Jurica Pavičić poznati je novinar i odličan pisac, ali je istovremeno i dobar ribar. Ako ostavimo po strani priču njegovog novog romana Usta puna mora i osvrnemo se malo na njegovu ribarsku vještinu, naučit ćemo puno toga o održavanju brodice, od premaza za brodove do utjecaja posolice i osmoze na dugovječnost broda. Čak ni ja, koja sam iz Dalmacije, nisam znala za ovoliko poslova koji su nužni da bi se održavala mala brodica. Sve to glavni junak ovog romana stoički odrađuje, prvenstveno zbog ljubavi prema moru i brodovima.
A evo priče.
Utopljenik
U blizini Trogira more izbacuje tijelo nepoznatog utopljenika. Čovjek je bez isprava, nitko nije prijavio njegov nestanak, a otisci prstiju nisu ni u jednoj bazi podataka. Policijska istraga tapka u mjestu, a mladi inspektor Zvone Carev nema od kuda krenuti. Slučaj privlači pozornost netom umirovljenog novinara, Gorana Najeva.
Ti si novinar, istraživački novinar. To radiš: istražuješ. str. 22.
Istraga
Na nagovor stare prijateljice, Goran odluči istražiti okolnosti događaja koje su dovele do pronalaska nepoznatog utopljenika. Prati rad mladog policijskog inspektora i nakon kratkog vremena, novinar je korak ispred policijske istrage. Identitet utopljenika vodi ga u različite krajeve Hrvatske te Bosne i Hercegovine, razotkrivajući duboko zakopane tajne povezane s ratnom prošlošću.
Ako se nije ubio, ubio ga je netko drugi. str. 22.
Dojam o djelu Usta puna mora
Po mom mišljenju, ovo je roman o krivnji. I to ne bilo kakvoj, već onoj iskonskoj, koja izjeda čovjeka, ne da mu mira, ne da mu spavati, progoni ga svake minute njegova života. I koliko je god ta krivnja stjecajem okolnosti kolektivna, toliko je i osobna, individualna. Svaki čovjek u svom životu mora donositi izbore. Okolnosti su ponekad jako teške, grube, ratne. Ali kad se ti izbori donesu, stvari su se već dogodile. I tada nema odstupanja, ni povratka nazad. Ostaje samo krivnja.
Usta puna mora napisana su u poznatom Pavičićevom stilu. Sama kriminalistička priča nije tu sama za sebe, već je svojevrsna podloga od koje se grade motivi koje tako dobro prepoznajemo u svim sferama javnog djelovanja: trgovanje interesima, guranje u politiku na osnovu praznih populističkih slogana, kadriranje podobnih pojedinaca i slično.
Čak ni novinar, glavni lik, nije savršen i bezgrješan pojedinac. Nakon nekoliko ozbiljnih novinarskih gafova, dobiva časni izlaz, odlazak u mirovinu umjesto javne prozivke. Pavičić likom Najeva upozorava na degradaciju novinarske profesije koja dolazi pod motom: Treba preživjeti danas, što znači prihvaćati sve što ti se ponudi, a sutra kako bude.
Ni drugi likovi u romanu nisu crno-bijeli, već su izrazito obojeni. Svi imaju svoje tajne i svoje nesavršenosti, svoje moralne dileme. Svi su oni na rubu toga da u jednom trenu eksplodiraju. Samo neki od njih to bolje podnose jer imaju čvršći obraz ispod kojeg se mogu sakriti, a drugi bježe od ljudi i svijeta kako ne bi bili pronađeni.
Pavičić postepeno gradi napetu atmosferu s dinamikom koja ne usporava, koja nas vodi u nova mjesta i nove vremenske okvire. Trag utopljenika širi se na susjednu nam državu i vraća se u ratno vrijeme koje je iza nas, ali događaji i sjećanja ostaju zauvijek.
Ako si ratni heroj, ljudi se pred tobom osjećaju moralno ucijenjeno. str. 178.
Usta puna mora dokazuju da prešućene činjenice i zločini kad-tad isplivaju na svjetlo dana jer spokoj nije opcija ondje gdje grižnja savjesti vlada, a krivnja izjeda.
U selo ih je stiglo osam. U tom trenutku u selu nije bilo nikog osim šestero staraca koji su tada bili živi. str. 96.
Jurica Pavičić hrvatski je romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman Crvena voda (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. godine nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman. Jurica Pavičić rođen 1965. u Splitu, gdje je i danas živi.
Tri pravila Kampa Emerson, uključujući i ono posljednje, najvažnije… Ako se izgubiš, sjedni i viči. (str. 25.)
Bog šume
Godina je 1975.
Louise, savjetnica u Kampu Emerson, otkriva da je jedna od polaznica nestala. I to ne bilo koja!
Tinejdžerica Barbara van Laar, članica bogate i utjecajne obitelji, nije u svom krevetu. Louise zna što to znači i baš joj je zato svaki sljedeći korak pogrešan.
Da se bilo koja druga polaznica kampa pojavila odjevena kao Barbara, odmah bi bila smještena na samo dno društvene hijerarhije… No Barbara van Laar bila je prezanimljiva da ne bi obraćali pozornost na nju, njezin je život bio previše intrigantan i kompleksan. Iako to nitko nije izgovorio naglas, odjednom je cilj svakog polaznika kampa bio sprijateljiti se s njom. (str. 53.)
Mlada inspektorica Judyta Luptack zadužena je za istragu. Vrlo brzo saznaje da je, godinama ranije, nestao još jedan član van Laarovih – ni manje ni više nego Barbarin stariji brat Bear.
