Da si barem tu roman je koji je u meni izazvao dvojake osjećaje. Razumjela sam potrebu da se obradi tema koja se bavi utjecajem covid pandemije na tjelesno i psihičko zdravlje čovjeka, ali me sama realizacija nije oduševila. Već sam prije čitala Knjigu o dva puta iste autorice pa sam vidjela da je sklona raditi nagle obrate u sadržaju, što se uglavnom događalo u završnom dijelu knjige. U ovom romanu već se na sredini romana autorica odlučila za potpuni zaokret koji radnju usmjerava u sasvim drugom smjeru.
Putovanje
New York upravo zahvaća epidemija covida koju još nitko ozbiljno ne shvaća. Diana O’Toole s zaručnikom Finnom planira romantično putovanje na otočje Galapagos, nadajući se da će je Finn tamo zaprositi. Diana je suradnica u Sotheby’su, poznatoj aukcijskoj kući i pred njom je prilično izgledno promaknuće, dok je Finn mladi kirurg, specijalist u obližnjoj bolnici.
Karte su kupljene, prtljaga spremna, a Diana je uzela slobodne dane. Još se čeka da Finn dobije slobodno na poslu, ali Finn ne može napustiti grad. Broj oboljelih od covida rapidno raste i Finnova dežurstva gotovo su cjelodnevna. Zajedno odlučuju da je najbolje da Diana otputuje sama i tako se makne od izloženosti virusu, a novac za boravak ionako je već potrošen.
Galapagos
Dolazak na Galapagos vrlo je kaotičan za Dianu. Sve kreće po zlu: prtljaga joj je izgubljena na aerodromu, signala za mobitel nema, hotel je zatvoren, a otok se postepeno izolira u strahu od pandemije. Kad je mislila da je izgubljena, Diana upoznaje lokalnu obitelj koja joj pruža privremeno utočište. Nakon toga, malo po malo, tjedni provedeni na otoku pokazali su se možda najljepše provedenim vremenom u Dianinom životu. Osjećajući malu grižnju savjesti, Diana piše razglednice Finnu kako bi mu bar malo dočarala ljepotu otoka i ljudi koje je upoznala. Sve do jednog dana kada, plivajući predaleko u azurnom moru, Diana shvati da se nema snage vratiti i da će se vjerojatno utopiti…
Možeš li mi stisnuti ruku? Možeš li micati prstima? Znaš li gdje si? str. 198.
Dojam o djelu
Da si barem tu neobičan je roman i nisam sigurna da mi se svidio smjer u kojem se priča razvila. U prvom dijelu dobili smo bajku, a u drugom otrježnjenje.
Dva potpuno različita dijela romana intrigantna su po svojoj strukturi. Roman je duboka prilika za samorefleksiju i razmišljanje o rastezljivosti ljudskih granica. Roman preispituje odluke koje činimo u važnim životnim situacijama i način na koji naša psiha reagira na stresne i nepredviđene situacije.
Sama ideja je zanimljiva, ali knjiga je bila nepotrebno detaljna i spora, pogotovo u drugom dijelu. Autorici priznajem da dobro zna pokazati ljudske emocije u najrazličitijim stanjima i prilikama. Priča nas vraća u rane dane pandemije, u koje se zapravo nitko ne želi vratiti, ali možemo razumjeti strah, neizvjesnost i zbunjenost koju je osjećala Diana i nemoć koju je osjećao Finn gubeći pacijente kao dežurni liječnik u bolnici. Sve je to već proživljeno i nerado se vraćam tom sadržaju.
Roman je naravno fikcija, ali prikazuje stvarno proživljeno iskustvo većine nas koji smo preboljeli covid.
Nakon tog iskustva, mislim da ljudi ipak više žele čitati bajku.
Ti si u pustolovini, podsjećam samu sebe. str. 29.
O autorici
Jodi Picoult autorica je 27 romana, s 40 milijuna prodanih primjeraka diljem svijeta. Dvanaest puta su se njezine knjige nalazile na prvom mjestu liste bestselera New York Timesa, uključujući i Knjigu o dva puta. Pet je romana ekranizirano, a Između redaka, koji je napisala s kćeri Samanthom van Leer, adaptiran je u mjuzikl.
Što biste napravili da znate točan datum svoje smrti? Biste li nešto promijenili ili biste nastavili po starom? Biste li povjerovali osobi koja vam govori kada ćete umrijeti? Ili biste se odlučili za racionalniji pristup svemu tome? Biste li zaključili da su sve to vještice, vračevi, praznovjerje, besmislice? Ili biste dopustili mogućnost da će vas smrt, baš takva, zadesiti baš tada?
Racionalan dio uma kaže: Besmislice! Podsvijest kaže: A što ako je istina? Katkada to ovisi o dobu dana. Osobu koja se prezirno podsmjehuje na suncu, u mrkloj noći može probuditi uznemireno tutnjanje srca. (str. 97.)
Baš se to dogodilo iznerviranim putnicima na letu iz Hobarta za Sydney. Let je kasnio, svi su bili živčani. Mlada majka s dvoje nemirne, uplakane djece. Jedan tata koji je upravo shvatio da nema šanse stići na kćerkinu školsku predstavu. Tek vjenčani mladi par na putu za medeni mjesec. Postariji supružnici koji planiraju mirovinu ispuniti brojim putovanjima. Stjuardesa kojoj je ovo definitivno najgori rođendan u životu…
Vjerojatno se to i vama dogodilo barem jednom u životu. Imali ste predosjećaj. Točno ste znali što će se dogoditi prije nego što se dogodilo. … Slutili ste da će se toga dana dogoditi nešto užasno ili prelijepo, i dogodilo se. (str. 230.)
A onda, taman kad se činilo da napokon sve ide po planu, sredovječna gospođa, ni po čemu posebna izgleda, počne im proricati kada će i od čega umrijeti.
Život svakog putnika s tog leta bit će nepovratno promijenjen…
Jedan tren i – gotovo
Kad postarija gospođa s vrlo malo takta putnicima prorekne kada će i kako umrijeti, neki su šokirani, a neki cinični. Oni kojima je predviđena smrt u devedesetima zadovoljni su i mirni, no onima kojima je rečeno da će umrijeti za godinu ili dvije nije svejedno.
Vjerovati ili ne vjerovati?
I svima bi bilo lako ignorirati gospođine (sumanute) riječi da nam Jedan tren ne pokazuje i sve ono što je bilo nakon kobnog leta.
Jer vidite, neke su se smrti počele ostvarivati…
Jedna je slučajnost, zar ne? Iznimka. No što su tri točno predviđene smrti?
Svi mi zamišljamo raznorazne užase. Na neki način se pripremamo, na neki način se štitimo: ako zamislim, sigurno se neće dogoditi. Ali tako vam je to u životu: mogu se ostvariti i najluđi snovi i najgore noćne more. (str. 469.)
Kako se braniti od zacrtane nam sudbine? I dok neki napokon život uzimaju u svoje ruke, drugi su u strahu i nevjerici.
A tu je i onaj najzanimljiviji dio. I sama nam „proročica“ priča svoju priču.
