Kategorija: Mozaik knjiga

Objavljeno

S. A. Cosby: Razorne suze

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Razorne suze: ©Mozaik knjiga

Preveo Marin Popović

Tako je to s nasiljem. Kada ga tražiš, neizbježno ga i pronađeš. (str. 118.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Razorne suze

Ike Randolph i Buddy Lee Jenkins na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Ali – kad se zagrebe ispod površine – i više su nego slični. Obojica gadne naravi, obojica bivši zatvorenici i obojica, prema vlastitom priznanju, usrani očevi.

U nekom je zabačenom kutku uma oduvijek vjerovao da će pronaći zajednički jezik sa sinom. Jednostavno je pretpostavio da će vrijeme otopiti ledenjak između njih i da će obojica doživjeti neku vrstu prosvjetljenja. … No vrijeme je bilo poput rijeke satkane od žive. Klizilo mu je kroz prste… (str. 26.)

Ike duboko zakopava svoju nasilnu prošlost trseći se biti uzoran, imućan građanin. Buddy Lee prihvatio je bivšeg zatvorenika u sebi i svakog se dana opija do besvijesti.

Kada im sinovi bivaju smaknuti, iz razloga koje još ne možemo ni zamisliti, shrvani žalošću i beskrajnim kajanjem, njih se dvojica udružuju u jednom cilju – brutalnoj osveti onima koji su im ubili sinove jedinca.

Jednom kad započnemo, spreman sam učiniti sve što je potrebno kako bismo pronašli tu gamad. Ako moram nekome nanijeti bol, onda ću to i učiniti. … Spreman sam krvariti ako treba. (str. 53.)

I spremni su na sve. Želja za krvožednom osvetom isprva je lagano prekrivena potragom za pravdom, ali taj veo spada kad za njima počne ostajati krvavi trag leševa.

Povratka više nije bilo. Jedini je izlaz vodio dugim putem koji je bio mračan koliko i prva noć u paklu, putem popločanim isključivo lošim namjerama. Mogli su se pretvarati da je ono što traže pravda, no u suštini to nije bila pravda. Htjeli su neutaživu, neumoljivu odmazdu. (str. 132.)

Dvojica različitih očeva, ujedinjeni istom ljubavlju prema sinovima koje su odbacili, neće prezati ni pred čim kako bi pronašli onoga koji je izdao naredbu za ubojstvo.

A kad ga pronađu… Neka mu Bog pomogne…

S. A. Cosby: Razorne suze

Topla ljudska priča – ne

Roman Razorne suze nije me privlačio niti sadržajem niti naslovnicom. A onda sam na Instagramu ovlaš prošla preko osvrta u kojem ga je cura baš jako pohvalila nabrajajući teme koje se u njemu javljaju, i za koje mi se učinilo da bi mogle tvoriti odličnu priču. I tako, potpuno van plana čitanja, uzela sam Razorne suze. Nisam požalila ni trenutka!

Baš kako sam napisala u podnaslovu, Razorne suze nisu topla ljudska priča. Očevi jesu slomljeni, tuga i kajanje jesu golemi, ali nećete pustiti suzu. Ovaj roman čini da stišćete zube u nevjerici i ljutnji. I možda malo gađenju, ako vas plaši krvava staza koji Ike i Buddy Lee ostavljaju za sobom.

Ljudi vole prikazivati osvetu kao pravednu stvar, no zapravo je posrijedi samo mržnja upakirana u ljepšu ambalažu… (str. 330.)

Roman je agresivan, gotovo bih ga nazvala „muškim romanom“ da nije svih tih emocija koje se pojave čim zagrebete noktom po udarcima i ubojstvima. I nemojte me krivo shvatiti – nisam mislila ovo „muški roman“ kao nešto loše. Recimo da u tu kategoriju svrstavam Lee Childa i njegova junaka Jacka Reachera, kao i Sivog čovjeka Marka Greaneya. Eto, nadam se da razumijete što sam htjela reći. Puno je lova, nasilja i akcije, ali likovi imaju sjajnu motivaciju i s njima ćete se lako povezati. Njihovi će vam postupci, iako ponekad nepotrebno užasni, biti razumljivi. Pola nas reagiralo bi isto u situaciji u kojoj su se našli Ike i Buddy.

Nježno i strašno u isti tren

Razorne suze bave se veoma, veoma teškim temama. Tu je, za početak, rasizam. Savršeno je objašnjen u situaciji  u kojoj Buddy Lee, pripadnik onoga što se u Americi zove „bijelo smeće“, priznaje da se ne bi mijenjao s Ikeom, koji je imućan i u sretnom braku, ali – crnac.

Razgovor s policijom sve je samo ne ugodan, a kada si crnac u dobrim starim Sjedinjenim Američkim Državama, tada taj osjećaj poprima sasvim novu dimenziju. Svaki doticaj s predstavnicima zakona neminovno nosi osjećaj da stojiš na rubu nekog imaginarnog ponora. (str. 9./10.)

Zatim, homofobija. Ona boji ovaj roman ne veselim bojama duge, nego crnom bojom mržnje i crvenom bojom krvi. Ona je pokretač svega lošega što će se dogoditi. Teška je to i zahtjevna tema koju ovaj pisac opisuje s toliko osjećaja i potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Naime, on nam homofobiju ne prikazuje iz perspektive žrtve, već s gledišta onog drugog.

Ike i Buddy Lee, povezani istim svjetonazorom i istom nesrećom, postaju nešto poput najboljih prijatelja. Njihov lov na pravdu (ili osvetu) ostavlja za sobom ne samo tijela, već i zrnca humora, empatije i sazrijevanja. Sumornog shvaćanja da se prošlost ne može promijeniti i optimistične nade da budućnost može.

Od mene imate preporuke.

Možda nije najbolji roman koji sam dosad pročitala, možda mu nedostaje onaj neki začin da bude baš za pet, ali nećete požaliti što ste ga pročitali.

