Kategorija: Znanje

Objavljeno

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Nakladnik: Znanje, 2022

Naslovnica romana Stotinu godina Lenni i Margot: ©Znanje

Prevela: Lidija Lebinec

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Stotinu godina Lenni i Margot

U bolnici, na odjelu za terminalne pacijente, u slikarskoj radionici, upoznaju se Lenni i Margot.

Kad čujem riječ „TERMINAL“, prvo pomislim na aerodrom. …
Moram se izvući odande i sjetiti se da takva vrsta terminala nije namijenjena meni.
Sad su to počeli nazivati „ograničenim vijekom trajanja“.
„Djeca i mladi u stanju ograničenog vijeka trajanja…“ (str. 3.)

Lenni ima sedamnaest, a Margot osamdeset i tri godine. Od prvog dana postaju nerazdvojne prijateljice, jedna drugoj povjeravajući priče iz svog prekratkog i dugog života.

I tako smo Margot i ja, obje žive, sjedile u tišini…u meni se pojavio osjećaj kao ni s kim prije. Da imam sve vrijeme svijeta. Nisam se morala žuriti da joj bilo što kažem, mogle smo samo biti. (str. 47.)

I tako se u njima rađa ideja – naslikat će stotinu slika za stotinu godina koje su proživjele. Svaka će slika sadržavati motiv koji im je na neki način obilježio život.

Želimo da nas ljudi upoznaju, da saznaju našu priču, da znaju tko smo i tko ćemo biti. I nakon što odemo, da znaju tko smo bile.
I zato ćemo naslikati jednu sliku za svaku godinu u kojoj smo živjele. Stotinu slika za stotinu godina. … A mi ćemo ispričati svoju priču, jer naslikale smo stotinu slika koje govore:
Lenni i Margot bile su ovdje.(str. 69.)

Na slikama se tako nađe vjedro, tanjur, pogled kroz kameru i žuti cvjetovi. Iza svakog tog motiva predivna je, dirljiva priča iz živote Lenni i Margot.

Kako su postale osobe koje su sada? Kako se nose sa skorom, neminovnom smrću?

Jer… Za terminalne pacijente nema ozdravljenja. Nema čuda.

Samo je pitanje vremena.

Lenni i Margot i svi ostali

Lenni i Margot susrele su se na kraju svojih života.
Jedna ga je proživjela u cijelosti, druga je praktički tek na početku.
No, već po običaju, smrt ne bira i tako se naše junakinje nalaze na odjelu s kojeg pacijenti ne odlaze, a koji se naziva Majski odjel.

Od prvog trenutka svide se jedna drugoj i rađa se jako, vječno prijateljstvo.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

No Lenni i Margot nisu jedini likovi koje čitamo i volimo unutar ove emotivne knjige. Tu su i otac Arthur, nadležan za malu bolničku kapelicu. I Privremena, djevojka privremeno zaposlena u bolnici koja je zapravo odgovorna za upoznavanje Lenni i Margot. No, i one će njoj uzvratiti uslugu i na njen život utjecati više nego je i mogla zamisliti.

Njih dvije taknut će živote mnogih, no srca će najviše otvoriti jedna drugoj, a samim time i nama, koji ćemo u jednom dahu čitati priču o stotinu proživljenih godina, o ljubavi, boli, sreći, patnji i vječnom životu.

Topla priča o životu, ne o smrti

Čitajući ovaj roman, već sam prema sažetku znala da će me taknuti i da ću pustiti suzu. I doista jesam – no, s obzirom na to kakva je tema – ima začuđujuće malo tužnih dijelova.

-Znaš li… da su zvijezde koje najjasnije vidimo zapravo već mrtve? –
-E pa, to je deprimirajuće.- …
-Ne, … nije deprimirajuće, predivno je. Umrle su tko zna prije koliko vremena, a mi ih i dalje vidimo. One nastavljaju živjeti. –
One nastavljaju živjeti. (str. 284.)

Zapravo ima jako puno pozitivnih misli i slavi život. Iako naše cure umiru, ovo uopće nije priča o smrti. Roman govori o životu, o tome što smo sve napravili, čije smo živote dotakli, koliko smo utjecali na svijet i koliko se toga zbog nas promijenilo.

Uči nas da, iako smo možda mladi kao Lenni, možemo imati veliko srce, možemo činiti nešto za druge, imati velike misli i patnje i sreće, velike i male.

Isto tako, otkriva nam koje sve tajne u sebi nose osobe koje su već iza sebe skupile popriličan broj godina. Ožiljci, ratovi, promjene, brakovi, djeca, prijatelji, smrt, ljubav, bol…

Što više godina, to više svega, no svi osjećamo jednako, i mladi i stari.

Marianne Cronin: Stotinu godina Lenni i Margot

Slavlje stotinu godina

Stotinu godina Lenni i Margot mrvicu me podsjeća na Backmanovog Ovea, no naravno, Čovjek zvan Ove roman je koji se ne ponavlja pa ipak nemojte očekivati previše.
Način na koji su Lenni i Margot odlučile proslaviti vlastite godine stvarno me taknuo i mislim da bi dopro do svakog čitatelja.

Nismo svi obožavatelji ovakvih priča, znam da ja sigurno nisam, ali ne mogu reći da ih ne volim. Znam, čini se da se ta izjava kosi sama sa sobom, no zapravo ne. Riječ je o tome da ne volim biti tužna, a ovakvi romani neminovno bude baš tu emociju…

Ono što je super kod Lenni i Margot jest da one nisu usredotočene na smrt i kad se ona dogodi, ostaju svi oni čije su živote obilježile i mislim da je to predivno. Kao što sam već rekla, premda su moj primarni žanr trileri, roman Stotinu godina Lenni i Margot jako mi se svidio jer daje nadu i lišava nas straha. Ne samo straha od smrti, već od straha da ćemo, jednom kad nas ne bude, biti zaboravljeni.

Ostali naslovi ove autorice:

Stotinu godina Lenni i Margot roman je prvijenac spisateljice Marianne Cronin. Kako sama spisateljica kaže, lik Lenni javio joj se kad je i sama vodila bitku za zdravlje i kada su joj otkrivene poteškoće na srcu.

Gdje kupiti roman Stotinu godina Lenni i Margot:

Znanje

Objavljeno

Paula McLain: Kada zvijezde potamne

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Kada zvijezde potamne: ©Znanje

Prevela: Maja Klarić

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

„Što je to mrtvi kut?“ …
„Kad ti je netko točno na ramenu, preblizu da ga vidiš.“
„To vrijedi i za ljude. Onaj tko ti je pod nosom, samo ispari. To je opasna zona, u neposrednoj blizini. Osoba kojoj najviše vjeruješ.“ (str. 20.)

Kada zvijezde potamne

Mlada detektivka Anna Hart proživljava osobnu tragediju od koje se ne može i ne želi oporaviti. Mučena krivnjom, boli, osjećajima napuštenosti i odbačenosti, vraća se u gradić Mendocino, jedino mjesto kože može nazvati domom.

Međutim, Anna tamo ne nalazi ni mir ni utjehu. U Mendocinu je upravo nestala prelijepa tinejdžerica Cameron Curtis. Idilični je gradić izbezumljen, policija pogotovo, jer ovo je prvi veliki slučaj još od Annina djetinjstva, kada je također nestala, a potom pronađena zadavljena lokalna tinejdžerica Jenny.  A njen ubojica nikada nije pronađen…

„Ovakvi se gradovi čine tako sigurnima, odvojenima od ostatka svijeta. Zapitaš se jesu li opasni.“
„Zbog svoje bajkovitosti, misliš?“
„Da. Lažna sigurnost. Prestaneš se osvrtati oko preko ramena, jer ti sve izgleda kako treba. Ništa se loše ne može dogoditi ako jarak opasava grad, zar ne? Grudobrani. Čuvari na vratima. Ali zmaj se svejedno pojavi.“ (str. 135.)

Sada, godinama kasnije, policija opet tapka u mraku te zamoli Annu, proslavljenu detektivku i stručnjakinju za nestanke djece, da im pomogne.

Zbog svog traumatičnog djetinjstva, Anna bolje od ikog razumije kako je biti nesretno, zlostavljano, usamljeno i napušteno dijete. Njene rane nikad nisu u potpunosti zarasle i zato osjeća da joj se svako nestalo dijete obraća, da govori jezikom samo njoj poznatim.