Upoznajući nju, njezin život od najranijeg djetinjstva do danas, saznajemo što ju je oblikovalo u osobu koja sjeda na let Hobart-Sydney. Poglavlje po poglavlje, pratimo što ju je dovelo toga da zatvori oči, uperi prst u svoje suputnike i kaže: „Očekujem smrt…“
Nikad ne znate koje će vam biti posljednje riječi, pa bi bilo najbolje da ih sve pomno birate. (str. 254.)
Možemo li promijeniti svoju sudbinu?
Liane Moriarty autorica je koju jako volim pa sam odmah znala da će mi se roman Jedan tren svidjeti, više ili manje. Nisu joj djela uvijek iste kvalitete, ali ne mogu poreći svoje uživanje u dirljivim, potresnim, emotivnim ljudskim sudbinama koje nam podastire svojim jednostavnim, a opet efektnim rečenicama.
Ovom sam romanu u dnevniku čitanja dala peticu. Možda me uhvatio u krivom (pravom) trenutku. Možda su mi emocije divljale dok sam čitala, ali, ljudi… Kad se sve sudbine na kraju povežu u jednu veliku cjelinu… Da, jesam, pustila sam suzu.
Mislim da je moja majka bila u krivu. Možete se boriti protiv sudbine. … Možda neće pobijediti sudbinu, ali trebali biste barem pokušati. (str. 177.)
Jedan tren stvarno je klasična Moriartyca pa ako je inače volite, navalite i na njega. Vjerujem da ćete uživati u svakoj rečenici.
Nije mi bio predug iako ima petstotinjak stranica. Poglavlja su kratka i brzo se čitaju, a sve nešto znači, iako ne ono što isprva pomislite. Unatoč temi koja koketira s onostranim, fantastičnim, radnja je čak i napeta, a čitatelji se neprestano pitaju: Možemo li predvidjeti sudbinu? Možemo li promijeniti sudbinu?
Jedan tren roman je za sve nas koji volimo pametne, tople i zanimljive ljudske priče. Priče koje nas tjeraju na razmišljanje i na postavljanje pitanja.
Što bismo napravili kad bismo znali da nam je ovo zadnja godina života?
Što biste vi napravili?
Hoćemo li prihvatiti sudbinu ili se boriti?
Uskočite u roman i prepustite se čaroliji. Jer, znate, jedan tren sasvim je dovoljan da se sve stubokom i zauvijek promijeni.
Ostali naslovi ove autorice
Liane Moriarty australska je autorica poznata po svojim naslovima:
Pročitala sam skoro sve naslove Liane Moriarty – i dalje mi je najdraža Sve što je Alice zaboravila. Klikom na naslov u popisu saznajte što me u tom romanu toliko oduševilo i taknulo u srce.
Naravno, i ostali su romani više-manje odlični i svakako vam ih najtoplije preporučujem.
Pred nama je završni dio serijala o sobarici Molly, djevojci koja voli rutinu i strogo određena pravila. Djevojci koja vrijedno radi svoj posao i želi biti svijetu nevidljiva. U ovom, završnom dijelu, koji mi je za nijansu ipak slabiji od prethodnih, Molly čekaju samo dobre stvari. Naime, Molly se priprema za vlastito vjenčanje, ali pod svjetlo reflektora ipak ne dolazi zbog toga već zbog pljačke u njezinom hotelu, u kojoj je ukradeno nešto za što Molly zna da joj oduvijek pripada.
Pa krenimo.
Skrivena blaga
Molly je glavna sobarica u hotelu Regency Grand. Vješto prati i organizira sva posebna događanja pa ju direktor hotela postavlja kao pratnju televizijskoj ekipi koja dolazi snimiti poznatu emisiju Skrivena blaga. Emisiju vode popularni voditelji Brown i Beagle, poznati kao lovci na antikvitete. Oni potiču gledatelje da prijavljuju vrijedne predmete, sačuvane iz prijašnjih generacija, koje zatim procjenjuju i putem licitacija prodaju.
Bakino nasljeđe
Na nagovor zaručnika, Molly odluči procijeniti dio bakinih antikviteta nadajući se da bi eventualnom prodajom mogla namaknuti novac potreban za vjenčanje i dugove stanodavcu za trošni stan u kojem živi zajedno sa zaručnikom Juanom. Na Mollyno ogromno iznenađenje, ispostavi se da je jedan predmet u njezinoj ostavštini neprocjenjive vrijednosti i tako Molly postaje senzacija pred javnošću koja je percipira kao bogatu nasljednicu.
Kada se koristi za dobro, vjera može pomicati planine, ali kada služi nepravdi, opaka je sila. Budi oprezna u što vjeruješ, Molly. str. 256.
Pljačka
Međutim, na sam dan aukcije dragocjeni predmet biva ukraden, a Molly se nađe u velikoj opasnosti. Kako će se priča dalje raspetljati, vidjet ćete kada zaronite u povijest Mollyne obitelji i pročitate, zajedno s Molly, bakin dnevnik.
Draga Molly, prodaj jaje ili ćeš umrijeti. str. 235.
Dojam o djelu Tajna iz dnevnika
Već sam u uvodu rekla da mi je Tajna iz dnevnika najslabiji dio iz serijala. Nakon izvrsne Sobarice i odličnog Gosta iznenađenja (Tajnu pod imelom nisam čitala) teško je bilo držati istu razinu autentičnosti i neobičnosti koju nam je u prva dva nastavka prezentirao glavni lik. Ipak, Tajna iz dnevnika ima određene kvalitete. Priča je empatična, topla, puna humora i lijepe ljubavne energije između dvoje zaručnika i sve to stoji.
Ono što mi je najviše nedostajalo u ovoj knjizi je zapravo ono što me osvojilo u prvoj knjizi. To je Mollyn karakter i njezino neobično, ponekad i neprilagođeno ponašanje. Sve je to u ovom nastavku autorica značajno umanjila. Molly je postala otvorenija, dostupnija ljudima i svijetu, manje sumnjičava, manje oprezna i promišljena. A to jednostavno nije stara Molly koju smo zavoljeli upravo zbog onoga što je bila – naivna, suzdržana djevojka koja nije znala prepoznati geste i mimiku okoline, koja teško čita ljude jer je jednostavno drugačija.
Naravno, tijekom cijelog serijala, Molly je sazrela i u poslu i u ophođenju s ljudima. S druge strane, okolina je shvatila kakav ljudski dragulj ima oko sebe. Jer malo je tako dobrih i poštenih ljudi kakva je Molly. I stvarno sam joj zaželjela svu sreću.
Da bismo razumjeli povijest Mollyne obitelji, važan je dio događanja koji nam priča bakin dnevnik. Uviđamo koliko je jaka bila Mollyna baka, koliko se u životu žrtvovala i što je sve podnijela. Ona je u stvari “srce priče“, kako je to u intervjuu rekla sama Prose. „Već sam nagovijestila njezinu prošlost; u ovoj knjizi vidimo veliko razotkrivanje.“
Pa, dragi knjigoljupci, otkrijte zajedno sa mnom, čitajući Tajnu iz dnevnika, kako je započela, a kako će završiti priča o neobičnoj sobarici čistog srca, poštenog karaktera i nevidljive osobnosti.