Takav sam. Ne mogu se promijeniti. Zapravo i ne želim. Ali, za promjenu, ovog ću puta vraga u sebi usmjeriti u nešto dobro. (str. 116.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Ostali naslovi ovog autora:

S. A. Cosby višestruko je nagrađivani autor s jugoistoka savezne države Virginije. Autor je nekoliko romana, a kod nas je preveden onaj naslova Svi grešnici krvare, koji me čeka na polici godinu dana.

Gdje kupiti roman Razorne suze:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica zbirke Profil zla: ©Mozaik knjiga

Svi smo mi puni zla. Meni je ovaj svijet čisto zlo, moje osobno zlo samo je izašlo na vidjelo. U svima postoji to zlo i jako ga je lako izvući na vidjelo.
(Aileen Wournos, str. 48.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Mjesto zločina = Profil zla (iz Predgovora)

Mjesto zločina podcast je koji vode Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina. U tom se true crime podcastu bave serijskim ubojicama te pričaju o najmračnijim stranama ljudske prirode. Ova zbirka skup je na poseban način ispripovijedanih biografija najpoznatijih serijskih ubojica, među kojima su Ed Kemper, Aileen Wournos (sigurno se sjećate filma Čudovište u kojem je glavnu ulogu, ovjenčanu Oscarom, osvojila Charlize Theron), William Bonin, David Berkowitz (poznatiji kao Son of Sam) te, vjerovali ili ne, Ivan Milat, australski Hrvat za kojeg se rado pravimo da nije naše gore list.

Autori kažu da je Profil zla nastao kako bi nam pružio uvid kompleksnost ljudske psihe. Nitko se, kažu, ne rađa kao manijakalni ubojica ili silovatelj. Njih čine skup trauma, fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje (nerijetko, nažalost, i sve to zajedno) te na kraju, mnoge veoma, veoma loše odluke. Ova nam knjiga ne služi kako bismo suosjećali sa zločincima, već kako bismo razumjeli što se sve mora dogoditi kako bi osoba pukla i skrenula s puta.

Danny je, kao i brojni drugi serijski ubojice, u prvih nekoliko godina života snažno udario glavom o betonske stube, što je moglo staviti trajne posljedice na njegovom mozgu. (Danny Rolling, str. 136.)

Filip i Katia pokušavaju proniknuti u korijene zla i analizirati, poštujući svaku tragediju i sve žrtve, kako pojedinac završi na putu mraka, sijući nesreću, jad i užase svuda oko sebe.

Majka… i otac… imali su skladan brak te je Aileen odrasla u obitelji punoj podrške i ljubavi. Ako ste povjerovali u istinitost prošle rečenice, možda true crime nije žanr za vas, jer horore iz njezinog djetinjstva ne bismo poželjeli ni najgorim neprijateljima. (Aileen Wournos, str. 31.)

Profil zla

Kako običan čovjek postaje čudovište?

Što se u njemu mora slomiti?

Autori zbirke Profil zla pokušavaju nam dati odgovore na ta pitanja raščlanjujući živote deset najpoznatijih serijskih ubojica. Ako vam mnogi nisu poznati, ne brinite, zahvalite Bogu na tome. Ni meni većina nije bila poznata (Hvala Bogu!), znala sam samo za Aileen Wournos i Samova sina. Nakon čitanja, vjerujte mi, većinu nikada neću zaboraviti.

Izmjenjujući kratka poglavlja, od njihova rođenja do uhićenja i/ili smrti, autorski nas dvojac vodi životima čudovišta koji su unesrećili mnoge. Ljudi su to koji su, nakon užasnih, traumatičnih djetinjstva umjesto na put izlječenja, odlučili krenuti putem tame i uništenja.

Ovaj put naučio je lekciju koju većina naših subjekata, nažalost, naposljetku nauči – bolje je ako ne ostaviš svjedoke. (William Bonin, str. 59.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Moram priznati, na početku svake nove priče sažalijevala sam ono što će kasnije postati ubojica. Priče o njihovim djetinjstvima lede krv u žilama jednako kao i ono što su kasnije činili drugima. Priče su to o fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, zanemarivanju, kažnjavanju, sve jedan užas veći od drugoga. Jako mi se sviđa što autori to ne koriste kako bi opravdali ubojice, oni sam samo podastiru sve dostupne informacije kako bismo sami formirali svoje stavove. Kažem, isprva mi ih je bilo žao. Kasnije, kad učine jedan krivi izbor za drugim, žao mi je bilo isključivo njihovih žrtava. Nevinih ljudi, nažalost vrlo često djece, koji su se tu slučajno našli i – ništa ne sluteći, ukrstili svoj život s osobom koja će im ga oduzeti.

Stil pisanja – nisam sigurna

Obožavala sam Profil zla od prve stranice! Ipak, dala sam mu ocjenu 4,5 jer jednostavno nisam sigurna sviđa li mi se stil pisanja… Iako autori na početku kažu kako su koristili humor kako bi ublažili užase koji se prelijevaju sa stranice na stranicu, nisam sto posto sigurna funkcionira li mi to… Ponekad mi je taj humor bio malo previše…

Osim toga, valjda kako svi imamo drugačiji smisao za humor, pola fora nije mi uopće bilo smiješno. Uglavnom, vidjet ćete kako su stranice oblikovanje kao neka vrsta dnevnika ili dosjea o određenom ubojici (slika dolje). Uz rubove stranica često su načrčkana zapažanja autora koja mi nisu potpuno legla i nekad su mi se činila mrvičicu „too much“. Ali eto, možda to vama bude simpatično i uz duhovite bilješke lakše progutate gorku pilulu zvjerstava koje subjekti čine.  

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla
  • „Ajme, pa zašto nije to prijavio, mogao je spasiti toliko života“, čujemo kako pitate ovu knjigu. Knjiga vam ne može odgovoriti! Ali mi možemo. NARAVNO da je podnio prijavu, no kao što možete pogoditi, policija ju je spremila u ladicu…
    (Ivan Milat, str. 88.)