Priča nas vodi u prošlost, u vrijeme Bearovog nastanka. Sve vezano uz njegov nestanak obavijeno je tajnama i lažima. Zašto potraga nije organizirana na vrijeme?
… te si je naposljetku dopustio to pomisliti: da se radilo o njegovu dječaku, da se on izgubio i noću luta hladnom šumom, da je možda i ozlijeđen… pa, on bi i dalje bio ondje i tražio ga. Zazivao bi Bearovo ime dok god ga tijelo ne bi izdalo. (str. 160.)
Što kriju bogati van Laarovi, skriveni debelim zidovima svoga zdanja? Što kriju mještani, godinama ovisni o novcu te imućne obitelji?
I još nešto, jedan je ubojica upravo pobjegao iz zatvora…
Svi su sumnjivi. Svi lažu. Judyta nikome ne smije vjerovati.
Što će pronaći skriveno duboko u šumama Adirondacka?
Ako se izgubiš…
Roman Bog šume automatski me privukao i koricama i sažetkom i autoricom koju volim otkad sam pročitala njezin roman Rijeka svjetla i tame. Čim je stigao, počela sam ga čitati i nisam se pokajala! Preko 500 stranica progutala sam u tri dana! Spoj je to trilera i obiteljske drame, a sve se događa u bliskoj prošlosti, dok još nije bilo mobitela pa se nešto doista i moglo sakriti.
Nije Bog šume klasičan triler i to je ono najbolje. Ovdje se sve samo naslućuje. Čitatelj cijelo vrijeme začarano čita. Gubi se u mračnim šumama koje okružuju kamp Emerson. Pita se zbunjeno, gdje je Bear? Gdje je Barbara? Što kriju njihovi roditelji, svaki labilan na svoj način?
Bogataši se … najviše razljute kad osjete da će ih se smatrati odgovornima za njihova nedjela. (str. 197.)
Dojmu zbunjenosti i zloslutne atmosfere, osim krajolika i likova, pridonose i situacije koje se tek na kraju razjasne. Nije nam jasno tko je tko. Kako su likovi povezani. Ne shvaćamo zašto se poduzimaju određene radnje. Tek na kraju, dok se udaljavamo od priče pogledima se opraštajući od tamnih stabala, sve sjeda na svoje mjesto.
…sjedni i viči
Od prvog sam trenutka znala – svidjet će mi se Bog šume! Kažem, ima dosta stranica, ali čita se brzo i lako. Poglavlja su kratka, a pripovijedaju nam ih brojni likovi. Iako se ovako na prvu čini da bi to moglo biti zamorno – začudo – nije! Likove brzo zapamtimo, uvučemo im se u glave, u njihove boli, tajne, intrige, laži. Pratimo priču majke Alice, zatim male Tracy, Barbarine najbolje prijateljice. Tu su i Louise, savjetnica u kampu, Judyta, inspektorica, Carl, volonter koji je predvodio potragu za malim Bearom…
Sve njihove priče povezane su čvrstim nitima, a na nama je da ih raspletemo… Autorica nas vješto zavarava. Servira nam hrpu mogućih krivaca. Dakako, u bogataškim obiteljima svi su za nešto krivi, ali imaju li veze s nestancima djece?
Uživala sam u svakoj stranici, prisjetila sam se koliko volim pametno napisane romane kojima cilj nije nasilje radi nasilja. Obožavam priče koje nas… A neću reći zastraše… Nije ovo strašna priča. Ovo je potresna priča. Zagonetna. Uzbudljiva i napeta. Nekako tužna i strašna u isti mah.
Evo, sjetila sam se! Volim priče koje me uvuku u svoj svijet i ne puštaju! Bog šume točno je takva priča.
Sili vas da je pročitate i da o njoj razmišljate.
Od mene najveće preporuke – ovo mi je naj knjiga pročitana u listopadu!
To jest, trebala je biti, ali onda sam pročitala Kingovu Rose Madder pa evo… Bog šume druga mi je najbolja knjiga u listopadu!
Ostali naslovi ove autorice
Liz Moore naša je čitateljska publika upoznala i zavoljela romanom Rijeka svjetla i tame koji je i mene oduševio! To je njezin četvrti roman. Prethodna tri, The Words of Every Song, Heft i The Unseen World kod nas još nisu prevedeni.
Kada netko spomene Kinu, razmišljamo o zemlji koja je velesila i pomislimo kako je tamo većini stanovnika ugodno živjeti zbog velikog procvata ekonomije i probitku na mnoga svjetska tržišta. Danas je možda tako u većim razvijenim kineskim gradovima, ali nekada je život u Kini, pogotovo u ruralnim naseljima, bio veoma težak. Nestašica poslova prouzročila je veliku građansku krizu te su ljudi odlazili na rad u druge zemlje preko lukavih posrednika koji su im obećavali obilje i dobru zaradu u SAD-u ili Africi. Ali došavši nakon dugog puta na te destinacije, kineski mladići shvatili bi da su prevareni.
Švedska 2006.
Maleno selo Hesjövallen zadesila je nezapamćena tragedija – devetnaestoro ljudi brutalno je ubijeno. Nitko ne zna što je povod ovom suludom činu. Dok policija, kao i većina namjernika, misli da je to djelo umno poremećene osobe, neki pak misle drugačije. Nakon višednevnog tapkanja u mraku, trag vodi do kineske zalagaonice.
Ipak postoji polazišna točka, pomislila je. Nisu svi iz sela ubijeni. str. 31.
