Oznaka: obiteljska drama

Objavljeno

Emilia Hart: Sirene

Nakladnik: Stilus knjiga, 2025.

Naslovnica romana Sirene: ©Stilus knjiga

Preveo Dražen Čulić

Emilia Hart: Sirene

Sirene

Roman Sirene, kao i prethodni hit iste autorice Weywardice, pratimo u tri vremenska slijeda.

Godine 1800. upoznajemo sestre blizanke, Mary i Elizu, koje se spletom nesretnih okolnosti i slučajnog nedjela nađu na kažnjeničkom brodu za Australiju.

Ali nije znala za tu prvu noć, kada su iskrcali zatvorenice, pa onda pustili zatvorenike na njih, kada su plač i jauci odjekivali kroz mrak. Niti za „ženske tvornice“, u koje su muškarci dolazili birati osuđenice da im budu sluškinje ili supruge. …
Kurve. Tako su gledali na te žene – a neke su bile tek djevojke. (str. 107.)

Druga je godina 1998., kada usamljena tinejdžerica Jess razumijevanje i utjehu pronalazi u mladom nastavniku likovne kulture. Jess pati od rijetke alergije i koža joj se počinje pretvarati u nešto slično krljušti na najmanji dodir vode.

Možda postoji neko racionalno objašnjenje, možda sve nekako ipak ima smisla. Ali onaj drugi, glasniji dio mene osjeća da nešto nije u redu, da roditelji nešto kriju od mene. I što više pokušavam potisnuti taj osjećaj, progutati ga, on raste sve veći i veći, buja u mojoj utrobi kao parazit. (str. 100.)

Lucy je naša pripovjedačica iz 2019. godine. Napala je dečka koji joj se nekad sviđao i bježi s fakulteta, svjesna da je samo pitanje trenutka kada će biti izbačena.

Ali kamo bi mogla krenuti? Ne može se vratiti kući roditeljima. To bi značilo reći im da je ona, Lucy, dobra djevojka, nekog napala. Još gore, to bi značilo reći im zašto… Ne, nikada to ne bi mogla. Ali onda, tko? Tko će joj pomoći… (str. 19.)

Skriva se u kuću svoje starije sestre Jess, ali nje nema.

Kako prolaze dani, do Lucy dopiru glasine o muškarcima koji nestaju u moru. O glasovima iz valova.

U kući pronalazi dnevnik koji je Jess vodila kao tinejdžerica i počinje ga čitati…

Savršena naslovnica

Sirene sam očajnički priželjkivala ne samo zato što sam obožavala Weywardice, nego i jer je naslovnica toliko savršena, toliko lijepa da nas malo zaboli srce pri samom pogledu na nju.

I čim sam je dobila, odmah sam prionula na čitanje!

Negdje do pola, bila sam oduševljena! Sve mi se sviđalo – mistika vezana uz bića iz dubina, tajanstveni nestanci muškaraca. Pa sam se pitala, gdje je nestala Jess? Što kriju Lucyni roditelji? Što piše u Jessinu dnevniku? Željela sam saznati kako su sestre blizanke s početka 19. stoljeća povezane sa sestrama u sadašnjosti. I naravno, pitanje svih pitanja – kako će spisateljica u realističnu priču ubaciti sirene?

Nije da ja vjerujem u to. Ali znam ljude koji kažu da su ih čuli, kada su bili na plaži noću. … Glasove, iz valova. Ženske glasove. (str. 110.)

A onda – plot twist, ali ne u knjizi, nego u meni. Druga polovina romana… Nisam oduševljena.

Jednostavno, imam osjećaj da se autorica pogubila u vlastitoj priči.

Emilia Hart: Sirene

Čitati ili ne čitati?

Ah, rijetke su knjige za koje ću vam reći – ne čitati. Sirene su čisto ok, u dnevniku čitanja dala sam im četvorku – možda sam malo povisila ocjenu zbog naslovnice. Lijepo su napisane, priča o muškarcima koji iz nekog razloga nestaju zove na čitanje. Zatim, priča o blizankama koje se nalaze na brodu koji kažnjenice prevozi u Australiju predivna je i samo bi se od nje mogla napisati odlična knjiga.

Lucy osjeti kako je počinje peckati pri dnu kralježnice. Možda je to podsjetnik na ono što voda može učiniti njezinoj koži. Zamišlja kako je valovi oblizuju kao jezici, skidaju joj meso s kostiju dok ne ostanu gole, blještavobijele. (str. 42.)

Emilia Hart imala je toliko toga, sve te izvrsne ideje od kojih je mogla napisati štivo o kojem ćemo misliti i pričati još godinama. Za razliku od svog romana prvijenca, u Sirenama u tome nije uspjela. Na kraju svega, dobili smo poprilično mlaku priču koja, kada se sva tri vremenska slijeda spoje, ostajemo – smijem li reći – nezadovoljeni. Fabula naprasno završava najobičnijim mogućim raspletom.

Osim toga, nisam sigurna što mislim o fantastičnom dijelu priče. Jasno mi je zašto se krenulo u tom smjeru, ali meni nikako ne funkcionira. Puno je toga ostalo nedorečeno i mislim da je, od ovako dobre ideje, roman trebao biti puno jači i efektniji. A i izostala mi je sva ta ženska snaga koja se spominje na koricama.

Ipak, uza sve ovo što sam napisala, vjerujem da će mnoštvo čitatelja ipak biti oduševljeno romanom Sirene. Ukusi su doista različiti i zato nemojte dopustiti da vas obeshrabrim.

Uronite neustrašivo u hladne dubine oceana i pročitajte Sirene. Možda vama budu jedan od najboljih romana ove godine!

Ostali naslovi ove autorice:

Emilia Hart našoj je publici postala poznata svojim prvijencem, hit-romanom Weywardice. One su poharale ljestvice najprodavanijih naslova diljem svijeta, a dobile su i dvije Goodreads nagrade – onu za najbolji povijesni roman  te onu za najbolji debitantski roman.

Sirene su njezin drugi objavljeni roman.

Gdje kupiti roman Sirene:

Stilus knjiga

Objavljeno

Ariel Lawhon: Ledom okovana

Nakladnik: Perga Media, 2024.

Naslovnica knjige Ledom okovana: ©Perga

Preveo Marin Popović

Ariel Lawhon Ledom okovana

Uz dobre trilere, povijesne su mi fikcije najdraži književni žanr. Ledom okovana biografska je fikcija. Nadahnuta je stvarnim događajima, ali se ipak ne temelji na njima. Neke su povijesne činjenice odveć surove pa je Lowhon umanjila intenzitet nasilja kako bi priča bila prihvatljivija čitateljima. Knjiga je nadahnuta životom stvarne osobe, primalje Marthe Ballard. Autorica navodi da skoro 75 posto onoga o čemu knjiga govori precizno slijedi povijesne zapise.

Primalja

Godina je 1789. Mještani pozivaju primalju Marthu Ballard, koja ima medicinskog znanja, da obavi mrtvozornički pregled čovjeka koji je izvučen iz zaleđene rijeke i ustanovi uzrok njegove smrti. Bez obzira što Martha prepozna čovjeka kao lokalnog silovatelja koji je zlostavljao njezinu prijateljicu, ona profesionalno obavi pregled i podnese izvješće – ovog je čovjeka netko ubio. Marthino izvješće izravno se suprotstavlja mišljenju lokalnog liječnika pa ona odluči sama istražiti okolnosti događaja.

Marthini dokazi

Marta uz supruga Ephraima vodi lokalnu pilanu sa svoje petero preživjele djece (najstarija kćerka već ima svoju obitelj). Istovremeno radi kao iscjeliteljica jer poznaje ljekovito bilje i trave, te kao mjesna primalja. Nekoć davno i sama je doživjela seksualno nasilje, kao i mnoge žene toga vremena.

