Willow Rose: Ne laži mi

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o., 2021.

Naslovnica knjige Ne laži mi: ©Stilus knjiga

Willow Rose Ne laži mi

Plavetnilo koje vas gleda s naslovnice ovog romana može vas samo zavesti. Ne laži mi nije zabavna  knjiga za čitanje na plaži. Surova je to priča o zločinima koji potresaju malu zajednicu Cocoa Beacha na Floridi. Gradić u kojem se gotovo svi poznaju nikako se ne može oporaviti nakon nestanka mlade dvanaestogodišnje Sophie Williams i pronalaska njezina tijela tri mjeseca kasnije.

Sophie

Sophie Williams je mislila da ima sve na svijetu. Uspješna klizačica, sportašica  koja je već počela potpisivati sponzorske ugovore, omiljena djevojka u školi, nestala je iz ljetnoga izviđačkog kampa. Svi napori istražitelja da otkriju gdje je Sophie nisu urodili plodom. Tri mjeseca poslije, njezino tijelo pronađeno je u vreći za spavanje u najposjećenijem dijelu plaže Cocoa Beacha. Smrt Sophie Williams bila je ogroman šok za mještane malog floridskog gradića.

Maddie je čula korake otmičara na odlasku i više nije bilo ničega osim duboke, strašne tišine. str. 85.

Eva Rae Thomas

Eva Rae Thomas, bivša FBI agentica, vraća se u rodni grad nakon mučnog razvoda. Nakon što ju je suprug napustio prigovorivši joj da zanemaruje obitelj, Eva se odlučuje posvetiti djeci i neko vrijeme ne raditi policijski posao. Ali kad nestane sin poznatog senatora, a roditelji prime uznemirujući videozapis, Eva osjeća da ne može ostati po strani. Uključuje se u istragu koju vodi njezin prijatelj iz djetinjstva Matt Miller. Eva postepeno postaje svjesna da se radi o bolesnom umu koji otima djecu razvedenih roditelja.  Kada se otmice djece nastave, među stanovnicima ovog nekada pitomog mjesta zavlada panika i izvanredno stanje. Uz Mattovu pomoć, Eva na koncu rješava slučaj, ali dokučivši identitet ubojice, ostaje zaprepaštena shvativši da je to  netko na koga ne bi ni u snu pomislila.

Ne laži mi, djevojčice. Primijetio sam da si sama. str. 28.

Dojam o djelu

Ne laži mi je solidan krimić koji ima sve elemente koje mora imati „brzo čitajući“ krimić. To su intrigirajuća otmica i ubojstvo, lik agentice koja ima problema u privatnom životu, jezovite zločine koji stvaraju pomutnju u malom gradiću i bešćutni serijski ubojica koji se okomio na djecu razvedenih roditelja.

Ipak, moram priznati da mi se u cijeloj priči  neke stvari ne sviđaju. Eva dolazi u rodno mjesto nakon što ju je napustio suprug i zamijenio je mlađom, prigovorivši joj da je ona kriva za raspad njihova braka jer je bila posvećena poslu. Ali stvar je u tome što joj isto to i djeca zamjeraju. Zanimljivo, djeca brane odbjeglog oca i vrlo se drsko i bahato ponašaju prema Evi koja je i samohrana majka i hranitelj i stup obitelji. U čemu je Eva pogriješila? Zato što je puno radila? Što nije mogla uskladiti posao i obitelj dok je suprug “landrao“? Po mom mišljenju, Eva je pozitivan lik  s puno ljudskih vrlina i mana i njezino nesnalaženje u odgoju vlastite djece vrlo mi je autentično.

Nadalje, ljuti me što u posljednje vrijeme većina autora krimića  upada u stereotipe po kojem su djeca razvedenih roditelja unaprijed predodređena na, u najmanju ruku, disfunkcionalan razvoj pa sve do problematičnih osobnosti. S druge strane, nema spomena o tome kako se snalaze samohrani očevi, ali samohrane majke se snalaze na razne načine pa čak i prostitucijom „krpaju“ kućni budžet kao što je predstavljena jedna od majki otete djece u knjizi.

Ipak ne želim biti pretjerano stroga, ovo je ipak krimić, a ne sociološka analiza (iako sam sociolog) pa romanu Ne laži mi ipak dajem pozitivnu ocjenu. Willow Rose spretno kombinira detalje iz Evinom privatnog života s istraživačkim, detektivskim dijelovima pa knjiga ne gubi na napetosti.

Ne laži mi je čitljiva i dinamična knjiga koju pročitate, potrošite i brzo zaboravite.

Willow Rose Ne laži mi

O autoru

Willow Rose rođena je 5. rujna 1976. u Kopenhagenu. Autorica je više od 70 knjiga prodanih u višemilijunskoj nakladi. Nekolicina njezinih romana našla se na vrhu ljestvica najprodavanijih knjiga u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Kanadi.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost – kako (pre)živjeti u svijetu opsjednutom srećom

Nakladnik: Stilus, 2023.

Naslovnica priručnika Toksična pozitivnost: ©Stilus

Prevela: Marija Perišić

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Zašto Toksična pozitivnost?

Mogla bih se kladiti da ste za ovom knjigom posegnuli iz jednog od sljedeća tri razloga:
1. Doživjeli ste toksičnu pozitivnost i zlo vam je od nje.
2. Ne znate što je toksična pozitivnost, ali zvuči vam intrigantno.
3. Nemate pojma kako bi pozitivnosti uopće mogla biti toksična i zanima vas kakvu ću to apsolutnu blasfemiju u ovoj knjizi iznijeti.
(str. 9.)

Svakom se od nas u životu nekada dogodilo nešto ružno. Htjeli smo (ili nismo) to podijeliti sa svojim bližnjima. A onda smo bivali zatečeni ovim ili sličnim reakcijama: Moglo je biti i gore. Budi zahvalna na naučenom. Sve se događa s razlogom. Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti. Samo budi pozitivna!

Priručnik Toksična pozitivnost bavi se baš takvim situacijama.
Autorica Whitney Goodman pokušava nas naučiti kako pravilno reagirati u situacijama kada nam netko govori o svojim problemima. Pokušava nam ukazati na to zašto pozitivnost ponekad može biti toksična, odnosno, zašto se ljudi od prisilne pozitive često osjećaju lošije, a ne bolje.

U mnoštvu poglavlja prepoznala sam sebe – i sama se, kad nekoga tješim, u nedostatku boljih riječi znam poslužiti floskulama. Kad i meni sve krene naopako, mantram si iste gluposti.
Pogledaj to s vedrije strane. Nije svako zlo za zlo. Ima ljudi kojima je i gore.
Ti primjeri isprazne pozitivnosti svuda su oko nas, a zajedničko im je jedno – NE POMAŽU.
Ono što je super jest što nam autorica ne navodi samo u čemu griješimo; ona nam daje i primjere koje bismo mogli iskoristiti umjesto ovih bezveznih, gore navedenih. Mogli bismo, na primjer, nekoga samo slušati. Mogli bismo reći da je sigurno teško i da razumijemo kako se osjeća. Mogli bismo ne reći ništa, ali biti tu kad zatreba.

Što je toksična pozitivnost?

Pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. U svemu moramo pronaći nešto dobro, pozitivan spin, opravdan razlog. Izbacite sve negativne ljude iz života; oni vam kvare raspoloženje. Smijte se više. Samo dobre vibracije. Živite, smijte se, volite. … I tako bez kraja i konca. (str. 38.)