Molly moja draga, život je bajka. Čudima nikad kraja. A ljubav-ljubav je najveći od svih darova. str. 342.
O autorici
NITA PROSE autorica je bestselera New York Timesa. Roman Sobarica prodan je u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta, uz romane Gost iznenađenja i Tajna pod imelom . Roman Sobarica, koji je izabrao časopis Good Morning America Book Club, osvojio je nagradu Ned Kelly za međunarodnu kriminalističku fikciju, nagradu Fingerprint za debitantski roman godine, nagradu Anthony za najbolji prvi roman i nagradu Barry za najbolji prvi misterij. Sobarica je također bila finalistica nagrade Edgar za najbolji roman. Gost iznenađenja bio je u užem izboru za nagradu CWA Dagger.
…čega uopće može biti nakon što ubiješ čovjeka. Pa makar bio i nečovjek. (str. 90.)
Sigurna kuća
UBILA SI MUŽA. Bio je i otac tvoje kćeri. Nisi se još naviknula na to prošlo vrijeme u kojemu on još jedino može postojati. Kad misliš na njega, još uvijek ti je prisutan i još uvijek ga se bojiš, kao da ti je strah ostavio oporučno. (str. 11.)
Roman Sigurna kuća ne treba posebno predstavljati. Velika ga je većina čitala. Priča je klasična, stara koliko i ljudi. Ali – ovdje imamo jedan neobičan, dramatičan plot-twist. Nije muž taj koji je ubio ženu. Ovdje je žena ubila muža.
Obično je žena u lokvi krvi. … Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. … Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije. (str. 18.)
Čitajući, bila sam zgrožena. Priča je toliko odbojna da je nisam mogla dugo čitati. Svako malo ostavljala sam je sa strane i disala. Duboko disala.
I nije me taknuo okrutni zločin zbog kojeg je naša protagonistica u kaznionici. Užasnulo me podmuklo nasilje njezina supruga. Njegova manipulacija. Svirepost svakog postupka koji se isprva činio kao ljubav. A onda je postao mržnja. Gore od mržnje.
Psihičko zlostavljanje, vjerovali ili ne, najviše oštećuje osobu koja ga trpi. A ono što je žena ovog romana pretrpjela…
…on bez tebe ne bi mogao živjeti. To je. Zato je takav. Inače je razuman, ali strah za tebe ga izbezumljuje. Ti mu to činiš. Ljubav prema tebi mu to čini. Ti si, zapravo, kriva. (str. 34.)
I sad mi srce počinje ubrzano tući, samo dok tipkam ove riječi…
Što se dogodilo?
Lada Lončar ubila je muža i oca svoje djevojčice. Njen muž nema ime, nije ga ni zavrijedio. On pokreće ovu priču, ona u principu i govori o njemu, ali nebitan je.
Bitna je Lada Lončar. Lada koja nosi njegovo prezime jer nije smjela ostaviti svoje, ali bilo joj je simpatično što je inzistirao na svom prezimenu. Još jedan dokaz ljubavi, nema što.
On je bio uvaženi sveučilišni profesor, divan čovjek. Šarmantan, karizmatičan, uvijek ljubazan prema susjedima. Nećete vjerovati, uvijek je lijepo pozdravljao.
Majke mi, da mene netko opiše sa „uvijek lijepo pozdravi na cesti“, znala bih da sa mnom nešto nije u redu…
Ali vratimo se priči.
Lada nije bila ni šarmantna ni simpatična. Uvijek je držala spuštenu glavu. Nakon što iščitamo stranicu za stranicom, znamo i zašto.
Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram što je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš, sram što si mislila da je to ljubav, sram što si tisuću puta povjerovala da će biti bolje… A on se nije sramio ničega. (str. 27.-28.)
Dakle, Lada nam svoju priču priča iz kaznionice u Požegi. Zanimljivo, govori nam u drugoj osobi, u ti-formi, kao da ni ona u potpunosti ne može vjerovati što joj se dogodilo. Kao da su se svi užasi jednostavno – dogodili nekom drugom.
Mislila si da je to ljubav prema tebi, ali zapravo je bila ljubav prema svim mogućnostima koje mu taj prizor otvara u ratu protiv tebe, dok još nisi znala da si u ratu. (str. 82.)
Sigurna kuća je lektira
Primjećujete, sigurno, koliko sam citata prepisala. Vjerujte mi, označila sam ih još tri puta ovoliko. Sigurna kuća nije roman koji se čita. Ona je roman koji se osjeća u najskrovitijem dijelu duše. I svi ga trebaju pročitati. Žene, muškarci. Mame, tate. Socijalni radnici, policija, prijatelji, čitave obitelji. Svi su oni u slučaju Lade Lončar, žene koje se usudila preživjeti, debelo zakazali.
…samo si ti ubojica u pravom smislu te riječi – riječi koja uopće nema ženski rod jer ženama ne priliči da ubijaju, one nisu ovlaštene za oduzimanje života, mogu ga samo položiti ako do toga već dođe jer takav je prirodni poredak stvari, takva su nepisana pravila koja si prekršila kad si se usudila preživjeti na tuđi račun. (str. 62.)
Ispričala bih vam još i što me posebno taklo, ali postoji mogućnost da neke dijelove nećete doživjeti onako kako sam ih ja doživjela. Naime, svi smo mi zbroj svojih prethodnih iskustava. Tko jednom doživi makar djelić perfidne, ali fine manipulacije koju je Lada godinama doživljavala, taj zna zašto se znoji dok čita kako se žena nije smjela tuširati. Kome se jednom mjerilo dužinu suknje i količinu šminke na licu, taj zna zašto teško diše i zašto odlaže knjigu sa strane.
Sigurna kuća trebala bi biti obavezna lektira, a ako ne u školi, onda makar u životu. Žene moraju znati što NIJE ljubav. Muškarci moraju znati što NIJE ljubav. Društvo mora znati da onaj tko pozdravi na stubištu nije bezgrešan. Svi mi imamo tajne. Samo nečije uništavaju ne onoga tko ih nosi, nego onoga na kome se lome.
Samo ti i ja. Samo mi. Samo nas dvoje. Taj svemir nije trpio druge. Drugi su bili pakao, u našem tijesnom raju koji je sam postao pakao. (str. 96.)
Aha, još i femicid
A evo, još da se dotaknem i ovoga pa kačim tipkovnicu o klin, makar na par dana.
Sigurna kuća prikazuje nam čitav jedan dijapazon predrasuda s kojima se žene susreću, čitav jedan svijet koji nije stvoren za žene, iako one čine njegovu polovicu. Bezbroj je rečenica koje nam se urežu u mozak i srce, počevši od objašnjenja zašto je zatvor za muškarce, a kaznionica za žene.
Od ljubavi ćeš zauvijek imati PTSP. Znaš da više nikad, nikad, nikad nećeš vjerovati u sretne krajeve, u zablude o sreći udvoje, jer ljubav je za tebe zlo… (str. 44.)