Zbog toga je Martha dodatno osjetljiva i  spremna zaštititi svaku ženu žrtvu silovanja te svjedočiti na sudu protiv nasilnika i silovatelja. Ali to nisu sretna vremena za žene. I porota i suci odreda su muškarci. I uvijek su nasilnici oslobođeni, a nesretne žene prozvane i osramoćene.

Ipak,  Martha ima dokaze koji sadrže tragove protiv zlostavljača. To su njezini dnevnici u kojima zapisuje redom sve vrijedno spomena u danu, kako njezine obitelji, tako i suseljana. Jer Martha je jedna od rijetkih žena koje znaju čitati i pisati.

Srijeda 23. prosinca. Oblačan dan. Otišla u Vassalbo svjedočiti u slučaju Države protiv plemenitog Josepha Northa. North je optužen da je u noći desetog kolovoza provalio u dom Isaaca Fostera i obečastio njegovu suprugu. str. 133.

Dojam o djelu Ledom okovana

Izvorno, Martha Ballard ostala je zapamćena kao primalja čija je životna priča ispričana u pripovijesti Primaljina priča. Pomogla je donijeti na svijet više od tisuću djece, pritom ne izgubivši ni jednu rodilju.

Zahvaljujući dnevnicima koje je Martha vodila (a koji su djelomično sačuvani), imamo uvid u opis svakodnevnice jedne žene krajem osamnaestog stoljeća. Generacije njezinih nasljednika danas  su liječnici, a jedna od njih, Clara Barton, kojoj je Martha pratetka,  utemeljiteljica je Američkog crvenog križa.

Po završetku ove biografske fikcije autorica je opisala što ju je navelo na pisanje ove knjige. ”Sakupljam ljude”, rekla je. Nekoga nadahnjuje priroda, ljepota krajolika ili emocije, ali Ariel za pisanje knjige nadahnjuju ljudi. Autorica ljude pronalazi u knjižnicama, novinama i neobičnim zakucima interneta. Tako je došla i do izuzetno zanimljive osobe, Marthe Ballard.

Autorica je vjerno opisala način i dinamiku života ruralnog mjesta krajem 18. stoljeća. Sve su to redom živopisne slike: jecaj seoskog zvonika, mirisi krčme, pucanje leda na rijeci, konjski topot, zvukovi u pilani, lisica koja iz daljine promatra selo. I ljudi…

Ariel Lowhon Ledom okovana

Najviše su me dirnuli opisi života žena. Obespravljene, potpuno u vlasti supruga ili muškog člana obitelji, često neuke i nepismene, žene su uglavnom imale samo jednu ulogu, a to je rađanje i odgajanje djece. Kako je to izgledalo, najbolje vidimo iz Marthinog dnevnika koji predstavlja zapis svakog rođenja i smrti, svake bolesti i ozdravljenja, svakog zločina, svakog prozivanja, optuživanja, svjedočenja i suđenja, koji se odvija u seoskoj zajednici.

Što se tiče silovanja, seksualni napadi u svim svojim pojavnim oblicima, prate čovječanstvo od samih njegovih početaka. Tako je bilo i u Marthino doba. Muškarci koji su činili zlodjela obično su prošli nekažnjeno, dok je žena, žrtva, bivala kažnjena javnom porugom uz novčanu kaznu.

Ali, o svemu tome postoje zapisi koji su svjedočanstva života u jednom teškom vremenu. Ariel Lawhon pobrinula se da ih izvuče na površinu uz pomoć hrabre žene, Marthe Ballard.

Lisica plaho spusti šapu na led, potom drugu. Oklijeva, svjesna koliko prevrtljiva rijeka zna biti, koliko žarko žudi progutati i povući sve i svakoga u svoje uskovitlane dubine. str. 14.

O autorici

Ariel Lawhon hvaljena je autorica povijesne fikcije, bestselera New York Timesa. Njezine su knjige prevedene na brojne jezike. Živi u Nashvilleu, Tennessee, sa suprugom i četiri sina.

Gdje kupiti roman Ledom okovana:

Perga Media

Objavljeno

Camille Laurens: Djevojčica

Nakladnik: Fraktura, 2023.

Naslovnica romana Djevojčica: ©Fraktura

Prevela Vlatka Tor

Kaže se: „Budi muškarac“. Nikad se ne kaže: „Budi žena“. (str. 152.)

Camille Laurens: Djevojčica

Djevojčica

Od trenutka rođenja pa do njezine sredovječnosti, pratimo Laurence Barraque, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Dobila je čak i ime koje je sin trebao nositi.

I nije njezin grijeh samo u tome što je djevojčica. Ona je OPET djevojčica, što znači do su roditelji kod kuće već imali jednu kćer, Claude – opet muškog imena.

„Imate li djece?“ pita gospodin.
„Ne“, odgovara otac. „Imam samo dvije djevojčice.“ (str. 47.)

Od potresnog djetinjstva, u kojem otac popisivaču stanovništva tvrdi da nema djece, nego samo dvije djevojčice, preko predpuberteta obilježenog seksualnim zlostavljanjem i famoznom rečenicom koja se toliko često čuje i kod nas – Prljavi se veš pere kod kuće – Laurence raste trajno obilježena time što je žensko.

„A ti, Lolo, nikom ni riječi, jasno? Prljavi veš se pere doma. Sve da si zaboravila, u redu?“ (str. 72.)

Odmalena naučena da dječaci imaju i mogu sve, djevojčice imaju i mogu – ništa, Laurence se gubi u svijetu koji je uporno stavlja na drugo mjesto.

…to je to, ta stvar. Njihova stvar. Ne izgleda bogznašto, ali nešto jest. Kod djevojčica nema ničega. Djevojčice nemaju ništa. (str. 42./43.)

Već u šesnaestoj godini ide na pobačaj, a kasnije, kao odrasla žena, suočava se sa smrću djeteta, toliko željenog sina koji tragičnom glupošću muškaraca umire pri porodu.

Roman Djevojčica toliko je teško i emotivno štivo da mjestimice ostajete bez daha, a vrlo često, čak i prije kraja poglavlja, imate poriv zaklopiti knjigu i zavitlati je o zid.

Previše

Iako to nikad ne radim, ovaj ću osvrt početi onim što mi se nije svidjelo, kako bih kasnije neometano mogla hvaliti roman koji sam u dnevniku čitanja ocijenila visokom  ocjenom 4,5. Ovih pola oduzela sam iz vrlo jednostavnog razloga – pretjerivanje. Isprva sam mislila da se samo meni tako čini, ali kada sam to prokomentirala s vama pratiteljima na Fejsu, nekoliko vas je reklo da je primijetilo istu stvar, tako da – nisam se prevarila. Onda sam malo bacila oko na druge osvrte i vidjela sam da većina ima sličan stav – roman je odličan, emotivan i potresan, ali naprosto je PREVIŠE.

Previše svega.

Camille Laurens: Djevojčica

Vidjeli ste iz sadržaja. Loša obiteljska situacija, seksualno zlostavljanje, maloljetnička trudnoća, pobačaj, smrt novorođenčeta… Uf… A vjerovali ili ne, čak ni to nije sve. Previše je svega pa Djevojčicu čitajte pomalo, u malim dozama. Možda tada lakše sjedne sve što je naša junakinja muškog imena doživjela.

…kad odrasteš, bit ćeš „žena“, eventualno „nečija žena“. Riječ koja te definira neprestano ističe tvoj jaram, uvijek te nekom pripisuje – roditeljima, suprugu, dok muškarac postoji sam za sebe, tako kaže jezik… (str. 26.)

Roman se bavi svim onim što znači biti žena. Postavlja mnoga bolna pitanja. Bori se za ravnopravnost, za slobodnu seksualnost, za prihvaćanje, vlastite izbore i pravo na vlastite izbore – makar bili i pogrešni.

Mnoge su rečenice potresne, snažne, univerzalne. Većina će se nas žena, čak i onih sretnica, u njima prepoznati. I time zaranjamo u sve ono što mi se svidjelo.