Toksična pozitivnost svuda je oko nas. Ako mi nismo ti koji je širimo, onda je zasigurno usmjerena na nas. Jako mi se svidjelo što autorica koristi iskustva svojih pacijenata kako bi nam pokazala što nam takva vrsta pozitivnosti zapravo čini. Ona nas često zapravo posramljuje jer nas uvjerava da nismo dovoljno dobri. Jer ako samo malo jače vjerujemo, ako se samo malo jače potrudimo, ako smo samo malo bolji, uporniji, POZITIVNIJI, sve će se riješiti.

Neće, naravno da neće. Neki se problemi, poput tuge zbog smrti voljene osobe, ne mogu riješiti time da jače vjerujemo. Nikakva vjera neće poništiti nečiju smrt.

Autorica nas uči da jednostavno trebamo prihvatiti svoje osjećaje.

Biti čovjek znači napraviti mjesta za pozitivno, negativno i sve ono između toga. (str. 48.)

Svi smo mi samo ljudi. Ne možemo i ne trebamo konstantno biti sretni. Ako nas nešto rastužuje, autorica tumači da trebamo proživjeti i preživjeti tu tugu. Ne ju maskirati u beskorisne afirmacije – boljet će i ako svakoga dana ponavljamo da imamo na čemu biti zahvalni.

Naravno da imamo, ali zahvalnost zbog jednog ne briše tugu zbog drugog.

Nema negativnih osjećaja. Svi su naši. I dovoljno smo dobri i kad smo sretni i kad nismo.

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Život je katkad naprosto težak. (str. 184.)

Pričajući o toksičnoj pozitivnosti, neke autoričine riječi možemo doživjeti kao hladan tuš, no to ne mijenja njihovu istinitost.

Ispričat ću vam jednu crticu iz svog života. Do nedavno, vjerovala sam u „hipotezu o pravednom svijetu“ (tako je naziva autorica). Dakle, jednostavnim rječnikom, vjerovala sam da će onaj tko je dobar, pošten, tko pomaže ljudima, tko je tako slino voljen živjeti dugim, dobrim, kvalitetnim životom do, no, smrti u dubokoj starosti.

Ali, ŽIVOT JE KATKAD NAPROSTO TEŽAK i rijetko je kada pravedan. Ne umiru samo oni koji su „loši ljudi“. Ta spoznaja došla je s preranom smrću nekoga koga sam doista voljela i nema te floskule koja će olakšati bol. Ne pomaže nikakav Božji plan, niti zahvalnost zbog nečeg drugog, niti osmijeh, niti afirmacija.

Autorica od nas traži da prigrlimo te „negativne“ osjećaje – tugu, bijes, ljutnju, jad, osjećaj nepravde. Tvrdi da ćemo, tek kada ih prihvatimo i osjetimo, biti sposobni krenuti naprijed.

Jako mi se svidjela ta njena vježba i već sam je nekoliko puta prakticirala. Nema negativnih osjećaja. Kad osjetim neki neugodan osjećaj, više ne koristim pozitivnost kako bih ga se riješili ili još gore, kako bih ga potisnula (u tome sam majstorica).

Sada, ja zastanem. Ako mogu, pustim sve što radim. Udahnem. Dopustim si suze, ako su tu. Odem u šetnju. Razmislim i objasnim sebi zašto se tako osjećam.

Bude bolje. Možda ne onoliko koliko je bolje kad se zaokupim nečim i tugu potpuno potisnem, ali još uvijek čvrsto vjerujem u ovo – ako nešto previše potiskujemo, kad-tad izbit će van milijun puta ružnije, snažnije i gore.

Preporuka

Toksična pozitivnost meni je bila knjiga koja otvara oči. Bavi se teškim temama, ali ne nabacuje samo naše greške, već nam daje i konkretne savjete kojima možemo poboljšati svoje reakcije na nešto i svoje interakcije s drugima.

Naravno da ćemo koji put blebnuti nešto krivo, ali autorica nas uvjerava – Nema veze, ljudi smo. Griješimo. Pokušat ćemo ponovo.

Kad prihvatite da ste ljudsko biće, da niste savršeni i da ne trebate to od sebe očekivati, doslovce će vam pasti teret s leđa. (str. 169.)

Nisu sva poglavlja teška. Simpatična je čitava priča o jadanju, o visokim i niskim razinama jadanja, o dobrobiti kukanja, o tome kako biti učinkovita podrška drugome te kako dijeliti svoje osjećaje.

Vjerujem da je ovo knjiga koju bi svatko trebao pročitati. Poglavlja nisu povezana pa se može držati kraj kreveta ili negdje kraj kauča te svako toliko možemo zaviriti u nju tražeći savjet za nošenje s drugima ili sa sobom samima.

Naučila sam puno o posljedicama toksične pozitivnosti na mentalno zdravlje. Prihvatila sam da ne moramo iz svega izvući nešto dobro. Shvatila sam da je nekad loše samo loše i da nema magične pomoći za izvlačenje iz teških osjećaja. Osvijestila sam da nisu svi ljudi pravi za nas i da od nas odlaze ne nužno zato što su loši, nego ih nitko nije naučio kako se boriti s težinom života.

P. S. Što se tiče ovog zadnjega, još uvijek držim i da su neki ljudi ipak samo kreteni. I ako nas ne mogu podnijeti kad smo loše, ne zaslužuju nas ni u našem najboljem izdanju.

Ako možete, svakako pročitajte!

Whitney Goodman: Toksična pozitivnost

Ostali naslovi ove autorice:

Whitney Goodman američka je psihoterapeutkinja koja vodi popularan Instagram profil @sitwithwhit. Vlasnica je privatne terapeutske prakse, a iskustva svojih klijenata pokušala nam je približiti u priručniku Toksična pozitivnost.

Gdje kupiti priručnik Toksična pozitivnost:

Stilus

Knjige koje su različite od ove, ali me ipak nekako na nju podsjećaju su Knjiga utjehe Matta Haiga i Grupa Christie Tate. Ako se borite, i oružje od knjiga ponekad pomaže pa bacite oko i na ove recenzije.

Gabrielle Zevin: Sutra, i sutra, i sutra

Nakladnik:  Stilus knjiga d.o.o.

Naslovnica knjige Sutra i sutra i sutra: ©Stilus

Prevoditelj: Paula Jurišić

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Što je uopće igra?-upita je Marx. Igra je sutra, i sutra, i sutra. Igra je mogućnost beskonačnog preporoda, beskrajnog iskupljenja. str. 432.

Sutra, i sutra i, sutra iznenadio me kako naslovom (Solilokvij iz Shakespeareova Macbetha), tako i izrazito digitalnom temom. To je naizgled u opreci s papirnatom knjigom, svakodnevnim alatom u ruci čitača. Ali igra i knjiga i nisu toliko različiti mediji. I jedan i drugi medij dopušta da korištenjem istog (igranjem ili čitanjem) postanete netko drugi, treći, nebrojeno mnogo puta, odnosno onoliko puta koliko to želite.

Uz razvoj videoindustrije, upoznajemo svijet mladih koji kreiraju videoigre. To su ljudi o kojima, moram priznati, nikad nisam razmišljala. Troje prijatelja, zaljubljenika u videoigre, žive život duboko uronjeni u videoindustriju uz koju odrastaju, imaju veze, zaljubljuju se, prekidaju, grade karijere, nestaju….

Igrati udvoje nije malen rizik. To je značilo da će se morati otvoriti, možda i biti povrijeđena. Str. 37.

Sam Masur i Sadie Green

Upoznaju se 1987. godine. Sam je četrnaestogodišnjak, a Sadie nešto mlađa. Sadina je sestra u istoj bolnici u kojoj se liječi i Sam nakon teške prometne nesreće u kojoj mu je stradala majka, a on ostao trajni invalid. Dvoje mladih otkriva zajedničku strast: igranje videoigara. U tom digitalnom svijetu razvija se  posebno prijateljstvo koje se naglo prekida, a slučajno se sreću osam godina kasnije kad su već odrasli.

