Oznaka: obiteljska drama

Objavljeno

Ane Riel: Smola

Nakladnik: Znanje, Vorto Palabra

Naslovnica knjige Smola: ©Vorto Palabra

Ane Riel Smola

Smola- obitelj prije svega

Ako ste mislili da nekoga volite najviše na svijetu i nema toga što ne biste učinili za njega, pročitajte Smolu, šokantan, izuzetno dirljiv, ali opet na svoj način jeziv roman. Želja da se zaštite najmiliji duboko je ukorijenjena u svima nama, ali kada to rade ljudi narušene osobnosti, neprilagođeni i malo je reći nekonvencionalni, onda nastaje kaos.

Ljudi oko nas

U Smoli nam Ane Riel nudi priču koja je toliko duboka, toliko šokantna i toliko nevjerojatna da se zapitamo je li moguće da se takva ili slična priča negdje događa. Živeći svoje užurbane živote, najčešće ne znamo tko su ljudi koji žive blizu nas, kakvi su njihovi životi i treba li im ponekad ljudska riječ kao potpora. Jesmo li kao ljudi postali neosjetljivi i kolika je uopće naša odgovornost za djelovanje u zajednici ? Ova  knjiga otvara mnoga takva pitanja.

Smola –pokretač ili kočnica

Priča započinje sa Silasom, drvodjelcem koji sa ženom i dvojicom sinova, Jensom i Morganom, živi na Glavi (dio otoka povezanog tankim sprudom- Vratom – s ostatkom otoka). Obojica dječaka naslijedila su očev dar za stolarski zanat, ali tu je svaka sličnost među njima prestajala. Jens je bio nježan, suptilan i tankoćutan. Priroda, šuma, drva i smola za njega su bili izvor života. Morgan je bio življi, nestrpljiv da se što prije s Glave otisne u svijet. Što je i napravio. Jednog je dana jednostavno otišao. Ali obitelj nije zaboravio. Svaki mjesec slao je novac za redovno uzdržavanje.

Smola je imala ono nešto-iscjeljujuće, smrtonosno i konzervirajuće-što je očaravalo Jensa. Str. 76.

Silas i Jens testiraju ljesove

Silas je mladog Jensa učio tajnama stolarskog zanata, a naročito izradi ljesova. Najljepši dio Jensova djetinjstva bio je kada bio legao s ocem u novi, napravljeni lijes i testirao ga. Ta povezanost Silasa i Jensa trajala je sve do iznenadne Silasove smrti.

Ono što je rečeno u lijesu ostaje u lijesu. Takav je bio dogovor. str. 20.

Jens ostaje sam s majkom na Glavi

Za vođenje kućanstva Jensova majka unajmljuje lijepu djevojku s kopna, Mariju Svendsen, u koju se Jens ubrzo zagleda. Iako to nije bilo po volji majci Elsi, mladi se ožene i dobiju blizance Carla i Liv. Obitelj živi daleko od seoskih puteva, okrenuta sama sebi bez pomoći rodbine ili mještana. Marija postaje sve deblja i deblja, Elsa sve ljuća i ljuća na nevjestu, a Jens… Jens postaje sve zatvoreniji, povlačeći se u sebe i svijet u kojemu je sam sebi dovoljan. Liv mu je jedina svijetla točka. Nitko mu više ne treba, čak je i majku odlučio potjerati jer se nije slagala s njihovim stilom života. Ali neposredno prije Božića, Elsa se vraća na Glavu. To se pokazalo kobnom za nju.

Svijetom Jensa Haardera nisu upravljali isti sustavi i pravila kojih se ljudi obično pridržavaju. str. 77.

Liv

Tata je na badnje jutro ubio baku, saopćila nam je Liv odmah na početku knjige. I to je rekla smireno i hladno, bez emocija. Tko je Liv? Je li ta djevojčica čudovište? Ne, ona je neobična šestogodišnjakinja koja živi u vrlo posebnim i krajnje destruktivnim životnim uvjetima. U pretrpanoj kući punoj starog namještaja, krame, hrane i nagomilanog smeća, Liv živi s osebujnim ocem i plahom i pretilom majkom. Haardeeri se ne druže s mještanima, a svaki nužni kontakt sveli su na minimum.

Došlo je vrijeme da Liv krene u školu. Ali to je noćna mora za Haardeerove. I tako se Liv utopila. Po scenariju Jensa i njegove žene Marije. Jer, Liv je njihovo obožavano dijete. Ali kućanstvo ne može samo sebe izdržavati bez obzira na Jensove napore. Zbog toga Liv svake večeri potajice odlazi na drugu stranu otoka, u mjesto, kako bi krađom priskrbila hranu i ostale potrepštine za obitelj. Ali jednog dana netko je uočio Livine noćne dogodovštine i počeo istraživati. Ako je Liv mrtva, tko je onda dijete koje se svake noći iskrada iz kuće i odlazi u mjesto?

Toga sam dana shvatila kakvu odgovornost nosim na leđima. Koliko toga ovisi o onome što dovučem kući u torbi. str. 113.

Marija piše dnevnik

Marija je zatočenica kuće Haarderovih. Dobrovoljno je to zatočeništvo jer Marija strašno voli Jensa i svoju djecu. Voli ih toliko da bi ubila za njih. Ali Marija ne prestaje jesti. Jede svega čega se domogne i što joj Liv donese. Ne može se više ni kretati od težine. U svojoj sobi piše dnevnik. Nada se da će ga Liv jednom pročitati.

Draga Liv

Ne znam je li bilo u redu od nas što smo te prijavili kao mrtvu ali tako smo se bojali. Nismo imali izbora. Vjerujem da nismo imali izbora. Str.91

Tu se nalazila moja tuga i nisam ti je željela prenijeti. Ni tvome ocu jer on je imao svoju tugu. Zato sam je držala u sebi, to je bio moj način da te zaštitim. Tvoj otac je napravio nešto drugo. Voli te mama. Str. 73.

Dojam o djelu

Teško mi je ovu knjigu svrstati u bilo koju kategoriju. Najbliže što bih rekla da je to obiteljska drama s elementima horora. Horor se uglavnom odnosi na vrstu nelagode i jeze koji svaki čitatelj mora osjećati čitajući ovu knjigu. Obitelj koja je totalno disfunkcionalna i poremećena u svim svojim segmentima. Članovi obitelji su, što zbog života izoliranog od zajednice, što zbog psihičkih karakteristika, izgradili jedan uvrnuti, bolesni i izuzetno poremećeni stil života u koji su, nažalost, uključena i djeca.

Druga stvar skoro jednako tako strašna je što zajednica nije reagirala na tu poremećenost. Nitko se od mještana nije zapitao kako živi izolirana obitelj na njihovom otoku. A bilo je naznaka da se tamo događaju čudne stvari. Ta vrsta nebrige ili nezainteresiranosti je ono što zastrašuje. Smola je duboko šokantan i uznemirujući roman koji vrijedi pročitati i još dugo razmišljati nakon pročitanog.

Preporuka: Ovu knjigu jednostavno morate pročitati!

O autoru

Ane Riel (1971.) kći je odvjetnice i autorice dječjih romana. Ane se okušava kao autor kriminalističkih romana i već s prvim romanom Mesar iz Liseleje biva zapažena. Smola je prvi put objavljena u Danskoj i, premda nije najavljena niti katalogizirana kao psihološki triler ili kriminalistički roman, brzo je osvojila sve veće skandinavske nagrade koje se dodjeljuju knjigama iz tih žanrova. Nakon toga započinje njezin svjetski uspjeh; The Guardian, The Telegraph i The Daily Express proglasili su je jednim od najboljih romana 2018. godine.

Ane Riel živi sa suprugom, popularnim jazz glazbenikom Alexom Rielom, u Liselejama blizu Kopenhagena.

Gdje kupiti roman Smola:

Vorto Palabra

Objavljeno

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana S druge strane ulice: ©Mozaik knjiga

Lesley Pearse: S druge strane ulice

S druge strane ulice

Godina je 1964. Dvadeset trogodišnja Katy dane u dosadnom gradiću Bexhillu krati maštanjem o životu u Londonu, obavljanjem kućanskih poslova i promatranjem kuće s druge strane ulice.

Rob, njen mlađi brat, tvrdio je da voli gurati nos u tuđe stvari i da stalno prati tko dolazi i odlazi, da je očarana time. Katy je to nijekala, ali si je morala priznati da ju mami tajnovitost one kuće prekoputa. (str. 7.)

U njoj živi lijepa i misteriozna Gloria, a Katynu znatiželju, osim Glorije, bude i žene koje tamo dolaze u svako doba dana i noći, uvijek istim crnim automobilom, dovozi ih uvijek ista vozačica.

Što se to događa s druge strane ulice?

Tada plane veliki požar i kuća s druge strane ulice pretvorena je u pepeo.

Uskoro policija otkriva i dva spaljena tijela.

Za palež je optužen Katyn voljeni otac i, nekako, svi dokazi ukazuju baš na njega.

Odlučna dokazati očevu nevinost, Katy se upetlja u nešto puno veće nego što je isprva mislila.

Čini se da je Gloria bila žena s puno tajni.

No, tajni ne manjka ni u Katynoj obitelji.

