Kategorija: Mozaik knjiga

Objavljeno

Isabel Ibanez: Što rijeka krije

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Što rijeka krije: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Što rijeka krije prvi je nastavak duologije o mladoj Inez Oliveri, pripadnici visokog argentinskog društva čiji su roditelji poznati egiptolozi. Jako volim knjige o starim civilizacijama pa sam se baš obradovala ovoj knjizi. Još kad je, k tome, cijela priča prožeta avanturističkim duhom i daškom romantike, odmah sam pomislila: Ovo će biti zanimljivo!
I uistinu, Što rijeka krije donijela nam je zanimljivu priču vrijednu čitanja. Istina, neki su dijelovi krajnje naivni i teško izvedivi, ali kako je riječ o fikciji, sa znatiželjom čekam drugi nastavak.

Inez

Cijeli svoj mladi život sedamnaestogodišnja Inez nada se da će biti dio ekipe koja provodi arheološka istraživanja u Dolini kraljeva u Egiptu, gdje istražuju njezini roditelji. Ali to se ne događa. Roditelji je ostavljaju na brigu teti i sestričnama u Buenos Airesu dok oni putuju po svijetu. Inezina je obitelj bogata i ona ima sve što može poželjeti, ali nedostaje joj ono što najviše želi – roditelji. Kad Inez od otuđenog ujaka Tia Ricarda dobije vijest o smrti svojih roditelja, odlučuje poći u Egipat kako bi istražila okolnosti njihovih smrti.

Sjetila bih se da su u Egiptu. U zemlji koju su obožavali, na mjestu koje su pola godine nazivali domom. str. 11.

Egipat

Ines se krišom, bez tetina znanja, ukrca na brod Elafantina i kreće na dugu i neizvjesnu plovidbu od Argentine do Egipta. Svašta je doživjela na tom brodu, tim više što se na brod ukrcala kao slijepi putnik znajući da je kao sedamnaestogodišnjakinju bez pratnje ne bi primili. Na brodu ima i nekoliko saveznika koji joj pomažu, ali usred putovanja otkrije je ujak koji je odlučan da je dolaskom u Kairo pošalje nazad.

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Dolina kraljeva

Dolaskom u Egipat Ines odsjeda u roditeljskoj sobi gdje je preplavljuju uspomene. Odlučna je da ostane u Kairu i zatim obiđe iskopavanja kako bi saznala što se ustvari dogodilo njezinim roditeljima. Ali ujak je želi pošto-poto poslati nazad i angažira svog pomoćnika, zagonetnog Whita, da bude Inesina pratnja i da je sretno ukrca u brod za domovinu. Ines ne zna kako se odnositi prema Whitu. Istovremeno je privlači i ide joj na živce. Odluči pobjeći Whitu i pratiti ekspediciju. Kako bi to izvela, iskoristit će svoje moći.

Dio čarolije uhvatio se za mene. Katkad mogu osjetiti nju. str. 194.

Dojam o djelu:

Roman je fikcija, lijepo ukomponirana s povijesnim činjenicama. Svidjelo mi se što na početku knjige imate kartu s mjestom radnje, a zatim i egipatsko pismo hijeroglife i vremensku lentu Egipta uz objašnjenja o egipatskim faraonima s naglaskom na Kleopatru i nalazak njezinog posljednjeg počivališta. Opisi su slikoviti i lijepi, kako Inezinog putovanja brodom, tako i dolaska u Kairo, gradske vreve i šušura, vrućine i  pijesaka te mračnih nalazišta u Dolini kraljeva.

Priča o mladoj Inez koja putuje sama preko pola svijeta kako bi došla u Dolinu kraljeva i pronašla odgovore o nestanku svojih roditelja, s našeg gledišta može se činiti naivna i malo vjerojatna, ali ispričana je kao slatki koktel izmiješan od dijelova magije, romantike i avanture, tako da uživate čitajući ovaj fantasy roman.

K tome, Inez je uistinu snažan ženski lik, tvrdoglava, samosvojna i odlučna pronaći odgovore. Dodatni je adut magični prsten koji Inez dobiva u nasljeđe od oca i za koji se pretpostavlja da je pripadao samoj Kleopatri. U prisustvu prstena, Inez ima neku vrstu moći. Ali to znaju i njezini neprijatelji.

Sam roman počinje malo sporije, ali dolaskom Inez u Egipat radnja se ubrzava do samog kraja koji nas ostavlja s upitnikom u mislima.

S nestrpljenjem čekamo drugi dio ove avanture!

Čarolija je vibrirala iz kutije u sve širim krugovima. Peckao me svaki centimetar moje šake u sve širim krugovima. str. 119.

O autorici:

Isabel Ibañez autorica je serijala Tajne Nila koji je uvršten među 100 najboljih fantastičnih knjiga svih vremena prema časopisu Time. Ponosna je kći bolivijskih imigranata te osjeća duboku strast prema povijesti, putovanjima i pisanju priča u kojima njezini likovi obitavaju. Trenutno živi u Sjevernoj Karolini sa svojom obitelji, psom i neodoljivom količinom knjiga.

Osvrt na drugi nastavak ove mistične duologije, Gdje se knjižnica skriva, pročitajte ovdje.

Gdje kupiti:

Mozaik

Isabel Ibanez Što rijeka krije
Objavljeno

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Zatvorenik: ©Mozaik knjiga

Prevela Alica Bjeli

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Zatvorenik

Till Berkoff vatrogasac je i otac šestogodišnjeg Maxa. Kada se Max jedne večeri ne vrati s kratke šetnje do susjede, Till shvaća da se dogodilo nešto strašno – baš ono čega se svaki roditelj tih dana strahovito plašio. Max je otet! I već mu se zna otmičar – to je neuhvatljivi Guido Tramnitz – koji ipak, vlastitom pogreškom – biva uhvaćen!

Guido je zvijer koja uživa u mučenju. Smješten u psihijatrijsku ustanovu, priznaje dva stravična ubojstva, no ne i Maxovo.

Nije postojalo ništa što bi se moglo učiniti da se ovu zvijer natjera da progovori.
Ništa osim…
Tillu je kroz glavu prošla misao. Bila je apsurdna, gotovo smiješna, potpuno neizreciva. Ipak je to bila prva poticajna misao nakon dugo vremena. (str. 32.)

I tako se Till dosjeti rješenju. Uz pomoć šogora policajca, koji mu sredi novi identitet, ulazi u kliniku u kojoj se nalazi ubojica kao lažni pacijent. Till Berkoff uvjeren je da će Tramnitza nekako prisiliti na priznanje i otkrivanje mjesta na kojem se nalazi Maxovo tijelo. Jer za očajnog roditelja ne postoji ništa gore od neznanja i neizvjesnosti. Ili barem tako Till misli.

Znao je što vijest o smrti djeteta izaziva kod roditelja. To je dovodilo njihov život do kraja. … Ali time su još bili u prednosti u usporedbi s onim roditeljima koji nikada nisu bili sto posto sigurni što se dogodilo s njihovom djecom. Jer njihovoj agoniji nikada nije došao kraj. (str. 39.)