Sutkinja Birgitta Roslin
Birgitta Roslin žena je velikog životnog iskustva i renomirane sudske prakse. Sudila je mnoge, vrlo komplicirane presude i cijenjena je u svom poslu. Ali godine života malo su je potrošile, brak sa Staffanom zašao je u krizu sredovječnosti, a i zdravlje Birgittu ne služi baš najbolje. Za vrijeme odmora od posla slučajno vidi članak o masakru u Hesjövallenu. Shvaća da se među ubijenima nalaze i udomitelji njezine majke.
Kao da je iza kulisa izašla ravno na osvijetljenu pozornicu. A u toj je drami bila potpuno sama. str. 107.
Istraga
Slijedeći unutarnji poriv, Birgitta Roslin odluči otputovati na mjesto događaja. Policijska istražiteljica nije baš zadovoljna Birgittinim uplitanjem u slučaj, ali Birgitta malo po malo otkriva zanimljive podudarnosti. Jedna je crvena traka s lampiona u kineskom restoranu, a druga su dnevničke zabilješke pronađene u kući ubijene Birgittine rodbine.
Dojam o djelu Čovjek uz Pekinga
Čovjek iz Pekinga počinje vrlo napeto i zagonetno i čini se da je pred nama pravi napeti misterij koji će nas zalijepiti za sjedalicu. Upoznajemo detektiva amatera, sredovječnu sutkinju koja se u policijskom poslu ne snalazi baš najbolje. Ona sustavno krši policijsku obvezu na tajnost informacija svojim uplitanjem u slučaj. S obzirom na njezinu poziciju i renome, to je prvo što čudi čitatelja.
Nakon prvog dijela priče koji je obećavao, dolazi drugi koji nas je malo razočarao. Trag vodi u Kinu devetnaestog stoljeća, gdje imamo uvid u težak život tadašnjih seljaka i njihovo emigriranje u druge zemlje. Pratimo priču o trojici braće; jedan se ne uspijeva dokopati Amerike, dok druga dvojica dolaze u obećanu zemlju poluživi.
Drugi dio, koji se događa nakon što su braća Sun stigla u Ameriku gdje su radili kao robovi u izgradnji transkontinentalne željeznice i trpjeli nezamislive teškoće i poniženja, autor je nepotrebno odužio pa sam često gubila fokus. Priča se umrtvila i činilo se da predstavlja neku potpuno zasebnu knjigu.
Treći dio događa se u današnjoj ekonomski prosperitetnoj Kini, gdje nekoliko moćnih ljudi vodi političku borbu za moć između starih maoista i kapitalističkih karijerista kojima je profit na prvom mjestu. Konačno, saznajemo pozadinu s početka knjige, ali i ovaj dio je preširok s nepotrebnim političkim analizama.
Sve u svemu, Čovjek iz Pekinga jedna mi je od lošijih Mankellovih knjiga. Sama ideja bila je dobra, ali ubili su je nepotrebni insajderski detalji i prevelika teoretiziranja na uštrb stvarne akcije. Autorova ideja očito je bila približiti čitatelju povijesni kontekst, ali njega je jednostavno bilo previše.
Poanta priče je mržnja koja ne zastarijeva ni tijekom nekoliko generacija. Štoviše, ona postaje sila koja samo raste dok se ne pretvori u osvetu.
Plovili su preko velikog oceana. No siromaštvo nisu uspjeli ostaviti za sobom.
Ako vas zanima Mankell, pogledajte osvrte na još neka njegova djela.
Henning Mankell najuspješniji je švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena, koji je vrhove svjetskih ljestvica najprodavanijih knjiga osvojio godinama prije nego što je taj žanr iz skandinavskih zemalja osvojio svijet. Od njega su učile mnoge današnje zvijezde toga žanra, ali malo mu se tko uspio približiti u spisateljskoj vještini. Neki su njegovi romani ekranizirani i u Švedskoj i u Velikoj Britaniji gdje ga je utjelovio slavni Kenneth Branagh. Henningu Mankellu na hrvatski su do sad prevedi romani Ubojica bez lica, Psi iz Rige, Čovjek koji se smiješio, Bijela lavica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na Ivanjsku noć, Peta žena, Vatrozid, Piramida, Ispod površine, Povratak učitelja plesa, Talijanske cipele i Švedske gumene čizme. Preminuo je u listopadu 2015. godine.
Obećanje vode prati razdoblje razdoblje od 1900. do 1977. godine, a radnja se događa u Keralu, u južnoj Indiji. Glavni je lik djevojčica Marriamma koju upoznajemo u dobi od dvanaest godina, neposredno prije vlastitog vjenčanja. Njezinu sudbinu, obitelj, potomke i rodbinu pratimo tijekom šestotinjak stranica ove epske sage. Knjiga je intimno putovanje nevjerojatnim krajolicima i kulturom u kojima upoznajemo narode, starosjedioce i kolonijalne osvajače, a svima njima poveznica je voda.
Sve su vode povezane i jedino su zemlje i ljudi u diskontinuitetu. str. 77.
Velika Ammachi
Kada dvanaestogodišnjakinja iz kršćanske zajednice u Kerali odlazi brodom na vjenčanje gdje će prvi put upoznati svojeg četrdesetogodišnjeg supruga, zna da je to nešto što se od nje očekuje jer je dio njihove kulture i običaja. Udaje se za čovjeka udovca koji već ima malog sina i kojem postaje pomajka. Puna zebnje zbog ulaska u novi dom, Marriamma ni ne sluti da je pred njom plodan i neobičan životni put u kojem će mnogo godina biti glava obitelji nazvana Velika Ammachi (velika majka).
Dvanaest joj je godina i ujutro će se udati. str. 3.