Ženski roman koji grize

Djevojčica je roman koji grize. Rečenice su jednostavne, i u toj svojoj jednostavnosti toliko oštre da se mjestimice na njih porežete. Iako nisam doživjela gotovo ništa od ovih strašnih iskustava koje nam autorica pripovijeda – bila sam željena, voljena, poticana, ohrabrivana, zaštićivana i tako dalje (jedna od onih sretnica) – mogu razumjeti bol žene koja je sve to nije.

Svaka je od nas noću hodala s ključem između kažiprsta i srednjeg prsta – za zaštitu. Svaka je od nas pažljivo osluškivala korake iza sebe. Mnoge su odlučile ne staviti slušalice u uši dok hodaju. To je težina ovog romana i ono zbog čega vam sjedne na prsa i ne dopušta disati. Većina nas svakodnevno poduzima jednostavne radnje za preživljavanje.

Oh, oprostite, krivo sam se izrazila. Većina nas ŽENA.

…razlika između muškarca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
(str. 210.)

Roman Djevojčica samo nas tjera da to osvijestimo.

Camille Laurens: Djevojčica

Što znači biti djevojčica, biti žensko u današnjem svijetu?

Evo odgovora. Velikoj je većini i dalje ovako.

Gubitak prilike, sada i ovdje, to znači biti netko tko ne bira, netko kime manipuliraju, igračka laži, predmet spletkarenja, ulog prešutnog sporazuma, osoba o čijoj sudbini, životu, nesreći i radosti odlučuju mimo nje, izvan nje, njoj usprkos, njezini roditelji, gazde, muškarci. Vidiš, gubitak prilike, to znači biti žensko. (str. 159.)

I zato svakoga dana, SVAKOGA DANA, morate svojim djevojčicama govoriti da nitko, osim njih samih, nije njihov gazda. Morate im govoriti, iako će im svijet pokazivati drugačije, da imaju ista prava, da se ne moraju umanjivati. One biraju same za sebe. Odlučuju same za sebe. Nisu manje vrijedne jer su djevojčice.

I isto to naučite svoje dječake.

Ostali naslovi ove autorice:

Camille Laurens rođena je 1957. godine u Francuskoj. Objavila je dvadesetak djela (romane, književne zapise, eseje) i osvojila više književnih nagrada.
Za roman Djevojčica, objavljen 2020. godine, osvojila je nagradu časopisa Lire za knjigu godine.

Gdje kupiti roman Djevojčica:

Fraktura

Neki romani koje smo kolegica i ja čitale, a mogli bi se shvatiti kao femisnitički romani ili, bolje bi bilo reći, romani o snažnim ženama, su sljedeći:

Margaret Atwood: Svjedočanstva

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Emilia Hart: Weywardice

Želimir Periš: Mladenka kostonoga.

Naravno, ima ih još puno, ali evo, da ne lijepim sve linkove, istražite malo blog Mala od knjiga. 🙂

Objavljeno

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Nakladnik: Egmont Puls, 2023.

Naslovnica romana Sve sami dobri ljudi: ©Egmont Puls

Prevela Valentina Markasović

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi

U Wakarusi, gradiću iz kojeg Margot Davies potječe, sve su sami dobri, bogobojazni ljudi. Zato su, kad se dogodi strašan zločin i djevojčica January Jacobs nestane, sve dobre i bogobojazne oči uprte u njezinu obitelj. January Jacobs vrlo je brzo pronađena ubijena i wakaruški jezici počinju lamatati. Neslužbeni je zaključak, i javna tajna, da ju je zatukla vlastita majka, Krissy Jacobs.

Stanovnici Wakaruse, u Indiani, znali su širiti tračeve brže nego što pauk plete svoju mrežu. Svaki put kada bi netko njihov učinio nešto što nije trebao … tračerski lanac Wakaruse zaklepetao bi i svaku sitnicu nemilog događaja prežvakao toliko temeljito da je, kada bi je naposljetku ponovno ispljunuli, Istina bila izobličena i neprepoznatljiva, iskrivljena u priču. (str. 7.)

Dvadeset i pet godina kasnije, Margot se vraća u svoj gradić kako bi se brinula o voljenom ujaku Lukeu, koji boluje od demencije.

…izostanak očeve nježnosti, kao i majčine, kad smo već kod toga, za Margot nije bio ništa novo. Njezin je dom u djetinjstvu bio ispunjen vikom i svađom isprekidanima razbijanjem čaša zavitlanih u zidove. (str. 14.)

Ni nakon svih ovih godina, Margot ne može zaboraviti Januaryno ubojstvo. Naime, January je bila Margotina najbolja prijateljica i prva susjeda. I zato Margot neprekidno proganja misao na ubojicu koji stoji između dva prozora, Januarynog i njenog, i bira u koju će kuću provaliti, koju će djevojčicu ubiti.

A onda, Wakarusu potresa vijest o još jednoj djevojčici koja je nestala u susjednom gradiću. Ima li to veze s January? Margot počinje istraživati davni zločin. Mora se probiti između istine i priča koje su odavno ispreli mještani. Kad nabasa na neočekivano, šokantno otkriće, iako više nije šestogodišnja djevojčica, njezin se život nađe u velikoj opasnosti…

Prije čitanja

Prije čitanja romana Sve sami dobri ljudi o njemu sam čula puno toga. I pohvale i pokude. Nekima je bio izvrstan, drugima ajme majko. Ali svi, BAŠ SVI, isticali su kraj.

I tako sam prionula na čitanje, čitavo se vrijeme veseleći kraju! Kakav je to kraj, kad je ostavio toliki dojam na čitatelje?

I da, kraj je doista pamtljiv. Neću reći da mi se ne sviđa, ali frustrira.

Toliko o tome.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

A sad u maniri ovog romana, koji se događa između prošlosti i sadašnjosti, vratimo i se i mi na početak. Rekla sam vam svoj dojam o kraju, a sad malo više o onome što vodi do tog kraja.

Bivši detektiv odmahnuo je glavom. „Ne treba vam motiv da dokažete ubojstvo. Dokazi to čine umjesto vas.“
Dok je to možda bila istina što se tiče rješavanja zločina, Margot je bila novinarka. Bavila se pričama, a likovi u pričama trebali su motive. (str. 116.)

Nigdje nisu sve sami dobri ljudi

Sve sami dobri ljudi roman je koji mi se jako svidio. Ljudi uglavnom spominju sporu radnu, meni je bila ok. Ima par onako baš napetih dijelova i moram reći da sam se veselila trenutcima u kojima bih uzela knjigu u ruke. Nije mi ovo nešto najbolje ikad, ali triler je skroz solidan, bolji od trećine pročitanih prošle godine.

Kao što znate, jedan od omiljenih motiva u trilerima i krimićima svakako mi je mala zajednica sklona nabrzaka osuditi ljude. Obožavam osjećaj klaustrofobije koji mi takva priča izaziva!

Stoga će ljudi pričati, svakako, ali nećeš moći vjerovati nijednoj njihovoj riječi.
(str. 42.)

Osim toga, volim i kada se istražuje neki zločin iz prošlosti, to romanu daje neki posebni šarm i kao da pojačava jezu ili, bolje rečeno, boji radnju nekim zloslutnim osjećajem. Taj osjećaj zle kobi pojačava i pripovijedanje u dva vremenska razdoblja. U prošlosti, točno u danu u kojem je umrla January Jacobs. I u sadašnjosti, kada Margot shvaća da se mora, ne pretjerano oduševljeno, vratiti u rodni grad. Zanimljivo što je Margot jedini lik kojem možemo vjerovati, premda ona nije jedina koja nam priča što se dogodilo. Svi ostali likovi potpuno se nepouzdani jer svi nešto kriju, čak i oni od kojih to ne biste očekivali.