Kako ulazi sve dublje u Glorijinu prošlost i približava se pravom palikući, Katy dovodi svoj život u veliku opasnost.

Što se događa s Katyne, a što s druge strane ulice

Nije tajna da u malim gradićima svatko više gleda tuđa, nego svoja posla. Tako se i Katy više bavila kućom preko puta nego svojom. Situaciju u svojoj obitelji šutke je prihvatila, istodobno uporno želeći proniknuti u tajne koje krije kuća s druge strane ulice.

Uskoro Katy saznaje da se Gloria bavila zaštitom žena od nasilnih muževa.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ovaj dio romana najviše mi se svidio jer progovara o temi koja je teška i danas, a kamoli ne u šezdesetima. Čitajući, dobivamo uvid u dinamiku obiteljskog nasilja. Pratimo ga iz perspektive zlostavljanje žene, samog zlostavljača, čak i njihove djece.

Sve je iskaljivao na njoj. U početku bi se postidio što ju je udario, ali je uskoro shvatio da mu to smanjuje napetost koja bi mu se preko dana nakupila. Nije mu bilo teško naći razloga da ju udari: kasnila je s večerom ili mu košulja nije bila savršeno ispeglana. (str. 126.)

Osluškujemo riječi socijalnih radnica koje se bave slučajevima u kojima žene, teško ozlijeđene, završe u bolnici. Pratimo misli žena koje su se odlučile udružiti i pomoći ostalima, onima koje su zlostavljane i žele pobjeći, ali naprosto nemaju kud.

Veoma lako možemo usporediti situaciju iz šezdesetih sa situacijom danas – još uvijek se policija nerado miješa u „obiteljske stvari“. Još uvijek žene teško odlaze od nasilnih muževa. Još uvijek, nažalost, najviše ispaštaju djeca. Začarani krug nasilja. Nasilje uvijek rađa nasilje.

Problem je izrazito težak. Ne postoji neka formalna organizacija kojoj se mogu obratiti, a policija na to gleda kao na „obiteljsku“ stvar, izvan njihovog okvira djelovanja. Čak i ako uhapse muža i optuže ga za napad, on se vrati kući za nekoliko sati i obično iskali na svojoj ženi. A budući da je teško napustiti muža i započeti novi život, posebno ženama s djecom, veliki dio njih se naposljetku vrati kući. (str. 176.)

Velika očekivanja

Moram priznati, od ovog sam romana očekivala više. Čini mi se da sam pročitala nekoliko stvarno pozitivnih recenzija pa su mi porasla očekivanja.

Za početak, ovo nikako nije triler. Ovo je obiteljska drama. S jedne strane, fokus joj je na obiteljskom nasilju, (ne)mogućnostima s kojima se žene suočavaju kad napokon napuste zlostavljače te način na koji društvo gleda žene koje uspiju otići.

S druge strane, naglasak je na Katynoj obitelji, odnosom njenih članova te njihovim tajnama koje je iznutra grizu i uvelike narušavaju sklad.

Sama priča nije loša – sviđa mi se ideja koja vodi radnju – što se to događa u kućama naših susjeda? Kakve tajne kriju? Na koliko života utječu? Jesu li dobri ili loši ljudi?

No najveća zamjerka, po mom mišljenju, ide stilu pisanja. Roman je napisan monotono, uglavnom pripovijedanjem. I to pripovijedanje nije dinamično ni napeto, iako je moglo biti budući da priča ima potencijal. Rečenice su dosadnjikave te se samo nabraja što se događa. Slično kao kad moji osmaši pišu zadaćnicu: Gledala je kroz prozor pa je vidjela auto. Iz auta je izašla žena. Žena je ušla u kuhinju-bla-bla-bla. Ne volim kad se događaji samo slažu jedan na drugi, bez neke uzročno-posljedične veze. Nigdje živosti, nigdje dubine. Doduše, svjesna sam da je život najčešće skup nabacanih događaja, ali takvo nešto ne želim u knjigama.

I likovi su opisani pomalo površno. Naravno, možda nije do likova već do problema sa stilom pisanja koje sam navela. Likovi djeluju nekako plošno, ravno, neživo. Malo su sretni pa nisu. Malo su ljuti pa nisu. Nekako, nisu mi bili vjerodostojni.

Eto, nadam se da vas moja recenzija nije odvratila od čitanja romana S druge strane ulice. Možda se vama stvarno svidi. Dajte mu šansu.

Lesley Pearse: S druge strane ulice

Ostali naslovi ove autorice:

Premda je Lesley Pearse autorica ogromnog broja romana, kod nas je zasad preveden samo S druge strane ulice.

Gdje kupiti roman S druge strane ulice:

webshop Znanje

Objavljeno

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2021.

Naslovnica romana Dom za neželjene djevojčice: ©Mozaik knjiga

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Dom za neželjene djevojčice

Maggie je četrnaestogodišnjakinja iz Quebeca gdje se, sredinom dvadesetog stoljeća Englezi i Francuzi tek toleriraju. Baš kao i njezini roditelji, otac Englez, a majka Francuskinja. Maggie oduvijek više naginje ocu, staloženim, mirnom i autoritativnom prodavaču sjemenja. Mašta kako će ona jednoga dana preuzeti prodavaonicu i biti jednako poštovana kao i njezin otac.

Zaljubljena je u susjeda Gabriela, Francuza – ali zna da je to ljubav koju njezin otac nikada ne bi dopustio.

Ipak, dvije godine kasnije, Maggie je trudna. Kod tetke i tetka, skrivena od dugih jezika sugrađana, rađa djevojčicu kojoj daje ime Elodie. Prisiljena je odreći je se i dati na posvajanje.

Osjećaji nailaze u valovima. Velika tuga, olakšanje, sram, grižnja savjesti. Mogla je bila zadržati to djetešce. Nije ona neporočna. A sada će njezina kćerkica biti bačena u svijet posve sama. Odrastat će bez spona i nepotpuna. Obje će. (str. 95.)

No malena Elodie ne završi kod posvojitelja nego u siromašnom sirotištu, gdje se za djecu brinu redovnice.

Elodie je siroče, a Tata joj je objasnila kako to znači da nema majku ni oca. Kada ju je Elodie jednom upitala zašto nema, ona joj je posve jasno rekla: – Živiš u domu za neželjene djevojčice zato što si rođena u grijehu i tvoja majka te nije mogla zadržati. (str. 100.)

Godine prolaze. Donesen je zakon kojim su, radi veće zarade, sva sirotišta pretvorena u psihijatrijske bolnice. Elodie, baš poput ostalih siročića diljem Quebeca, biva proglašena umobolnom. U bolnici u koju je premještena, a koju vodi okrutna sestra Ignatia, Elodie je svakodnevno i na sve načine zlostavljana.

Za to vrijeme, Maggie se udaje za bankara kojeg njezin otac odobrava. Pokušava se pomiriti s činjenicom da nikada više neće vidjeti svoju malu djevojčicu, ali smjer u kojem je život gura diktira nešto sasvim drugačije.

A onda ponovo susreće Gabriela…

Maggie

Otkad zna za sebe, Maggie žudi za očevim odobravanjem. Premda itekako svjesna da ni on nije bezgrešan, voljna je zažmiriti na sve njegove mane.

I s majkom ima kompliciran odnos koji će se razvijati, mijenjati i rasti do kraja romana.

Kada se odriče djeteta, ne može razlučiti čini li to jer je roditelji tjeraju, jer ni njima ni sebi ne smije ukaljati obraz, ili ipak zato što jednim dijelom sebe zna da je dati dijete ono za nju najbolje.

Tu se opet postavlja pitanje – je li to „najbolje“ najbolje za nju – ili za njezine roditelje, za život koji joj je otac odredio i smjer kojim ju neprekidno upućuje.

Pokušava ne razmišljati previše o putu kojim nije pošla – putu koji vodi k Gabrielu i majčinstvu. Imala je mnogo vremena pomiriti se sa svojom odlukom. Nije to bio romantičan izbor, već mnogo praktičnije od toga. Na trenutak je nazrela budućnost supruge siromašnoga farmera, šesnaestogodišnju majku zaglavljenu kod kuće u onoj kolibi, kako se deblja i postaje ogorčena, baš kao njezina majka. … to nije bio nikakav život. (str. 90.)

Maggie odrasta u ženu koja se svim silama trudi biti sretna, ali nikako joj ne ide. Osjeća se nepotpunom i sve češće misli o svojoj izgubljenoj kćerkici.

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Elodie

Kad u dobi od sedamnaest godina Elodie iziđe iz umobolnice, nije spremna za vanjski život. Nakon godina teškog fizičkog rada, zlostavljanja i zanemarivanja, ona je oštećena mlada žena nespremna suočiti se sa životom.

…možda tragično djetinjstvo nikada ne može biti nadvladano, poput dječje paralize. Zauvijek ostavlja osobu osakaćenom. (str. 41.)

Neuka je i zatvorena, a mali komadić sreće kojeg putem ugrabi ostavi je još zbunjeniju nego što je bila. Elodie se ne uspijeva nositi s izazovima vanjskoga svijeta jer cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje. Baš poput svoje majke – i ona je nepotpuna.