Prokletstvo
Nakon udaje, u suprugovu domu, Marriamma čuje za prokletstvo vode, odnosnu obiteljsku tradiciju utapanja, obično sinova, koja dohvati skoro svaku generaciju. Kako se ta priča obnavlja, svi se potomci boje vode, ne žele učiti plivati, zaobilaze je.
Mariamma ne vjeruje puno pričama, uzda se u vjeru u Boga i dobar život sa znatno starijim suprugom. Život je na Parambilu čudesan. Pun boja, životinja, ljudi, tradicije, običaja. Stanovnici su siromašni i neuki ljudi koji vrijedno rade na zemlji i poljima. Istina, zemlja obično nije njihova, već kolonijalnih osvajača, ali ljudi su naučeni da se hrabro nose sa svojim problemima. Međutim, kad se dogodi prva smrt, Marriamma skoro poklekne, ali vjera i nada koju ima u Boga daju joj snagu da preuzme na svoja pleća mnoga iskušenja.
Sve su vode povezane i njihov je svijet beskonačan. A on stoji na njegovom rubu. str. 43.
Dojam o djelu Obećanje vode
U knjizi se smjenjuju životni ciklusi kao što se smjenjuju godišnja doba. Obećanje vode romaneskna je saga o jednoj obitelji koja živi uz vodu, a ona je i prokletstvo i nit života i maya, opsjena, koja čuči u umovima stanovnika čekajući koga će sljedećeg voda odnijeti.
Život koji nije lagan, kastinske podjele, vladavina manjine i zemlja u koju je potrebno uložiti mnogo truda da bi ubrali plodove, sve su to teme koje se provlače ovom epopejom. A najveća je tema obitelj kao stup, obitelj koja pada i uvijek se ponovno diže i jaka žena na čelu te obitelji. Likovi su arhetipski – otac, suprug, materijalno skrbi za obitelj teškim radom, a žena drži ognjište, obitelj, brine o djeci i u ovom slučaju, o cijelom imanju, uključujući i osobe iz drugih kastinskih struktura koji su radnici na imanju. Iako autor ne daje direktnu kritiku kastinskom sustavu, emocionalnim pričama i sudbinama likova proteže se nepravda i nehumanostkastinske podjele.
Britanski kolonizatori i siromaštvo naroda
Vrijeme koje knjiga prati svjedočanstvo je teškog života običnih ljudi pod vladavinom britanskih kolonizatora. Narod je nepismen, nedovoljno educiran, sela su bez struje, a u blizini se nalaze lazareti s kolonijama gubavaca. Marriamma rađa kćerku s Down sindromom, ali ne zna ništa o tom poremećaju sve dok ne prođe mnogo godina. Zna samo da je njezina beba Mol uvijek sretna beba.
Kako njezino zanimanje za medicinu raste i ona postaje educiranija, mnoge teme i tabui to više nisu. Marriamma shvaća da za sve postoji uzrok i posljedica koja se može medicinski objasniti. A samim tim saznanjem, nestaje i strah od vode i postaje jasnije shvaćanje o povezanosti vode kao elementa života.
Knjiga je puna emocionalnih rana koje nose likovi. Ali nećete pročitati da se ijedan lik žali. Oni su naučili nositi svoje rane u srcu kao što svakodnevno nose duboke krčage vode na glavama. A nijedan od njih nije heroj. To su sve odreda obični ljudi. Upravo zbog toga su i vjerodostojni.
Kako je tako malen otok ovladao polovicom svijeta, to je ono što želim znati. str. 326.
O autoru
Abraham Verghese profesor je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Stanford, SAD. Njegova prva knjiga My Own Country, koja govori o AIDS-u u ruralnom Tennesseeju, ušla je u završni izbor za nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara za 1994. i imala filmsku adaptaciju u istoimenom filmu u režiji Mire Nair. Druga knjiga, The Tennis Partner, proglašena je nacionalnim bestselerom po izboru New York Timesa. Vrata suza, njegov treći roman, na listi bestselera New York Timesa bio je više od 110 tjedana. Njegov najnoviji roman Obećanje vode također oslikava autorovu strast prema znanosti i medicini, kao i fascinaciju poviješću i duhom vremena koji oblikuje ljudske sudbine.
Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.
Putovanje
New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.
Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.
Galapagos
Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…
Možeš li mi stisnuti ruku? Možeš li micati prstima? Znaš li gdje si? str. 198.
Dojam o djelu
Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.
Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne i nepredviđene situacije.
Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.
Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.
Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.
Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.
O autorici
Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.
Što biste napravili da znate točan datum svoje smrti? Biste li nešto promijenili ili biste nastavili po starom? Biste li povjerovali osobi koja vam govori kada ćete umrijeti? Ili biste se odlučili za racionalniji pristup svemu tome? Biste li zaključili da su sve to vještice, vračevi, praznovjerje, besmislice? Ili biste dopustili mogućnost da će vas smrt, baš takva, zadesiti baš tada?
Racionalan dio uma kaže: Besmislice! Podsvijest kaže: A što ako je istina? Katkada to ovisi o dobu dana. Osobu koja se prezirno podsmjehuje na suncu, u mrkloj noći može probuditi uznemireno tutnjanje srca. (str. 97.)
Baš se to dogodilo iznerviranim putnicima na letu iz Hobarta za Sydney. Let je kasnio, svi su bili živčani. Mlada majka s dvoje nemirne, uplakane djece. Jedan tata koji je upravo shvatio da nema šanse stići na kćerkinu školsku predstavu. Tek vjenčani mladi par na putu za medeni mjesec. Postariji supružnici koji planiraju mirovinu ispuniti brojim putovanjima. Stjuardesa kojoj je ovo definitivno najgori rođendan u životu…
Vjerojatno se to i vama dogodilo barem jednom u životu. Imali ste predosjećaj. Točno ste znali što će se dogoditi prije nego što se dogodilo. … Slutili ste da će se toga dana dogoditi nešto užasno ili prelijepo, i dogodilo se. (str. 230.)