I za zaključak – Sve sami dobri ljudi roman je idealan za ljeto i čitanje na plaži pa ga stavite na svoju tbr listu za ovo ljeto – naravno, ako ga još niste pročitali. Neće vas opteretiti, a uvući će vas u sebe. Željet ćete saznati više, ali ne toliko da biste zanemarili plivanje i brčkanje u moru. Meni je bio skroz ok i nije mi žao što sam mu poklonila vrijeme za čitanje.

Ashley Flowers: Sve sami dobri ljudi

Ostali naslovi ove autorice:

Ashley Flowers voditeljica je popuarnog podcasta o stvarnim zločinima Crime Junkie, a Sve sami dobri ljudi njezin su debitantski roman. Vjerovali ili ne, jedan od zločina koji je bio tema tog podcasta, postao je inspiracija za ovaj roman.

Gdje kupiti roman Sve sami dobri ljudi:

Egmont Puls, webshop Znanje

Romana o (zaboravljenim) zločinima u malim, pitomim gradovima ima more sinje i nema šanse da nabrojim sve koje smo pročitale i recenzirale.

Navest ću samo sljedeće:

Objavljeno

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Nakladnik: Fraktura, 2024.

Naslovnica romana Pupčana vrpca: ©Fraktura

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca

Roman Pupčana vrpca kreće iz neba pa u rebra. Glavna junakinja, istog imena kao i autorica – znakovito! – upravo se potukla s vlastitom majkom u najromantičnijem gradu na svijetu. Dok svaka u svom kutu malenog pariškog stana liže svoje rane, Lucija ponire duboko u sebe propitkujući okolnosti koje su je ovamo dovele.

Nelinearnom radnjom romana pratimo Lucijino djetinjstvo i mladenaštvo obilježeno kompliciranim odnosom s roditeljima, što nas vodi do njezine današnje dobi. Žena je od malo manje od trideset godina, još uvijek obilježena brojnim kompleksima i nesigurnostima, bez nekakve perspektive u životu, tek s maglovitim (pred)osjećajem da će, na kraju, ipak sve biti u redu.

Pupčana vrpca iz naslova očigledno simbolizira vezu pripovjedačice i majke, vezu koja je bezbroj puta napuknula, ali nikako da pukne do kraja. Čak je niti razdvojenost, međusobno zamjeranje, ogorčenje i ubodi mržnje neće uspjeti prekinuti.

Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se pod njezino krilo. „Nisam ti nikada rekla da te volim jer ni meni to nitko nikada nije rekao.“ (str. 102.)

Ženska linija

E sad, da ne bi sve bilo tako mračno, pokušat ću nekako objasniti fabulu ovog romana koji je sve osim jednostavan za čitanje, ali kad se naviknete na stranice gusto ispisanog teksta, kad uhvatite luđački ritam Lucijina pripovijedanja, gotovo sam sigurna da ga nećete moći ispustiti iz ruku.

Pupčana vrpca zbir je svih onih veza sa ženama našeg života. Iako i muškarci ostavljaju traume, ovo je ipak roman u kojem žene vode glavnu riječ. Lucijina majka i bake između kojih sam se svako toliko gubila jer nikako nisam uspjela uhvatiti koja je koja, čine središte ove emotivne i divlje proze koja istinski živi, diše i skače po stranicama. S neke grize, s neke bjesni, s neke, ali rijetko, miluje.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

…proizlazi zaključak da je duševno oboljenje ništa drugo doli bolesti (ženske) osobnosti. Sve te silne luđakinje s kojima sam odrasla nisu imale problem s mozgom, nego sa svijetom na koji su došle bez dopuštenja, a u kojemu je njihovo kretanje bilo ograničeno i stalno nadzirano. Prkosile su društvu što im je brojilo svaki zalogaj i svaku prostu riječ, dane bez krvarenja i dane krvarenja, a u kojem su, bez obzira na sav trud i uzornost, uvijek bile uskraćene za nešto (…), naučene od malih nogu da tuđe potrebe uvijek stavljaju ispred svojih. (str. 65.)

Autobiografija ili (auto)fikcija?

Lucija Tunković napisala je štivo koje neću zaboraviti dok sam živa, ponajprije zato jer sam, nakon Pupčane vrpce, iščitavala i njezin blog (link je na dnu) i iz kojeg mi se čini da je sve ono navedeno u romanu – ISTINA.

Malotko je znao što se uistinu zbiva u meni i kod mene doma. Nikada nisam spominjala užase koje sam doživjela kao dijete ni razgovarala s njima o svom unutarnjem rascjepu kojeg sam postajala sve svjesnija. Bila sam kao doktor Jekyll i gospodin Hyde; istoga trena kada bih preskočila kućni prag, u mene se uvlačila sjena, a osmijeh je iščezavao s mog lica. (str. 184./185.)

Traumatična, teška, gusta, proza ove autorice ima vlastiti život. Ako sam u pravu, to je zato jer je svaka rečenica proživljena. Pomalo kao u sapunici, gdje svaki član obitelji ima svoje tajne, članice obitelji prezimena na T kriju maloljetničke trudnoće, bračno nasilje, alkoholizam, nezakonitu djecu, pomalo čak i neželjenu djecu, poremećaje u prehrani.

Spremaju joj svadbu, oblače je je u haljinu koja skriva debljinu njezina trbuha i naglašava ljepotu njezina lica, a onda se pita je li to zaista onaj život kojemu se toliko veselila. (str. 55.)

Za razliku od sapunica, ovdje će se malošto riješiti u zadnjoj epizodi. No, čitatelj neće ostati bez katarze. Nakon zadnje stranice, zatvaramo knjigu, duboko udahnemo i…

Ne znam. Ja sam samo bila zahvalna na svojoj obitelji.

Koliko je toga napisanoga istina, ne znam.

Znam da će me to pitanje proganjati još neko vrijeme.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Pupčana vrpca – previše ili taman?

Premda se na prvi pogled čini da je u ovom romanu svega previše, nisam to tako doživjela. Možda zato što autorica ne bira najgora od svih iskustava pa ih kači na svoja leđa ili na leđa žena od kojih je potekla. Ona jednostavno piše o onome što je bilo, i imam dojam da je to iskreno, autentično i stvarno.

Svatko u obitelji ima svoju ulogu, a ja sam bila ona nadrkana, svadljiva i bezobrazna, koju nitko ne voli. (str. 157.)

Na početku sam imala dosta problema s gustoćom napisanog i jer su rečenice doista snažne. Teško mi je bilo pohvatati likove i nekoliko sam se puta vraćala unatrag. Sada, tjednima nakon što je Pupčana vrpca pročitana (ali ne i prekinuta), znam točno tko je tko, a mogla bih, i bez virenja u stranice, prepričati njihove životne priče.

Trauma prekrivena razumijevanjem

Rekla sam već da na kraju romana, kad završi bitka između čitatelja i pripovjedačice Lucije, čitatelj dobiva svoju katarzu i može u miru, u kutu ringa, pokušati vratiti svoje disanje u normalu. Isto čini i Lucija. Nakon zadnje stranice, čini mi se da se i ona razračunala sa svojom traumatičnom prošlošću, s obiteljskim vezama koje je sputavaju i toksičnim odnosima koje je toliko dugo pohranjivala u sebi da joj je ostao samo otrov i bijes koji je mjestimice razlila po stranicama. Sada, nakon borbe, svoja iskustva pokriva… A ako ne ljubavlju, onda barem nježnošću i razumijevanjem.

Na Balkanu, gdje je smrtni grijeh ne posjesti sve s tanjura, stalno se priča o hrani, ali nikada ne i o tome kako se zbog nje osjećamo. Pred drugima sam bez srama mogla sreći da sam na dijeti, ali ne i da se bojim kako nikada neću pronaći ljubav ako prestanem vagati kruške na kuhinjskog vagi. Pljuvala sam prožvakane lazanje u strahu da će moja bedra otjerati buduće udvarače… (str. 181.)

Iako nije sasvim bez mane, mislim da je Pupčana vrpca primjer izvrsnog prvijenca koji pokazuje ne samo autoričin ogroman talent (pun autoironije i samoprijezira), već nam daje naslutiti i sve one literarne poslastice koje bi se mogle dogoditi negdje u budućnosti.

