Objave

Objavljeno

Melanie Golding: Nisu moje bebe

nakladnik: 24 sata d.o.o., Stilus knjiga, 2019.

naslovnica knjige Nisu moje bebe: ©24 sata d.o.o., Stilus knjiga

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Nisu moje bebe. Čije su?

Lauren Tranter rađa blizance, dva prekrasna dječaka kojima daje imena Morgan i Riley. Još uvijek u bolnici, budi je nekakvo pjevanje. U blizini svog kreveta vidi prljavu ženu u dronjcima koja joj nudi zamjenu – Lauren će joj dati jednog svog dječaka. Ona će njoj dati jedno od svojih… Stvorenja. Ako Lauren odbije, uzet će oba djeteta. Prestravljena, Lauren se zaključava u kupaonicu i alarmira policiju.

Međutim, slučaj je odbačen kao deluzija neispavane mlade majke. Istražiteljica Joanna Harper osjeća da slučaj u sebi krije više nego se na prvi pogled čini.

Ali te sjene. Zadrhtala je. Nešto u vezi s ovim slučajem nije bilo u redu.

str. 72.

Unatoč Laureninom trudu i upornom skrivanju, blizanci nestaju. Uskoro su pronađeni i svi su sretni, osim izbezumljene majke koja tvrdi – to nisu moje bebe!

Što se dogodilo s blizancima, pročitajte u ovom jezivom romanu. Neće vam biti svejedno čitati ga dok ste sami, a oko vas tišina…

Bajke i legende

Narodne bajke i legende veoma su važne za razumijevanje i doživljaj radnje ovog romana. One su zapravo bile i motivacija – svako poglavlje počinje citatima iz irskih narodnih legendi i bajki. Ali, nisu te bajke one na koje smo navikli. Ovo su one prave, iskonske bajke, koje su služile za plašenje djece i objašnjavanje neobjašnjivog. Ovo su bajke o blizancima i mjenjolikima. O majkama koje su u krevetićima zaticale svoju djecu – koja to nisu. Čak i sama spisateljica ističe koliko su joj važne bajke i koliki su utjecaj na nju imale. Ne misli tu na one Disneyevske, nego one iskonske, u kojima su djeca otimana i ubijana, djevojke silovane, a vile su bile nešto od čega se bježalo i čija se imena šaputalo.

Čak je i naslovnica napravljena u tom tonu. Onako isprepleteno korijenje doista izgleda kao da je izašlo iz neke mračne priče o riječnim vilama i mjenjolikima.

Znate li tko su mjenjoliki? Prema legendi, to su stvorenja kojima se zamijene ljudska djeca. Oni u potpunosti preuzmu vanjski izgled djeteta, ali majka uvijek shvati da to nije njezino dijete.

Zato Lauren tako očajnički vrišti od početka gotovo do kraja romana: To nisu moje bebe!

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Atmosfera straha

Fabula romana cijelim je tijelom protkana osjećajem jeze. Onako kad vam se nakostriješe dlačice na vratu. Znate da nešto nije kako treba, isto kao što to zna i naša istražiteljica Jo Harper.

Ali, kako vjerovati u Laureninu priču o riječnoj spodobi koja joj želi ukrasti bebe, kad smo svi mi realna bića i sigurni da je takvo što nemoguće?

Ni Laurenin suprug Patrick ne vjeruje u priču svoje supruge, smatra da je ona samo veoma umorna i bezrazložno zabrinuta.

Kako sve dulje i dublje tonemo u atmosferu romana, počinjemo vjerovati u tu mješavinu fantazije i zbilje. Čitavo vrijeme nismo sigurni u taj bajkoviti dio, događa li se on ili ne. Nismo sigurni možemo li vjerovati glavnoj protagonistici i njezinim utvarama. Čak i oni koji su poput mene, koji ne vjeruju u te nadnaravne stvari, čitajući stranice ove knjige pomisle: Što ako? Spisateljica je uspjela utkati tu nadnaravnu priču u jednu realnu situaciju i stvoriti atmosferu strepnje. Kao da se ta apsurdna, fantastična situacija doista može dogoditi. Sve je opisano uvjerljivo. Stvarno uvjerljivo…

Atmosfera koju stvaraju opisi uljeza u bolničkoj sobi, opisi tog mirisa, tih zvukova, bude u nama jezu i odlično su napisani.

Glavna ženska boljka – nisam dovoljno dobra

Pričati o kraju romana bilo bi veliki spoiler pa to neću raditi, iako bih o njemu imala puno toga za reći. Naglasit ću samo da će vas kraj možda ne toliko šokirati, koliko iznenaditi. Poželjet ćete nastavak.

Raspravit ćemo malo o glavnoj premisi romana, a to je majčinstvo.

Lauren je tek postala mama – pratimo njezin porođaj i uočavamo koliki utjecaj ima na psihu žene, čak i kada sve prođe uglavnom u redu. Zatim je tu krivnja – zašto odmah nisam zavoljela svoje dijete?

Još je čekala na navalu ljubavi. Onu koju svu odjednom osjetiš iste sekunde kada se rode i koja je drukčija od svega što si do tada osjetio. Navala ljubavi o kojoj ljudi koji imaju djecu uvijek govore. Radovala joj se. Brinulo ju je što je još nije osjetila.

str. 14.

Već se od prvog dana majčinstva Lauren ne osjeća dovoljno dobro za tu novu ulogu. Osjeća da je podbacila u ulozi majke i da svim njezinim prijateljicama to ide bolje. Čitavo vrijeme misli da je na neki način odgovorna zbog nestanka svojih beba. Opravdava se dolje navedenim citatom, kao da bi je itko doista mogao kriviti zato što je umorna od cjelodnevne brige o blizancima.

Nije ih odmah voljela, ali ih je zavoljela nakon nekog vremena. Prodrlo je to u nju. Sporo. Kao da je ljubav nešto što se polako pijucka. Opija. Gomila se. Raste. Polako, potiho, ali nezaustavljivo, sve dok je nije posve opila… Voljela ih je, to je bio njezin poziv.

str. 223.

Ne pomaže joj ni Patrick koji, pod maskom razumijevanja, skriva klasičan tradicionalan odnos prema ženi-majci: njezino je mjesto uz djecu, onda je dužna ustajati tijekom noći i hraniti ih, on se mora naspavati i tako dalje i tako dalje. 

