Liz Lawler: Ne budi se

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2019.

Naslovnica knjige Ne budi se: © Mozaik knjiga, Zagreb 2019.

Liz Lowler ne budi se

Vidite li ga?

Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex

Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.

Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.

Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?

U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.

Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.

Tko Alex nudi utjehu?

Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.

Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.

Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.

Liz Lowler Ne budi se

Dojam o romanu Ne budi se

Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.

Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.

Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.

O autorici

Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Henning Mankell: Psi iz Rige

nakladnik: Mozaik knjiga, 2018.

naslovnica romana Psi iz Rige: ©Mozaik knjiga

Ali sloboda se rađa u kaosu…, a iz mraka vrebaju nemani sa zlim nakanama. Bila bi strašna zabluda vjerovati da možemo jednostavno biti za ili protiv slobode. Sloboda ima mnogo lica. … Nama je sloboda primamljiva poput lijepe žene kojoj ne možemo odoljeti. Drugima je sloboda prijetnja protiv koje se moraju boriti svim sredstvima.

str. 142.
Henning Mankell-Psi iz Rige

Psi iz Rige:

Na švedsku se obalu jednog zimskog dana nasuče čamac za spašavanje. U njemu su dva muškarca u odijelima. Zagrljeni. Mrtvi.

Dvojica muškaraca u odijelu s kravatom, pomislio je. U čamcu? Tu nešto nije bilo u redu. Vidio je nešto, ali nije razmišljao o tome. Kad se upalilo zeleno svjetlo, sinulo mu je. Ti muškarci nisu ušli u čamac za spašavanje nakon pomorske nesreće. Bili su već mrtvi kad su dospjeli u čamac. Nije mogao to dokazati, nije mogao ni naći argumente. A ipak je znao. Muškarce je netko stavio u čamac kad su već bili mrtvi.

str. 12.

Istražitelja švedske policije Kurta Wallandera tragovi vode u Latviju, zemlju u kojoj traje borba za slobodu. Wallander ne zna kome može vjerovati. Prate ga, prisluškuju…

– Ne mogu dalje ovako živjeti – glasno reče sam sebi. – Moram se razračunati sa životom. Odmah. Sada.

str. 30.

Je li moguće da je latvijska policija iza svega toga?

Je li moguće da stoje iza smrti svog kolege i da su ga ušutkali jer je otkrio previše?

Za Henninga Mankella kažu da je najuspješniji švedski pisac krimića. S njegovim sam se romanima susrela prije par godina, kad sam sasvim slučajno nabasala na roman Ubojica bez lica (prvi slučaj istražitelja Kurta Wallandera). Roman mi se svidio zbog nevjerojatnog motiva koji je ubojicu nagnao da ubije stari bračni par pa sam zato i drugi slučaj istražitelja Wallandera ubacila na popis.

citat: Neke ljude bude pijetlovi, a neke prekomjerna tišina. str. 181.
str. 181.

Što reći o knjizi Psi iz Rige?

Iako roman ima puno dobrih strana i pronašla sam za nj dosta dobrih dojmova i preporuka, mene se jednostavno nije dojmio. Stil pisanja nije mi dovoljno napet, ima previše pripovijedanja, a premalo dijaloga i imam osjećaj kao da radnja ide jaaaako sporo, a zapravo leti.

Što se žanra tiče, čini mi se da je roman nešto između krimića i političkog trilera; dosta se bavi samom politikom Latvije početkom devedesetih godina 20. stoljeća. I prema tom aspektu romana imam podvojene osjećaje – jako sam puno naučila o političkom uređenju Latvije, ali nisam sigurna koliko sam se zabavila učeći. Smatram da je tema izuzetno zanimljiva i nama bliska jer je i Hrvatska prošla nešto slično odcjepljujući se od Jugoslavije (koja se čak i spominje u romanu), ali sama atmosfera straha i prijetnje nije mi dobro dočarana. Mjestimice sam osjećala kao da čitam članak u novinama, a ne beletristiku. Slično ozračje izoliranosti i nepovjerenja vlada i u romanu Dijete 44, autora T.R. Smitha, no tamo je puno bolje i životnije opisano – tako da ga čitatelj doista osjeti i zapita se u kakvom mi to svijetu živimo.

(Un)perfect

Ono što mi se u romanu svidjelo jest glavni lik. Oduvijek volim nesavršene glavne likove, pogotovo inspektore. Volim Harryja Holea, Carla Morcka, Willa Trenta, naravno da mi se svidio i Kurt Wallander – pomalo pretio, razveden, sklon čašici previše… Njegovo nepoznavanje engleskog (i njemačkog) jezika pomalo je humoristično, a u tijekom rješavanja slučaja u mislima se savjetuje sa svojim pokojnim kolegom, bez kojeg, uvjeren je, neće uspjeti riješiti slučaj.

Inspektoru Wallanderu dat ću, naravno, još jednu priliku da popravi dojam. Uskoro čitam i Bijelu lavicu koja, naspram ove knjige od 320 stranica, izgleda kao pravi div (560 stranica!); ako me ni ona ne oduševi, Henninga Mankella stavljam sa strane i bacam se na otkrivanje nekih novih (skandinavskih?) pisaca.

Henning Mankell-Psi iz Rige

Ostali naslovi ovog autora:

Iz ciklusa o istražitelju Wallanderu:

  • Ubojica bez lica, prvi slučaj
  • Psi iz Rige, drugi slučaj
  • Bijela lavica, treći slučaj
  • Čovjek koji se smiješio, četvrti slučaj
  • Na pogrešnom tragu, peti slučaj
  • Ubojstvo na Ivanjsku noć, sedmi slučaj

The fifth woman, knjiga koja bi trebala biti šesti slučaj, kod nas još nije prevedena.

Nevezano za istražitelja Wallandera:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Nele Neuhaus: Snjeguljica mora umrijeti

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2013.

Naslovnica knjige Snjeguljica mora umrijeti: ©Mozaik knjiga

Katkada mu je nedostajao njezin smijeh pa bi se rastužio. Naravno, znao je da je mrtva, ali mu je bilo jednostavnije praviti se da to ne zna. Nikad se nije prestao nadati njezinu osmijehu.

str. 8.
Nele Neuhaus: Snjeguljica mora umrijeti

Slučaj Snjeguljica

Kako je moguće da jedna jedina, nevažna odluka izazove takve strašne posljedice? … Njegove misli odlutaše zavojitim stazama iz sadašnjosti u svijet snova i sjećanja. Bijela kao snijeg, crvena kao krv, crna kao ebanovina…

str. 93.

Četvrti slučaj Pije Kirchhoff i Olivera von Bodensteina počinje izlaskom tridesetogodišnjeg Tobiasa Sartoriusa iz zatvora, gdje je odslužio desetogodišnju kaznu zbog ubojstva dviju tinejdžerki- svoje bivše i tadašnje djevojke. Tobias je osuđen iako tijela žrtava nisu pronađena i sada se vraća u rodno mjesto, gradić Altenhain, koji još uvijek itekako pamti nestanak i smrt djevojaka.

Istodobno, s mosta je, na prometnu cestu, gurnuta sredovječna žena. Istražujući nju, Oliver i Pia dolaze u Altenhain. Nitko ništa ne govori, ali to ne sluti na dobro jer – svi nešto znaju.

Raspitivanje u cvjećarnici bilo je jednako bezuspješno kao i ono u dječjem vrtiću i u tajništvu osnovne škole. … Cijelo selo udružilo se protiv njih, vježbajući sicilijanski zakon šutnje, kako bi zaštitilo svojega čovjeka. (str. 88.)

A onda, nestaje još jedna tinejdžerica, Tobiasova novostečena prijateljica.