Mogla je ignorirati Sama, ali ne i uspomenu iz djetinjstva. Bio je to poziv za igru. str. 53.

Sadie i Sam- osam godina kasnije

Slučajni susret na postaji podzemne željeznice, osam godina kasnije, vraća ih u djetinjstvo i uskoro započinju raditi ono što vole – zajednički stvarati virtualne svjetove. Sadie je već nadarena studentica koju kolege studenti uglavnom ne vole. Divlja, neobična, kritična i jezičava Sadie upusti se u bizarnu vezu sa svojim profesorom koji također stvara videoigre, ali ga ubrzo preraste. Sam je samo promatrač Sadiena života, vjerni suputnik i suradnik. Kao studenti, ponovno se povezuju u Cambridgeu  i tada Sadie shvaća da u Samu nailazi idealnog kreativnog partnera. Njih dvoje  kreću u stvaranje vlastite igre, stvorivši prvu igru “Ichigo”, uz pomoć Samovog cimera Marxa.

Marx 

Marx dijete bogatih roditelja, uvijek je imao više nego Sam ili Sadie. Prima Sama kao cimera omogućivši njemu i Sadie prostor za dizajniranje prve igre. Marx postepeno postaje njihova desna ruka, producent i bitan dio njihova života. Marx sve u životu radi s lakoćom, osvaja djevojke, sklapa poslove i ruka je koja drži balon u kojem su Sadie i Sam, vraćajući ih svaki put  iz virtualnog u realan, stvaran svijet. Marx nije ambiciozan po prirodi jer mu je uvijek sve bilo dano. I sam se ponekad pita je li postao producent videoigara samo zato  jer je volio ljude koji su ih dizajnirali? U svakom slučaju, Sam i Sadie njegovi su najbolji prijatelji cijeli život.

Gasio je vatre. To i jest ono što producent radi, a Marx se pokazao vrsnim u svom poslu. str. 125.

Generacija

Ovo je roman koji prati generaciju dvadesetogodišnjaka koji dizajniraju videoigre iz čiste ljubavi prema tom poslu. Bez novaca, sponzora, čak i prostora za rad, Sadie i Sam dizajniraju, tijekom nekoliko godina, svoju prvu video igru “Ichigo”, koja postiže svjetski uspjeh. Nakon toga, njihova uspješna karijera samo raste, ali rastu i različita viđenja novih igara što dovodi do kreativnih razmimoilaženja  pa se poslovno razilaze. Uskoro Sam  dizajnira novu igru sa svojevrsnim avatarom, nazvavši ga Gradonačelnik Mazer kojeg je programirao da šepa kao i on u stvarnom životu.

Sama činjenica da su planetarno popularni, tjera Sama i Sadie da, osim višestrukih identiteta koje imaju u videoigrama, razmisle i o osobnim identitetima, rasnim i socijalnim, pa čak i političkim, koji prate njihovu generaciju pod pritiskom mainstream kulture. Cijela se videoindustrija razvija uz neizbježne aspekte društvenih promjena tog vremena: SAD-a kao multikulturalnog društva, jačanja svjetskog naoružanja, homofobije, netolerancije, jačanje otpora i kritika prema vladajućoj strukturi.

Gabrielle Zevin Sutra i sutra i sutra

Dojam o djelu

Roman je dobio izvrsne kritike i dosta je izvanredan. Jedino što bih voljela jest da sam ga pročitala u nešto mlađim godinama pa bih u opisima videoigara zasigurno više uživala.

Sam je najzanimljiviji lik. Autorica ga donosi kao polu Koreanca, polu Židova, pravim imenom  Samson Mazer. Invalid je i živi s bakom i djedom u Koreatownu u Los Angelesu. Marginaliziranih nacionalnosti, pun ograničenja zbog svog invaliditeta,  Sam stvara online identitet za njega vrjedniji nego njegov vlastiti. Slično je i sa Sadie. Emocionalno nerealizirana, u bizarnoj je vezi s profesorom koju prekida nakon svjesnosti o neuspjehu iste. Marxa i Sam, uvijek su tu da daju Sadie podršku. Marx je glasan, izravan, miljenik žena, sve što Sam nije. Sam razumije zbog čega se žene zaljubljuju u Marxa. Marx je ljudina koji je omogućio Sadie i Samu da postanu ono što jesu.

Ovo je knjiga o razvoju videoindustrije, ali je i knjiga o ljubavi. Sadie i Sam uvijek prijatelji, dvoje ljudi koji se beskrajno vole, ali su toliko kompleksni karakteri da teško mogu biti zajedno. Zapravo se radi o velikoj ljubavnoj priči koja je na putu da se realizira, ali uvijek postoje zapreke. Najveće su zapreke njihovi identiteti. Njihova je suradnja savršeno kreativno partnerstvo koje je upravo zbog toga i bilo tako izvanredno.

Online identiteti-društvena odgovornost

Autorica u romanu jako zastupa tezu društvene odgovornosti  kreatora videoigara pri posjedovanju online identiteta i upozorava na olako shvaćanje ljudi da stvari koje rade na internetu nemaju učinka i nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. Daje snažno upozorenje da je sve što činite online itekako stvarno jer vi ste ti koji stojite iza ekrana i upravljate igrom. Jedina razlika je da, kad napravite pogrešku u životu nema oprosta, sve ostaje zapamćeno, dok u igri možete pokušavati ponovno i ponovno,  tisuću puta, sve dok ne pobijedite.

O autoru

Gabrielle Zevin autorica je više nagrađivanih romana dosad prevedenih na 39 jezika. Svjetsku slavu donio joj je roman A. J. Fikry – Put do sreće. Živi u Los Angelesu.
Sutra, i sutra, i sutra prevodi se diljem svijeta, a po njemu će biti snimljen i film u produkciji Paramounta i Temple Hilla. Usto je i Amazon taj roman proglasio knjigom godine. 

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Julia May Jonas: Vladimir

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica romana Vladimir: ©Stilus

Preveo: Srećko Jurišić

Kao dijete, voljela sam starije muškarce i mislim da su oni voljeli mene. … Ipak, ono što mi se najviše sviđa kod starijih muškaraca (…) jest činjenica da su stariji muškarci sačinjeni od žudnje. (str. 9./10.)

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir

Priču o Vladimiru pripovijeda nam neimenovana profesorica književnosti u kasnim pedesetima. Njezin je život trenutno uzdrman skandalom koji potresa sveučilište na kojem rade i ona i suprug John – profesor kojeg grupa studentica optužuje za seksualno iskorištavanje i zloporabu moći.

Sada su, čini se, mlade žene posve izgubile vlastito htijenje u romantičnim ispreplitanjima. Sada je moj suprug zlorabio svoju moć, bez obzira na to što je moć bila i razlog zbog kojeg su ga željele. (str. 19.)

Ono što javnost ne zna jest da ona i suprug već godinama žive u otvorenom braku i da je ona za sve te veze i vezice u načelu znala.

Dok studenti, uprava pa i ona sama propitkuju njezinu ulogu u takozvanom seks-skandalu, na sveučilište dolaze novi kolege, četrdesetogodišnji Vladimir i supruga mu Cynthia.

Htjela sam s njim biti što intimnija, duboko intimna, od trenutka kada sam ga vidjela prekriženih nogu u odrazu na prozorskom staklu. Kao da se preda mnom otvorio posve novi svijet ili, ako ne baš svijet, onda barem rupa, bez dna – kontinuirano iskustvo stimulirajućeg delirija padanja. (str. 22.)