A onda, taman kad se činilo da napokon sve ide po planu, sredovječna gospođa, ni po čemu posebna izgleda, počne im proricati kada će i od čega umrijeti.
Život svakog putnika s tog leta bit će nepovratno promijenjen…
Jedan tren i – gotovo
Kad postarija gospođa s vrlo malo takta putnicima prorekne kada će i kako umrijeti, neki su šokirani, a neki cinični. Oni kojima je predviđena smrt u devedesetima zadovoljni su i mirni, no onima kojima je rečeno da će umrijeti za godinu ili dvije nije svejedno.
Vjerovati ili ne vjerovati?
I svima bi bilo lako ignorirati gospođine (sumanute) riječi da nam Jedan tren ne pokazuje i sve ono što je bilo nakon kobnog leta.
Jer vidite, neke su se smrti počele ostvarivati…
Jedna je slučajnost, zar ne? Iznimka. No što su tri točno predviđene smrti?
Svi mi zamišljamo raznorazne užase. Na neki način se pripremamo, na neki način se štitimo: ako zamislim, sigurno se neće dogoditi. Ali tako vam je to u životu: mogu se ostvariti i najluđi snovi i najgore noćne more. (str. 469.)
Kako se braniti od zacrtane nam sudbine? I dok neki napokon život uzimaju u svoje ruke, drugi su u strahu i nevjerici.
A tu je i onaj najzanimljiviji dio. I sama nam „proročica“ priča svoju priču.
Upoznajući nju, njezin život od najranijeg djetinjstva do danas, saznajemo što ju je oblikovalo u osobu koja sjeda na let Hobart-Sydney. Poglavlje po poglavlje, pratimo što ju je dovelo toga da zatvori oči, uperi prst u svoje suputnike i kaže: „Očekujem smrt…“
Nikad ne znate koje će vam biti posljednje riječi, pa bi bilo najbolje da ih sve pomno birate. (str. 254.)
Možemo li promijeniti svoju sudbinu?
Liane Moriarty autorica je koju jako volim pa sam odmah znala da će mi se roman Jedan tren svidjeti, više ili manje. Nisu joj djela uvijek iste kvalitete, ali ne mogu poreći svoje uživanje u dirljivim, potresnim, emotivnim ljudskim sudbinama koje nam podastire svojim jednostavnim, a opet efektnim rečenicama.
Ovom sam romanu u dnevniku čitanja dala peticu. Možda me uhvatio u krivom (pravom) trenutku. Možda su mi emocije divljale dok sam čitala, ali, ljudi… Kad se sve sudbine na kraju povežu u jednu veliku cjelinu… Da, jesam, pustila sam suzu.
Mislim da je moja majka bila u krivu. Možete se boriti protiv sudbine. … Možda neće pobijediti sudbinu, ali trebali biste barem pokušati. (str. 177.)
Jedan tren stvarno je klasična Moriartyca pa ako je inače volite, navalite i na njega. Vjerujem da ćete uživati u svakoj rečenici.
Nije mi bio predug iako ima petstotinjak stranica. Poglavlja su kratka i brzo se čitaju, a sve nešto znači, iako ne ono što isprva pomislite. Unatoč temi koja koketira s onostranim, fantastičnim, radnja je čak i napeta, a čitatelji se neprestano pitaju: Možemo li predvidjeti sudbinu? Možemo li promijeniti sudbinu?
Jedan tren roman je za sve nas koji volimo pametne, tople i zanimljive ljudske priče. Priče koje nas tjeraju na razmišljanje i na postavljanje pitanja.
Što bismo napravili kad bismo znali da nam je ovo zadnja godina života?
Što biste vi napravili?
Hoćemo li prihvatiti sudbinu ili se boriti?
Uskočite u roman i prepustite se čaroliji. Jer, znate, jedan tren sasvim je dovoljan da se sve stubokom i zauvijek promijeni.
Ostali naslovi ove autorice
Liane Moriarty australska je autorica poznata po svojim naslovima:
Pročitala sam skoro sve naslove Liane Moriarty – i dalje mi je najdraža Sve što je Alice zaboravila. Klikom na naslov u popisu saznajte što me u tom romanu toliko oduševilo i taknulo u srce.
Naravno, i ostali su romani više-manje odlični i svakako vam ih najtoplije preporučujem.
Pred nama je završni dio serijala o sobarici Molly, djevojci koja voli rutinu i strogo određena pravila. Djevojci koja vrijedno radi svoj posao i želi biti svijetu nevidljiva. U ovom, završnom dijelu, koji mi je za nijansu ipak slabiji od prethodnih, Molly čekaju samo dobre stvari. Naime, Molly se priprema za vlastito vjenčanje, ali pod svjetlo reflektora ipak ne dolazi zbog toga već zbog pljačke u njezinom hotelu, u kojoj je ukradeno nešto za što Molly zna da joj oduvijek pripada.
Pa krenimo.
Skrivena blaga
Molly je glavna sobarica u hotelu Regency Grand. Vješto prati i organizira sva posebna događanja pa ju direktor hotela postavlja kao pratnju televizijskoj ekipi koja dolazi snimiti poznatu emisiju Skrivena blaga. Emisiju vode popularni voditelji Brown i Beagle, poznati kao lovci na antikvitete. Oni potiču gledatelje da prijavljuju vrijedne predmete, sačuvane iz prijašnjih generacija, koje zatim procjenjuju i putem licitacija prodaju.
Bakino nasljeđe
Na nagovor zaručnika, Molly odluči procijeniti dio bakinih antikviteta nadajući se da bi eventualnom prodajom mogla namaknuti novac potreban za vjenčanje i dugove stanodavcu za trošni stan u kojem živi zajedno sa zaručnikom Juanom. Na Mollyno ogromno iznenađenje, ispostavi se da je jedan predmet u njezinoj ostavštini neprocjenjive vrijednosti i tako Molly postaje senzacija pred javnošću koja je percipira kao bogatu nasljednicu.
Kada se koristi za dobro, vjera može pomicati planine, ali kada služi nepravdi, opaka je sila. Budi oprezna u što vjeruješ, Molly. str. 256.
Pljačka
Međutim, na sam dan aukcije dragocjeni predmet biva ukraden, a Molly se nađe u velikoj opasnosti. Kako će se priča dalje raspetljati, vidjet ćete kada zaronite u povijest Mollyne obitelji i pročitate, zajedno s Molly, bakin dnevnik.
Draga Molly, prodaj jaje ili ćeš umrijeti. str. 235.
Dojam o djelu Tajna iz dnevnika
Već sam u uvodu rekla da mi je Tajna iz dnevnika najslabiji dio iz serijala. Nakon izvrsne Sobarice i odličnog Gosta iznenađenja (Tajnu pod imelom nisam čitala) teško je bilo držati istu razinu autentičnosti i neobičnosti koju nam je u prva dva nastavka prezentirao glavni lik. Ipak, Tajna iz dnevnika ima određene kvalitete. Priča je empatična, topla, puna humora i lijepe ljubavne energije između dvoje zaručnika i sve to stoji.
Ono što mi je najviše nedostajalo u ovoj knjizi je zapravo ono što me osvojilo u prvoj knjizi. To je Mollyn karakter i njezino neobično, ponekad i neprilagođeno ponašanje. Sve je to u ovom nastavku autorica značajno umanjila. Molly je postala otvorenija, dostupnija ljudima i svijetu, manje sumnjičava, manje oprezna i promišljena. A to jednostavno nije stara Molly koju smo zavoljeli upravo zbog onoga što je bila – naivna, suzdržana djevojka koja nije znala prepoznati geste i mimiku okoline, koja teško čita ljude jer je jednostavno drugačija.
Naravno, tijekom cijelog serijala, Molly je sazrela i u poslu i u ophođenju s ljudima. S druge strane, okolina je shvatila kakav ljudski dragulj ima oko sebe. Jer malo je tako dobrih i poštenih ljudi kakva je Molly. I stvarno sam joj zaželjela svu sreću.
Da bismo razumjeli povijest Mollyne obitelji, važan je dio događanja koji nam priča bakin dnevnik. Uviđamo koliko je jaka bila Mollyna baka, koliko se u životu žrtvovala i što je sve podnijela. Ona je u stvari “srce priče“, kako je to u intervjuu rekla sama Prose. „Već sam nagovijestila njezinu prošlost; u ovoj knjizi vidimo veliko razotkrivanje.“
Pa, dragi knjigoljupci, otkrijte zajedno sa mnom, čitajući Tajnu iz dnevnika, kako je započela, a kako će završiti priča o neobičnoj sobarici čistog srca, poštenog karaktera i nevidljive osobnosti.
Molly moja draga, život je bajka. Čudima nikad kraja. A ljubav-ljubav je najveći od svih darova. str. 342.
O autorici
NITA PROSE autorica je bestselera New York Timesa. Roman Sobarica prodan je u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta, uz romane Gost iznenađenja i Tajna pod imelom . Roman Sobarica, koji je izabrao časopis Good Morning America Book Club, osvojio je nagradu Ned Kelly za međunarodnu kriminalističku fikciju, nagradu Fingerprint za debitantski roman godine, nagradu Anthony za najbolji prvi roman i nagradu Barry za najbolji prvi misterij. Sobarica je također bila finalistica nagrade Edgar za najbolji roman. Gost iznenađenja bio je u užem izboru za nagradu CWA Dagger.
…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka. Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)
Sigurna kuća
UBILA SI MUŽA. Bio je i otac tvoje kćeri. Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)
Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.
Obično je žena u lokvi krvi. … Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. … Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)
Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.
I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.
Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…
…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)
I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…
Što se dogodilo?
Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.
Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.
On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.
Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…
Ali vratimo se priči.
Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.
Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje… A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)
Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.
Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)
Sigurna kuća je lektira
Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.
…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)
Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.
Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)
Aha, još i femicid
A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.
Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.
Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo… (str. 44.)
Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.
Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.
Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.
Sretno svima s čitanjem!
Naša je ljubav božje remek-djelo. Sve si mu to povjerovala. Tada. Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)
Ostali naslovi ove autorice
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:
Sestra nije prijateljica. Odakle uopće poriv da se odnos tako primaran i složen kao što je odnos sa sestrom svede na nešto toliko zamjenjivo, toliko banalno, kao što je prijateljstvo? … Pravo sestrinstvo … nije isto što i prijateljstvo. Ne birate jedna drugu… Dio ste jedna druge, od samog početka. (str. 7.)
Sestre Blue
Avery je najstarija. Trideset i tri su joj godine i opaka je korporacijska odvjetnica. Živi u kući iz snova, ima suprugu iz snova i općenito – živi savršen život.
No, Avery je i bivša ovisnica, ne želi dijete s voljenom ženom i strahovito je opterećena isprva odgojem svojih sestara, a sad i njihovim životima. Sve najstarije sestre mogu razumjeti Avery. Sve najstarije sestre, u većoj ili manjoj mjeri, znaju kako je biti sestra-majka.