U kakvoj su vezi žena bačena s mosta i Tobias?

Kako to da se Tobias ne sjeća noći u kojoj je ubio i sakrio tijela dviju djevojaka?

Kako to da Pia jedina uočava nelogičnosti u istrazi koja se zbila prije deset godina?

I zašto je Oliver odjednom tako uzrujan i neusredotočen?

Pitanja je mnogo.

Uživat ćete tražeći odgovore.

Likovi

Od samog početka, uživala sam u čitanju ovog romana. Slučaj je zanimljiv, napet i jeziv, a svako poglavlje završava tako da vas tjera na daljnje čitanje. Ponekad mi je bilo teško ostaviti knjigu za sutra, jedva sam čekala nastaviti čitati.

Pia i Oliver dobar su istražiteljski par, za promjenu nisu zaljubljeni i svako vodi svoj privatni život, manje ili više zanimljiv. I na ovom nas planu čekaju promjene koje, priznajem, nisam slutila u prethodnim romanima i veoma su me iznenadile. Međutim, spisateljica je vrlo dobro rastumačila privatne živote likova pa nam se ono što se dogodilo zaista čini kao jedini logičan potez.

Osim glavnih likova, koji se ipak razvijaju u više romana, i sporedni su likovi interesantni i životni. Tinejdžerica neprilagođena mjestašcu u kojem živi, slavna glumica još uvijek zaljubljena u mladića s kojim je odrasla, autistični dječak u kojem se skriva više nego što itko naslućuje, lokalni poduzetnik koji gradić drži u šaci…

Nele Neuhaus: Snjeguljica mora umrijeti

Kolektivna krivnja

Atmosfera radnje nešto je što također moram spomenuti. Spisateljica je odlično opisala zatvorenost male zajednice, gdje svi znaju sve i štite jedni druge, a kako su ujedinjeni u ljubavi, tako su ujedinjeni i u mržnji. Klaustrofobiju Altenheina  gotovo možemo opipati – nitko ništa ne zna, nitko ništa ne govori, a na kraju…

Kolektivna krivnja također ostavlja pomalo jeziv dojam na čitatelja. Svatko je za nešto kriv. U malim zajednicama, nitko nije nevin i nitko se neće izvući čist. 

Istaknula bih još jednu stranu ovog romana koja mi se svidjela – govoreći svojim likovima, spisateljica se bavi brojnim suvremenim problemima kao što su otuđenost obitelji, osuda mjesta u kojem živimo, raspadi brakova koji se izvana čine čvrsti te dijete s (uvjetno rečeno) poteškoćom koje se, umjesto ljubavlju i podrškom, šopa lijekovima.

Negativaca je više, isprva mislimo da je jedan, onda da je drugi i uz brojne preokrete napokon dolazimo do ubojice koji, kad razmislim, nije posve neočekivan, ali svakako je zanimljiv, vođen prilično realnim motivom. A što smo ono rekli o motivima?

Nele Neuhaus: Snjeguljica mora umrijeti

Ostali naslovi ove autorice:

Nevoljena žena

Prijatelji do groba

Duboke rane

Snjeguljica mora umrijeti

Tko sije vjetar

Zao vuk

Pročitala sam sve gore navedene romane i iako slučajevi nisu vezani jedan na drugi, privatni životi likova mijenjaju se i razvijaju iz romana u roman, tako da ipak preporučujem čitanje po redu.