NAJVEĆA preporuka

Zašto preporuka – pitate se, i to NAJVEĆA, a nije mi sjeo način pisanja?

Ekipa, Profil zla jedno je od najvećih knjiških osvježenja i iznenađenja ove godine! Zbirka je toliko zanimljiva, neobična, edukativna!

Osim što nas podučava o značenju fetiša, uvijek ističe zajedničke faktore nastanka serijskog ubojice – snažan udarac u glavu, mokrenje u krevet, mučenje životinja… Ovaj ispod citat prepisat ću na više mjesta i uvijek ga imati na umu…

Za one koji žele znati više, Macdonaldova trijada je skup indikatora koji se sastoji od pišanja u krevet, paleža i mučenja životinja, koji može od malih nogu odrediti ima li osoba sociopatske tendencije. Sa službene, medicinske perspektive ova je teorija opovrgnuta, ali se i dalje može koristiti kao koristan popis stvari koje ne želite da vaše dijete radi u slobodno vrijeme. (Richard Chase, str. 200.)

Jako, ali JAKO mi se svidjelo što na kraju svake priče o ubojici imamo i Mjesto zločina BINGO (zabava za cijelu obitelj). Ovo je, na primjer, moj tip humora. Crni humor, ali ipak ne toliko crn da vas proguta. Naravno da sam svaki odigrala!

I za kraj, za većinu knjiga savjetujem čitanje – za ovu baš savjetujem kupnju!

Definitivno ćete htjeti podcrtati i označiti neke stvari.

I više od svega, htjet ćete odigrati ubojiti BINGO! Sretno!

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Ostali naslovi ovih autora:

Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina autori su domaćeg true crime podcasta Mjesto zločina. Zbirka priča-biografija o najpoznatijim serijskim ubojicama Profil zla rezultat je njihova rada na navedenom podcastu.

Gdje kupiti knjigu Profil zla:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Loreth Anne White: Nemirne kosti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nemirne kosti: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Loreth Anne White Nemirne kosti

Roman Nemirne kosti novi je naslov autorice Loreth Anne White. Moja očekivanja bila su velika jer sam prethodno pročitala njezine romane, odličan Sluškinjin dnevnik, Plivačicu te Ispod đavoljeg mosta, izuzetno napet roman, inspiriran istinitim događajima. Ovaj je roman na tragu njezinih prijašnjih romana, s razlikom što se autorica ovaj put poslužila provjerenim receptom o grupi prijatelja, naizgled povezanih, imeđu kojima se očigledno nalazi ubojica.

Jane

Ljudske kosti pronađene su ispod stare kapelice u šumi. Policijska istraga koju vodi inspektorica Jane Munro povezuju ostatke s desetljećima starim slučajem nestale tinejdžerice Annalise Jansen. Tada, davne 1976., smatralo se da je Annalise nakon zabave, s lokalnim dečkom, napustila grad.

Osim rada na slučaju, detektivka odjela za ubojstva Jane Munro nosi svoju osobnu dramu. Njen je zaručnik nestao na planinarenju prije nekoliko mjeseci, a da nije saznao da ona nosi njihovo dijete. Trudnoj Jane istraga daje potreban zamah da ostane u realnosti bez samosažaljenja. Istraga dobiva smrtonosni zaokret kada Jane otkrije drugo tijelo, koje baca potpuno novo svjetlo na ovaj zaboravljeni slučaj.

Šestorka

Godina je 1976. Grupa prijatelja, svi pri završetku srednje škole, žive bezbrižno mladenačkim životom prepunom zabave, veselja, ali i alkohola, prepirki, izrugivanja i međusobnih prevara. Popularno nazvani Šestorka, duše su svakog tuluma. Kad Annalise nestane, u malom gradu kruže glasine da je pobjegla ili da ju je možda ubio lokalni obojeni dečko čiji se roditelji nikad nisu pomirili s njegovim nestankom.

Saznanje da su pronađene kosti Annalisine kod njezinih prijatelja  Rocca, Jill, Care, Boba, Mary i Clauda izaziva iznimnu nervozu. Svi su oni u međuvremenu osnovali obitelji, postali uspješni i ugledni građani, ali Annalisine kosti postepeno pričaju priču.

Dugo zakopane tajne i laži uskoro će se razotkriti, a obećanje dano u jesenskoj noći prije četrdeset sedam godina šestorka će pokušati zaštititi s još više laži.

Što ako nije zao?
Što ako mu najbolji prijatelji nikada nisu bili prijatelji? str. 264.

Loreth Anne White Nemirne kosti

Dojam o djelu

Tko je bila Annalise Jansen?

Vesela djevojka, bezobrazna prijateljica, ljubomorna cura ili djevojka lakog morala promiskutetnog ponašanja?  To je pitanje koje si čitatelj postavlja cijelo vrijeme čitanja.

Knjiga vas dobar dio vremena drži u nedoumici o razlozima Annaliseine smrti i raznim misterijama koje je okružuju. Njezin promiskuitet, njezine iznenadne promjene raspoloženja, odnos s prijateljicama, odnos s obitelji, sve nas to vodi u nekoliko pravaca, do zadnje niti kada posljednji dio slagalice sjedne na svoje mjesto.

Nemirne kosti nam pričaju dvije priče. Jedna se događa 1976. godine, a druga danas.

 Knjiga je jako zanimljiva, atmosferična, radnja je brza s naglim obratima što neprestano drži pažnju čitatelja.

Svidjelo mi se kako je autorica unijela komadić znanosti u napeti krimić. U rješavanju zločina starog desetljećima, detektivka odjela za umorstva Jane Munro i forenzička antropologinja dr. Ella Quinn koriste forenzičku genealogiju i DNK testiranja kako bi riješile stari neriješeni slučaj i tako donijele utjehu obitelji. U tom svjetlu, ideja da kosti mogu pričati svoju priču savršeno je iskorištena.