Zatim ono kako je žena žrtva samo ako je mrtva. Ako je živa, Bože moj, što ima veze da ju je malo istukao, „ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji“. A i puno je zgodnije, nekako svakodnevnije, da muž ubije ženu. Novinari imaju spremne članke, broji se koja je to po redu žrtva femicida, susjedi već imaju priče o tome kako je optuženi bio dobar susjed i, budimo realni, sigurno je to nekako izazvala.
Ali – Lada Lončar nije dala mužu da je ubije. Da jest, imali bismo samo statistiku u vijestima. Ovako imamo jednu od najjačih knjiga hrvatske književnosti.
Sigurna kuća djelo je koje se ne zaboravlja.
Sretno svima s čitanjem!
Naša je ljubav božje remek-djelo. Sve si mu to povjerovala. Tada. Danas znaš da je to što je nazivao ljubavlju bila patologija. (str. 184.)
Ostali naslovi ove autorice
Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Objavila je sljedeće romane:
Sestra nije prijateljica. Odakle uopće poriv da se odnos tako primaran i složen kao što je odnos sa sestrom svede na nešto toliko zamjenjivo, toliko banalno, kao što je prijateljstvo? … Pravo sestrinstvo … nije isto što i prijateljstvo. Ne birate jedna drugu… Dio ste jedna druge, od samog početka. (str. 7.)
Sestre Blue
Avery je najstarija. Trideset i tri su joj godine i opaka je korporacijska odvjetnica. Živi u kući iz snova, ima suprugu iz snova i općenito – živi savršen život.
No, Avery je i bivša ovisnica, ne želi dijete s voljenom ženom i strahovito je opterećena isprva odgojem svojih sestara, a sad i njihovim životima. Sve najstarije sestre mogu razumjeti Avery. Sve najstarije sestre, u većoj ili manjoj mjeri, znaju kako je biti sestra-majka.
Zatim je došla Bonnie. Donedavno perspektivna i slavna boksačica, danas izbacivačica na vratima noćnog kluba. Nakon jedne katastrofalne borbe, pobjegla je od čega je mogla. Jedina je od sestara uživala kakvu-takvu očevu ljubav i potporu. Naime, zbog ljubavi prema boksu, bila je najsličnija sinu kojeg nikad nije dobio.
Treća sestra je Nicole. Već u kratkom sadržaju saznajemo da nje više nema. Najženstvenija od njih četiri, najemotivnija, najmirnija. Obožavana nastavnica, obožavana sestra. Više od svega, željela je jednoga dana imati svoju djecu. Je li ju ta želja na kraju koštala života?
I Lucky, četvrta, najljepša. Dvadeset i šest joj je godina. Kad ona uđe u prostoriju, sve se glave automatski okreću prema tom vrhuncu ženske ljepote. Lucky je manekenka, ovisna o gotovo svemu o čemu možeš biti ovisan.
Izgubljena je, kao što su joj, uostalom, izgubljene i sestre.
Otkad nema Nicky, ne mogu se pronaći. Ni same sebe, niti jedna drugu.
…sestre su bile poput četiriju plavih irisa koji su prerasli zajedničku teglu. … Žudjele su za tim da posuda pukne i one pobjegnu. (str. 193.-194.)
Točno godinu dana nakon Nickyne smrti, otuđena im majka šalje mail u kojem stoji da će prodati stan u kojem su sestre odrasle.
Ostale su tri
Sestre Blue roman su u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Počevši od korica, preko sadržaja pa do same priče, znala sam da me čeka knjiška avantura!
Tako je i bilo. Premda mi se moje oduševljenje čini nježnijim nego ono ostalih blogera, za Sestre Blue ne mogu vam dati ništa osim preporuka.
Sve što piše na koricama, istina je (ma koliko da se to rijetko događa)! Roman je doista predivan, potresan i emotivan. Svi mi koji imamo sestru ili sestre, znamo koliko taj odnos može biti težak i kompliciran.
Od djetinjstva, kada smo nerazdvojne, do tinejdžerskog doba, kada se ili mrzimo ili smo najbolje prijateljice. Od mladenaštva, kad jedna drugoj prepričavamo (prve) ljubavne avanture i slomljena srca pa do odraslog doba, kada te razgovore zamjenjuju (ili nadograđuju) razgovori o muževima, djeci, kreditima, stanovima i sličnim odraslim brigama.
Sreća je što imate jedna drugu… Sestri nikad ne moraš objašnjavati kako si. (str. 119.)
Priča ovog romana donesena je iskreno i stvarno. Patnja koja u trima sestrama ostaje nakon gubitka četvrte, razorna je i opipljiva. I same kažu da je otišla najbolja među njima, i svaka za njen odlazak snosi dio krivnje. Koja, naravno, nije njihova jer krivnje na preostalim sestrama nema, ali osjećajima se ne može racionalno objašnjavati.
Avery, Bonnie i Lucky svjesno uništavaju vlastite živote.
Vjerujem da se sve događa… I točka. … I to je to. Stvari se dogode i mi moramo naučiti živjeti s tim… Ako uspijemo naći neki smisao u svemu tome, odlično, ali čak i kad ne možemo, mi i dalje moramo živjeti s tim. (str. 139.)
Čemu onda suptilno oduševljenje?
Ha… Teško je objasniti što mi je smetalo u romanu koji svi hvale, pa i ja sama. A smetalo mi je jedno – ni jedna mi se sestra nije istinski svidjela.
Premda su njihovi karakteri dočarani detaljno, kvalitetno i stvarno, i premda svaka ima svojih trenutaka sjaja, nisu mi se svidjele. Ne bih bila prijateljica ni s jednom od njih, osim možda s Nicky – a nje više nema.
Sestre Blue nisu samo izgubljene, one su oštećene teškim djetinjstvom proživljenim u sjeni očeva alkoholizma, razbijanja servisa za jelo i majke koja sve gura pod tepih.
Razumijem. Razumijem da djetinjstvo na svima nama ostavlja neizbrisiv trag, ali nije mi uvjerljivo da su sve tri baš toliko slabe. Osim možda Bonnie, ona je kao bad-ass, ali ni onda ne zna kud i kako sa samom sobom.
…dokle god si živa, nije prekasno da se pronađeš. (str. 11.)
Prevelik fokus na njihovim ovisnostima i načinima na koje si sustavno potkopavaju živote malo mi je usporavao radnju.
Sestre Blue – preporuka
Sestre Blue jako su ne samo dobar, već i kvalitetan roman pa će svoje ljubitelje pronaći i među onima koji cijene način na koji je nešto napisano. Kao što vidite iz citata koje sam izdvojila, u njemu je mnoštvo lijepih rečenica zbog čega se čita ne lagano, ali čita se srcem.
Ti to možeš… Nemaš tu što drugo nego to učiniti. (str. 274.)
Bila bih luda kada vam ne bih preporučila Sestre Blue. Možda nisu najveselije štivo, ali kraj donosi katarzu i smiraj.
Osjećaji u njemu opisani nisu lagani, ali većini su bliski. Sestrinska ljubav koja nikad ne prestaje, čak i kada se cijeli svijet okrene, svjetlo je koje nas vuče u radnju i vodi nas poglavljima. Čitajući priču čas jedne, čas druge pa treće sestre, upoznajući čak i onu koje više nema, osjećamo njihovu privrženost i ljubav, povezanost koja, premda izblijedjela, nije trajno nestala.