Dom za neželjene djevojčice – teška priča temeljena na istini

Joanna Goodman nije izmislila ovu priču. Likovi, dakako, nisu postojali, ali srž priče je istinita. Za vrijeme kvebeškog premijera Duplessisa (1944.-1959.) sirotišta su doista pretvarana u umobolnice i to radi novca! Više se plaćalo za njegu psihičkih bolesnika nego brigu o djeci. Krivotvoreni su i uništavani kartoni djece, djeca su zanemarivana i zlostavljanja, a u sve je bila upetljana i politika i Crkva.

Da vas ne zamaram cijelom pričom, na linku je stranica s detaljnijim informacijama, ako vas zanima. Stranica je na engleskom jeziku, a za one koji nisu vični engleskom, Google prevoditelj odradi stvarno dobar posao.

Sada kad znamo da Dom za neželjene djevojčice ima uporište u stvarnom životu, priča nam se čini još tužnijom i težom. Žanrovski, roman je kombinacija povijesnog romana i obiteljske drame. Priča je dirljiva i emotivna, ali veoma dinamična jer se stalno nešto događa. Kompliciran odnos majke i kćeri jako je dobro opisan, tužan, iskren, shvatljiv i neshvatljiv odjednom.

Glasovi koji nam se obraćaju su ženski – Maggie i Elodie, i veoma mi se svidjelo kako se njihove životne priče, iako razdvojene, duboko prožimaju.

Jedina stvar koja mi se u romanu nije svidjela jest naivnost Maggieine priče. Neki su mi dijelovi bili apsolutno neuvjerljivi i romantičarski prikazani. Neću reći o čemu je riječ, prepoznat ćete te dijelove dok budete čitali.  

Budući da ovo nije ni krimić ni triler, nema cliffhangera koji nas vuku na čitanje. Ipak, Dom za neželjene djevojčice ima nešto drugo. Ima nadu. Nadu da će Maggie uspjeti pronaći kćer koje se davno odrekla. Nadu da će Elodie izaći iz doma. Nadu da će se Maggie i Gabriel pomiriti. Nadu u sretan kraj.

No, može li ovakva priča doista imati sretan kraj?

I što bi, po vašem mišljenju, bio sretan kraj za majku i dijete, razdvojene više od dvadeset godina?

Joanna Goodman: Dom za neželjene djevojčice

Ostali naslovi ove autorice:

Joanna Goodman autorica je pet romana, a kod nas je, dosad, preveden samo Dom za neželjene djevojčice.

Zanimljivi intervju s autoricom, u kojem otkriva zanimljivosti o romanu Dom za neželjene djevojčice, možete pročitati ovdje.

Gdje kupiti roman Dom za neželjene djevojčice:

Mozaik knjiga

Mlade žene koje su prisiljene odreći se svoje djece, domovi za neudane majke i domovi za djecu te zlostavljanja koja se tamo događaju česta se tema u književnosti.
Zanima li vas ta ili slična tematika, tu su naše recenzije romana Djevojka iz pisma Emily Gunnis i S našim blagoslovom autorice Jo Spain.

Objavljeno

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana U ime ljubavi: ©Znanje

Stephanie Scott: U ime ljubavi

U ime ljubavi – 1994. godina

U Japanu cvjeta neobična industrija wakaresaseya – jedan supružnik unajmi osobu da zavede drugog i tako stekne prednost u brakorazvodnoj parnici.

Sato svojoj supruzi Rini čini baš to. Unajmljuje Kaitara da zavede Rinu i njezin preljub ovjekovječi fotografijama koje bi na sudu bile od iznimne važnosti za dobivanje skrbništva nad sedmogodišnjom kćerkicom Sumiko. No Sato ne računa na jedno – Rina i Kaitaro odmah se zaljubljuju.

Imamo mnogo izraza za sudbinu. Neki su srcedrapateljni, drugi u sebi sadrže snagu, cikluse sreće i odabira. Riječ koja mi je pala na um … bila je starinska, arhaična čak, ali najprikladnija: sadame. Predodređena sudbina koja se mora prihvatiti jer se ne može promijeniti. (str. 342.)

Sato, pomalo sirov i neugodan čovjek, nikada nije niti volio, a niti u potpunosti razumio senzibilnu, eteričnu Rinu. A ona, navikla na brak bez ljubavi i propale snove, s Kaitarom iskusi nešto što nije mogla niti zamisliti. Ljubav, čežnja, požuda, zanos miješaju se u kovitlacu emocija koje njih dvoje ne mogu niti žele kontrolirati.

Postoje neka iskustva, čak i ona malena, koja te zviznu kao udarac u želudac. Njihova sila može se zadržati mjesecima, čak i godinama. Rina se polako probudila. Još uvijek sigurna u jutarnjoj čahuri sna, pustila je da joj misli otplove prema Kaitaru i njihovu zadnjem susretu. Pomislila je na svjetlost u njegovim očima dok ju je gledao i kako su se te iste oči zadržale na njezinu licu. Na to kako je čak i sada mogla osjetiti topao sjaj žudnje, kako je bila poželjna. (str. 117 )

Rina se planira razvesti te s Kaitarom i kćeri Sumiko zasnovati novu obitelj.

No, način na koji su se Rina i Kai upoznali još uvijek je tajna.

A onda je Rina ubijena.

Kai je optužen i zatvoren.

Sumiko odrasta s djedom, nesvjesna velike tajne koja obavija majčinu smrt.

U ime ljubavi – dvadeset godina poslije

Iako ovu divnu priču o ljubavi i smrti priča mnoštvo likova, samo nam Sumiko pripovijeda u prvoj osobi.

Laži, kad se prvi put izgovore, imaju zasjenjenu kakvoću, paučinastu teksturu koja se može omotati oko života. Imaju tu paperjastu lakoću suštine djetinjstva, a moje je djetinjstvo sazdano na laži. (str. 12.)

Čitav život uvjeravana je da joj je majka poginula u automobilskoj nesreći.

Sada, dvadeset godina kasnije, jedan telefonski poziv iz zatvora mijenja sve.

Sumiko se mora suočiti s lažima na kojima je odrasla.

Odlučna je istražiti okolnosti majčine smrti i otkriti tko ju je, i zašto, doista ubio.

I tako se ispostavilo da ono što me je sve vrijeme proganjalo – strah da je svaki član moje obitelji ukaljan događajima i promijenjen do neprepoznatljivosti – bila istina. Ne samo da su svi bili upleteni u majčinu smrt, nego je svatko od nas bio kriv, čak i ja. (str. 304.)

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Što sve činimo u ime ljubavi?

Roman U ime ljubavi uči nas puno toga o japanskoj kulturi. Veliku većinu nisam znala, no najviše me je iznenadila činjenica da wakareseseya kao djelatnost doista postoji. Mislim, nije ni u našoj kulturi rijetkost da supružnici izvlače prljave stvari kako bi brakorazvodna parnica išla njima u korist, i nije tajna da se tada služe svakakvim podlim spletkama, ali wakaresaseya je ozbiljan biznis. Pomalo gadljiva praksa koja cvjeta jer ljudi oduvijek i svugdje žele pronaći način kako, nakon ljubavi, povrijediti onog drugog.

Spisateljica Stephanie Scott napisala je ovo djelo potaknuta stvarnim sudskim procesom, gdje ju je opčinila priča o tome što smo sve sposobni učiniti drugom u ime ljubavi.

Što bismo učinili u ime ljubavi prema partneru? Djetetu? Unuku?
U ime ljubavi prema moći, novcu?

Sve te vrste ljubavi povezane su u ovoj neobičnoj, fascinantnoj priči u kojoj ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini.

Tko je ubio Rinu manje je važno od onog zašto.

Završni dojam – vau!

Iako sam isprva pomalo oklijevala s čitanjem ovog romana, mogu reći da sam, na kraju, potpuno oduševljena! U ime ljubavi nije roman za kakvim bih inače posegnula jer nije niti triler niti krimić niti klasičan ljubić.

Ali – vjerovali ili ne – on je sve to!

Imamo ubojstvo, optuženika koji možda jest, a možda nije ubojica, ljubavnu priču veću od vremena i djevojku Sumiko koja sve to istražuje i povezuje u cjelinu. A u cjelini se, osim ljubavi i smrti, isprepliću čarobni japanski krajolici te stil pisanja koji je toliko poetičan, sjetan i strastven u isto vrijeme da svaku rečenicu osjećate kao pjesmu i još dugo mislite na nju.

Ljubav Rine i Kaija opisana je i iznijansirana s toliko osjećaja i razumijevanja, da ih vidite kao stvarne ljude, stvarne ljubavnike koji se vole vama pred očima.

Svidio mi se i način na koji spisateljica piše o preljubu – kirurški precizno, priča nam o svim emocijama koje takav čin u sebi ima. Nisu to samo ljubav i mržnja. Koliko je tu želje za povezanošću i razumijevanjem, nade, vjere.

S druge strane, koliko preljub može povrijediti sve one u njega umiješane – prevarenog supruga, djecu, roditelje…

U ime ljubavi prelijepo je napisana atmosferična priča koja će vas zarobiti. Ne samo potresnom, a opet predivnom fabulom koja itekako djeluje na čitateljeve emocije, već i riječima brižljivo spojenima u magične rečenice koje vas vode u samo srce Japana.