Profesorica od prvog pogleda na Vladimira za njim žudi. Neprestano na njega misli kontemplirajući o svojim godinama i njegovoj mladosti. Zanosi se mislima na njegovo tijelo, njegov um i njegove knjige. Zamišlja situacije u kojima se on nalazi i u koje upada.

Sviđala mi se njegova žena, sviđala mi se njegova kći, sviđalo mi se njegovo pisanje, sviđala mi se njegova osobnost. Što sam uopće umišljala da mogu postići? Istini za volju, kad mi se god mašta otisnula do zamišljanja samog čina, fizički mi je kontakt postajao odbojan. Samo sam željela razmišljati o njemu…
(str. 89.)

A onda, na um joj pada luda, očajnička, hrabra pomisao.

Julia May Jonas: Vladimir

Žensko pismo

Vladimir je roman u kojem se malo toga događa, no ne možete ga prestati čitati. A proza… Ah, ta proza! Predivne rečenice predivno spletene od najfinijih riječi. Lirski opisi osjećaja koji struje profesoričinim tijelom, melodija njezinih misli usmjerenih na Vladimira, maglovite reminiscencije na ljubav i majčinstvo… I sama sam počela govoriti tehnikom struje svijesti, kad su sve rečenice spletene tako da ostaju u mislima i dugo nakon što pročitamo tekst.

Crni humor je još jedna jaka strana ovog romana. Profesorica o sebi i stanju u svijetu razmišlja na ciničan način žene koja je već sve vidjela i ništa je ne može iznenaditi. Tako i jest, dok ne ugleda Vladimirov odraz u mutnom staklu, njegovu ruku na naslonu kauča i nogu prekriženu tako da otkriva uzorak čarape.

I dok sam u zrcalu gledala mrežu bora oko očiju, naborane vilice i smežurani prostor između ključnih kostiju, osjetila sam očaj koji je proizlazio iz ideje da više nikada nikoga neću moći osvojiti. … To je istina, zar ne, to da više nikada neću osjetiti moć nad drugim ljudskim bićem dok sam živa? (str. 184.)

Opsjednuta je svojim godinama, tjelesnom težinom, borama i večernjom rutinom za kožu lica. Uvjerena da je prestara za bilo kakvu tjelesnost, ali svim je silama na nju usmjerena. Ona je žena, mjestimice bezvremena, mjestimice prestara. Djetinjasta i potpuno ozbiljna. Ona je žena koju mrzimo, žena koja nas živcira, koju ne razumijemo. No, prije svega, ona je ŽENA. Sa svim svojim sumnjama, žudnjama, čežnjama, željama. Sa svom svojom duhovnošću i tjelesnošću. Umanjuje se i uzvisuje. Želi napredovati, ali i zadržati supruga. Želi biti bolja od muškaraca, ali želi im se svidjeti.

Ona je dvojaka, dvosmislena. Sve i ništa. I luda i pametna.

A zbog obrata na kraju i vama će se učiniti da ste ludi.

Julia May Jonas: Vladimir

Vladimir kao osoba i odraz

Vladimir nije triler, nije krimić, nije ljubić. To je unutarnji tok misli sredovječne žene, omiljene profesorice, otuđene supruge, književnice upitne kvalitete, osporavane, negirane. Ali i dalje žive. 

Vladimir je onaj roman o kojem se mogu pisati znanstveni radovi. Roman u kojem sve nešto znači i možete ga pročitati nekoliko puta, a da svaki put bude drugačiji i da u njemu otkrijete neki novi sloj koji će vas užasnuti ili fascinirati.

Meni je, primjerice, tek pred kraj knjige postalo jasno da ona ne želi Vladimira. Ona voli njegov odraz, svoje misli o njemu, svoja maštanja i zapažanja. Pravi Vladimir može i ne mora biti takav, njoj čak do toga i nije stalo. Ona je ono što Pupačić naziva „zaljubljena u ljubav“. Voli misao o Vladimiru, voli sebe kakva je kad misli o njemu, kada ga želi, kada ga treba.

Neću pisati previše svojih zapažanja jer želim da i vi uživate u ovoj ludoj knjizi isto onoliko koliko sam i ja uživala. Vladimir će vas protresti, uznemiriti surovošću izrâza i oduševiti ljepotom istih.

Iako isprva težak za čitanje jer traži angažiranog čitatelja, meni je bio otkriće.

Ostali naslovi ove autorice:

Vladimir je roman prvijenac autorice Julije May Jonas i izazvao je ogroman interes publike diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Vladimir:

Stilus knjiga

T.M.Logan: Vjeruj mi

Nakladnik: Stilus knjiga, 2022.

Naslovnica knjige Vjeruj mi: ©Stilus knjiga

Prevoditelj: Vicko Ivanković

T.M.Logan Vjeruj mi

Vjeruj mi je novi roman T.M. Logana, autora uspješnica Odmor, Ulov, Laži i 29 sekundi. Iako zanimljivog zapleta, Vjeruj mi ipak nije dosegao razinu uspješnosti prethodnih Loganovih romana. Knjiga počinje sjajnom dilemom: Netko vam povjeri svoje dijete da ga pričuvate u hitnoj situaciji. Što biste napravili? Većina bi, pretpostavljam, napravila što i Ellen Devlin. Uzela dijete na nekoliko minuta. Ali majka se više nije vratila i za Ellen nastupa pakao. Nakon sjajnog početka, knjiga se nekako nepovezano razvija dok pratimo Ellen koja se daje u potragu za bebinom obitelji, a to nije bez opasnosti…

U vlaku

Nepoznata žena obraća se Ellen u vlaku moleći je da pričuva tromjesečnu Miu na nekoliko minuta dok telefonira. Ellen pristaje, tim više što joj se čini da je Kathryn brižna mlada majka koja odgovorno brine o bebi. Stoga je Ellen šokirana kada vidi Kathryn kako izlazi iz vlaka na sljedećoj stanici. Ellen ima duboko ukorijenjene strahove zbog nerealiziranog majčinstva da joj je Mia kao tračak sunca koji joj na trenutak grije srce. Ali kad Kathryn nestaje, Ellen nema pojma što učiniti, pogotovo nakon što pronađe poruku u bebinom ruksaku, u kojoj je Kathryn upozorava da čuva Miu i da ne vjeruje nikome.

Molim te, čuvaj Miju.
Ne vjeruj policiji.
Ne vjeruj nikome. str. 28.

Ellen traži Mijine roditelje

Ellen postepeno shvaća da je sudionik opasne priče koja uključuje nekoliko neugodnih i zastrašujućih likova koji su također zainteresirani za bebu. Ne zna kome može vjerovati. Obraća se policiji, iako na papiru ostavljenom uz bebu piše: Ne vjeruj nikom, ni policiji. Policajci Gilbourn i Holt misle da je ona otela Miu.

Uskoro policija pronalazi Kathryn usmrćenu i Ellen shvaća da joj je život u opasnosti. Nakon odlaska iz policije, Ellen se vraća u prazan stan i počinje ozbiljnu potragu za bebinim ocem. Sumnja da bi to mogao biti Dominic Church,  Kathrynin bivši dečko, naprasit i opasan mladić. Sumnjiv joj je i Leon Markowitz, informatičar za kojeg Ellen vjeruje da je prati.

Konačno, Mia je vraćena Kathryninim roditeljima, ali tu tek počinje prava opasnost.

Kad se sve zbroji i oduzme, o tome je bila riječ. Peh koji je prijetio uništiti sve.
str. 8.