Jako se, baš baš jako veselim.

Lucija Tunković: Pupčana vrpca

Ostali naslovi ove autorice:

Pupčana vrpca roman je prvijenac Lucije Tunković. Debitantski roman ove kvalitete ne viđa se često i vjerujem da je ispred autorice uspješan književni put koji, do nekog novog naslova, možemo pratiti u njezinom blogu Tear party.

Gdje kupiti roman Pupčana vrpca:

Fraktura

Objavljeno

Anna Bailey: Visoke stijene

Nakladnik: Znanje, 2023.

Naslovnica romana Visoke stijene: ©Znanje

Prevela Alica Bjeli Duduković

Anna Bailey: Visoke stijene

Visoke stijene

Jedne noći Emma ostavlja svoju najbolju prijateljicu Abigail podno Visokih stijena, misleći da će se ova, kao i mnogo puta dotad, sama vratiti doma.

No Abigail se nikad ne vraća. Policija počinje istragu, no Abigail se gubi svaki trag.

Kako vrijeme odmiče, istraga se hladi, no Emma je puna pitanja. Što se dogodilo njezinoj najboljoj prijateljici? Tko je momak čiju je sjenu vidjela uz Abigail one kobne noći? Kakve veze s nestankom djevojke ima vrećica kokaina pronađena u blizini?

Tko je kriv za Abigailin nestanak? Možda Rat, mladi privlačni Rumunj koji se mota gradićem? Možda Hunter, bogataški sin poznat po dilanju droge? Možda i sama Abigailina obitelj koja, kako vrijeme prolazi, više ne može skrivati zlo koje u njoj čuči…

Ako je Bog uistinu uzeo moju curicu, to je zato što zna da je svugdje bolje nego ovdje. (str. 52.)

Visoke stijene roman su laganog ritma i poezije u rečenicama. Ipak, kako potraga za tinejdžericom napreduje, ali ne daje ploda, čitatelj je uhvaćen u zamku grozničavog okretanja stranica. Zlostavljanje, mržnja, netrpeljivost prema strancima, rasizam i gotovo bolesna pokornost uskogrudnom pastoru prelijevaju se sa svake stranice ravno u naša srca i misli. I kad god priča postane previše teška, nastavljamo dalje. Abigailin nestanak nije jedina zagonetka u gradiću punom tajni. A mi, čitatelji, želimo ih rasplesti sve. Zato nastavljamo čitati. I kad postane teško, i kad se čini da se sve raspliće, nastavljamo čitati.

Prijateljstvo, ljubav i sve najgore u ljudima

Čitanje romana Visoke stijene odgađala sam unedogled, ni sama ne znajući zašto. A onda, nekako su našle put do mene – i neka su!

Radnja ovog neobičnog, ali izvrsnog trilera nije nešto o čemu dosad nismo čitali, no način na koji autorica tka priču drugačiji je i pamtljiv, da ne kažem nezaboravan.

Tinejdžerica nestaje, no nije njezin nestanak ono na što se fokusiramo. Naš je pogled na truleži provincijskog gradića, na tajnama koje ljudi kriju, na mržnji koju održavaju živom čak i kad zaborave zašto su uopće počeli mrziti.

Nitko ne zna ništa o tebi. To čini ljude nervoznima, razumiješ? Ljudi će pronaći nešto što će ti prišiti, ovako ili onako. To ovdje jednostavno tako funkcionira.
(str. 154.)

Anna Bailey: Visoke stijene

Emma je napola latina, tamnije je boje kože i kao takva, drugačija je od većine. Podrugljivi pogledi i komentari na račun oca koji je iz nekog razloga pobjegao prate je otkad je bila djevojčica.

Rat, Rumunj, u očima zatvorene zajednice samo je Ciganin i ništa drugo. Do kraja romana, pretrpjet će pakao SAMO zbog svog podrijetla.

A Abigailina bogobojazna obitelj i otac koji u mjesnoj crkvi najglasnije izgovara AMEN priča su za sebe. Ta poglavlja gotovo fizički bole svakog iole emotivnijeg čitatelja.

I meni su bila teška, meni koja sam navikla čitati stravu i užas.

Jer Abigailina nesretna obitelj nije strava i užas na koji se vrišti. To je jeza od koje se šuti. Ali složit ćete se, takva je gora nego ona glasna.

Visoke stijene roman su koji razotkriva sve najgore u čovjeku i zajednici.

Visoke stijene ogoljuju do kosti

Visoke stijene emotivan su, potresan roman koji do kosti ogoljuje sve ono što je loše u malim zajednicama. Dakako da u svakoj od njih žive i dobri ljudi, ali nekako su duboko zakopani ispod dominantne hrpe koja, ne vidjevši sebe, osuđuje i prezire druge. A drugi su svi oni koji su različiti.

Uvijek je mislila da su ove visoke, blijede stijene jezovite, ali sada joj izgledaju poput ogledala čitavog svijeta: dopola su ukopane u zemlju, dopola sežu prema nebu, one su mjesto gdje se sastaju dva svijeta – stvarni i mogući, prošli i budući. (str. 305.-306.)

Visoke stijene su i napet, veoma zanimljiv roman u kojem glavno pitanje nije gdje je Abigail nestala. Glavno je pitanje – ZAŠTO je nestala. A to zašto neće nam dati spavati. Kopkat ćemo dok ga ne otkrijemo. Dok se dobro ne razbjesnimo na likove, skoro sve. Dok se ne naljutimo i dok ne oprostimo. Sve to, u tristotinjak stranica.

Joj, kako sam uživala! Nadam se da ste i vi.

Ako još niste, nadam se da uskoro čitate Visoke stijene. I da će vas obuzeti, baš kao što su obuzele i mene.

Anna Bailey: Visoke stijene

Ostali naslovi ove autorice:

Anna Bailey rođena je 1995. u Bristolu. Njezin debitantski roman Visoke stijene inspiriran je životom u provincijskom američkom gradiću. Trenutno živi u Francuskoj i radi na svom drugom romanu.

Gdje kupiti roman Visoke stijene:

Znanje

Poetski, neobični trileri moja su ljubav. Ako se i vama sviđaju, ne propustite moje osvrte na romane Kad zvijezde potamne Paule McLain i Rijeka svjetla i tame Liz Moore.

Jedan od meni najboljih trilera u kojem su likovi tinejdžeri, a radnja je dovoljno strašna da bude za odrasle jest Vrisak i tišina Codyja Andersena pa bacite oko i na taj osvrt.

Objavljeno

Maria Barbal: Kamen u odronu

Nakladnik: Iris Illyrica, 2024.

Naslovnica knjige Kamen u odronu: ©Iris Illyrica

Preveo Boris Dumančić

Maria Barbal Kamen u odronu

Kamen u odronu spada u one često jednostavne, ali vrijedne knjige koje ne opisuju  glamurozne živote. Štoviše, teže je napisati roman o jednostavnim, svakodnevnim životima koji nemaju neku ekskluzivu, nego priče o poznatim ličnostima čije živote prati cjelokupna javnost posredstvom masovnih medija.

U stvari, Kamen u odronu samo je naizgled jednostavna knjiga. Knjiga je to o ženi koja od života ne želi ništa posebno. Samo čestit posao, skladnu obitelj i zadovoljenje osnovnih potreba. Žena je to koja živi na selu cijeneći ljepotu seoske idile naspram kamenih blokova i užurbanosti grada.

Conxa

Mlada  Conxa (Concepcio) rođena je u osmočlanoj obitelji, peta od šestero djece. Premda je obitelj bila skladna, neimaština je bila velika jer je bilo puno usta za nahraniti. Roditelji teška srca odlučuju najmirniju od svih i blagu po naravi, Conxu, poslati tetki i tetku koji nisu imali djece , kako bi živjela kod njih i pomagala im. Nije to bilo ništa čudno u to vrijeme. Conxa je shvaćala da je to neminovno, a uostalom, nju se ništa nije ni pitalo.