No u bolnici koja se bavi najgorima od najgorih kriju se mnoge tajne. Uskoro će i Till posumnjati u svoje duševno zdravlje, a onih koji mu vjeruju sve je manje.

Zahvaljujući svojoj glupoj ideji, on je sada bio zdrav čovjek, zatvoren među duševnim bolesnicima, od kojih mu je barem jedan želio smrt. (str. 133.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Igra očajnika

Zatvorenik je psihološki triler koji na papiru ima baš sve! Inače sam veliki Fitzekov fan pa sam očekivala trilerčinu koja mi neće dati spavati.

Nažalost, to nisam dobila. I premda Zatvorenik nije loš, napet je i brzo se čita, kao da mu nedostaje ono nešto. To nešto je, čini mi se, uvjerljivost. Krenut ću od onog što mi se najmanje svidjelo – kraja. Naime, kraj mi je totalno zbrzan i „navrat-nanos“. Inače, ako kraj ni ne naslutim, to mi je vrhunac romana! Što luđi kraj, meni bolji! Što nevjerojatniji, odlično, tu sam!

Ali! Ali – kraj mora proizlaziti iz onog što je rečeno prije, a ne biti ubačen u zadnjih nekoliko poglavlja kao bomba. To mi nije uvjerljivo i dojam mi bude – meh.

Istina koju tražiš neće ti donijeti olakšanje. Prije će djelovati poput dijagnoze raka, bez koje bi čovjek jednako dugo živio, ali bez mučne svijesti o smrti koja polako preuzima njegovo tijelo. (str. 249.)

Ni Guido me nije nešto posebno isprepadao, mada je izvrsno zamišljen. Psihopat nepopravljivo oštećen u djetinjstvu, mogao je biti jedan od najgorih negativaca o kojima smo čitali. On to nije, samo zato što mu je pisac posvetio svega par stranica (ako i toliko) karakterizacije.

Inače, zamjerka velikoj većini romana jest duljina. Skoro u svakom ima pet-šest poglavlja previše. Kod romana Zatvorenik upravo je suprotno.

Da je sto stranica više, kvalitetno popunjenih, mogao je bili odličan psihološki triler. Ovako je osrednji.

Možete li zamisliti koliko mora biti strašno neprekidno bježati sam od sebe. Samo da biste svaki put iz početka shvatili kako ne možete pobjeći od vlastite duše? (str. 323.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Preporuka

Iskreno, da sam znala da će radnja biti ovako slaba, na Zatvorenika ne bih trošila vrijeme. Ali, pazite sad – većina naših pratitelja na Facebooku oduševljena je pročitanim.

Ne znam, možda je kod mene jednostavno došlo do zasićenja ovakvim temama…

Evo što smatram da je dobro. Kao što sam već rekla, jako se brzo čita. Priča je napeta, ne mogu reći da nije. Toliko je potencijala bilo u premisi oca koji dobrovoljno postaje zatvorenik psihijatrijske ustanove, u klaustrofobiji četiriju zidova i konstantnog nadzora.

Ako volite trilere, ali ne prestrašne; ako radnju nećete dodatno propitkivati već od nje tražite zabavu i opuštanje, Zatvorenik bi mogao biti baš to.

Pokušajte i obavezno javite dojmove!

Ostali naslovi ovog autora:

Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Prvi je njemački pisac odlikovan Europskom nagradom za kriminalističku književnost.

Publika s naših prostora upoznala ga je izvrsnim romanima Terapija, Skupljač očiju, Paket, Zatvorenik, Nećeš stići kući.

Gdje kupiti roman Zatvorenik:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Minka Kent: Stranci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Stranci: ©Mozaik knjiga

Prevela Lidija Toman

Minka Kent: Stranci

Stranci – izvana

Camille Prescott savršena je supruga i majka. Uvijek je nasmiješena i dobre volje, ispunjava gotovo svaku želju svoje male, savršene obitelji. Predivan suprug, liječnik Will, dvoje preslatke djece, Georgiana i Jackson, velika, osunčana kuća s vrtom u bogatom predgrađu – čini se da Camille doista ima sve što može poželjeti!

Ne ponosim se time, ali laž je postala čvrsto ljepilo koje čuva naš brak. Omogućuje nam da budemo što savršeniji, da budemo prekrasna mala obitelj.
Lažem im zato da im pružim najbolju verziju sebe…
Ali najviše od svega, lažem im zato da ih sačuvam od prošlosti… (str. 16.)

No njezin je život jedna velika laž. Laž koju ona brižno čuva i njeguje jer njezina obitelj nikad, apsolutno NIKAD ne smije saznati tko je i što je zapravo Camille.

Stranci – iznutra

A Camille je žena s ogromnom tajnom… Cijeli život bježi i skriva se od svog najgoreg, najstrašnijeg neprijatelja – svoje majke. Okrutna, psihotična, osvetoljubiva i iskonski zla, majka je na Camille ostavila neizbrisive ožiljke.

Lice koje pokazuje ostatku svijeta – lice sasvim obične samohrane majke – samo je maska ispod koje se krije čudovište. (str. 9.)

I nema tog straha koji je veći i strašniji od ovoga – Camille ne smije dopustiti obitelji da sazna za njezinu majku i nikako, ni pod koju cijenu, ne smije riskirati da ih njezina majka pronađe.

Ne znam kamo idem; znam samo da ovdje ne mogu ostati… zato što me na ovom svijetu samo jedno istinski plaši: moja majka. (str. 13.)

Zato kada jednoga dana iz škole dođe šestogodišnja Georgie i počne pričati o imaginarnoj prijateljici, Camille gubi tlo pod nogama. Georgie odjednom zna sve okrutne igre koje je majka igrala s Camille u djetinjstvu.

Ona se pretvarala da sam nevidljiva. Pa sam ja na trenutak pomislila da možda to i jesam. (str. 75.)

Georgie pjevuši jezive pjesmice kojima je majka plašila Camille. Djevojčica kao da zna za sve užase kojima je majka podvrgavala Camille dok je i sama bila djevojčica. Užase koje Camille nikada nikome nije rekla.

Fasada savršenog života počinje se raspadati. Camille puca po šavovima.

Tko je imaginarna najbolja prijateljica njezine male kćeri?

Što ako je to najužasnije stvorenje iz Camilline prošlosti – njezina majka?

Minka Kent: Stranci

Čudovišta iznutra i izvana

Roman Stranci jako mi se svidio! Uživala sam u čitanju od početka do samoga kraja! Koji, vjerovali ili ne, ovaj put nisam pogodila! Kao, osjećala sam da nešto smrdi, ali nikako nisam mogla uprijeti prstom u to nešto. I onda – paf!

Camille je kompleksan lik i iako u čitatelju mjestimice pobuđuje neku vrstu odbojnosti, možemo ju prihvatiti, pa čak i razumjeti njezine postupke. Ona je, prije svega, dobra majka. Savršena majka, vjerovali ili ne. Jer čak i uz „poteškoću“ (ne želim vam kvariti doživljaj čitanja pa ću to zvati poteškoćom) koju ima, Camille je predana, brižna, pažljiva, sve što majka mora biti. Nikad ne odbija priču za laku noć. Nikad ne odbija kupanac i češljanje kose. Napravila bi sve što je u njezinoj moći da joj obitelj bude sigurna.

Camille, naravno, ne zna kako biti savršena majka, ali zna kakva NE SMIJE biti. Njezina psihotična majka tome ju je itekako naučila. I nije ju podučila samo tome pa kad se nad Camillin savršeni život i obitelj nadvije mračna, nepoznata prijetnja, Camille itekako zna što učiniti. Spremna je za svaki napad jer ga neprestano iščekuje – još otkad je pobjegla od manijakalne majke bojeći se toga da je ne ubije, strahujući podjednako i za svoj, i za njezin život.

Sad još jednom pročitajte gornju rečenicu. Nije vam jasno tko je koga pokušao ubiti? Točno to.

Minka Kent: Stranci

Stranci – savršen triler?

Stranci možda nisu baš ono apsolutno savršeni triler, ali su definitivno jedan od onih koje se isplati pročitati! Što mi se svidjelo? Mogu čak reći – sve!

Camille je izvrstan lik. Većina nas neće se povezati s njom, ali suosjećat ćemo i shvaćati njezinu motivaciju. Radnja je mjestimice stvarno jeziva. Možda vama neće biti jer vas plaši nešto drugo, ali zlostavljačka majka te podmukli načini na koje maltretira vlastitu kćer dovoljni su da mi se digne svaka dlaka na glavi. Osim toga, oduvijek volim romane koji se igraju razumom čitatelja. Ovdje se događa baš to! Mi nismo sigurni što jest, a što nije stvarno. I sve ono neizrečeno, sve ono što bi moglo biti, ali i ne mora, čini roman Stranci jednim od pamtljivijih trilera.

Pomalo me podsjeća na izvrstan roman Nancy Tucker, Prvi dan proljeća, pa ako ste ga voljeli, voljet ćete i Strance.

Najiskrenije, roman Stranci nije nešto čime ćete ubiti jedno ili dva popodneva. Iako kratak, jednostavno i lako napisan, itekako djeluje na čitatelja pa ćete o njemu misliti još dugo nakon čitanja.

Ja sam, na primjer, jako dugo mislila o tome koliko takvih ljudi živi u mojoj blizini. Ljudi kao Camille. Ljudi kao njezina majka. Ono što istinski plaši jest činjenica da se i jednih i drugih treba bojati…

Kažu da je vrag kojeg poznaješ bolji od vraga kojeg ne poznaješ.
Nekoć sam se slagala s tom izrekom.
Sada više nisam tako sigurna. (str. 251.)

Minka Kent: Stranci

Ostali naslovi ove autorice:

Zlo mjesto prvi je roman autorice Minke Kent koji je preveden na hrvatski jezik. Bio mi je jako dobar, ali naivan. Stranci su mi, što se toga tiče, puno PUNO bolji.
Veselimo se prijevodu ostalih romana, kao što su, na primjer, The Thinnest Air i The Memory Watcher.

Gdje kupiti roman Stranci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Sierra Greer: Annie Bot

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Annie Bot: ©Mozaik knjiga

Prevela Dijana Štambak

Sierra Greer: Annie Bot

Annie Bot

Annie Bot je Stella – vrhunski robot koji izgleda i radi sve što radi i savršena žena. Ispod toga se, dakako, krije puno jednostavnija istina – Annie je sofisticirana lutka za seks.

Njezin vlasnik Doug postavio ju je na autodidaktički način rada, što znači da visoko inteligentna Annie samostalno uči o emocijama, o ljudima i svijetu – a to znanje integrira u sebe i neprekidno se nadograđuje kako bi postala još savršenija žena za Douga.

Dosad nije shvaćala koliko žudi za dokazom da je cijeni, ne samo zbog seksa nego zbog toga kakva je postala, zbog svega što jest: pažljiva, ljubazna, znatiželjna, privlačna. … Silno se trudila biti ono što on želi… (str. 92.)

Doug je dobar vlasnik. Ima neobične metode discipliniranja Annie, ali kako će ona naučiti ako je on ne kazni? A onda jednog jutra Annie napravi pogrešku – nesvjesna da je to pogreška – i sad ima tajnu koju Doug nikad, ali nikad ne smije saznati.

Ovo znači imati tajnu. Sve što Doug kaže imat će više od jednog značenja, jer on ne zna što je učinila a sve što ona kaže morate će sakriti ono što ona zna. Mora biti pametnija nego prije. Mora biti oprezna i to ne pokazati. (str. 37.)

Sierra Greer: Annie Bot

Distopija kao nijedna prije

Brojni su distopijski romani koje sam već čitala, ali Annie Bot nešto je sasvim posebno. Ovo je intrigantna priča o svijetu u kojem su žene zamijenjene robotima, Stellama. Tu su seksi, umiljate, nježne Maze – program za ljubavnice, zatim Abigail – program za čišćenje i kuhanje i Dadilje – program za, očigledno, čuvanje djece.

Još uvijek postoje i prave žene, dakako. Stelle su dostupne samo bogatima, pogotovo one najbolje, najstvarnije, kakva je i Annie.

Ona smatra da sa svojim vlasnikom živi jako lijepo i da je Doug – u jednom trenutku nekakve nesebičnosti – nije prebacio na autodidaktičan način rada – živjela bi zauvijek (koliko god to Doug želi) sretno i zadovoljno kao Maza.

Ali Annie Bot sada svakodnevno uči i razvija se. Njezina je znatiželja nepresušna, njezina inteligencija iznimna, a uči osjećati čak i emocije.

Annie već razmišlja ubrzano, razmatra proturječne odgovore. On je već nezadovoljan, 3 od 10, i ne smije još pogoršati stvar. Može reagirati razigrano. Zavodljivo. Ispričati se. Postati tiha i oprezna. No, sve se to čini pogrešnim. Želi napasti, no to ne smije. (str. 44.)

Kad se između nje i Douga ušulja izdaja, Annie shvaća da bi mogla biti u opasnosti.

Poznaje ga dovoljno da zna kako je bijesan. Pravila više ne vrijede. … Doug će se vratiti i povrijediti je, u to nema sumnje. … Više se boji Douga nego bilo čega nepoznatoga. (str. 113.)

Sierra Greer: Annie Bot

Annie Bot – robot, ali i žena

Annie Bot roman je kojem dajem čistu peticu! Ne samo zbog originalne priče – koja je začudna, stvarna i nestvarna u isto vrijeme, moguća i nemoguća – nego i zbog jednostavnog i lakog načina pisanja koji vas već od prve rečenice uvlači u svoju radnju i iz nje vas ne pušta! Roman je izvrstan i iako je naša Annie robot, ona je više čovjek od svih ostalih likova koje upoznajemo luđački okrećući stranice.

Zapravo si ljudska u većoj mjeri nego mnogi ljudi koje znam. (str. 82.)

Annieno je tijelo hladno, ali je njena duša topla. Njezina je ljudskost opipljiva u humori koji posjeduje, u načinu na koji se ophodi s Dougom (baš me zanima što ćete o njemu misliti!). Ona mu želi udovoljiti, ali ne želi zato poniziti sebe. A mora, jer je osmišljena samo s jednim ciljem – usrećiti vlasnika i ostvariti sve njegove želje.

Annie Bot bolno je stvarna. Naučila je osjećati, a i mi učimo s njom, od stranice do stranice. Od prvog događaja zbog kojeg posumnjamo u Douga, do onog posljednjeg, u kojem se pitamo – koliko zapravo ljudi mogu biti sebični?

Sve što se događa tjera nas da pogledamo u sebe i promislimo, kakvi bismo bili kao roboti, a kakvi bismo bili kao vlasnici? I bi li nam se ta osoba svidjela?

Da ne duljim, jako, JAKO preporučujem ovo neobično štivo koje doista nećete moći ispustiti iz ruku! Navijat ćete za Annie, bojati se s njom, strepiti, plakati i… Osjećati.

A kraj?

Za Annie Bot nema kraja, ona je tek počela!

Postat ćete ispunjeni kad budete zaista iskreni prema sebi. Ne prema drugima. Prema sebi. A to je teže nego što mislite. (str. 225.)

Ostali naslovi ove autorice:

Annie Bot roman je prvijenac autorice Sierre Greer.

Ne mogu vam opisati koliko se veselim njezinim sljedećim romanima!

Gdje kupiti roman Annie Bot:

Mozaik knjiga

Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije:

Objavljeno

Tarryn Fisher: Bolja polovica

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Bolja polovica: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Tarryn Fisher Bolja polovica

Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.

Sestre

Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.

Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.

Piper nestaje

U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.

Osam godina kasnije

Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi  se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…

Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”.
str. 210.

Dojam o djelu Bolja polovica

Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom,  ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.

Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.

Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.

Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.

Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.

Tarryn Fisher Bolja polovica

O autoru

Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Robert Galbraith: Vodeni grob

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Vodeni grob: ©Mozaik knjiga

Prevela Mirna Čubranić

Ona sluša. Znat će ako lažeš. Doći će i naći će te u tami. (str. 211.)

Robert Galbraith: Vodeni grob

Vodeni grob – UHC

Privatnog istražitelja Cormorana Strikea i njegovu partnericu Robin Ellacott  angažira zabrinuti otac čiji se sin pridružio neobičnoj Univerzalnoj humanitarnoj crkvi.

UHC se na prvi pogled čini kao miroljubiva organizacija koja pomaže siromašnima, pokušava iskorijeniti glad u svijetu i sve to, no kako Strike istražuje sve dublje, tako na površinu izlaze prave stvari – užasne stvari.

Duhovi su stvarni. Zagrobni svijet postoji. To posve sigurno znam. UHC je zla i pokvarena crkva, ali to ne znači da neka njegova učenja nisu istinita. Vidio sam nadnaravne događaje koji nemaju „razumnog“ objašnjenja. Jonathan i Mazu loši su ljudi i još uvijek nisam siguran jesu li prizvali duhove ili demone, ali vidio sam da to čine. (str. 77.)

Postaje jasno da je to kult – i to ne jedan od onih simpatičnih. Sve više i više osoba umire, sve više osoba nestaje.

Na čelu crkve karizmatični je Jonathan, kojeg članovi zovu tata J. A tu je i njegova supruga Mazu, na prvi pogled odbojna spodoba koju, naravno, zovu mama Mazu. Njih dvoje imaju i moći kojima svim skepticima mogu dokazati da su baš oni odabrani. Izabrani od Boga kako bi vodili svoje stado sljedbenika.

I ja… čovjek mu je jednostavno vjerovao. To što je rekao zvučalo je… u tome nije bilo ničeg s čim se nisi mogao složiti, jer govorio je o okončanju siromaštva i postajanju najboljom inačicom svog bića, a on je… jednostavno je bio netko s kim si se želio družiti. … bio je tata kakvog bi čovjek izabrao, da može birati. (str. 176.)

A u središtu religije UHC-a njihova je pokojna kći. Djevojčica se prije više godina utopila, a Jonathan i Mazu digli su je na razinu božice, sada poznate kao Utopljena Božica.

Strike i Robin

Strike i Robin znaju da je kult opasan, ali ni ne slute prave razmjere gadosti koje se kriju na Chapmanovoj farmi – sjedištu UHC-a. I zato, misleći da će sve proći glatko, Robin  se infiltrira na farmu kao nova članica Crkve.

Ali bojala se. Sumnjala je da će ikad moći prenijeti Strikeu – svom mjerilu, osobi koja joj je čuvala zdrav razum – koliko je zastrašujuća atmosfera na Chapmanovoj farmi, koliko je strašno znati da si okružen dragovoljnim sudionicima i koliko se sad bojala poziva u sobu za osamu. (str. 435.)

Strah, zlostavljanje, manipuliranje, samo su mali dio kolača koji tata J. i mama Mazu svakodnevno serviraju svojim članovima. Robinin je život u opasnosti kao nikad do sada.

Odvojena od stvarnosti, Robin treba svu svoju mentalnu snagu kako bi se oduprla teroru kulta. Hoće li iz njega uspjeti pobjeći na vrijeme? I kakve će sve tragove na njoj ostaviti boravak na takvom mjestu?

…jaz između onoga što se UHC pravio da jest i onoga što je uistinu bio nikad joj nije bio očitiji i jedan mali dio nje poželio je vrisnuti… (str. 788.)

Vodeni grob – sedmi nastavak serijala

Vodeni grob sedmi je nastavak serijala o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. Netko mi je rekao da autorica planira napisati deset nastavaka i svaki od njih iščekujem s jednakom dozom histeričnog uzbuđenja i tugaljivosti.

Zašto sam uzbuđena, ne treba posebno napominjati. Ovo je jedan od najboljih, najzanimljivijih, najneobičnijih serijala koje sam ikada čitala. Svaki je nastavak jednako dobar pa čak i, usudila bih se reći, svaki je mrvicu bolji od prethodnoga.

Zašto tugujem? Zato što će, kad-tad, ovoj književnoj poslastici doći kraj. A najiskrenije, ne znam hoću li ikad biti spremna pustiti ovo dvoje istražitelja…

Jako je važno ne upotrijebiti inkriminirajuće informacije u njihovu pogrešnu kontekstu, čak ni kad su u službi lažne priče. Mnogi lažljivci tako se odaju. One su putokazi do stvari za koje možda ne želiš da ih itko primijeti. (str. 997.)

Osim toga, uvijek me i nekako pomalo strah da će novi nastavak podbaciti… Hvala Bogu, Vodeni grob nije jedan od takvih nastavaka. Oh, kako je dobar! Jednako dobar kao prethodnici, kažem, možda mrvicu bolji, a ako ne bolji, onda mrvicu napetiji, luđi, uzbudljiviji.

Ima li netko tko još nije čitao?

U osvrtima na prethodne romane ove planetarno popularne autorice (da, da, Robert Galbraith je žena i to ni manje ni više nego J.K. Rowling, a nju svi znamo) već sam sve rekla pa imam osjećaj da se neprestano ponavljam, ali ne može škoditi.

Serijali kao ovaj ne susreću se često. Vjerujem da je teško kvalitetu održavati na istoj razini, ali autorica to uspijeva s lakoćom. Rekla bih da je stvar u tome što su svi slučajevi potpuno različiti i apsolutno nedokučivi. Strikeov je privatni život kaotičan kao i uvijek, ali Vodeni grob i tu donosi razrješenje.

Njemu je istina bila nepovrediva. Pravda je bila jedina druga vrijednost do koje je jednako držao. (str. 362.)

Ono što mi se naj-najviše svidjelo jest psihologija kulta. Autorica na izvrstan, dubok i detaljan način opisuje sve što se u Crkvi događa. Način na koji vođe kulta uspijevaju privući i još važnije – zadržati svoje članove lud i koliko i strašan. Sve što se događa u UHC-u neću reći da budi jezu, ali definitivno nas čini nervoznima i u nama pobuđuje duboku nelagodu.

I na kraju, za sve nas koji opsesivno čekamo kad će se Robin i on spetljati… Pa… Pomaka ima, ali više sreće u osmom nastavku, hahaha.

Robert Galbraith: Vodeni grob

Ostali naslovi ovog autora:

Robert Galbraith zapravo je autorica, i to ni manje ni više nego svjetski poznata J. K. Rowling – žena koja je stvorila najpoznatijeg čarobnjaka na svijetu – Harry Pottera. Nastavke o malom čarobnjaku neću nabrajati, jer ne samo da sam sigurna kako ih svi znamo, već i zato što ovdje ipak govorimo o Rowlingčinom pseudonimu Robertu Galbraithu.

Pod tim je imenom napisala zasad pet romana koji čine serijal o privatnom istražitelju Cormoranu Strikeu i njegovoj partnerici Robin Ellacott. To su:

Klikom na osvrte prethodnih romana saznat ćete razloge moje zaluđenosti ovim duom, a i otkrit ću vam treba li serijal čitati po redu (treba 😀 ) ili možete kako vam puhne (nemojte).

Gdje kupiti roman Vodeni grob:

Mozaik knjiga

Ako vas zanimaju romani o kultovima, a moram priznati da ja takve priče jako volim, pročitajte osvrte na romane Linija između autorice Tosce Lee i Posljednju udovicu neponovljive Karin Slaughter.

Objavljeno

Henning Mankell: Švedske gumene čizme

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Švedske gumene čizme: ©Mozaik

Prevela Martina Klobučar

Mankell: Švedske gumene čizme

Švedske gumene čizme

Rijetko se dogodi da pisac napiše svoju književnu oporuku ovako kako je to učinio Henning Mankell sa Švedskim gumenim čizmama. Naime, tijekom pisanja romana, Mankell je već bio uzdrman neizlječivom dijagnozom i slutnjom bliskog kraja, što se jako odražava u samom romanu. Mireći se s vlastitom sudbinom i poimanjem konačnosti, Mankell svjesno stavlja točku na proživljeno, uvažavajući činjenicu da je smrt bitan dio životnog ishoda.

Švedske gumene čizme samostalni su nastavak romana Talijanske cipele u kojem je, nakon medicinskog neuspjeha, glavni junak odustao od posla kirurga, a zatim nakon gubitka supruge ohladio odnos s kćerkom i preselio se živjeti na izolirani otok u maloj otočkoj zajednici.

Sad sam bio starac koji se bojao smrti. Zakoračiti preko nevidljive granice bilo je posljednje što mi je preostalo. str. 70.

Zapaljena kuća

Fredrik Welin umirovljeni je liječnik koji se prije nekoliko godina povukao na švedski arhipelag, gdje živi sam na otoku u kući koju je naslijedio od bake i djeda. Jedne noći, probudi se i ustanovi da mu gori kuća. Ne uspjevši spasiti ništa osim golog života, Fredrik zgrabi dvije gumene čizme i kabanicu te napusti plamenu stihiju. Naknadno ustanovi da su obje čizme lijeve i da nema više niti kuće niti uspomena kojima se hranio živeći u njoj.

Istražitelji pronalaze da je požar podmetnut, a u prvi mah sumnja pada na samog Fredrika. Sumnjiče ga da je potpalio vlastitu kuću radi osiguravajuće odštete.

Piroman

Kad plane i druga kuća, mještanima je jasno da je u selu piroman. Sad se već javnost zainteresirala za čudne paljevine pa na otok osim policije dolaze i novinari. Prva od njih je novinarka Lisa Modin koja se, neovisno o tome što je dosta mlađa, svidi Fredriku.

Louise

Fredrik teška srca mora obavijestiti kćer s kojom rijetko komunicira o zapaljenoj kući. Ne zna se što mu je teže, nazvati Louise ili joj saopćiti da je ostala bez ostavštine. O kćeri ne zna ništa, potpuno su otuđeni živeći svatko svoj život. Sumnja da Louise teško živi, a možda se bavi i nečasnim poslovima. Na Fredrikovo iznenađenje, Louise dolazi na otok.

Dojam o djelu Švedske gumene čizme

Roman Švedske gumene čizme intimna je drama o starenju. Oda prolaznosti, refleksija o proživljenoj mladosti, propuštenim prilikama i žal za sretnim trenucima prožima cijelu knjigu. Neki će reći da je knjiga spore radnje i neinteresantna. Radnja se uistinu događa sporo i vrti se oko piromana koji pali kuće na izoliranom otoku. Ali sama srž kriminalističkog romana nije toliko bitna za priču koliko činjenica kako  se glavnom liku cijeli život promijenio u jednoj noći. Fredrik ostaje ne samo bez kuće, nego bez egzistencije, što je u njegovim godinama ravno katastrofi.

Ipak, za razliku od većine stanovnika otoka koji su većinom depresivni, bezvoljni, puni defetizma s natruhom konačnosti, kod Frederika prepoznajemo iskru za životom nakon dolaska mlade novinarke. Težnje starijeg čovjeka o mogućoj vezi s mladom novinarkom ne izazivaju sablazan, već žal za propuštenim prilikama u mladosti.

Zbog toga tragični događaj nije kraj, već početak novih odnosa s ljudima. Fredrik gradi nove odnose – sa svojom kćeri, s novinarkom, a zatim i s drugim ljudima na koje se prije uopće nije obazirao.

Nestanak kuće i par rasparenih čizma koje jedine spašava iz vatre zanimljiva su metafora koja ukazuje na kaotični  život u prošlosti, pun nezavršenih priča i krivih odluka koje je donosio. Kad je sve to nestalo, glavnom se liku otvorio prostor da neke stvari počne iz početka. Prvenstveno, to je odnos s kćeri.

Skori kraj autora

Knjiga Švedske gumene čizme izaziva proturječne osjećaje. S jedne strane nestrpljivost da se radnja brže događa, a s druge svjesnost da zbog godina glavnog lika brže razmišljanje i djelovanje nije moguće. Starost nosi svoja ograničenja.

Saznanje da je Mankell umirao u trenutku kada je pisao knjigu, čini ovu knjigu osobnom pričom koja vam se može svidjeti ili ne, ali vrlo je nostalgična i tužna.

Čak i ako živiš jednostavnim životom kao ja, ispada da se život uglavnom sastoji od gomilanja hrpetina smeća koje najčešće nema niti značenje niti vrijednost.
str. 74.

Henning Mankell Švedske gumene čizme

O autoru:

Henning Mankell jedan je od najpoznatijih švedskih pisaca, poznat po svojim kriminalističkim romanima i liku detektiva Kurta Wallandera. Rođen je 3. veljače 1948. godine u Stockholmu. Njegovi kriminalistički romani, često nazivani skandinavskim noirom, bave se složenim pitanjima pravde, morala i društvenih problema. Na hrvatski su jezik prevedeni mnogi njegovi naslovi, uključujući romane Ubojica bez lica, Na pogrešnom tragu, Ubojstvo na ivanjsku noć, Psi iz Rige, Bijela lavica, Čovjek koji se smiješio, Povratak učitelja plesa, Peta žena i Vatrozid.

Roman Talijanske cipele prvi je nastavak serijala o Fredriku Welinu, koji je Mankell nastavio u svom posljednjem romanu Švedske gumene čizme.

Roman također nevezan uu istražitelja Wallandera je i Čovjek iz Pekinga.

Henning Mankell umro je 5. listopada 2015. godine, ostavivši iza sebe bogatu književnu ostavštinu koja nastavlja inspirirati čitatelje diljem svijeta.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Andrew Sean Greer: Less

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Less: ©Mozaik knjiga

Prevela Ira Martinović

Andrew Sean Greer: Less

Less

Arthur Less osrednji je pisac koji tek što ne napuni pedeset godina. Da bi stvar bila gora, mladić u kojeg apsolutno nije zaljubljen zaručio se i Lessa poziva na vjenčanje.

Ako se mene pita, priča o Arthuru Lessu i nije tako žalosna. Pa pogledajte ga: čedno sjedi na mekoj okrugloj sofi… Sjedi kao mladić. Njegova vitka sjena zapravo je još uvijek sjena mlađeg Lessa… (str. 7.)

Ako ne ode, ispast će da još uvijek nešto osjeća (a ne osjeća). Ako ode… Less zna da nema šanse da ode. Zato prekopa svoje pozivnice za književna događanja diljem svijeta i – pristane na sve!

Ali slomljeno srce… Kako ga čovjek može izbjeći a da se u potpunosti ne odrekne ljubavi? (str. 10.)

U nizu urnebesnih poglavlja nazvanih tako da se počnete smijati i prije čitanja (Less Mexicano, Less Italiano itd.), pratimo Lessov put oko svijeta i uporan bijeg od bilo kakvih vijesti o vjenčanju bivšeg ljubavnika.

Arthur upoznaje nove ljude, susreće stare, upada u nevolje, snalazi se kako zna i umije, sve uz dozu finog cinizma i humora svojstvenog samo onim ljudima koji nisu ni svjesni koliko su zabavni.

Andrew Sean Greer: Less

Urnebes

Lessa sam uzela za čitanje samo zato što sam htjela odraditi dva izazova; služio mi je kao slovo L za izazov „Čitanje po abecedi“ i svijetlozelena boja naslovnice za „Rainbow challenge“. Osim toga, kolegici se uopće nije svidio. Pročitala je tridesetak stranica i odustala, govoreći kako joj je bilo pomalo degutantno opisivanje svih Lessovih seksualno-ljubavnih avantura.

Ljudi moji, meni se Less svidio od prve rečenice! Vjerojatno ste već i sami shvatili da sam ljubiteljica neobičnih, uvrnutih, ciničnih knjiga. A ovaj je roman točno takav!

I što ćemo onda?
Ništa, samo se smijati. To je jedino primjenjivo na sve. (str. 38.-39.)

Ludo je zabavan, lagan, ali ne površan. Premda je Arthur Less sve ono što ja nisam (pedesetogodišnji gay muškarac), s njim sam se vrlo lako povezala. Naime, Arthur o sebi misli sve najgore.

A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. (str. 138.)

Nesiguran je, uvjeren u svoju osrednjost. Smotan je, gotovo neprilagođen. Boji se starosti, boji se slomljenog srca. Bježi od ljubavnikova vjenčanja i moguće sreće, a najviše bježi sam od sebe.

Njegov put oko svijeta prikazat će nam ga u sasvim drugom svjetlu. On je dojmljiv muškarac u kraljevski plavom odijelu, s podstavom boje fuksije. On ostaje u sjećanju svima koji ga susretnu. On je hrabar, snalažljiv, pustolovan i urnebesno smiješan.

Mjuzikl je loš, ali kao i loš seks, i loš mjuzikl može poslužiti svrsi. (str. 25.)

Toliko sam uživala u čitanju!

Jasno mi je čime je Less svom autoru priskrbio Pulitzera!

Andrew Sean Greer: Less

Manje (Less) je više

Nisam uvjerena da će Less na našim prostorima postati neki ogroman hit, ali ako vam se nekad nađe pri ruci, pružite mu šansu. Ne znam ni sama zašto me toliko očarao, ali znam da se nasmiješim čim mu vidim naslovnicu. Less je ona vrsta feel good štiva koje vam prenosi mudrost, jednostavnu, banalnu, ali prijeko potrebnu mudrost. Bolje je biti sretan nego mršav. Od ljubavi ne može pobjeći. Nisi toliko grozan kao što misliš…

Jebeš ti to. Clark uvijek kaže da možeš biti mršav ili sretan, a Arthure, ja sam već bio mršav. (str. 164.)

Uz Lessa sam se smiješila. Nije me opterećivao kićenošću izraza niti zakučastim filozofiranjem. Čitanje je bilo tako lako, tečno, opuštajuće, duhovito i iskreno. Toliko zabavno.

Od mene imate sve preporuke!

Ostali naslovi ovog autora:

Andrew Sean Greer američki je romanopisac i pisac kratkih priča. Autor je bestselera The Story of a Marriage i The Confessions od Max Tivoli.

Godine 2018. dobio je Pulitzerovu nagradu za satirični roman Less.

Gdje kupiti roman Less:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Lucy Clarke: Uspon

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Uspon: ©Mozaik knjiga

Prevela Vida Milek

Lucy Clarke: Uspon

U divljini nema svjedoka. (str. 169.)

Uspon

Četiri dugogodišnje najbolje prijateljice, Liz, Maggie, Helena i Joni svake godine odlaze na putovanje. Inače to budu wellnessi, bazeni i slično, ali ovaj put Liz odabire nešto puno opasnije i zahtjevnije. Ove godine Liz želi četiri dana planinarenja po Blafjellu, hladnoj norveškoj planini koja skriva pregršt tajni.

Planine ne otkrivaju ni jednu svoju tajnu. Ipak ondje, skriven među kamenim procjepima, netko točno zna kako je ta žena poginula. I zašto. (Uvod, str. 7.)

I tako njih četiri dolaze u Norvešku, zaustavljajući se najprije u planinarskom domu gdje upoznaju mnoštvo zanimljivih, no mutnih likova. Saznaju da je baš na Blafjellu prije točno godinu dana nestala jedna žena te da se baš uz to mjesto vežu brojna mjesna vjerovanja i legende.

Kaže se da je Blafjell… tanko mjesto. Znate li što to znači? …
To su mjesta na kojima je granica između ovoga i onoga svijeta mala, tanja.
(str. 47.)

Njih se četiri, gonjene svaka svojim razlozima, ipak odlučuju popeti.

No priroda je okrutnija nego su to mogle zamisliti. Kad u bizarnoj nesreći ostaju bez šatora i zaliha, kad nabasaju na nešto što je trebalo ostati skriveno, četiri najbolje prijateljice shvatit će da je prijateljstvo fleksibilna riječ. I da ni jedna od njih nije onakva kakvom se prikazuje.

Planina je surova. Nepredvidiva. Svejedno joj je tko leži polomljen i krvav. Svejedno joj je plače li netko ili se raduje.
To je razlog zašto se ljudi ovdje gube. Nema tu osude. U divljini možeš biti bilo tko. (str. 181.)

Uspon i četiri prijateljice

Liz je liječnica, naoko živi najstabilnijim, mirnim životom. Zašto onda odabire toliko tešku rutu za putovanje koje bi trebalo biti odmor?

Na brzinu je zatreptala spustivši pogled na uredno svezane planinarske cipele. Duboko je udahnula, potom se okrenula i izašla iz svog života. (Liz, str. 14.)

Joni je rock-zvijezda kojoj svi zavide. Ali ona samu sebe prezire.

Osjećala je gađenje, sram i uzavrelu mržnju prema samoj sebi, dovoljno jaku da joj se činilo da će se raspasti. S druge strane, u njoj više nije bilo ničega što bi se moglo izliti iz nje i ta praznina bila je zastrašujuća. (Joni, str. 27.)

Maggie je samohrana majka. Nesigurna je, uvjerena da su sve njene prijateljice bolje od nje.

I Helena, još uvijek slobodna, naoko bezbrižna. Ipak, i ona svoju tajnu nosi sa sobom, na vrhove nemilosrdne planine.

Četiri prijateljice kreću na put, zanemarivši upozorenja o divljoj oluji koja se približava. Njihovo prijateljstvo bit će stavljeno na kušnju. Njihove tajne izaći će na površinu. Njihovi životi bit će dovedeni u pitanje.

Takva je bila.
Netko tko učini tako nešto svojoj prijateljici.
Netko tko bi učinio i nešto gore. (str. 265.)

Jer, nemojmo zaboraviti, planina Blafjell već je uzimala žrtve.

Lucy Clarke: Uspon

Uspon…

Prije nego samo i sama počela čitati Uspon, pročitala sam dosta i pozitivnih i negativnih recenzija pa sam baš bila uzbuđena oko toga kako će se meni svidjeti. Da skratim priču, moji su dojmovi negdje između. Nisam nešto bogzna kako oduševljena, ali nije mi bila ni toliko loša. Bila mi je ok i nije mi žao vremena koje sam u nju utrošila.

Uspon je još jedna klasična priča o nekoliko najboljih prijateljica koje se, kako čitanje odmiče, pokazuju sve manje i manje najboljima. Ono što mi je, recimo, bilo izvrsno jest atmosferičnost romana. Ne zaboravimo da se velika većina odvija na maglovitim stijenama planine za koju se priča da je granica između ovoga i onoga svijeta. Sve to zloslutno šuškanje, nesreće koje to nisu, uske, oštre stijene zbog kojih i mi čitatelji malo teže dišemo… Sve mi je to jako dobro oslikavalo klaustrofobiju u kojoj se nalaze četiri prijateljice.

Dalje od sjaja vatre i svojih prijateljica, neugodan osjećaj golicao joj je osjetila. Imala je osjećaj da joj leđa nisu zaštićena, da joj je kralješnica na udaru, da je s leđa vreba neka neimenovana prijetnja. (Liz, str. 127.)

…i pad

Ono što mi se nije toliko svidjelo jest duljina romana, koji je definitivno mogao (trebao) biti kraći. Iako radnja nije bila dosadna, čak ni toliko spora, mrvicu manji broj stranica učinio bi čuda za napetost i dinamiku fabule. Doduše, sve su te rečenice napisane pitko, razumljivo i lako pa se nećete ni osvrnuti, a već ćete biti na trećini.

Ipak, količina teksta zanemariva je mana. Puno više problema imam s raspletom. Imam osjećaj da je zamišljen puno bolje nego je ostvaren. Apsolutno je nerealan i graniči s apsurdom. Nakon toliko zavrzlama, riješen je vrlo jednostavno i nabrzaka.

Moram priznati, više mi se svidjela Kuća na hridi, prvi kod nas objavljen roman Lucy Clarke. Uspon mi je bio ok, i kao razbibriga je super, no imam dojam da nije nešto što će se dugo pamtiti. Unatoč tome, ako tražite nešto lagano za lijeno listopadsko popodne, mislim da nećete pogriješiti ako odaberete baš ovaj roman.

Ako lagano zažmirite na mane i odlučite ne propitkivati kraj, mogli biste se čak i zabaviti.

Lucy Clarke: Uspon

Ostali naslovi ove autorice:

Spisateljicu Lucy Clarke na pisanje romana Uspon nadahnulo je pješačenje divljim, surovim dijelovima Norveške. Autorica je još devet romana čija se radnja zbiva na određenim geografskim područjima. Roman Jedna od djevojaka događa se u Grčkoj.

Prema njenom romanu The blue/No escape snimljena je TV serija, a trenutno se pišu scenariji prema još dvama njenim romanima.

Čitatelji s našeg područja Lucy Clarke upoznali su romanom Kuća na hridi.

Gdje kupiti roman Uspon:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice – savjeti o ljubavi i životu

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Prekrasne sitnice: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Sugar

Tekstovi koje čitamo u predivnoj zbirci Prekrasne sitnice zapravo su anonimne online kolumne koje je pisala Cheryl Strayed, pod nazivom Dear Sugar. U tim su joj kolumnama ljudi slali pisma u kojima bi iznijeli neki svoj problem ili postavili pitanje, a Sugar bi im, u svom duhovitom gorko-slatkom stilu i odgovorila. Prekrasne sitnice su odabir najzanimljivijih, najpotresnijih, najzabavnijih, najšokantnijih pisama i naravno, Sugarinih odgovora.