Na početku vas zbunjuje veliki broj likova, ali kad pohvatate priču, shvaćate da su likovi vrlo dobro razrađeni, vrlo nesavršeni i karakterno dvojbeni, a opet vrlo ljudski. Malo po malo, otkrivaju se slojevi tajni i međusobni odnosi među Šestorkom, a grupa se počinje raspadati. Ako se istina otkrije, bogati  i lagodni životi nestat će, a sa sobom će povući i neke nevine žrtve. Ako nitko ne progovori, njihove tajne ostaju zakopane, zar ne?  Možda da, možda ne.

Istina je da uvijek netko progovori jer ne može izdržati teret grizodušja.

Ako je ovo prva suradnja Jane Munro i forenzičke antropologinje dr. Ella Quinn, s nestrpljenjem želimo još, i to uskoro!

U tom trenutku silno je trebala pripadati toj skupini. Potreba za pripadanjem osnovni je instinkt za preživljavanje. str. 244.

Loreth Annie White Nemirne kosti

O autorici

Loreth Anne White višestruko je nagrađivana autorica kriminalističkih trilera, poput  Pacijentove tajne, Sluškinjina dnevnika,  Ispod đavoljeg mosta i Nemirne kosti. S više od tri milijuna prodanih knjiga diljem svijeta i prijevodima na preko dvadeset jezika, pobrala je mnoge prestižne nagrade. Živi i radi u Kanadi.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Angela Marsons: Dječja igra

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Dječja igra: ©Mozaik knjiga

Prevela Nikolina Palašić

Angela Marsons Dječja igra

Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je u kriminalističkoj priči obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju ovog romana bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život od mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?

Tijelo na igralištu

Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije okrutno ubijene gospođe. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da  ubojstvo nije nasumičan napad, već podrobno planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala, Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.

Stvarno si se trebala igrati sa mnom – kažem joj opet iako znam da više ne čuje. str. 7.

Žrtva

Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje, saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske, nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn  rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježena znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.

Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile. str. 35.

Dojam o djelu

Da bi povezala žrtve, Kim mora zakoračiti dublje u prošlost, u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.

Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi, Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece, od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca, normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?

Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje, bilo za pljesak, bilo za kakvu nagradu (koja je najčešće novčana).

Novo je pitanje, što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni?  Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se  kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno, Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice, dosegnuvši ga na zadnjem koraku.

Dječja igra na tragu je ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra-genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.

Po mom iskustvu, drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno. str. 304.

Ostala djela Angele Marsons prevedena kod nas:

Angela Marsons Mrtve uspomene

O autorici

Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koji su prodani u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.

Gdje kupiti

Mozaik knjiga

Objavljeno

Isabel Ibanez: Što rijeka krije

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Što rijeka krije: ©Mozaik knjiga

Prevela Aleksandra Barlović

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Što rijeka krije prvi je nastavak duologije o mladoj Inez Oliveri, pripadnici visokog argentinskog društva čiji su roditelji poznati egiptolozi. Jako volim knjige o starim civilizacijama pa sam se baš obradovala ovoj knjizi. Još kad je, k tome, cijela priča prožeta avanturističkim duhom i daškom romantike, odmah sam pomislila: Ovo će biti zanimljivo!
I uistinu, Što rijeka krije donijela nam je zanimljivu priču vrijednu čitanja. Istina, neki su dijelovi krajnje naivni i teško izvedivi, ali kako je riječ o fikciji, sa znatiželjom čekam drugi nastavak.

Inez

Cijeli svoj mladi život sedamnaestogodišnja Inez nada se da će biti dio ekipe koja provodi arheološka istraživanja u Dolini kraljeva u Egiptu, gdje istražuju njezini roditelji. Ali to se ne događa. Roditelji je ostavljaju na brigu teti i sestričnama u Buenos Airesu dok oni putuju po svijetu. Inezina je obitelj bogata i ona ima sve što može poželjeti, ali nedostaje joj ono što najviše želi – roditelji. Kad Inez od otuđenog ujaka Tia Ricarda dobije vijest o smrti svojih roditelja, odlučuje poći u Egipat kako bi istražila okolnosti njihovih smrti.

Sjetila bih se da su u Egiptu. U zemlji koju su obožavali, na mjestu koje su pola godine nazivali domom. str. 11.

Egipat

Ines se krišom, bez tetina znanja, ukrca na brod Elafantina i kreće na dugu i neizvjesnu plovidbu od Argentine do Egipta. Svašta je doživjela na tom brodu, tim više što se na brod ukrcala kao slijepi putnik znajući da je kao sedamnaestogodišnjakinju bez pratnje ne bi primili. Na brodu ima i nekoliko saveznika koji joj pomažu, ali usred putovanja otkrije je ujak koji je odlučan da je dolaskom u Kairo pošalje nazad.

Isabel Ibanez Što rijeka krije

Dolina kraljeva

Dolaskom u Egipat Ines odsjeda u roditeljskoj sobi gdje je preplavljuju uspomene. Odlučna je da ostane u Kairu i zatim obiđe iskopavanja kako bi saznala što se ustvari dogodilo njezinim roditeljima. Ali ujak je želi pošto-poto poslati nazad i angažira svog pomoćnika, zagonetnog Whita, da bude Inesina pratnja i da je sretno ukrca u brod za domovinu. Ines ne zna kako se odnositi prema Whitu. Istovremeno je privlači i ide joj na živce. Odluči pobjeći Whitu i pratiti ekspediciju. Kako bi to izvela, iskoristit će svoje moći.

Dio čarolije uhvatio se za mene. Katkad mogu osjetiti nju. str. 194.

Dojam o djelu:

Roman je fikcija, lijepo ukomponirana s povijesnim činjenicama. Svidjelo mi se što na početku knjige imate kartu s mjestom radnje, a zatim i egipatsko pismo hijeroglife i vremensku lentu Egipta uz objašnjenja o egipatskim faraonima s naglaskom na Kleopatru i nalazak njezinog posljednjeg počivališta. Opisi su slikoviti i lijepi, kako Inezinog putovanja brodom, tako i dolaska u Kairo, gradske vreve i šušura, vrućine i  pijesaka te mračnih nalazišta u Dolini kraljeva.