Tako sam s trinaest godina i s platnenim zavežljajem u ruci, u pratnji oca i Marije, napustila roditelje, kuću, selo, i planinu. str. 9.

Drugi dom

Dolaskom kod tetke i tetka, Conxa brzo započinje novu stepenicu u životu. Pomaže u kući, oko blaga i na polju. Vrijedna je i radišna. Najviše voli biti u prirodi, promatrati polja, doline i rijeke. Kad se zadjevojčila, na jednom seoskom plesu upoznaje zidara i tesara Jaumija i Conxa zna da je našla ljubav svog života.

Obitelj

Udajom za Jaumija i rođenjem djece, Conxa smatra svoj život ispunjenim. Ali, nešto se lagano mijenja oko nje što Conxa isprva ni ne primjećuje. Radnici se bune, nadnice su male, posla je sve manje, a vlast sve ljuća i ofenzivnija prema malim ljudima. Conxa vidi da je Jaumi rijetko kući, ali ništa ne pita. Radnici, sitne zanatlije i trgovci počinju tražiti svoja prava, a radničke pobune niču na sve strane. Vlast nasilno reagira i krvavi neredi vode se u cijeloj državi. Conxa živi povučeno svaki dan čekajući Jaumija, sve do dana kad se on ne vraća kući…

Dojam o djelu

Kamen u odronu smatra se katalonskim modernim klasikom. Priča je smještena u ruralnu Kataloniju, zemlju vrijednih i poštenih ljudi koji mukotrpno zarađuju svakodnevni kruh prehranjujući obitelji. Mnogi od njih, tako ni Conxa, nisu svjesni da se sjena nadolazećeg rata nadvila nad njima. Zatečeni, dočekaju Španjolski građanski rat nepripremljeni, ali dostojanstveni. Egzodus obitelji čiji su članovi obitelji sudjelovali u otporu protiv vladajuće klike prinudio je žene i djecu da napuste svoje kuće i ognjišta. Prokazani i maltretirani, svatko izgubivši nekog svog, prinuđeni su započeti živote iznova. Ali nakon toga ništa više neće biti isto.

Roman je kratak, ali sadržajno bogat. Cijeli jedan život pratimo u svega osamdesetak stranica. Conxin je život opisan ljepotom katalonskih sela i prirode, teškim životom seljaka i radnika te neizbježno – dolaskom rata.

Conxin život sličan je tisućama života, a opet nekako jedinstven. Opisan je život obične žene koja ne može utjecati na zbivanja oko sebe, koja ne shvaća kako i zašto se ta zbivanja događaju i koja ne može ništa promijeniti. Jedino što može jest dostojanstveno ostati svoja.

Nakon čitanja ove knjige, ostajemo nahranjeni slikama seoskog života, ljepotama prirode i jednim naizgled beznačajnim, ali velikim i postojanim životom.

Čini ono što ja nisam u stanju učiniti. Osjećam se kao kamen u odronu. Ako je netko ili nešto pomakne, skotrljat ću se nizbrdo s drugim kamenjem; ako me nitko ne dotakne, danima se neću pomaknuti… str. 56.

Maria Barbal Kamen u odronu

O autorici

Maria Barbal rođena je 1949. u Trempu (Pireneji), a studirala je filologiju u Barceloni gdje i danas živi. Jedna je od najcjenjenijih katalonskih spisateljica. Njezin debitantski roman Kamen u odronu preveden je na šesnaest jezika. Napisala je mnoštvo romana, kratkih priča, knjiga za djecu i drama. Otkako je objavila Kamen u odronu 1985., etablirala se kao najutjecajnija i najuspješnija katalonska suvremena autorica, osvojivši brojne nagrade uključujući Nacionalnu nagradu za književnost te prestižne katalonske književne nagrade Serra d’Or i Prudenci-Bertrana. Odlikovana je i Križem svetog Jurja, najvećim katalonskim odlikovanjem.

Gdje kupiti:

Iris Illyrica

Objavljeno

Stephen King: Cujo

Nakladnik: Vorto Palabra, 2024.

Naslovnica romana Cujo: ©Vorto Palabra

Prevela Petra Pugar

Stephen King: Cujo

Čudovište Castle Rocka

…U gradić Castle Rock u saveznoj državi Maine došlo je čudovište. … Nije bila riječ o vukodlaku, vampiru, zloduhu, kao ni o bezimenom biću iz uklete šume ili sa snježnih pustopoljina; bio je to običan policajac s mentalnim i seksualnim poteškoćama zvan Frank Dodd. (str. 11.)

Frank Dodd ubojica je koji se prvi put javlja u Kingovu romanu Mrtva zona, a spominje se još u romanima Ono, Potrebne stvari, Cujo te kratkoj priči Uncle Otto’s Truck.

Bio je serijski ubojica i silovatelj žena i djevojčica, a budući da je bio policajac, usporedno s ubojstvima, radio je na istrazi. Simpatično, zar ne?

Šerif George Bannerman vjerojatno ga nikad ne bi ni otkrio da se u očaju nije obratio vidovnjaku Johhnyju Smithu, koji mu je ukazao na Dodda.

Kako Dodd završi, neću vam reći, ali reći ću da u vrijeme radnje Cuja, 1980. godine, već trune u lijesu.

Eh, ali čudovišta nikad ne umiru. Vukodlak, vampir, zloduh, bezimeno biće s pustopoljina. Čudovišta nikad ne umiru. (str. 12.)

Cujo

Cujo je dobar pas. Privržen svojim vlasnicima, a najviše dječaku, Brettu Camberu. Iako izgledom zastrašujući, taj bernardinac od devedeset kilograma pitom je i umiljat. Jednoga dana, u lovu na zeca, upadne u otvor koji skriva špilju punu šišmiša. Jesu li svi bili bijesni ili samo taj jedan, ne znamo.

Znamo da taj jedan ugrize do maloprije dobroćudnog psa i zarazi ga bjesnoćom. Bolest napreduje sporo, no napreduje. U Cuji se bore dobar dečko i zločest dečko. Ovaj potonji pobjeđuje i počinje pokolj u Castle Rocku.

Cujo je zarežao. Duboko iz grla. Zvuk je bio potmuo, gotovo da je odjekivao. Pogledao je Garyja, a u očima mu je bilo nečeg hladnog i proračunatog, od čega se Gary naježio. (str. 45.)

Stephen King: Cujo

Obitelj Trenton

Malo prije Cujine zaraze, u Castle Rock doseljava se tročlana obitelj. Tata Vic, mama Donna i četverogodišnji dječačić Tad. Tad svake noći u svom ormaru vidi čudovište, zbog čega loše spava i muče ga strahovi. Vic i Donna također loše spavaju, ali iz sasvim drugih razloga. Naime, imaju popriličnih bračnih problema, a kao šlag na torti, kvari se i Donnin Ford Pinto.

Muškarci… oni znaju što su. Imaju predodžbu onog što jesu. Nikad ne dostignu ideal i to ih slomi, i možda zato toliko muškaraca umre prerano i nesretno, ali oni znaju što znači biti odrastao čovjek. …
Žena, s druge strane – to sam ja učinila – bježi od svojega postojanja. (str. 103.)

Prije nego ode na poslovni put, još unezvijeren supruginim postupkom, Vic joj savjetuje da auto odveze lokalnom mehaničaru, Joeu Camberu, sasvim slučajno vlasniku psa Cuja.

I tu počinje užas čitavog romana. Donna i mali Tad uskoro se nađu u zamci. Od pomahnitalog ih čudovišta, a donedavno simpatičnog psa, dijeli samo limarija starog Pinta.

Cujo sjedi ispred auta, željan krvi, i čeka.

A u automobilu također pakao – mjesna je bakica još na početku ljeta prorekla da će ovo biti jedno od najvrućih ljeta u Castle Rocku. 