Dojam o djelu

Nakon odličnog početka, radnja se sporije razvija i kreće u nekoliko smjerova što samo po sebi ne bi bilo loše da su likovi bolje objašnjeni, ali osim lika Ellen ni jedan drugi lik nema potrebnu dubinu. Na kraju se događa šokantan prevrat u Loganovom stilu, ali  mene nije iznenadio.

Svidjelo mi se kako je autor donio lik Ellin kao inteligentne žene kojoj su na prvom mjestu srce i emocije, a tek onda razum. Ellen je prilično usamljena i nakon bračnog kraha nema prijatelja s kojima bi se družila. Jedina prijateljica je Tara, ali je odlazak u njezin dom bolna je rana za Ellen, s obzirom da Tara ima troje djece, a sama Elen se godinama bori s neplodnošću.

Roman je solidan, ali kako sam na početku rekla, bolji su mi njegovi prethodni romani. Imam osjećaj da je autor propustio iskoristiti sjajnu ideju od koje je mogao napraviti puno bolji roman. Ovako, romanu Vjeruj mi dala bih trojku.

Pogledajte naše recenzije Loganovih romana Odmor i Ulov.

T.M.Logan Vjeruj mi

O autoru:

T. M. Logan rođen je u Engleskoj. Poslije studija u Londonu i Cardiffu zaposlio se kao novinar, a pisao je za engleski dnevni list Daily Mail. Danas se bavi isključivo književnim radom, a živi u Nottinghamshireu sa suprugom i dvoje djece. Laži su njegov prvi roman, a objavila ga je izdavačka kuća Bonnier Zaffre u siječnju 2017. Njegov sljedeći triler, 29 sekundi, objavljen je u siječnju 2018, a nakon njih slijede Odmor, Ulov i Vjeruj mi.

Gdje kupiti

Stilus knjiga

Adele Parks: Laži, laži, laži

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o., 2021.

Naslovnica knjige Laži, laži, laži: ©Stilus

Prevela: Hana Klak Ustolin

Adele Parks Laži,laži,laži

Laži, laži, laži napeta je priča o životu bračnog para čiji je cijeli bračni život satkan od laži. Simon i Daisy bračni su par koji zajedno podiže jedinicu Millie. Ali oni nisu sretna obitelj. Nisu ni svakodnevna obitelj koja prolazi fazama uspona i padova, zadovoljstva, radosti, ljutnje. Oni su obitelj koja ima tajnu – jedan je partner zna, a drugi naslućuje. Ta je tajna tolika da se Simon opija, a Daisy pada u depresiju i samosažaljenje. Kad njihova jedinica Millie bude povrijeđena u naletu automobila, život protkan lažima naposljetku dolazi na naplatu.

Simon i Daisy –problemi u braku

Nevolje počinju kada Simon natjera Daisy da se jave u kliniku za liječenje neplodnosti kako bi začeli još jedno dijete. Simon je nestrpljiv, uz to previše pije, što mu je obiteljska crta, a Daisy je neodlučna, introvertirana, bez samopouzdanja. Saznavši da ne može imati djece, a da i ovo jedino vjerojatno nije njegovo, Simon ogreze u piće, dok Daisy izjeda krivnja. Nakon što nesretnim slučajem ozlijede kćerku naletjevši na nju autom, Simon dospijeva u zatvor, a Daisy se povlači izbjegavajući druženja i prijatelje. Svatko od njih ima svoje vlastite demone kojih se ne mogu riješiti.

Stojim sama. Bez daha. Poražena. Preplašena. str. 252.

Simon u zatvoru

Trogodišnje zatvorsko iskustvo promijenilo je Simona. Prestao je piti i odlazi na grupne terapije liječenih alkoholičara. Sve mu to daje potpuno novi uvid u događaje prije nesreće. I dalje je uvjeren da ga je supruga prevarila, tim više što ga Daisy uopće ne posjećuje u zatvoru. Jedina koja ga vjerno posjećuje je prijateljica Connie.

Sada je sve shvaćao, bilo je jasno. Nije Daisy patila od postporođajne depresije. Bila je to krivnja. str. 182.

Daisy

Za Daisy je sve ovo previše. Milliena nesreća kojom su prestale nade da se u budućnosti može baviti baletom, Simon u zatvoru i prijatelj iz prošlosti koji ju neprestano opsjeda. Je li on otac Daisyna djeteta? Daisy odluči zatražiti razvod od Simona.

Dojam o djelu

Radi se o dvoje ljudi koji se nedvojbeno vole, ali čije mane ili barem neiskrenosti polagano dovode do bračnog kraha. Simon je ovisnik, što Daisy vidi uzaludno se nadajući da je to prolazna faza. Daisy, s druge strane, cijeli život živi u čahuri koja je samo njezina; nikome, ni prijateljicama, čak ni Simonu, ne povjeravajući svoje najdublje tajne i strahove. Kad se dogodi ono neizbježno, već je kasno.

Knjiga ima dosta obrata, mada neke i naslućujete. Daisy me cijelo vrijeme nervirala svojim nesigurnim karakterom. Simon je slabić, dobar čovjek, ali alkoholičar koji nema snage išta promijeniti. U svakom slučaju, priča prati dvoje nestabilnih ljudi, svakog sa svojim demonima. Već samim time što me glavni lik užasno nervira smatram da je dobro napisan. Autorica je odlično stvorila lik nesigurne, bojažljive Daisy, nesposobne da zastupa samu sebe.

Sve u svemu, knjiga je dosta dobra, ali ni uz jedan se lik ne možete istinski vezati. Lik Simona vam je jasan ako ste upoznali samo jednog alkoholičara. O Daisy sam sve već rekla. Nikad ne bih željela takvu osobu za svoju prijateljicu. Užasno bi me živcirala. A ipak, ona ima nekoliko dobrih prijateljica koje ostaju uz nju, kao i uz Simona kao potpora, bez obzira na sve što im se događa. Mislim da su te prijateljice i najpozitivnije osobe u ovoj knjizi.

Iz knjige bih stoga istakla vrijednost prijateljstva u svakodnevnom životu kao uporišnu točku na koju se možete osloniti kad vam sve krene naopako. O braku Simona i Daisy ne bih puno pričala s obzirom da mi se nisu osobito svidjeli kao likovi. Ostavljam vam da sami prosudite.

Adele parks Laži,laži,laži

O autoru

Adele Parks (rođena 1969. u Teesideu, Engleska) nakon studija engleskog jezika i književnosti radila je u oglašavanju. Godine 2010. dobila je počasni doktorat iz književnosti na Sveučilištu Teeside. Svoj prvi roman objavila je 2010., a te ju je godine Evening Standard uvrstio na londonsku listu Twenty Faces to Watch. U Britaniji je prodano milijun i pol primjeraka njezinih djela i prevedena su na 25 jezika.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga.d.o.o

Priscilla Oliveras: Kubanska afera

Nakladnik: Stilus, 2021.

Naslovnica romana Kubanska afera: ©Stilus

Prevela: Dragana Grozdanić

Priscilla Oliveras: Kubanska afera

Kubanska afera

Sara Vance uspješna je i utjecajna influencerica koja stiže u Key West na sedmodnevni odmor sa svojom obitelji. Budući da se uvijek osjećala kao crna ovca Vanceovih, radovala se roditelje upoznati s dečkom no, kad je on iznevjeri svojim nedolaskom, ona prekida s njim i nađe se u problemu.

Ne nađe li način da se, prije nego što ostali slete, izvuče iz toga živoga blata koje je nehotice stvorila, ovaj sedmodnevni odmor s njezinim roditeljima, bratom, sestrom i njihovim supružnicima bio je osuđen na propast još prije nego što je započeo. (str. 17.)