Kao da se pozivi upomoć koji beskonačno odzvanjaju atmosferom pojačavaju kad se nađu na mom putu, postanu ljepljivi. Kao da na neki način pripadaju meni, a ja nemam pravo glasa, nemam drugog izbora osim da pokušam na njih odgovoriti. (str. 29.)

Anna se uključuje u potragu za nestalom Cameron, a na površinu počinju izvirati davno zakopani duhovi. Duhovi Annina djetinjstva, duhovi Cameronina djetinjstva.

Odlučna u namjeri da spasi nestalu tinejdžericu, Anna će morati prevladati svoje strahove, nadvladati demone i oprostiti si. A to je, čini se, najteže.

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

Krhotine istine u romanu Kada zvijezde potamne

Kada zvijezde potamne roman je toliko iskren, neposredan i bolan. Imamo osjećaj da čitamo nešto što se u stvarnosti dogodilo. To nije slučajnost, jer svi savršeni romani u sebi nose zrnce stvarnog svijeta. Baš poput svojih likova, i sama autorica Paula McLain dijete je sustava. Njezino teško djetinjstvo inspiriralo ju je na pisanje ovog romana koji poetičnim, dirljivim jezikom priča o tome što se dogodi kad nas rane, napuste i povrijede oni koji bi nas trebali bezuvjetno štititi.

Majke i očevi trebali bi biti tu. To je originalna ljudska priča, u svakoj kulturi, još od početka vremena. Moji nisu bili… Sve te ožiljke i dalje nosim… Probleme s povjerenjem, povezivanjem, identitetom, osjećaj praznine, izoliranosti, udaljenosti i očaja – napukline na duši koje se ne mogu popraviti. … Znam da svi oni koji u svojoj nutrini imaju tu rupu, samo traže načine, ponekad i cijeli svoj život, kako da je ispune. (str. 81.)

Odrastala je u udomiteljskim obiteljima i u djetinjstvu bila seksualno zlostavljana. Njeni ožiljci postali su ožiljci detektivke Hart i zato je detektivka lik kojem u potpunosti vjerujemo. 
Ako vam se čini da je ono što likovi govore i osjećaju previše stvarno, da su njihove boli i traume previše životne – to je zato što i jesu.

Drugi komadić istine koji nam se poput dijamanta pruža jest slučaj nestale djevojčice Polly Klass. Ova je dvanaestogodišnjakinja oteta iz svog doma, uz prijetnju nožem, pred očima svojih prijateljica. Njezin nestanak donio je mnoge pozitivne promjene ne samo u kalifornijski pravni sustav, već i u sam način potrage za nestalom djecom.

Više o svemu ovom OBAVEZNO pročitajte na kraju romana, u bilješci autorice.

Roman koji se sam čita

Roman Kada zvijezde potamne obuzeo me od prve stranice. Jedan je od rijetkih romana koji je u meni pobudio onaj neki osjećaj treperenja – htjela sam ga što prije pročitati i, u isto vrijeme, nikad ne završiti. Toliko je dobar! Ne samo da je stil pisanja savršen – poetičan, nježan, ranjiv, dirljiv i veoma emotivan, nego su i rečenice pametne, oblikovane tako da u vama probude jezu i zavuku vam se duboko ispod kože.

Sjećam se neke stare priče o duhovima…, o tome kako vrag otima duše tako da ih otvoreno zatraži. Nije lopov već majstor manipulacije. Prava opasnost, barem u toj priči, nije vrag kao takav, već nemogućnost spoznaje da ga možeš odbiti.
To je najtužniji dio cijele priče, i susrećem ga uvijek iznova. To kako neke žrtve ne mogu niti šapnuti ne u sebi. Zato što ne vjeruju da moraju spasiti vlastiti život.
(str. 36.)

Ne mogu vam dovoljno dobro opisati osjećaje koji su me prevladavali dok sam čitala. Već u prvom poglavlju jasno je da s detektivkom Hart nešto nije u redu i ta se nit provlači gotovo do kraja. Osim toga, imamo djevojke koje nestaju bez traga, ali i odjek davnog slučaja koji je potresao djetinjstvo detektivke Hart i svih njenih prijatelje. Tu su još i zagonetni odnosi u sadašnjosti, zlostavljanje djece te lekcije o preživljavanju koje se Anna učila u udomiteljskoj obitelji.
Sve te niti duboko su isprepletene, a čitatelj ih mora rasplesti i saznati što se sve dogodilo, nekada i sada.

Već dugo nisam naišla na roman koji se sam čita. Ovo je jedan od tih i od mene imate najsnažnije preporuke.
Ovo će mi, sigurna sam, ostati jedan od najboljih romana pročitanih u 2022. godini!

Paula McLain: Kad zvijezde potamne

Ostali naslovi ove autorice:

Paula McLain američka je književnica, poznata po romanima Gospođa Hemingway, Dosegnuti sunce i Ernest i ja.

Gdje kupiti roman Kada zvijezde potamne:

Znanje

Objavljeno

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Vrijeme otkrivanja: ©Znanje

Prevela: Ružica Matić

…naše su tajne samo ožiljci – dio su nas, ali ne smijemo dopustiti da nas definiraju. … Tek kad otkrijemo svoje tajne, možemo si dopustiti slobodu da budemo ono što stvarno jesmo. (str. 326.)

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Vrijeme otkrivanja – 1958.

Osamnaestogodišnja Gabrijela s obitelji živi u Veloj Luci na Korčuli, u maloj ribarskoj zajednici koja ju iz dana u dan sve više guši. Od života želi više nego udati se i imati djecu, no patrijarhalni sustav u kojem odrasta, a kojem itekako pripada njen otac, ne dopuštaju joj ni najmanju pomisao na to.

Ono što Gabrijela, od milja zvana Jela nikako nije očekivala jest da će, osramoćena i od obitelji odbačena, biti prognana na Novi Zeland. Tamo će raditi kao kućna pomoćnica Roku, sinu očeva prijatelja i od svih kriti tajnu koja nikako ne smije izaći na vidjelo.

Ova zemlja izgledala mi je ispeglano, spljošteno, i u tom trenutku dala bih sve da mogu vidjeti oštre vapnenačke planine svoje domovine kako se uzdižu iz mora poput divovskih monolita. (str. 19.)

Mlada Jela nije ni sanjala da će biti primorana ostaviti sve svoje i živjeti u nepoznatom svijetu, okružena nepoznatim ljudima i običajima.

„Prošle smo godine nabavili hladnjak. … Jesi li ga vidjela…?“
Kimnula sam glavom… pokušavajući sakriti nelagodu. Nisam htjela priznati da sam u strahu odskočila kad sam nešto ranije na putu do WC-a naišla na sanduk koji je izgledao poput lijesa, i zujao. (str. 27.)

Vrijeme otkrivanja – 1989.

Gabrijelina kći Luisa odlučna je u istraživanju svojih jugoslavenskih korijena. Muči je što njena majka ne priča sa svojom obitelji te majčina tajanstvenost kada ju se o tome pita. Luisa je sigurna da njena majka Jela nešto krije, nešto veliko i mračno, dovoljno teško da više nikad ne progovori sa svojim ocem i bratom te da se nikada ne vrati na Korčulu, čak ni u posjet.

I tako Luisa, u pratnji poznanice Bex, kreće na backpacking putovanje svijetom, čija će zadnja postaja biti Jugoslavija – i Korčula. Kada tamo napokon stiže, šokirana je zaostalošću i zemlje i ljudi, no to nije najgore što će joj se tamo dogoditi.

Jugoslavijom tinjaju nemiri i u zraku se osjeća rat. Ljudi su pogođeni inflacijom, osiromašeni, kruti, izgubljeni. To mjesto je sve ono što Luisa uopće nije očekivala.

Kad stigne na Korčulu, bez Bex, slomljena, povrijeđena i izmučena, Luisa počinje put iscjeljenja.

Novi Zeland uvijek će biti Luisin dom, ali njezino obiteljsko stablo prvi je korijen pustilo u Jugoslaviji, u Dalmaciji, sidro su bacili na ovom negostoljubivom tlu. Iako su se grane toga drveta protegnule jako daleko, ona je svejedno jedna od tih grana. Ovo mjesto čini je posebnom. (str. 230.)