Uzbudljivo je i dojmljivo pratiti kako se sestre, korak po korak, vraćaju jedna drugoj. A zatim i same sebi.
Svakako pročitajte, pogotovo ako ste ljubitelji obiteljskih priča koje se ne čitaju lako.
Neka vas predivne plave korice povuku u priču o sestrama Blue. Možda stvarno, kad zatvorite zadnju stranicu, poželite nazvati svoju seku. Ja jesam.
I za sve one…
…kojima netko nedostaje. Toliko da ponekad boli.
Ona mi nedostaje i nedostaje i nedostaje… I čekam da taj osjećaj prođe jer svaki drugi osjećaj je prošao, ma kako bio jak, ma kako težak – ali ovaj neće i neće. Život mi se dijeli na onaj prije i ovaj sad. I čini se da to nisam u stanju prihvatiti. Ne mogu prihvatiti da će mi morati nedostajati zauvijek. Nikad neće doći olakšanje. Nikad se nećemo ponovno sresti. … Sve što imam samo je to nedostajanje. I nekako mi je i drago da ne želi prestati jer je ono sad sve što me s njom spaja. (str. 359.-360.)
Ostali naslovi ove autorice
Coco Mellors odrasla je u Londonu i New Yorku. Autorica je hit-romana Cleopatra and Frankenstein te Sestre Blue.
Studeni je roman koji se nalazi u sferi spekulativne fikcije, odnosno pretpostavke autorice kako bi izgledala budućnost njenog naroda da se nisu dogodile promjene u njezinoj domovini ključne 1989. i da je Češka ostala iza željezne zavjese. U romanu kroz distopijski okvir pratimo mladu obitelj koja je postala žrtvom vojnog režima kakav se, na sreću, nije dogodio u Češkoj, ali događa se i dan danas u mnogim državama svijeta.
Pobunjenici
Marie Hajná živi sa suprugom Joška i njihovo dvoje djece, sedmogodišnjim dječakom i četverogodišnjom djevojčicom, običnim, svakodnevnim, radničkim životom. Nezadovoljni položajem radnika i režimskim pritiskom, Marie i Joška, povjerivši djecu roditeljima, sudjeluju u jednoj od antirežimskih demonstracija. Za odmazdu bivaju uhićeni i završavaju u zatvoru.
Odmazda
Suđenje je brzo i vrlo surovo. Oboje, i Marie i njezin suprug, osuđeni su, a zatim prljavim, tijesnim vlakovima prevezeni u radne logore. Marie je zbog svog neposluha dobila dugogodišnju kaznu boravka u popravnom domu, koji je zapravo zatvoreni tip ustanove vrlo slične zatvoru. Gdje joj je odveden suprug, Marie ne zna. Jedina su joj utjeha pisma koja razmjenjuje s roditeljima i djecom. Ali pisma su cenzurirana i informacije o obitelji stižu na kapaljku.
Ovdje ste zato što ste izdali svoju socijalističku domovinu, i zato bas ovaj sud u ime Republike osuđuje na dvadeset godina zatvora. str. 49.
Magdalena
Djevojčica Magdalena dovedena je u mladoj dobi u dom koji nazivaju “sanatorij”, gdje se odgajaju novi komunistički kadrovi. Magdalena se ne sjeća svoje obitelji. Djevojčica odrasta u domu pod strogim pravilima i paskom odgajateljica koje su komunistički kadar zaposlen da odgoje mlade, poslušne sljedbenike vladajućeg režima. Magdalena se postupno prilagođava domskim uvjetima, ali starija djevojka u njezinoj sobi stavlja joj u glavu crv sumnje da su sva ta djeca nasilno oduzeta svojim roditeljima.
Dojam o djelu Studeni
Autorica je u svom romanu promišljala što se moglo dogoditi u Češkoj 1989. da je zemlja ostala iza željezne zavjese i da se Komunistička partija nije odrekla vlasti. Knjiga nije samo poigravanje s alternativnom poviješću, već dirljiva i vrlo uvjerljiva obiteljska priča koja se događa u totalitarno doba.
Knjiga je na momente vrlo surova, prikladno bezlična i hladna u pravim trenucima, a opet emotivno snažna. Toliko vas uvlači u radnju da skoro na tjelesnoj razini ćutite beznađe.
Atmosfera zarobljenosti duha i tijela, vojna diktatura koja na silu zatire neutaživu želja za slobodom, tjera vas da čitajući povičete: Ja ne želim živjeti u ovoj zemlji!
Upravo onako kako je to učinila i Marie. A odmazda je bila strašna. Razorena obitelj, djeca koja nikada više ne vide svoje roditelji, pa i oni koji ih godinama kasnije, kao već zreli ljudi, pronađu, više se međusobno ne razumiju, jer su postali dva svijeta. Strašno.
Roman me baš dirnuo. Priču su ispričale dvije glavne junakinje, odrasla Marie i djevojčica Magdalena. Dok u prvom dijelu pratimo raspad obitelji i Marie koja osuđena provodi godine i godine zatvorena, bez vijesti o svojim najbližima, u drugom dijelu priče autorica opisuje živote djece oduzete roditeljima i smještene u tzv. sanatorij. Ovdje su smjestili četverogodišnju djevojčicu Magdu koja je godinama živjela u uvjerenju da su je roditelji napustili. Tek pred kraj priče križaju se putevi Marie, puštene iz zatvora, i djevojke Magde.
Ali nakon svega, raspet može biti samo jedan. Očekivan.
Alena Mornštajnova osebujna je autorica koja može pisati o ljudskoj boli, s velikom empatijom i sposobnošću da uđe u dubinu. Tragedija koja je zadesila ovu i mnoge slične obitelji izgleda vrlo vjerodostojno pa nam je drago da se ipak radi o fikciji.
Znala je da ima knjiga koje neće pročitati, ideja koje ne smije izgovoriti. str. 46.
O autorici
Alena Mornštajnová češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.
Roman Babići najnovije je štivo jednog od mojih omiljenih domaćih autora, Hrvoja Šalkovića. Dugo ga nije bilo na književnoj sceni, bavio se nekim drugim poslovima, ali vjerujem da su ga obožavatelji koje je kupio romanom Zec na mjesecu (jedan od mojih najdražih) još tamo dvijetisućitih, strpljivo čekali. Ne spominjem ostale romane jer, iako su mi bili čisto ok, ni jedan nije dostigao voljenog mi Zeca.
Babići su na tragu. Sviđaju mi se.
Klasični je to Šalković koji redom emocija, redom osmjehivanja osvaja čitatelja stranicu po stranicu.
Ne kažem da ćete ovaj roman pamtiti do kraja života, ali nema šanse da ćete požaliti što ste ga pročitali.
O čemu je, dakle, riječ?
Babići
Ivan i Tibor Babić braća su povezana nesretnim životnim okolnostima i velikom, bezuvjetnom ljubavlju.
