Kategorija: Mozaik knjiga

Objavljeno

Tess Gerritsen: Špijunska obala

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Špijunska obala: ©Mozaik knjiga

Preveo Mladen Jurčić

Tess Gerritsen Špijunska obala

Kako je nastala Špijunska obala? To je pitanje koje izaziva znatiželju kod većine čitatelja Tess Gerritsen. Autorica je u nekoliko intervju objasnila zašto je odlučila pisati roman o grupi umirovljenih špijuna. Prvo, oduvijek je zanimaju trileri, a do sada su akteri uvijek bili ljudi u naponu snage, mlađe životne dobi. Stoga se autorica zapitala što je s onima koji su nekad bili aktivni, a sad su umirovljeni, ali “sive ćelije”, da parafraziram Agathu Christie, još im itekako rade.

Drugo, autorica je u krugu prijatelja doživjela tragični događaj koji je počinila njoj bliska osoba kojoj je vjerovala. To joj je iskustvo osvijestilo da nikad ne znaš koji su okidači da netko počini neku strašnu stvar.

Maggie

Kad se bivša špijunka Maggie Bird povukla u primorsko seoce Purity u Maineu, namjera joj je bila bezbrižno provoditi umirovljeničke dane. Briga o kući i vrtu te uzgoj pilića jedine su Maggiene preokupacije. Međutim, jednog dana na njezinom prilazu osvane neidentificirano žensko tijelo. Maggie zna da je to posjetnica iz starih vremena kada je radila kao špijunka.

Znam gdje živiš, Maggie. Uvijek se mogu predomisliti. str. 347.

Martini Club

Maggie shvaća da je burna prošlost sustižete. Povjerava svoje sumnje umirovljenim prijateljima okupljenim oko književnog kluba zvanog Martini Club.
Mreža puna tajni, laži i opasnosti koja je bila dio Maggienine prošlosti brzo se odmotava i širi na više mjesta diljem svijeta – od Bangkoka do Istanbula, od Londona do Malte.

Misterij ubijene žene priča priču koja je daleko izvan okruga malog Puritya u kojem Maggie živi. Shvaća to i mlada istražiteljica Jo Thibodeau, kojoj su Maggie i njezini prijatelji jednako sumnjivi kao i ubijena žena na Maggienom prilazu.

Jo započinje istragu, ali Martini Club je uvijek za jedan korak ispred.

U tim glavama punim sijedih vlasi svakako je skrivena prava riznica tajni što ih neće podijeliti s njom. str. 276.

Dojam o romani Špijunska obala

Špijunska obala autoričin je 31. roman. Tess Gerritsen, nakon uspješnog serijala kriminalističkih romana o detektivki Rizzoli i forenzičarki Isles, predstavlja novi serijal za sve ljubitelje špijunskih intriga s neočekivanim preokretima.

Lik Maggie Bird, ironičan i umoran glas iskustva, autorica će iskoristiti i u budućim romanima.

Špijunska obala šarmantan je roman koji čitate s osmijehom na usnama, bez obzira na ozbiljnost sadržaja.  Grupa umirovljenih operativaca CIA-e koja rješava zločine iz ugodne atmosfere književnog koktel kluba apsolutna je poslastica izašla iz pera Tess Gerritsen.

Radnja je dobro tempirana, osmišljena, s ravnotežom napetosti, akcije i misterije uz duhovite i pomalo ironične upadice samih aktera, umirovljenih istražitelja.

Knjiga se prebacuje između različitih vremenskih linija i perspektiva, otkrivajući pozadinsku priču likova i događaja koji su doveli do sadašnje situacije.

Svidjelo mi se što knjiga govori o osobama treće dobi koje itekako imaju što ponuditi, pronicljivog su uma i inteligencije kojima pariraju mnogo mlađim likovima. Tema starenja koje je u opreci s godinama obrađena je na šarmantan, topao i vrlo pristupačan način.

Ova kombinacija humora, ironije i napetosti uistinu je osvježenje pa mi je Špijunska obala bila vrlo opuštajuće i zanimljivo štivo za vruća ljetna poslijepodneva. Veselim se novim romanima s Maggie Bird i prijateljima u glavnim ulogama.

Tess Gerritsen Špijunska obala

Ako želite, pročitajte osvrte na prethodne romane ove autorice:

Umri dvaput

Posljednji preživjeli.

O autorici

Tess Gerritsen jedna je od najčitanijih suvremenih autorica trilera. Do sada smo čitali Harem mrtvih duša, Vrt kostiju, Klub Mefisto, Samo prividna smrt, Dvojnica, Grijesi, Šegrt, Kirurg, Mjesto za ubijanje i Nijema djevojka. Prema njezinim romanima snimljena je i uspješna televizijska serija Cure na zadatku o inspektorici Jane Rizzoli i forenzičarki dr. Mauri Isles. Nove knjige su Poslušaj me, Znam tajnu, Umri dvaput i Posljednji preživjeli.

Gdje kupiti roman Špijunska obala

Mozaik

Objavljeno

R. F. Kuang: Žuta

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Žuta: ©Mozaik knjiga

Prevela Vesna Valenčić

R. F. Kuang: Žuta

Žuta*

Za početak, na brzinu ću objasniti naslov romana. Originalan naziv je Yellowface što označava osobu koja „boji lice žutom bojom kako bi se oponašao izgled osobe iz istočne Azije“. Ako se sjećate kontroverzi koje je jedne godine izazvala emisija Tvoje lice zvuči poznato, zbog bojenja lica natjecatelja u crno (blackface), onda znate da se takva praksa smatra uvredljivom i da je apsolutno treba izbjegavati.

Iako naslov Žuta funkcionira, voljela bih ipak da je naslov ostao vjerniji originalu jer tako bismo već na prvu znali dosta o tematici. Rasizam, dakako. Svojatanje istočnoazijske kulture. Pokušaj bijele osobe da se prikaže „žućom“, „azijskijom“. A sve radi novca, dakako.

Enough said. Idemo na sažetak.

Žuta i Bijela

Da bi ova priča imala smisla, na samom početku morate znati dvije stvari o Atheni:
Prvo, ona ima sve… Drugo, što je možda posljedica prvoga, gotovo uopće nema prijatelje. (str. 7.)

Kao što sama naratorica (potpuno nepouzdana, nemojte joj vjerovati) kaže – da bi ova priča imala smisla, morate znati dvije stvari. Prvo, Athena Liu je književna ikona. Mlada, lijepa, bogata, autorica bestselera. Napomenut ću i da je američka Kineskinja, bit će važno za kasniju priču. Svi žele biti Athena Liu. Drugo, June Hayward je najobičnija Amerikanka, da ne kažem bjelkinja. Ništa posebno lijepa, nimalo bogata. Njezin roman prvijenac prošao je prilično nezapaženo. E sad, zaplet. Athena i June su kao najbolje prijateljice. Nismo sigurni što Athena o tome misli, ali znamo da June ovu drugu ne doživljava prijateljicom. Smatra da je Athena arogantna i da se s njome druži samo jer je June neuspješna pa se tako naslađuje.

Zar ne želimo svi prijateljicu koja nikada neće dovesti u pitanje našu superiornost jer već zna da bi to bilo uzaludno? Nije li nam svima potreban netko prema kome se možemo odnositi kao prema vreći za boksanje? (str. 13.)

R. F. Kuang: Žuta

Novi život

Ali onda… Oh, ali onda, nakon jedne večere, Athena umire iznenada i pomalo grotesknom smrću pred Juneinim očima. Naša June, ta mala, slatka, ljubomorna June, toliko je šokirana i ožalošćena prijateljičinom smrću da krade njezin tek napisani, neobjavljeni rukopis o sudbini kineskih radnika u Prvom svjetskom ratu.

Kad malo dođe k sebi, počinje uređivati Athenin rukopis i zašto ne, preda ga izdavaču kao vlastiti. Pa što ako malo doradi vlastito ime i postane Juniper Song? Pa što ako se fotografira tako da je na prvu teško otkriti koje je rase?

Junein (Athenin?) roman postaje ogroman hit! Juniper Song nova je književna senzacija!