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Mamac za (hrvatske) čitatelje

Od romana Vrijeme otkrivanja imala sam ogromna očekivanja. Neka su ostvarena, neka nisu… Počet ću recenziju tako što ću reći da mi se cijela zamisao svidjela. Priča o Jugoslaviji, odnosno, ako uzmemo u obzir najveći dio mjesta radnje, o Hrvatskoj, koju je napisala strana autorica dovoljan je mamac za čitatelje s ovog područja.

Osim toga, svatko tko je ljubitelj obiteljske drame naći će se zaintrigiran pričom o obiteljskim tajnama, osramoćenoj i protjeranoj djevojci, kćeri koja želi razmrsiti prošlost svoje majke… Tako sam se i ja našla itekako zainteresirana za ovu dramu koja svoje niti plete između mjestašca na Korčuli i grada na Novom Zelandu, tijekom tridesetak godina dvadesetog stoljeća, između dva rata čiji su kraj i početak, iako u pozadini, itekako utjecali na radnju.

Nedostajanje

Vrijeme otkrivanja roman je koji ima puno kvaliteta. Jedna od njih svakako je opisivanje Gabrijeline rodne Korčule. Ona svoje mjesto vidi kao zbroj svih osjetila. Vela Luka za Jelu nije samo ono što vidi i čuje. Tu su i mirisi, okusi i osjećaj na koži koji ima njezino rodno mjesto.

Zato, kad se nađe bačena u novu zemlju i novi grad, sve ono što je prije uzimala zdravo za gotovo sada joj fali.

Zastala sam i duboko udahnula, vječno se na dajući dašku mora. Nisam znala koliko čovjeku može značiti miris nekog mjesta, kako ću očajnički željeti čuti more, omirisati ga i osjetiti kako mi sol pecka kožu. (str. 39.)

Jelina čežnja za rodnim mjestom, njena ljubav prema njemu i istodobno, prezir prema toj maloj, učmaloj, siromašnoj sredini najljepši su trenuci i najsnažnije rečenice ovog romana.

Spisateljica se izvrsno dotiče i patrijarhata koji i dan danas, u mrvičicu ublaženoj varijanti, vlada većinom ovih naših prostora. Lijepo je opisano društvo u kojem muškarci uvijek vode glavnu ulogu pa makar i ne bili u pravu. Sve što je muško vrijedno je poštovanja, sve što je žensko tu je da šuti i trpi.

Kad se nađe na Novom Zelandu, Jela uviđa da nisu svi muškarci poput njezina oca i brata, te da postoje žene koje, uz prstohvat obijesti, nose mini suknje i odjeću peru u perilici.

P.J. McKay: Vrijeme otkrivanja

Ima li mjesta za napredak?

Vrijeme otkrivanja roman je prvijenac autorice P.J. McKay i to se u određenim segmentima primjećuje. Na primjer, izvrsna ideja donesena je na pomalo dosadan način, neprestanim pripovijedanjem. Nisam pisac i nikad to neću biti, no kao profesorica jezika i književnosti uvijek učenicima savjetujem da miješaju pripovjedne tehnike jer tako priča postaje dinamična, brza, zanimljiva. Samo pripovijedanje, ma koliko god atraktivna bila tema, uspavljuje čitatelja.

Neke su rečenice divno oblikovane, slikovite, gotovo lirske, dok su druge isforsirane, kao da nasilu trebaju biti poučne. Ista stvar mi je i s nekim situacijama koje su se dogodile Jeli i Luisi, majci i kćeri. Dok su jedne opisane vjerodostojno, druge su naivne i potpuno nevjerojatne.

Da zaključim. Tema je odlična, pogotovo Jelina strana priče koja je živopisna, teška, ajmo reći čak i šokantna i tjera na razmišljanje. Luisin mi se dio manje svidio jer mi se njen lik nije svidio, no ima akcije i u njezinoj strani priče. Stil pisanja nije mi u potpunosti sjeo i bio mi je malo naporan.

Ipak, unatoč tom beskrajnom pripovijedanju, roman sam dosta brzo pročitala jer me vukao – ne znam kako to drugačije objasniti. Doista sam htjela saznati Jelinu priču, više nego Luisinu, i vidjeti je li u dalekom svijetu pronašla sreću. Htjela sam istražiti njezine tajne toliko da sam došla u napast preskočiti Luisin dio i odmah nastaviti s Jelom. Naravno, nisam to učinila i na kraju mi je bio drago, jer je osjećaj iščekivanja otkrića tajne romanu dao dozu napetosti.

Za čitatelje čiji su poroci duboko zakopane sramotne tajne prošlosti, obnova ranjenih obiteljskih veza te ruralna sredina u kojoj ljudi sami sebi onemogućavaju napredak, Vrijeme otkrivanja bit će pun pogodak i pravi užitak za čitanje.

Ostali naslovi ove autorice:

P.J. McKay je inspiraciju za pisanje svog debitantskog romana, Vrijeme otkrivanja, dobila na svom backpacking putovanju bivšom Jugoslavijom 1989. godine. Naravno, u pisanju su joj puno pomogli i pripadnici novozelandske hrvatske zajednice, koji su joj dali dragocjen uvid u život, običaje, probleme, strahove i nade hrvatskih imigranata na Novom Zelandu.

Gdje kupiti roman Vrijeme otkrivanja:

Znanje

Objavljeno

Chevy Stevens: Mračne ceste

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica knjige Mračne ceste: ©Znanje

Chevy Stevens Mračne ceste

Autocesta koja prolazi gradićem Cold Creek proteže se gotovo osamsto kilometara kroz divljinu Britanske Kolumbije, sve do obale Tihoga oceana. Mlade žene ondje već desetljećima nestaju i do danas nijedan ubojica nije priveden pravdi. Svi koji su živjeli u Cold Creeku znali su za opasnu autocestu. Roditelji su upozoravali svoju kćerke da ne stopiraju i da noću same ne prolaze ovim opasnim područjem. Na to su upozoravali  i ogromni jumbo plakati postavljeni uz cestu s fotografijama žrtava. A ipak, ubojstva su se nastavljala…

Imale smo tu sposobnost, pojaviti se pa opet nestati. Ne uvijek svojom voljom.
str. 372.

Hailey

Hailey McBride mlada je djevojka koja je, nakon sumnjive očeve smrti, nastavila živjeti sa svojom tetkom i njezinim mužem, policajcem Vaughnom. Život s Vaughnom je sve samo ne lak. On je čovjek koji uzima zakon u svoje ruke kako mu se prohtije, kako u službi, tako i u svojoj kući. Hailey sve to teško podnosi, ali nema izbora. Kuću u kojoj je Hailey živjela s ocem tetka želi prodati, a Vaughan je kontrolira braneći joj  izlaske i druženje, a ne da joj ni da radi. Promatrajući Vaughana, Haily primjećuje da on nije moralan lik kakvim se prikazuje.

Nakon što Vaughan terorizira njezinog prijatelja Johnnyja, a prijateljica Amber biva pronađena mrtva, okrutno mučena na autocesti koja prolazi Cold Creekom, Hailey bježi u skrivenu očevu kolibu u planini kako bi odande pratila događaje i slijedila ubojicu. Otac ju je naučio da poštuje prirodu, da živi i preživi u divljini. Shrvana tugom zbog iskrene ljubavi prema Amber, Hailey prati što se događa na autocesti i u gradiću.


Priča nam je svima ista, premda su naši ubojice različiti, i želimo vam ispričati svoje tajne. No u tome je problem sa šapatom. Str. 7.

Beth

Beth Chevalier dolazi u Cold Creek kako bi upoznala mjesto gdje joj je ubijena sestra i istražila okolnosti njezine smrti. Zapošljava se kao konobarica na istom mjestu u lokalnom kafiću u  kojem je radila i Amber. Roditelji vjeruju da ona marljivo studira u drugom gradu, ali Beth nema mira. Mora doznati što se dogodilo Amber. Upoznaje Johnnjya  i ostale mještane, a policajac Vaughn čini Beth uplašenom i nervoznom. Riskirajući da i sama postane žrtvom, sve je bliže otkrivanju istine…

Dojam o djelu

Mračne ceste je, nakon romana Nikad ne znaš, drugi roman ove autorice koji sam pročitala. Svidjelo mi se što je inspiriran stvarnim događajima na zloglasnoj  ‘Autocesti suza’ (Trail of Tears) u Sjevernoj Britanskoj Kolumbiji, o čemu postoji bilješka i same autorice na kraju romana.