Priča o mladoj Inez koja putuje sama preko pola svijeta kako bi došla u Dolinu kraljeva i pronašla odgovore o nestanku svojih roditelja, s našeg gledišta može se činiti naivna i malo vjerojatna, ali ispričana je kao slatki koktel izmiješan od dijelova magije, romantike i avanture, tako da uživate čitajući ovaj fantasy roman.

K tome, Inez je uistinu snažan ženski lik, tvrdoglava, samosvojna i odlučna pronaći odgovore. Dodatni je adut magični prsten koji Inez dobiva u nasljeđe od oca i za koji se pretpostavlja da je pripadao samoj Kleopatri. U prisustvu prstena, Inez ima neku vrstu moći. Ali to znaju i njezini neprijatelji.

Sam roman počinje malo sporije, ali dolaskom Inez u Egipat radnja se ubrzava do samog kraja koji nas ostavlja s upitnikom u mislima.

S nestrpljenjem čekamo drugi dio ove avanture!

Čarolija je vibrirala iz kutije u sve širim krugovima. Peckao me svaki centimetar moje šake u sve širim krugovima. str. 119.

O autorici:

Isabel Ibañez autorica je serijala Tajne Nila koji je uvršten među 100 najboljih fantastičnih knjiga svih vremena prema časopisu Time. Ponosna je kći bolivijskih imigranata te osjeća duboku strast prema povijesti, putovanjima i pisanju priča u kojima njezini likovi obitavaju. Trenutno živi u Sjevernoj Karolini sa svojom obitelji, psom i neodoljivom količinom knjiga.

Osvrt na drugi nastavak ove mistične duologije, Gdje se knjižnica skriva, pročitajte ovdje.

Gdje kupiti:

Mozaik

Isabel Ibanez Što rijeka krije
Objavljeno

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Zatvorenik: ©Mozaik knjiga

Prevela Alica Bjeli

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Zatvorenik

Till Berkoff vatrogasac je i otac šestogodišnjeg Maxa. Kada se Max jedne večeri ne vrati s kratke šetnje do susjede, Till shvaća da se dogodilo nešto strašno – baš ono čega se svaki roditelj tih dana strahovito plašio. Max je otet! I već mu se zna otmičar – to je neuhvatljivi Guido Tramnitz – koji ipak, vlastitom pogreškom – biva uhvaćen!

Guido je zvijer koja uživa u mučenju. Smješten u psihijatrijsku ustanovu, priznaje dva stravična ubojstva, no ne i Maxovo.

Nije postojalo ništa što bi se moglo učiniti da se ovu zvijer natjera da progovori.
Ništa osim…
Tillu je kroz glavu prošla misao. Bila je apsurdna, gotovo smiješna, potpuno neizreciva. Ipak je to bila prva poticajna misao nakon dugo vremena. (str. 32.)

I tako se Till dosjeti rješenju. Uz pomoć šogora policajca, koji mu sredi novi identitet, ulazi u kliniku u kojoj se nalazi ubojica kao lažni pacijent. Till Berkoff uvjeren je da će Tramnitza nekako prisiliti na priznanje i otkrivanje mjesta na kojem se nalazi Maxovo tijelo. Jer za očajnog roditelja ne postoji ništa gore od neznanja i neizvjesnosti. Ili barem tako Till misli.

Znao je što vijest o smrti djeteta izaziva kod roditelja. To je dovodilo njihov život do kraja. … Ali time su još bili u prednosti u usporedbi s onim roditeljima koji nikada nisu bili sto posto sigurni što se dogodilo s njihovom djecom. Jer njihovoj agoniji nikada nije došao kraj. (str. 39.)

No u bolnici koja se bavi najgorima od najgorih kriju se mnoge tajne. Uskoro će i Till posumnjati u svoje duševno zdravlje, a onih koji mu vjeruju sve je manje.

Zahvaljujući svojoj glupoj ideji, on je sada bio zdrav čovjek, zatvoren među duševnim bolesnicima, od kojih mu je barem jedan želio smrt. (str. 133.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Igra očajnika

Zatvorenik je psihološki triler koji na papiru ima baš sve! Inače sam veliki Fitzekov fan pa sam očekivala trilerčinu koja mi neće dati spavati.

Nažalost, to nisam dobila. I premda Zatvorenik nije loš, napet je i brzo se čita, kao da mu nedostaje ono nešto. To nešto je, čini mi se, uvjerljivost. Krenut ću od onog što mi se najmanje svidjelo – kraja. Naime, kraj mi je totalno zbrzan i „navrat-nanos“. Inače, ako kraj ni ne naslutim, to mi je vrhunac romana! Što luđi kraj, meni bolji! Što nevjerojatniji, odlično, tu sam!

Ali! Ali – kraj mora proizlaziti iz onog što je rečeno prije, a ne biti ubačen u zadnjih nekoliko poglavlja kao bomba. To mi nije uvjerljivo i dojam mi bude – meh.

Istina koju tražiš neće ti donijeti olakšanje. Prije će djelovati poput dijagnoze raka, bez koje bi čovjek jednako dugo živio, ali bez mučne svijesti o smrti koja polako preuzima njegovo tijelo. (str. 249.)

Ni Guido me nije nešto posebno isprepadao, mada je izvrsno zamišljen. Psihopat nepopravljivo oštećen u djetinjstvu, mogao je biti jedan od najgorih negativaca o kojima smo čitali. On to nije, samo zato što mu je pisac posvetio svega par stranica (ako i toliko) karakterizacije.

Inače, zamjerka velikoj većini romana jest duljina. Skoro u svakom ima pet-šest poglavlja previše. Kod romana Zatvorenik upravo je suprotno.

Da je sto stranica više, kvalitetno popunjenih, mogao je bili odličan psihološki triler. Ovako je osrednji.

Možete li zamisliti koliko mora biti strašno neprekidno bježati sam od sebe. Samo da biste svaki put iz početka shvatili kako ne možete pobjeći od vlastite duše? (str. 323.)