Cijelo vrijeme mislim: Uspjela sam. Jebeno sam uspjela. Živim Athenin život. Proživljavam izdavaštvo onakvo kakvo treba biti. Prešla sam onu nevidljivu granicu. Imam sve što sam ikada željela, a okus je doista onako slastan kao što sam uvijek zamišljala. (str. 40.)

Uskoro čitatelji shvaćaju da je roman Posljednja fronta možda ipak malo predobar. Nekako, kao da ima Athenin stil pisanja. Počinju internetski napadi i prijetnje smrću. Najgore od svega, June osjeća Athenin duh. Ne uspijeva ga se osloboditi i ne uspijeva pisati.

Athenin se duh zakvačio na mene, lebdi nad mojim ramenom, šapće mi u uho u svakom budnom trenutku mojega dana.
To me izluđuje. (str. 192.)

No kako će dokazati da je ona autorica Posljednje fronte ako ne može složiti ni jednu jedinu vlastitu rečenicu??

Naša mala June

Roman Žuta toliko mi se svidio da ga nisam ispuštala iz ruke! Pročitala sam ga u svega dva dana i na kraju mi je bilo žao što sam već gotova. Priča je toliko slojevita i mogla bih vam o njoj napisati i više tisuća riječi, ali ne želim biti dosadna i naporna pa evo, napisat ću još tristo (petsto?) i neka to bude to.

Ovako, sama naslovnica romana nije mi privlačna i mrvicu me čak odbijala. Međutim, nekako smo svi mi blogeri u isto vrijeme dobili roman i stalno sam ga viđala po mrežama. Naravno, kud svi, tud i ja, pa sam zgrabila žute korice Žute i pohitala na plažu. I u tom jednom sunčanju pročitala pola.

Nakon svakog poglavlja pogledala bih muža (koji je čitao Zagora; zar nismo prava čitateljska obitelj?) i rekla mu: Ova je knjiga tako jeb*** dobra!

R. F. Kuang: Žuta

Stil pisanja je savršen. Jednostavan, moderan, obojen crnim humorom i cinizmom. Točno ono što volim! Glavna je likuša užasna i pokvarena, ali u isto vrijeme toliko nekako ljudska da mi je (češće nego bih htjela) bila simpatična. Čak sam mrvicu i navijala za nju, iako je grozna osoba. Toliko je usmjerena na samu sebe i uvijek gleda vlastitu korist. I na kraju, vidjet ćete, njezin vječni optimizam i nepomućena samouvjerenost, koji u danoj situaciji djeluju groteskno, uvjerit će i nas čitatelje da će s našom June apsolutno sve biti u redu. Ta ima tisuću života…

Pisanje je ono najbliže pravoj čaroliji što imamo. Pisanje je stvaranje nečega ni od čega, to je otvaranje vrata u druge svjetove. Pisanje ti daje moć oblikovanja vlastita svijeta kad onaj stvarni previše boli. Ubilo bi me kad bih prestala pisati. (str. 219.)

Rasizam, ljubomora, krađa…

Žuta govori o toliko toga, a ima samo tristotinjak stranica. Rasizam, naravno. Imaju li bijelci pravo pisati o azijskoj prošlosti? Ako ne, zašto može obrnuto? Imaju li bijelci pravo izgledati ako Azijci? Ako ne, zašto može obrnuto? Što je sve rasizam, tko su rasisti? U mojoj je glavi bila prava pravcata zbrka…

Onda krađa. Ako nešto ukrademo, ali doradimo, koliko je toga naše, a koliko tuđe? Ako čitavo svoje stvaralaštvo gradimo na jednoj jedinoj rečenici koja nije naša… Koliko je to stvaralaštvo zapravo naše, a koliko pripada osobi od koje smo ukrali tu prvu rečenicu? Isuse, znači, vrtuljak u glavi!

Pisanje je tako samotna aktivnost. Nemate nikakvo jamstvo da ono što stvarate uopće nešto vrijedi, a svaki pokazatelj da zaostajete u utrci šalje vas u vrtlog očaja. Zadržite pogled na vlastitom papiru, kažu. Ali to je teško izvedivo kad vam pred nosom stalno lepršaju tuđi papiri. (str. 15.)

Svega ima u ovom romanu, i sve su nijanse. Teško je odlučiti što je pravo, a što krivo, pogotovo zato što nam June pripovijeda priču.

Ljudi uvijek ljubomoru opisuju kao nešto oštro, zeleno i otrovno. Neutemeljeno, kiselo, pakosno. No otkrila sam da se ljubomora kod pisaca više doima kao strah. (str. 15.)

Ona nam tumači samo svoje postupke i daje samo svoju perspektivu, a sklona je prikazivanju sebe kao žrtve. Onda ne znamo trebamo li joj i koliko vjerovati. Malo suosjećamo s njom, malo je mrzimo. Uglavnom, Žuta se čitavo vrijeme igra našom glavom, našim mislima, stavovima, moralom… Tisuću se puta zapitamo što bismo mi napravili. Najviše boli kad vidimo koliko smo slični June. Ili još gore, koliko smo od nje različiti.

Uglavnom, nisam sigurna jesam li uspjela dočarati koliko je ovaj roman kompleksan, začuđujući i nevjerojatan.

Od mene velike, velike preporuke!

R. F. Kuang: Žuta

Ostali naslovi ove autorice

R. F. Kuang autorica je svjetski poznate trilogije Rat makova (Rat makova, Zmajska republika, Plameni bog) te samostalnog, također veoma uspješnog romana Babel.

Nisam dosad čitala ništa od navedenog, ali trilogija me čeka na policama.
Nadam se da su joj svi tekstovi dobri poput romana Žuta jer ako je tako, čeka me prava uživancija.

Gdje kupiti roman Žuta

Mozaik knjiga

Sličan ovome romanu čini mi se onaj Hermana Kocha, Poštovani gospodine M. Razlika je u tume što mi se Žuta svidjela jedno tisuću puta više…

Objavljeno

Dana Schwartz: Besmrtnost – priča o ljubavi

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2024.

Naslovnica romana Besmrtnost: ©Mozaik knjiga

Prevela Ivana Širol

S kraljevskim ispitima ili bez njih, vi ste doktorica, Hazel Sinnett, kako god vi sebe nazivali. (str. 161.)

Dana Schwartz: Besmrtnost – priča o ljubavi

Besmrtnost

Nakon šokantnih događaja iz prvog dijela Anatomija, Hazel ostaje sama, tužna, zabrinuta.

Većinu vremena Hazel je bila zauzeta i usredotočena, a um joj je pulsirao od energije i odlučnosti. No u trenucima tišine zamišljala bi zabave koje su se zasigurno odvijale u gradu i na koje ona nije bila pozvana, prisjećala bi se Jacka te bi se pitala je li bila osuđena vječno ostati sama. (str. 43.)

Vrijeme popunjava pacijentima – onima koji si ne mogu priuštiti službenog, „pravog“ liječnika, i pisanjem svoje rasprave, knjige o različitim bolestima i načinima liječenja. U pozadini, narod Engleske zabrinut je za zdravlje princeze Charlotte, ljubljene prijestolonasljednice koja boluje od misteriozne bolesti.

Budući da je Hazel poznata po tome što liječi dobro, ali diskretno i vrlo često besplatno, k njoj dolazi mlada žena koja ima problemčić. Nezakonit problemčić koji se može riješiti jedino nezakonitim postupkom. A Hazel joj pomaže.

Zato, dakako, završava u zatvoru, osuđena na smrt. No nekim čudom, s dvora dolazi zapovijed da je Hazel nova princezina liječnica pa ova iz zatvora odlazi direktno na dvor.

A tamo, uvijek isto, intrige, laži, podmetanja… I dok mlada liječnica razbija glavu pokušavajući izliječiti princezinu neobičnu bolest, upada u tajanstveno društvo Suputnika smrti.

Možda se radi o bolesti s kojom se nikad ranije nisam susrela. Možda nešto rijetko. Zaista me straši pomisao da joj ispod kože raste nešto što ne mogu vidjeti. (str. 150.)

Oni su briljantni, moćni i podmukli. Što će im Hazel?

Drugi dio (i završni?)

Besmrtnost je drugi i, čini mi se, završni dio priče o kirurginji Hazel Sinnett. Zaljubila sam se u bizarnu, ali predivnu radnju još u prvom nastavku, Anatomija, i ta se ljubav nastavlja i u drugom dijelu. Način na koji autorica piše lijep je i uvlači čitatelja u priču već od prve rečenice. Događaja je mnoštvo – neki su nadnaravni, neki okrutni, neki toliko zorno opisani da nam se malko okrene želudac… Ali svi su obavijeni magijom ljubavi, kao velom koje prekriva sve ono prljavo i gadljivo unutar korica ovog romana.

Kad ste mlada žena i pritom kirurginja, to ima svojih mana, no ima i jednu veliku prednost: godine koje je tijekom djetinjstva provela vezući, usavršavajući uredne i jednolične šavove koji će, kako ju je majka uvjeravala, jednom biti krasan poklon njezinoj svekrvi, što je podrazumijevalo da je postala prava majstorica kada je trebalo zašiti ranu. (str. 16.)

Dana Schwartz: Besmrtnost – priča o ljubavi

Osim toga, fine niti humora dodatno obogaćuju roman i našoj Hazel daju dozu vjerodostojnosti i životnosti, a zajedljivi komentari ženskih likova koji se tiču udaje bili bi smiješni da nisu istiniti, čak i danas, više od dvjesto godina kasnije.

Svaka se žena udaje u vlastiti zaborav… One stvari zbog kojih dolazimo na glas kao djevojke; koketnost, šarm i oštroumnost? Kod udanih žena i majki sve se to počinje smatrati očajničkim i sramotnim, kao i nošenje prejakog ruža. Nakon što se udamo, čak nam ni vlastito obrazovanje ničemu ne služi. (str. 139.)

Suputnici smrti definitivno su najzanimljivija grana radnje jer se donekle nadovezuju na bit onoga što se događalo u prvom nastavku. Nisam sigurna je li ta organizacija ikad postojala, ali njezini članovi itekako su poznate povijesne ličnosti koje u romanu Besmrtnost dobivaju jednu sasvim drugu dimenziju! Uvijek volim kad se povijesne činjenice upletu izmaštanu stvarnost, a ova je autorica to izvela perfektno!

Zašto pročitati Besmrtnost?

Ako ste čitali Anatomiju, onda svakako morate pročitati i Besmrtnost! Ustvari, ako ste čitali prvi dio, ZNAM da ćete čitati i drugi jer em ste znatiželjni, em je priča toliko čudna i uvrnuta da joj ne možete odoljeti! Ova dva gotička romana nisu poput ostalih – rijetki uspijevaju toliko savršeno ispreplesti stvarnost i fantaziju, povijesne činjenice i maštu. Mrvicu mi je ipak jači prvi nastavak, ali ne mora značiti da će tako biti i vama.

Doista sam, doista uživala! I premda bih voljela da su se stvari drugačije rasplele, ne mogu poreći da je ovaj roman jedan od onih čijih ćete se glavnih crta sjećati i dugo nakon što knjigom ukrasite policu.

P.S. Nastavci su snažno povezani i puno biste izgubili kad ne biste čitali po redu. Dakle, najprije Anatomija (usput ćete vidjeti je li gotički roman vaš tip štiva), a zatim Besmrtnost. Oba su romana, baš kako im u podnaslovu i stoji, priča o ljubavi. Onoj pravoj, većoj od života. I od smrti.

Dana Schwartz: Besmrtnost – priča o ljubavi

Ostali naslovi ove autorice:

Dana Schwartz postala je poznata čitateljima svojim prvijencem Anatomija – priča o ljubavi.

Gdje kupiti roman Besmrtnost:

Mozaik knjiga

Ako ste odlučili da je gotički roman ono što biste voljeli čitati i u budućnosti, bacite oko na naše recenzije sljedećih romana:

Laura Purcell – Korzet (Obavezno pročitajte i Nijeme pratitelje iste autorice, bili su mi još bolji!)

Shirley Jackson – Oduvijek živimo u dvorcu

Daphne du Maurier – Rebecca

Henry James – Okretaj zavrtnja

V.E.Schwab – Gallant

Sara Collins – Ispovijesti Frannie Langton

Bridget Collins – Uvez

Kate Morton – Urareva kći (mislim bar da je ovo gotički roman).

Objavljeno

Sandra Vlašić: Futur treći

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Futur treći: ©Mozaik knjiga

To o čemu pričamo kad govorimo o klimi, ljudi niti znaju niti ih je briga. (str. 50.)

Sandra Vlašić: Futur treći

Futur treći – možda

Kao uvod u roman koji me iznenadio svojom kvalitetom i zapanjio pričom, najprije ću vam reći da ovaj odlomak možda jest, a možda i nije. Naime, čini mi se da prva pišem osvrt na Futur treći pa nisam sigurna kako su ga ostali shvatili. Ako ovdje iznesem nešto s čime se ne slažete ili mislite da je bilo nešto drugo, pišite mi u komentarima, jedva čekam pročitati vaše dojmove!

Ovako. Čini mi se da se Futur treći, u svega 150 izvrsno napisanih stranica, sastoji od prošlosti, sadašnjosti i djelića moguće budućnosti. Ta budućnost najviše nas dotiče i u nama budi strah. Možda čak i tjeskobu, ovisno o tome koliko ste zabrinuti za sudbinu svijeta.

Evo ja jesam, i strašno me brine ekološka neosjetljivost i fokusiranost na novac. Zato su ova buduća poglavlja, ali i mnoga druga, na mene ostavila stvarno jako dojam.

Zamislite svijet u kojem nema ribe. Ono malo što ima, dobiva se na RECEPT. Zamislite svijet koji se guši u suši, poplavama i smeću. U ovom romanu, taj je svijet već ovdje. Ili nas možda tek čeka. Možemo li to spriječiti?

Ljudi više nisu imali snage boriti se s ekstremima, a civilna se zaštita raspala, pukla po šavovima one godine kad su se zaredale poplave uz Savu i Kupu, pa još jedna koja je Dravu pretvorila u sivu bujicu, pa kasni ljetni plimni val na Neretvi, što je potopio cijeli urod, a onda i požari od Senja do Splita. To je bilo ljeto iz noćne more, još jedno od rekordnih najtoplijih u najtoplijem desetljeću 21. stoljeća.
(str. 14.)

Futur treći – zasigurno

I dok oko dijela koji govori o budućnosti nisam 100% sigurna, evo oko čega jesam.

Sadašnjost. Ekologinja Dunja obožava svoj otok. Obožava more, ribu i prirodu. Na otoku, koji često posjećuje u pratnji supruga Jakše i kćeri, tinejdžerice Marine, susreće Ranka, političku zvijezdu u usponu s kojom je vežu nejasne spone prošlosti. (I o tim sponama imam teoriju, ali nigdje u romanu nije niti potvrđena, niti osporena, pa ću je zadržati za sebe).

Ranko je nagovori na suradnju, vezano uz neki njegov politički projekt, a ona, pomalo naivno, pomisli kako je i njemu priroda na prvom mjestu.

-Vi niste normalni, vi ste idioti! Država treba zarađivati na zelenom biznisu, a ne na crnoj nafti!- … – Ma koji zeleni biznis? Svi pričaju zeleno, a rade po starom, otvori oči, sve je u lovi! (str. 106.)

Vi već slutite, ja znam, Ranku je na prvom mjestu novac. I tako će Dunja dati sve od sebe da ga potkopa. Pisat će studije, gorjet će u vrućici, posvađati se sa suprugom i kćeri. Sve, samo da u Rankovom projektu nađe rupu. Jer Dunja zna – znamo i mi – ako se naše more počne bušiti u potrazi za crnim zlatom – nema nam više života.

Sandra Vlašić: Futur treći

What a ride!

Počet ću iskreno – Futur treći nikad ne bih uzela na čitanje da mi ga mudri ljudi iz Mozaika knjiga (hvala, Marko) nisu poslali. Ne mogu reći ništa drugo osim – ljudi očigledno znaju svoj posao!

Isprva, nakon prva dva poglavlja mislila sam sljedeće. O, Bože, zašto hrvatski autori uvijek filozofiraju oko forme?! Zašto uvijek sve mora biti nejasno i začudno? Zašto mi, za ime Božje, ne možete ispričati priču bez zakučastih fraza, izreka, fragmenata… Tako da sama odmah shvatim o čemu je riječ i da ne moram misliti imam li problema s inteligencijom jer NE SHVAĆAM o čemu se radi!

Možda bi pomoglo kada bi odrasli mogli biti tinejdžeri na jedan dan, da se ispucamo glavom o zid bez posljedica? Nekad poželim baš to, lupati glavom o zid. Ponekad svojom, a ponekad i tuđom. (str. 45.)

Ali, onda… Uf!

Znala sam da je knjiga dobra kad sam se naježila prvi put, pa drugi, pa treći… Već sam rekla da me zanima ekologija. Bojim se onečišćenja i smatram da je to realan strah. Mislim da smo si upropastili najljepše mjesto za život i uopće ne želim razmišljati o onome što čeka našu djecu i unuke…

A Futur treći progovara baš o tim strahovima. Koliko toga mi, obični mali ljudi, možemo napraviti za planet Zemlju? Možemo li se boriti protiv novca, zarade, profita? Protiv ljudi na poziciji moći koje naše najbolje želje i trud koriste protiv nas?

Jako, jako me frustrirala Dunjina nemoć. Svim se silama borila protiv politike, namještanja i laži, a nitko nije slušao. Dok nije bilo prekasno.

Čim vidim takvu formulaciju u zakonu, moja potreba za čačkanjem postaje sve veća. Obuzme me krokodilska glad za istinom. Moram znati baš sve, svaki detalj, svaku šporkicu moram izvući na svjetlo dana i dobro je pretresti. (str. 103.)

Eko-triler

Na koricama romana piše da je ovo ekološki triler (ako tako kaže Kristian Novak, tko smo mi da mu proturječimo?). Prefora kategorizacija, i premda nisam baš sigurna da je Futur treći triler kao takav, možda više neka vrsta distopije, ovaj ekološki dio rastura!

U manje od 200 stranica, dobili smo sve – priču koja će nas uplašiti i nadahnuti, junakinju koju nećemo i hoćemo razumjeti i negativca kojega bismo najradije stavili u top i poslali na Jupiter.

Od mene za ovaj roman imate ogromne preporuke! Pročita se u jedno popodne, a ono što je u njemu rečeno, u vama ostaje zauvijek.

Doista se nadam da će u nekoj skoroj budućnosti ljudi shvatiti važnost očuvanja prirode i da se najcrnji scenarij, onaj u kojem ribu kupujemo na recept, neće ostvariti.

Ovog ljeta – ovo je apsolutni MUST-READ!

Zamislite samo, ležite uz more, slušate šum valova i krik galeba. A u ruci držite upozorenje.

Kladim se da taj omot sladoleda nećete ostaviti na plaži. 😉

Eh, da… Što kažete na naslov? Futur treći, ha?

Koliko je to genijalno?!

Sandra Vlašić: Futur treći

Ostali naslovi ove autorice

Sandra Vlašić ekologinja je (!) koja se zadnjih godina, osim borbi za okoliš, sve više okreće pisanju. Futur treći njezin je debitantski roman.

Gdje kupiti roman Futur treći:

Mozaik knjiga

Kolegica i ja nismo čitale baš previše romana o ekologiji, ali ako vam se sviđa ta tema, svakako pogledajte naš osvrt na roman Posljednji let Charlotte McConaghy.

A ako tema i nije prebliska, svakako će vas raspametiti i roman Žigice Jurice Pavičića; mene jest!

Objavljeno

Jason Rekulak: Posljednji gost

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Posljednji gost: ©Mozaik

Prevoditelj: Ira Martinović

Jason Rekulak Posljednji gost

Nakon velikog uspjeha romana Teddy, željno smo očekivali novi roman Jasona Rekulaka. I da Teddy nije bio onako sjajan, rekla bih da je Posljednji gost pristojan roman. Ovako, pod dojmom Teddyja, reći ću samo da je Posljednji gost osrednji roman.

Poziv na vjenčanje

Nakon smrti supruge, Frank Szatowski sam je odgajao jedinicu Maggie. To nije bio lagan posao jer je Maggie bila u tinejdžerskim godinama pa su nesporazumi između oca i kćeri bili relativno česti. Nakon završetka srednje škole, Maggie odlazi na studij i postepeno se udaljuje od oca.

Stoga je Frank jako iznenađen kad ga, nakon tri godine od zadnjeg javljanja, Maggie iznenada nazove i pozove na vjenčanje. Maggina je želja da je Frank odvede do oltara.

Ako nastaviš njuškati, možda se uvališ u nevolje. Već sam u nevolji – podsjetio sam je. – Maggie se sutra u tri udaje za tog tipa.- str. 193.

Obitelj Gardner

Frank je presretan. Raspituje se o budućem zetu i njegovim roditeljima, ali Maggie je vrlo tajnovita. Nakon napornog puta, na kojem ga prati sestra i nezina mala štićenica, Frank otkriva da su Gardnerovi daleko iznad njegove lige. Naime, mladoženja Aidan Gardner, koji je inače slobodni umjetnik, slikar, sin je slavnog tehnološkog milijardera.

Nakon primanja na luksuznom imanju i nekoliko uznemirujućih otkrića o obitelji Gardner, Frank je uvjeren da Maggie čini veliku grešku. Pokuša je nagovoriti da preispita odluku o vjenčanju, ali Maggie je neumoljiva. Lokalno stanovništo mrzi Gardnere, a crni oblak predstojeće smrti polako se nadvija nad imanjem na kojem se odigrava vjenčanje.

Jason Rekulak posljednji gost

Dojam o djelu Posljednji gost

Rekla sam već u uvodu da me se ova knjiga, nakon Teddyja, nije odveć dojmila. Potpuno mi je jasno da je nakon jednog stvarno dobrog romana kao što je to Teddy teško ponoviti isti rezultat novom knjigom. Međutim, biti stalno na vrhu odlika je samo određenog broja izvrsnih pisaca.

Ovaj put, nakon horora, Rekulak je izabrao žanr trilera. Frank pokušava saznati što više o obitelji u koju se Maggie udaje i to mi je, gledajući poziciju oca, vrlo jasno. Ali ide mu teško, Aidan je povučen i izbjegava ga. Maggie je u pripremama za vjenčanje i nema vremena za oca,  mještani su uznemirujuće neprijateljski raspoloženi prema Gardnerovima, a sami Garnerovi ispadaju vrlo ljigavi i moralno dvojbeni likovi.  Frank je svjestan da  mora znati više o obitelji u  koju se njegova kći udaje, ali to mora činiti vrlo oprezno da ponovo ne izgubi Maggie.

Moćnici postavljaju pravila

Čudne stvari događaju se već pri dolasku na luksuzno imanje. Frank, kao i svi uzvanici, mora potpisati „dokument o privatnosti” u kojem se obvezuje da neće iznositi pojedinosti o događajima na imanju. Čak se od njega zahtjeva da pomakne sat  15 minuta unaprijed na “Gardnerovo standardno vrijeme”.

Franku, koji je običan dostavljač, pohvaljen od svoje firme kao vrlo vrijedan i pouzdan radnik, jednostavno je svega previše. A najviše ga zabrinjava da će Maggie udajom ući u obitelj koja mu je od početka bila izrazito mutna i čiji je back up evidentno kriminalan.

A tada sam pogledao svojeg budućeg zeta, koji je sjedio potpuno mirno, ali stiskajući ruke na krilu. A pored njega je ležao ključ vrata iza kojih su čekali odgovori na sva moja pitanja. str. 224.

Roditeljstvo kao kamen kušnje

Posljednji gost ima nekoliko dobrih stvari koje bih istaknula. Odnos Franka i Maggie jako je dobro oslikan kao odnos oca i kćeri koji su se s godinama otuđili do te mjere da se više ne razumiju. Frank, kao i mnogi roditelji, postavlja sebi pitanje: U čemu sam to pogriješio u kćerinu odgoju? Svi oni  koji razmišljaju o vlastitom roditeljstvu također mogu suosjećati s Frankovim problemima.

 Frank se usredotočuje na ponovno povezivanje s Maggie, ali previše je vode proteklo i njihov odnos nepovratno je izgubljen. Ima li Frank pravo na drugu šansu?

Sam roman svrstala bih u one romane u kojima nije nepoznanica tko su dobri, a tko loši momci. Već pri početku knjige to vam je jasno. Ostaje samo da vidite mogu li oni dobri prevladati.

Ako niste pročitali izvrsnog Teddyja ovog autora stavljam vam podsjetnik.

jason rekulak Posljednji gost

O autoru:

Jason Rekulak dugo je radio kao neovisni izdavač u Philadelphiji. Svojim je debitantskim romanom nominiran za brojne nagrade. Nakon svjetske uspješnice Teddy, novi roman Posljednji gost drugačijeg je žanra. Živi u Zapadnoj Philadelphiji s ženom, djecom i previše kućnih ljubimaca.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

S. A. Cosby: Razorne suze

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica romana Razorne suze: ©Mozaik knjiga

Preveo Marin Popović

Tako je to s nasiljem. Kada ga tražiš, neizbježno ga i pronađeš. (str. 118.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Razorne suze

Ike Randolph i Buddy Lee Jenkins na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog. Ali – kad se zagrebe ispod površine – i više su nego slični. Obojica gadne naravi, obojica bivši zatvorenici i obojica, prema vlastitom priznanju, usrani očevi.

U nekom je zabačenom kutku uma oduvijek vjerovao da će pronaći zajednički jezik sa sinom. Jednostavno je pretpostavio da će vrijeme otopiti ledenjak između njih i da će obojica doživjeti neku vrstu prosvjetljenja. … No vrijeme je bilo poput rijeke satkane od žive. Klizilo mu je kroz prste… (str. 26.)

Ike duboko zakopava svoju nasilnu prošlost trseći se biti uzoran, imućan građanin. Buddy Lee prihvatio je bivšeg zatvorenika u sebi i svakog se dana opija do besvijesti.

Kada im sinovi bivaju smaknuti, iz razloga koje još ne možemo ni zamisliti, shrvani žalošću i beskrajnim kajanjem, njih se dvojica udružuju u jednom cilju – brutalnoj osveti onima koji su im ubili sinove jedinca.

Jednom kad započnemo, spreman sam učiniti sve što je potrebno kako bismo pronašli tu gamad. Ako moram nekome nanijeti bol, onda ću to i učiniti. … Spreman sam krvariti ako treba. (str. 53.)

I spremni su na sve. Želja za krvožednom osvetom isprva je lagano prekrivena potragom za pravdom, ali taj veo spada kad za njima počne ostajati krvavi trag leševa.

Povratka više nije bilo. Jedini je izlaz vodio dugim putem koji je bio mračan koliko i prva noć u paklu, putem popločanim isključivo lošim namjerama. Mogli su se pretvarati da je ono što traže pravda, no u suštini to nije bila pravda. Htjeli su neutaživu, neumoljivu odmazdu. (str. 132.)

Dvojica različitih očeva, ujedinjeni istom ljubavlju prema sinovima koje su odbacili, neće prezati ni pred čim kako bi pronašli onoga koji je izdao naredbu za ubojstvo.

A kad ga pronađu… Neka mu Bog pomogne…

S. A. Cosby: Razorne suze

Topla ljudska priča – ne

Roman Razorne suze nije me privlačio niti sadržajem niti naslovnicom. A onda sam na Instagramu ovlaš prošla preko osvrta u kojem ga je cura baš jako pohvalila nabrajajući teme koje se u njemu javljaju, i za koje mi se učinilo da bi mogle tvoriti odličnu priču. I tako, potpuno van plana čitanja, uzela sam Razorne suze. Nisam požalila ni trenutka!

Baš kako sam napisala u podnaslovu, Razorne suze nisu topla ljudska priča. Očevi jesu slomljeni, tuga i kajanje jesu golemi, ali nećete pustiti suzu. Ovaj roman čini da stišćete zube u nevjerici i ljutnji. I možda malo gađenju, ako vas plaši krvava staza koji Ike i Buddy Lee ostavljaju za sobom.

Ljudi vole prikazivati osvetu kao pravednu stvar, no zapravo je posrijedi samo mržnja upakirana u ljepšu ambalažu… (str. 330.)

Roman je agresivan, gotovo bih ga nazvala „muškim romanom“ da nije svih tih emocija koje se pojave čim zagrebete noktom po udarcima i ubojstvima. I nemojte me krivo shvatiti – nisam mislila ovo „muški roman“ kao nešto loše. Recimo da u tu kategoriju svrstavam Lee Childa i njegova junaka Jacka Reachera, kao i Sivog čovjeka Marka Greaneya. Eto, nadam se da razumijete što sam htjela reći. Puno je lova, nasilja i akcije, ali likovi imaju sjajnu motivaciju i s njima ćete se lako povezati. Njihovi će vam postupci, iako ponekad nepotrebno užasni, biti razumljivi. Pola nas reagiralo bi isto u situaciji u kojoj su se našli Ike i Buddy.

Nježno i strašno u isti tren

Razorne suze bave se veoma, veoma teškim temama. Tu je, za početak, rasizam. Savršeno je objašnjen u situaciji  u kojoj Buddy Lee, pripadnik onoga što se u Americi zove „bijelo smeće“, priznaje da se ne bi mijenjao s Ikeom, koji je imućan i u sretnom braku, ali – crnac.

Razgovor s policijom sve je samo ne ugodan, a kada si crnac u dobrim starim Sjedinjenim Američkim Državama, tada taj osjećaj poprima sasvim novu dimenziju. Svaki doticaj s predstavnicima zakona neminovno nosi osjećaj da stojiš na rubu nekog imaginarnog ponora. (str. 9./10.)

Zatim, homofobija. Ona boji ovaj roman ne veselim bojama duge, nego crnom bojom mržnje i crvenom bojom krvi. Ona je pokretač svega lošega što će se dogoditi. Teška je to i zahtjevna tema koju ovaj pisac opisuje s toliko osjećaja i potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Naime, on nam homofobiju ne prikazuje iz perspektive žrtve, već s gledišta onog drugog.

Ike i Buddy Lee, povezani istim svjetonazorom i istom nesrećom, postaju nešto poput najboljih prijatelja. Njihov lov na pravdu (ili osvetu) ostavlja za sobom ne samo tijela, već i zrnca humora, empatije i sazrijevanja. Sumornog shvaćanja da se prošlost ne može promijeniti i optimistične nade da budućnost može.

Od mene imate preporuke.

Možda nije najbolji roman koji sam dosad pročitala, možda mu nedostaje onaj neki začin da bude baš za pet, ali nećete požaliti što ste ga pročitali.

Takav sam. Ne mogu se promijeniti. Zapravo i ne želim. Ali, za promjenu, ovog ću puta vraga u sebi usmjeriti u nešto dobro. (str. 116.)

S. A. Cosby: Razorne suze

Ostali naslovi ovog autora:

S. A. Cosby višestruko je nagrađivani autor s jugoistoka savezne države Virginije. Autor je nekoliko romana, a kod nas je preveden onaj naslova Svi grešnici krvare, koji me čeka na polici godinu dana.

Gdje kupiti roman Razorne suze:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

                              Priče o strahu, nesigurnosti te sve što biste trebali znati kada ih čitate djeci

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Bajke koje pomažu djeci: ©Mozaik knjiga

Prevela Branka Grubić

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci

Knjiga Bajke koje pomažu djeci podijeljena je na dva dijela. Tu su bajke za djecu od 3 do 7 godina i one za malo starije mališane, od 6 do 10 godina.

Gerlinde Ortner, dječja psihologinja, priča nam bajke pomoću kojih dijete može prevladati neke svoje strahove te koje mu pomažu ispraviti nepoželjna ponašanja.