U trenutku kada počinje priča, nalaze se u Amsterdamu. Tibor se bavi mutnim, poluilegalnim, ali bezazlenim poslovima i nikad nema para. Ivan, koji nam pripovijeda kako su došli upravo do ovoga sada, razumniji je i radi u call-centru za jednu ajmo reći agenciju koja se bavi turizmom.
Ivana uskoro put i izmišljeni životopis vode u Bangkok, odakle ga pak taj isti izmišljeni životopis (samo na drugačiji način) vodi do mutne rijeke Kwai i prihvatilišta slonova.
Tamo prima lošu vijest, koja na neki način može postati i dobra vijest.
I mogu ti sada ispričati kako sam na obalama grimizno mutne rijeke Kwai spoznao čitavu bit života i ispraznost materijalnih stvari, kako sam shvatio da je čovjek najsretniji kada u životu ne posjeduje ništa (…), kako posjedovanje opterećuje i sputava, kako ambicija za imovinom guši ono najbolje u čovjeku. Mogu ti ja sada sve to ispričati, ali zašto da lažem i sebe i tebe. … Umrla je baka Magda. A mi smo bili jedini nasljednici. (str. 77.)
Odlazi po brata natrag u Amsterdam i u neregistriranom automobilu vraćaju se u grad u kojem su proživjeli djetinjstvo i mladost – u Zagreb.
Tamo ih dočeka javna bilježnica koja ih obavještava da im je umrla baka i da će naslijediti velik novac od prodaje njezina stana.
Novac od prodaje stana ostavljam svojim unucima. Pod uvjetom da naprave ove tri stvari… (str. 87.)
Prvo – moraju otvoriti neki funkcionalan obrt.
Drugo – moraju napisati biografiju svoje obitelji.
Treće – moraju dokazati da znaju povijest svog rodnog grada.
Budući da je riječ o ogromnoj svoti novca, Babići se bacaju na posao.
Ah, ti Babići
Čula sam da ova knjiga ima nekoliko jako loših osvrta, ali nisam ih uspjela naći na netu pa vam ne mogu reći što u njima stoji.
Mogu vam samo pričati o tome kako su se Babići meni svidjeli. A stvar je ovakva.
Ne mogu vjerovati da netko ne voli način na koji Šalković piše. I stvarno mi nije stalo do neke dublje poruke ovog romana, mada ga možemo promatrati i s te strane – imigracija i imigranti, snalaženje naših ljudi vani, snalaženje „tuđih“ ljudi ovdje unutra… Sve mi je to manje bitno i moj dojam ne ovisi o tim temama.
Meni je samo bitno da, kad on napiše:
Neke stvari jednostavno zauvijek umru, i ne postoji sila svemira koja im može povratiti puls. (str. 116.)
Da ja to stvarno osjetim.
Njegova je proza emotivna. Možda mjestimice patetična, ali to se tako dobro uklapa u priču o dvojici pomalo olinjalih skoro-pa-sredovječnih mladića, da vam uopće neće smetati.
Bilo je rečenica koje su me nasmijale, onih koje su me rastužile, i onih jako teških, koje su me malko rasplakale. Tako da, opraštam patetiku, svidjela mi se i bila mi je topla i mekana kao najdraža dekica.
Ivan i Tibor su simpatični, život im je bio težak, pokojna baka i javna bilježnica prave su mustre i to je to što otprilike morate znati.
Juhica za dušu
Znate ono kako vam neke priče dođu kao melem na ranu ili juhica za dušu? Tako su meni došli Babići. Nisam dobila Kiklopa, ali bome ga nisam ni očekivala!
Babići su sve ono što očekujete od Šalkovića, ako ste ga prije čitali.
Toplina, osjećaji, gorko-slatka priča o odrastanju momka koji je tek donedavno bio neozbiljan, a onda ga je život natjerao na to da se uozbilji.
Obvezna su i putovanja, avanture i egzotične lokacije, pa mlađi brat Babić jurca od Amsterdama gdje ne ispunjava sve ono što Nizozemci očekuju od njega. Od Bangkoka gdje upoznaje ludi noćni život pun doslovno svega, preko meditacije i skromnog života koji živi njegujući slonove…
Naravno, kao i uvijek, vraćamo se na početak, u Zagreb, gdje naši junaci doživljavaju svojevrsnu katarzu, a sve to vođeni bakinim nepogrešivim potezima s neba.
Od mene preporuke, nadam se da će vam Babići ovog ljeta praviti društvo na plaži!
Ostali naslovi ovog autora:
Hrvoje Šalković rođen je 1973. godine.
Autor je popriličnog broja romana, uglavnom putopisno-avanturističkih, iako ima i onih koji skreću u vode krimića i trilera.
Uvijek me interesiralo koja je unutarnja motivacija autora da napiše knjigu o određenom ljudskom ili životinjskom liku. Autorica je u bilješki sve objasnila. Lik lisice možda je jedan od najambivalentnijih životinjskih likova. S jedne strane obožavana i štovana kao božanstvo u istočnim kulturama, u zapadnoj civilizaciji lisica je poznatija kao svojeglava, lukava i samozatajna životinja koja uglavnom sama obitava u šumskim vrletima.
Ovo je priča o lisici koja može mijenjati oblik iz lisice u ženu i obratno, a polazište joj je u dnevnom kultu lisica koji se proširio iz Kine u Koreju i Japan. U njemu, lisice su spominjane kao nadnaravna bića.
U sjevernoj se Kini lisica, jež, lasica, štakor i zmija nazivaju wudamen, a svrstavaju se u Pet velikih kućanstava- kao niži bogovi bogatstva i napretka. str. 23.
Evo okosnice priče.
Smrznuta kurtizana
Vrijeme je posljednjih godina vladavine dinastije Qing. Narod se dijeli na obični puk i one imućnije koji u svoje bogate hareme dovode mlade kurtizane. Mlada žena za koju se pretpostavlja da je pobjegla iz jednog takvog harema nađena je smrznuta na pragu seoskog konačišta. Istragu preuzima umirovljeni detektiv, nekad policajac, Bao. U mjestu se širi glasina da je žena možda bila lisica u ženskom obliku.
Ljudi govore da su lisice pokvarene žene. str. 8.
Sluškinja
U međuvremenu, u domaćinstvo obitelji koja posjeduje čuvenu ljekarnu stiže privlačna mlada sluškinja imenom Snow (Snježna). Iako je njezina uloga da bude ispomoć starijoj ženi, mlada žena ima skrivene motive radi kojih je stigla u taj gradić. Tamo je, naime, posljednji put viđen fotograf za kojeg Snow sumnja da je skrivio smrt njezinog djeteta. Vlasnica ljekarne shvaća da je njezina sluškinja vrlo neobična djevojka. Ipak, nada se da će ona pratiti ponašanje njezinog problematičnog unuka.
Već sam vam rekla prvo pravilo lisica: ne govori o lisicama. str. 180.
Dojam o djelu
Žena lisica vrlo je opsežan roman čiji se sadržaj na prvi pogled čini jednostavan. Tema je osvetnički pohod majke koja traži odgovornog za smrt svoga djeteta. Takav sažetak ne bi opravdao ovoliki broj stranica, ali knjiga je posve nešto drugo.