Dobar pas Cujo

Roman Cujo prikovao me uza se od prve stranice i nisam ga puštala do samoga kraja. Ovo je jedan od Kingovih romana u kojima krivac nije nešto nadnaravno, već nešto realno i nažalost, sluđeno bolešću. Iako Cujo nije neko zlo iz svemira, već običan obiteljski pas zaražen bjesnoćom (Or is he? – nastavite čitati), roman mi ima vibru Groblja kućnih ljubimaca, a to mi je jedan od najdražih Kingovih romana.

U Cuji se, kao i u svim romanima ovog autora, događa jako JAKO puno toga. Sve su priče jednako zanimljive i o svakoj bi se dalo napisati 1000 riječi dug osvrt. Naravno, neću vas time maltretirati, samo ću reći da je Cujo zbir hrpe likova koju, u Kingovoj maniri, najprije dobro upoznamo, a onda… No, pa znate.

Svidjela mi se priča o obitelji Camber, koja nosi snažnu poruku o životu s alkoholičarom. Duhovit i jadan bio mi je Gary, a obitelj Trenton odmah osvoji vaša srca.

Kraj je užasan i jako emotivan, ali nekako gorko-sladak. Od početka sam slutila što će se dogoditi pa sam se trudila emocionalno distancirati od likova, ali svejedno vas udari na kraju.

Sad, možda će vama ovo biti užasno i glupo, ali nekako mi se srce najviše slomilo upravo zbog Cuje. Cijeli se život trudio biti dobar pas i voljeti svoje vlasnike.

A onda je postao čudovište.

U mislima je nizala različite mogućnosti, vagala ih, odjednom spoznavši da uopće nije loše malo promijeniti perspektivu. Da je bolno, možda. Ali možda je i korisno. (str. 127.)

Stephen King: Cujo

Kingov multiverzum

Ono što najviše volim u Kingovim romanima jest miješanje njegovih svjetova. Gradić Castle Rock, koji je poprište Cujina masakra, spominje se u puno romana. I ne samo to. Kao što sam rekla na početku, Frank Dodd i ovdje je nešto. Neka sjena, neki zloduh koji se skriva u sjenama i možda, samo možda, orkestrira sudbinom koja je zadesila Cuju. Naime, priča se da je u originalnom Cuji psa trebao obuzeti Doddov duh i on ga tjerati na zločine, ali da je King to prepravio tako da krivac bude bjesnoća. Ipak, ostali su neki znakovi. Sve to spominjanje Dodda, luđački pogled u Cujinim očima… Njegova prepredenost i čudovišnost. Sve to tjera nas da se upitamo što je, na kraju, ušlo u našeg dobrog psa. Bjesnoća ili bijesan duh?

I ono čudovište koje vreba iz Tadova romana… Ljudi moji, ovo nije horor, ali ti dijelovi… Uf, da se digne svaka dlaka na glavi!

Ako vam još uvijek treba blagi poguranac prema ovom romanu, a vjerujem da ne treba, od mene imate sve preporuke!

Drži pažnju od doslovno prve rečenice. Dirljiv je, težak, strašan, topao. Svi su likovi odlično napisani, duboki, gotovo kao pravi.

King je to, ljudi moji. To se čita i ne pita.

Navalite!

Ostali naslovi ovog autora:

Moja ljubav prema romanima Stephena Kinga vječna je i bezuvjetna. Dosad sam pročitala dobar dio njegovih naslova, ali nisam za sve njih pisala osvrte, ponajprije zato jer sam ga počela čitati još u srednjoj školi.

Stephen King: Cujo

Umjesto da pišem popis djela, kojih ima preko pedeset, pišem vam samo ono što sam pročitala:

Prema romanu Cujo 1983. godine snimljen je i film koji sam King smatra ekranizacijom boljom i od hvaljenog Isijavanja.

Gdje kupiti roman Cujo:

Vorto Palabra, webshop Znanje

Objavljeno

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Nakladnik: Stilus knjiga, 2023.

Naslovnica romana Vraćena: ©Stilus knjiga

Preveo Srećko Jurišić

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena

Neimenovana žena prepričava nam svoje djetinjstvo, a priča počinje kada su je, kao trinaestogodišnjakinju, vratili pravoj obitelji.

Djevojčica nije ni znala da nije dijete svojih roditelja niti je znala zašto je vraćaju natrag, iz velikog grada i bogate kuće u pomalo zaostalo seoce i neimaštinu. U selu postaje poznata kao Vraćena.

Netko je na klupu u koju sam sjela zalijepio nezamjetljiv natpis s nadimkom koji su u mjestu koristili nakon što sam se vratila obitelji. Bila sam Vraćena, vrnuta. Nisam još uvijek poznavala gotovo nikoga, no oni su o meni znali više od mene same, slušali s ogovaranja odraslih. (str. 78.)

Njezina nova, ali prava obitelj sastoji se od šutljivog, nasilnog oca, grube, hladne majke i još petero djece koja su od rođenja rasla u obitelji. To su Sergio, pokvarenjak, zatim onaj drugi, koji nije Sergio, Vincenzo koji s djevojčicom ostvaruje posebnu vezu (ajmo to tako reći), maleni Guiseppe te ona najvažnija, sestra. Adriana. Mlađa, ali vjekovima starija. Oblikovana oskudicom. Djevojčičin i njezin život snažno će se, bezuvjetno i zauvijek ispreplesti nitima koje se ne mogu pokidati.

Njezina me uzbuđenost čudila. Ta žudnja u očima kojima je gutala novčanice. Meni je svaka vrsta gladi bila neznana i živjela sam poput strankinje među gladušima. Privilegij koji sam sa sobom nosila iz prethodnog života činio me različitom… (str. 108.)

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Dirljiva podjela života

Roman Vraćena emotivno je putovanje jedne žene koje ne zna tko je niti kome pripada. Do kraja njezina života pratit će je taj osjećaj nedefiniranosti, osjećaj nepostojanja korijenja.

U vrijeme kada me mati prestala dojiti, dvije su obitelji usmeno podijelile moj život, no bez detaljnog dogovora, bez pitanja koliko ću ja plaćati tu njihovu neodređenost. (str. 50./51.)

Jedini korijen i uteg njezina je sestra Adriana, čiju smo priču imali prilike upoznati u romanu Sestrina priča. Čitatelji se nikako ne mogu dogovoriti koji je roman bolji i je li uopće jedan bolji od drugoga, tako da možete vjerovati meni koja mirim obje strane – i Vraćena i Sestrina priča jednako su dobri, kvalitetni i dirljivi romani. Svakako ćete pri čitanju osjetiti puno toga, melankoliju, nostalgiju, tugu, ljubav.

S vremenom sam izgubila i tu nejasnu ideju normalnosti i danas uistinu ne znam koje je mjesto majka. Nedostaje mi kako može nedostajati zdravlje, sklonište, sigurnost. Stalna je to praznina koju poznajem, ali koje se ne mogu riješiti.
(str. 114.)

Život naše pripovjedačice isparan je na dva dijela – onaj bogati, prošli život i ovaj novi, siromašni život koji je otad i ubuduće njen.

Ona je nekad bila jedinica, obasipana pažnjom i ljubavlju roditelja. Išla je u baletnu školu, na more, igrala se i radovala. Sada, ona dijeli krevet sa sestrom koja još uvijek piški preko noći. Njih dvije pak sobu dijele s trojicom odrasle braće. Majka je nezainteresirana, pritisnuta obvezama i bebom, problemi se rješavaju batinama…

Dva života, ni jedan potpuno njezin, obilježit će pripovjedačicu do kraja života. Tragedije i tuga s kojima se suočava u novoj-staroj obitelji ostavit će vječne ožiljke. Sestrina ljubav malo će ih ublažiti.