Roman priča u prvom dijelu Hailey, a u drugom Beth, a između su šapati mrtvih žena koji traže rješenje i otkrivanje svojih ubojica kako bi pronašle mir.

Priča je snažna i s autentičnim backgroundom lokalnog gradića u kojem se svi poznaju i u kojem jedni provode red, a drugi ga krše. Samo, nisu nužno uvijek oni koji provode red pozitivci, a ovi potonji negativci.

Autorica je lijepo zamislila zaplet i prvi dio knjige mi je zapravo fantastičan. A onda, u drugom mi se dijelu kao malo umrtvila radnja, dugo se ništa konkretno ne događa. Pa i sam je kraj mogao biti razrađeniji, bar kad se radi o portretu serijskog ubojice i njegovim motivima. U svakom slučaju, zbog izvrsnog prvog dijela knjige s puno akcije i dobro zamišljene priče koja se oslanja na stvarne događaje, dajem knjizi vrlo dobru ocjenu.

Chevy Stevens Mračne ceste

O autoru

 Chevy Stevens uspješna je kanadska autorica čiji je debitantski roman Nestala bez traga osvojio nagradu International Thriller Writers Award for Best First Novel. U izdanju Znanja objavljeni su još i romani Nikad ne znaš, Ne napuštaj me, te najnoviji Mračne ceste, kojima se potvrdila kao jedna od najpoznatijih spisateljica trilera današnjice.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Rijeka svjetla i tame: ©Znanje

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Rijeka svjetla i tame

Na ulicama okruga Kensington, u gradu Philadelphiji, dvije nekad nerazdvojne sestre Mickey i Kacey Fitzpatrick sada se nalaze na suprotnim stranama.
Mickey je policajka, a Kacey ovisnica.

Službeno, Kacey i ja ne razgovaramo. To traje već pet godina. Tijekom tih pet godina bilo je nekoliko rijetkih prilika – tri, da budem precizna – u kojima sam morala s njom službeno razgovarati jer smo došle u situaciju u kojoj sam ja bila policajka, a ona osumnjičena osoba. (str. 76.)

I premda ne razgovaraju, starija sestra Mickey oduvijek pazi na mlađu Kacey – patrolira ulicama i obilazi uglove na kojima Kacey radi sve kako bi si priuštila sljedeći šut.

No Kacey odjednom nestaje, u isto vrijeme kada se u kensingtonskom okrugu pojavljuje serijski ubojica koji ubija ovisnice i prostitutke.

Mickey počinje uspaničeno tražiti mlađu sestru, a uskoro joj postaje jasno da ne može vjerovati čak ni onima za koje je vjerovala da su joj najbliži.

Svojski sam se trudila zanemariti tiho zujanje koje me pratilo svakog dana. Kao da je u pozadini zvonilo neko tiho, upozoravajuće zvono. Nisam ga htjela slušati. Htjela sam da sve ostane onako kako je bilo. Više sam se bojala istine nego laži. Istina bi promijenila okolnosti mojeg života. … Bila sam sretna s laži. (str. 229.)

Nekada i sada

Rijeka svjetla i tame ispripovijedana je glasom starije sestre Mickey, no ta priča nije pristrana. Mickey realno govori o samoj sebi, svojim manama i vrlinama, pogrešnim koracima, dobrim i lošim stvarima koje je napravila iz ovih ili onih razloga.

Jesam li jadna? Vjerojatno jesam, na neki način. Tvrdoglava sam k’o mazga i teško prihvaćam pomoć, čak i kada bi mi dobro došla, a znam biti i plašljiva. Neću se baš prva baciti pred metak za kolegu, niti ću baš prva izjuriti na prometnu ulicu kako bih uhvatila bjegunca. Znači, bez love jesam. Jadna jesam. No glupa nisam. Definitivno nisam glupa. (str. 12.)

Isto tako, sve što saznajemo o nestaloj Kacey, saznajemo iz riječi njene starije sestre.

No, priča ne teče samo u sadašnjosti. Mickey nam pripovijeda o njihovom teškom djetinjstvu, o odrastanju bez roditelja koje je odnijela droga, o baki koja se za njih brinula s premalo ljubavi, previše usmjerena na golo preživljavanje, o različitim stazama koje su sestre naposljetku odabrale.

Putujući između prošlosti i sadašnjosti, otkrivamo davno zakopane tajne i otvaramo već zarasle rane.

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Neživi – a likovi

Osim sestara, napadno je to koliko nežive stvari, da se tako izrazim, sudjeluju u radnji, gotovo kao da su i one likovi.

Prva takva stvar je droga. Čitavu radnju pokreće zlo koje od prvog njihova udaha obilježava živote sestara Fitzpatrick. Jedna se sada protiv njega bori, a druga mu se u potpunosti prepušta.

Toga sam dana otkrila tajnu: nitko od njih ne želi biti spašen. Svi žele ponovo potonuti k zemlji, nastaviti spavati. Kad ih se oživi, svima je lice prepuno mržnje. Kao policajka, vidjela sam taj izraz… stojeći za leđima kakvog jadnog bolničara čiji je posao bio da ih vrati iz mrtvih. Isti je to izraz lica koji sam toga dana vidjela na Kacey… (str. 34.)

Spisateljica predivnim riječima, dirljivo, a opet realno, brutalno i živopisno, opisuje bitku s drogom, bitku koja se širi na cijeli okrug. Droga nas prati od prve stranice, kad čitamo popis ljudi koje je droga uzela iz Mickeyina života, do posljednje, koja je toliko potresna (i višeznačna) da vam ostavljam da je sami doživite, bez mog uplitanja.

Drugi neživi lik je okrug Kensington. Tako je dobro i detaljno opisan, potpuno uklopljen u radnju i mi čitatelji osjećamo kao da smo tamo.

Većina trgovinskih transakcija u Kensingtonu (onih povezanih s drogama i seksom) započinje u jednoj od te dvije ulice, a završava… u jednoj od napuštenih kuća ili zgrada u pokrajnjim ulicama četvrti. Uz glavnu se ulicu nalaze lokali… Otprilike trećina izloga i ulaza u lokale zatvorena je daskama. (str. 15./16.)

U njemu žive dvije krajnosti – ovisnici, prostitutke, dileri, lopovi i ubojice, najniži sloj društva koji se skriva u napuštenim kućama prozora zakucanih daskama, kojima se širi miris truleži, izmeta i smrti.

I onaj drugi, viši srednji sloj koji se polako naseljava u novoizgrađene stambene komplekse i osvaja svoje mjesto pod suncem Kensingtona.

Rijeka svjetla i tame – potresna priča o svemu

Dugo sam odgađala čitanje romana Rijeka svjetla i tame jer iskreno (i po običaju), naslovnica me strašno odbijala. Ipak, vidjela sam da je puno blogera hvali pa sam se bacila na posao i – knjiga je stvarno dobra! Na trenutke autoričin stil podsjeća na uspješnice Karin Slaughter, a svi znamo koliko ja nju volim!

Rijeka svjetla i tame doista je sjajan roman – roman o svemu. Nije to samo kriminalistička priča o potrazi za ubojicom koji iskorištava najranjivije članove društva. To je i obiteljska drama koja prati propast obiteljskih veza, tajne koje se skrivaju po podrumima, izoliranost od rođaka, loše odluke koje prate glavne likove…

Još od djetinjstva imam jednu lošu naviku. Bježim od onoga s čim se ne mogu suočiti, okrećem se od onoga zbog čega se stidim, skrivam se od toga radije nego da se pozabavim time. U tom sam smislu kukavica. (str. 130.)

Premda je i krimi-dio jako dobar, napet i s par izvrsnih, neočekivanih obrata, ovaj obiteljski dio puno je jači. Izmjene prošlosti i sadašnjosti romanu od petsto stranica ne samo da daju dinamičnost, nego i dubinu. Likovi sestara Fitzpatrick postaju stvarni, opipljivi, razumijemo ih jer znamo što su sve prošle i zbog čega su takve kakve jesu.

Preporuka? Možda sam pristrana jer ovaj roman pogađa moj književni ukus, ali – pročitati. Rijeka svjetla i tame možda vas se neće dojmiti samom fabulom, ali način na koji nam je spisateljica donosi životan je, zanimljiv i potresan. Unatoč obujmu, brzo se čita, drži pažnju i budi interes čitatelja. Meni je bila jako, jako dobra. Ako volite napete obiteljske priče upletene u potragu za ubojicom, Rijeka svjetlosti i tame mora na vašu listu za čitanje!

Liz Moore: Rijeka svjetla i tame

Ostali naslovi ove autorice:

Liz Moore američka je spisateljica kojoj je Rijeka svjetla i tame zapravo četvrti objavljeni roman, i njime je postigla međunarodni uspjeh.
Nakon njega, kod nas je preveden još i izvrstan roman Bog šume.

Gdje kupiti roman Rijeka svjetla i tame:

Znanje

Objavljeno

Beth O’Leary: Zamjena

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Zamjena: ©Znanje

Beth O'Leary: Zamjena

Zamjena

Nakon katastrofe koja joj se dogodi na poslu, Leena Cotton prisiljena je uzeti dva mjeseca godišnjeg.

Do razmišljam o svim tim satima mira, tišine i vremena za razmišljanje, imam dojam da mi propada dno utrobe. Treba mi svrha, projekt, nešto. Ako ne nastavim plivati, voda će me povući i od same pomisli koža mi se naježi u panici. (str. 29.)

No, ona nije tip koji bi mogao provoditi vrijeme odmarajući se. Dok je u posjetu baki Eileen, na pamet joj pada odlična ideja – njih će dvije zamijeniti živote!

„Bako… što ako se zamijenimo?“ upitam. „Što ako ja ovdje pripazim na tvoje projekte, a ti odeš u moj stan u Londonu, a ja ostanem ovdje?“
Baka me pogleda. „Zamjena?“
„Zamijenimo mjesta. Ti radiš što si željela u Londonu! Okušaš se u spojevima, doživiš svoju pustolovinu… A ja ću doći ovamo. Zamijenit ću grad selom na neko vrijeme, pokušati – pokušati shvatiti sve što se dogodilo…“ (str. 50.)

I tako baka odlazi u London, tražeći ljubav i pustolovinu koje se morala odreći dok je bila mlada.

A unuka ostaje na selu, voditi ono što je trebao biti dosadan, seoski, bakin život.

No, nije sve onako kako se na prvi pogled čini, zar ne?

Leena

Leena je skoro-tridesetogodišnjakinja koja ne može preboljeti tragediju koja je zadesila njezinu obitelj prije godinu dana. Kad zabrlja na poslu, koji joj je centar svijeta, prisiljena je promijeniti perspektivu i preispitati prioritete. Zamisao da se zamijeni s bakom učini joj je simpatičnom – odmorit će se u bakinoj seoskoj kućici i usput zabaviti bakinim svakodnevnim obvezama. Ali, čini se da Leena nije dobro promislila. Bakini živopisni prijatelji zadaju joj više muke nego je voljna priznati, a tu je i zgodni susjed Jackson zbog kojeg će početi preispitivati svoju ljubavnu vezu s Ethanom, čovjekom kojem je posao na prvom mjestu, baš kao i Leeni donedavno.

„Nisam baš tip za najgore scenarije“, kaže Jackson. …
„Kad se dogode, nosiš se s njima. I obično te dopadne onaj koji ti nije pao na pamet, pa čemu se onda brinuti?“ (str. 195.)

Život u ruralnoj sredini promijenit će Leenin život naglavce. No – nabolje.

Ovi ljudi. Toliko su okrutni, i toliko brižni. Kad sam stigla ovamo, mislila sam da su njihovi životi nebitni i smiješni, ali bila sam u krivu. Najveći su ljudi koje poznajem. (str. 275.)

Beth O'Leary: Zamjena

Eileen

Eileen je na pragu osamdesete. Nedavno ju je ostavio muž koji, ako ćemo biti iskreni, nikad i nije bio ljubav njezina života. Eileen sada želi pronaći upravo to – ljubav! Budući da malo jorkširsko selo baš i nije krcato neženjama starijima od sedamdeset, Eileen pristaje na unukinu zamisao i na dva se mjeseca seli u London. Grad je to koji ju je privlačio još dok je bila djevojka i u kojem je trebala živjeti – dok se nije dogodila nezgodica…

I Eileen je pretrpjela obiteljsku tragediju, no s njom se nosi bolje od svoje unuke. Vrijeme provodi brinući se za kćer Marian, pišući popise projekata i svađajući se s mrzovoljnim susjedom Arnoldom kojoj joj možda jest, a možda nije otrovao zeca.

Eileen je živahna stara dama koja se, u Londonu, hvata ukoštac s Leeninim šarmantnim, no totalno zbunjenim susjedima, spojevima preko interneta i, zašto ne, neobaveznim seksom koji je definitivno preskočila dok je bila mlada.

Kad pomislim na nju, uvijek je zamišljam kao apsolutnu silu prirode koja pokorava svijet svojoj volji. Ne mogu zamisliti da postoji mladolikija starija gospođa od nje na čitavom svijetu. Njezina bezgranična energija nikad nije pokazala znakove presušivanja, čak i po ulasku u rane sedamdesete – stvarno je izvanredna za svoju dob. (str. 48.)

Zamjena bake i unuke – što može poći po krivu?

Odmah ću vam na početku priznati, prethodni roman Beth O’Leary, Slučajni cimeri, nikako mi se nije svidio. Koliko god sam se u recenziji trudila pronaći neke pozitivne strane, istina je da mi je bio banalan, bljutav i smiješan, ali ne pozitivno smiješan. I Zamjenu nikad ne bih svojevoljno čitala, no izdavačka mi ju je kuća poslala i ajde, što ću… Uzela sam ju puna predrasuda.

Međutim, Zamjena je jedno sto puta bolja od Slučajnih cimera! Iako i u njoj ima glupih, nepotrebno nerealno romantičnih scena, uživala sam u čitanju i likovi mi nisu išli na živce, što se za Cimere nikako ne može reći!

Zamjena je presimpatičan, šarmantan, topao i smiješan (u najboljem smislu te riječi) roman koji bih preporučila svakome tko voli romantične komedije i luckaste stare ljude. Baka Eileen je ta koja ovaj roman čini duhovitim – njezin popis mjesnih neženja natjerao me da se zahihoćem naglas – a ja nisam žena koja hihoće, ni naglas ni u sebi! Eileen je hrabra, odlučna pronaći ljubav i pozne je godine u tome ne sprječavaju! Osim toga, voljna je pomoći svima oko sebe i eileenizirati ih.

Leena je pomalo dosadnjikava, ali ipak simpatična, dobrodušna je i slična baki – voli se svugdje petljati, no s najboljim namjerama. I ona će, neočekivano, pronaći ljubav tamo gdje joj se najmanje nadala.

Osim dvije imenjakinje, roman čine i ostali osebujni likovi, među kojima se najviše ističe bakina ekipa penzionera koji se vole petljati u tuđe živote, zatvarajući pritom oči pred svojim. No, prijatelji služe za to da si govore istinu – jedni će drugima biti povećalo, podrška, utjeha.

Beth O'Leary: Zamjena

Ljetni hit

Neću reći da Zamjena nema niti jednu manu, ali nisu velike i svakako se mogu oprostiti. Ima nekoliko likova i situacija koji su čisti klišej i za koje točno znamo kako će se odvijati i završiti, ali sve u svemu, nisam razočarana. Imala sam mala očekivanja i zato sam dobila puno više. I inače sam slaba na stare ljude bez dlake na jeziku pa su mi oni tako najbolji dio priče. Nisam ih doživjela kao stare spletkaroše i dosadnjakoviće koji se u sve miješaju, već kao zanimljive ljude koji žele da svi budu sretni.

Eto, mislim da je Zamjena savršeno štivo za ljetne dane, za čitanje na plaži ili bazenu, uz kavu ili koktelčić. Lagana je, pitka, zanimljiva, duhovita i topla, s neizbježnim sretnim krajem.