Zatim je došla Bonnie. Donedavno perspektivna i slavna boksačica, danas izbacivačica na vratima noćnog kluba. Nakon jedne katastrofalne borbe, pobjegla je od čega je mogla. Jedina je od sestara uživala kakvu-takvu očevu ljubav i potporu. Naime, zbog ljubavi prema boksu, bila je najsličnija sinu kojeg nikad nije dobio.
Treća sestra je Nicole. Već u kratkom sadržaju saznajemo da nje više nema. Najženstvenija od njih četiri, najemotivnija, najmirnija. Obožavana nastavnica, obožavana sestra. Više od svega, željela je jednoga dana imati svoju djecu. Je li ju ta želja na kraju koštala života?
I Lucky, četvrta, najljepša. Dvadeset i šest joj je godina. Kad ona uđe u prostoriju, sve se glave automatski okreću prema tom vrhuncu ženske ljepote. Lucky je manekenka, ovisna o gotovo svemu o čemu možeš biti ovisan.
Izgubljena je, kao što su joj, uostalom, izgubljene i sestre.
Otkad nema Nicky, ne mogu se pronaći. Ni same sebe, niti jedna drugu.
…sestre su bile poput četiriju plavih irisa koji su prerasli zajedničku teglu. … Žudjele su za tim da posuda pukne i one pobjegnu. (str. 193.-194.)
Točno godinu dana nakon Nickyne smrti, otuđena im majka šalje mail u kojem stoji da će prodati stan u kojem su sestre odrasle.
Ostale su tri
Sestre Blue roman su u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Počevši od korica, preko sadržaja pa do same priče, znala sam da me čeka knjiška avantura!
Tako je i bilo. Premda mi se moje oduševljenje čini nježnijim nego ono ostalih blogera, za Sestre Blue ne mogu vam dati ništa osim preporuka.
Sve što piše na koricama, istina je (ma koliko da se to rijetko događa)! Roman je doista predivan, potresan i emotivan. Svi mi koji imamo sestru ili sestre, znamo koliko taj odnos može biti težak i kompliciran.
Od djetinjstva, kada smo nerazdvojne, do tinejdžerskog doba, kada se ili mrzimo ili smo najbolje prijateljice. Od mladenaštva, kad jedna drugoj prepričavamo (prve) ljubavne avanture i slomljena srca pa do odraslog doba, kada te razgovore zamjenjuju (ili nadograđuju) razgovori o muževima, djeci, kreditima, stanovima i sličnim odraslim brigama.
Sreća je što imate jedna drugu… Sestri nikad ne moraš objašnjavati kako si. (str. 119.)
Priča ovog romana donesena je iskreno i stvarno. Patnja koja u trima sestrama ostaje nakon gubitka četvrte, razorna je i opipljiva. I same kažu da je otišla najbolja među njima, i svaka za njen odlazak snosi dio krivnje. Koja, naravno, nije njihova jer krivnje na preostalim sestrama nema, ali osjećajima se ne može racionalno objašnjavati.
Avery, Bonnie i Lucky svjesno uništavaju vlastite živote.
Vjerujem da se sve događa… I točka. … I to je to. Stvari se dogode i mi moramo naučiti živjeti s tim… Ako uspijemo naći neki smisao u svemu tome, odlično, ali čak i kad ne možemo, mi i dalje moramo živjeti s tim. (str. 139.)
Čemu onda suptilno oduševljenje?
Ha… Teško je objasniti što mi je smetalo u romanu koji svi hvale, pa i ja sama. A smetalo mi je jedno – ni jedna mi se sestra nije istinski svidjela.
Premda su njihovi karakteri dočarani detaljno, kvalitetno i stvarno, i premda svaka ima svojih trenutaka sjaja, nisu mi se svidjele. Ne bih bila prijateljica ni s jednom od njih, osim možda s Nicky – a nje više nema.
Sestre Blue nisu samo izgubljene, one su oštećene teškim djetinjstvom proživljenim u sjeni očeva alkoholizma, razbijanja servisa za jelo i majke koja sve gura pod tepih.
Razumijem. Razumijem da djetinjstvo na svima nama ostavlja neizbrisiv trag, ali nije mi uvjerljivo da su sve tri baš toliko slabe. Osim možda Bonnie, ona je kao bad-ass, ali ni onda ne zna kud i kako sa samom sobom.
…dokle god si živa, nije prekasno da se pronađeš. (str. 11.)
Prevelik fokus na njihovim ovisnostima i načinima na koje si sustavno potkopavaju živote malo mi je usporavao radnju.
Sestre Blue – preporuka
Sestre Blue jako su ne samo dobar, već i kvalitetan roman pa će svoje ljubitelje pronaći i među onima koji cijene način na koji je nešto napisano. Kao što vidite iz citata koje sam izdvojila, u njemu je mnoštvo lijepih rečenica zbog čega se čita ne lagano, ali čita se srcem.
Ti to možeš… Nemaš tu što drugo nego to učiniti. (str. 274.)
Bila bih luda kada vam ne bih preporučila Sestre Blue. Možda nisu najveselije štivo, ali kraj donosi katarzu i smiraj.
Osjećaji u njemu opisani nisu lagani, ali većini su bliski. Sestrinska ljubav koja nikad ne prestaje, čak i kada se cijeli svijet okrene, svjetlo je koje nas vuče u radnju i vodi nas poglavljima. Čitajući priču čas jedne, čas druge pa treće sestre, upoznajući čak i onu koje više nema, osjećamo njihovu privrženost i ljubav, povezanost koja, premda izblijedjela, nije trajno nestala.
Uzbudljivo je i dojmljivo pratiti kako se sestre, korak po korak, vraćaju jedna drugoj. A zatim i same sebi.
Svakako pročitajte, pogotovo ako ste ljubitelji obiteljskih priča koje se ne čitaju lako.
Neka vas predivne plave korice povuku u priču o sestrama Blue. Možda stvarno, kad zatvorite zadnju stranicu, poželite nazvati svoju seku. Ja jesam.
I za sve one…
…kojima netko nedostaje. Toliko da ponekad boli.
Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje… I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak – ali ovaj neće i neće. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. … Sve što imam samo je to nedostajanje. I nekako mi je i drago da ne želi prestati jer je ono sad sve što me s njom spaja. (str. 359.-360.)
Ostali naslovi ove autorice
Coco Mellors odrasla je u Londonu i New Yorku. Autorica je hit-romana Cleopatra and Frankenstein te Sestre Blue.
Studeni je roman koji se nalazi u sferi spekulativne fikcije, odnosno pretpostavke autorice kako bi izgledala budućnost njenog naroda da se nisu dogodile promjene u njezinoj domovini ključne 1989. i da je Češka ostala iza željezne zavjese. U romanu kroz distopijski okvir pratimo mladu obitelj koja je postala žrtvom vojnog režima kakav se, na sreću, nije dogodio u Češkoj, ali događa se i dan danas u mnogim državama svijeta.
Pobunjenici
Marie Hajná živi sa suprugom Joška i njihovo dvoje djece, sedmogodišnjim dječakom i četverogodišnjom djevojčicom, običnim, svakodnevnim, radničkim životom. Nezadovoljni položajem radnika i režimskim pritiskom, Marie i Joška, povjerivši djecu roditeljima, sudjeluju u jednoj od antirežimskih demonstracija. Za odmazdu bivaju uhićeni i završavaju u zatvoru.
Odmazda
Suđenje je brzo i vrlo surovo. Oboje, i Marie i njezin suprug, osuđeni su, a zatim prljavim, tijesnim vlakovima prevezeni u radne logore. Marie je zbog svog neposluha dobila dugogodišnju kaznu boravka u popravnom domu, koji je zapravo zatvoreni tip ustanove vrlo slične zatvoru. Gdje joj je odveden suprug, Marie ne zna. Jedina su joj utjeha pisma koja razmjenjuje s roditeljima i djecom. Ali pisma su cenzurirana i informacije o obitelji stižu na kapaljku.
Ovdje ste zato što ste izdali svoju socijalističku domovinu, i zato bas ovaj sud u ime Republike osuđuje na dvadeset godina zatvora. str. 49.
Magdalena
Djevojčica Magdalena dovedena je u mladoj dobi u dom koji nazivaju “sanatorij”, gdje se odgajaju novi komunistički kadrovi. Magdalena se ne sjeća svoje obitelji. Djevojčica odrasta u domu pod strogim pravilima i paskom odgajateljica koje su komunistički kadar zaposlen da odgoje mlade, poslušne sljedbenike vladajućeg režima. Magdalena se postupno prilagođava domskim uvjetima, ali starija djevojka u njezinoj sobi stavlja joj u glavu crv sumnje da su sva ta djeca nasilno oduzeta svojim roditeljima.
Dojam o djelu Studeni
Autorica je u svom romanu promišljala što se moglo dogoditi u Češkoj 1989. da je zemlja ostala iza željezne zavjese i da se Komunistička partija nije odrekla vlasti. Knjiga nije samo poigravanje s alternativnom poviješću, već dirljiva i vrlo uvjerljiva obiteljska priča koja se događa u totalitarno doba.
Knjiga je na momente vrlo surova, prikladno bezlična i hladna u pravim trenucima, a opet emotivno snažna. Toliko vas uvlači u radnju da skoro na tjelesnoj razini ćutite beznađe.
Atmosfera zarobljenosti duha i tijela, vojna diktatura koja na silu zatire neutaživu želja za slobodom, tjera vas da čitajući povičete: Ja ne želim živjeti u ovoj zemlji!
Upravo onako kako je to učinila i Marie. A odmazda je bila strašna. Razorena obitelj, djeca koja nikada više ne vide svoje roditelji, pa i oni koji ih godinama kasnije, kao već zreli ljudi, pronađu, više se međusobno ne razumiju, jer su postali dva svijeta. Strašno.
Roman me baš dirnuo. Priču su ispričale dvije glavne junakinje, odrasla Marie i djevojčica Magdalena. Dok u prvom dijelu pratimo raspad obitelji i Marie koja osuđena provodi godine i godine zatvorena, bez vijesti o svojim najbližima, u drugom dijelu priče autorica opisuje živote djece oduzete roditeljima i smještene u tzv. sanatorij. Ovdje su smjestili četverogodišnju djevojčicu Magdu koja je godinama živjela u uvjerenju da su je roditelji napustili. Tek pred kraj priče križaju se putevi Marie, puštene iz zatvora, i djevojke Magde.
Ali nakon svega, raspet može biti samo jedan. Očekivan.
Alena Mornštajnova osebujna je autorica koja može pisati o ljudskoj boli, s velikom empatijom i sposobnošću da uđe u dubinu. Tragedija koja je zadesila ovu i mnoge slične obitelji izgleda vrlo vjerodostojno pa nam je drago da se ipak radi o fikciji.
Znala je da ima knjiga koje neće pročitati, ideja koje ne smije izgovoriti. str. 46.
O autorici
Alena Mornštajnová češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
