoj status šahovske velemajstorice. Kad dođe do vrha izaziva kod ljudi poštovanje i ljudi je cijene. Ali uvijek ostaje gladna ljubavi. Zbog toga je šah nadomjestak za sve što Beth nije imala (ljubav, podrška i razumijevanje), a druga djeca jesu. Knjiga je na neki način tužna. Bethin život zapravo je partija šaha u igri gdje ponekad gubiš, ponekad dobivaš, a da bi došla do vrha prepreke i iskušenja su veliki.

Ukoliko želite, možete pogledati i Netflixovu seriju Damin gambit koja vjerno prati događanja po knjizi. Ja sam pogledala seriju prije knjige što mi je sada malo žao. Ako se premišljate, savjetujem da prije pročitate knjigu.

https://www.youtube.com/watch?v=CDrieqwSdgI

O autoru

Walter Stone Tevis (1928.-1984.) bio je američki romanopisac i pisac kratkih priča. Tri od šest njegovih romana adaptirana su u velike filmove: Hustler, Boja novca i Čovjek koji je pao na Zemlju. Četvrti, Damin gambit, adaptiran je u mini seriju s istim naslovom i prikazan na Netflixu . Serija je nagrađena prestižnom nagradom Emmy za najbolju dramsku seriju u 2021. godine.

Iako je Beth Harmon tehnički izmišljen lik, šahovski stručnjak Dylan Loeb McClain istaknuo je u The New York Timesu da ima mnogo upečatljivih sličnosti s drugim poznatim šahovskim čudom,  Bobbyjem Fischerom.

Gdje kupiti roman Damin gambit: 

Znanje

Objavljeno

Ane Riel: Smola

Nakladnik: Znanje, Vorto Palabra

Naslovnica knjige Smola: ©Vorto Palabra

Ane Riel Smola

Smola- obitelj prije svega

Ako ste mislili da nekoga volite najviše na svijetu i nema toga što ne biste učinili za njega, pročitajte Smolu, šokantan, izuzetno dirljiv, ali opet na svoj način jeziv roman. Želja da se zaštite najmiliji duboko je ukorijenjena u svima nama, ali kada to rade ljudi narušene osobnosti, neprilagođeni i malo je reći nekonvencionalni, onda nastaje kaos.

Ljudi oko nas

U Smoli nam Ane Riel nudi priču koja je toliko duboka, toliko šokantna i toliko nevjerojatna da se zapitamo je li moguće da se takva ili slična priča negdje događa. Živeći svoje užurbane živote, najčešće ne znamo tko su ljudi koji žive blizu nas, kakvi su njihovi životi i treba li im ponekad ljudska riječ kao potpora. Jesmo li kao ljudi postali neosjetljivi i kolika je uopće naša odgovornost za djelovanje u zajednici ? Ova  knjiga otvara mnoga takva pitanja.

Smola –pokretač ili kočnica

Priča započinje sa Silasom, drvodjelcem koji sa ženom i dvojicom sinova, Jensom i Morganom, živi na Glavi (dio otoka povezanog tankim sprudom- Vratom – s ostatkom otoka). Obojica dječaka naslijedila su očev dar za stolarski zanat, ali tu je svaka sličnost među njima prestajala. Jens je bio nježan, suptilan i tankoćutan. Priroda, šuma, drva i smola za njega su bili izvor života. Morgan je bio življi, nestrpljiv da se što prije s Glave otisne u svijet. Što je i napravio. Jednog je dana jednostavno otišao. Ali obitelj nije zaboravio. Svaki mjesec slao je novac za redovno uzdržavanje.

Smola je imala ono nešto-iscjeljujuće, smrtonosno i konzervirajuće-što je očaravalo Jensa. Str. 76.

Silas i Jens testiraju ljesove

Silas je mladog Jensa učio tajnama stolarskog zanata, a naročito izradi ljesova. Najljepši dio Jensova djetinjstva bio je kada bio legao s ocem u novi, napravljeni lijes i testirao ga. Ta povezanost Silasa i Jensa trajala je sve do iznenadne Silasove smrti.

Ono što je rečeno u lijesu ostaje u lijesu. Takav je bio dogovor. str. 20.

Jens ostaje sam s majkom na Glavi

Za vođenje kućanstva Jensova majka unajmljuje lijepu djevojku s kopna, Mariju Svendsen, u koju se Jens ubrzo zagleda. Iako to nije bilo po volji majci Elsi, mladi se ožene i dobiju blizance Carla i Liv. Obitelj živi daleko od seoskih puteva, okrenuta sama sebi bez pomoći rodbine ili mještana. Marija postaje sve deblja i deblja, Elsa sve ljuća i ljuća na nevjestu, a Jens… Jens postaje sve zatvoreniji, povlačeći se u sebe i svijet u kojemu je sam sebi dovoljan. Liv mu je jedina svijetla točka. Nitko mu više ne treba, čak je i majku odlučio potjerati jer se nije slagala s njihovim stilom života. Ali neposredno prije Božića, Elsa se vraća na Glavu. To se pokazalo kobnom za nju.

Svijetom Jensa Haardera nisu upravljali isti sustavi i pravila kojih se ljudi obično pridržavaju. str. 77.

Liv

Tata je na badnje jutro ubio baku, saopćila nam je Liv odmah na početku knjige. I to je rekla smireno i hladno, bez emocija. Tko je Liv? Je li ta djevojčica čudovište? Ne, ona je neobična šestogodišnjakinja koja živi u vrlo posebnim i krajnje destruktivnim životnim uvjetima. U pretrpanoj kući punoj starog namještaja, krame, hrane i nagomilanog smeća, Liv živi s osebujnim ocem i plahom i pretilom majkom. Haardeeri se ne druže s mještanima, a svaki nužni kontakt sveli su na minimum.

Došlo je vrijeme da Liv krene u školu. Ali to je noćna mora za Haardeerove. I tako se Liv utopila. Po scenariju Jensa i njegove žene Marije. Jer, Liv je njihovo obožavano dijete. Ali kućanstvo ne može samo sebe izdržavati bez obzira na Jensove napore. Zbog toga Liv svake večeri potajice odlazi na drugu stranu otoka, u mjesto, kako bi krađom priskrbila hranu i ostale potrepštine za obitelj. Ali jednog dana netko je uočio Livine noćne dogodovštine i počeo istraživati. Ako je Liv mrtva, tko je onda dijete koje se svake noći iskrada iz kuće i odlazi u mjesto?

Toga sam dana shvatila kakvu odgovornost nosim na leđima. Koliko toga ovisi o onome što dovučem kući u torbi. str. 113.

Marija piše dnevnik

Marija je zatočenica kuće Haarderovih. Dobrovoljno je to zatočeništvo jer Marija strašno voli Jensa i svoju djecu. Voli ih toliko da bi ubila za njih. Ali Marija ne prestaje jesti. Jede svega čega se domogne i što joj Liv donese. Ne može se više ni kretati od težine. U svojoj sobi piše dnevnik. Nada se da će ga Liv jednom pročitati.

Draga Liv

Ne znam je li bilo u redu od nas što smo te prijavili kao mrtvu ali tako smo se bojali. Nismo imali izbora. Vjerujem da nismo imali izbora. Str.91

Tu se nalazila moja tuga i nisam ti je željela prenijeti. Ni tvome ocu jer on je imao svoju tugu. Zato sam je držala u sebi, to je bio moj način da te zaštitim. Tvoj otac je napravio nešto drugo. Voli te mama. Str. 73.

Dojam o djelu

Teško mi je ovu knjigu svrstati u bilo koju kategoriju. Najbliže što bih rekla da je to obiteljska drama s elementima horora. Horor se uglavnom odnosi na vrstu nelagode i jeze koji svaki čitatelj mora osjećati čitajući ovu knjigu. Obitelj koja je totalno disfunkcionalna i poremećena u svim svojim segmentima. Članovi obitelji su, što zbog života izoliranog od zajednice, što zbog psihičkih karakteristika, izgradili jedan uvrnuti, bolesni i izuzetno poremećeni stil života u koji su, nažalost, uključena i djeca.

Druga stvar skoro jednako tako strašna je što zajednica nije reagirala na tu poremećenost. Nitko se od mještana nije zapitao kako živi izolirana obitelj na njihovom otoku. A bilo je naznaka da se tamo događaju čudne stvari. Ta vrsta nebrige ili nezainteresiranosti je ono što zastrašuje. Smola je duboko šokantan i uznemirujući roman koji vrijedi pročitati i još dugo razmišljati nakon pročitanog.

Preporuka: Ovu knjigu jednostavno morate pročitati!

O autoru

Ane Riel (1971.) kći je odvjetnice i autorice dječjih romana. Ane se okušava kao autor kriminalističkih romana i već s prvim romanom Mesar iz Liseleje biva zapažena. Smola je prvi put objavljena u Danskoj i, premda nije najavljena niti katalogizirana kao psihološki triler ili kriminalistički roman, brzo je osvojila sve veće skandinavske nagrade koje se dodjeljuju knjigama iz tih žanrova. Nakon toga započinje njezin svjetski uspjeh; The Guardian, The Telegraph i The Daily Express proglasili su je jednim od najboljih romana 2018. godine.

Ane Riel živi sa suprugom, popularnim jazz glazbenikom Alexom Rielom, u Liselejama blizu Kopenhagena.

Gdje kupiti roman Smola:

Vorto Palabra

Objavljeno

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana S druge strane ulice: ©Mozaik knjiga

Lesley Pearse: S druge strane ulice

S druge strane ulice

Godina je 1964. Dvadeset trogodišnja Katy dane u dosadnom gradiću Bexhillu krati maštanjem o životu u Londonu, obavljanjem kućanskih poslova i promatranjem kuće s druge strane ulice.

Rob, njen mlađi brat, tvrdio je da voli gurati nos u tuđe stvari i da stalno prati tko dolazi i odlazi, da je očarana time. Katy je to nijekala, ali si je morala priznati da ju mami tajnovitost one kuće prekoputa. (str. 7.)

U njoj živi lijepa i misteriozna Gloria, a Katynu znatiželju, osim Glorije, bude i žene koje tamo dolaze u svako doba dana i noći, uvijek istim crnim automobilom, dovozi ih uvijek ista vozačica.

Što se to događa s druge strane ulice?

Tada plane veliki požar i kuća s druge strane ulice pretvorena je u pepeo.

Uskoro policija otkriva i dva spaljena tijela.

Za palež je optužen Katyn voljeni otac i, nekako, svi dokazi ukazuju baš na njega.

Odlučna dokazati očevu nevinost, Katy se upetlja u nešto puno veće nego što je isprva mislila.

Čini se da je Gloria bila žena s puno tajni.

No, tajni ne manjka ni u Katynoj obitelji.

Kako ulazi sve dublje u Glorijinu prošlost i približava se pravom palikući, Katy dovodi svoj život u veliku opasnost.

Što se događa s Katyne, a što s druge strane ulice

Nije tajna da u malim gradićima svatko više gleda tuđa, nego svoja posla. Tako se i Katy više bavila kućom preko puta nego svojom. Situaciju u svojoj obitelji šutke je prihvatila, istodobno uporno želeći proniknuti u tajne koje krije kuća s druge strane ulice.

Uskoro Katy saznaje da se Gloria bavila zaštitom žena od nasilnih muževa.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ovaj dio romana najviše mi se svidio jer progovara o temi koja je teška i danas, a kamoli ne u šezdesetima. Čitajući, dobivamo uvid u dinamiku obiteljskog nasilja. Pratimo ga iz perspektive zlostavljanje žene, samog zlostavljača, čak i njihove djece.

Sve je iskaljivao na njoj. U početku bi se postidio što ju je udario, ali je uskoro shvatio da mu to smanjuje napetost koja bi mu se preko dana nakupila. Nije mu bilo teško naći razloga da ju udari: kasnila je s večerom ili mu košulja nije bila savršeno ispeglana. (str. 126.)

Osluškujemo riječi socijalnih radnica koje se bave slučajevima u kojima žene, teško ozlijeđene, završe u bolnici. Pratimo misli žena koje su se odlučile udružiti i pomoći ostalima, onima koje su zlostavljane i žele pobjeći, ali naprosto nemaju kud.

Veoma lako možemo usporediti situaciju iz šezdesetih sa situacijom danas – još uvijek se policija nerado miješa u „obiteljske stvari“. Još uvijek žene teško odlaze od nasilnih muževa. Još uvijek, nažalost, najviše ispaštaju djeca. Začarani krug nasilja. Nasilje uvijek rađa nasilje.

Problem je izrazito težak. Ne postoji neka formalna organizacija kojoj se mogu obratiti, a policija na to gleda kao na „obiteljsku“ stvar, izvan njihovog okvira djelovanja. Čak i ako uhapse muža i optuže ga za napad, on se vrati kući za nekoliko sati i obično iskali na svojoj ženi. A budući da je teško napustiti muža i započeti novi život, posebno ženama s djecom, veliki dio njih se naposljetku vrati kući. (str. 176.)

Velika očekivanja

Moram priznati, od ovog sam romana očekivala više. Čini mi se da sam pročitala nekoliko stvarno pozitivnih recenzija pa su mi porasla očekivanja.

Za početak, ovo nikako nije triler. Ovo je obiteljska drama. S jedne strane, fokus joj je na obiteljskom nasilju, (ne)mogućnostima s kojima se žene suočavaju kad napokon napuste zlostavljače te način na koji društvo gleda žene koje uspiju otići.

S druge strane, naglasak je na Katynoj obitelji, odnosom njenih članova te njihovim tajnama koje je iznutra grizu i uvelike narušavaju sklad.

Sama priča nije loša – sviđa mi se ideja koja vodi radnju – što se to događa u kućama naših susjeda? Kakve tajne kriju? Na koliko života utječu? Jesu li dobri ili loši ljudi?

No najveća zamjerka, po mom mišljenju, ide stilu pisanja. Roman je napisan monotono, uglavnom pripovijedanjem. I to pripovijedanje nije dinamično ni napeto, iako je moglo biti budući da priča ima potencijal. Rečenice su dosadnjikave te se samo nabraja što se događa. Slično kao kad moji osmaši pišu zadaćnicu: Gledala je kroz prozor pa je vidjela auto. Iz auta je izašla žena. Žena je ušla u kuhinju-bla-bla-bla. Ne volim kad se događaji samo slažu jedan na drugi, bez neke uzročno-posljedične veze. Nigdje živosti, nigdje dubine. Doduše, svjesna sam da je život najčešće skup nabacanih događaja, ali takvo nešto ne želim u knjigama.

I likovi su opisani pomalo površno. Naravno, možda nije do likova već do problema sa stilom pisanja koje sam navela. Likovi djeluju nekako plošno, ravno, neživo. Malo su sretni pa nisu. Malo su ljuti pa nisu. Nekako, nisu mi bili vjerodostojni.

Eto, nadam se da vas moja recenzija nije odvratila od čitanja romana S druge strane ulice. Možda se vama stvarno svidi. Dajte mu šansu.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ostali naslovi ove autorice:

Premda je Lesley Pearse autorica ogromnog broja romana, kod nas je zasad preveden samo S druge strane ulice.

Gdje kupiti roman S druge strane ulice:

webshop Znanje

Objavljeno

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Dom za neželjene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Dom za neželjene djevojčice

Maggie je četrnaestogodišnjakinja iz Quebeca gdje se, sredinom dvadesetog stoljeća Englezi i Francuzi tek toleriraju. Baš kao i njezini roditelji, otac Englez, a majka Francuskinja. Maggie oduvijek više naginje ocu, staloženim, mirnom i autoritativnom prodavaču sjemenja. Mašta kako će ona jednoga dana preuzeti prodavaonicu i biti jednako poštovana kao i njezin otac.

Zaljubljena je u susjeda Gabriela, Francuza – ali zna da je to ljubav koju njezin otac nikada ne bi dopustio.

Ipak, dvije godine kasnije, Maggie je trudna. Kod tetke i tetka, skrivena od dugih jezika sugrađana, rađa djevojčicu kojoj daje ime Elodie. Prisiljena je odreći je se i dati na posvajanje.

Osjećaji nailaze u valovima. Velika tuga, olakšanje, sram, grižnja savjesti. Mogla je bila zadržati to djetešce. Nije ona neporočna. A sada će njezina kćerkica biti bačena u svijet posve sama. Odrastat će bez spona i nepotpuna. Obje će. (str. 95.)

No malena Elodie ne završi kod posvojitelja nego u siromašnom sirotištu, gdje se za djecu brinu redovnice.

Elodie je siroče, a Tata joj je objasnila kako to znači da nema majku ni oca. Kada ju je Elodie jednom upitala zašto nema, ona joj je posve jasno rekla: – Živiš u domu za neželjene djevojčice zato što si rođena u grijehu i tvoja majka te nije mogla zadržati. (str. 100.)

Godine prolaze. Donesen je zakon kojim su, radi veće zarade, sva sirotišta pretvorena u psihijatrijske bolnice. Elodie, baš poput ostalih siročića diljem Quebeca, biva proglašena umobolnom. U bolnici u koju je premještena, a koju vodi okrutna sestra Ignatia, Elodie je svakodnevno i na sve načine zlostavljana.

Za to vrijeme, Maggie se udaje za bankara kojeg njezin otac odobrava. Pokušava se pomiriti s činjenicom da nikada više neće vidjeti svoju malu djevojčicu, ali smjer u kojem je život gura diktira nešto sasvim drugačije.

A onda ponovo susreće Gabriela…

Maggie

Otkad zna za sebe, Maggie žudi za očevim odobravanjem. Premda itekako svjesna da ni on nije bezgrešan, voljna je zažmiriti na sve njegove mane.

I s majkom ima kompliciran odnos koji će se razvijati, mijenjati i rasti do kraja romana.

Kada se odriče djeteta, ne može razlučiti čini li to jer je roditelji tjeraju, jer ni njima ni sebi ne smije ukaljati obraz, ili ipak zato što jednim dijelom sebe zna da je dati dijete ono za nju najbolje.

Tu se opet postavlja pitanje – je li to „najbolje“ najbolje za nju – ili za njezine roditelje, za život koji joj je otac odredio i smjer kojim ju neprekidno upućuje.

Pokušava ne razmišljati previše o putu kojim nije pošla – putu koji vodi k Gabrielu i majčinstvu. Imala je mnogo vremena pomiriti se sa svojom odlukom. Nije to bio romantičan izbor, već mnogo praktičnije od toga. Na trenutak je nazrela budućnost supruge siromašnoga farmera, šesnaestogodišnju majku zaglavljenu kod kuće u onoj kolibi, kako se deblja i postaje ogorčena, baš kao njezina majka. … to nije bio nikakav život. (str. 90.)

Maggie odrasta u ženu koja se svim silama trudi biti sretna, ali nikako joj ne ide. Osjeća se nepotpunom i sve češće misli o svojoj izgubljenoj kćerkici.

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Elodie

Kad u dobi od sedamnaest godina Elodie iziđe iz umobolnice, nije spremna za vanjski život. Nakon godina teškog fizičkog rada, zlostavljanja i zanemarivanja, ona je oštećena mlada žena nespremna suočiti se sa životom.

…možda tragično djetinjstvo nikada ne može biti nadvladano, poput dječje paralize. Zauvijek ostavlja osobu osakaćenom. (str. 41.)

Neuka je i zatvorena, a mali komadić sreće kojeg putem ugrabi ostavi je još zbunjeniju nego što je bila. Elodie se ne uspijeva nositi s izazovima vanjskoga svijeta jer cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje. Baš poput svoje majke – i ona je nepotpuna.

Dom za neželjene djevojčice – teška priča temeljena na istini

Joanna Goodman nije izmislila ovu priču. Likovi, dakako, nisu postojali, ali srž priče je istinita. Za vrijeme kvebeškog premijera Duplessisa (1944.-1959.) sirotišta su doista pretvarana u umobolnice i to radi novca! Više se plaćalo za njegu psihičkih bolesnika nego brigu o djeci. Krivotvoreni su i uništavani kartoni djece, djeca su zanemarivana i zlostavljanja, a u sve je bila upetljana i politika i Crkva.

Da vas ne zamaram cijelom pričom, na linku je stranica s detaljnijim informacijama, ako vas zanima. Stranica je na engleskom jeziku, a za one koji nisu vični engleskom, Google prevoditelj odradi stvarno dobar posao.

Sada kad znamo da Dom za neželjene djevojčice ima uporište u stvarnom životu, priča nam se čini još tužnijom i težom. Žanrovski, roman je kombinacija povijesnog romana i obiteljske drame. Priča je dirljiva i emotivna, ali veoma dinamična jer se stalno nešto događa. Kompliciran odnos majke i kćeri jako je dobro opisan, tužan, iskren, shvatljiv i neshvatljiv odjednom.

Glasovi koji nam se obraćaju su ženski – Maggie i Elodie, i veoma mi se svidjelo kako se njihove životne priče, iako razdvojene, duboko prožimaju.

Jedina stvar koja mi se u romanu nije svidjela jest naivnost Maggieine priče. Neki su mi dijelovi bili apsolutno neuvjerljivi i romantičarski prikazani. Neću reći o čemu je riječ, prepoznat ćete te dijelove dok budete čitali.  

Budući da ovo nije ni krimić ni triler, nema cliffhangera koji nas vuku na čitanje. Ipak, Dom za neželjene djevojčice ima nešto drugo. Ima nadu. Nadu da će Maggie uspjeti pronaći kćer koje se davno odrekla. Nadu da će Elodie izaći iz doma. Nadu da će se Maggie i Gabriel pomiriti. Nadu u sretan kraj.

No, može li ovakva priča doista imati sretan kraj?

I što bi, po vašem mišljenju, bio sretan kraj za majku i dijete, razdvojene više od dvadeset godina?

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Ostali naslovi ove autorice:

Joanna Goodman autorica je pet romana, a kod nas je, dosad, preveden samo Dom za neželjene djevojčice.

Zanimljivi intervju s autoricom, u kojem otkriva zanimljivosti o romanu Dom za neželjene djevojčice, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Dom za neželjene djevojčice:

Mozaik knjiga

Mlade žene koje su prisiljene odreći se svoje djece, domovi za neudane majke i domovi za djecu te zlostavljanja koja se tamo događaju česta se tema u književnosti.
Zanima li vas ta ili slična tematika, tu su naše recenzije romana Djevojka iz pisma Emily Gunnis i S našim blagoslovom autorice Jo Spain.

Objavljeno

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana U ime ljubavi: ©Znanje

Stephanie Scott: U ime ljubavi

U ime ljubavi – 1994. godina

U Japanu cvjeta neobična industrija wakaresaseya – jedan supružnik unajmi osobu da zavede drugog i tako stekne prednost u brakorazvodnoj parnici.

Sato svojoj supruzi Rini čini baš to. Unajmljuje Kaitara da zavede Rinu i njezin preljub ovjekovječi fotografijama koje bi na sudu bile od iznimne važnosti za dobivanje skrbništva nad sedmogodišnjom kćerkicom Sumiko. No Sato ne računa na jedno – Rina i Kaitaro odmah se zaljubljuju.

Imamo mnogo izraza za sudbinu. Neki su srcedrapateljni, drugi u sebi sadrže snagu, cikluse sreće i odabira. Riječ koja mi je pala na um … bila je starinska, arhaična čak, ali najprikladnija: sadame. Predodređena sudbina koja se mora prihvatiti jer se ne može promijeniti. (str. 342.)

Sato, pomalo sirov i neugodan čovjek, nikada nije niti volio, a niti u potpunosti razumio senzibilnu, eteričnu Rinu. A ona, navikla na brak bez ljubavi i propale snove, s Kaitarom iskusi nešto što nije mogla niti zamisliti. Ljubav, čežnja, požuda, zanos miješaju se u kovitlacu emocija koje njih dvoje ne mogu niti žele kontrolirati.

Postoje neka iskustva, čak i ona malena, koja te zviznu kao udarac u želudac. Njihova sila može se zadržati mjesecima, čak i godinama. Rina se polako probudila. Još uvijek sigurna u jutarnjoj čahuri sna, pustila je da joj misli otplove prema Kaitaru i njihovu zadnjem susretu. Pomislila je na svjetlost u njegovim očima dok ju je gledao i kako su se te iste oči zadržale na njezinu licu. Na to kako je čak i sada mogla osjetiti topao sjaj žudnje, kako je bila poželjna. (str. 117 )

Rina se planira razvesti te s Kaitarom i kćeri Sumiko zasnovati novu obitelj.

No, način na koji su se Rina i Kai upoznali još uvijek je tajna.

A onda je Rina ubijena.

Kai je optužen i zatvoren.

Sumiko odrasta s djedom, nesvjesna velike tajne koja obavija majčinu smrt.

U ime ljubavi – dvadeset godina poslije

Iako ovu divnu priču o ljubavi i smrti priča mnoštvo likova, samo nam Sumiko pripovijeda u prvoj osobi.

Laži, kad se prvi put izgovore, imaju zasjenjenu kakvoću, paučinastu teksturu koja se može omotati oko života. Imaju tu paperjastu lakoću suštine djetinjstva, a moje je djetinjstvo sazdano na laži. (str. 12.)

Čitav život uvjeravana je da joj je majka poginula u automobilskoj nesreći.

Sada, dvadeset godina kasnije, jedan telefonski poziv iz zatvora mijenja sve.

Sumiko se mora suočiti s lažima na kojima je odrasla.

Odlučna je istražiti okolnosti majčine smrti i otkriti tko ju je, i zašto, doista ubio.

I tako se ispostavilo da ono što me je sve vrijeme proganjalo – strah da je svaki član moje obitelji ukaljan događajima i promijenjen do neprepoznatljivosti – bila istina. Ne samo da su svi bili upleteni u majčinu smrt, nego je svatko od nas bio kriv, čak i ja. (str. 304.)

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Što sve činimo u ime ljubavi?

Roman U ime ljubavi uči nas puno toga o japanskoj kulturi. Veliku većinu nisam znala, no najviše me je iznenadila činjenica da wakareseseya kao djelatnost doista postoji. Mislim, nije ni u našoj kulturi rijetkost da supružnici izvlače prljave stvari kako bi brakorazvodna parnica išla njima u korist, i nije tajna da se tada služe svakakvim podlim spletkama, ali wakaresaseya je ozbiljan biznis. Pomalo gadljiva praksa koja cvjeta jer ljudi oduvijek i svugdje žele pronaći način kako, nakon ljubavi, povrijediti onog drugog.

Spisateljica Stephanie Scott napisala je ovo djelo potaknuta stvarnim sudskim procesom, gdje ju je opčinila priča o tome što smo sve sposobni učiniti drugom u ime ljubavi.

Što bismo učinili u ime ljubavi prema partneru? Djetetu? Unuku?
U ime ljubavi prema moći, novcu?

Sve te vrste ljubavi povezane su u ovoj neobičnoj, fascinantnoj priči u kojoj ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.

Tko je ubio Rinu manje je važno od onog zašto.

Završni dojam – vau!

Iako sam isprva pomalo oklijevala s čitanjem ovog romana, mogu reći da sam, na kraju, potpuno oduševljena! U ime ljubavi nije roman za kakvim bih inače posegnula jer nije niti triler niti krimić niti klasičan ljubić.

Ali – vjerovali ili ne – on je sve to!

Imamo ubojstvo, optuženika koji možda jest, a možda nije ubojica, ljubavnu priču veću od vremena i djevojku Sumiko koja sve to istražuje i povezuje u cjelinu. A u cjelini se, osim ljubavi i smrti, isprepliću čarobni japanski krajolici te stil pisanja koji je toliko poetičan, sjetan i strastven u isto vrijeme da svaku rečenicu osjećate kao pjesmu i još dugo mislite na nju.

Ljubav Rine i Kaija opisana je i iznijansirana s toliko osjećaja i razumijevanja, da ih vidite kao stvarne ljude, stvarne ljubavnike koji se vole vama pred očima.

Svidio mi se i način na koji spisateljica piše o preljubu – kirurški precizno, priča nam o svim emocijama koje takav čin u sebi ima. Nisu to samo ljubav i mržnja. Koliko je tu želje za povezanošću i razumijevanjem, nade, vjere.

S druge strane, koliko preljub može povrijediti sve one u njega umiješane – prevarenog supruga, djecu, roditelje…

U ime ljubavi prelijepo je napisana atmosferična priča koja će vas zarobiti. Ne samo potresnom, a opet predivnom fabulom koja itekako djeluje na čitateljeve emocije, već i riječima brižljivo spojenima u magične rečenice koje vas vode u samo srce Japana.

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Ostali romani ove autorice:

U ime ljubavi roman je prvijenac Britanke Stephanie Scott, za koji sama kaže da je nastajao „mnogo godina“, što i ne čudi, s obzirom na opseg istraživanja koje je provela pišući priču o Rini i Kaitaru.

Gdje kupiti roman U ime ljubavi:

Znanje

Objavljeno

Karin Slaughter: Dobra kći

Nakladnik: Znanje, 2018.

Naslovnica romana Dobra kći: ©Znanje

Očeva je dužnost da svoju kćer voli na način na koji ona traži da se nju voli. (str. 353.)

Karin Slaughter: Dobra kći

Dobra kći

Prije dvadeset i osam godina, jedna je noć naprasno prekinula relativno bezbrižan život obitelji Quinn. Majka Gamma, osebujna intelektualka, brutalno je ubijena pred očima svoje dvije kćeri, trinaestogodišnje Charlotte i petnaestogodišnje Samanthe.

Možda bi sve bilo drugačije da je Rusty, otac obitelji i ozloglašeni gradski odvjetnik-branitelj bio doma. No, budući da nije, dvojica su razbojnika puškom i revolverom djevojke otjerali u šumu.

Jedna je uspjela pobjeći. Druga nije.

Usta su joj puna zemlje. Vlažno tlo. Borove iglice. …

Lopata baca zemlju u grob. …

Živa je zakopana. (str. 31.)

Danas, Charlotte – Charlie odvjetnica je koja ured dijeli s ocem. Kada je nesmotrena pijana večer dovede u srednju školu koju je i sama nekoć pohađala, svjedoči pucnjavi koja do temelja potresa mali gradić u kojem žive.

Charlie je rekla: – Najveće je sranje što ne mogu reći da je ovo najgori dan u mom životu. – (str. 95.)

Tko će braniti djevojčicu koja je pucala? Tko drugi nego Rusty Quinn, odvjetnik kojemu nije bitno jesu li klijenti krivi ili nedužni, već mu je bitno njihovo zakonsko pravo na obranu. Rusty gotovo cijeli život živi u gradiću u kojem ga svi preziru baš zbog tog stajališta. No, stari je odvjetnik ovaj put uvjeren u jedno:

-Pih – rekao je … – Rekao bih da imamo jednoroga. –

Charlie se usredotočila. Jednorog je njihova šifra za nedužnog klijenta: rijetko, mitsko stvorenje koje je vidjelo vrlo malo ljudi. (str. 130.)

I premda je sama Charlie bila svjedok, nepokolebljiv je u osjećaju da nešto smrdi.

Spletom okolnosti, Charlie je primorana stati uz  djevojku koja je pucala, koju je cijeli grad unaprijed osudio.

Na vidjelo počinju izlaziti šokantne tajne. I to ne samo današnje.

Otkriva se stravična, bolna istina o događajima otprije dvadeset osam godina, kada je Charlie bila samo  djevojčica prijetnjom utjerana u šumu.

Dobra kći – Charlie

Nakon kobne noći u kojoj joj je uništena obitelj, Charlie se nije predala. Prokazala je osobe koje su one kobne večeri došle s maskama na licima, sjedila je u sudnici i svjedočila, tražeći smrtnu kaznu za svog smrtnog neprijatelja Zachariaha Culpeppera.

Ali, svi znamo da život u gradićima nije nimalo jednostavan – unatoč dokazima, unatoč svemu što su Quinnovi prošli, još uvijek ima onih koji jednostavno NE VJERUJU da je Culpepper napravio ono za što ga Charlie tereti te da je to samo namještaljka, kako bi se Rusty dokopao novca.

-Postoje dva razloga zbog kojih se ponašate na ovaj način. … Ili mrzite mog oca, što je u redu jer njega mnogi mrze ili… – Držala je prst u zraku kako bi naznačila drugi razlog, onaj zbog kojega je prije dvadeset osam godina nosila metu na leđima kad je dolazila u školu, zbog kojega je u gradu i dalje poprijeko gledaju ljudi … – Mislite da sam razmažena mala kučka koja je smjestila Zachariahu Culpepperu… – (str. 43.)

Karin Slaughter: Dobra kći

Zachariah Culpepper…

Ovo mi ime odzvanja u glavi svaki put kad se dogodi neko sranje. Postalo je sinonim za sve što u životu može krenuti na zlo. Osim što je, naravno, Zachariah Culpepper još milijun puta gori od svega najgorega što mi možemo pomisliti.

I jedno pitanje za kraj: Što mislite o smrtnoj kazni?

Pročitajte roman Dobra kći pa odgovorite još jednom.

Dobra kći – ovo bi moglo malo zaboljeti

Dobra kći triler je koji se čita jednom. Zatim ga odložite sa strane i dugo dugo o njemu mislite. Barem sam ja tako reagirala pročitavši ga prvi put. Jako volim Karin Staughter, još od njenog prvog romana Zaslijepljena, ali sve su to klasični trileri s dozom američkog štiha – krvavi, nasilni, strašni.

Dobra kći je sve to – i puno više. Naravno, govorit ću vam iz svoje perspektive, možda na vas ne ostavi tako jako dojam, premda nećete moći poreći da vam se sviđa i da ste uživali u čitanju.

Odmah nakon sadržaja prešla sam na dojmove jer ovaj roman obiluje potpuno neočekivanim preokretima zbog kojih je naprosto nemoguće pričati o radnji, bez da se ona spoila.

Zašto sam rekla da će ovaj roman boljeti? Za razliku od trilera koji inače dotiču naš želudac, ali ne i srce, Dobra kći čini baš to. Radnja je okrutna, prepredena, mučna. Preokreti su nagli, ošamare vas i ošamute, prisile vas na vraćanje unatrag i ponovo čitanje određenih poglavlja…

Ali, kao u TV-reklami, to nije sve! Dobra kći emotivan je roman, toliko životan i topao, ali i mračni triler i obiteljska drama u jednom.

Obitelj Quinn bila je relativno sretna. A onda se sve promijenilo.

Kako zaliječiti rane kada one nisu vanjske, nego se nalaze duboko u našem srcu?

Kako se oporaviti od udaraca koje su nam zadali naši najbliži?

Činimo li doista sve najbolje za svoju djecu, čak i kad je ono što činimo za njih najgore?

Dokle seže ljubav roditelja? Dokle seže ljubav djeteta?

Može li se živjeti s krivnjom?

Što sve činimo da bismo se iskupili?

Trebamo li oprostiti i zaboraviti?

I, na kraju, što znači biti dobra kći?

Ostali naslovi ove autorice:

Strastvenim ljubiteljima krvavih trilera ime Karin Slaughter ne da nije nepoznato, nego s napetošću i zloslutnom strašću očekuju nove naslove ove autorice, koju (s pravom) nazivaju jednom od najboljih autorica trilera današnjice.

Autorica je niza romana o specijalnom agentu Willu Trentu koje, iako slučajevi nisu povezani, ipak savjetujem čitati po redu, ponajviše zbog razvoja likova i njihovih privatnih života.

  • Zaslijepljena (ne sjećam se spominje li se u ovom romanu Will Trent, ali spominju se ostali likovi iz serije pa je dobro njime započeti čitalačku Slaughter avanturu)
  • Triptih
  • Krhotine
  • Postanak
  • Slomljena
  • Duboki pad
  • Rane
  • Sakriveno
  • Zatočena
  • Posljednja udovica
  • Ušutkane
Karin Slaughter: Dobra kći

Budući da sam pročitala sve navedene romane i da sam velika obožavateljica Slaughterice i njezina pisanja, sve vam ih od srca preporučujem. Naravno, neke su priče jače, neke slabije, ali sve su u globalu izvrsno napisane, napete i poprilično krvave. Ako volite takve trilere, navalite!

Ipak, izdvojit ću Triptih, roman koji je na mene ostavio dubok dojam jer je, baš kao i Dobra kći, strašan na jednoj emocionalnoj razini. Užasno je krvav i mučan, ali nije stvar u tome – taj roman na jedan podmukao, razoran način djeluje na vaše emocije i nije od onih koji se čitaju dvaput. Makar meni. Nakon čitanja nekih poglavlja, užasno me boljela duša zbog likova i onoga što su prošli, što im je napravljeno. Ista je stvar i s romanom Dobra kći; njega sam ipak pročitala dvaput, ali nisam se lako odvažila na taj potez i srce me unaprijed boljelo zbog sudbine likova koja mi je bila time strašnija što mi je već bila poznata.

Romani koji nisu iz serije o specijalnom agentu Trentu, ali su također izvrsni:

Gdje kupiti roman Dobra kći:

Znanje

Objavljeno

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga

A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla

Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.

Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.

Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.

Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?

… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)

Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.

Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?

Čija su djeca?

I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?

-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)

Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.

Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.

Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)

Kakve tajne krije Nicolina obitelj?

Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha

Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!

Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.

Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.

… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)

Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…

I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.

Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!

Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.

U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.

Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.

Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.

Četiri generacije žena jedne obitelji

Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.

Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.

Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.

Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?

Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?

Može li se mirno spavati?

I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?

Ili možda spasiti?

Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa  s njima, itekako naučiti.

Tajne su teške.

Lome.

Uništavaju.

A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.

I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.

Ostali naslovi ove autorice:

  • Igra skrivača
  • Posljednje što mi je rekla

Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.

Gdje kupiti roman Posljednje što mi je rekla:

webshop Znanje