Tess Gerritsen: Posljednji preživjeli

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednji preživjeli: ©Mozaik knjiga

Lov na čudovišta nije za strašljivce, a niti za one koji poštuju pravila poput zakona ili državnih granica. Naposljetku, čudovišta ne igraju po pravilima, pa ne možemo ni mi, ako ih hoćemo poraziti. No kad se odrekneš društvenih normi ponašanja, izlažeš se riziku da i sam postaneš čudovište. Toga ljeta u Rimu upravo se to i dogodilo. Nisam to isprva prepoznao. Zapravo, nitko od nas nije. Sve dok nije postalo prekasno.

str. 7./8.
Naslovnica knjige Posljednji preživjeli na bunkeru iz II. svjetskog rata

Tko su posljednji preživjeli?

Troje djece najprije je ostalo bez roditelja. Zatim su ostali i bez udomitelja. Tko se, i zašto, okomio baš na to troje djece. Kako bi ih zaštitili, vlasti ih šalju u udaljeni, izolirani internat okružen šumom i… Ničim više.

U takvom bi okruženju djeca trebala biti sigurna, zar ne? Ili ipak ne?

Maura Isles dolazi u internat posjetiti dječaka s kojim se zbližila u jednom od prošlih romana (Mjesto za ubijanje). Osjeća da nešto nije sasvim u redu, ali što?

Jane Rizzoli uviđa povezanost troje djece – netko se okomio na njih i neće stati dok ih se napokon ne riješi. Dvaput nije uspjelo, ali treći put?

Svidjelo mi se:

Posljednji preživjeli deseti je roman o detektivki Jane Rizolli i patologinji Mauri Isles.

Budući da su mi se svi romani više-manje svidjeli, osjećala sam da ni ovaj neće biti izuzetak.

I nije bio.

Početak romana je odličan – uvodi vas u atmosferu i slutnju nečeg lošeg. Nečeg stvarno, stvarno lošeg. Što se to dogodilo u Italiji? I kako je povezano s našim junacima – troje dvaput traumatizirane djece koja su ostala bez ikog svog?

Njihovi su likovi najbolje osmišljeni – njihova nesigurnost, prkos, glumljena hrabrost i strah odlično su opisani pa mi doista suosjećamo s njima. Maurin (uvjetno rečeno) posinak veoma je bistar, zanimljiv i bilo bi lijepo da se javi u još kojem nastavku, ima potencijal za razvoj.

Mislim da je mjesto radnje najjača karika ovog romana. Klaustrofobija internata u koji je smješteno mjesto radnje pojačava napetost koja vas tjera da čitate dalje. Osjećate tu zatvorenost i izoliranost i pitate se – kako netko, dovraga, može misliti da su ti klinci tu sigurni?

Dok se Rizzoli i Isles utrkuju s vremenom pokušavaju pronaći ubojicu prije nego on pronađe njih, napetost raste i raste i raste i… Pada.

The end?

Kraj je, barem meni, razočaravajući. Ubojica mi nije sjeo i labavo je povezan s ostatkom radnje. A motiv? Sigurno se pitate kakav to nastrani motiv mora biti da netko odluči ubiti djecu i njihove obitelji? Dvaput?

Kako se ono kaže: motiv je uvijek ili pohlepa ili požuda? E pa, ni ovaj se roman nije puno pomaknuo od te šablone…

Osim kraja koji mi, kažem, nije najbolje ostvaren, sve ostalo je veoma dobro. Volim kad me knjiga drži budnom do kasno u noć, a muž prigovara da ugasim lampicu i „gren spat“. Ova je knjiga to uspjela, gotovo do kraja.

Naslovnica knjige Posljednji preživjeli

Ostali naslovi ove autorice:

  • Kirurg
  • Šegrt
  • Harem mrtvih duša
  • Vrt kostiju
  • Klub Mefisto
  • Samo prividna smrt
  • Dvojnica
  • Grijesi
  • Mjesto za ubijanje
  • Nijema djevojka
  • Posljednji preživjeli

Iako slučajevi nisu povezani, navedene je romane najbolje čitati kronološki jer tako pratimo razvoj likova, njihove međusobne odnose te privatne živote.

Sve sam navedene romane pročitala i svi su mi se svidjeli, neki su malo bolji (Kirurg, Mjesto za ubijanje), neki su malo slabiji, ali su, u globalu, čitki i napeti, tjeraju vas da okrećete stranice i da čitate do kasno u noć.

Pročitajte i intervju s autoricom.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Sve što je Alice zaboravila: ©Mozaik knjiga

Roman Sve što je Alice zaboravila na stepenicama

Što je Alice zaboravila?