Radi se o duhovnom hodočašću u čijim se korijenima miješaju taoizam, budizam i narodne priče. Istražujući za ovaj roman, autorica je pročitala mnoge priče o lisicama. Neke od njih daju naslutiti da su ta stvorenja vodila bogat i raznolik život. Žena lisica prvenstveno je žena lisica iz legende, sposobna se relativno lako prebacivati između lisičjih i ljudskih oblika.
Priču nam priča naizmjenično žena lisica i detektiv Bao. Iako se na početku čini da oni nemaju dodirnih točaka, žena lisica sasvim se dobro snalazi u svijetu ljudi, dok je Bao također vrlo neobičan. Naime, kao dijete, prisustvovao je seansi u svetištu lisica i nakon toga ima vrlo razvijen špurijus kako prepoznati lisice. Uz to, Bao je dobio moć prepoznati tko laže, a tko govori istinu što predstavlja posebno transcedentalno iskustvo.
Iako roman na kraju skreće u kriminalističke vode, njegove su osnovne poruke daleko od rješavanja zločina. To su položaj žena u Kini početkom 20. stoljeća (ženama su se još podvezivala stopala), sudaranje materijalnog i duhovnog svijeta u svakodnevnim životima te neprestana potraga za autentičnošću ispričana na gotovo limbički način u kojem čitatelj dobiva mnogo dvosmislenih opažanja, nastanjujući prostor „između” postojanja i tako tjerajući čitatelja da napusti uobičajene načine gledanja živo-neživo.
Roman je također nježna meditacija o ljubavi, bezgranične ljubavi majke prema djetetu i svijesti o vlastitom identitetu.
Pomagati drugima, onako usput, jedna je od odlika kreposne lisice. Druge uključuju suzdržavanje od laganja, pranja novca i ubijanja ljudi. str. 129.
Knjiga je neobična, prikladna za one koji vole istraživati neke nove svjetove ili bar čitati o duhovnim iskustvima o kojima imamo puno pitanja, a nudi nam se tako malo odgovora. Zapravo, sve je u našoj imaginaciji.
O autorici
Yangsze Choo spisateljica je s liste bestselera New York Timesa iz četvrtog naraštaja Malezijaca kineskog porijekla. Diplomiravši na Harvardu, radila je kao poslovna savjetnica prije nego što je napisala svoj književni prvijenac Ghost Bride koji je nedavno pretvoren i u originalnu Netflixovu seriju. Živi u Kaliforniji.
Effie je djevojka na pragu tridesetih kojoj je zadnje dvije godine sve krenulo naopako.
Ne samo da su mi se roditelji razišli, čitava obitelj nam se više-manje raspala. Između mene i Kriste traje neprekidna svađa. S tatom ne razgovaram. Prije četiri mjeseca dobila sam otkaz. Jednostavno više ne držim uzde svog života. (str. 21.)
A sada, kao šlag na tortu, otac i njegova nova, puno mlađa djevojka Krista prodaju kuću u kojoj je Effie odrasla i za koju je strahovito vezana.
Krista priprema zabavu na kojoj će se svi oprostiti od kuće. Effie, za početak, ne želi doći na zabavu, ali kada joj Krista pošalje pasivno-agresivnu pozivnicu koja je zapravo odbijenica, Effie je bijesna ko pas. Onda se sjeti da je negdje u kući sakrila voljene babuške i odluči ih uzeti, prije nego Krista i njih unovči.
Tada joj na pamet pada bizarna zamisao – ušuljat će se u kuću dok traje zabava, i – bez da je itko vidi – uzeti babuške pa pobjeći.
Ne idem na zabavu. Nema šanse. Ali, priznajem, osjećam se malo isključeno dok ih gledam odozgo. Ne bih se bunila da samo promatram zabavu. (str. 109.)
Naravno, kad jednom uđe u kuću sve kreće nizbrdo. Babuške nisu tamo gdje (misli da) ih je sakrila. Vidi sestru kako skrivećki plače u vrtu. Prisluškuje brata kako priča o odvjetnicima i tužbi. Zabava je u punom jeku, Effie je gladna i gdje god se skrije – neudobno joj je. No ostaje jer ne može odoljeti neobičnoj obiteljskoj drami koja joj se odvija pred očima i ušima.
Nešto me drži ovdje. Neka sila kojoj se ne mogu oduprijeti. Ova je obitelj možda slomljena. Možda je uništena. Ali, to je moja slomljena, uništena obitelj, I želim biti ovdje, konačno priznam sama sebi. (str. 110)
Ah, taj sažetak…
Zabava tek počinje simpatičan je chick-lit roman koji mi je bio stvarno ok za čitanje. Nepretenciozan i zabavan, nije na silu htio biti nešto što nije.
Znala sam kako će završiti, znala sam kojim će se koracima do tog kraja stići, a jedino što me ometalo u predviđanjima jest sažetak na stražnjoj korici koji, ako ćemo biti blagi, LAGANO navodi na krivi trag. Dakle, iz onog što sam na koricama pročitala očekivala sam nešto sasvim drugačije, ali opet, nisam razočarana.
Da pojasnim, očekivala sam kako će Effie saznavati razne obiteljske tajne dok prisluškuje skrivena ispod stolova i u ormarima, kako će načuti priče o samoj sebi, dobre ili loše, ovisno o tome tko priča. Nisam to dobila jer se o samoj Effie vrlo malo priča, a osim toga, njen je plan već na početku napola razotkriven pa ima pomagače.
Ipak, kažem, nisam razočarana jer je priča skroz simpatična i u smjeru kojim je krenula.
Da je barem bilo ljeto…
Zabava tek počinje lagan je roman meni taman za ljeto i žao mi je što sam ga pročitala usred zime. Ima tu neku vibru vrućih dana, ledenih pića, sladoleda i mora. Sviđa mi se što je duhovit, jednostavno napisan, brzo se čita i likovi nam uglavnom ne idu na živce.
Obitelj koja je na prvi pogled raspadnuta i ne može se sastaviti prevlada sve svoje razlike i razmirice (nemojte mi reći da sam vam sad nešto spoilala). Razdvojeni ljubavnici nanovo se spoje jer se nikad nisu ni prestali voljeti i sve završi optimističnom vjerom u bolju budućnost.
…ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu poželjeti da sve nestane. Svijet je takav kakav jest. I ja moram krenuti dalje skupa s njim. A to će biti dobro. Sve će biti dobro. (str. 182./183.)
Može li bolje od toga?
Inače volim način na koji Sophie Kinsella piše pa sam znala da će mi se svidjeti i roman Zabava tek počinje. Njezin prethodni roman, kod nas objavljen pod naslovom Moj (ne tako) savršeni život jedan je od meni najdražih chick-lit romana i znam da sam plakala na kraju koliko je sve bilo lijepo i emotivno.
Ovdje je izostao taj moj plačni trenutak i priča mi nije bila toliko dirljiva, ali doista sam se zabavila. Par popodneva odmorila sam mozak od teških štiva, lijepo se opustila i zato vam preporučujem ovaj roman. Naravno, ako je ovaj žanr nešto što volite i što inače čitate. Ako je tome tako, uzmite kavu, zavalite se na kauč i čitajte. Neka zabava počne!