Plašeći se razočarati obitelj i narušiti prijeko potreban, krhki mir, Sara osmisli malu prijevaru. Kao svog zaručnika angažira Luisa Navarra, zgodnog vatrogasca na prisilnom odmoru kojeg je netom upoznala.

Što može poći po krivu?

Sve, čini se, jer su Sara i Luis potpune suprotnosti.

…za tipa čiji se život vrtio oko vatrogasne postaje, povremenih zacrtanih ronilačkih tura na njegovu brodiću, familije i prijatelja, vježbanja i spavanja, od sveg tog njezina razgovora o društvenim mrežama, objavama koje idu uživo i komentarima, zavrtjelo mu se u glavi. Jednako je tako mogla govoriti nekim posve drugim jezikom. (str. 44.)

I ništa jer su njih dvoje savršeni jedno za drugo.

No, oboje kriju tajne koje bi mogle stati na put njihovoj ljubavnoj sreći. Hoće li uspjeti prevladati prepreke, razlike i prošlost koja ih koči? Hoće li kratka kubanska afera prerasti u pravu ljubav?

Za mene – ne

Kubanska afera suvremeni je ljubavni roman o kojem sam čula samo najbolje. Strastven ljubavni par, šarmantna priča, ozbiljni problemi o kojima progovara i topla latino atmosfera koji se ovija oko svega toga. No, kako to već biva, meni se roman uopće nije svidio. Ni najmanje. Nisam doživjela ništa od svega gore navedenog. Sara i Luis su simpa par, no površni. Njihovi problemi koji bi potencijalno mogli biti pokretač priče prikazani su na osnovnoj razini i plošno. Neke su rečenice trebale zvučati pametno, ali jednostavno nisu funkcionirale.

Svi imaju tajne. Stvari iz prošlosti koje nam oblikuju sadašnjost. Pa čak i našu budućnost ako im dopustimo da nas zatruju. (str. 135.)

Dakako, sve ovo je moje mišljenje. Razumijem zašto Kubanska afera ima tako mnogo poklonika diljem svijeta. Priča je zamišljena s puno šarma, no čini mi se da nije najbolje ostvarena.
Čak i sve ono što su drugi nahvalili, meni nije dobro, nego upravo suprotno.

Priscilla Oliveras: Kubanska afera

Na primjer, mama Navarro. Bože, žena gura nos u živote svoje odrasle djece. Očekuje da joj pričaju o ljubavnim vezama, da zna sve što se s njima događa… Mislim da je put u pakao popločan takvim mamama…

Imam i zamjerku na prijevod (a samim time i na lekturu). Dosta rečenica nije dobro prevedeno i nisu sročne što me stvarno izbacivalo iz takta. I španjolske riječi često nisu najsretnije ubačene među hrvatske, tako da mi to nije davalo ugođaj, nego me malčice živciralo.

Uglavnom, Kubanska afera mi se nije svidjela i neću čitati nastavke.
Uz Noćni vlak za Lisabon i Češljugara, ona je jedna od rijetkih knjiga od kojih sam htjela odustati.

S druge strane…

Kao što sam već navela, jasno mi je zašto je ovaj roman 2021. godine bio takav hit. Jednostavno, ovo nije moj žanr. A ako već čitam ljubavnu priču, želim da ona bude duboka i značajna, kao romani Elizabeth Hoyt, ili makar lepršava i zabavna, kao romani Sarah Morgan.

U romanu Kubanska afera ništa od toga nisam našla.

No, ima on i svoje dobre strane – spisateljica je u priču pokušala ubaciti ozbiljne teme kao što su poremećaj u prehrani i briga za psihičko zdravlje, otuđenost od obitelji i nisko samopouzdanje.

Svidjelo mi se kako je opisan Sarin odnos s ostatkom obitelji; premda je ona oduvijek mislila da je crna ovca jer su svi uspješniji od nje, na kraju je uspjela uvidjeti da tome nije tako, da je voljena i uvažavana te svim članovima svoje obitelji veoma važna.

Vani se oblaci razmaknu, zraka sunca probije se kroz krovni prozor i ostavi širok trag u krevetu. Podsjeti je na to da postoji svjetlo na kraju mračnog tunela sumnje u samu sebe i uzajamnog optuživanja. Našla ga je. Posrtala, vukla se, puzila i došla do njega. (str. 174./175.)

Svidjela mi se i čitava atmosfera Key Westa, opisi prekrasnih stabala, kubanskih kulinarskih specijaliteta i čitavo ozračje ljeta na otoku.

Naravno, kao što uvijek savjetujem, nemojte se pouzdati u moj osvrt nego roman pročitajte sami i tada donesite sud. Uvijek imajte na umu da na dojam romana utječe i čitateljevo trenutno raspoloženje, životne okolnosti i čitateljski ukus.

Vjerujem da me Kubanska afera jednostavno nije pogodila u pravom trenutku, ali svakako se nadam da vas hoće i da ćete, već prvom rečenicom, otploviti u vrući otočki dan i strastvenu ljubavnu priču Sare i Luisa.

Priscilla Oliveras: Kubanska afera

Ostali naslovi ove autorice:

Priscilla Oliveras autorica je popriličnog broja ljubavnih romana s mirisom Kube. Kod nas je zasad prevedena samo Kubanska afera, no budući da je ona dio serijala Ključevi ljubavi koji prati obitelj Navarro, vjerujem da će i ostali nastavci uskoro biti prevedeni.

Navedeni serijal čine još dva nastavka, Anchored Hearts koji govori o Alejandri Navarro (Luisovoj sestri) i onaj o Enriqueu, najmlađem Navarro bratu, koji još nije objavljen.

Više o spisateljici možete saznati na njezinoj web stranici.

Gdje kupiti roman Kubanska afera:

webshop Znanje

Volite li čitati o Key Westu ili Kubi, koji su u Kubanskoj aferi duboko isprepleteni, svakako pročitajte naše recenzije romana Chanel Cleeton i onu za roman Savršena prošlost autora Leonarda Padure.

Barbara O’Neal: Kad smo vjerovali u sirene

Nakladnik: Stilus knjiga d.o.o.

Naslovnica knjige Kad smo vjerovali u sirene: ©Stilus

Prevela: Lidija Toman

Barbara ONeal Kad smo vjerovali u sirene

Kad smo vjerovali u sirene prati životni put dvije sestre razdvojene u najljepšim godinama. Rođene i odrasle u obitelji talijanskih doseljenika, spletom okolnosti izgube dom u kojem su provele najljepše godine djetinjstva. Nakon što se čitava obitelj raspadne, Josie odabire skitanje po Europi , a Kit učenje, fakultet i težak rad na odjelu hitnog medicinskog prijema. Josie se u Europi gubi svaki trag, sve do vijesti o pometnutim bombama u vlaku u Francuskoj. Josie je jedna od žrtava.

Petnaest godina Kit Bianci mislila je da joj je sestra Josie žrtva terorističkog napada u Francuskoj. Sve dok nije vidjela kratku reportažu o požaru u noćnom klubu u Aucklandu na Novom Zelandu. Prepoznala je svoju sestru istog časa. Svjesna kako neće pronaći mir dok ne dozna sve odgovore, Kit otputuje na Novi Zeland u nadi da će pronaći sestru.

Kit Bianci

Kit je liječnica hitne pomoći u Santa Cruzu. Nakon tragičnih događaja u kojima je izgubila oca i sestru, Kit je osamljena. Predana poslu i povremenim kontaktima s majkom, jedina svjetla točka joj je tjedni odlazak na surfanje tamo gdje su najveći valovi. Jer Kit je izvrsna surferica Jedna od najboljih. Vještinu surfanja naučio ju je još dok je bila dijete Dylan, dječak kojeg je njegova obitelj prihvatila bez suvišnih pitanja. A Dylan je bio zlostavljano dijete.