Ono što je zanimljivo, i po mom mišljenju najkorisnije, jest dio za roditelje, u kojem se najprije protumače razlozi djetetova nepoželjnog ponašanja. Zatim se objašnjava smisao svake bajke te njezin (mogući) utjecaj na dijete. Predložene su aktivnosti koje roditelj može raditi s djetetom. Dani su i brojni primjeri koji roditeljima mogu pomoći u rješavanju situacije u kojoj su se našli.

Vi uglavnom znate što djetetu dopuštate, a što mu morate zabraniti, imate određene predodžbe i ciljeve koje želite ostvariti odgojem djeteta. Dobro poznajete dobre i loše strane vašeg djeteta. … Ipak, ne mogu se uvijek izbjeći sukobi i teškoće u ponašanju i međusobnim odnosima. (str. 279.)

Pričajući bajke (u koje su nesretno umetnuta naša domaća imena), autorica pokušava pomoći djeci koja imaju strašne snove te onoj koja se boje pasa i zubara.

U knjizi se nalaze i bajke koje pomažu djeci u slučajevima mokrenja u krevet, suočavanja sa smrću i ruganjem te u slučajevima razvoda roditelja. Postoje i bajke koje na djeci prilagođen način objašnjavaju spolni odgoj, snošljivost prema strancima te novčane teškoće.

Minus…

Iako mi se u globalu knjiga svidjela i smatram da je korisna, pronašla sam joj (očigledno jer sam cjepidlaka) i nekoliko mana koje bih htjela podijeliti s vama.

Sigurno je točna tvrdnja da roditelji jednako vole svu djecu, ali nije točno da se roditelji jednako i odnose prema svoj djeci. Često najstarijem djetetu postavljaju najviše zahtjeve, očekujući da ono bude „najpametnije“… Roditelji olako opraštaju najmlađemu djetetu… (str. 148.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Za početak, nisam optimistična vezano uz to da ove bajke doista mogu riješiti neke probleme. Podijelila sam knjigu s prijateljicom koja ima dvoje djece. Ona će iskušati bajke koje bi mogle pomoći njezinoj djeci, a ja ću vam svakako javiti kako je to prošlo.

Bajke koje pomažu djeci obrađuju brojne dječje probleme, no neki su ipak prezahtjevni i traže razgovor sa stručnom osobom. Na primjer, dijete koje je nasilno neće se naučiti empatiji iz bajki. Da je tako, ne bi bilo nasilne djece. Djetetu koje muca možda bude malo lakše kad čuje priču u kojoj i glavni lik muca, ali bez logopeda, bajka je nemoćna.

Uz to, minusi su mi još bila i ta hrvatska imena ubačena u očigledno strani tekst te neke rečenice za koje je možda odgovoran i prijevod. Naime, nekoliko je puta istaknuto da je Gerlinde Ortner bila ravnateljica (pretpostavljam škole ili neke druge ustanove za djecu). Ali – kad navodi dijelove svojih razgovora s djecom, često se služi riječima koje jedna odgojno-obrazovna djelatnica nikada ne bi koristila. Na primjer, kao priča s nekim djetetom kojem se rugaju (ili tako nešto, zaboravila sam), a govori kako su „druga djeca glupa“. Onda, u jednoj se bajci opisuje draga starica HIMBENOG lica. Ili se autorica krivo izrazila, ili ja nisam shvatila poantu, ili je riječ potpuno promašena.

…i plus

Sve mi se ostalo svidjelo, a jako me se dojmio dio u kojem autorica naglašava ono što mi odrasli često zaboravljamo. Naše neriješene traume i problemi iz prošlosti reflektiraju se u tome kako odgajamo svoju djecu.

Znate li samo rješavati svoje sukobe?
Kao prvo, važno je da kod sebe spriječite blokadu osjećaja. Svaka svađa izaziva bezbroj osjećajnih asocijacija koje pokreću vlastita iskustva, dojmove iz djetinjstva, odnos prema sebi i drugima. Svaka riječ partnera, odnosno partnerice, doživljava se i vrednuje subjektivno. (str. 317.)

Gerlinde Ortner: Bajke koje pomažu djeci

Bajke koje pomažu djeci – konkretan primjer

Ova je knjiga jedna jako dobra ideja i doista se nadam da pomaže roditeljima i djeci. Ipak, ona nikako nije i ni u kojem slučaju neće biti dovoljna. Lijepo je djeci putem pričica objašnjavati svijet, ali skeptična sam prema tome da jedna bajka može napraviti ne znam koliku razliku.

Vjerujem da su Bajke koje pomažu djeci izvrsno polazište za roditelje koji se žele približiti svojoj djeci i kvalitetno s njima provoditi vrijeme. Onima koji im žele na jednostavan način objasniti koja su ponašanja dobra, a koja treba izbjegavati.

Super je što se autorica stvarno trudi objasniti odraslima kako reagirati u kojoj situaciji te nekoliko puta ponavlja ono što valjda svi zaboravljamo. U dječjoj glavici, svaka je pozornost dobrodošla. Ako je ne dobiju pozitivnim ponašanjem, brzo će se okrenuti „negativnom“.

Mene je, recimo, najviše osvijestio ovaj dio:

Svaka vrsta obraćanja (dobronamjerni savjeti, opomene, kritika) koja uslijedi odmah nakon nekog određenog ponašanja ima pozitivan učinak. Ako se djetetu poklanja pozornost na temelju određenog načina ponašanja, onda će oni češće pribjegavati takvom ponašanju. (str. 19.)

U svom ću radu s djecom što češće pokušati osvijestiti da je i negativan osvrt na njihovo ponašanje i dalje poklanjanje pozornosti. I ako vide da dobivaju pozornost, makar na krivi način, ponavljat će ga jer su dobili što su htjeli.

Trudit ću se, baš prema savjetu Gerlinde Ortner, što češće hvaliti poželjna ponašanja, a koliko god mnogu ignorirati ona loša.

Stvarno se nadam da će se primijetiti razlika.

Tada, autorica je doista uspjela u svom naumu – pomogla je odraslima i pomogla je djeci.

Ostali naslovi ove autorice:

Gerlinde Ortner dječja je psihologinja. Radila je u psihološkim savjetovalištima gdje se bavila poremećajima ponašanja kod djece. Isto tako, radila je i s djecom koja su imala poremećaje govora te oštećenje sluha. Radila je čak i u popravnom domu, gdje je provodila program bihevioralne terapije protiv agresivnog ponašanja.

Autorica je brojnih knjiga, kao što su Bajke koje pomažu djeci i Nove bajke koje pomažu djeci (u ovom su Mozaikovom izdanju te dvije knjige spojene u jednu).

Gdje kupiti Bajke koje pomažu djeci:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica zbirke Profil zla: ©Mozaik knjiga

Svi smo mi puni zla. Meni je ovaj svijet čisto zlo, moje osobno zlo samo je izašlo na vidjelo. U svima postoji to zlo i jako ga je lako izvući na vidjelo.
(Aileen Wournos, str. 48.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Mjesto zločina = Profil zla (iz Predgovora)

Mjesto zločina podcast je koji vode Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina. U tom se true crime podcastu bave serijskim ubojicama te pričaju o najmračnijim stranama ljudske prirode. Ova zbirka skup je na poseban način ispripovijedanih biografija najpoznatijih serijskih ubojica, među kojima su Ed Kemper, Aileen Wournos (sigurno se sjećate filma Čudovište u kojem je glavnu ulogu, ovjenčanu Oscarom, osvojila Charlize Theron), William Bonin, David Berkowitz (poznatiji kao Son of Sam) te, vjerovali ili ne, Ivan Milat, australski Hrvat za kojeg se rado pravimo da nije naše gore list.

Autori kažu da je Profil zla nastao kako bi nam pružio uvid kompleksnost ljudske psihe. Nitko se, kažu, ne rađa kao manijakalni ubojica ili silovatelj. Njih čine skup trauma, fizičko, psihičko ili seksualno zlostavljanje (nerijetko, nažalost, i sve to zajedno) te na kraju, mnoge veoma, veoma loše odluke. Ova nam knjiga ne služi kako bismo suosjećali sa zločincima, već kako bismo razumjeli što se sve mora dogoditi kako bi osoba pukla i skrenula s puta.

Danny je, kao i brojni drugi serijski ubojice, u prvih nekoliko godina života snažno udario glavom o betonske stube, što je moglo staviti trajne posljedice na njegovom mozgu. (Danny Rolling, str. 136.)

Filip i Katia pokušavaju proniknuti u korijene zla i analizirati, poštujući svaku tragediju i sve žrtve, kako pojedinac završi na putu mraka, sijući nesreću, jad i užase svuda oko sebe.

Majka… i otac… imali su skladan brak te je Aileen odrasla u obitelji punoj podrške i ljubavi. Ako ste povjerovali u istinitost prošle rečenice, možda true crime nije žanr za vas, jer horore iz njezinog djetinjstva ne bismo poželjeli ni najgorim neprijateljima. (Aileen Wournos, str. 31.)

Profil zla

Kako običan čovjek postaje čudovište?

Što se u njemu mora slomiti?

Autori zbirke Profil zla pokušavaju nam dati odgovore na ta pitanja raščlanjujući živote deset najpoznatijih serijskih ubojica. Ako vam mnogi nisu poznati, ne brinite, zahvalite Bogu na tome. Ni meni većina nije bila poznata (Hvala Bogu!), znala sam samo za Aileen Wournos i Samova sina. Nakon čitanja, vjerujte mi, većinu nikada neću zaboraviti.

Izmjenjujući kratka poglavlja, od njihova rođenja do uhićenja i/ili smrti, autorski nas dvojac vodi životima čudovišta koji su unesrećili mnoge. Ljudi su to koji su, nakon užasnih, traumatičnih djetinjstva umjesto na put izlječenja, odlučili krenuti putem tame i uništenja.

Ovaj put naučio je lekciju koju većina naših subjekata, nažalost, naposljetku nauči – bolje je ako ne ostaviš svjedoke. (William Bonin, str. 59.)

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Moram priznati, na početku svake nove priče sažalijevala sam ono što će kasnije postati ubojica. Priče o njihovim djetinjstvima lede krv u žilama jednako kao i ono što su kasnije činili drugima. Priče su to o fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, zanemarivanju, kažnjavanju, sve jedan užas veći od drugoga. Jako mi se sviđa što autori to ne koriste kako bi opravdali ubojice, oni sam samo podastiru sve dostupne informacije kako bismo sami formirali svoje stavove. Kažem, isprva mi ih je bilo žao. Kasnije, kad učine jedan krivi izbor za drugim, žao mi je bilo isključivo njihovih žrtava. Nevinih ljudi, nažalost vrlo često djece, koji su se tu slučajno našli i – ništa ne sluteći, ukrstili svoj život s osobom koja će im ga oduzeti.

Stil pisanja – nisam sigurna

Obožavala sam Profil zla od prve stranice! Ipak, dala sam mu ocjenu 4,5 jer jednostavno nisam sigurna sviđa li mi se stil pisanja… Iako autori na početku kažu kako su koristili humor kako bi ublažili užase koji se prelijevaju sa stranice na stranicu, nisam sto posto sigurna funkcionira li mi to… Ponekad mi je taj humor bio malo previše…

Osim toga, valjda kako svi imamo drugačiji smisao za humor, pola fora nije mi uopće bilo smiješno. Uglavnom, vidjet ćete kako su stranice oblikovanje kao neka vrsta dnevnika ili dosjea o određenom ubojici (slika dolje). Uz rubove stranica često su načrčkana zapažanja autora koja mi nisu potpuno legla i nekad su mi se činila mrvičicu „too much“. Ali eto, možda to vama bude simpatično i uz duhovite bilješke lakše progutate gorku pilulu zvjerstava koje subjekti čine.  

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla
  • „Ajme, pa zašto nije to prijavio, mogao je spasiti toliko života“, čujemo kako pitate ovu knjigu. Knjiga vam ne može odgovoriti! Ali mi možemo. NARAVNO da je podnio prijavu, no kao što možete pogoditi, policija ju je spremila u ladicu…
    (Ivan Milat, str. 88.)

NAJVEĆA preporuka

Zašto preporuka – pitate se, i to NAJVEĆA, a nije mi sjeo način pisanja?

Ekipa, Profil zla jedno je od najvećih knjiških osvježenja i iznenađenja ove godine! Zbirka je toliko zanimljiva, neobična, edukativna!

Osim što nas podučava o značenju fetiša, uvijek ističe zajedničke faktore nastanka serijskog ubojice – snažan udarac u glavu, mokrenje u krevet, mučenje životinja… Ovaj ispod citat prepisat ću na više mjesta i uvijek ga imati na umu…

Za one koji žele znati više, Macdonaldova trijada je skup indikatora koji se sastoji od pišanja u krevet, paleža i mučenja životinja, koji može od malih nogu odrediti ima li osoba sociopatske tendencije. Sa službene, medicinske perspektive ova je teorija opovrgnuta, ali se i dalje može koristiti kao koristan popis stvari koje ne želite da vaše dijete radi u slobodno vrijeme. (Richard Chase, str. 200.)

Jako, ali JAKO mi se svidjelo što na kraju svake priče o ubojici imamo i Mjesto zločina BINGO (zabava za cijelu obitelj). Ovo je, na primjer, moj tip humora. Crni humor, ali ipak ne toliko crn da vas proguta. Naravno da sam svaki odigrala!

I za kraj, za većinu knjiga savjetujem čitanje – za ovu baš savjetujem kupnju!

Definitivno ćete htjeti podcrtati i označiti neke stvari.

I više od svega, htjet ćete odigrati ubojiti BINGO! Sretno!

Filip Georgiev-Štimec, Katia Kozina: Profil zla

Ostali naslovi ovih autora:

Filip Georgiev-Štimec i Katia Kozina autori su domaćeg true crime podcasta Mjesto zločina. Zbirka priča-biografija o najpoznatijim serijskim ubojicama Profil zla rezultat je njihova rada na navedenom podcastu.

Gdje kupiti knjigu Profil zla:

Mozaik knjiga

Objavljeno

Loreth Anne White: Nemirne kosti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Nemirne kosti: ©Mozaik knjiga

Preveo Andrej Bukarica

Loreth Anne White Nemirne kosti

Roman Nemirne kosti novi je naslov autorice Loreth Anne White. Moja očekivanja bila su velika jer sam prethodno pročitala njezine romane, odličan Sluškinjin dnevnik, Plivačicu te Ispod đavoljeg mosta, izuzetno napet roman, inspiriran istinitim događajima. Ovaj je roman na tragu njezinih prijašnjih romana, s razlikom što se autorica ovaj put poslužila provjerenim receptom o grupi prijatelja, naizgled povezanih, imeđu kojima se očigledno nalazi ubojica.

Jane

Ljudske kosti pronađene su ispod stare kapelice u šumi. Policijska istraga koju vodi inspektorica Jane Munro povezuju ostatke s desetljećima starim slučajem nestale tinejdžerice Annalise Jansen. Tada, davne 1976., smatralo se da je Annalise nakon zabave, s lokalnim dečkom, napustila grad.

Osim rada na slučaju, detektivka odjela za ubojstva Jane Munro nosi svoju osobnu dramu. Njen je zaručnik nestao na planinarenju prije nekoliko mjeseci, a da nije saznao da ona nosi njihovo dijete. Trudnoj Jane istraga daje potreban zamah da ostane u realnosti bez samosažaljenja. Istraga dobiva smrtonosni zaokret kada Jane otkrije drugo tijelo, koje baca potpuno novo svjetlo na ovaj zaboravljeni slučaj.

Šestorka

Godina je 1976. Grupa prijatelja, svi pri završetku srednje škole, žive bezbrižno mladenačkim životom prepunom zabave, veselja, ali i alkohola, prepirki, izrugivanja i međusobnih prevara. Popularno nazvani Šestorka, duše su svakog tuluma. Kad Annalise nestane, u malom gradu kruže glasine da je pobjegla ili da ju je možda ubio lokalni obojeni dečko čiji se roditelji nikad nisu pomirili s njegovim nestankom.