Ostali naslovi ove autorice:
Sophie Kinsella britanska je spisateljica poznata po svojim duhovitim chick-lit romanima, među kojima se svakako ističe serijal o šopingholičarki Becky Bloomwood.
U Znanju je, osim romana Zabava tek počinje, preveden i Moj (ne tako) savršeni život, meni jedan od najdražih i najboljih chick-lit romana. A znate da nisam veliki fan…
Roman Oni koje nitko ne posjećuje sentimentalno je putovanje duše u kojem Valérie Perrin opisuje posljedice ljubavi koja se nije mogla realizirati, žal za tom neostvarenom ljubavi na jedan snažan, stoički način i vraćanje u prošlost kako bi se još jednom proživjela. Roman se sastoji od dvije nepovezane, ali jednako tragične priče.
Justine
Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules od djetinjstva žive s bakom i djedom u Millyju, selu u Burgundiji. Justine je njegovateljica u domu za starije osobe Hortenzija. Mlada Justine ulaže sebe, ne brojeći sate, u svoj posao pomoćne medicinske sestre kako bi pomagala korisnicima. Ponajviše se zbližila s Hélene, gotovo stogodišnjom stanovnicom doma koja joj prepričava svoje uspomene iz mladosti. Nevjerojatnu Héleninu životnu priču Justine zapisuje u bilježnicu kako bi sačuvala priču od zaborava jer osjeća da se Héleni polako približava kraj.
Znate, kada izgubite osobu koju ste voljeli najviše na svijetu, ona umire svaki dan iznova. str. 61.
Hélene
Kao mlada djevojka, Hélene misli da nikad neće moći naučiti čitati. Slova joj se miješaju, a riječi plešu svoj vlastiti ples. Nesretna Hélene u nekom trenutku sreće mladog Luciena koji je uči Brailleovom pismu (brajici), a najvažnije od svega, uči je kako živjeti sa svojim ograničenjima.
I dok se mijenjaju poglavlja između prošlosti i sadašnjosti, kad Hélene i Luciena razdvoji rat, uz godine izgubljene zbog amnezije, dobivamo uvid u zapanjujuću ljubavnu priču koja je povremeno izvan realizma, ali svojim emocionalnim intenzitetom pomiče granice.
Svi smo mi nečiji Michelangelo, problem je samo što tog nekog trebamo sresti. str. 68.
Justinina priča
Justine i bratić joj Jules kao djeca izgubili su roditelje i povjereni su na odgoj baki i djedu. Oko pogibje njihovih roditelja digao se zid šutnje o kojem baka i djed ne žele razgovarati. Justine cijeli život osjeća da joj nešto nedostaje i ne želi se vezivati ni za koga zbog straha da tog nekog ne izgubi. Ne želi mu čak znati ni ime. Veza s Hélene pomaže Justine da drugačije počne gledati na svoj život.
Stariji je od mene. Ima oko dvadeset i sedam godina i ime mu je Ne sjećam Se Kako se Zove. str. 52.
Dojam o djelu
Kad pročitate ovu knjigu, zatvorite ju i ostanite u tišini neko vrijeme, kontemplirajući i lagano snatreći. Tako sam barem ja. Može li se uopće išta drugo reći doli: Koja knjiga!
Već me se roman Svježa voda za cvijeće jako dojmio, ali čini mi se da mi je ovaj roman još i draži.
Roman govori o dvije tragične priče, prepun je trauma i odluka donesenih u trenucima kada su one bile jedini mogući izbor jer su donesene iz čiste ljubavi, prepun patnji onih drugih, koji su ostali slomljenih srca. Sve to skupljeno je na ovim stranicama i iako se čini da roman u osnovi govori o nesrećama, ustvari je divan.
Jako me se dojmio vrlo empatičan i uvjerljiv način na koji Perrin oslikava stanovnike staračkog doma Hortenzija. Možda i stoga što sam i sama imala roditelja u jednom od takvih domova, mislim da je njezin prikaz života u domu vrlo uvjerljiv i realističan. Pronicljivost i opažanja nekih likova, prošarane bljeskovima surovog humora, čitala sam s toplinom i smiješkom. A način dovođenja rodbine koja žuri u starački dom nakon lažnih obavijesti da su neki od staraca upravo umrli, naprosto je maestralan.
A sad o Hélene. Jaka, jaka žena. Premda se njena priča čini melodramatičnom iz više razloga, ponekad se čini i pomalo sudbinska (gavran čuvar koji obitava malo kod jednog, malo kod drugog ljubavnika asocirao me na Čehova).
Priča o Justine bila mi je nekako realnija. Mlada cura, bez roditelja, s djedom i bakom koji su pomalo daleki, distancirani, rijeko pokazuju emocije. Justine osjeća da joj je davno nešto oduzeto zbog čega se osjeća emocionalno zakinuta. I nikome se ne želi previše davati. Boji se da će je svaka veza raniti. Kad se sve kockice na kraju slože, jasno vam je zbog čega.
Velika preporuka za ovu prekrasnu knjigu!
Svi mi imamo dva života, jedan u kojem kažemo ono o čemu razmišljamo i onaj u kojem to prešutimo. str. 109.
O autorici:
Valérie Perrin rođena je 1967. u Remiremontu, u Francuskoj. Odrasla je u Burgundiji i nastanila se u Parizu 1986. Njezin roman Oni koje nitko ne posjećuje (2015.) osvojio je nagradu Booksellers Choice Award. Njezin prvijenac na engleskom jeziku, Svježa voda za cvijeće (Europa, 2020.) preveden je na preko trideset jezika. Figaro Littéraire proglasio je Perrin jednim od deset najprodavanijih autora u Francuskoj 2019., a u Italiji je Svježa voda za cvijeće bila najprodavanija knjiga 2020. godine. Perrin sada živi u Normandiji.
We use cookies on our website to give you the most relevant experience by remembering your preferences and repeat visits. By clicking “Accept All”, you consent to the use of ALL the cookies. However, you may visit "Cookie Settings" to provide a controlled consent.
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. These cookies ensure basic functionalities and security features of the website, anonymously.
Kolačić
Trajanje
Opis
cookielawinfo-checkbox-analytics
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Analytics".
cookielawinfo-checkbox-functional
11 months
The cookie is set by GDPR cookie consent to record the user consent for the cookies in the category "Functional".
cookielawinfo-checkbox-necessary
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookies is used to store the user consent for the cookies in the category "Necessary".
cookielawinfo-checkbox-others
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Other.
cookielawinfo-checkbox-performance
11 months
This cookie is set by GDPR Cookie Consent plugin. The cookie is used to store the user consent for the cookies in the category "Performance".
viewed_cookie_policy
11 months
The cookie is set by the GDPR Cookie Consent plugin and is used to store whether or not user has consented to the use of cookies. It does not store any personal data.
Functional cookies help to perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collect feedbacks, and other third-party features.
Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.
Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.
Advertisement cookies are used to provide visitors with relevant ads and marketing campaigns. These cookies track visitors across websites and collect information to provide customized ads.