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Vrtuljak emocija

Žanrovski, roman je kombinacija psihološkog i fantastičnog romana.

Ovaj „fantasy“ dio jasan vam je iz svega gore navedenog. Naravno, već slutite i zašto stoji onaj „psihološki“ dio – on proizlazi iz toga što pratimo psihičko stanje jedne mlade mame koja se pokušava nositi sa stravičnom situacijom u kojoj se našla.

Prije nego doznamo što se doista dogodilo blizancima, proći ćemo, skupa s Lauren, pravi vrtuljak različitih emocija. Osjećat ćemo strah, strepnju, progonjenost, krivnju. Ali i hrabrost, požrtvovnost i beskonačnu ljubav.

Sigurna sam da ćete uživati u svakoj stranici i dobiti malo drukčiji uvid u psihu žene u jednom tako osjetljivom razdoblju. Nadam se da ćete razumjeti, a ne osuđivati.

Ostali naslovi ove autorice:

Nisu moje bebe prvi je roman Melanie Golding.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Drugo mišljenje

Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!

Drugo mišljenje pročitajte ovdje!

Objavljeno

Melanie Golding: Nisu moje bebe

Izdavač: 24 sata d.o.o, Stilus knjiga 2019.

Naslovnica romana Nisu moje bebe : ©24 sata d.o.o Stilus knjiga

Nisu moje bebe naslovnica

Pitanja za čitatelja

Ovo nisu moja djeca!, tvrdi Lauren Tranter za blizance stare nekoliko tjedana. Što se dogodilo Rileyu i Morganu? Jesu li oteti? Zamijenjeni? Kako to da nitko osim majke ne shvaća da su djeca zamijenjena? Sve su to pitanja koja se nalaze ispred čitatelja u ovom napetom i na trenutke mračnom i mističnom romanu Nisu moje bebe.

Radnja romana Nisu moje bebe

Lauren i Patrick Tranter naizgled su normalan mladi bračni par s tek rođenim blizancima Riliyem i Morganom. Blizanci su zdrave i napredne bebe koje nitko ne uspijeva razlikovati osim Lauren. Ona sa sigurnošću zna koji je Riley, a koji Morgan. Zaplet nastaje već u rodilištu. Lauren je uvjerena da joj sumnjiva žena odjevena u dronjke želi ukrasti djecu. Ali, to vidi samo Lauren. Ni suprug Patrick, ni policijski službenici, čak ni medicinsko osoblje u bolnici ne uočava ništa zabrinjavajuće. Svi osim uporne detektivke Jo Harper mišljenja su da je Lauren u poslijeporođajnoj psihozi, nestabilna, dezorijentirana i zbog pretjerane brige o blizancima sklona deluzijama. Nakon što blizanci bivaju nakratko oteti, a zatim vraćeni, Lauren je uvjerena da su djeca zamijenjena. Neobični glasovi govore joj kako ponovno dobiti svoju djecu, a vratiti onu koja nisu njezina ….

Likovi koji “nose” ovaj roman

Jako mi se sviđa kako je autorica slojevito psihološki donijela ženske likove. Pogotovo lik Lauren i lik detektivke Jo Harper. Lauren je depresivna mlada žena koja se veoma teško nosi s brigom oko tek rođenih blizanaca, pogotovo što nema dostatnu pomoć supruga Patricka. Mračne misli i priviđanja različitih likova koji se, kako roman napreduje, sve više javljaju u Laureninim mislima, često stavljaju čitatelja u nedoumicu. Ima li Lauren pravo? Jesu li djeca zaista u opasnosti?

Detektivka Harper odlučna je mlada žena koja ima problema s autoritetima nadređenima joj u policijskoj hijerarhiji. Ipak, odlikuje je britak um i izražena intuicija koja je tjera da slijedi svoje instinkte. Harper ne uspijeva “posložiti” ni svoj privatni život, a zanimljivo je autoričino koketiranje sa spolnim orijentacijama kod Harper i prijateljice novinarke Amy.

Lik Patricka je, po mom mišljenju, opisan pomalo “plošno. Muž koji se ne može nositi s depresivnom suprugom i brigom o tek rođenoj djeci. Nemamo objašnjenje što Patrick misli o Laureninim sumnjama. Premda verbalno daje Lauren podršku, Patrick ne odolijeva izazovu izvanbračnog flerta. Ne sviđa mi se što tijekom cijele knjige traži isprike za svoje ponašanje.

knjiga Nisu moje bebe i mačak

Atmosfera

Atmosferu jezovitosti i napete krimi-priče autorica potkrepljuje narodnim legendama o vilama i čudovišnim stvorenjima koji žive u rijeci i koji se, s vremena na vrijeme, obraćaju Lauren. Priče su duboko jezovite, tako da se na trenutke ne osjećate ugodno ako čitate roman negdje na osami ili u praznoj kući. Atmosfera napetosti i nečega što je sudbinski zlo čini da se povremeno osvrćete ne biste li negdje ugledali neko neobično i jezovito stvorenje koje vas gleda.

Sve je to pridonijelo stvaranju atmosfere tjeskobe i noćne more kojoj se ne nazire kraj. I premda zdravorazumski osjećate da je priča u medicinskom smislu objašnjiva, autoričino igranje elementima nadnaravnog savršeno upotpunjava ovu priču.

Vrsta romana Nisu moje bebe

Roman je kombinacija klasičnog trilera i romana s nadnaravnim elementima. Autorica je vrlo spretno “fuzirala” elemente jednog i drugog tipa romana. I sama autorica inspirirana je pričama koje je slušala u najranijem djetinjstvu o vilama, riječnim stvorenjima i čudovištima koje nisu uvijek završavale sretnim krajem.

A kraj ovog romana? Presudite sami…Za mene nije gotovo… Neka nam pitanja ostaju u zraku…

O autorici

Melanie Golding diplomirala je i magistrirala kreativno pisanje na Sveučilištu Bath Spa. Napisala je više kratkih priča i romana. Osim bavljenja pisanjem, radila je različite poslove vezane za djecu i mlade, a jedno vrijeme je bila i učiteljica glazbe. Za roman Nisu moje bebe otkupljena su filmska prava i uskoro će biti ekraniziran.

Gdje kupiti:

Stilus

Drugo mišljenje

Po prvi puta na našem blogu, obje “male od knjiga” pročitale su i recenzirale istu knjigu!

Drugo mišljenje pročitajte ovdje!

Objavljeno

Jesus Carrasco : Pustopoljina

Nakladnik: Znanje

Naslovnica knjige Pustopoljina: ©Znanje, Zagreb 2019.

knjiga Pustopoljina na granju

Putovanje duše

Putovanje kroz nepregledne, ogoljele predjele u ovoj je knjizi putovanje duše. Ovo je predivna knjiga koja nas tjera na razmišljanje, uvlači nas u neistražene kutke naše svijesti, mjesto na kojem ostavljamo za sobom sve materijalne vrijednosti i uzimamo samo ono najnužnije što možemo u jednom ruksaku ponijeti sa sobom da bismo preživjeli. I onda putujemo… Putujemo. Istražujemo i sagledavamo nepravde na svijetu, istražujemo osobne limite do kojih čovjek može ići da ne pogazi ljudsko dostojanstvo i postavljamo pitanja : ima li  nade za dostojanstven život za one siromašne, prezrene, nemoćne i zlostavljane nakon  što se odluče pobuniti protiv moćnika, nasilja i nepravde. Neki ljudi ostaju u tom svijetu bez hrabrosti, volje ili mogućnosti za promjenom, ali ne i dječak. On odluči pobjeći.

Radnja romana

Dječak je odlučio da mora otići. Ne postoji ništa više u tom selu što ga može natjerati da ostane. Ni obitelj, nemoćan otac koji se ne može suprotstaviti načelniku silniku, ni majka bez kapaciteta da pruži emocionalni podražaj sinu, ni imanje koje je opustošeno stravičnom sušom, ni gladne i žedne životinje koje bauljaju uokolo. Dječak ne vidi nikoga uz koga bi se mogao emocionalno vezati i tko bi mu mogao pomoći. Osjeća samo strah i snažan poriv da pobjegne od patnji, bijede i sužanjstva.

Na svom putu sreće starog kozara i njegovo stado. Pridružuje se kozaru na putu kroz opustošenu zemlju. Prolaskom kroz pustopoljinu dječak postepeno stječe povjerenje u pastira i pomaže mu u čuvanju stada dok zauzvrat uči od kozara razne vještine: od brige o stadu do snalaženja u bespućima pustopoljine kroz koju prolaze. Stari kozar je jedini prijatelj osamljenog dječaka.

Morat ćeš sam otići po vodu.

Ne znam gdje je ima.

Ja ću ti reći.

Bojim se.

Hrabar si ti dečko.

Nisam.

Stigao si čak ovamo.

Jer ste vi bili sa mnom.

Jer te tjerala snaga volje.

(Str. 101.)

prva stranica knjige Pustopoljina

I mali može ponekad poraziti velikog

U romanu ima vrlo malo imena, ne znamo gdje se nalazi zemlja kroz koju prolaze ni u kojem se vremenu radnja događa. Znamo samo da se oni koji su ugnjetavani, makar slabiji fizički ili materijalno, mogu pobuniti nad nasiljem, bahatošću i nepravdom i započeti neki novi životni put bez obzira što nemaju okvirnu točku na horizontu. Nada i čežnja za boljim tjeraju dječaka da ide dalje i dalje bez obzira na prepreke. Okosnica romana je ideja po kojoj pojedinac uspijeva poraziti nadmoćnijeg neprijatelja bez obzira na ograničenja. Snaga duha i uvjerenje da smrt nije najgora stvar koja mu se može dogoditi čini da dječak u cijeloj priči izlazi kao pobjednik. Ali ožiljci i rane u tijelu i duši ostaju…

Mogao bi se svojevoljno vratiti. Odustati od beznadne borbe protiv prirode i ljudi te se vratiti kući. Možda to nije dom, ali barem je krov nad glavom. Vratio bi se gorim uvjetima nego što ih je imao prije odlaska. Odbacio je svoju obitelj i mora se suočiti s presudom.

(Str.139)

Stil kojim je pisan roman

Roman je surov, ogoljen, u nekim dijelovima opisan s elementima nasilja, ali na krajnje  realističan način sa šturim dijalozima, istovremeno toliko emotivno topao, predivno napisan, elokventnim rečenicama bogatog stila u opisu prirode i krajolika da vam se čini da ste sudionik tog dugog i sumornog puta između dva glavna lika.  Njihov zajednički odnos jako me podsjeća na odnos Santiaga i dječaka u romanu Starac i more.

O autoru

Jesús Carrasco španjolski je pisac rođen 1972. godine. Živi i radi u Sevilli. Romanom Pustopoljina debitirao je na međunarodnoj sceni. Pustopoljina je samo u Španjolskoj doživjela više od dvadeset izdanja, prevedena je na skoro trideset jezika, a po njoj je snimljen i film.

naslovnica knjige Pustopoljina

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Tess Gerritsen: Posljednji preživjeli

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednji preživjeli: ©Mozaik knjiga

Lov na čudovišta nije za strašljivce, a niti za one koji poštuju pravila poput zakona ili državnih granica. Naposljetku, čudovišta ne igraju po pravilima, pa ne možemo ni mi, ako ih hoćemo poraziti. No kad se odrekneš društvenih normi ponašanja, izlažeš se riziku da i sam postaneš čudovište. Toga ljeta u Rimu upravo se to i dogodilo. Nisam to isprva prepoznao. Zapravo, nitko od nas nije. Sve dok nije postalo prekasno.

str. 7./8.
Naslovnica knjige Posljednji preživjeli na bunkeru iz II. svjetskog rata

Tko su posljednji preživjeli?

Troje djece najprije je ostalo bez roditelja. Zatim su ostali i bez udomitelja. Tko se, i zašto, okomio baš na to troje djece. Kako bi ih zaštitili, vlasti ih šalju u udaljeni, izolirani internat okružen šumom i… Ničim više.

U takvom bi okruženju djeca trebala biti sigurna, zar ne? Ili ipak ne?

Maura Isles dolazi u internat posjetiti dječaka s kojim se zbližila u jednom od prošlih romana (Mjesto za ubijanje). Osjeća da nešto nije sasvim u redu, ali što?

Jane Rizzoli uviđa povezanost troje djece – netko se okomio na njih i neće stati dok ih se napokon ne riješi. Dvaput nije uspjelo, ali treći put?

Svidjelo mi se:

Posljednji preživjeli deseti je roman o detektivki Jane Rizolli i patologinji Mauri Isles.

Budući da su mi se svi romani više-manje svidjeli, osjećala sam da ni ovaj neće biti izuzetak.

I nije bio.

Početak romana je odličan – uvodi vas u atmosferu i slutnju nečeg lošeg. Nečeg stvarno, stvarno lošeg. Što se to dogodilo u Italiji? I kako je povezano s našim junacima – troje dvaput traumatizirane djece koja su ostala bez ikog svog?

Njihovi su likovi najbolje osmišljeni – njihova nesigurnost, prkos, glumljena hrabrost i strah odlično su opisani pa mi doista suosjećamo s njima. Maurin (uvjetno rečeno) posinak veoma je bistar, zanimljiv i bilo bi lijepo da se javi u još kojem nastavku, ima potencijal za razvoj.

Mislim da je mjesto radnje najjača karika ovog romana. Klaustrofobija internata u koji je smješteno mjesto radnje pojačava napetost koja vas tjera da čitate dalje. Osjećate tu zatvorenost i izoliranost i pitate se – kako netko, dovraga, može misliti da su ti klinci tu sigurni?

Dok se Rizzoli i Isles utrkuju s vremenom pokušavaju pronaći ubojicu prije nego on pronađe njih, napetost raste i raste i raste i… Pada.

The end?

Kraj je, barem meni, razočaravajući. Ubojica mi nije sjeo i labavo je povezan s ostatkom radnje. A motiv? Sigurno se pitate kakav to nastrani motiv mora biti da netko odluči ubiti djecu i njihove obitelji? Dvaput?

Kako se ono kaže: motiv je uvijek ili pohlepa ili požuda? E pa, ni ovaj se roman nije puno pomaknuo od te šablone…

Osim kraja koji mi, kažem, nije najbolje ostvaren, sve ostalo je veoma dobro. Volim kad me knjiga drži budnom do kasno u noć, a muž prigovara da ugasim lampicu i „gren spat“. Ova je knjiga to uspjela, gotovo do kraja.

Naslovnica knjige Posljednji preživjeli

Ostali naslovi ove autorice:

  • Kirurg
  • Šegrt
  • Harem mrtvih duša
  • Vrt kostiju
  • Klub Mefisto
  • Samo prividna smrt
  • Dvojnica
  • Grijesi
  • Mjesto za ubijanje
  • Nijema djevojka
  • Posljednji preživjeli

Iako slučajevi nisu povezani, navedene je romane najbolje čitati kronološki jer tako pratimo razvoj likova, njihove međusobne odnose te privatne živote.

Sve sam navedene romane pročitala i svi su mi se svidjeli, neki su malo bolji (Kirurg, Mjesto za ubijanje), neki su malo slabiji, ali su, u globalu, čitki i napeti, tjeraju vas da okrećete stranice i da čitate do kasno u noć.

Pročitajte i intervju s autoricom.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga

Objavljeno

Gregg Hurwitz: Siroče X

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2020.

Naslovnica knjige Siroče X: © Znanje

knjiga siroče x

Tko je Evan?

Glavni junak Evan Smoak prototip je akcijskog junaka kakvog smo nekad viđali u filmovima o Jamesu Bondu ili u novije vrijeme u filmovima s Jasonom Stathamom. Evan je specijalac odveden kao dijete u kamp za obuku siročadi koja kasnije postaju vrhunski obavještajci ili specijalci. Tamo pod budnim okom starijeg obavještajca Jacka, koji Evanu zamjenjuje oca, prolazi vrlo zahtjevnu obuku. Ni sam Evan ne zna zbog čega je upravo on izabran za tu obuku. Na taj način postao je siroče x.

Zašto ste izabrali mene?

Jack još uvijek ne diže pogled sa stranice knjige. Ti znaš kako je to kad je čovjek bespomoćan .(str.50)

 Evan je čovjek bez rodbine, čovjek bez prijatelja, čovjek samotnjak. Evan je zapravo vrhunski obučen specijalac koji radi “prljave” poslove za nepoznatog izvršitelja u ime Vlade. Njegova je profesija: ubojica s razlogom. Vrhunski je obučen, barata mnogim znanjima o preživljavanju u nemogućim uvjetima, zna mnoge borilačke vještine. Poznaje čak i osnovna medicinska znanja o tome kako sanirati povrede nanesane od vatrenog oružja. Zaljubljenik u oružje i digitalnu tehnologiju, Evan izvršava povjerene mu zadatke bez moralnih pitanja o svrhovitosti naredbi. Za njega su ubojstva opravdana jer se radi o “neprijateljima” Vlade i sistema, sve dok ga jednog dana ne počne mučiti crv sumnje: za koga i za kakve ciljeve on izvršava “prljave” poslove.  Od tada se Evan odluči služiti svojim vještinama samo kao pomoć onima koji su u prijekoj nevolji.

Što se događa?

Uskoro Evan otkriva da ga sistem koji ga je stvorio želi i uništiti. Nakon niza vratolomija u kojima se Evan izvlači više ili manje neozlijeđen iz “nemogućih” situacija, roman završava blažim tempom.

Cijelo vrijeme Evan živi kao povučeni trgovački putnik u stambenoj zgradi s mnoštvom različitih stanara. Privid normalnosti održava povremenim sastancima sa stanarima, rješavanjem njihovih problema, a s nekima čak postaje prijatelj (Mia i njen sin Petar).

Samoća kao motiv koji pokreće

Premda je cijela knjiga pisana u maniri brzih akcijskih romana, osnovna se ideja zapravo vrti oko osamljenog čovjeka koji pokušava ispraviti zlo, korupciju, obmane i različite radnje loših i korumpiranih ljudi ne birajući sredstva i način. Sve to Evan radi kako bi u konačnici negdje izborio svoje mjesto u kojem ga poštuju, mjesto gdje je potreban i gdje ima netko kome treba njegova pomoć.

Ovo je priča o samoći. Priča o čovjeku koji sve može, sve zna i sve rješava. Ali, uvijek sam. Stoga i ne čudi da mail na koji dobiva poslove glasi: covjek.niotkuda@gmail.com.

knjiga siroče x

O autoru…

Gregg Hurwitz dosad je napisao 21 roman. Djela su mu prevedena na 32 jezika. Mnogi njegovi romani nominirani su za književne nagrade ili su završili na ljesticama najprodavanijih romana. Autor živi i radi u Los Angelesu.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Sara Blӕdel: Izgubljena žena

Naslovnica knjige Izgubljena žena: ©Znanje

Nakladnik: Znanje, Zagreb 2019.

Izgubljena žena

Pitanja koja otvara ova knjiga

Je li pomaganje u eutanaziji ubojstvo ili čin milosrđa? Koliko daleko idu granice ljudskog odlučivanja u pravu na život i pravu na smrt? Smijemo li se mi doista igrati Boga? Je li oslobađanje umirućeg od boli posao za koji se očekuje novčana isplata? I ako to već činimo, trebamo li preuzeti posljedice za naš čin?

Sve su to pitanja kojima se u pozadni radnje bavi roman Izgubljena žena. U naravi krimić sa već poznatom istražiteljicom Louise Rick i njezinim partnerom Eikom Nordstromom, ovo je roman koji skriva vrlo teške i dvojbene moralne odluke. Roman iza kojeg ostanete na trenutak razmišljajući o svrhovitosti života nakon što čovjek smrtno oboli i ne postoji više nikakva nada za izlječenje ili dostojanstven život.

Roman je to u kojem ubojica duboko razmišlja o svojim odlukama.

Prožima ga osjećaj tuge i gubitka. (str. 1.)

Radnja romana Izgubljena žena

Dok rješava problem ubojstava koje se događaju u različitim obiteljima, sve redom članovima udruge za palijativnu skrb, njegovateljima i medicinskom osoblju, Louise istovremeno rješava slučaj nestanka partnera Eicka Nordstroma koji nestaje bez traga podigavši veću svotu novca. Radnja se događa paralelno u Danskoj i Engleskoj. Louise saznaje da Eik nestaje nakon što je ubijena njegova bivša djevojka koja je smatrana nestalom.

Proučavajući prošlost žrtva, Louise shvaća da je na tragu uhodanom poslu “pomoći “ pri eutanaziji teško bolesnih i neizlječivih bolesnika koja se provodila u više različitih gradova. Temeljitom policijskom istragom, Luise dolazi do informacija da su svi ubijeni za svoj posao bili obilato novčano nagrađeni.

Spisateljica veoma dobro opisuje likove policijskih istražitelja Louise i Eika kao i njihovih nadređenih, prikazujući ih istovremeno odlučnima i sposobnima kad je posao u pitanju, ali u privatnom životu ranjivima i emocionalno nestabilnima s nesređenim brakovima i emocionalnim vezama. Istražitelji su ljudi od krvi i mesa kao i svi ostali ljudi. Takvim načinom pisanja likovi dobivaju na autentičnosti i bliži su čitatelju.

Dojam o romanu

Moj je dojam da je spisateljica unatoč teškom lajtmotivu uspjela napisati solidan kriminalistički roman. Čitatelj sa zanimanjem prati istražiteljski rad Louise Rick kao i napore istražiteljice da osobni i profesionalni život stavi u ravnotežu.

Ako vam se svidjela ova knjiga, pročitajte i drugu knjigu ove autorice koje smo recenzirali, Djevojka pod stablom.

O autorici

Sara Blædel suvremena je danska autorica. Već su poznati romani: Zaboravljene djevojke i Šuma smrti. Romanom Izgubljena žena autorica otvara mnoga pitanja koja nadilaze očekivanja od običnog krimića i dokazuje zbog čega su njezini romani prevedeni u više od 30 zemalja, a samo u Danskoj prodani u gotovo 2 milijuna primjeraka.

Izgubljena žena

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Sve što je Alice zaboravila: ©Mozaik knjiga

Roman Sve što je Alice zaboravila na stepenicama

Što je Alice zaboravila?

Nakon pada u teretani i snažnog udarca glavom, Alice zaboravlja prethodnih deset godina svog života. Misli da ima 29 godina, voljenog muža Nicka i bebu na putu.

U stvarnosti, Alice ima gotovo 40, troje živahne djece i usred je ružnog razvoda. Sa sestrom Elizabeth gotovo ne priča, ima neke nove prijatelje (koji joj se sad čak ni ne sviđaju) i začudo, stane u haljinu broj 38, što nikad nije mogla.

Kako se Alice toliko promijenila? Što je pošlo po krivu?

Želi li se Alice uopće sjetiti?

Onaj san ili uspomena ili što već rasplinuo se i nestao poput odraza na vodi, a njezinim umom zaplovile su krhotine sjećanja kao da se budi u nedjeljno jutro nakon dugog, dugog sna.

str. 10.

Suze i smijeh

Dakle, ova knjiga… Toliko me se snažno dojmila već na prvih par stranica. Alicein karakter, način na koji reagira kad čuje usporedbu svog prijašnjeg života (koji misli da živi) i života koji doista živi, njen odnos sa sestrom, Elizabethina privatna teška i vrlo tužna situacija… Sve me to toliko taklo i po običaju, preplakala sam dobar dio knjige.

Radnja je mjestimice toliko dirljiva da boli. Doslovno vas boli ono što se događa u životu jednog od glavnih likova, osjećate njezinu bol, neuspjeh, poraz.

Nisu sve samo suze, roman je protkan humorom blago začinjenim sarkazmom, što je baš moja vrsta humora. Svidjet će vam se način na koji Alice promatra svijet, sad kada opet ima deset godina manje. Sve je nekako naivnije i čišće, Nick je još uvijek onaj pravi, a roditeljstvo nešto blaženo i lako.

Elizabeth je jednom rekla – vrlo odlučno i vrlo bespogovorno – da pravi čovjek nije dopuna, nego da žena prvo mora biti sretna sama sa sobom, na što je Alice kimnula kao da se laže, ali si je mislila, O, ne, pravi čovjek je tvoja druga polovica.

str. 90.

Zanimljiva je i priča o optimizmu, koja je, doduše kratka, ali možemo se u njoj pronaći. Svi smo mi isprva vrlo optimistični i hvatamo se ukoštac sa svojim problemima. Sigurni smo da ćemo iz te bitke izaći kao pobjednici. Ali, što ako ne bude tako? Postajemo ogorčeni i zabrinuti. Želimo odustati od svega. Iako težak, taj kratki odlomak zapravo nas potiče da svoju borbu nastavimo dalje, da budemo optimistični iako su svi izgledi protiv nas.

Roman Sve što je Alice zaboravila na kamenu

Nekad bilo – sad se spominjalo

Sviđa mi se odnos između Aliceine blistave prošlosti i ružne sadašnjosti u kojoj vidimo da nešto nije u redu.

Zašto svi stalno spominju Ginu? Alice nema pojma tko je Gina… Osjećamo natruhe neke tajne koja u njezinom životu možda nije nova, ali budući da ona nema sjećanje na nju, uvučeni smo u taj zbunjujući svijet i skupa s Alice otkrivamo tajne i međuljudske odnose. A oni su se stubokom promijenili otkad je Alice imala 29. Promijenilo se sve ono za što je Alice mislila da se nikad neće promijeniti. I ona se promijenila. Ali, ova joj se verzija nje same nikako ne sviđa (osim onog dijela da je mršava i ima ormar pun skupe odjeće).

I dok ona polako sastavlja djeliće svoje prošlosti i uklapa ih u sadašnjost, brojni prevrati drže nas prikovane za roman. Čitavo se vrijeme nadamo happy endu, iako smo itekako svjesni da on nije obvezan u ovako životnim romanima.

To je još jedan veliki plus ovog romana – svi su likovi toliko životni i oni mogu biti bilo tko od nas. Ja, vi, vaša sestra. Možda prva susjeda? Kolegica s posla? Možemo se prepoznati u tim likovima koji su zbunjeni, koji se traže. Likovima koji pokušavaju funkcionirati u okolnostima u koje ih je život bacio i nekako se iz svega toga izvući sa što manje ožiljaka.

Obitelj i majčinstvo

Sve što je Alice zaboravila pričaju nam tri pripovjedačice: Alice, njezina sestra Elizabeth i njihova baka Frannie. Aliceina priča teče u normalnom pripovjedačkom tonu, u trećoj osobi. Osim sadašnjosti, ona nam pripovijeda i svoju prošlost. Elizabethin nam je glas malo zanimljiviji, pisan u obliku svojevrsnog dnevničkog zapisa. Misli bake Frannie čitamo u obliku veoma duhovitog bloga. Sva su tri glasa različita, ali zajednička im je tema – obitelj i značaj obitelji. Što je zapravo obitelj? Je li to skupina ljudi povezanih krvlju ili ljubavlju? Što znači biti majka? Kako odgajati svoju djecu – treba li biti strog ili popustljiv? Je li ljubav u obitelji bezuvjetna?

Problem prezaposlenih majki problem je koji se provlači romanom. Što znači biti savršena mama? Je li to žena koja „ima pune ruke posla“: aktivna je u zajednici, školi, slobodnim aktivnostima…? Je li to žena zapravo opterećena tom apsurdnom idejom savršene mame i savršene obitelji, koja na kraju dana uopće nema vremena za tu istu djecu i obitelj? Je li bitno biti dobra majka izvana ili je ipak važnije biti dobra majka unutar vlastitih zidova?

Majčinstvo je tema oko koje ovaj roman plete svoje niti, ali ne mogu vam otkriti više od toga. Naravno, veoma ćete brzo sve i sami shvatiti, ali želim da uživate u ovom romanu onako kako sam i ja uživala. Pristupite mu otvorena srca i dopustite mu da vas obuzme. Neće vam biti žao.

Roman Sve što je Alice zaboravila, palme u pozadini

Ostali naslovi ove autorice:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Ruth Ware: Smrt gospođe Westaway

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Smrt gospođe Westaway: ©Mozaik knjiga

Knjiga sa šeširom

Potraga za vlastitim identitetom

Smrt gospođe Westaway je roman čežnje i potrage za vlastitom obitelji. Čežnje za prihvaćanjem i potraga usamljene djevojke za vlastitim identitetom.

Teška obiteljska priča koja skriva ogromnu tajnu o porijeklu vlastite majke i zamršeni odnosi između nasljednika gospođe Westawey okosnica su radnje ovog zanimljivog romana.

Mlada Hal dolazi u provinciju na imanje Penzance kao jedan od nasljednika gospođe Westaway. Isprva je nasljedstvo privlači kao mogućnost bijega iz bijednog životarenja na koje je osuđena nakon smrti majke. Majka ju je odgojila do 18. godine, a zatim pod nerazjašnjenim okolnostima stradala u prometnoj nesreći. Hal, malo po malo, otkriva rodbinske poveznice s ostalim nasljednicima koje joj bacaju novo svjetlo na njezino najranije djetinjstvo. Tada se u njoj  počinje buditi čežnja…

Ali ispod brige krilo se nešto drugo, nešto što je stezalo srce kad bi pomislila na Abela, Hardinga, Ezru i osjećaj njihovih ruku oko nje. Bila je to gotovo nostalgija, organska čežnja tako oštra da je bila poput boli ali ne za jedinim domom koji je ikad imala. Bila je to vjerovatno čežnja za onim što je moglo biti. Za tim alternativnim životom u kojima ima obitelj na koju se može osloniti, sigurnosnu mrežu. str. 315.

Izvanredan roman za one koji od romana očekuju samospoznaju i stalno propitkivanje tko sam, odakle dolazim i kome pripadam.

Vrsta književnog djela

Smrt gospođe Westaway nije klasičan krimić. Prije bih je svrstala u romane atmosfere čija napetost jača sve brže i brže do samog izuzetno napetog, ali ipak očekivanog kraja. Atmosfera nelagode, povremeno i straha podsjeća malo na knjigu Rebecca Daphne de Maurier, pogotovo što se i u ovoj knjizi pojavljuje neprijateljski nastrojena kućepaziteljica, ovaj puta gospođa Warren.

Spisateljica piše lako čitljivim stilom, a opisi prirode i krajolika vrlo su realistični.

O autorici

Ovim romanom Ruth Ware nastavlja niz uspješnica poput Žene u kabini 10, U mračnoj, mračnoj šumi, Igra laži, Okretaj ključa. Sve njezine knjige postaju megahitovi i pojavljuju se na popisu bestselera diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Smrt gospođe Westaway:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Helen FitzGerald: Plač

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Plač: ©Mozaik knjiga

Roman Plač na ljuljački

Sretna mala obitelj. Zbilja?

Mama Joanna, tata Alistair i beba Noah putuju, čini mi se, dvadeset i jednosatnim letom iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju. Beba plače cijelim putem i izluđuje putnike koji mladu mamu gledaju očima punim osuđivanja, nerazumijevanja i neprijateljstva. Joanna daje sve od sebe da umiri bebu, ali muče je misli o tome kako nije dobra mama i kako s njom nešto zasigurno nije u redu. Pogledajmo, na primjer, njezina muža Alistaira. Odmoran je, cijelim putem spava, pijucka vino i, dočim uzme bebu, uživa u neskrivenim pogledima obožavanja i divljenja jer je, kako divan tata, podigao bebu i promijenio joj pelenu.

Joanna bebin plač doživljava kao svoj osobni neuspjeh.

Kad napokon stižu Melbourne, njime bjesni požar. I kako se požar širi izvanjskim krajolikom, tako se širi i unutarnjim životima naših glavnih likova.

Zašto je Noah tako miran pod svojom dekicom?

Zašto smo odjednom u sudnici?

Tko je i za što točno kriv?

Trebale su točno četiri minute da im se svima upropaste životi…

Mnogo puta je prošla ovaj šablonski postupak. … Baš kao što su je poučile majke na tečaju dojenja. -On tim svojim lijepim malim glasićem pokušava komunicirati s vama – rekla je jedna od njih. – Vi samo trebate slušati.

– Nije vam to neka atomska fizika – dometnula je druga. – Zar nije sladak? Mala latica.

Mrzila je mame s tečaja dojenja. (str. 11.)

Slika prikazuje 9. poglavlje knjige Plač

Kako se (ne) gradi sreća?

Sve što ste pročitali u sažetku ove knjige potpuno je pogrešno. Već u prvih par poglavlja saznajemo što se dogodilo s bebom Noahom i stvarno je malo bezveze što se sažetak pravi kao da taj dio knjige – glavni dio- ne postoji.

Unatoč tome, knjiga mi se veoma svidjela.

Počnimo od likova: tri su lika glavna, mama Joanna, tata Alistair i bivša žena Alexandra. Likovi su dobro opisani, imaju svoju dubinu i možemo se poistovjetiti s njima. Joanna je prvi put mama –smatra da se ne snalazi dobro, da nije dorasla toj ulozi i da je sama za to kriva jer – pokušala je izgraditi svoju sreću na tuđoj nesreći, a to se, svi znamo ne radi. Joanna smatra da zaslužuje sve što ju je snašlo.

Isprva smo skloni složiti se s njom, uostalom, kakva je to mama koja ne može umiriti vlastito dijete, hej?! Kao i putnici u onom avionu, skloni smo osuditi ju na prvo čitanje jer dobre osobe ne rade ono što je uradila Joanna.

Ali… Čekaj malo…

A gospodin tata? Tata Alistair isprva je blještava zvijezda roditeljstva. Nije mu prvo dijete, uvježbao se pa vrlo dobro zna kako s bebom. Na prvi pogled simpatičan, no što ga bolje upoznajemo, više nam smrducka.

Bivša žena Alexandra, alkoholičarka i luđakinja. Pa sve su bivše žene takve, zar ne? Da su bile dobre, ne bi bile bivše, kaže se. Unatoč tim pričama koje NETKO uporno provlači radnjom, upoznajemo Alexandru i zaključimo ono što na kraju zaključimo o većini bivših žena (makar u knjigama) – SPASILA SE.

Žena, majka…

Atmosfera je usijana, neugodna. Teško vam je čitati, ali čitate dalje jer želite saznati istinu. Radnja je na trenutke mučna jer VI znate, znaju Joanna i Alistair, koliko će trebati i ostalima da saznaju? Ovaj se psihološki triler mjestimice igra sa svojim čitateljima, ponajviše čitateljicama koje su tek postale mame. Kako izmjeriti ljubav prema djetetu? Kako procijeniti količinu tuge? Zašto je prst okoline uvijek usmjeren na ženu, na majku? Ima li dijete i tatu? Jesu li uloge roditelja jasno i spolno definirane još uvijek, u 21. stoljeću? Možemo li pogledati uplakano dijete bez da unaprijed osudimo njegovu majku jer zašto, dovraga, ta ŽENA ne utiša svoje dijete?

Vidite li što sam ovdje napravila? Istaknula sam riječ žena, svi znamo zašto.

Citat: Kakva je to žena koja niti ne traži svoje dijete?, str. 152.

Plač

A plač? Plač nas prati knjigom, prati nas u avionu, prati nas na užarenim cestama Australije, prati nas pod stablom lilly pillyja na jednoj maloj parceli.

Prati nas dok otkrivamo tajne, zvoni nam u glavi dok raskrinkavamo laži, tutnji dok promatramo raspadanje obitelji na najgori mogući način.

Kraj? Nije toliko šokantan koliko je emotivan. Neki su dobili svoju sreću, neki nisu.

Na nama je da zapamtimo da sreću nikad, ali baš nikad, ne smijemo graditi na tuđim suzama, ma kakva god nam se (u tom času) činila osoba koja plače.

Naslovnica knjige Plač

Ostali naslovi ove autorice:

Iako je napisala popriličan broj knjiga, Plač je jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga

Objavljeno

Chanel Cleeton: Dogodine u Havani

Sonatina, Zagreb 2019.

Naslovnica knjige: ©Sonatina

Knjiga s lepezom

Kad umrem odnesi me natrag u Kubu. Prospi moj pepeo zemljom koju volim. Znat ćeš gdje. (str. 13.)

Neke su knjige mediji koji vas vuku. Traže da ih uzmete s police knjižara, trgovina ili knjižnica, gledaju vas čak iz običnog kioska čekajući da obratite pažnju na njih, opipate ih, osjetite njihovu težinu, okrenete prvu stranu i počnete čitati. Tada je njihova uloga završila, a vaša počinje. Ulazite u knjigu brzinom koja osvaja, žudnjom koja vas tjera da čitate sve brže i brže do samog kraja.

Takva je knjiga Chanel Cleeton Dogodine u Havani. Ova me knjiga toliko osvojila svojom iskrenošću, emocijama i bezgraničnoj ljubavi prema voljenoj zemlji da zaslužuje moju prvu objavu.

O knjizi Dogodine u Havani

Roman Dogodine u Havani prati dvije ljubavne priče rodbinski povezanih obitelji. Zajednička poveznica  bogate nasljednice Elise Perez i njezine unuke Marisol Ferrera  neiscrpna je ljubav prema Kubi kao i beskompromisna ljubav koja ne poznaje granice. To je raskošna priča o ljubavi, priča o dvije obitelji od kojih jedna prati događanja iz 1959. godine, previranja u Kubi, pad predsjednika Batista i dolazak na vlast Fidela Castra uz velik broj Kubanaca koji tada kao izbjeglice napuštaju Kubu. Prva priča ispričana je  riječima bogate nasljednice Elise Perez, a druga se događa u sadašnjem vremenu (2017.), šezdesetak godina kasnije kada se na Kubu vraća Elisina unuka Marisol Ferrera. Marisol nailazi na Kubu još uvijek bremenitu raznim problemima, prosvjedima i neslaganjima sa sadašnjim režimom.

Otvorena knjiga i straničnik

Roman je na mnogo načina iznenađujući. Čitajući roman dobila sam sasvim drugu perspektivu promatranja društveno-političke situacije u Kubi dolaskom Fidela Castra na vlast, kao i uvid u  egzodus neistomišljenika prema zemljama u okruženju, najviše prema SAD-u.

Živjeti u progonstvu znači biti lišen onoga što voliš najviše na svijetu-zraka koji udišeš i tla kojim koračaš (str. 15).

Volio bih da ti možeš živjeti u mom svijetu i ja u tvom. Volio bih da ne postoji tako oštra podjela između onih koji imaju sve i onih koji naprosto žude za prilikom da imaju više. (str. 99.)

Okosnica romana

U sjeni dolaska Fidela na vlast i padanja bogate obitelji Perez u nemilost novog režima smjestila se jedna od najljepših ljubavnih priča u novijoj književnosti. Ljubav bogate nasljednice Elise čiji je otac pristaša predsjednika Batiste i revolucionara Pabla koji se bori u Fidelovim redovima okosnica je ovog potresnog romana. Sličnu sudbinu šezdeset godina kasnije prolazi i njezina unuka Marisol zaljubljujući se u Luisa, povjesničara, prosvjednika i borca za bolju i pravedniju Kubu.

Zdravo, kaže pozdravljajući me savršeno uobičajenim glasom koji je sve samo ne običan.

Zdravo, ponovim za njime stvorivši tisuću pretpostavki o tome tko je, čime se bavi, zašto je došao na drugi kraj prostorije razgovarati sa mnom, i sve to između mojeg pozdrava i njegova.

Ja sam Pablo.

Premećem njegovo ime u mislima i iskušavam kako zvuči prije negoli mu otkrijem svoje.

Elisa. (str. 46.)

60 godina kasnije…

I Marisol na Kubi pronalazi ljubav u atmosferi uzavrele političke klime u sadašnjoj Kubi. Postupno shvaća svoj zadatak koji je istovremeno i njezino poslanje: istražiti i objelodaniti povijest svoje obitelji za buduće generacije. Shvaća da su sve spoznaje koje je imala o Kubi pogrešne jer ih je gledala očima turista, a ne očima ljudi rođenih ondje.

Učeći o svojoj zemlji Marisol, postaje bilježnik svog nasljeđa, bilježnik egzodusa, patnji, boli i siromaštva, čekanja u redovima na hranu i lijekove, bilježnik borbe za prava čovjeka i borbe za bolju budućnost novih generacija.

Kubanka sam, a opet nisam. Ne znam kamo pripadam na tome mjestu, u zemlji svoje bake i djeda, dok u mislima pokušavam oživjeti Kubu koja u stvarnom životu više ne postoji. Izbjeglice su povjesničari, čuvari uspomena na izgubljenu Kubu, onu gotovo zaboravljenu.(str. 146.)

Dogodine u Havani… zdravica je koju nikada nismo prestali izgovarati zato što se taj san nikako nije ostvario. Ako jednog dana i bude, što tada? Čemu ćemo se vratiti? Je li to uopće više naša zemlja ili smo je se odrekli kad smo otišli? (str. 237.)

Kubanci žive u neprestanoj nadi (ojalӑ ). U stvarnosti postoje riječi koje se opiru prijevodu; njihovo značenje sadrži cijeli splet stvari koje tinjaju ispod površine. Riječ sadrži ljepotu, nešto više od lakomislenosti puke nade. Govori o tijeku života, padovima i usponima, pukoj nepredvidljivosti svega. (str. 345.)

Ovo je knjiga koja na prvom mjestu govori o ljubavi kao bezvremenskoj emociji koja ne poznaje podjele na staleže, bogate i siromašne, plemstva i kmetove, kapitaliste i radnike. Ljubav koja se rađa u tragičnim u potresnim situacijama i koja ne bira idealne uvjete jer takvi ne postoje. Ali, nadasve veliča ljubav prema voljenoj zemlji, ponos što smo rođeni i pripadamo upravo tamo jer tamo gdje smo posijani tamo i rastemo.

Naslovnica knjige Dogodine u Havani

O autorici:

Chanel Cleeton autorica je nekoliko knjiga, a najznačajniji joj je roman Dogodine u Havani. Kao potomak kubanskih izbjeglica napisala je knjigu o egzodusu svojih predaka tijekom kubanske revolucije. Živi i radi u Floridi.

Nastavak romana Dogodine u Havani zove se Kuba mojih snova, a njegovu recenziju pronađite ovdje. Osim ta dva romana, kod nas je preveden i autoričin najnoviji, treći roman Zadnji vlak za Key West.

Gdje kupiti?

Sonatina

Ova mi se knjiga toliko svidjela da sam ju uvrstila u 10 knjiga koje ću pamtiti iz 2020. godine. Ako želite saznati koje su knjige dospjele na popis vaše Male, kliknite na link gore 👆