Nakon pada u teretani i snažnog udarca glavom, Alice zaboravlja prethodnih deset godina svog života. Misli da ima 29 godina, voljenog muža Nicka i bebu na putu.

U stvarnosti, Alice ima gotovo 40, troje živahne djece i usred je ružnog razvoda. Sa sestrom Elizabeth gotovo ne priča, ima neke nove prijatelje (koji joj se sad čak ni ne sviđaju) i začudo, stane u haljinu broj 38, što nikad nije mogla.

Kako se Alice toliko promijenila? Što je pošlo po krivu?

Želi li se Alice uopće sjetiti?

Onaj san ili uspomena ili što već rasplinuo se i nestao poput odraza na vodi, a njezinim umom zaplovile su krhotine sjećanja kao da se budi u nedjeljno jutro nakon dugog, dugog sna.

str. 10.

Suze i smijeh

Dakle, ova knjiga… Toliko me se snažno dojmila već na prvih par stranica. Alicein karakter, način na koji reagira kad čuje usporedbu svog prijašnjeg života (koji misli da živi) i života koji doista živi, njen odnos sa sestrom, Elizabethina privatna teška i vrlo tužna situacija… Sve me to toliko taklo i po običaju, preplakala sam dobar dio knjige.

Radnja je mjestimice toliko dirljiva da boli. Doslovno vas boli ono što se događa u životu jednog od glavnih likova, osjećate njezinu bol, neuspjeh, poraz.

Nisu sve samo suze, roman je protkan humorom blago začinjenim sarkazmom, što je baš moja vrsta humora. Svidjet će vam se način na koji Alice promatra svijet, sad kada opet ima deset godina manje. Sve je nekako naivnije i čišće, Nick je još uvijek onaj pravi, a roditeljstvo nešto blaženo i lako.

Elizabeth je jednom rekla – vrlo odlučno i vrlo bespogovorno – da pravi čovjek nije dopuna, nego da žena prvo mora biti sretna sama sa sobom, na što je Alice kimnula kao da se laže, ali si je mislila, O, ne, pravi čovjek je tvoja druga polovica.

str. 90.

Zanimljiva je i priča o optimizmu, koja je, doduše kratka, ali možemo se u njoj pronaći. Svi smo mi isprva vrlo optimistični i hvatamo se ukoštac sa svojim problemima. Sigurni smo da ćemo iz te bitke izaći kao pobjednici. Ali, što ako ne bude tako? Postajemo ogorčeni i zabrinuti. Želimo odustati od svega. Iako težak, taj kratki odlomak zapravo nas potiče da svoju borbu nastavimo dalje, da budemo optimistični iako su svi izgledi protiv nas.

Roman Sve što je Alice zaboravila na kamenu

Nekad bilo – sad se spominjalo

Sviđa mi se odnos između Aliceine blistave prošlosti i ružne sadašnjosti u kojoj vidimo da nešto nije u redu.

Zašto svi stalno spominju Ginu? Alice nema pojma tko je Gina… Osjećamo natruhe neke tajne koja u njezinom životu možda nije nova, ali budući da ona nema sjećanje na nju, uvučeni smo u taj zbunjujući svijet i skupa s Alice otkrivamo tajne i međuljudske odnose. A oni su se stubokom promijenili otkad je Alice imala 29. Promijenilo se sve ono za što je Alice mislila da se nikad neće promijeniti. I ona se promijenila. Ali, ova joj se verzija nje same nikako ne sviđa (osim onog dijela da je mršava i ima ormar pun skupe odjeće).

I dok ona polako sastavlja djeliće svoje prošlosti i uklapa ih u sadašnjost, brojni prevrati drže nas prikovane za roman. Čitavo se vrijeme nadamo happy endu, iako smo itekako svjesni da on nije obvezan u ovako životnim romanima.

To je još jedan veliki plus ovog romana – svi su likovi toliko životni i oni mogu biti bilo tko od nas. Ja, vi, vaša sestra. Možda prva susjeda? Kolegica s posla? Možemo se prepoznati u tim likovima koji su zbunjeni, koji se traže. Likovima koji pokušavaju funkcionirati u okolnostima u koje ih je život bacio i nekako se iz svega toga izvući sa što manje ožiljaka.

Obitelj i majčinstvo

Sve što je Alice zaboravila pričaju nam tri pripovjedačice: Alice, njezina sestra Elizabeth i njihova baka Frannie. Aliceina priča teče u normalnom pripovjedačkom tonu, u trećoj osobi. Osim sadašnjosti, ona nam pripovijeda i svoju prošlost. Elizabethin nam je glas malo zanimljiviji, pisan u obliku svojevrsnog dnevničkog zapisa. Misli bake Frannie čitamo u obliku veoma duhovitog bloga. Sva su tri glasa različita, ali zajednička im je tema – obitelj i značaj obitelji. Što je zapravo obitelj? Je li to skupina ljudi povezanih krvlju ili ljubavlju? Što znači biti majka? Kako odgajati svoju djecu – treba li biti strog ili popustljiv? Je li ljubav u obitelji bezuvjetna?