Sve što ljeto traži od knjige, zar ne?   

Ostali naslovi ove autorice:

Beth O’Leary svoj je prvijenac Slučajni cimeri napisala u vlaku, putujući na posao. Nakon što je njime postigla svjetski uspjeh, postala je spisateljica na puno radno vrijeme.

Gdje kupiti roman Zamjena:

Znanje

Objavljeno

Anna Downes: Sigurno mjesto

Nakladnik: Znanje

Naslovnica knjige Sigurno mjesto: ©Znanje

Anna Downes Sigurno mjesto

Na početku čitanja ovog romana osvaja vas  predivna naslovnica i mentalna slika fenomenalnog imanja u srcu Francuske. Poželite da ste tamo, a ne u svom dnevnom boravku. Ali, naravno da svaku kuću ne čine zidovi već ljudi. A ova obitelj vrlo je čudna.

Emily

Emily baš ne ide kako se nadala u životu. Usvojena je djevojka koje se ne razumije baš najbolje s roditeljima. Želja joj je postati glumica, ali na audicijama ne prolazi osobito pa radi neke usputne poslove kao tajnica ili referentica. Tako ju je zapazio Scott Denny, uspješan i karizmatičan direktor investicijske tvrtke. Scott Denny ima plan u koji je, ni ne znajući, uključena Emily. Kad ona dobije otkaz u njegovoj tvrtki, a  stanarinu u unajmljenom stanu ne može platiti, ponudi joj posao iz snova, znajući da očajna Emily to ne može odbiti. Emily je savršena osoba za ono što njemu treba. Scott nudi Emily sezonski posao kućanice na izoliranom, prekrasnom francuskom imanju Querencia.

Emily jest bila pravi izbor, ali ne zato što će ih podržati, nego zato što neće.
str. 343.

Dolazak u Querenciu

Emily odluči prihvatiti posao i napustiti London. Odlazi u Francusku na Scottovo imanje želeći početi iz početka. Čak ni roditeljima nije rekla gdje ide bojeći se da ih je već dovoljno puta razočarala. Querencia ju je očarala. Savršeno, izolirano imanje s ogromnom kućom koja pruža sve za ugodno i luksuzno stanovanje. Emily je oduševljena. Čak ni nedostatak komunikacije i interneta te udaljenost od prvog susjednog gradića ne opterećuju Emily. Ona je došla raditi i uživati. Scottova ljupka supruga Nina i njihova ekscentrična kćerkica Aurelia lijepo je dočekuju i Emily shvati da je njezina pomoć dobrodošla.

Nina i Aurelia

Nakon početnog privikavanja na rad i odnose s obitelji, Emily postepeno shvaća da obitelj krije mnoge tajne. Nina je na trenutke neuravnotežena, a Aurelia čudna.  Čini se da nigdje ne izlaze niti im itko dolazi. Povremeno Scott posjeti suprugu i kćer, ali to je rijetko. Premda je Emily zbrkana i dobrodušna djevojka, postepeno shvaća da se u obitelji događaju čudne stvari koje Nina prikriva, a Scoot ih ne može riješiti. Emily je uvjerena da Aurelia ima neku misterioznu bolest, ali istina je puno složenija…

Nije pripadala ovom mjestu, ni ovim ljudima. Željela je otrčati kući, ali shvatila je da ne zna gdje joj se dom nalazi. str. 282.

Anna Downes Sigurno mjesto

Dojam o djelu

Ne zamjeramo Emily koja je prihvatila posao domaćice i družbenice na Querencii. Pa tko ne bi?, zapitamo se. Izvrsna plaća (pogotovo ako ste u škripcu s novcem), posao koji se ne čini težak, predivno imanje… Emily zaranja u tu oazu natopljenu obiljem.
Ali naravno da postoji kvaka. Emily uskoro shvaća da Scott i Nina skrivaju opasne tajne, a ako ne bude igrala po njihovim pravilima, posljedice bi mogle biti fatalne.

Roman započinje jako dobro, radnja se razvija, mada nam nije jasno po čemu je Emily tako posebna da ju Scott izabire za posao. Scott se čini jako frustriran, cijelo vrijeme rastrgnut između uspješnog posla i obitelji koja ne funkcionira. Čak osjećamo natruhe romanse između njega i Emily. Nina je posebna priča. Jasno je da je ona osoba koja ima problema u svakodnevnom funkcioniranju. A najčudnija je zapravo Aurelia.

Roman Sigurno mjesto smatram osrednjim. Priča ima sve elemente da bude prava napetica uz koji jeziv element, a opet, kao da je autorica negdje posustala u koracima i razvodnila cijelu stvar.

Premda sam čitala dosta kritika, meni se lik Emily sa svojom nesavršenošću i zbrkanošću zapravo svidio, upravo zbog toga što nije idealna i savršena glavna junakinja. Završetak je jedini mogući i tu za mene nije bilo iznenađenja.

Zanimljiva mi  je na kraju bilješka autorice o tome kako je nastalo Sigurno mjesto. Saznajemo da se autorica dugo godina pokušavala probiti kao glumica (kao Emily) i da je to bio vrlo težak put. Nakon što je odustala od glume, odlazi na putovanja po svijetu i jedan od njezinih poslova bio je skrb za obitelj u spektakularnoj kući za odmor negdje na francuskoj obali. Ta stvarna priča o bijegu od svakodnevnice koji je potreban svima dala mi je dodatno razumijevanje nastanka ovog romana.

O autoru:

 Anna Downes odrasla je u Sheffieldu, Velika Britanija. Studirala je dramske umjetnosti na Sveučilištu Manchester, a nakon preseljenja u London na Kraljevskoj akademiji za dramske umjetnosti, gdje i započinje profesionalnu glumačku karijeru. Ostvarila je zapažene uloge u televizijskim serijama EastEnders, Casualty, Holby City, i u kod nas dobro prihvaćenoj kriminalističkoj seriji Dalziel i Pascoe. Imala je istaknutu ulogu i u dugovječnoj kazališnoj predstavi The Dresser, na daskama londonskog West Enda. Godine 2009. sa svojim australskim partnerom kreće na putovanje svijetom tijekom kojega, u potrazi za dodatnom zaradom, radi i kao kućanica na usamljenom francuskom imanju, na kojemu je i posijano sjeme romana Sigurno mjesto. Anna danas živi na Central Coastu, u australskom Novom Južnom Walesu, sa suprugom i dvoje djece.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Janelle Brown: Na površini

Nakladnik: Znanje 2022.

Naslovnica knjige Na površini: ©Znanje

Janelle Brown na površini

Roman  Na površini priča je o onima kojima je život štošta uskratio, ali isto tako i priča o onima koji imaju sve. Snalažljiva prevarantica Nina koja se godinama bori za opstanak, ali i bogatašica Vanessa protuteža su na istoj vagi. I jedna i druga imaju nedosanjane snove, neiskorištene prilike i ljubavne brodolome. A svaka od njih  mijenjala bi svoj  život za život one druge. Ali naravno da je sve to privid. A zajednička prošlost ih sustiže.

Nina

Ninu život nije mazio. Živjela je s majkom koja se teško probijala kroz život, uglavnom iskorištavajući bogate klijente u automat klubovima, nastojeći kćeri osigurati bolje obrazovanje. Nina  je vjerovala da će joj diploma iz povijesti umjetnosti osigurati uspješnu karijeru i lagodan život, no taj se san nije ostvario. Nakon što ju je obitelj bogataša otjerala,  ona smišlja lukavu stupicu kako bi od obitelji svog bivšeg dečka ukrala ogromnu svotu novca. Uz pomoć lukavog  Lachlana, Nina postaje vrhunska prevarantica. A učila je od najboljih: njezina majka bila je prevarantica, koja se unatoč svemu trudila pružiti kćeri pristojno djetinjstvo. Samo što je to uvijek radila na krive načine…
A kada se majka teško razboli, Nina odluči riskirati sve kako bi joj pomogla, upustivši se u dotad najopasniju prijevaru u svojoj karijeri.

To je ono što je Internet dao mojoj generaciji: mogućnost da se igramo Boga. Možemo stvoriti čovjeka na svoju sliku, roditi cijelo jedno ljudsko biće iz ničega. str. 57.

Vanessa

Vanessa je naizgled imala sve. Bogate roditelje, hrpu nekretnina i obrazovanje na elitnim sveučilištima. Ali nakon smrti majke i oca te bolesti brata nikako joj u životu ne ide. Snovi o utjecajnoj karijeri svedeni su na posao internetske influencerice. Iza te blještave vanjštine, skupih putovanja, besplatne odjeće i poziranja na egzotičnim lokacijama koje objavljuje na društvenim mrežama, skriva se život obilježen tragedijom. Nakon propalih zaruka, Vanessa se povlači na obiteljsko imanje u planinama, u vilu prepunu mračnih tajni iz njezine prošlosti, ali i prošlosti izgubljene djevojčice Nine. Kako bi sačuvala obiteljsko bogatstvo, Vanessa je prisiljena iznajmljivati vilu..

U Stonehavenu, na ledenim obalama jezera Tahoea, Nina, Vanessa i Lachlan ispreplest će svoje sudbine i otvoriti put požudi, prijevari i osveti…

Ne smiješ nikad, nikad, dopustiti da ljudi vide trenutke u kojima se ne osjećaš jakom. str. 158.

Janelle Brown na površini

Dojam o djelu:

Vannesa i Nina u cijeloj se knjizi isprepliću kao dvostruke naratorice. Kad čitate Ninu, čini vam se da je Vannesa negativac i obrnuto. Vannessino gledište umorne bogatašice bez podrške obitelji stavlja vas na njezinu stranu. Nina koja se zbog silnih selidbi kroz djetinjstvo ne uklapa ni u jedno društvo zaradit će vašu naklonost i tako redom. Prevoditelj je jako dobro izabrao naslov romana (iako nije identičan u originalu). Ono što vidimo na površini može nas zavarati. Nitko nije onakav kakvim  se čini. Nina, djevojka koja se bori kroz život nažalost krivim metodama, kao i Vanessa koja se rodila sa zlatnom žlicom u ustima, obje djevojke su zapravo jako ranjive, često osamljene i marginalizirane u grozničavoj potrebi za priznanjem i prijateljstvom.

Ponekad se pitamo tko su zapravo sretni ljudi? Jesu li to oni koji imaju puno novca, skupe mobitele i nove  automobile ili oni koji imaju svoje mjesto uz svoj mali krug ljudi bilo gdje na zemaljskoj kugli.

Osjećaj pripadanja nekome i negdje duboko je ukorijenjen u nama bez obzira iz kojeg životnog miljea dolazimo. Autorica je to lijepo dokazala u ovoj knjizi.

Roman je solidan, brzo se čita. Neke su scene po mom sudu malo naivne, ali za popuniti par poslijepodneva lakim i pitkim štivom – može proći.

Društvene mreže hrane narcisoidno čudovište što živi u svakome od nas. str. 185.

O autoru:

Janelle Brown autorica je većeg broja  bestselera New York Timesa. Njezini radovi prevedeni su na devetnaest jezika, a bavila se i novinarstvom u publikacijama kao što su Vogue, The New York Times, Elle, Self i Los Angeles Times. Trenutno živi u Los Angelesu sa suprugom i dvoje djece.

Roman Na površini proglašen je najboljim romanom 2020. u izboru Amazona, a produkcijska kuća Blossom Films pod vodstvom Nicole Kidman priprema televizijsku seriju temeljenu na ovom trileru.

Gdje kupiti:

Znanje

Objavljeno

Donato Carrisi: Kuća glasova

Nakladnik: Znanje, 2022.

Naslovnica romana Kuća glasova: ©Znanje

Obitelj je za dijete najsigurnije mjesto na svijetu. Ili najopasnije. (str. 11.)

Donato Carrisi: Kuća glasova

Kuća glasova

Pietro Gerber dječji je psiholog specijaliziran za hipnozu pod kojom mu njegovi mali pacijenti otvaraju vrata svog izmučenog uma i otkrivaju sve svoje, ili tuđe, tajne.

Kad bi netko upitao Gerbera čime se bavi, nikad ne bi odgovorio da je „dječji psiholog specijaliziran za hipnozu“. Koristio bi se izrazom koji je skovao onaj koji ga je svemu naučio i koji je najbolje sažimao smisao njegove profesije.
Uspavljivač djece. (str. 13.)

Kada ga jednog hladnog jutra nazove kolegica iz Australije s viješću da mu je uputila pacijenticu, Pietro je poprilično zbunjen jer je ta pacijentica – tridesetogodišnja žena.

A ime joj je Hanna Hall, i vjeruje da u svom umu čuva duboko potisnutu tajnu na ubojstvo malog brata kojeg je, možda, baš ona ubila.

Pietro prihvaća odraslu pacijenticu, no vrlo mu brzo postaje jasno da taj slučaj neće biti kao ni jedan drugi.

…Hanna Hall predstavljala je opasnost. Ali ne zato što bi mogla biti nasilna, nego upravo zbog svoje nevinosti. Tigrovo mladunče igra se s ljudskim mladunčetom. Prvi ne zna da može ubiti drugoga. A drugi ne zna da ga prvi može ubiti… Odnos između njega i Hanne može se svesti na tu usporedbu, zato je morao biti vrlo oprezan s njom. (str. 84.)

Uskoro, njegov sinčić dobije čudan poklon, u stan mu je provaljeno, a čini se da Hanna o njemu zna više nego što joj je on otkrio. Štoviše, ona zna neke stvari koje Pietro ima tek u podsvijesti. Ona, zapravo, više istražuje njegov um, nego on njezin.

„Djeca znaju nešto što odrasli ne znaju, Hanna? Na primjer, kako se vratiti iz svijeta mrtvih?“
„Da, tako je: odrasli su to zaboravili“, izjavila je šapatom dok su joj se oči punile čudnom nostalgijom. (str. 69.)

Krije li Hannin dolazak psihologu više nego je spremna otkriti? I što je kuća glasova?

Prvo pravilo… drugo pravilo… treće…

Kuća glasova idealna je kombinacija psihološkog trilera i drame s naglaskom na psihološka stanja čovjeka. Već sam čitala Carrisija tako da sam znala što očekivati – uzbudljivo, napeto štivo koje će me držati prikovanom uza se do zadnje stranice.

Početak je izvrstan – odmah se nalazimo upleteni u iznimno čudnu situaciju o kojoj ne znamo što bismo mislili niti kako će se ona, pobogu, uklopiti u ostatak priče.

Peto pravilo: ako te neznanac zazove imenom, bježi. …
Četvrto pravilo: ne približavaj se neznancima i ne dopusti da se oni tebi približe,
Treće pravilo: nikad nemoj reći svoje ime neznancima.
Drugo pravilo: neznanci su opasnost.
Prvo pravilo: vjeruj samo mami i tati. (str. 86.)

Donato Carrisi: Kuća glasova

Što više čitamo, to dublje uranjamo ne samo u Hannine tajne, već i u tajne samog psihologa koje nas privlače jer su nejasne i nikako se ne uklapaju u priču. Do onog trenutka kad sve savršeno sjedne na svoje mjesto.

Iako sam naišla na komentare da je početak romana odličan (što jest), ali da je kraj loš, ne bih se s tim složila. Budući da je bilo nekoliko obrata koji mi nisu bili ni na kraj pameti, a rasplet je neobičan, neočekivan i otvoren, zadnju sam stranicu knjige zatvorila zadovoljna – dobila sam sve što sam htjela od jednog trilera.

Moja bi mala zamjerka bili relativno plošni likovi, no nekako vjerujem da autor niti ne želi da se čitatelj bogzna kako snažno povezuje s njima. Mislim da mu je cilj više bio stvoriti roman u čijoj će se radnji čitatelj izgubiti na popodne ili dva, čiju će priču propitkivati i koja će mu, nakon čitanja, ostati u svijesti zabilježena kao začudna, zanimljiva te… Možda čak i malo uznemirujuća.