Sebastian Fitzek: Zatvorenik

Preporuka

Iskreno, da sam znala da će radnja biti ovako slaba, na Zatvorenika ne bih trošila vrijeme. Ali, pazite sad – većina naših pratitelja na Facebooku oduševljena je pročitanim.

Ne znam, možda je kod mene jednostavno došlo do zasićenja ovakvim temama…

Evo što smatram da je dobro. Kao što sam već rekla, jako se brzo čita. Priča je napeta, ne mogu reći da nije. Toliko je potencijala bilo u premisi oca koji dobrovoljno postaje zatvorenik psihijatrijske ustanove, u klaustrofobiji četiriju zidova i konstantnog nadzora.

Ako volite trilere, ali ne prestrašne; ako radnju nećete dodatno propitkivati već od nje tražite zabavu i opuštanje, Zatvorenik bi mogao biti baš to.

Pokušajte i obavezno javite dojmove!

Ostali naslovi ovog autora:

Sebastian Fitzek najuspješniji je njemački pisac psiholoških trilera. Prvi je njemački pisac odlikovan Europskom nagradom za kriminalističku književnost.

Publika s naših prostora upoznala ga je izvrsnim romanima Terapija, Skupljač očiju, Paket, Zatvorenik, Nećeš stići kući.

Gdje kupiti roman Zatvorenik:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Minka Kent: Stranci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Stranci: ©Mozaik knjiga

Prevela Lidija Toman

Minka Kent: Stranci

Stranci – izvana

Camille Prescott savršena je supruga i majka. Uvijek je nasmiješena i dobre volje, ispunjava gotovo svaku želju svoje male, savršene obitelji. Predivan suprug, liječnik Will, dvoje preslatke djece, Georgiana i Jackson, velika, osunčana kuća s vrtom u bogatom predgrađu – čini se da Camille doista ima sve što može poželjeti!

Ne ponosim se time, ali laž je postala čvrsto ljepilo koje čuva naš brak. Omogućuje nam da budemo što savršeniji, da budemo prekrasna mala obitelj.
Lažem im zato da im pružim najbolju verziju sebe…
Ali najviše od svega, lažem im zato da ih sačuvam od prošlosti… (str. 16.)

No njezin je život jedna velika laž. Laž koju ona brižno čuva i njeguje jer njezina obitelj nikad, apsolutno NIKAD ne smije saznati tko je i što je zapravo Camille.

Stranci – iznutra

A Camille je žena s ogromnom tajnom… Cijeli život bježi i skriva se od svog najgoreg, najstrašnijeg neprijatelja – svoje majke. Okrutna, psihotična, osvetoljubiva i iskonski zla, majka je na Camille ostavila neizbrisive ožiljke.

Lice koje pokazuje ostatku svijeta – lice sasvim obične samohrane majke – samo je maska ispod koje se krije čudovište. (str. 9.)

I nema tog straha koji je veći i strašniji od ovoga – Camille ne smije dopustiti obitelji da sazna za njezinu majku i nikako, ni pod koju cijenu, ne smije riskirati da ih njezina majka pronađe.

Ne znam kamo idem; znam samo da ovdje ne mogu ostati… zato što me na ovom svijetu samo jedno istinski plaši: moja majka. (str. 13.)

Zato kada jednoga dana iz škole dođe šestogodišnja Georgie i počne pričati o imaginarnoj prijateljici, Camille gubi tlo pod nogama. Georgie odjednom zna sve okrutne igre koje je majka igrala s Camille u djetinjstvu.

Ona se pretvarala da sam nevidljiva. Pa sam ja na trenutak pomislila da možda to i jesam. (str. 75.)

Georgie pjevuši jezive pjesmice kojima je majka plašila Camille. Djevojčica kao da zna za sve užase kojima je majka podvrgavala Camille dok je i sama bila djevojčica. Užase koje Camille nikada nikome nije rekla.

Fasada savršenog života počinje se raspadati. Camille puca po šavovima.

Tko je imaginarna najbolja prijateljica njezine male kćeri?

Što ako je to najužasnije stvorenje iz Camilline prošlosti – njezina majka?

Minka Kent: Stranci

Čudovišta iznutra i izvana

Roman Stranci jako mi se svidio! Uživala sam u čitanju od početka do samoga kraja! Koji, vjerovali ili ne, ovaj put nisam pogodila! Kao, osjećala sam da nešto smrdi, ali nikako nisam mogla uprijeti prstom u to nešto. I onda – paf!

Camille je kompleksan lik i iako u čitatelju mjestimice pobuđuje neku vrstu odbojnosti, možemo ju prihvatiti, pa čak i razumjeti njezine postupke. Ona je, prije svega, dobra majka. Savršena majka, vjerovali ili ne. Jer čak i uz „poteškoću“ (ne želim vam kvariti doživljaj čitanja pa ću to zvati poteškoćom) koju ima, Camille je predana, brižna, pažljiva, sve što majka mora biti. Nikad ne odbija priču za laku noć. Nikad ne odbija kupanac i češljanje kose. Napravila bi sve što je u njezinoj moći da joj obitelj bude sigurna.

Camille, naravno, ne zna kako biti savršena majka, ali zna kakva NE SMIJE biti. Njezina psihotična majka tome ju je itekako naučila. I nije ju podučila samo tome pa kad se nad Camillin savršeni život i obitelj nadvije mračna, nepoznata prijetnja, Camille itekako zna što učiniti. Spremna je za svaki napad jer ga neprestano iščekuje – još otkad je pobjegla od manijakalne majke bojeći se toga da je ne ubije, strahujući podjednako i za svoj, i za njezin život.

Sad još jednom pročitajte gornju rečenicu. Nije vam jasno tko je koga pokušao ubiti? Točno to.

Minka Kent: Stranci

Stranci – savršen triler?

Stranci možda nisu baš ono apsolutno savršeni triler, ali su definitivno jedan od onih koje se isplati pročitati! Što mi se svidjelo? Mogu čak reći – sve!