Europa vs. Amerika

Premda su gore navedeni romani žanrovski kriminalistički romani, stil pisanja odudara od stila američkih krimi-romana na koje smo navikli. Vidi se da ovaj roman pripada europskoj (njemačkoj) književnosti, manje je nasilja, prizori nisu toliko krvavi i općenito, atmosfera je drugačija nego u američkim romanima, što ne znači da radnja nije napeta i da nas ne drži u neizvjesnosti. Baš naprotiv, svi romani ove spisateljice, Snjeguljica mora umrijeti pogotovo, odlikuju se odličnim slučajem koji možda neće lediti krv u žilama, ali svakako će vam izazvati trnce jeze, pogotovo ako čitate dok je mrak i… Dok ste sami.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Tess Gerritsen: Posljednji preživjeli

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica romana Posljednji preživjeli: ©Mozaik knjiga

Lov na čudovišta nije za strašljivce, a niti za one koji poštuju pravila poput zakona ili državnih granica. Naposljetku, čudovišta ne igraju po pravilima, pa ne možemo ni mi, ako ih hoćemo poraziti. No kad se odrekneš društvenih normi ponašanja, izlažeš se riziku da i sam postaneš čudovište. Toga ljeta u Rimu upravo se to i dogodilo. Nisam to isprva prepoznao. Zapravo, nitko od nas nije. Sve dok nije postalo prekasno.

str. 7./8.
Naslovnica knjige Posljednji preživjeli na bunkeru iz II. svjetskog rata

Tko su posljednji preživjeli?

Troje djece najprije je ostalo bez roditelja. Zatim su ostali i bez udomitelja. Tko se, i zašto, okomio baš na to troje djece. Kako bi ih zaštitili, vlasti ih šalju u udaljeni, izolirani internat okružen šumom i… Ničim više.

U takvom bi okruženju djeca trebala biti sigurna, zar ne? Ili ipak ne?

Maura Isles dolazi u internat posjetiti dječaka s kojim se zbližila u jednom od prošlih romana (Mjesto za ubijanje). Osjeća da nešto nije sasvim u redu, ali što?

Jane Rizzoli uviđa povezanost troje djece – netko se okomio na njih i neće stati dok ih se napokon ne riješi. Dvaput nije uspjelo, ali treći put?

Svidjelo mi se:

Posljednji preživjeli deseti je roman o detektivki Jane Rizolli i patologinji Mauri Isles.

Budući da su mi se svi romani više-manje svidjeli, osjećala sam da ni ovaj neće biti izuzetak.

I nije bio.

Početak romana je odličan – uvodi vas u atmosferu i slutnju nečeg lošeg. Nečeg stvarno, stvarno lošeg. Što se to dogodilo u Italiji? I kako je povezano s našim junacima – troje dvaput traumatizirane djece koja su ostala bez ikog svog?

Njihovi su likovi najbolje osmišljeni – njihova nesigurnost, prkos, glumljena hrabrost i strah odlično su opisani pa mi doista suosjećamo s njima. Maurin (uvjetno rečeno) posinak veoma je bistar, zanimljiv i bilo bi lijepo da se javi u još kojem nastavku, ima potencijal za razvoj.

Mislim da je mjesto radnje najjača karika ovog romana. Klaustrofobija internata u koji je smješteno mjesto radnje pojačava napetost koja vas tjera da čitate dalje. Osjećate tu zatvorenost i izoliranost i pitate se – kako netko, dovraga, može misliti da su ti klinci tu sigurni?

Dok se Rizzoli i Isles utrkuju s vremenom pokušavaju pronaći ubojicu prije nego on pronađe njih, napetost raste i raste i raste i… Pada.

The end?

Kraj je, barem meni, razočaravajući. Ubojica mi nije sjeo i labavo je povezan s ostatkom radnje. A motiv? Sigurno se pitate kakav to nastrani motiv mora biti da netko odluči ubiti djecu i njihove obitelji? Dvaput?

Kako se ono kaže: motiv je uvijek ili pohlepa ili požuda? E pa, ni ovaj se roman nije puno pomaknuo od te šablone…

Osim kraja koji mi, kažem, nije najbolje ostvaren, sve ostalo je veoma dobro. Volim kad me knjiga drži budnom do kasno u noć, a muž prigovara da ugasim lampicu i „gren spat“. Ova je knjiga to uspjela, gotovo do kraja.

Naslovnica knjige Posljednji preživjeli

Ostali naslovi ove autorice:

  • Kirurg
  • Šegrt
  • Harem mrtvih duša
  • Vrt kostiju
  • Klub Mefisto
  • Samo prividna smrt
  • Dvojnica
  • Grijesi
  • Mjesto za ubijanje
  • Nijema djevojka
  • Posljednji preživjeli

Iako slučajevi nisu povezani, navedene je romane najbolje čitati kronološki jer tako pratimo razvoj likova, njihove međusobne odnose te privatne živote.

Sve sam navedene romane pročitala i svi su mi se svidjeli, neki su malo bolji (Kirurg, Mjesto za ubijanje), neki su malo slabiji, ali su, u globalu, čitki i napeti, tjeraju vas da okrećete stranice i da čitate do kasno u noć.

Pročitajte i intervju s autoricom.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga

Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Sve što je Alice zaboravila: ©Mozaik knjiga

Roman Sve što je Alice zaboravila na stepenicama

Što je Alice zaboravila?

Nakon pada u teretani i snažnog udarca glavom, Alice zaboravlja prethodnih deset godina svog života. Misli da ima 29 godina, voljenog muža Nicka i bebu na putu.

U stvarnosti, Alice ima gotovo 40, troje živahne djece i usred je ružnog razvoda. Sa sestrom Elizabeth gotovo ne priča, ima neke nove prijatelje (koji joj se sad čak ni ne sviđaju) i začudo, stane u haljinu broj 38, što nikad nije mogla.

Kako se Alice toliko promijenila? Što je pošlo po krivu?

Želi li se Alice uopće sjetiti?

Onaj san ili uspomena ili što već rasplinuo se i nestao poput odraza na vodi, a njezinim umom zaplovile su krhotine sjećanja kao da se budi u nedjeljno jutro nakon dugog, dugog sna.

str. 10.

Suze i smijeh

Dakle, ova knjiga… Toliko me se snažno dojmila već na prvih par stranica. Alicein karakter, način na koji reagira kad čuje usporedbu svog prijašnjeg života (koji misli da živi) i života koji doista živi, njen odnos sa sestrom, Elizabethina privatna teška i vrlo tužna situacija… Sve me to toliko taklo i po običaju, preplakala sam dobar dio knjige.

Radnja je mjestimice toliko dirljiva da boli. Doslovno vas boli ono što se događa u životu jednog od glavnih likova, osjećate njezinu bol, neuspjeh, poraz.

Nisu sve samo suze, roman je protkan humorom blago začinjenim sarkazmom, što je baš moja vrsta humora. Svidjet će vam se način na koji Alice promatra svijet, sad kada opet ima deset godina manje. Sve je nekako naivnije i čišće, Nick je još uvijek onaj pravi, a roditeljstvo nešto blaženo i lako.

Elizabeth je jednom rekla – vrlo odlučno i vrlo bespogovorno – da pravi čovjek nije dopuna, nego da žena prvo mora biti sretna sama sa sobom, na što je Alice kimnula kao da se laže, ali si je mislila, O, ne, pravi čovjek je tvoja druga polovica.

str. 90.

Zanimljiva je i priča o optimizmu, koja je, doduše kratka, ali možemo se u njoj pronaći. Svi smo mi isprva vrlo optimistični i hvatamo se ukoštac sa svojim problemima. Sigurni smo da ćemo iz te bitke izaći kao pobjednici. Ali, što ako ne bude tako? Postajemo ogorčeni i zabrinuti. Želimo odustati od svega. Iako težak, taj kratki odlomak zapravo nas potiče da svoju borbu nastavimo dalje, da budemo optimistični iako su svi izgledi protiv nas.

Roman Sve što je Alice zaboravila na kamenu

Nekad bilo – sad se spominjalo

Sviđa mi se odnos između Aliceine blistave prošlosti i ružne sadašnjosti u kojoj vidimo da nešto nije u redu.

Zašto svi stalno spominju Ginu? Alice nema pojma tko je Gina… Osjećamo natruhe neke tajne koja u njezinom životu možda nije nova, ali budući da ona nema sjećanje na nju, uvučeni smo u taj zbunjujući svijet i skupa s Alice otkrivamo tajne i međuljudske odnose. A oni su se stubokom promijenili otkad je Alice imala 29. Promijenilo se sve ono za što je Alice mislila da se nikad neće promijeniti. I ona se promijenila. Ali, ova joj se verzija nje same nikako ne sviđa (osim onog dijela da je mršava i ima ormar pun skupe odjeće).

I dok ona polako sastavlja djeliće svoje prošlosti i uklapa ih u sadašnjost, brojni prevrati drže nas prikovane za roman. Čitavo se vrijeme nadamo happy endu, iako smo itekako svjesni da on nije obvezan u ovako životnim romanima.

To je još jedan veliki plus ovog romana – svi su likovi toliko životni i oni mogu biti bilo tko od nas. Ja, vi, vaša sestra. Možda prva susjeda? Kolegica s posla? Možemo se prepoznati u tim likovima koji su zbunjeni, koji se traže. Likovima koji pokušavaju funkcionirati u okolnostima u koje ih je život bacio i nekako se iz svega toga izvući sa što manje ožiljaka.

Obitelj i majčinstvo

Sve što je Alice zaboravila pričaju nam tri pripovjedačice: Alice, njezina sestra Elizabeth i njihova baka Frannie. Aliceina priča teče u normalnom pripovjedačkom tonu, u trećoj osobi. Osim sadašnjosti, ona nam pripovijeda i svoju prošlost. Elizabethin nam je glas malo zanimljiviji, pisan u obliku svojevrsnog dnevničkog zapisa. Misli bake Frannie čitamo u obliku veoma duhovitog bloga. Sva su tri glasa različita, ali zajednička im je tema – obitelj i značaj obitelji. Što je zapravo obitelj? Je li to skupina ljudi povezanih krvlju ili ljubavlju? Što znači biti majka? Kako odgajati svoju djecu – treba li biti strog ili popustljiv? Je li ljubav u obitelji bezuvjetna?

Problem prezaposlenih majki problem je koji se provlači romanom. Što znači biti savršena mama? Je li to žena koja „ima pune ruke posla“: aktivna je u zajednici, školi, slobodnim aktivnostima…? Je li to žena zapravo opterećena tom apsurdnom idejom savršene mame i savršene obitelji, koja na kraju dana uopće nema vremena za tu istu djecu i obitelj? Je li bitno biti dobra majka izvana ili je ipak važnije biti dobra majka unutar vlastitih zidova?

Majčinstvo je tema oko koje ovaj roman plete svoje niti, ali ne mogu vam otkriti više od toga. Naravno, veoma ćete brzo sve i sami shvatiti, ali želim da uživate u ovom romanu onako kako sam i ja uživala. Pristupite mu otvorena srca i dopustite mu da vas obuzme. Neće vam biti žao.

Roman Sve što je Alice zaboravila, palme u pozadini

Ostali naslovi ove autorice:

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Ruth Ware: Smrt gospođe Westaway

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Smrt gospođe Westaway: ©Mozaik knjiga

Knjiga sa šeširom

Potraga za vlastitim identitetom

Smrt gospođe Westaway je roman čežnje i potrage za vlastitom obitelji. Čežnje za prihvaćanjem i potraga usamljene djevojke za vlastitim identitetom.

Teška obiteljska priča koja skriva ogromnu tajnu o porijeklu vlastite majke i zamršeni odnosi između nasljednika gospođe Westawey okosnica su radnje ovog zanimljivog romana.