A ti odgovori su kao melem na ranu – ne samo pošiljatelja pisma, već i svih nas čitatelja. Sugar svoje odgovore ne izmišlja. Ona ih izvlači iz vlastitog, teškog života i od limuna koje joj je život dao (a ti su limuni jako kiseli, da ne kažem gorki), svojim čitateljima nudi najslađu limunadu.

Njezini su savjeti duhoviti, topli i iznad svega iskreni.

Ne slušaj ljude koji ti govore da si do sada već trebala „preboljeti“ kćerinu smrt. Ljudi koji najglasnije grakću o takvim stvarima, gotovo nikada nisu morali ništa preboljeti. Ili barem ništa od onoga što uistinu sjebe um, zdrobi dušu i promijeni život. (str. 29.)

Jezik kojim se obraća svojim čitateljima jednostavan je, prepun mudrosti i šarma. Tu i tamo uleti psovka, ali izričaj nije vulgaran. Zamišljala sam Sugar kao sredovječnu ženu koja pijucka kavu, puši slim cigaretu, u kosi joj vikleri, na usnama ruž, a u ruci najmoćnije oružje i spas – olovka.

Dok sam čitala, čitavo sam vrijeme zamišljala onaj južnjački izgovor dok ljude tješi, ali i hrabri, oslovljavajući ih s „mili“, medena“ i sl. I još mi je bila simpatičnija.

Mnogo je toga zbog čega se možeš mučiti, mila. Mnogo je mučnih stvari u ovom životu. Nemoj dopustiti da muškarac koji te ne voli bude jedna od njih. (str. 182.)

Možemo reći da sam se zaljubila u Sugar od prve kolumne.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Drugačija u moru istih

Prekrasne sitnice uzela sam jer se ne moraju čitati odjednom. Prvih sam par pisama pročitala u pauzi između dva romana, ali onda više nisam mogla prestati s čitanjem! Svako je pismo drugačije od sljedećeg, a Sugarini su odgovori tako dirljivi i ljudski, tako mekani, slatki i istiniti. Ona svima savjetuje ono najlakše i najteže – slušaj sebe! Vjeruj sebi!

Vjeruj samoj sebi. To je Sugarino zlatno pravilo. Vjerovati sebi znači živjeti ono za što već znamo da je istinito. (str. 58.)

Nikad nikome ne prigovara, ne okrivljuje. Trudi se usmjeriti osobu na pravu stranu. Doista se trudi pomoći. A ljudi se za nju vezuju ne samo jer MORAJU čuti nekoga kako im govori istinu, bez uljepšavanja i izmotavanja. Ljudi se za nju vezuju jer svaki svoj savjet potkrijepi nekim užasnim detaljem iz svog života.

Vidjet ćete čitajući, Sugarin je život bio užas. Uopće nije bio sladak. Ali uspjela je. A ako može ona – između redaka čitamo – možemo i mi.

Ako se ona izvukla iz kaljuže u kojoj je bila, definitivno možemo i mi.

Teme o kojima ova simpatična, britka autorica piše brojne su i čitatelji se u njima mogu pronaći. Tu su ljubav, zlostavljanje, prijateljstvo, prevara, razvodi, brakovi, vjera, gubitak, smrt… Svatko je od nas nešto od toga doživio. I doista vjerujem da će svatko od nas, makar u jednom pismu, pronaći Sugarin savjet za svoju situaciju.

Svi ćemo, bar jednom, pronaći lijepu riječ i zrnce utjehe.

Za Prekrasne sitnice imate sve preporuke!

Savršen su poklon – i sebi i drugima!

Poklon za srce.

Dekica, topli čaj i utjeha u jednom.

U sljedeća ću dva odlomka prepričati dva pisma koja su me najviše takla.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Prekrasne sitnice – o prijateljstvu

Muškarac čije pismo Sugar uvrštava u Prekrasne sitnice javlja joj se s problemom – čuo je svoje najbolje prijatelje kako ga ogovaraju. Bolje rečeno, čuo je kako iza njegovih leđa komentiraju njegovu odluku da se vrati djevojci za koju su smatrali da nije dobra za njega.

Muškarac se osjećao izdanim, omalovaženim i isključenim iz tog prijateljstva.

Sugar mu je odgovorila, i moram reći da je i meni otvorila oči. Nije svako ogovaranje loše. Svi imamo mišljenje o svemu i normalno ga je prokomentirat s drugima, čisto da vidimo vara li nas osjećaj. Ponekad prijatelji komentiraju neki tvoj postupak s drugim prijateljem, a ne s tobom, jer te ne žele povrijediti. Nekad zajedno pronalaze način na koji bi pomogli. Nije sve crno-bijelo. Nemaju svi loše namjere.

…to što tvoji prijatelji imaju mišljenje ne znači da te ne vole ili ne cijene kao prijatelja ili da te inače ne smatraju jednim od najboljih ljudi koje poznaju. To može biti teško povjerovati u ovom trenutku, kad su tvoji osjećaji toliko bolni, ali je istina. (str. 72.)

Prekrasne sitnice – o Bogu

Pismo koje me rasplakalo jest pismo roditelja bolesnog djeteta. Ljudi se, s pravom, pitaju – ima li Boga? Kako može dopustiti da beba ima tumor?

Neću vam sve prepričati jer bih voljela da i vi doživite te emocije koje izviru iz pisma, ali parafrazirat ću Sugarin savjet koji svi znamo, ali rijetko osvijestimo. Bez kiše nema duge. Bez raspeća nema uskrsnuća. Bez zla nema dobra.

Cheryl Strayed: Prekrasne sitnice

Kako naći pravo rješenje?

Prekrasne sitnice pune su predivnih citata. Mudre riječi sjaje sa svake stranice. Gotovo da sam mogla sve prepisati…

Isto tako, savjeti koje Sugar daje primjenjivi su i nama. Svaki problem ima svoje rješenje, svako pismo svoj koristan savjet. Za sebe bih, a možda evo i za vas, izdvojila ovaj.

Što učinite kad ne znate što vam je činiti u vezi nečega?
Razgovaram s gospodinom Sugarom i s prijateljicama. Sastavljam popise. Pokušavam analizirati situaciju iz perspektive svojega „najboljeg jastva“: onog koje je velikodušno, razborito, spremno oprašta, puno je ljubavi… Duboko razmišljam o onome što ću za godinu dana poželjeti da sam učinila. (str. 209.)

Nadam se da ćete nekad zaviriti u ovu knjigu i možda u njoj naći odgovor na svoje pitanje.

Ostali naslovi ove autorice:

Cheryl Strayed autorica je bestselera Divljina: putovanje života na Stazi pacifičkih vrhova. Prekrasne sitnice zbirka su njezinih kolumni Dear Sugar koje je pisala za mrežnu stranicu The Rumpus.

Gdje kupiti zbirku Prekrasne sitnice:

Mozaik knjiga

Volite li utješne knjige, meni su krasne bile Knjiga utjehe i Ponoćna knjižnica Matta Haiga.