Stephanie Scott: U ime ljubavi

Ostali romani ove autorice:

U ime ljubavi roman je prvijenac Britanke Stephanie Scott, za koji sama kaže da je nastajao „mnogo godina“, što i ne čudi, s obzirom na opseg istraživanja koje je provela pišući priču o Rini i Kaitaru.

Gdje kupiti roman U ime ljubavi:

Znanje

Objavljeno

Karin Slaughter: Dobra kći

Nakladnik: Znanje, 2018.

Naslovnica romana Dobra kći: ©Znanje

Očeva je dužnost da svoju kćer voli na način na koji ona traži da se nju voli. (str. 353.)

Karin Slaughter: Dobra kći

Dobra kći

Prije dvadeset i osam godina, jedna je noć naprasno prekinula relativno bezbrižan život obitelji Quinn. Majka Gamma, osebujna intelektualka, brutalno je ubijena pred očima svoje dvije kćeri, trinaestogodišnje Charlotte i petnaestogodišnje Samanthe.

Možda bi sve bilo drugačije da je Rusty, otac obitelji i ozloglašeni gradski odvjetnik-branitelj bio doma. No, budući da nije, dvojica su razbojnika puškom i revolverom djevojke otjerali u šumu.

Jedna je uspjela pobjeći. Druga nije.

Usta su joj puna zemlje. Vlažno tlo. Borove iglice. …

Lopata baca zemlju u grob. …

Živa je zakopana. (str. 31.)

Danas, Charlotte – Charlie odvjetnica je koja ured dijeli s ocem. Kada je nesmotrena pijana večer dovede u srednju školu koju je i sama nekoć pohađala, svjedoči pucnjavi koja do temelja potresa mali gradić u kojem žive.

Charlie je rekla: – Najveće je sranje što ne mogu reći da je ovo najgori dan u mom životu. – (str. 95.)

Tko će braniti djevojčicu koja je pucala? Tko drugi nego Rusty Quinn, odvjetnik kojemu nije bitno jesu li klijenti krivi ili nedužni, već mu je bitno njihovo zakonsko pravo na obranu. Rusty gotovo cijeli život živi u gradiću u kojem ga svi preziru baš zbog tog stajališta. No, stari je odvjetnik ovaj put uvjeren u jedno:

-Pih – rekao je … – Rekao bih da imamo jednoroga. –

Charlie se usredotočila. Jednorog je njihova šifra za nedužnog klijenta: rijetko, mitsko stvorenje koje je vidjelo vrlo malo ljudi. (str. 130.)

I premda je sama Charlie bila svjedok, nepokolebljiv je u osjećaju da nešto smrdi.

Spletom okolnosti, Charlie je primorana stati uz  djevojku koja je pucala, koju je cijeli grad unaprijed osudio.

Na vidjelo počinju izlaziti šokantne tajne. I to ne samo današnje.

Otkriva se stravična, bolna istina o događajima otprije dvadeset osam godina, kada je Charlie bila samo  djevojčica prijetnjom utjerana u šumu.

Dobra kći – Charlie

Nakon kobne noći u kojoj joj je uništena obitelj, Charlie se nije predala. Prokazala je osobe koje su one kobne večeri došle s maskama na licima, sjedila je u sudnici i svjedočila, tražeći smrtnu kaznu za svog smrtnog neprijatelja Zachariaha Culpeppera.

Ali, svi znamo da život u gradićima nije nimalo jednostavan – unatoč dokazima, unatoč svemu što su Quinnovi prošli, još uvijek ima onih koji jednostavno NE VJERUJU da je Culpepper napravio ono za što ga Charlie tereti te da je to samo namještaljka, kako bi se Rusty dokopao novca.

-Postoje dva razloga zbog kojih se ponašate na ovaj način. … Ili mrzite mog oca, što je u redu jer njega mnogi mrze ili… – Držala je prst u zraku kako bi naznačila drugi razlog, onaj zbog kojega je prije dvadeset osam godina nosila metu na leđima kad je dolazila u školu, zbog kojega je u gradu i dalje poprijeko gledaju ljudi … – Mislite da sam razmažena mala kučka koja je smjestila Zachariahu Culpepperu… – (str. 43.)

Karin Slaughter: Dobra kći

Zachariah Culpepper…

Ovo mi ime odzvanja u glavi svaki put kad se dogodi neko sranje. Postalo je sinonim za sve što u životu može krenuti na zlo. Osim što je, naravno, Zachariah Culpepper još milijun puta gori od svega najgorega što mi možemo pomisliti.

I jedno pitanje za kraj: Što mislite o smrtnoj kazni?

Pročitajte roman Dobra kći pa odgovorite još jednom.

Dobra kći – ovo bi moglo malo zaboljeti

Dobra kći triler je koji se čita jednom. Zatim ga odložite sa strane i dugo dugo o njemu mislite. Barem sam ja tako reagirala pročitavši ga prvi put. Jako volim Karin Staughter, još od njenog prvog romana Zaslijepljena, ali sve su to klasični trileri s dozom američkog štiha – krvavi, nasilni, strašni.

Dobra kći je sve to – i puno više. Naravno, govorit ću vam iz svoje perspektive, možda na vas ne ostavi tako jako dojam, premda nećete moći poreći da vam se sviđa i da ste uživali u čitanju.

Odmah nakon sadržaja prešla sam na dojmove jer ovaj roman obiluje potpuno neočekivanim preokretima zbog kojih je naprosto nemoguće pričati o radnji, bez da se ona spoila.

Zašto sam rekla da će ovaj roman boljeti? Za razliku od trilera koji inače dotiču naš želudac, ali ne i srce, Dobra kći čini baš to. Radnja je okrutna, prepredena, mučna. Preokreti su nagli, ošamare vas i ošamute, prisile vas na vraćanje unatrag i ponovo čitanje određenih poglavlja…

Ali, kao u TV-reklami, to nije sve! Dobra kći emotivan je roman, toliko životan i topao, ali i mračni triler i obiteljska drama u jednom.

Obitelj Quinn bila je relativno sretna. A onda se sve promijenilo.

Kako zaliječiti rane kada one nisu vanjske, nego se nalaze duboko u našem srcu?

Kako se oporaviti od udaraca koje su nam zadali naši najbliži?

Činimo li doista sve najbolje za svoju djecu, čak i kad je ono što činimo za njih najgore?

Dokle seže ljubav roditelja? Dokle seže ljubav djeteta?

Može li se živjeti s krivnjom?

Što sve činimo da bismo se iskupili?

Trebamo li oprostiti i zaboraviti?

I, na kraju, što znači biti dobra kći?

Ostali naslovi ove autorice:

Strastvenim ljubiteljima krvavih trilera ime Karin Slaughter ne da nije nepoznato, nego s napetošću i zloslutnom strašću očekuju nove naslove ove autorice, koju (s pravom) nazivaju jednom od najboljih autorica trilera današnjice.

Autorica je niza romana o specijalnom agentu Willu Trentu koje, iako slučajevi nisu povezani, ipak savjetujem čitati po redu, ponajviše zbog razvoja likova i njihovih privatnih života.

  • Zaslijepljena (ne sjećam se spominje li se u ovom romanu Will Trent, ali spominju se ostali likovi iz serije pa je dobro njime započeti čitalačku Slaughter avanturu)
  • Triptih
  • Krhotine
  • Postanak
  • Slomljena
  • Duboki pad
  • Rane
  • Sakriveno
  • Zatočena
  • Posljednja udovica
  • Ušutkane
Karin Slaughter: Dobra kći

Budući da sam pročitala sve navedene romane i da sam velika obožavateljica Slaughterice i njezina pisanja, sve vam ih od srca preporučujem. Naravno, neke su priče jače, neke slabije, ali sve su u globalu izvrsno napisane, napete i poprilično krvave. Ako volite takve trilere, navalite!

Ipak, izdvojit ću Triptih, roman koji je na mene ostavio dubok dojam jer je, baš kao i Dobra kći, strašan na jednoj emocionalnoj razini. Užasno je krvav i mučan, ali nije stvar u tome – taj roman na jedan podmukao, razoran način djeluje na vaše emocije i nije od onih koji se čitaju dvaput. Makar meni. Nakon čitanja nekih poglavlja, užasno me boljela duša zbog likova i onoga što su prošli, što im je napravljeno. Ista je stvar i s romanom Dobra kći; njega sam ipak pročitala dvaput, ali nisam se lako odvažila na taj potez i srce me unaprijed boljelo zbog sudbine likova koja mi je bila time strašnija što mi je već bila poznata.

Romani koji nisu iz serije o specijalnom agentu Trentu, ali su također izvrsni:

Gdje kupiti roman Dobra kći:

Znanje

Objavljeno

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednje što mi je rekla: ©Mozaik knjiga

A kada ljudi kažu da bi stvari zakopane u prošlosti tamo trebale i ostati, zapravo žele reći da se ne žele suočiti s njima. Užasava ih razorna snaga kojom tajne često znaju uništiti živote. Međutim, i skrivanje tajni jednako vas lako može uništiti iznutra. (prolog)

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla

Nicola bdije uz svoju voljenu baku Betty jer je baka na samrti.

Zadnjim dahom, Betty povjeri unuci kako se u kutu dvorišta nalaze dječica.

Isprva, Nicola misli da da su to besmislice umiruće žene, no nešto u njoj kopka je i ne da joj zaboraviti te jezive bakine riječi.

Je li doista moguće da se u vrtu nalaze zakopana djeca?

… jer mi se, s prvim tupim zvukom udarca zemlje o drvo koji sam začula, u glavi rodila pomisao koja je nastavila odjekivati prazninom mojeg uma; pomisao da ne ukapaju samo bakino tijelo nego da s njom odlaze i sve tajne njezina života. (str. 51.)

Na njezinu nesreću, Nicolina kćerkica, igrajući se baš u dijelu dvorišta koje je spomenula baka, pronalazi koščicu. I premda se Nicola uvjerava da je kost životinjska, protivno majčinim željama ipak alarmira policiju koja je, nakon analize, obavještava da je kost ljudska. Kost dojenčeta stara između pedeset i sedamdeset godina.

Što se to dogodilo u bakinoj kući prije toliko godina?

Čija su djeca?

I kako su se našla zakopana u vrtu, pod kipovima razigranih vila?

-Počinjem uviđati – odgovorila sam – da je problem kod prekapanja nečijeg života upravo to što nikad ne znaš što ćeš iskopati. (str. 104.)

Nicola je uporna u otkrivanju obiteljske tajne, iako joj to ne donosi ništa dobra.

Majka ju odbacuje, starija kći odbija razgovarati s njom, a počinje dobivati i prijeteće poruke.

Netko me pokušavao prisiliti da prestanem kopati, a ipak, jedini ljudi na koje je ovo imalo ikakvog utjecaja bili su članovi moje obitelji. Osim ako se ne varam, osim ako ne postoji još netko, netko tko nije dio obitelji, netko s tajnom za koju ne želi da izađe na vidjelo. (str. 143.)

Kakve tajne krije Nicolina obitelj?

Je li možda bolje da neke tajne nikada ne izađu na vidjelo?

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Posljednje što mi je rekla – obiteljska drama koja se čita bez daha

Nakon određenog perioda, evo napokon romana koji mi se stvarno svidio!

Uvijek volim čitati o obiteljskim tajnama, o brižljivo skrivanoj prošlosti i ljudima koji su više od onoga što se čini na prvi pogled.

Posljednje što mi je rekla obiteljska je psihološka drama s elementima kriminalističkog romana i priča je to u kojoj ćete uživati.

… prstima druge ruke i dalje dodirujući poruku u svojem džepu te osluškujući divlje udaranje svojeg srca dok su mi pred očima još uvijek igrale riječi s papira, ispisane crnim markerom: „Tajne će ti uništiti obitelj. Prestani. Smjesta.“ (str. 142.)

Klupko se počinje razmotavati kad baka na samrti unuci šapne strašne riječi: Dječica su u vrtu…

I iako joj svi govore da ne istražuje obiteljsku prošlost jer će joj donijeti samo zlo, unuka Nicola uporna je u otkrivanju tajne jer vjeruje da je to zapravo bila bakina posljednja želja.

Ono najbolje u ovom romanu jest to što, čitajući, otkrivamo da je bakina tajna nešto sasvim sporedno. Puno važnija otkrića vrebaju sa stranica ovog romana i to je razlog zbog kojeg je ne možemo ispustiti iz ruku!

Priču nam pripovijeda više pripovjedača što joj daje na misteriji (jer ne shvaćamo tko nam zapravo govori) i dinamici. Isprepliću se sadašnjost, prošlost i stara ljubavna pisma upućena baki Betty.

U sadašnjosti govori Nicola, tužna zbog bakine smrt, iznenađena snagom i utjecajem tajni koje odjednom počinju isplivavati oko njezine obitelji, prestrašena prijetećim porukama koje joj upućuje netko anoniman, ali opasan.

Prošlost nam priča neimenovana djevojka za koju slutimo tko je, ali ne znamo to sa sigurnošću do samoga kraja.

Ljubavna pisma baki Betty potpisana su, no muškarci su manje važni likovi romana Posljednje što mi je rekla. U neku ruku, oni su pokretači radnje, ali vrlo brzo odlaze s pozornice i ostaju samo žene.

Četiri generacije žena jedne obitelji

Počevši s bakom Betty, preko otuđene majke Irene i kćeri Nicole do unučice Ruby, gotovo svaka od njih ima tajnu koju pažljivo, uporno skriva i problem koji iz te tajne proizlazi.

Ne želim otkrivati puno toga kako biste mogli potpuno uživati u radnji, ali reći ću vam da ništa nije onako kako vam se čini. I baš kad pomislite da ste shvatili zaplet, spisateljica vas vodi u sasvim drugom smjeru.

Linda Green: Posljednje što mi je rekla

Osim što je napet, roman Posljednje što mi je rekla jako je dirljiv. Nećemo se povezati s likovima, a razumjet ćemo ih. Njihovi će nam postupci postati jasni tek kada zatvorimo korice i kada nam malo sjedne potresna situacija u kojoj su se likovi našli.

Svaki ženski lik nosi neki križ – neku tajnu koja grize i peče iznutra.

Tajnu žele sačuvati pod svaku cijenu, no moramo se zapitati, isplati li se?

Može li se dobro živjeti čuvajući tajnu?

Može li se mirno spavati?

I kada tajna napokon pronađe svoj put u svijet, hoće li nas ona doista upropastiti?

Ili možda spasiti?

Pouka je to koju će ove žene, a i mi skupa  s njima, itekako naučiti.

Tajne su teške.

Lome.

Uništavaju.

A kada prestanu biti tajne, gube svoju snagu.

I mi naposljetku mi, čuvarice tajni, postajemo slobodne.

Ostali naslovi ove autorice:

  • Igra skrivača
  • Posljednje što mi je rekla

Prije koju godinu čitala sam roman Igra skrivača i ostao mi je u dobrom sjećanju. I on je, kao i Posljednje što mi je rekla, mješavina kriminalističkog romana i obiteljske, psihološke drame. Govori o majci koja je zatvorila oči u igri skrivača i dok je izbrojila do sto, njezina četverogodišnja kćerkica je nestala.

Gdje kupiti roman Posljednje što mi je rekla:

webshop Znanje

Objavljeno

Jo Nesbø: Kraljevstvo

Nakladnik: Fokus Komunikacije d.o.o., Zagreb

Naslovnica knjige Kraljevstvo: © Fokus Komunkacije

Jo Nesbo Kraljevstvo

Kraljevstvo- nešto drugačije od Nesbøa

Kraljevstvo je odlična knjiga, a Nesbø je još jednom dokazao da može pisati uistinu sve, mijenjati tematike, čak i stil, ali njegova rječitost, osjećaj za atmosferu i likove koji uvijek nose neku iskonsku tugu, prepoznatljivi su u svakoj njegovoj knjizi. Ako volite Nesbøa, onda je svejedno napisao on krvavi krimić, obiteljsku sagu ili povijesni triler: sve što napiše jednostavno je savršeno. Moja jedina dilema bila je – želim li čitati isključivo nastavke u kojima je glavni lik Harry Hole, ili mi se i ovaj drugačiji Nesbø jednako sviđa. Nisam, ni sada nakon pročitane knjige, načisto s time. Sve u svemu, po mom sudu, Nesbø je napisao još jedan roman koji ćete pamtiti.

Slobodan kao ptica?

To mi ljudi tako kažemo jer nam se sviđa ta ideja. A zapravo se svi krećemo u istom prokletom krugu: mi smo ptice u kavezu, samo je taj kavez dovoljno velik.. str. 124.

Kraljevstvo

Kraljevstvo je golemo imanje isprepleteno pašnjacima i brdima, od kojih se na jednom smjestila kuća Opgardovih. Mama i tata Opgard s dva sina, Royem i Carlom, živjeli su izolirano, odvojeno od ostalih, na kraju Kozjeg puta i provalije Hukan u mjestu koje, samo po sebi, nije bilo veliko i naziva se Os. Svašta se događa u obitelji Opgardovih pod okriljem noći, ali, nisu izuzetak. Selo je prepuno moralno upitnih, nasilnih i patološki disfunkcionalnih obitelji. Kod Opgardovih, distancirana majka i otac po čijim zadanim postulatima obitelj živi, iznjedrili su dva vrlo različita, ali nevjerojatno povezana brata. Roy je, kao stariji brat, uvijek branio mlađeg Carla i podmetao za njega leđa. Carl je bio miliji dječak, fizički dopadljiviji od Roya, ali nesigurniji, bojažljiv u djetinjoj dobi i kao takav dobivao je više majčine ljubavi.

Ocu je također Carl bio “slaba točka”…

Mama je rekla da je Carl dobio više ljubavi jer mu je više ljubavi i trebalo. Možda je to bilo točno, ali nije rekla i onu drugu istinu: njega je bilo lakše voljeti. A ja sam ga volio više od svih. str. 157.