Mlada Hal dolazi u provinciju na imanje Penzance kao jedan od nasljednika gospođe Westaway. Isprva je nasljedstvo privlači kao mogućnost bijega iz bijednog životarenja na koje je osuđena nakon smrti majke. Majka ju je odgojila do 18. godine, a zatim pod nerazjašnjenim okolnostima stradala u prometnoj nesreći. Hal, malo po malo, otkriva rodbinske poveznice s ostalim nasljednicima koje joj bacaju novo svjetlo na njezino najranije djetinjstvo. Tada se u njoj  počinje buditi čežnja…

Ali ispod brige krilo se nešto drugo, nešto što je stezalo srce kad bi pomislila na Abela, Hardinga, Ezru i osjećaj njihovih ruku oko nje. Bila je to gotovo nostalgija, organska čežnja tako oštra da je bila poput boli ali ne za jedinim domom koji je ikad imala. Bila je to vjerovatno čežnja za onim što je moglo biti. Za tim alternativnim životom u kojima ima obitelj na koju se može osloniti, sigurnosnu mrežu. str. 315.

Izvanredan roman za one koji od romana očekuju samospoznaju i stalno propitkivanje tko sam, odakle dolazim i kome pripadam.

Vrsta književnog djela

Smrt gospođe Westaway nije klasičan krimić. Prije bih je svrstala u romane atmosfere čija napetost jača sve brže i brže do samog izuzetno napetog, ali ipak očekivanog kraja. Atmosfera nelagode, povremeno i straha podsjeća malo na knjigu Rebecca Daphne de Maurier, pogotovo što se i u ovoj knjizi pojavljuje neprijateljski nastrojena kućepaziteljica, ovaj puta gospođa Warren.

Spisateljica piše lako čitljivim stilom, a opisi prirode i krajolika vrlo su realistični.

O autorici

Ovim romanom Ruth Ware nastavlja niz uspješnica poput Žene u kabini 10, U mračnoj, mračnoj šumi, Igra laži, Okretaj ključa. Sve njezine knjige postaju megahitovi i pojavljuju se na popisu bestselera diljem svijeta.

Gdje kupiti roman Smrt gospođe Westaway:

Mozaik knjiga

Helen FitzGerald: Plač

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2020.

Naslovnica knjige Plač: ©Mozaik knjiga

Roman Plač na ljuljački

Sretna mala obitelj. Zbilja?

Mama Joanna, tata Alistair i beba Noah putuju, čini mi se, dvadeset i jednosatnim letom iz Ujedinjenog Kraljevstva u Australiju. Beba plače cijelim putem i izluđuje putnike koji mladu mamu gledaju očima punim osuđivanja, nerazumijevanja i neprijateljstva. Joanna daje sve od sebe da umiri bebu, ali muče je misli o tome kako nije dobra mama i kako s njom nešto zasigurno nije u redu. Pogledajmo, na primjer, njezina muža Alistaira. Odmoran je, cijelim putem spava, pijucka vino i, dočim uzme bebu, uživa u neskrivenim pogledima obožavanja i divljenja jer je, kako divan tata, podigao bebu i promijenio joj pelenu.

Joanna bebin plač doživljava kao svoj osobni neuspjeh.

Kad napokon stižu Melbourne, njime bjesni požar. I kako se požar širi izvanjskim krajolikom, tako se širi i unutarnjim životima naših glavnih likova.

Zašto je Noah tako miran pod svojom dekicom?

Zašto smo odjednom u sudnici?

Tko je i za što točno kriv?

Trebale su točno četiri minute da im se svima upropaste životi…

Mnogo puta je prošla ovaj šablonski postupak. … Baš kao što su je poučile majke na tečaju dojenja. -On tim svojim lijepim malim glasićem pokušava komunicirati s vama – rekla je jedna od njih. – Vi samo trebate slušati.

Nije vam to neka atomska fizika – dometnula je druga. – Zar nije sladak? Mala latica.