Nakon što je vidjela Joseinu sliku iz noćnog kluba, za Kit više nema dvojbe. Mora pronaći sestru. Kit odlazi na Novi Zeland. Tražeći sestru, pronalazi i nešto drugo čemu se već dugo nije nadala..

Kad sam bila dijete ona je bila zvijezda mog života. Bila je središte moga svijeta. Moja najbolja prijateljica, moja sestra, moja… Moja srodna duša, dovršim. Str. 258.

Mari Edwards

Mari Edwards je nekad bila Josie, sve dok nije odbacila stari život i izgradila novi. Sada je restauratorica starih kuća koja živi s obitelji u obalnom gradiću blizu Aucklanda na Novom Zelandu. Suprug Simon poznati je poduzetnik i sportaš poznat na otoku. Obožava Mari. On i djeca, Sara i Leo, središte su njezina svijeta. Ali Mari ima uspomene koje povremeno izlaze na površinu: kompliciran brak svojih roditelja, mladić Dylan koji je živio s njenom obitelji i njezina divna sestra Kit. Uspomene su bolne, a tajne iz prošlog života teške. U jednom trenutku Mari se nije više mogla nositi s njima. Odbacila je Josie i postala Mari. Ali nije računala na upornost svoje sestre..

Josie Bianci je mrtva. I potruditi ću se da tako i ostane. str. 51.

Dojam o djelu

Roman počinje zanimljivo i intrigantno. Jedna sestra traži drugu za koju je mislila da je mrtva. Moram priznati da sam očekivala klasičan triler, ali knjiga se na kraju pokazala kao  melodrama. Dok mi je lik Kit vrlo dobar u traženju sestre, osobnim previranjima i neshvaćanju sestrina ponašanja, lik Mari mi je malo površan. Odbaciti sve, ljubav majke i sestre koju je obožavala i započeti novi život tisućama kilometara dalje nije mi djelovalo dovoljno autentično. Istina, obitelj Bianci imala je problematičan međusobni odnos, ali nedvojbeno je bilo da su se svi voljeli. Dok se nije sve srušilo. Doslovno i preneseno. Potres je uništio obitelj. Iz ruševina nakon potresa svatko je otišao na svoju stranu. Josie u ovisnosti i obijestan mladalački život, a Kit u knjige, učenje i posao. I surfanje. To je bio zajednički nazivnik za obje sestre. To će ih na kraju ponovno spojiti.

Knjiga je pitka, zabavna. Idealna za ljeto i čitanje na moru i uz more. Lijepo su opisane valovite plaže Novog Zelanda. Toliko da poželite da ste tamo, ali ako i niste na moru, šum valova će vas pratiti cijelo vrijeme čitanja ove knjige.

Mislim da nisam mogla biti sretnija nego onda, na tom mjestu, s Dylanom i sestrom uza se, dok nam se nad glavama nadvijalo nebo i svjetlucale zvijezde.
str. 215.

Barbara ONeal Kad smo vjerovali u sirene

O piscu

Barbara O’Neal napisala je više od desetak romana ženske fikcije, uključujući nekoliko najprodavanijih knjiga na Amazonu. Njezine nagrađivane knjige objavljene su u mnogim zemljama, uključujući Francusku, Englesku, Poljsku, Australiju, Tursku, Italiju, Njemačku, Brazil, Izrael i Mađarsku. Živi u prekrasnom gradu Colorado Springsu sa svojim partnerom, britanskim sportašem.

Gdje kupiti:

Stilus

Nita Prose: Sobarica

Nakladnik: Stilus knjiga 2022.

Naslovnica romana Sobarica: ©Stilus
Preveo: Dražen Čulić 

Nita prose Sobarica

Ne znam je li me ovaj roman oduševio ili iznervirao. Mislim da je jedno i drugo. Oduševio me stil i toliko dobro portretiran lik sobarice Molly Grey, i psihološki i fizički izvanredno nijansiran, što se u popularnoj književnosti  ne viđa često. Istovremeno, ovaj me lik toliko nervirao cijelo vrijeme čitanja da bih je najradije prodrmala, stresla i rekla joj: „Pa dobro, što je tebi, ženo?

Zbog svega toga mislim da je romanom Sobarica autorica napravila uistinu odličan posao.

Istina nije uvijek najviši ideal, katkad je treba žrtvovati da se spriječi širenje boli na one koje voliš. str. 175.

Ona je samo sobarica

Molly  Gray, 25-ogodišnja je djevojka koja radi kao sobarica u prestižnom Regency Grand hotelu. Ona je sve samo ne obična osoba. Drugačija je od većine hotelskog osoblja jer se nigdje ne uklapa, nema bliskih prijatelja i ne zanimaju je hotelski tračevi. Čak se na trenutke čini malo i autistična jer ne zna prepoznati izraze lica, geste, mimiku, a njezina nesocijaliziranost pospješuje da djeluje hladno  i distancirano. Molly sebe doživljava samo sobaricom – zašto bi je itko trebao primijetiti? Njezino je da čisti, radi i ignorira sve ekscentričnosti i tajne gostiju. U svom poslu, njegovoj rutini i strogo propisanim pravilima, dvadeset petogodišnja Molly svejedno neizmjerno uživa.

Čista kuća, čisto tijelo i čisto društvo. Znaš li kamo to vodi? Kamo to vodi, bako? Do čiste savjesti. Do dobrog, čistog života. Str. 70.

Charles Black je mrtav

Ali sve se mijenja onog dana kada Molly otkrije mrtvo tijelo ozloglašena gosta, Charlesa Blacka. Nered koji je on napravio u svom životu teško je očistiti u okviru jedne hotelske sobe. Ali Molly je pobornica istine pod svaku cijenu. Premda najčešće  krivo procjenjuje karaktere gostiju, kao i ljudi s kojima radi, a još je uz to temeljito počistila bogataševu sobu da nije ostao ni jedan jedini trag,  Molly odluči slijediti intuiciju  i saznati tko je u stvari bio Charles Black. Ali na taj način i sama postaje osoba interesantna policijskim istražiteljima.

Moramo biti bambus. Moramo se naučiti savijati i prilagođavati životu. str. 90.

Dojam o djelu

Priča je ovo o neobičnoj ženi koja živi po još neobičnijim pravilima. Radi ono što se od nje zahtijeva – čisti u vrhunskom hotelu, praktički nevidljiva, jer ona je „samo sobarica“. Ali posao  sobarice je ono u čemu Molly istinski uživa. Rutina i strogo određeni raspored aktivnosti daju Molly osjećaj pripadanja i sigurnosti. Ako se nešto dogodi izvan te rutine, Molly je uplašena, nesigurna i vrlo ranjiva. Rutina je ta koja održava Molly u životu. I nevidljivost.

Ali život jer odlučio promijeniti karte. Pronalaženje mrtvog  gosta nešto je što je uzbibalo Mollynu rutinu. I ne samo to. Događaj je izložio Molly javnosti. A to je za nju katastrofa.

Izvrsno napisan roman Sobarica povest će vas na jedinstveno putovanje. Putovanje čiste duše. Spoznaje da nije uvijek sve jasno, crno ili bijelo. Ponekad su stvari i sive. Ponekad treba učiniti nešto drugačije, izvan rutine, što inače nikad ne biste učinili, ako znate da će u konačnici stvari ispasti bolje.

Priča je to o neobičnoj ženi koja se oslanja samo na sebe u surovom svijetu koji je okružuje. Njezina naivnost vam ponekad strašno ide na živce (bar meni), ali sve u svemu knjiga je zabavna, sa snažnim glavnim likom kojeg ćete pamtiti. Jedva čekamo ekranizaciju!