Donatella Di Pietrantonio: Vraćena

Vraćena – književna senzacija

Na koricama romana Vraćena piše da je ovo „književna senzacija koja se čita na 35 jezika“ i ne mogu se više slagati s time. Priča je toliko drugačija od svega što inače čitamo. Toliko je topla dok čitamo o odnosu sestara i hladna dok čitamo o odnosu s roditeljima. No kao i u autentičnom životu, neke od najpamtljivijih trenutaka imamo upravo u dijelovima kada se toplo i hladno prožimaju. U onim rijetkim situacijama, a ako već ne ljubavi, onda makar razumijevanja i povezanosti s majkom. U shvaćanju da je Adriana i blagoslov i teret.

Kad je već riječ o Adriani, moram reći da mi se ona najviše svidjela. Neodgojena (nije ni čudo), nekulturna i nekultivirana, direktna i stvarna, sve je ono što naša pripovjedačica nije i što je možda mogla biti, da nije dana pa vraćena.

A riječ vraćena pratit će pripovjedačicu dok je živa. Mi čitatelji svakom ćemo rečenicom osjećati tu težinu i tugu s kojom je morala živjeti. Zbunjenost, odbačenost i naposljetku, rezignaciju. Slomit će vam srce kad saznate zašto je vraćena i kad zbrojite i oduzmete sve male tragove o obiteljskoj situaciji koje gledamo kroz dječje oči.

Od mene velike, VELIKE preporuke!  

Postala sam siroče dviju živih majki. Jedna me dala dok sam na usnama još uvijek imala tragove njezina mlijeka, druga me vratila natrag u trinaestoj godini života. Bila sam dijete razdvajanja, lažnih ili prešućenih obiteljskih veza, daljine. Nisam više znala čija sam. Niti to znam sada. (str. 122.)

Ostali naslovi ove autorice:

Donatella Di Pietroantonio talijanska je autorica koja se na književnoj sceni pojavila 2011. godine. Vraćena je njezin treći roman, koji je svojevrsna prethodnica romana Sestrina priča.

Po ovom je prvom snimljen i film koji mi se čini jednako dirljiv kao i knjiga.

Gdje kupiti roman Vraćena:

Stilus knjiga

Objavljeno

Sharon Cameron: Plava ptica

Nakladnik: Znanje, 2025.

Naslovnica knjige Plava ptica: ©Znanje

Prevela Sandra Nikoletić

Saron Cameron Plava ptica

Plava ptica

Projekt Plava ptica tajni je projekt započet nakon kapitulacije Njemačke 1945. godine. Smatra se da ga je pokrenula CIA. Premda nigdje nije izrekom rečeno ili napisano, Plava ptica imala je točno određeni cilj – pomoći stručnjacima iz svih područja znanosti da izbjegnu ruku pravde nakon sudjelovanja u brojnim nacističkim zločinima. Vlada SAD-a dala je prešutni pristanak za nastavak pokusa na ljudima započetih u Dachauu i drugim koncentracijskim logorima, kojima bi se utjecalo na um, mijenjalo ga i upravljalo njime.

Opseg eksperimenata provedenih na američkim građanima koji toga nisu bili ni svjesni ostao je dugo vremena mračna i sramotna tajna u povijesti američke nacije.

Eva

Godina je 1946. Njemačka tinejdžerica Eva Gerst ostavlja ratom opustošeni Berlin i dolazi u New York s prijateljicom i susjedom Brigit. Ni Evi ni Brigit to nisu prava imena. U podstavi Evine suknje skriveni su važni dokumenti o misiji koju treba obaviti. Ona je u Ameriku došla s jasnim ciljem, ali oni koji su joj omogućili dolazak nemaju čiste namjere. Eva je, međutim, opterećena užasnom tajnom: ona je kći slavnog nacističkog liječnika koji je vodio medicinske pokuse na zatvorenicima u koncentracijskom logoru Sachsenhausen prije nego što je navodno pobjegao u Ameriku.

Sad se osjeća mirnije. Usredotočeno. Jer netko zna što se događa. Taj netko je ona i na njoj je da izvrši pravdu. str. 226.

Inge

Godina je 1945. Eva se nekad zvala  Inge. Imala je oca, majku i dvojicu braće te živjela, kako je mislila, normalan život. Šesnaestogodišnja Inge von Emmerich uči svirati, plesati, čak i potajice vozi očev automobil. Majka je hladna, autoritativna, ali Inge je očeva ljubimica. Otac je taj koji se igra s Inge, uči je svemu što treba znati uzorna nacistička djevojka. Inge zna da otac, poznati liječnik, radi važan posao “rehabilitirajući neprijatelje Njemačke, učeći ih da budu poslušni, da budu korisni i produktivni.” Jednog dana slučajno ugleda dosje sa svojim imenom koji potakne njezinu znatiželju.

U međuvremenu, situacija u Njemačkoj skreće u pravcu koji Inge nije mogla ni zamisliti. Nakon užasnih otkrića mora uzeti novo ime i nov život u zamjenu za pronalazak jednog čovjeka. Svojeg oca.

A njezina majka je vjerovala da je Hitler bog. Bog za kojeg vrijedi umrijeti.
Njezina majka bila je budala. str. 185.

New York

Američki odbor za službu prijatelja Powell House koji vode volonteri kvekeri smješta Eva i bolesnu  Brigit u vilu na Manhattanu, gdje dobivaju medicinsku, materijalnu i praktičnu pomoć koju centar pruža izbjeglicama. Tamo Eva upoznaje Jakea. Ali ne zna može li mu vjerovati, jer špijuni su svugdje oko nje.

Stvarnost je nešto što sami oblikujemo. Ako netko misli da je onaj drugi sposoban nešto postići, tada je moć već u rukama toga drugog, i on ju je stekao bez napora. str. 316.

Dojam o knjizi

Plava ptica napet je i dirljiv triler ispripovijedan u dvije vremenske linije. Roman je prepun zastrašujućih nepravdi i smrtonosnih tajni koje ključaju ispod površine i otkrivaju se malo pomalo. Svaka otkrivena tajna sve je užasnija i užasnija.

Roman je složene radnje, prepun osobnih izdaja i potrage za pravdom u svijetu u kojem pravda ima puno različitih lica. Glavni lik, mlada Eva, dolazi u SAD kako bi istjerala osobnu pravdu, svjesno sklapajući nepošten dogovor koji uključuje američke i sovjetske špijune te nacističke liječnike.

Eva je svjesna da je prate razne agenti jer ona je dio Projekta Bluebird (Plava ptica). Njezin je identitet proizvod i eksperiment koncentracijskih logora koji uključuje ispiranje mozga i kontrolu uma, kojem bi i Amerikanci i Sovjeti željeli pristup.

Eva je sklopila dogovor da pronađe i preda svog oca američkoj vladi, ali njezina osobna potraga usmjerena je na puno više od toga. Pratimo kako se Eva transformira. Od mlade nacističke djevojke zadojene snom o onima koji su bolji i vrjedniji od drugih, do one koja se suočava s istinom svoje prošlosti.

Cameron donosi još jedan izvanredan povijesni roman. Autorica je pomno istražila povijesne izvore i teško dostupne podatke o Projektu Bluebird  i ispisala duboko dirljivu i zadivljujuću priču o jednom vremenu u kojem se činilo dobro i onom drugom, sramotnom i nedostojnom čovjeka.

Plava ptica tajna je operacija užasnih psiholoških i medicinskih eksperimenata koju vodi CIA i projekt je koji nikad nije trebao biti dio svjetske povijesti. A ipak je bio. S druge strane postojali su i još uvijek postoje ljudi koji ne prave razlike između boje kože, kose ili očiju. Kojima je svejedno kako izgledaš. Jedino što im je bitno to je da si čovjek.

Velika preporuka za ovu knjigu. Ako želite pročitatijoš koji roman ove autorice, svakako pročitajte naš osvrt na Svjetlo u skrovištima .

Saron Cameron Plava ptica

O autoru:

Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac The Dark Unwinding osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada.

Gdje kupiti:

Znanje