Mrzila je mame s tečaja dojenja. (str. 11.)

Slika prikazuje 9. poglavlje knjige Plač

Kako se (ne) gradi sreća?

Sve što ste pročitali u sažetku ove knjige potpuno je pogrešno. Već u prvih par poglavlja saznajemo što se dogodilo s bebom Noahom i stvarno je malo bezveze što se sažetak pravi kao da taj dio knjige – glavni dio- ne postoji.

Unatoč tome, knjiga mi se veoma svidjela.

Počnimo od likova: tri su lika glavna, mama Joanna, tata Alistair i bivša žena Alexandra. Likovi su dobro opisani, imaju svoju dubinu i možemo se poistovjetiti s njima. Joanna je prvi put mama –smatra da se ne snalazi dobro, da nije dorasla toj ulozi i da je sama za to kriva jer – pokušala je izgraditi svoju sreću na tuđoj nesreći, a to se, svi znamo ne radi. Joanna smatra da zaslužuje sve što ju je snašlo.

Isprva smo skloni složiti se s njom, uostalom, kakva je to mama koja ne može umiriti vlastito dijete, hej?! Kao i putnici u onom avionu, skloni smo osuditi ju na prvo čitanje jer dobre osobe ne rade ono što je uradila Joanna.

Ali… Čekaj malo…

A gospodin tata? Tata Alistair isprva je blještava zvijezda roditeljstva. Nije mu prvo dijete, uvježbao se pa vrlo dobro zna kako s bebom. Na prvi pogled simpatičan, no što ga bolje upoznajemo, više nam smrducka.

Bivša žena Alexandra, alkoholičarka i luđakinja. Pa sve su bivše žene takve, zar ne? Da su bile dobre, ne bi bile bivše, kaže se. Unatoč tim pričama koje NETKO uporno provlači radnjom, upoznajemo Alexandru i zaključimo ono što na kraju zaključimo o većini bivših žena (makar u knjigama) – SPASILA SE.

Žena, majka…

Atmosfera je usijana, neugodna. Teško vam je čitati, ali čitate dalje jer želite saznati istinu. Radnja je na trenutke mučna jer VI znate, znaju Joanna i Alistair, koliko će trebati i ostalima da saznaju? Ovaj se psihološki triler mjestimice igra sa svojim čitateljima, ponajviše čitateljicama koje su tek postale mame. Kako izmjeriti ljubav prema djetetu? Kako procijeniti količinu tuge? Zašto je prst okoline uvijek usmjeren na ženu, na majku? Ima li dijete i tatu? Jesu li uloge roditelja jasno i spolno definirane još uvijek, u 21. stoljeću? Možemo li pogledati uplakano dijete bez da unaprijed osudimo njegovu majku jer zašto, dovraga, ta ŽENA ne utiša svoje dijete?

Vidite li što sam ovdje napravila? Istaknula sam riječ žena, svi znamo zašto.

Citat: Kakva je to žena koja niti ne traži svoje dijete?, str. 152.

Plač

A plač? Plač nas prati knjigom, prati nas u avionu, prati nas na užarenim cestama Australije, prati nas pod stablom lilly pillyja na jednoj maloj parceli.

Prati nas dok otkrivamo tajne, zvoni nam u glavi dok raskrinkavamo laži, tutnji dok promatramo raspadanje obitelji na najgori mogući način.

Kraj? Nije toliko šokantan koliko je emotivan. Neki su dobili svoju sreću, neki nisu.

Na nama je da zapamtimo da sreću nikad, ali baš nikad, ne smijemo graditi na tuđim suzama, ma kakva god nam se (u tom času) činila osoba koja plače.

Naslovnica knjige Plač

Ostali naslovi ove autorice:

Iako je napisala popriličan broj knjiga, Plač je jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik.

Gdje kupiti?

Mozaik knjiga