Nita Prose Sobarica

O autorici

Nita Pronovost piše pod pseudonimom Nita Prose. Potpredsjednica je i direktorica u tvrtki Simon & Schuster u Torontu. Roman Sobarica vrlo je brzo nakon objavljivanja postao bestseler. Prava za holivudsku ekranizaciju s Florence Pugh (“Male žene”, “Black Widow”) u naslovnoj ulozi kupio je Universal Pictures dok je roman još bio u rukopisu. Roman koji je na engleskom objavljen u siječnju 2022. te otad ne silazi s top-ljestvica najprodavanijih knjiga diljem svijeta itekako je opravdao status jednog od najviše očekivanih prvijenaca godine.

Drugi nastavak serijala o omiljenoj nam sobarici Molly zove se Gost iznenađenja, a treći Tajna iz dnevnika.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga

Laura Lippman: Dama u jezeru

Nakladnik: Stilus knjiga, 2020.

Naslovnica romana Dama u jezeru: ©Stilus knjiga

Postojite li ako nikome ne nedostajete? (str. 52.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Dama u jezeru

Maddie Schwartz naizgled ima sve – dobrog muža, sina tinejdžera, veliku kuću, novac i život iz bajke. No kada joj suprug na večeru dovede njenog bivšeg školskog kolegu, Maddie shvaća da je njen brak odavno gotov i ostavlja supruga, na užas svoje konzervativne majke i tračave okoline. Ipak, šezdesete su godine 20. stoljeća i rijetko se koja žena drzne napustiti obitelj.

Maddie se pitala hoće li na biti nečija druga supruga. Htjela je živjeti strastveno, punim plućima. Je li to moguće u dugotrajnom braku? Ona i Milton bili su vrlo zaljubljeni i romantični u prvim godinama braka. Možda je bila i previše zaljubljena. (str. 65.)

Maddie želi postati novinarka i zapošljava se kao pomoćnica u novinama Star. Uskoro, spletom neobičnih okolnosti, biva uvučena u dva slučaja ubojstva. Prvo je ubojstvo male židovske djevojčice, a drugo je pronalazak ženskog tijela u fontani. Tijela koja kojem Maddie daje nadimak – dama u jezeru.

Živa, zvala sam se Cleo Sherwood. Mrtva, postala sam dama u jezeru, gorda i napukla spodoba, izvučena iz fontane nakon mjeseci koje sam provela natapajući se ondje. (str. 7.)

Svojim upornim njuškanjem Maddie biva uvučena u drugačiji svijet – svijet crne ljepotice Cleo. Žene koja je imala nepoznatog ljubavnika, gomilu skupe odjeće u ormaru i radno mjesto za šankom sumnjiva noćnog kluba.

No, doći do istine nije lako, pogotovo kada si žena. Okružena rasizmom, seksizmom i šovinizmom općenito, Maddie polako napreduje prema istini.

Odlučila je da od muškaraca nema nikakve pomoći. Muškarci međusobno čuvaju svoje tajne. Muškarci daju prednost muškarcima, na kraju krajeva. … Loše stvari neprestano se događaju ženama. (str. 254.)

Dama u jezeru – dobre strane

Budući da u svakom romanu mogu pronaći nešto dobro, volim početi tako da to i istaknem. Iako mi se, ruku na srce, ovaj roman nije svidio, ipak ima izvjesnog šarma.

Za početak, tu je ta neobična, noir atmosfera šezdesetih godina. Ne znam sjećate li se onog crtića Riblje redarstvo, o inspektoru Škrgi. Znala sam ga pogledati kad sam bila mala. Dama u jezeru ima mi takav neki štih – imamo zločin, opskurne noćne klubove, seksističke šale, žrtvu koja iza sebe vuče repove i istražitelja – u ovom slučaju istražiteljicu – koja pokušava doći do istine gurajući nos tamo gdje mu nije mjesto.

Kad u glavi zamislite tu sliku, muškarce u odijelima s cigarom u kutu usana, ružnjikave nasilnike koji im čuvaju leđa i koketne žene zavodljivih oblina, Dama u jezeru nekako se lakše i čita i razumije.

Laura Lippman: Dama u jezeru

Svidio mi se način pisanja – u ulozi pripovjedača izmjenjuju se, osim Maddie i ubijene Cleo, i ostali likovi koje susrećemo. Tu su Kolumnist, Školarka, Konobar, Frajer… Kako na koga nailazimo, tako nam on ukratko ispriča svoju priču, svoje viđenje događaja.

Jeste li primijetili da sam kao pripovjedača spomenula i ubijenu Damu u jezeru? Da, da, i ona sama priča nam dijelove svoje priče i svaka je pričica dio slagalice. Cleo je i najzanimljiviji lik! Ne samo da mrtva komunicira s čitateljem, već je i veoma duhovita djevojka, pomalo zlobna i cinična:

Možda sam očijukala, ne znam. Bilo bi opasno da smo se spetljali, to je sigurno. No ja sam završila mrtva, pa možda ne bi bilo loše da sam se upustila u to, samo jednom. (str. 88.)

Cleo ne želi da Maddie pronađe njena ubojicu.

No, Maddie je uporna, želi tu priču, želi pronaći istinu i etablirati svoje ime u svijetu novinara. 

Dama u jezeru – slabije strane

Glavna je mana ovog romana to da mi je bio – dosadan.

Nisam se povezala s Maddie kao glavnim likom i na trenutke mi je bila potpuno neuvjerljiva. Isto tako, iako je jasno naglašeno vrijeme radnje kao vrijeme rasnih podjela i sveprisutnost seksizma, Maddie plovi tim svijetom kao da joj se ništa loše ne može dogoditi.

I ona čuva tajnu o kojoj čitavo vrijeme saznajemo samo mrvice i uvjereni smo da je to nešto vau. Na kraju, nisam ni iznenađena ni šokirana. Valjda je ta tajna tâjna i sramotna samo zato što su to šezdesete. Mi današnji čitatelji nećemo čak ni podići obrve.

Ipak, kažnjena je za svoje grijehe, zar ne? … Čak i dobre djevojke griješe kada se zaljube. Ali ne zaslužuju zbog toga umrijeti. Maddie se izvukla živa. Cleo Sherwood nije. (str. 275.)

Dobro, priznajem, na kraju ima jedan dobar zaokret u radnji, ali i on nam je nekako ravnodušno ispripovijedan. Ili je to samo moj dojam?

U svakom slučaju, nisam oduševljena. Očekivala sam puno više.

Stvari su vrlo često onakve kakvima se čine. Možda se od toga ne da napraviti dobar film ili članak u novinama, ali tako svijet funkcionira. … Uspješni muškarci, bogati muškarci – oduvijek imaju žene na svojoj strani. Ništa posebno.
(str. 250.-251.)

Laura Lippman: Dama u jezeru

Ostali naslovi ove autorice:

Laura Lippman autorica je mnoštva romana, dobar dio kojih čini serijal o bivšoj novinarki i sadašnjoj  istražiteljici Tess Monaghan. Iz tog su ciklusa kod nas prevedena dva naslova: Baltimorski Blues i Opasan grad.

Dama u jezeru treći joj je kod nas preveden roman. Iako radnjom nije povezan s Tess Monaghan, primjećujemo da je i u njemu glavni lik novinarka. Moguće da je tome tako jer je i sama autorica bila novinarka jednog dnevnog lista i sigurno joj je to iskustvo pomoglo u oblikovanju svojih junakinja.

Gdje kupiti:

Stilus knjiga