Saznanje da su pronađene kosti Annalisine kod njezinih prijatelja  Rocca, Jill, Care, Boba, Mary i Clauda izaziva iznimnu nervozu. Svi su oni u međuvremenu osnovali obitelji, postali uspješni i ugledni građani, ali Annalisine kosti postepeno pričaju priču.

Dugo zakopane tajne i laži uskoro će se razotkriti, a obećanje dano u jesenskoj noći prije četrdeset sedam godina šestorka će pokušati zaštititi s još više laži.

Što ako nije zao?
Što ako mu najbolji prijatelji nikada nisu bili prijatelji? str. 264.

Loreth Anne White Nemirne kosti

Dojam o djelu

Tko je bila Annalise Jansen?

Vesela djevojka, bezobrazna prijateljica, ljubomorna cura ili djevojka lakog morala promiskutetnog ponašanja?  To je pitanje koje si čitatelj postavlja cijelo vrijeme čitanja.

Knjiga vas dobar dio vremena drži u nedoumici o razlozima Annaliseine smrti i raznim misterijama koje je okružuju. Njezin promiskuitet, njezine iznenadne promjene raspoloženja, odnos s prijateljicama, odnos s obitelji, sve nas to vodi u nekoliko pravaca, do zadnje niti kada posljednji dio slagalice sjedne na svoje mjesto.

Nemirne kosti nam pričaju dvije priče. Jedna se događa 1976. godine, a druga danas.

 Knjiga je jako zanimljiva, atmosferična, radnja je brza s naglim obratima što neprestano drži pažnju čitatelja.

Svidjelo mi se kako je autorica unijela komadić znanosti u napeti krimić. U rješavanju zločina starog desetljećima, detektivka odjela za umorstva Jane Munro i forenzička antropologinja dr. Ella Quinn koriste forenzičku genealogiju i DNK testiranja kako bi riješile stari neriješeni slučaj i tako donijele utjehu obitelji. U tom svjetlu, ideja da kosti mogu pričati svoju priču savršeno je iskorištena.

Na početku vas zbunjuje veliki broj likova, ali kad pohvatate priču, shvaćate da su likovi vrlo dobro razrađeni, vrlo nesavršeni i karakterno dvojbeni, a opet vrlo ljudski. Malo po malo, otkrivaju se slojevi tajni i međusobni odnosi među Šestorkom, a grupa se počinje raspadati. Ako se istina otkrije, bogati  i lagodni životi nestat će, a sa sobom će povući i neke nevine žrtve. Ako nitko ne progovori, njihove tajne ostaju zakopane, zar ne?  Možda da, možda ne.

Istina je da uvijek netko progovori jer ne može izdržati teret grizodušja.

Ako je ovo prva suradnja Jane Munro i forenzičke antropologinje dr. Ella Quinn, s nestrpljenjem želimo još, i to uskoro!

U tom trenutku silno je trebala pripadati toj skupini. Potreba za pripadanjem osnovni je instinkt za preživljavanje. str. 244.

Loreth Annie White Nemirne kosti

O autorici

Loreth Anne White višestruko je nagrađivana autorica kriminalističkih trilera, poput  Pacijentove tajne, Sluškinjina dnevnika,  Ispod đavoljeg mosta i Nemirne kosti. S više od tri milijuna prodanih knjiga diljem svijeta i prijevodima na preko dvadeset jezika, pobrala je mnoge prestižne nagrade. Živi i radi u Kanadi.

Gdje kupiti:

Mozaik

Objavljeno

Angela Marsons: Dječja igra

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2025.

Naslovnica knjige Dječja igra: ©Mozaik knjiga

Prevela Nikolina Palašić

Angela Marsons Dječja igra

Knjiga Dječja igra jedanaesti je dio serijala o Kim Stone. Ovaj put autorica je u kriminalističkoj priči obradila temu djece genijalaca. Njezino polje interesa pri pisanju ovog romana bila su ta nadarena djeca, genijalci, njihov život od mladosti pa sve do zrelih godina. U romanu pratimo inspektoricu Kim Stone koja rješava slučajeve ritualnog serijskog ubojice. Kakve veze imaju inspektorica, serijska ubojstva i djeca genijalci?

Tijelo na igralištu

Na dječjem igralištu pronađeno je tijelo starije okrutno ubijene gospođe. Inspektorica Kim Stone sa svojim timom stiže na poprište događaja. Ubrzo shvaća da  ubojstvo nije nasumičan napad, već podrobno planiran scenarij u režiji poremećenog uma. Na potiljku žrtve urezan je znak X. Zašto bi netko hladnokrvno ubio umirovljenu profesoricu dječje psihologije? Da bi to saznala, Kim mora istražiti tko je bila žrtva i čime se bavila.

Stvarno si se trebala igrati sa mnom – kažem joj opet iako znam da više ne čuje. str. 7.

Žrtva

Žrtva, Belinda Evans, bila je umirovljena sveučilišna profesorica dječje psihologije. Kim se obrati njezinoj sestri kako bi saznala što više o preminuloj, ali na njezino zaprepaštenje, saznaje da sestre ne samo da uopće nisu bile bliske, nego je među njima postojao animozitet i napetost. Dok Kim, Bryant i Stacey rade na jednoj istrazi, njihov kolega Penn  rješava slučaj ubojstva mladića. Ubrzo se pojavljuju još dva tijela obilježena znakom X. Kim i njezina ekipa moraju biti brzi.

Inspektorice, žao mi je što vas moram razočarati, ali moja sestra i ja zapravo se nismo podnosile. str. 35.

Dojam o djelu

Da bi povezala žrtve, Kim mora zakoračiti dublje u prošlost, u vrijeme kada su ti ljudi bili djeca. Otkriva da je poveznica svim žrtvama postojanje bar jednog djeteta u obitelji koje je bilo u nečemu nadareno. Sva ta djeca, mali genijalci, već u ranim godinama bili su uključeni u razna događanja na kojima se procjenjivala i ocjenjivala njihova nadarenost.

Ako zanemarimo kriminalnu pozadinu koju roman nosi, Angela Marsons zagrebla je jednu veoma ozbiljnu temu, a radi se o nadarenoj djeci, njihovom statusu u obitelji, odnosima s drugom “prosječnom” djecom u obitelji i sazrijevanje te djece, od osjetljivih djetinjih godina do zrelosti. Pitamo se kakvo je uopće djetinjstvo djece genijalaca, normalno i uobičajeno ili ipak drugačije?

Zapitamo se i o roditeljskim ambicijama koje guraju tu nadarenu djecu (kao uostalom i djecu male glumce ili male manekene) pred pozornost javnosti koja ih proučava i vrednuje, bilo za pljesak, bilo za kakvu nagradu (koja je najčešće novčana).

Novo je pitanje, što je s braćom i sestrama koji nisu toliko pametni?  Cijelo vrijeme čitanja romana pitate se  kako se krajnje brutalan prolog uklapa u sve to. Kad već mislite da vam ništa nije jasno, Angela Marsons otkriva vam intrinzičnu motivaciju ubojice, dosegnuvši ga na zadnjem koraku.

Dječja igra na tragu je ranijih Angelinih knjiga. Ideja mi je bila sociološki zanimljiva jer nikad nisam razmišljala kako se u obitelji ultra-genijalnih pojedinaca, koje roditelji forsiraju, osijeća ono drugo ili treće dijete u obitelji koje u svemu prosječno. Sigurna sam, loše.

Po mom iskustvu, drugoj djeci u obitelji uopće nije tako bajno. str. 304.

Ostala djela Angele Marsons prevedena kod nas:

Angela Marsons Mrtve uspomene

O autorici

Angela Marsons, britanska spisateljica kriminalističkih romana, svjetsku je slavu stekla serijalom o inspektorici Kim Stone. Do danas je objavila 23 romana, koji su prodani u više od tri i pol milijuna primjeraka i prevedena na 28 jezika. Radnja njezinih knjiga smještena je u britanski Black Country, gdje je i odrasla, a poznata je po majstorski oblikovanim kriminalističkim istragama, intrigantnim zločinima i psihološki složenim likovima.

Gdje kupiti

Mozaik knjiga