Problem prezaposlenih majki problem je koji se provlači romanom. Što znači biti savršena mama? Je li to žena koja „ima pune ruke posla“: aktivna je u zajednici, školi, slobodnim aktivnostima…? Je li to žena zapravo opterećena tom apsurdnom idejom savršene mame i savršene obitelji, koja na kraju dana uopće nema vremena za tu istu djecu i obitelj? Je li bitno biti dobra majka izvana ili je ipak važnije biti dobra majka unutar vlastitih zidova?

Majčinstvo je tema oko koje ovaj roman plete svoje niti, ali ne mogu vam otkriti više od toga. Naravno, veoma ćete brzo sve i sami shvatiti, ali želim da uživate u ovom romanu onako kako sam i ja uživala. Pristupite mu otvorena srca i dopustite mu da vas obuzme. Neće vam biti žao.

Roman Sve što je Alice zaboravila, palme u pozadini

Ostali naslovi ove autorice:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Ruth Ware: Smrt gospođe Westaway

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Smrt gospođe Westaway: ©Mozaik knjiga

Knjiga sa šeširom

Potraga za vlastitim identitetom

Smrt gospođe Westaway je roman čežnje i potrage za vlastitom obitelji. Čežnje za prihvaćanjem i potraga usamljene djevojke za vlastitim identitetom.

Teška obiteljska priča koja skriva ogromnu tajnu o porijeklu vlastite majke i zamršeni odnosi između nasljednika gospođe Westawey okosnica su radnje ovog zanimljivog romana.

Mlada Hal dolazi u provinciju na imanje Penzance kao jedan od nasljednika gospođe Westaway. Isprva je nasljedstvo privlači kao mogućnost bijega iz bijednog životarenja na koje je osuđena nakon smrti majke. Majka ju je odgojila do 18. godine, a zatim pod nerazjašnjenim okolnostima stradala u prometnoj nesreći. Hal, malo po malo, otkriva rodbinske poveznice s ostalim nasljednicima koje joj bacaju novo svjetlo na njezino najranije djetinjstvo. Tada se u njoj  počinje buditi čežnja…

Ali ispod brige krilo se nešto drugo, nešto što je stezalo srce kad bi pomislila na Abela, Hardinga, Ezru i osjećaj njihovih ruku oko nje. Bila je to gotovo nostalgija, organska čežnja tako oštra da je bila poput boli ali ne za jedinim domom koji je ikad imala. Bila je to vjerovatno čežnja za onim što je moglo biti. Za tim alternativnim životom u kojima ima obitelj na koju se može osloniti, sigurnosnu mrežu. str. 315.

Izvanredan roman za one koji od romana očekuju samospoznaju i stalno propitkivanje tko sam, odakle dolazim i kome pripadam.

Vrsta književnog djela

Smrt gospođe Westaway nije klasičan krimić. Prije bih je svrstala u romane atmosfere čija napetost jača sve brže i brže do samog izuzetno napetog, ali ipak očekivanog kraja. Atmosfera nelagode, povremeno i straha podsjeća malo na knjigu Rebecca Daphne de Maurier, pogotovo što se i u ovoj knjizi pojavljuje neprijateljski nastrojena kućepaziteljica, ovaj puta gospođa Warren.

Spisateljica piše lako čitljivim stilom, a opisi prirode i krajolika vrlo su realistični.

O autorici

Ovim romanom Ruth Ware nastavlja niz uspješnica poput Žene u kabini 10, U mračnoj, mračnoj šumi, Igra laži, Okretaj ključa. Sve njezine knjige postaju megahitovi i pojavljuju se na popisu bestselera diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Smrt gospođe Westaway:

Mozaik knjiga

Helen FitzGerald: Plač

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Plač: ©Mozaik knjiga

Roman Plač na ljuljački

Sretna mala obitelj. Zbilja?

Mama Joanna, tata Alistair i beba Noah putuju, čini mi se, dvadeset i jednosatnim letom iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju. Beba plače cijelim putem i izluđuje putnike koji mladu mamu gledaju očima punim osuđivanja, nerazumijevanja i neprijateljstva. Joanna daje sve od sebe da umiri bebu, ali muče je misli o tome kako nije dobra mama i kako s njom nešto zasigurno nije u redu. Pogledajmo, na primjer, njezina muža Alistaira. Odmoran je, cijelim putem spava, pijucka vino i, dočim uzme bebu, uživa u neskrivenim pogledima obožavanja i divljenja jer je, kako divan tata, podigao bebu i promijenio joj pelenu.