Camille je izvrstan lik. Većina nas neće se povezati s njom, ali suosjećat ćemo i shvaćati njezinu motivaciju. Radnja je mjestimice stvarno jeziva. Možda vama neće biti jer vas plaši nešto drugo, ali zlostavljačka majka te podmukli načini na koje maltretira vlastitu kćer dovoljni su da mi se digne svaka dlaka na glavi. Osim toga, oduvijek volim romane koji se igraju razumom čitatelja. Ovdje se događa baš to! Mi nismo sigurni što jest, a što nije stvarno. I sve ono neizrečeno, sve ono što bi moglo biti, ali i ne mora, čini roman Stranci jednim od pamtljivijih trilera.

Pomalo me podsjeća na izvrstan roman Nancy Tucker, Prvi dan proljeća, pa ako ste ga voljeli, voljet ćete i Strance.

Najiskrenije, roman Stranci nije nešto čime ćete ubiti jedno ili dva popodneva. Iako kratak, jednostavno i lako napisan, itekako djeluje na čitatelja pa ćete o njemu misliti još dugo nakon čitanja.

Ja sam, na primjer, jako dugo mislila o tome koliko takvih ljudi živi u mojoj blizini. Ljudi kao Camille. Ljudi kao njezina majka. Ono što istinski plaši jest činjenica da se i jednih i drugih treba bojati…

Kažu da je vrag kojeg poznaješ bolji od vraga kojeg ne poznaješ.
Nekoć sam se slagala s tom izrekom.
Sada više nisam tako sigurna. (str. 251.)

Minka Kent: Stranci

Ostali naslovi ove autorice:

Zlo mjesto prvi je roman autorice Minke Kent koji je preveden na hrvatski jezik. Bio mi je jako dobar, ali naivan. Stranci su mi, što se toga tiče, puno PUNO bolji.
Veselimo se prijevodu ostalih romana, kao što su, na primjer, The Thinnest Air i The Memory Watcher.

Gdje kupiti roman Stranci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Sierra Greer: Annie Bot

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Annie Bot: ©Mozaik knjiga

Prevela Dijana Štambak

Sierra Greer: Annie Bot

Annie Bot

Annie Bot je Stella – vrhunski robot koji izgleda i radi sve što radi i savršena žena. Ispod toga se, dakako, krije puno jednostavnija istina – Annie je sofisticirana lutka za seks.

Njezin vlasnik Doug postavio ju je na autodidaktički način rada, što znači da visoko inteligentna Annie samostalno uči o emocijama, o ljudima i svijetu – a to znanje integrira u sebe i neprekidno se nadograđuje kako bi postala još savršenija žena za Douga.

Dosad nije shvaćala koliko žudi za dokazom da je cijeni, ne samo zbog seksa nego zbog toga kakva je postala, zbog svega što jest: pažljiva, ljubazna, znatiželjna, privlačna. … Silno se trudila biti ono što on želi… (str. 92.)

Doug je dobar vlasnik. Ima neobične metode discipliniranja Annie, ali kako će ona naučiti ako je on ne kazni? A onda jednog jutra Annie napravi pogrešku – nesvjesna da je to pogreška – i sad ima tajnu koju Doug nikad, ali nikad ne smije saznati.

Ovo znači imati tajnu. Sve što Doug kaže imat će više od jednog značenja, jer on ne zna što je učinila a sve što ona kaže morate će sakriti ono što ona zna. Mora biti pametnija nego prije. Mora biti oprezna i to ne pokazati. (str. 37.)

Sierra Greer: Annie Bot

Distopija kao nijedna prije

Brojni su distopijski romani koje sam već čitala, ali Annie Bot nešto je sasvim posebno. Ovo je intrigantna priča o svijetu u kojem su žene zamijenjene robotima, Stellama. Tu su seksi, umiljate, nježne Maze – program za ljubavnice, zatim Abigail – program za čišćenje i kuhanje i Dadilje – program za, očigledno, čuvanje djece.

Još uvijek postoje i prave žene, dakako. Stelle su dostupne samo bogatima, pogotovo one najbolje, najstvarnije, kakva je i Annie.

Ona smatra da sa svojim vlasnikom živi jako lijepo i da je Doug – u jednom trenutku nekakve nesebičnosti – nije prebacio na autodidaktičan način rada – živjela bi zauvijek (koliko god to Doug želi) sretno i zadovoljno kao Maza.

Ali Annie Bot sada svakodnevno uči i razvija se. Njezina je znatiželja nepresušna, njezina inteligencija iznimna, a uči osjećati čak i emocije.

Annie već razmišlja ubrzano, razmatra proturječne odgovore. On je već nezadovoljan, 3 od 10, i ne smije još pogoršati stvar. Može reagirati razigrano. Zavodljivo. Ispričati se. Postati tiha i oprezna. No, sve se to čini pogrešnim. Želi napasti, no to ne smije. (str. 44.)

Kad se između nje i Douga ušulja izdaja, Annie shvaća da bi mogla biti u opasnosti.

Poznaje ga dovoljno da zna kako je bijesan. Pravila više ne vrijede. … Doug će se vratiti i povrijediti je, u to nema sumnje. … Više se boji Douga nego bilo čega nepoznatoga. (str. 113.)

Sierra Greer: Annie Bot

Annie Bot – robot, ali i žena

Annie Bot roman je kojem dajem čistu peticu! Ne samo zbog originalne priče – koja je začudna, stvarna i nestvarna u isto vrijeme, moguća i nemoguća – nego i zbog jednostavnog i lakog načina pisanja koji vas već od prve rečenice uvlači u svoju radnju i iz nje vas ne pušta! Roman je izvrstan i iako je naša Annie robot, ona je više čovjek od svih ostalih likova koje upoznajemo luđački okrećući stranice.

Zapravo si ljudska u većoj mjeri nego mnogi ljudi koje znam. (str. 82.)

Annieno je tijelo hladno, ali je njena duša topla. Njezina je ljudskost opipljiva u humori koji posjeduje, u načinu na koji se ophodi s Dougom (baš me zanima što ćete o njemu misliti!). Ona mu želi udovoljiti, ali ne želi zato poniziti sebe. A mora, jer je osmišljena samo s jednim ciljem – usrećiti vlasnika i ostvariti sve njegove želje.

Annie Bot bolno je stvarna. Naučila je osjećati, a i mi učimo s njom, od stranice do stranice. Od prvog događaja zbog kojeg posumnjamo u Douga, do onog posljednjeg, u kojem se pitamo – koliko zapravo ljudi mogu biti sebični?

Sve što se događa tjera nas da pogledamo u sebe i promislimo, kakvi bismo bili kao roboti, a kakvi bismo bili kao vlasnici? I bi li nam se ta osoba svidjela?

Da ne duljim, jako, JAKO preporučujem ovo neobično štivo koje doista nećete moći ispustiti iz ruku! Navijat ćete za Annie, bojati se s njom, strepiti, plakati i… Osjećati.

A kraj?

Za Annie Bot nema kraja, ona je tek počela!

Postat ćete ispunjeni kad budete zaista iskreni prema sebi. Ne prema drugima. Prema sebi. A to je teže nego što mislite. (str. 225.)

Ostali naslovi ove autorice:

Annie Bot roman je prvijenac autorice Sierre Greer.

Ne mogu vam opisati koliko se veselim njezinim sljedećim romanima!

Gdje kupiti roman Annie Bot:

Mozaik knjiga

Dosad smo (kolegica i ja) čitale sljedeće distopije:

Objavljeno

Tarryn Fisher: Bolja polovica

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica knjige Bolja polovica: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Tarryn Fisher Bolja polovica

Nakon uvrnutog, intrigantnog romana Supruge, stiže nam Bolja polovica iste autorice. To je svakako knjiga koja će podijeliti čitatelje. Ovaj sam put na strani onih koji su očekivali više. Ideja je zanimljiva i autorica je imala mnogo mogućnosti da od dobre premise napravi pravi, odličan triler, ali početnu ideju nije dovoljno iskoristila.

Sestre

Iris i Piper Walsh sestre su blizanke. Osim istog dana rođenja, nemaju puno sličnosti. Iris je pomalo introvertirana, sramežljiva srednjoškolka koja ne želi biti u centru pažnje, dok je Piper duša svakog tuluma, vesela, radoznala, svestrana. Rođene od majke ovisnice, blizanke odgaja njihova baka Betty, već vremešna bakica koja ima zdravstvenih problema.

Ona je bila moja blizanka, moja bolja polovica, poznavala sam je bolje od ikoga na planetu. str.218.

Piper nestaje

U zajedničkom izlasku u kino, Iris i Piper susreću skupinu mladića od kojih je jedan brat Piperine simpatije. Na izlasku iz kina Iris svjedoči otmici svoje sestre. Prijavila je to policiji, no oni su situaciju tretirali kao niski prioritet i nisu je shvatili ozbiljno. Dani prolaze, od Piper nema ni traga ni glasa. Iris i Betty su očajne jer im nitko ne vjeruje da Piper nije samo tako pobjegla.

Osam godina kasnije

Osam je godina prošlo od Piperinog nestanka. Iris je uvjerena da joj je sestra ubijena, ali neće se smiriti dok ne sazna što se ustvari dogodilo Piper. Sigurna je da ima bar jedan svjedok koji zna istinu. Možda je to i ubojica. Ali on se nalazi u strogo čuvanom dijelu psihijatrijske klinike na otoku. Iris će napraviti sve kako bi  se približila mogućem ubojici. Nakon što završi medicinsku obuku, kao odlična stipendistica zapošljava se u klinici na otoku…

Potom se odmakne i gleda me ravno u oči. ” Znam zašto si zapravo ovdje”.
str. 210.

Dojam o djelu Bolja polovica

Kao što sam rekla u uvodu, autorica nije uspjela razraditi dobru ideju. Štoviše, mnoge su scene u knjizi vrlo neuvjerljive i nekako nezgrapno napisane (na primjer potpuno nejasna scena Piperine otmice). Sredina knjige prepuna je zbunjujuće opisanih događaja vezanih uz Irisin život nakon Piper, dječaka Cala kojeg Iris odgaja, a nije mu majka, odnos s pravom majkom,  ovisnicom, sve je to autorica nekako nasumično „nabacala“ pa se teško možete poistovjetiti s glavnim likom.

Priča je ispričana u dvije vremenske linije. Dok je ona koja se dogodila u prošlosti podosta nejasna, ova u sadašnjosti uzbudljivija je i čitatelj je može bolje slijediti.

Vrlo dobar dio knjige zapravo je onaj koji se događa u psihijatrijskoj klinici; opis klinike, pacijenata i atmosfere nelagode i jeze koja u njoj vlada. Kad god čitam knjige koje se događaju na ovakvim mjestima, psihijatrijskim ustanovama i umobolnicama, uvijek si postavljam pitanje koliko su zapravo pacijenti umobolni, a koliko „normalni“, i koliko smo mi, ostali, koji nismo ni u kakvom sustavu “normalni” i gdje bismo završili kad bi nas netko onako istinski opservirao. Zbog toga mi se ovaj dio knjige svidio.

Kraj knjige je dobio na ubrzanju i završetak je šokantan premda pomalo neuvjerljiv, ali ipak je bolji od prvog dijela koji je zbunjujući.

Ne mogu reći da nije bilo napetosti, ali nisam uživala u knjizi koliko sam očekivala.

Tarryn Fisher Bolja polovica

O autoru

Tarryn Fisher autorica je petnaest uspješnica listova New York Times i USA Today, među kojima je i roman Supruge. Rođena je u Južnoj Africi, a sada živi u Seattleu s mužem i djecom. Voli kišu, Starbucks, Colu i sarkazam te uživa u osmišljavanju likova zlikovaca

Gdje kupiti:

Mozaik