Roy i  Carl ostaju sami

Nakon neobjašnjive i nikad do kraja rasvijetljene pogibje roditelja, Roy i Carl ostaju na skrbi strica, ali zapravo žive sami. Roy osjeća odgovornost za brata i za preuzima brigu za opstanak zajedničkog domaćinstva. Zapošljava se u obližnjoj praonici i pumpi, a nakon stričeve smrti nastavlja voditi i stričev autoservis. Za to vrijeme Carl završava školu, postaje popularan i omiljen kod djevojaka i često upada u nevolje, iz kojih ga Roy u pravilu izvlači. Ali, Os Carlu nije dovoljan. Nakon prekida s djevojkom Mari, odlazi na studij u Ameriku i ostavlja Roya samog u Osu.

Ipak bilo je lijepo gledati i kako grle Carla na vratima, kako ga tapšu po leđima kao da se zgrcnuo i kako se cerekaju…

Sa mnom bi se samo rukovali.

Od svih razlika između mene i mog brata, ta je možda bila najveća. str. 42.

Carl se vraća

Prošlo je petnaest godina i Carl se vraća u društvu mlade supruge Shannon Alleyne Opgard, želeći svojim poduzetničkim idejama unaprijediti selo. Rječit, popularan, s vrlo promišljenom retorikom i originalnim idejama, ubrzo dobiva naklonost sela. Carlova je ideja izgraditi velebni hotel koji će u mjesto dovesti zimski turizam uz more popratnih sadržaja. Nagovori mještane da postanu dioničari  i ulože svoj novac zajedno s njim u izgradnju turističke meke. Ali, nisu svi tako optimistični. Carl se pri odlasku zamjerio nekim ljudima koji samo čekaju njegov krivi potez. Ni Roy nije baš sretan. Njegov je najveći cilj postati voditelj regionalne pumpe koja će biti u njegovom vlasništvu. Bratove ideje izgledaju mu kao megalomanski pothvat, a njegova žena u njemu budi podvojene i zbunjujuće osjećaje…

Pogledao sam ju iskosa. Nisam mogao odvratiti pogled od njezina lica pod tom mjesečinom…a ja sam vidio.. što sam ja vidio? Pticu kakva dotad nije sletjela na našu planinu? Shannon Alleyne Opgard pripadala je obitelji pjevica. Str. 144.

Jo Nesbo Kraljevstvo

Ubojstva im nisu strana

Os je mjesto koje izaziva niske strasti u čovjekovoj prirodi. Selo je to s izuzetno oštrim, stravično hladnim zimama, gdje se putevi zaleđuju, a ljudi su zatvoreni i mrzovoljni. Mnoge obitelji kriju tajne, a Opgardovi i više njih. Ni pogibja supružnika Opgard nije prošla nezapaženo. Stari policajac, a kasnije i njegov sin policajac, dolaze u blizinu Opgardovih, kao i bogati seoski poduzetnik-kamatar. Svi oni predstavljaju prijetnju za Opgardove. No, to nije nešto što Roy ne može riješiti. Nižu se ubojstva, Opgardi su sumnjivi, ali dokaza nema.

Sve do sada, Roy je cijeli život zaštićivao brata. Osjećaj odanosti, ljubavi, i dužnosti duboko su upisani u njegov genetski kod.  Hoće li štititi Carla i kada počne sumnjati u njega?…..

Pomilovala je ptičicu po leđima  ” Mužjak koji se žrtvuje za potomstvo, koji drži obitelj na okupu čak i kad ga partnerica vara s drugim. Stvarno rijetkost”. Str. 39.

Dojam o romanu Kraljevstvo

Kao što sam već rekla u uvodu, ovo je Nesbø koji se odmaknuo od svojih prethodnih romana. Može vam se sviđati ili ne (meni je Nož puno osobniji, topliji, s više elemenata s kojima se možete poistovjetiti), ali neosporna je spisateljska darovitost autora. Knjiga počinje sporijim tempom pa se radnja postepeno ubrzava i postaje vrlo slojevita, ali nekako zgusnuta, zagasita i tmurna tijekom cijele knjige.

Emocionalne traume iz djetinjstva i život u zabačenom, izoliranom selu, Nesbø je spojio do savršenstva vrlo smisleno. Na kraju, kad pročitate knjigu, shvaćate da ona predstavlja potvrdu onoga što zapravo znate: zlostavljana djeca, kao i oni koji su svjedočili tome, taj pečat nose cijeli život, a često izrastu u osobe slične svojim zlostavljačima.

Iako roman obiluje nasiljem, nije mi to smetalo jer je isto napisano u svrhu razumijevanja karakterizacije likova. Izvrsno mi je što su likovi jako svjesni i znaju kad rade loše stvari, ali rade ih zbog toga što moraju, jer je to za njih nužno i jer ne mogu pobjeći od svoje sudbine. Osjećaj dužnosti i osjećaj duboke emocionalne povezanosti među braćom, Nesbø je doveo do savršenstva i zbog toga ovaj roman, po meni, zaslužuje vrlo visoku ocjenu.

Imam samo tebe, Roy, rekao je. A ja samo tebe, pomislih. Dva brata u pustinji. str. 427.

 O autoru:

Jo Nesbø norveški je pisac, poznat po seriji romana o detektivu Harryju Holeu koji su mu donijeli brojne nagrade i svjetsku slavu. Za roman Šišmiš dodijeljene su mu prestižne nagrade Riverton (1997.) i Stakleni ključ (1998.) Za knjigu Snjegović filmska prava kupio je Hollywood, a film režira Martin Scorsese. Ekraniziran je i roman Lovci na glave. Posljednji, trinaesti Nesbøv roman je Kraljevstvo.

Osim pisanja, Nesbø aktivno se bavi i glazbom. Živi i djeluje u Oslu. Nekoliko je puta posjetio Hrvatsku i dao niz intervjua ljubiteljima knjiga o Harryu Holu.

Gdje kupiti roman Kraljevstvo:

Fokus

Objavljeno

Sheila O’Flanagan: Nestala žena

Nakladnik: V.B.Z., 2019.

Naslovnica romana Nestala žena: ©V.B.Z.

-Ljubav ne donosi uvijek ono što bi trebala. –

-Na što misliš? –

-Na sreću. Ljubav ne donosi uvijek i sreću. – (str. 137.)

Sheila O'Flanagan: Nestala žena

Nestala žena

Nakon poslovnog puta u Pariz, lijepa se mlada Imogen ne vraća kući. Njezin savršeni suprug Vince zabrinut je i daje sve od sebe kako bi je pronašao.

Zašto je, kvragu … Imogen onda otišla bez riječi? Zašto se odjednom počela tako čudno ponašati? Vince se prema njoj odnosio kao prema princezi. Brak im je bio savršen, svi su to znali. (str. 46.)

No, bi li Imogen pobjegla da joj je brak doista bio savršen?

Ispod površine, Vince je manijak opsjednut kontrolom, pravilima i suptilnim psihološkim smicalicama kojima suprugu kažnjava ako se ne ponaša onako kako on misli da treba. 

Osjetio je kako ponovno u njemu vrije bijes. Nije se više brinuo zbog nje, ali nitko ga nije mogao kriviti zbog ljutnje. Imao je svako pravo biti jebeno ljut! Ipak, volio ju je, podsjetio se. Uvijek će je voljeti. Ona je to znala. Znala je kako pripada njemu. I kako će uvijek pripadati njemu. (str. 60.)

A Imogen se skrila u Francuskoj, u malenom gradiću svoga djetinjstva, iz kojeg je, s majkom, pobjegla u pomalo nerazjašnjenim okolnostima. Pomalo se navikava na novostečenu slobodu. Napokon može odlučivati sama za sebe, premda joj Vinceov glas neprestano odzvanja u glavi.

Rukama je obgrlila noge i lagano se njihala naprijed-nazad. Pogriješila je. Znala je da je pogriješila. Nije mogla dalje bez njega. Trebala ga je. Volio ju je i ona je voljela njega. Bili su savršen par. Svi su tako mislili. Ako se nešto pogoršalo, to je bila njezina krivnja. (str. 27.)

U Francuskoj pronalazi stančić, poslić i mnoštvo šarolikih prijatelja.

Ali, Vince nije čovjek koji lako odustaje, pogotovo od onoga što smatra svojim vlasništvom.

Kreće u potragu za Imogen koja je dobro zametnula trag. No, čini se, ne dovoljno.

Hoće li je Vince svojim slatkim riječima uvjeriti da se vrati kući?

Gdje je nestala žena?

U nesretnim, ali sretno odglumljenim godinama braka Imogen oblikuje plan – malo pomalo, organizira sve za bijeg od supruga. Prilika joj se ukaže tek na poslovnom putovanju u Pariz. Ostavljajući za sobom mrvice lažnih tragova – jer zna da će je Vince tražiti – odlazi u malo obalno mjestašce u kojem je živjela kao djevojčica. Zapošljava se kao čistačica i uskoro upoznaje društvance različitih likova koji su svi na ovaj ili onaj način povezani. Oni je odmah prihvate i zavole, iako im je jasno da ta lijepa Irkinja čuva neku tajnu.

Tek na slobodi, Imogen shvaća koliko ju je muž zapravo slomio.

Ona je potpuno i u svakom pogledu pripadala njemu. … Zapravo ju je zamijenio nekom ženom koju je on izgradio. Ona se nije samo promijenila; postala je druga osoba. Postala je osoba čijim su riječima i djelima upravljali on i njegove moguće reakcije. Pogledala se u zrcalo i nije mogla prepoznati ženu koju je ugledala. (str. 164./165.)

Sheila O'Flanagan: Nestala žena

Usput, saznajemo sve više o Imogeninu djetinjstvu. Postavlja se pitanje – zašto su ona i majka naprasno napustile kuću u kojoj je ova radila kao kućepaziteljica? Kakvu je to „indiskreciju“ počinila?

Imogen se svakim danom sve više oslobađa. Druži se s muškarcima, što prije nikako nije smjela. Pije, ostaje dokasna budna, misli svojom glavom.

No u to vrijeme nije bila svjesna kako ništa nije činila bez prvotnog muževog odobrenja. Nije bila svjesna kako više ni o čemu ne iznosi svoje mišljenje. Kako se već mjesecima nije čula sa svojim starim prijateljima. Udaljila se i od svoje obitelji. Hodala je oko njega kao po jajima i stalno je pokušavala preduhitriti nešto što bi ga moglo uznemiriti. Potpuno se posvetila njemu i tome kako ga održati dobro raspoloženim.

Kada je on bio loše raspoložen, ona se osjećala neuspješno.

Kao da je za sve ona kriva. (str. 154.)

Dojam za kraj

Roman Nestala žena je kao čokolada koju dobijete na poklon. Mislite da je noisette ili makar mliječna, a ono bude s grožđicama.

Priznajem, očekivala sam više. Gotovo svaki roman koji govori o suptilnom, psihičkom bračnom zlostavljanju progutam začas, ali ovaj mi nikako nije išao – nastavit ću metaforu s hranom – u tek.

Ne znam zašto, možda zato što je radnja poprilično jednostavna i ne može se mjeriti s romanima iste tematike, a nakon kojih ostanete paf. Tu mislim na U najmračnijem kutku Elizabeth Haynes i Iza zaključanih vrata B.A. Paris. To su doista knjige nakon kojih brakove oko sebe počnete promatrati drugim očima.

Sad, radnja romana Nestala žena vjerojatno je puno realnija – žena je pobjegla, snašla se, muž je traži… Nema neke prevelike drame. Zapravo, cijela mi je fabula nekako jednolična i nisam se uspjela povezati s likovima.

Volim romane koji u meni bude osjećaje, bilo pozitivne ili negativne. Bitno je da me priča takne, pa makar mi bila i grozna. Ova me priča nije dotakla.

Ono što je dobro je Vince. Klasični negativac, iritantan od prvog slova, obična manipulatorska kukavica.

Zanimljiv je i opis njihova braka, potakne čitatelja na razmišljanje o brakovima, međuljudskim odnosima i tome što zlostavljanje zapravo jest.

Brakovi, pomisli i ispije gutljaj vina te pogleda u daljinu. Puno su složeniji nego što bi itko izvana mogao pretpostaviti. Možda i nisu vrijedni sveg tog truda. (str. 221.)

Ako tražite lagano štivo, bez nekih većih iznenađenja, našli ste ga.

Možda u pravo vrijeme? Nestala žena idealan je roman za plažu.

Sheila O'Flanagan: Nestala žena

Ostali naslovi ove autorice:

Sheila O’Flanagan jedna je od najpoznatijih i najčitanijih suvremenih irskih autorica. Napisala je više od dvadeset romana, a kod nas je, uz roman Nestala žena, preveden još i Odjednom sama.

Gdje kupiti:

webshop Znanje

Objavljeno

Romy Hausmann: Drago dijete

Nakladnik: Znanje, 2021.

Naslovnica romana Drago dijete: ©Znanje

Romy Hausmann: Drago dijete

Prvog dana gubim osjećaj za vrijeme, čast i jedan kutnjak. Zato sada imam dvoje djece i mačku. … Imam i muža. … Pod njegovim zagrljajem pulsiraju ozljede, koje se protežu od gornjeg dijela mojih leđa prema dolje, kao da svaka od njih ima vlastiti rad srca. … Tu i tamo mi se zacrni pred očima… Tada pokušavam samo disati. (Lena, str. 3.)

Drago dijete

Duboko u šumi, u kolibi s prozorima koji su zakovani izolacijskim pločama žive mama, tata i dvoje djece. Tata strogo kontrolira obitelj – odlasci na zahod dopušteni su samo u određenom vremenu, ladice su zaključane, a koliba oslobođena bilo kakvih opasnih, otrovnih, oštrih predmeta.

On štiti obitelj od svih opasnosti i brine se da djeca ne ostanu bez majke.

No, jedan dan mama Lena uspije pobjeći. Da – pobjeći! Jer obitelj koju oni čine nije normalna obitelj – to je obitelj stvorena u zatočeništvu.

A tko je mama Lena? Je li to djevojka koja je prije četrnaest godina nestala i za kojom roditelji neumorno tragaju sve ove godine? Ako nije, zašto tvrdi da se zove Lena?

…moramo se zauvijek pomiriti s mišlju da se više nikad neće vratiti kući, nikad. Samo se sada… ta misao najednom čini mnogo drugačija nego u onim prijašnjim trenucima… Do ovog trenutka bile su to samo teorije, s  određenim manevarskim prostorom. Postaje mi jasno da je taj manevarski prostor posljednjih četrnaest godina bio naš životni prostor, jedino, malešno mjesto u kojem smo mogli postojati, u kojem smo imali zraka za disanje. (Lenin otac Matthias, str. 72./73.)

Lena nije pobjegla sama, uz nju je i njezina kći Hannah, djevojčica iznimne inteligencije, no obilježena odrastanjem u kolibi. Sve što zna, zna iz knjiga, enciklopedija i priča koje joj je mama pričala prije spavanja.

Ali ona je jednostavno moja mama. I kad mislim na nju, znam da je volim. Ljubav, to je vrlo slično kao sreća. Osjećaj koji je jako topao i koji u čovjeku potiče smijeh, tek tako, iako nitko nije ispričao vic. (Hannah, str. 16.)

Dok policija pokušava izvući neki smisao iz Hanninih riječi, dok pokušava utvrditi majčin pravi identitet i identificirati napadača, Lena počinje dobivati prijeteća pisma.

Noćna mora je završila.

Dobro došli u noćnu moru!

Je li „drago dijete“ Hannah?

Roman Drago dijete progutala sam u dva dana i mislim da to dovoljno govori o njegovoj kvaliteti! Atmosfera straha izvrsno je dočarana. Poremećene okolnosti u kojima je jedna obitelj nastala obilježile su svakog njezinog člana.

Roman nam je ispripovijedan s gledišta nekoliko likova – žene za koju pokušavamo dokučiti je li Lena, njezine kćeri Hanne i Leninog oca Matthiasa.

Iz djelića misli majke i kćeri saznajemo jezive okolnosti u kojima su živjele. Ali, dok je majka upoznata i s normalnim životom i svjesna je monstruoznosti čovjeka koji ju je zatočio, Hannah je svega toga blaženo nesvjesna.

Romy Hausmann: Drago dijete

Sjećam se kako sam prve večeri sjedila pokraj njega na kauču, ukočena od preneraženosti. Kako sam krajičkom oka virila prema njemu i kako sam se mogla samo diviti njegovoj kamuflaži. … Izgledao je kao da je upravo stigao iz ureda… Nije to bio onaj nenjegovani, smrdljivi monstrum rošavog lica i praznih, crnih očiju, kao iz filma strave. (Lena, str. 86.)

Njoj je tata samo – tata. Koji možda ima hrpu pravila i zabrana, ali to je samo zato da se mama – ah, ta smotana, zbunjena mama – ne ozlijedi! Dijete ne razumije što znači normalna obitelj i njoj je njezina upravo to. I dok mi čitatelji s nevjericom (i gnušanjem) pratimo sudbinu majke, još nam veći osjećaj mučnine ostavlja upravo Hannah – Hannah koja se želi vratiti u kolibu, koja mrtva-hladna, ozbiljno, pripovijeda o braci koji čisti mrlje krvi s tepiha jer je čistoća važna i koja bulazni o putovanju na koje ju je vodila mama. U Pariz!

Može li se Hanni vjerovati?

Zašto ustraje u svojim lažima?

I što je uopće laž, a što istina u tom kolopletu mašte, priča, događaja…

Pravi psihološki triler, napokon!

Roman Drago dijete jeziv je, potresan, strašan, emotivan, sve odjednom. Kombinacija je psihološkog trilera i svojevrsne obiteljske drame, mučna, zapletena, puna različitih obrata i šokantna.

Radnjom pomalo podsjeća na Sobu Emme Donoghue, no Soba je dirljivija, potpuno ispričana glasićem nevinog djeteta.

Hannah je djevojčica od koje su me podilazili srsi, iako sam se trudila razumjeti okolnosti u kojima je odrastala. Ona nije nevina, ona je iznadprosječno pametna i čitavo vrijeme imamo dojam da nešto krije. Njena nevješta komunikacija s ljudima, ravnodušnost u prihvaćanju događaja oko sebe, mirnoća kojom prolazi kroz sve to… Ne znam, možda nisam u pravu, ali meni je jednostavno bila jeziva.

Sviđaju mi se preokreti kojih ima stvarno dosta i likovi koji su svi odreda mutni.

Sviđa mi se što naprosto ne znamo kome vjerovati niti govori li itko uopće istinu.

Ipak, najviše od svega sviđa mi se čitava ta atmosfera kolibe u šumi, žene koja je uspjela pobjeći i manijaka koji je proganja. Dodajte tome još i djevojčicu u stilu Kingovih blizanki iz Isijavanja i djeda čije postupke ne razumijemo i imate roman koji stvarno nećete ispuštati iz ruku.

Volim kad je roman na kojem piše „psihološki triler“ doista takav – kad se igra psihom i čitatelja i likova. Nikad ne znamo što tko misli ni što nas čeka iza ugla. Ne znamo niti tko je tko ni može li se ikome vjerovati.

A onda, kada na kraju uspijemo sve shvatiti i povezati u cjelinu – što bi se reklo na reklami – neprocjenjivo!

A evo i motivacije:

Teško je to podnijeti, ali vjerojatno je jednostavno tako. To je ljubav. Posve svejedno koliko bolesna, uvrnuta i pogrešno shvaćena, ona i dalje ostaje ljubav. Ljubav koja nas pokreće. Koja nas čini monstrumima, svakog na svoj način. (str. 314.)

Hmmmmm… Definitivno uvrnuto.

Uživajte u čitanju.

I pokušajte ne pročitati sve odjednom!

Romy Hausmann: Drago dijete

Ostali naslovi ove autorice:

Drago dijete je roman prvijenac autorice Romy Hausmann. Možda vam bude zanimljivo to da ona i njezina obitelj žive blizu Stuttgarta – u osamljenoj kući u šumi. Brrrrrr… Jasno mi je otkud joj inspiracija…

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

T. M. Logan: Odmor

Nakladnik: Stilus, 2020.

Naslovnica romana Odmor: ©Stilus

T. M. Logan: Odmor

Odmor

Četiri najbolje prijateljice, Kate, Jennifer, Rowan i Izzy, u pratnji svojih obitelji odlaze na odmor. U Francuskoj će se odmarati tjedan dana, u prekrasnoj vikendici okruženoj vinogradima.

Da sam znala što nas čeka, prema čemu se zapravo vozimo, bila bih natjerala Seana da zaustavi auto i vrati nas na aerodrom. S obje bih ruke zgrabila volan i zbacila nas s ceste, natjerala ga da se okrene u suprotnom smjeru, na tome mjestu i u tome času.

Ali nisam znala.

str. 3.

Trebalo je to biti savršeno ljetovanje, na kojem će napokon provesti više vremena zajedno i proslaviti svoje četrdesete rođendane.

Već prvi dan, Kate na mobitelu svog supruga nalazi sumnjive poruke.

Znam da to nisam smjela napraviti. Znam.

Ali sam napravila.

I to je bio trenutak u kojem se sve počelo raspadati po šavovima.

str. 18.

Poruke su nedvosmislene, zaključak je jasan – Sean je vara s nekom od prijateljica!

Je li to Izzy, koju Sean poznaje od djetinjstva?

Možda Jennifer, bivša studentska ljubav?

Ili tajanstvena, prekrasna, ludo bogata Rowan, čiji novac Seanu može pružiti sve o čemu je sanjao?

Svaki svoj radni dan bavim se dokazima, na ovaj ili onaj način. Prikupljam, bilježim, ispitujem, sastavljam djeliće slagalice u jedno: to je ono čime se profesionalno bavim. Sve što trebam jest pronaći dokaze nevjere svojega supruga i pratiti ih sve do ishodišta.

Istjerat ću ja tebe na čistac, otkriti koja mi je od vas zabila nož u leđa, koja od vas pokušava razoriti moju obitelj.

str. 25.

Dok se na horizontu naslućuje olujno nevrijeme koje će napokon ohladiti užeglu zemlju, i u srcima naših likova bjesni oluja.

Jedna od njih će umrijeti.

Jedna od njih je ubojica.

Pitanje je – koja?

Znatiželja je ubila mačku

Kad Kate, ponukana zvukom dolaska poruke i muževa odsustva, prokopa malo po njegovu mobitelu, pronalazi nešto što nikako nije očekivala. Dobro, možda ipak malo jest očekivala, imajući na umu njegove odnedavne odlaske u teretanu i nesklonost razgovoru.

Ono što ju iznenadi više od postojanja ljubavnice jest to tko je ona – jedna od njezinih najboljih prijateljica!

T. M. Logan: Odmor

Kate, kao iskusna policajka, odluči pričekati prije nego optuži Seana i skupiti kakve-takve dokaze.

Sada, kad pozorno promatra, čini joj se da je svaka od njezinih prijateljica posebno sklona Seanu – Rowan mu nešto šapuće na uho, Jennifer se iskrada kako bi s njim prošetala, a Izzy krije tajnu o, čini se, novoj ljubavi koja je, gle čuda, zauzeta!

No, ni Kate nije svetica – i ona je, svakoj od njih, naškodila na ovaj ili na onaj način…

I možda je ovo moja kazna, to što ću ostati bez Seana.

Možda je to osveta. Karma. Neka vrsta odštete za ono što se dogodilo prije petnaest godina.

str. 136.

Roman Odmor veoma mi se svidio. Mješavina je to psihološkog trilera i obiteljske drame, s naglaskom na dramu!

Glavni mi se lik, detektivka Kate, već po običaju ne sviđa. Žena je detektivka, a toliko je sklona zaključivanju naprečac i nikad ne misli niti korak, a kamoli dva unaprijed.

Muža sumnjiči za nevjeru pa mu vraća pasivnom agresijom – to tek ne volim!

Suprug Sean zapravo je marginalan lik i iako poruke s njegovog mobitela pokreću radnju, on se puno ne petlja. Kao uostalom ni ostali supruzi.

Ovo je prvenstveno knjiga o ženama, njihovim krivnjama, međusobnim odnosima ispunjenim mješavinom ljubavi i ljubomore, prijateljstvu kao takvom.

Možemo li biti prijatelji do kraja života?

Ako se mi mijenjamo, trebamo li promijeniti i prijatelje?

Odmor – priča o roditeljima i djeci

Ono što mi se u romanu Odmor najviše svidjelo jest zapravo pozadinska priča koja se, tek na kraju, uz bljesak premeće u glavnu priču.

Tri od četiri prijateljice imaju djecu. Svaka je od njih majka na svoj način.

Kate pokušava balansirati između pretjerane zainteresiranosti i opuštene mame, Rowan sklapa važan posao i nema baš vremena za svoju djevojčicu, a Jennifer je napustila sve kako bi bila mama s punim radnim vremenom, potpuno posvećena svojim dečkima.

Ni jednoj baš ne ide – djeca ih uglavnom ignoriraju jer imaju neke svoje brige.

Strašno je kad se tako moraš bojati za svoju djecu, kad se u tebe uvuče strah da bi mogli nastradati. Nezamisliv je užas za svakog roditelja da bi njegovo dijete, njegova vlastita krv, na neki način mogla biti uzrok vlastitog stradavanja. Anksioznost, depresija, izolacija, samoozljeđivanje; lijekovi koji otupljuju bol, oštrice koje režu meso na mjestima koja se ne vide.

Pomisao da ti dijete potajno tako pati bila je nepodnošljiva.

Znam ja to. I ja se bojim za svoju djecu.

str. 269.

A dječje brige su zapravo brige roditelja. Ni jedan roditelj ne želi da mu je dijete žalosno- ovdje jest. Ni jedan roditelj ne želi da mu se dijete ozljeđuje, da se igra sa životom. Da je usamljeno, izloženo vršnjačkom pritisku…

Ovdje sve to imamo, i iznimno je zanimljivo, pa čak i poučno, gledati ove tri majke kako se bore, kako pokušavaju, kako uspijevaju ili ne uspijevaju izboriti se s karakterima svoje djece.

Jedno je sigurno, iz izbora i djela jedne mame vidjet ćemo što nikako ne treba činiti.

I za kraj, ovaj nas roman uči da, kad mama i tata rade zajedno, za dobrobit svoje djece, nema toga što ih može zaustaviti!

T. M. Logan: Odmor

Ostali naslovi ovog autora:

T. M. Logan autor je triju romana:

  • Laži
  • 29 sekundi
  • Odmor

Romani T. M. Logana jako mi se sviđaju jer su mješavina trilera i obiteljske drame.

Najmanje su mi se svidjele Laži jer nisam mogla razumjeti motivaciju glavnog lika, ali romani 29 sekundi i Odmor bili su mi odlični, napeti i veoma originalne, zanimljive premise.

Što bismo napravili da se možemo riješiti osobe koja nam smeta, užasava nas ili je se bojimo? Bez ikakvih posljedica?

Što bismo napravili da otkrijemo kako nam suprug/a švrlja s najboljom prijateljicom ili prijateljem?

Njegov četvrti roman The catch u nas još nije preveden, no nadam se da će uskoro biti. Govorit će o mladoj djevojci koja kući dovodi zaručnika – na prvi pogled savršenog (the catch – ulov). Savršenog svima – osim njezinom ocu. A otac, iz vlastitih razloga, može prepoznati čudovište kad ga vidi…

Malo je reći da se radujem ovom prijevodu! Zasad zvuči prenapeto!

P.S. Evo recenzije Ulova!

Gdje kupiti roman Odmor:

Stilus