Kuća glasova – tajne ljudske psihe

Ono što mi se, uza sve ostalo, jako svidjelo jest i paralelni slučaj na kojemu Gerber radi – osim Hanne, tu je i njegov mali pacijent Emilian koji je vidio nešto strašno – i sad psiholog mora dati svoje stručno mišljenje – govori li Emilian istinu koja potencijalno može uništiti cijelu njegovu obitelj ili izmišlja, potaknut traumama koje je preživio u svom kratkom životu.

…posao Pietra Gerbera bio je još neobičniji: sastojao se od podučavanja djece kako da dovedu u red svoje krhko sjećanje – koje je visjelo između igre i stvarnosti – i da razlikuju ono što je stvarno od onoga što nije. (str. 13.)

Toliko sam se navukla na slučaj malog Emiliana da mi je na trenutke otkrivanje njegove istine bilo bitnije od onog što Hanna Hall ima reći.

Na kraju, svi su ti mali tragovi povezani, svaka rečenica i nagovještaj dio su slagalice toliko složene, a opet toliko jednostavne da ostajemo pomalo zabezeknuti, ali svakako fascinirani čudesnim načinima na koje ljudski um radi i onime za što je sve sposoban da se zaštiti.

Donato Carrisi: Kuća glasova

Ostali naslovi ovog autora:

Donato Carrisi je talijanski autor koji se, nakon studija prava, obrazovao u kriminologiji i bihevioralistici. Redatelj je i pisac scenarija za televizijske serije i filmove. Osim romana Kuća glasova, u nakladi Znanja objavljeni su i romani Šaptač te Pretpostavka zla. Za ovu potonju na našem ste blogu mogli pročitati čak dvije recenzije, a ako su vam ipak nekako promakle, evo i linkova – recenzija 1 i recenzija 2.

Gdje kupiti roman Kuća glasova:

Znanje

Objavljeno

Yrsa Sigurðardóttir: Oprost

Nakladnik: Znanje, Zagreb, 2022.

Naslovnica knjige Oprost: ©Znanje

 Yrsa Sigurðardóttir Oprost

Roman Oprost bavi se vrlo aktualnom temom zlostavljanja vršnjaka uz korištenje društvenih mreža kako bi to zlostavljanje vidjelo što više ljudi. Pa čak i ubojica koristi društvene mreže kako bi objavio svoj zločin. Naime, snimke brutalno pretučene tinejdžerice na kojima moli za oprost poslane su svim njezinim prijateljima na Snapchat, kao i njezinim roditeljima. Tako je, uostalom, za ubojstva saznala i policija. Roman je brutalan, na momente vrlo okrutan, ali bavi se temom školskog bullyinga od kojeg roditelji, škola i javnost obično saznaju samo djelić, dok veliki dio ostaje u tamnoj sferi i u duši onih koji nose cjeloživotne ožiljke.

I onda je jednog dana sve bilo gotovo. Ponovno sam stajala sama u kutu školskog dvorišta. Bila sam toliko jadna da nisam mogla zadržati ni jednu jedinu prijateljicu. str. 363.

Prva žrtva- Stella

Mlada tinejdžerica ostaje sama nakon odrađene večernje smjene u lokalnom kinu. Neposredno pred odlazak kući, postaje žrtva pomahnitalog ubojice koji ju zlostavlja tražeći da ponavlja riječ oprost da bi je na kraju i ubio, a cijelo ubojstvo snimio i poslao snimke njezinim prijateljima i rodbini. Ubojica na snimci ostavlja papir s brojem 2. Policiji je to alarm za djelovanje. Negdje postoji i prva žrtva. Policija se obraća dječjoj psihologinji koja je već radila kao ispomoć policiji. Dok se policija pokrene, događa se i novo ubojstvo. Ubijen je tinejdžer koji je također sniman i koji je imao papir s brojem 3.  Snimka ubojstva distribuirana je po društvenim mrežama.

Ponavljala je riječ oprosti sve dok joj u glavi nije počela zvučati neobično. Ali muškarac nije bio zadovoljan. A za to će morati platiti. str. 7.

Freya

Freya je dječja psihologinja koju angažira policija kako bi ispitala prijatelje ubijenih tinejdžera. Freya je osoba koja je i sama doživjela teška zlostavljanja u djetinjstvu i stoga radi u sustavu socijalne skrbi kako bi pomogla zlostavljanoj, psihički i fizički maltretiranoj djeci. Freyin je osobni život vrlo stresan. Brine se za nećakinju i  za brata koji odslužuje zatvorsku kaznu, uz to joj je i financijska situacija vrlo nezavidna.

Kad je inspektor Huldar nakon dužeg vremena zamoli za pomoć, Freya nevoljko pristaje. Huldar joj je simpatičan, čak i privlačan, ali zna da ju njegova šefica Erla baš ne voli. Freya odluči izdići se iz osobnih previranja i pomoći policiji.

Istraga slijedi

Huldar i njegova šefica Erla trebaju zaboraviti na dosadašnje nesuglasice i usredotočiti se na pronalaženje nemilosrdnog ubojice, ali i tražiti žrtvu s brojem 1. Uz pomoć Freye, Huldar dolazi do nekih indicija. Ubrzo otkrivaju da je Stella bila daleko od uzorne djevojke koju svi vole. Štoviše, bila je zlostavljačica zbog koje su se neke djevojke osjećale ponižene. Huldar kreće dublje u povijest školskog nasilja u gradu i otkriva jezive slučajeve bullyinga zbog kojeg su neki od zlostavljanih dječaka i djevojčica  pokušali samoubojstvo.

Stanje je svake godine bilo sve gore. Godine otkad sam postala predmetom ismijavanja djece iz razreda do kada sam prešla u više razrede osnovne škole, prolazile su sporo. str. 172.

Vikende sam provodila sama u svojoj sobi, strepeći od ponedjeljka. str. 172.

 Yrsa Sigurðardóttir

Dojam o djelu

Nagrađivana islandska autorica Yrsa Sigurðardóttir ponovno je napisala hit. Oprost je brutalna, vrlo uvjerljiva priča o nasilju koje najčešće počinje kao zadirkivanje, obijesna šala ili podsmijeh, da bi se razvilo u vrlo ozbiljno maltretiranje, ponižavanje onih koji se ne znaju ili ne mogu braniti. I uvijek su to oni koji se iz nekog razloga ne mogu uklopiti. Usamljena djevojčica, dječak s naočalama, debeljuškasti tinejdžer ili djevojčica koja se drugačije odijeva ili govori. Zlostavljačima je svejedno. Bitno je da nađu žrtvu. I sami su najčešće iz disfunkcionalnih, nesređenih obitelji.

Gledajući iz svog ugla prosvjetnog djelatnika, mogu reći da me ova knjiga poprilično pogodila. Nasilje je naša svakodnevna, događa se u svim sredinama, velikim i malima. Ne bira mjesta, ljude ili sredine, nasilnicima je samo važno da pronađu žrtvu. A mi, odrasli ljudi, reagiramo jako sporo i u većini slučajeva kasno, kad se nasilje već dogodilo ili se događa već duže vremena. Odgovornost prema slučajevima zlostavljanja ne može biti samo na zlostavljačima. Mora biti na svima nama koji to nasilje vidimo, uočavamo, svjesni smo ga, a ne radimo dovoljni da ga spriječimo. Ne radimo dovoljno sa žrtvama, ali ni s nasilnicima. Općenito je ovo tema u kojoj smo kao društvo potpuno zakazali. Isto tako, ovo je teška tema koja zaslužuje puno više rasprave i djelovanja.

Ono što nam Yrsa Sigurðardóttir želi poručiti prateći postupanje nasilnika, a s druge strane prateći cijelu priču iz diskursa žrtve je – nasilje rađa nasilje. a društvo nedovoljno čini da zaštiti žrtve. Uz to, ukazuje na problem zlouporabe društvenih mreža koje poprima nekontrolirane razmjere.

Preporuka: Svakako pročitati!

O autoru

 Yrsa Sigurðardóttir (1963.) nagrađivana je islandska autorica kriminalističkih romana. Od 2005. do danas objavila je nekoliko samostalnih trilera i serijala, a knjige su joj prevedene na više od trideset jezika. Romanom DNK, prvim u seriji o dječjoj psihologinji Freyi i detektivu Huldaru, Yrsa je učvrstila svoj status „kraljice islandskog krimića“ i majstorice pripovijedanja.

Gdje kupiti:

Znanje