Joanna bebin plač doživljava kao svoj osobni neuspjeh.

Kad napokon stižu Melbourne, njime bjesni požar. I kako se požar širi izvanjskim krajolikom, tako se širi i unutarnjim životima naših glavnih likova.

Zašto je Noah tako miran pod svojom dekicom?

Zašto smo odjednom u sudnici?

Tko je i za što točno kriv?

Trebale su točno četiri minute da im se svima upropaste životi…

Mnogo puta je prošla ovaj šablonski postupak. … Baš kao što su je poučile majke na tečaju dojenja. -On tim svojim lijepim malim glasićem pokušava komunicirati s vama – rekla je jedna od njih. – Vi samo trebate slušati.

Nije vam to neka atomska fizika – dometnula je druga. – Zar nije sladak? Mala latica.

Mrzila je mame s tečaja dojenja. (str. 11.)

Slika prikazuje 9. poglavlje knjige Plač

Kako se (ne) gradi sreća?

Sve što ste pročitali u sažetku ove knjige potpuno je pogrešno. Već u prvih par poglavlja saznajemo što se dogodilo s bebom Noahom i stvarno je malo bezveze što se sažetak pravi kao da taj dio knjige – glavni dio- ne postoji.

Unatoč tome, knjiga mi se veoma svidjela.

Počnimo od likova: tri su lika glavna, mama Joanna, tata Alistair i bivša žena Alexandra. Likovi su dobro opisani, imaju svoju dubinu i možemo se poistovjetiti s njima. Joanna je prvi put mama –smatra da se ne snalazi dobro, da nije dorasla toj ulozi i da je sama za to kriva jer – pokušala je izgraditi svoju sreću na tuđoj nesreći, a to se, svi znamo ne radi. Joanna smatra da zaslužuje sve što ju je snašlo.

Isprva smo skloni složiti se s njom, uostalom, kakva je to mama koja ne može umiriti vlastito dijete, hej?! Kao i putnici u onom avionu, skloni smo osuditi ju na prvo čitanje jer dobre osobe ne rade ono što je uradila Joanna.

Ali… Čekaj malo…

A gospodin tata? Tata Alistair isprva je blještava zvijezda roditeljstva. Nije mu prvo dijete, uvježbao se pa vrlo dobro zna kako s bebom. Na prvi pogled simpatičan, no što ga bolje upoznajemo, više nam smrducka.

Bivša žena Alexandra, alkoholičarka i luđakinja. Pa sve su bivše žene takve, zar ne? Da su bile dobre, ne bi bile bivše, kaže se. Unatoč tim pričama koje NETKO uporno provlači radnjom, upoznajemo Alexandru i zaključimo ono što na kraju zaključimo o većini bivših žena (makar u knjigama) – SPASILA SE.

Žena, majka…

Atmosfera je usijana, neugodna. Teško vam je čitati, ali čitate dalje jer želite saznati istinu. Radnja je na trenutke mučna jer VI znate, znaju Joanna i Alistair, koliko će trebati i ostalima da saznaju? Ovaj se psihološki triler mjestimice igra sa svojim čitateljima, ponajviše čitateljicama koje su tek postale mame. Kako izmjeriti ljubav prema djetetu? Kako procijeniti količinu tuge? Zašto je prst okoline uvijek usmjeren na ženu, na majku? Ima li dijete i tatu? Jesu li uloge roditelja jasno i spolno definirane još uvijek, u 21. stoljeću? Možemo li pogledati uplakano dijete bez da unaprijed osudimo njegovu majku jer zašto, dovraga, ta ŽENA ne utiša svoje dijete?

Vidite li što sam ovdje napravila? Istaknula sam riječ žena, svi znamo zašto.

Citat: Kakva je to žena koja niti ne traži svoje dijete?, str. 152.

Plač

A plač? Plač nas prati knjigom, prati nas u avionu, prati nas na užarenim cestama Australije, prati nas pod stablom lilly pillyja na jednoj maloj parceli.

Prati nas dok otkrivamo tajne, zvoni nam u glavi dok raskrinkavamo laži, tutnji dok promatramo raspadanje obitelji na najgori mogući način.

Kraj? Nije toliko šokantan koliko je emotivan. Neki su dobili svoju sreću, neki nisu.

Na nama je da zapamtimo da sreću nikad, ali baš nikad, ne smijemo graditi na tuđim suzama, ma kakva god nam se (u tom času) činila osoba koja plače.

Naslovnica knjige Plač

Ostali naslovi ove autorice:

Iako je napisala popriličan broj knjiga, Plač je jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga