Stefan Ahnhem: Deveti grob

Nakladnik: Znanje 2020.

Naslovnica romana Deveti grob: ©Znanje, 2020.

Stefan Ahnhem Deveti grob

Deveti grob kao prethodnica Žrtvi bez lica

Deveti grob prethodi romanu Žrtva bez lica, objavljenom prošle godine od istog autora. Knjige se mogu čitati zasebno, ali ako već niste čitali Žrtvu bez lica, počnite ipak s Devetim grobom. U obje knjige glavni je  junak detektiv Fabian Risk, iskusni policajac koji jedva održava ravnotežu između policijskog posla i obiteljskih obveza prema supruzi i djeci, često na štetu obitelji. Zbog privatnih i poslovnih problema prisiljen je preseliti se iz Stockholma u rodni Helsingborg. Radnja romana se događa simultano u Švedskoj i Danskoj pa oba tima švedskih i danskih policijskih istražitelja postepeno shvaćaju da do rješenja mogu doći samo međusobnom suradnjom.

Švedska

Švedski ministar obrane netragom nestaje nakon govora na znanstvenom skupu. Svi napori istražitelja da otkriju njegovo kretanje nakon što je napustio javnu garažu ostaju bez rezultata. Fabian od svog nadređenog šefa dobiva zadatak da istraga bude povjerljiva kako podaci ne bi procurili pred javnost i novinare. Uskoro se tijelo ministra pronađe i utvrdi se da su mu izvađeni organi. Fabian Risk i trudna kolegica Malin malo po malo približavaju se ubojici ministra. Nakon što njegova kolegica Malin biva oteta, inspektor Risk shvaća da su motivi svih ubojstva i počinjenih okrutnosti puno dublji i mračniji, nego što se to činilo u prvi mah.

Danska

U vrijeme dok Šveđani traže nestalog ministra obrane, u Kopenhagenu je ubijena supruga televizijske zvijezde serijala Ples sa zvijezdama. Supruga Alexa svi doživljavaju kao prvoosumnjičenog. Ali danska detektivka Dunja  Hougaard nije uvjerena da je to pravi ubojica. Dunja preuzima iscrpnu istragu. Uskoro se otkrije Alexovo tijelo. Policijska potraga se nastavlja. Istovremeno, Dunja ima problema kako s nadređenim šefom u policiji koji joj se eksplicitno seksualno nameće i uznemirava je, tako i s partnerom od kojeg se otuđila. Uporna Dunja i njezin tim istražitelja nastavljaju potragu i nalaze novog počinitelja. To je seksualni predator već otprije osuđivan i dobro poznat policiji. Ali, čini se da ni to nije pravi ubojica…

Poveznica u romanu Deveti grob

Nakon nekog vremena istražitelji otkrivaju povezanost između većeg broja užasnih ubojstava u Švedskoj i Danskoj. Prateći trag zločina, istražitelji istovremeno dolaze do istih spoznaja – radi se o međunarodnoj dobro uigranoj kriminalnoj organizaciji koja seže daleko do Izraela, Irana i arapskog svijeta. Iako se na trenutke čini da je motiv ovih užasnih ubojstava novac, a prodaja organa unosan posao, na kraju se klupko raspliće i čitatelj shvaća da su glavni motivi počinitelja osobne prirode i da su potaknuti dvjema osnovnim emocijama – ljubavlju i mržnjom.

Stefan Ahnhem Deveti grob

O romanu Deveti grob

Roman Devet grob mračan je i na trenutke „krvoločan“ roman i nije za čitatelje slabijih živaca (takvi neka slobodno preskoče scene mučenja žrtava). Beskrupulozno nasilje i mnoštvo krvavih scena ponekad izaziva nelagodu, ali roman je uistinu napet i „drži“ vas do samog kraja. Obilje likova koje autor maestralno psihološki gradi velika su vrijednost romana. Fabian Risk, trudna istražiteljica Malin, danska kolegica Dunja Hougaard, sve su to likovi izvrsno prezentirani, bliski čitatelju, s jako puno životnih, svakodnevnih problema i neriješenih situacija u vlastitim obiteljima, partnerskim ili poslovnim vezama. Ranjivošću  glavnih likova, Ahnhem je dodatno „kupio“ čitatelje koji ne samo da vjeruju glavnim likovima, već i strepe za njihov život u pojedinim situacijama.

S druge strane, autor je dodatno „začinio“ radnju širenjem priče na međunarodnu pozornicu. Čitajući roman, cijelo vrijeme imate osjećaj da vam nedostaje nešto što bi povezalo događaje. Čitatelj se osjeća slično kao i policajci u ove dvije države. Pokušava naći nit koja sve povezuje. Kad se to negdje po sredini  knjige dogodi, sve vam polako sjeda na mjesto. Roman Devet grob stoji uz bok uspješnicama ostalih skandinavskih autora, pogotovo Stiega Larssona.

1.dio

Mnoge će zaprepastiti moji postupci. Neki će ih doživjeti kao osvetu za sve počinjene nepravde. Drugi kao nevjerojatnu igru nadmudrivanja sustava i iskušavanja njegovih granica. No velika će se većina složiti da je riječ o djelima krajnje izopačene osobe. Svi će pogriješiti.

O piscu

Stefan Ahnhem švedski je scenarist i pisac koji autorski stil gradi stapajući napet i mračan ugođaj svojstven nordijskom noiru s kinematografskim kvalitetama pisanja scenarija. Dosad je objavio četiri romana iz serije o policijskom inspektoru Fabianu Risku koji su mu donijeli brojne nagrade i odveli ga u vrh svjetskih uspješnica: nacionalnu nagradu Crimetime Specsavers Award za njegov prvijenac Žrtva bez lica (Offer utan ansikte, 2014.) te MIMI Award za najbolji kriminalistički roman u Njemačkoj za Deveti grob (Den nionde graven, 2016.). Autor se relativno kasno odlučio na književni rad. Prije toga kalio se na televiziji raspisujući scenarije za popularne krimi-serijale nastale prema djelima Henninga Mankella (“Inspektor Wallander”) i Helen Tursten (“Inspektorica Irene Huss”).

Njegov najnoviji roman zove se Osamnaest ispod ništice, a ovdje je i naša recenzija.

Gdje kupiti:

Znanje

C. J. Tudor: Skrovište

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica romana Skrovište: ©Znanje

C. J. Tudor: Skrovište

Gdje se krije skrovište?

Nakon dvadeset i pet godina, Joe Thorne vraća se u Arnhill, svoj rodni gradić.

Arnhill nije gostoljubivo selo. Ogorčeno je, tmurno i kiselo. Drži se za sebe i s nepovjerenjem gleda na posjetitelje. Čvrsto je, postojano i umorno u isti mah. Tip sela koje vas prijeko gleda kad stignete i zgađeno pljuje na tlo dok odlazite.

str. 10.

Joe se ne želi vratiti, nikako.

Ne želim se vratiti. Zbilja. … No ponekad nemate drugog izbora osim pogrešnog.

str. 9.

Međutim, privatna ga situacija natjera na taj očajnički potez i on se zapošljava kao nastavnik u školi koju je i sam nekad pohađao.

Prošlost i sadašnjost isprepliću se i saznajemo da je Joeova sestrica Annie, dok su još bili djeca, nestala na duga dva dana. Roditelji i mještani oduševljeni su kada se Annie vraća naizgled neozlijeđena. Čini se da je najgore iza obitelji Thorne, ali – užas počinje nakon Annieinog povratka jer ono što se vrati, nije uvijek ono što je otišlo. (str. 248.)

A sada se to opet događa…

Atmosfera zla

Stephen King za ovaj je roman rekao: Ako volite moje pisanje, obožavat ćete ovu knjigu. I nije lagao. Roman doista podsjeća na neke njegove uspješnice, mene ponajprije na Ono. Uživala sam čitajući Ono, uživala sam čitajući Skrovište.

Ova će vas knjiga usisati već od prologa, krajem kojeg polako počinjete naslućivati smjer u kojem će ići fabula romana. Čak i ako ne volite koketiranje s nadnaravnim, nećete moći prestati čitati. Pitat ćete se, zar postoji nešto strašnije od nestanka djeteta? U ovom romanu itekako postoji, a to je njegov povratak.

Atmosfera prisutnosti zla, iskonskog, drevnog zla, učinit će da se trznete na svaki, pa i najmanji šum. Riječi kojima spisateljica tka radnju utjecat će na sva vaša osjetila: čut ćete to kuckanje u zidovima, osjetit ćete jezivu hladnoću od koje će vam se dizati dlačice na vratu, namirisat ćete sve te ogavne mirise koje osjeća i glavni lik.

Opisi ovog romana nisu poput drugih, oni vas dovlače usred mjesta radnje. 

I nije najgore ono što je opisano, ono što je rečeno.

Najgore je ono što slutite da se dogodilo.

U životu nema pobjednika. Život se naposlijetku svodi na gubitak: mladosti, izgleda. Ali nadasve, onih koje volite. Ponekad mislim da zapravo ne starimo zbog prolaska godina, već zbog odlaska ljudi i onog do čega nam je stalo. Takvo starenje ne da se zagladiti iglama niti popuniti filerima. Bol se odražava u očima. Oči koje su previše vidjele uvijek vas odaju.

str. 119.
C. J. Tudor: Skrovište

Osim čitavim ugođajem, roman će vas držati budnima i svojim preokretima. Stalno se nešto događa, nešto istražujemo, otkrivamo, prisjećamo se. Ipak, dva su prevrata baš iznenađujuća i ostat ćete onako u čudu. Poželjet ćete se vratiti na neke stranice i čitati ih iznova.

Gubitak

Još jedna dobra strana ovog romana su citati. Nikako nisam mogla odlučiti koje rečenice izdvojiti pa sam ih izdvojila poprilično. Netipično za ovaj žanr, roman je pun inspirativnih i nekako snažnih rečenica iz kojih možemo nešto naučiti. Na primjer:

Ljudi kažu da vrijeme liječi sve. Varaju se. Vrijeme samo briše sve. Teče dalje bez obzira na sve, nagrizajući naše uspomene, izjedajući one velike gromade nesreće dok ne preostane ništa osim oštrih komadića, i dalje bolnih, ali dovoljno malenih da ih podnesemo.

str. 47.

Naravno, prvo čega ćemo se sjetiti nakon što zatvorimo stranice Skrovišta jest njegova brutalna priča. Ipak, u pozadini sve te strave jest i priča o obitelji, boli, tuzi i gubitku, o tome što ćemo izabrati kada smo prisiljeni na izbor te što smo sve spremni sakriti kada se bojimo neizrecivog.

Tuga je osobna. Nije nešto što možete podijeliti, poput bombonijere. Vaša je i samo vaša. Bodljikava čelična kugla lancem vezana za vaš gležanj. Kaput od čavala na vašim ramenima. Kruna od trnja. Nitko drugi ne osjeća vašu bol. Ne mogu biti u vašoj koži jer je prepuna krhotina stakla i pri svakom vas pokretu reže do krvi. Tuga je mučenje najgore vrste i nikad ne prestaje. Polažete isključivo pravo na tu tamnicu do kraja života.

str. 216.

Teško je opisati ovaj roman bez spoilanja radnje. Svaka sitnica nešto znači i bolje ćete doživjeti roman kad to budete sami otkrivali. Spomenut ću još i to da je važna sastavnica radnje i vršnjačko nasilje koje se proteže iz generacije u generaciju. I baš kao što i zlostavljači za svoje žrtve odabiru one najslabije, tako i zlo najlakše „dozove“ one najranjivije.

A kraj? E, to ja zovem dobrim krajem. Neće vam biti svejedno, vjerujte…

C. J. Tudor: Skrovište

Ostali naslovi ove autorice:

  • Čovjek od krede
  • Skrovište

Romani nisu povezani i ne moraju se čitati po redu.

Gdje kupiti:

Znanje

Ako volite pomalo nadnaravne romane, škicnite recenziju romana Stephena Chboskog: Imaginarni prijatelj.

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Nakladnik: 24 sata d.o.o., 2019.

Naslovnica romana Sve što kažeš: © 24 sata d.o.o.

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Sve počne selfiejem. Tip se pojavi iz vedra neba; nismo sigurne ni kako se zove. Uvijek ih upoznajemo, kad god izađemo.

str. 9.

Sve što kažeš

Prijateljice Joanna i Laura izlaze u bar. Naporni stranac previše se vrzma oko Jo pa one, uznemirene, odlaze. Laura prema svom stanu, Jo prema svom.

Mogla bih vikati, ali što bih rekla? To što je muškarac uhvatio ženu za ruku u baru ne djeluje kao zločin, iako možda jest. Umjesto toga, sudionica sam; gotovo ga držim za ruku. Nitko ne zna da to ne želim. … Čvrsto me stisne, dlanom mi pokrivajući cijelu ruku. Pusti je i opet stisne; svojevrsna je to seksualna prijetnja.

str. 17.

Putem, Jo iza sebe čuje korake. Zamišlja onog neznanca iz bara. Osjeća da se koraci ubrzavaju. Što napraviti? Jo je u panici. Što ako je uhvati? Hoće li je silovati? Hoće li je ubiti?

Koraci su sve bliže i bliže. Jo se okreće i gurne neznanca iza sebe.

On pada i ne miče se.

Što sad?

Nema nikoga – nema svjedoka.

Neznanac je nepomičan.

Ostati?

Ili pobjeći?

Što biste vi učinili?

Dilema koja život znači

Da nema ovog neobičnog načina na koji je spisateljica ispripovijedala priču, rekla bih vam da je Sve što kažeš solidan, ali ni po čemu poseban roman.

Međutim… Ne sjećam se da sam ikad pročitala nešto slično ovom romanu. Rekoh, nije priča to što me oduševilo, već način na koji nam je ispripovijedana.

Nakon događaja spomenutih gore, Joanna gleda u nepomično tijelo muškarca kojeg je gurnula, za kojeg je bila uvjerena da joj predstavlja opasnost.

Cijelo njezino biće usredotočuje se na odluku – ostati ili pobjeći.

E, sad dolazi ono što je iznenađujuće – spisateljica nam daje uvid u oba slučaja. Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon bijega.

Poglavlje po poglavlje, pratimo Joannin život nakon ostanka i poziva hitnim službama.

Koja je varijanta ispala bolja?

„To je neobičan put“, kaže na odlasku. Pucanj za rastanak, znak upozorenja, ispaljen u noć.

str. 169.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Dvije priče – jedan kraj

Sve što kažeš pravi je psihološki triler u kojem ćete uživati. Dvije priče, Priznanje i Bijeg, vode nas ludim vrtuljkom psiholoških stanja glavne (anti)junakinje.

Sreću, čini mi se, ili osjećate ili ne osjećate. Ali loši osjećaji… Njihov raspon krila čini se golemim, poput albatrosova. Nesretna bol krivnje od koje se preokreće želudac. Potmuo sram. Razočaranje koje polako gmiže ispod kože i vlaži oči. Prodorna, pulsirajuća tuga. Kada ti netko nedostaje toliko kao da se cijeli svijet potpuno promijenio. Prazan, grozan osjećaj usamljenosti.

str. 242.

Najzanimljivije od svega, te se dvije priče, na kraju, sastaju u jednu.

Tko će biti uz nas bez obzira na sve što napravimo?

Tko će nam čuvati leđa?

Je li to naša obitelj?

Naš partner ili partnerica?

Naši prijatelji?

Na kraju ovih dviju priča, koje zajedno čine jednu izvanrednu psihološku dramu, saznajemo što je doista važno i što je doista vječno.

Averzija prema likovima – plus za priču

Zanimljivo je da mi se u romanu Sve što kažeš ni jedan jedini lik nije svidio.

Joanna je bezlična, nekako blijeda, ide kroz život ne onako kako želi, nego kako je život nosi. Niti ne zna što želi, osjeća da joj nedostaje „ono nešto“ koje traži, ali ne uspijeva pronaći. Možda zato što joj i za tu potragu manjka entuzijazma. Ne mogu a da se ne upitam – bi li verzija Bijeg imala drugačiji kraj, da je Jo žena malo čvršćeg karaktera.

Joannin suprug Reubens socijalni je radnik i, meni, ajme majko. Ne volim moralne vertikale niti savršene primjerke ljudske rase ni u stvarnom životu, a kamoli u knjigama. On sve zna, uvijek govori istinu, uvijek postupa onako kako treba. Išao mi je na živce od prve do posljednje stranice. Naravno, njegov karakter je protuteža klimavoj Jo pa zapravo čine ok par i dobro funkcioniraju zajedno. Sve dok njihov odnos ne počne nagrizati Joannina odluka – i bijeg, i priznanje.

Laura, Joina prijateljica, lažno je i isforsirano drugačija. Previše se trudi i to nam, kao čitateljima, ne sjeda. Ponovo, baš takav karakter potreban nam je da neke Joine crte izbiju na površinu.

Ono što me oduševljava jest to da moja averzija prema likovima nije umanjila kvalitetu priče. Baš suprotno, bez osjećaja koji nam zamagljuju prosudbu, sve postupke i situacije vidimo onakvima kakvi jesu.

Tipovi u baru – noćna mora svake žene

Sviđa mi se situacija kojom je spisateljica počela priču, a to je dosadan tip u baru. Upitaju li se ikad frajeri kakav dojam ostavljaju na ženu kada je slijede po baru, unose joj se u lice, inzistiraju na zajedničkom piću?

I nakon što te tako ganjaju pa si, ustrašena, prisiljena pobjeći samo da ga se riješiš, je li doista pogrešno pretpostaviti da su koraci iza tebe baš njegovi? Je li preventivni napad samoobrana?

Kako društvo gleda na žrtvu kad se ispostavi da ipak nije bila žrtva? Je li strah za život opravdan kada se napad događa samo u našoj glavi?

… i sada vidim: ovako će biti. Svi će imati mišljenje o meni, o tome što sam učinila, i o reakciji države na to. Svi nose leće, i sada me gledaju kroz njih, filtriraju svoja mišljenja o tome što čini nasilje i samoobranu i zakon. … Javno sam vlasništvo. Više ništa nije privatno. Moj je život stavljen u krupni plan i projiciran na zid kako bi ga svi gledali.

str. 131./132.

Treba li nam doista netko nešto i napraviti da bismo bile žrtve ili se smijemo unaprijed braniti?

I naravno, tu je i krivnja. Krivnja jer si žrtva. Krivnja jer to nisi.

Možda da nisam imala maskaru, nosila one cipele… možda bi me Sadiq ostavio na miru. … Možda sam izgledala kao da to tražim.

Tada me ne bi slijedio.

Tada se ono ne bi dogodilo.

Tada se ne bih skrivala.

str. 94.
Gillian McAllister: Sve što kažeš

Trag krušnih mrvica u romanu Sve što kažeš

Za kraj, ostavljam još sitnicu koja me stvarno izula iz cipela.

Čitatelj ne doznaje put koji je Joanna odabrala – bijeg ili priznanje.

Tu priča staje.

Joanna je okarakterizirana kao osoba koja stalno mašta, sanjari, izmišlja. Koliki je dio ove priče izmaštala?

Ipak, čitavim romanom spisateljica nam ostavlja mrvice tragova. Ili sam bar ja to tako doživjela.

 Čini mi se, iako nije jasno rečeno, da je ipak jasno što je Jo napravila.

Ako pažljivo, pažljivo čitate, i vi ćete to uočiti. 

Druga Mala, drugo mišljenje

Kliknite ovdje <–

Ostali naslovi ove autorice:

  • Sve što kažeš
  • Same laži

Gdje kupiti:

Web shop Hoću knjigu

Gillian McAllister: Sve što kažeš

Nakladnik: 24 sata d.o.o. Zagreb

Naslovnica knjige  Sve što kažeš: ©24 sata d.o.o, Zagreb, 2019.

Gillian McAllister Sve što kažeš

To je bilo pogrešno. Uništila sam nečiji život bez razloga. Nemam opravdanje. Nemam ispriku.

Zaslužujem sve što ću dobiti. Str.236.

Život kao laž

Počelo je nesmotreno, bez razmišljanja, u želji da se sakrije istina i da se potisne strašan  događaj. Ali, to je nemoguće. Joanna mora preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Eksponencijalne su, te moje laži. Počele su jednim udahom, dubokim udahom prije nego sam se okrenula i otišla, a onim izdahom moje su se laži te noći u prosincu raspršile svuda, poput sjemena maslačka, premda sam mislila da će im biti prehladno da bi proklijale. str.217.

Radnja romana Sve što kažeš

Joanna Oliva mlada je žena, u sretnom braku sa socijalnim radnikom Reubenom. Joanna  povremeno radi u bibliobusu na knjižnim poslovima, a Reuben radi  u islamskoj dobrotvornoj udruzi. Joanna osjeća da je Reuben savršeno razumije, za razliku od roditelja i brata Wilta. Nakon jednog događaja, njihov svakodnevni život naglo prelazi iz opuštajuće zone ugode u ogromnu traumu.

Jedne večeri Joanna i prijateljica Laura, nadarena slikarica, izlaze u večernji provod u noćni bar, u predjelu Mala Venecija. Uskoro Joannu počinje salijetati nepoznati mladić, eksplicitno nabacujući seksualne aluzije. Uznemirena, Joanna nakon odlaska iz bara i pozdrava s prijateljicom nastavlja sama hodati ulicama grada osluškujući nepoznate korake za sobom. Nakon što joj se učini da je netko prati, uvjerena je da je to čovjek iz bara. Čuvši njegove korake neposredno iza sebe, njezina paranoja raste i ona se u jednom trenutku okreće i snažno gurne čovjeka iza sebe. Čovjek se stropošta niz  stepenice i ostane ležati u lokvi vode. Zgrožena svojim činom, Joanna mu prilazi i otkrije da se radi o potpunom neznancu. Što napraviti? Joanna oklijeva. Pred oči joj dolaze sve moguće posljedice vezane za njezinu odluku. Bijeg ili priznanje?

Mogu pobjeći ili mogu ostati i pozvati hitnu pomoć.

Vrijeme je za odluku. Str.23

Bijeg – prva perspektiva romana Sve što kažeš

Joanna je pobjegla s mjesta događaja. Neznanac je ostao nepomičan u lokvi vode. Je li mrtav? Zašto nije zatražila pomoć od policije, prijateljice, supruga? Kako nastaviti život nakon što je usmrtila čovjeka? Kako se praviti da se ništa nije dogodilo? Hoće li njezin brak izdržati tu kušnju? Kako uopće nastaviti daljnji život s tom strašnom spoznajom?

Žao mi je, kažem, osjećajući kao da se njegovi problemi gomilaju na moje, poput nestabilnog tornja.

„Ne mogu se nositi s time“, kaže jednostavno. Str. 223.

Priznanje-druga perspektiva romana Sve što kažeš

Joanna odluči pozvati policiju i hitnu pomoć nakon što se čovjek stropoštao niz stepenice. Priznat će sve. Privode je u postaju i dobiva odvjetnika. Kako će to prihvatiti suprug? Roditelji i brat? Ona sama? Prijeti joj zatvorska kazna. Kako to izdržati? Može li se njen suprug nositi s tim da je Joanna u zatvoru? A prijatelji? Sve su to pitanja koja spisateljica otvara u ovoj perspektivi.

Gillian McAllister Sve što kažeš

Dojam o romanu

Roman  Sve što kažeš trebao je imati naslov „Izbor“ (The Choise) kako je preveden i u američkom izdanju. Taj bi naslov puno više odgovarao stvarnoj dilemi glavne junakinje. Spisateljica je napravila jako dobar posao uvodeći dvije različite perspektive (dileme) kao okosnicu radnje: Bijeg i Priznanje. Ni jedna perspektiva nije crno-bijela. Svaka ima dobre i loše strane i glavna se junakinja neprestano bori i dvoji što bi bilo kad bi izabrala ovo ili ono. Svidio mi se ovakav način pričanja priče koja je mogla završiti na mnogo različitih načina, a svaki od tih načina je moguć i ljudski. Spisateljica problematizira i problem povjerenja između bračnih parova, problem grizodušja, narušenih prijateljskih i poslovnih odnosa i mnoga druga pitanja.

O autorici

Gillian McAllister (rođena 28. veljače 1985.) britanska je autorica bestselera Sunday Timesa, poznata po izvrsnim romanima: debitantski  roman Everything But The Truth (2017.), dosegao je 6. mjesto na listama bestselera Sunday Timesa i bavi se temama povjerenja u vezama. Roman Anything You Do Say (objavljeno kao The Choice u Sjevernoj Americi), a kod nas preveden kao Sve što kažeš, dosegao je visoko mjesto na ljestvici najprodavanijih proizvoda Sunday Timesa.

Drugo mišljenje

Budući da smo opet obje pročitale isti roman, recenziju druge Male od knjiga pročitajte ovdje.

Gdje kupiti

Znanje

Hideo Yokoyama: Slučaj 6-4

Nakladnik: Znanje, 2020.

Naslovnica knjige Slučaj 6-4: ©Znanje, Zagreb 2020.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

Noćna mora koja ne staje u romanu Slučaj 6-4

Pet dana u siječnju 1989., roditelji sedmogodišnje učenice iz japanskog gradića sjedili su i slušali uvjete otmičara svoje kćeri. Iako su platili otkupninu otmičarima, roditelji nikad više neće vidjeti svoju kćer. Zbog loše provedene policijske potrage nikad nije otkriven njegov identitet. To je Slučaj 6-4 – kodno ime za jedini zločin koji policajci iz Prefekture D nikad nisu uspjeli riješiti.
Četrnaest godina kasnije istraga se ponovno otvara zahvaljujući policijskom glasnogovorniku Jošinobu Mikami, čija je kćerka šesnaestogodišnja Ajumi nestala prije nekoliko mjeseci. Jošinobu Mikami nekad je radio na slučaju nestale djevojke kao detektiv, a danas radi, ne svojom voljom, kao policijski glasnogovornik. Njegov brak je u krizi zbog kćeri koja je pobjegla iz roditeljskog doma ili je oteta i nestala. Mikamijeva supruga Minako, bivša policajka, zbog toga pada u depresiju, supružnici se međusobno emocionalno udaljuju, a dodatnu težinu stvaraju pozivi iz mrtvačnica da identificiraju nepoznate mrtve djevojke očekujući da vide svoju kćer među njima. U svjetlu svega toga, događa se još jedna otmica čiji detalji jako podsjećaju na otmicu otprije četrnaest godina.

Početak romana Slučaj 6-4

Roman počinje dolaskom glavnog policijskog komesara iz Tokija u inspekcijski nadzor, u malu prefekturu lokalnog gradića. Ovo je važan događaj koji cijelu policijsku Prefekturu D drži u nespokoju. Uz to, cijeli se posjet odvija u času kad lokalni novinari objavljuju rat policijskom  odjelu jer je Mikami odbio odati identitet trudne vozačice koja je nesretnim slučajem pregazila starca u njihovoj Prefekturi. Vozačica je uz to kćerka lokalnog političkog moćnika pa stvar dobiva još više na značaju. Mediji  nisu naklonjeni Mikamiju koji je neprestano između dvije vatre: policijskog posla i posla glasnogovornika čiji je zadatak da organizira komesarov posjet obitelji djevojčice Šoko, otete i ubijene prije četrnaest godina.

Je li policija dobro obavila svoj posao?

Mikami posjećuje oca ubijene djevojčice želeći ga pripremiti za posjet komesara, ali ovaj to odbija. Mikamija tada počinju mučiti sumnje. Je li policija tada, prije četrnaest godina, nešto zataškala? Je li istraga o otmici djevojčice napravljena “traljavo”? Jesu li ispitani svi svjedoci i provjereni svi tragovi? Uz sva ta pitanja, Mikami na vratu ima šefa i brdo novinara koji mu rade probleme.

Propustili smo jedinu šansu da snimimo otmičarov glas na vrpci.

Mikamiju je zastao dah. Molim?

Oprema za snimanje ..nije radila . str. 230

Postepeno se otkriva da zaduženi tehničar iz forenzike nije snimio glas otmičara; pokvario se magnetofon. Zbog toga je ovaj napustio posao i zatvorio se u kuću, u vlastitu sobu i ne komunicira s okolinom već četrnaest godina. U međuvremenu je policija zataškala službeno izvješće.

Socijalna fobija kao znak časti u Japanu

Hikikomori je ekstreman oblik socijalne fobije, pretežno među mladićima, koji se zatvaraju u svoje sobe kao u samostan ili tvrđavu i odbijaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. Izolacija od svijeta kao posljedica nečasnog postupanja po shvaćanju muškaraca u Japanu često je zabilježena u povijesti japanske kulture. Tehničar je Mikamiju mogući ključni svjedok, a on ne može doprijeti do njega.

Tko je Ajumi? Dismorfobija?

U međuvremenu, Mikamijev dom počinje nazivati nijemi pozivatelj koji naziva i šuti. Mikamijeva supruga Minako sigurna je da je to odbjegla kćerka Ajumi.

Ajumi je neprilagođena šesnaestogodišnjakinja kronično nezadovoljna svojim izgledom, ljuta što nije naslijedila majčinu ljepotu, već je „ružna na oca“. Njezina opterećenost vlastitim izgledom prelazi u fobiju i ona izabire samoizolaciju ne mogavši podnijeti poglede uperene prema svom liku. Liječnici su joj postavili dijagnozu dismorfobije. Roditelji se jako teško nose s tim stalno se propitkujući u čemu su pogriješili. Ajumi nestaje iz obiteljskog doma, a mi ne znamo je li to svojom voljom ili je žrtva otmice.

Ajumi se bila sklupčana u kutu, u tami . Udarajući se po licu. Grebući ga noktima. Mrzim ga! Mrzim ga! Mrzim ovo lice! Želim umrijeti. Želim umrijeti. Želim umrijeti! Str. 103.

Hideo Yokoyama Slučaj 6-4

O romanu Slučaj 6-4

Roman Slučaj 6-4 izuzetno je složen roman i nije za široko čitateljstvo, ali za zahtjevnog čitatelja koji traži drugačiji i originalan roman bit će pravo otkriće. Roman je poprilično dug, skoro 600 stranica, a sam uvod traje gotovo njih 200. Ali, ono što dobijemo nakon čitanja ovog romana prelazi razinu kriminalističkog romana. Slučaj 6-4 je zapravo Mikamijev život u rasponu od dvadesetak godina. Emocionalna previranja kroz koja prolazi glavni lik Jošinobu Mikami, bračna kriza i nestala kćer, moralne dileme postavljene duboko u policijskoj hijerarhiji s upitnim etičkim smislom te stalna briga za suprugu koja je na rubu da oboli ili ode, sve su to pitanja koja, uz neriješen zločin, muče glavnog junaka.

Cijelu radnju autor vodi majstorski, s izuzetnim smislom za  psihološku  i društvenu dinamiku likova, uz autentične kulturološke detalje karakteristične za Japan.

Oštra kritika upravljanja u policiji i potkupljiva državna birokracija s jedne strane, a s druge istančan osjećaj za moral u kojem je pitanje časti prioritet, odrednice su koje obilježavaju ovaj roman. Kad se još uz to doda specifična, donekle izolirana  kultura Dalekog istoka dobijemo jedan složen, opširan, ali vrlo intrigantan roman kakav je Slučaj 6-4.

Ljudi koji stižu do vrha, koji preživljavaju, upravo su oni koji čuvaju tajne. Onaj trenutak kad ih izgovoriš bila tvoja ili tuđa tajna, trenutak je kad si izgubio. Str. 591.

O autoru

Hideo Yokoyama (1957.) najuspješniji je japanski književnik u novije vrijeme. Prije nego što se posvetio isključivo pisanju, bavio se istraživačkim novinarstvom. Kao književni autor debitirao je 1998. zbirkom policijskih priča Season of Shadows koja je osvojila Matsumoto Seicho Prize te ušla u uži izbor za Naoki Prize. Romanom Half Solved (2002.) stekao je status jednog od najutjecajnijih japanskih autora, a svojim šestim romanom Slučaj 6-4 postao je svjetska književna zvijezda. Knjiga je prodana u više od milijun primjeraka samo u Japanu, a sam autor dobio je međunarodna priznanja i nagrade najrelevantnijih književnih časopisa. Taj osebujni pisac svojedobno je bio hospitaliziran zbog srčanog udara izazvanog prekomjernim radom, a njegova se stroga radna etika zrcali i u virtuoznom psihološkom portretiranju likova.

Na blogu je i recenzija njegova romana Sedamnaest pa virnite ako vas zanima.

Gdje kupiti:

Znanje

Kathryn Stockett: Sluškinje

Nakladnik: Algoritam, 2010.

Naslovnica romana Sluškinje: ©Algoritam

Kathryn Stockett: Sluškinje

Brinem se za bjelačku djecu, eto, to ja radim, a uz to i kuham i čistim za sve. Dosad sam već podigla na noge sedamnaestero djece. Znam kako ih uspavati, kako da prestanu plakati i kako da obave svoj jutarnji ritual na kahlici prije nego što njihove mame ustanu iz kreveta.

Aibileen, str. 7.

Sluškinje

Jackson, Mississippi, 1962. godina

Aibileen

Aibileen je crna sluškinja koja radi za bijelu obitelj Leefolt. Jedina je majka maloj Mae Mobley koju prava mama, gospođa Leefolt ne želi ni pogledati jer, eto, nije dovoljno umiljata.

„Curice”, kažem. „Želim da zapamtiš sve što sam ti rekla. Sjećaš li se što sam ti rekla? … O tome što si ti?

A onda ona reče, baš kao što sam htjela da kaže. „Ti si draga”, reče, „ti si pametna. Ti si važna.” 

str. 439.

You is kind, you is smart, you is important – isječak iz filma The help

Minny

Minny je crna sluškinja koja nikako ne može zadržati posao jer svakoj bijeloj gospođi kaže što je spada. A bijele gospođe ne podnose kad im se drsko odgovara.

Pravilo Broj Jedan kad radiš za Bijelu Gospođu: nikoga se ništa ne tiče. …

Pravilo Broj Dva: nemoj da te ta Bijela Gospođa ikad nađe sjediti na njezinom zahodu. …

Pravilo Broj Tri: kad kuhaš hranu za bijelce, kušaš je drugom žlicom. Ako staviš žlicu u usta, i misliš da te nitko ne gleda, pa je staviš natrag u lonac, odmah je možeš baciti.

Pravilo Broj Četiri: upotrebljavaš istu čašu, istu vilicu, isti tanjur svaki dan. …

Pravilo Broj Pet: jedeš u kuhinji.

Pravilo Broj Šest: nikad ne udaraš njezinu djecu. Bijelci to vole raditi sami.

Pravilo Broj Sedam: ovo je posljednje … Nema drskog odgovaranja.  

str. 44./45.

Skeeter

Mlada Eugenia Skeeter Phelan dolazi kući, u Jackson, Mississippi, nakon završenog fakulteta. Majka joj je razočarana jer je djevojka, nakon četiri godine studiranja, kući donijela SAMO diplomu. A sve prave djevojke, nakon fakulteta, kući dovedu muža. Ali, Skeeter nije obična južnjačka djevojka.

„Mama”, kažem, želeći samo prekinuti ovaj razgovor, „bi li zbilja bilo tako strašno kad ne bih pronašla muža?” 

str. 61.

Njih se tri upoznaju i sprijateljuju pod neobičnim i nadasve opasnim okolnostima: Skeeter želi napisati knjigu o sluškinjama, želi čuti glasove tih crnih žena koje ostavljaju svoju djecu kako bi mogle odgajati bjelačku. Aibileen i Minny joj potajno pomažu. Potajno, jer ni same nisu svjesne koliko riskiraju svoje živote – ne samo da se druže s bjelkinjom, nego joj i iznose sve prljave tajne uglednih bijelih južnjačkih obitelji.

U travnju je Carl Roberts ispričao vašingtonskim novinarima što znači biti crnac u Mississippiju … Robertsa su pronašli ožigosanog poput stoke, obješenog na drvo pekan oraha. Ubili su Carla Robertsa zato što se izjasnio, zato što je govorio.  

str. 241.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Sluškinje s velikim S

Roman Sluškinje dirne vas u ona mjesta u srcu za koja niste ni znali da ih imate.

Dok čitate ove retke, osjećate sve ono što su osjećale i sluškinje. Osjećate se poniženo, nemoćno, inferiorno. Isto tako, ako ste pripadnik bijele rase, neugodno vam je i ljuti ste, samo zato jer ste pripadnik rase koja se, u nekom trenutku povijesti, smatrala boljom samo zbog boje kože.

Nadamo se da su ti dani prošli, ali itekako svjesni situacije u nekim dijelovima svijeta (bilo bi previše optimistično nadati se da je tako samo u Americi), čitamo ovu knjigu i shvaćamo da je ona danas jednako aktualna kao i u vrijeme koje opisuje. Pitamo se, koliko se zapravo toga promijenilo od šezdesetih godina do danas? Jesmo li danas bolji ljudi? Jesmo li danas manji rasisti?

Naravno, više nema odvojenih autobusa, odvojenih knjižnica i zahoda.

Ipak, koliko se okrenula naša svijest? Ima li i danas ljudi koji se smatraju superiornima samo zato jer pripadaju većini? Ima li i danas ljudi koji se smatraju „jednakijima“ i izdvajaju ostale, koji se po nečemu razlikuju? Ne trebam vam ja odgovoriti na to pitanje. Svi smo itekako svjesni svijeta u kojem živimo…

Žene koje traže promjenu

Aibileen, Minny i Skeeter glasovi su ljudi (žena?) koji čeznu za promjenom. Ljudi koji su spremni žrtvovati sve kako bi nešto krenulo nabolje. Sve tri su toliko različite, a opet toliko slične, ujedinjene u želji da svijet u kojem žive učine malo boljim, malo ljepšim mjestom.

Aibileen i Minny su crne sluškinje; ova prva gotovo da i nema obitelj, a ova je druga ima i previše. Svaka podnosi svoj dio muke – Aibileen svoju samoću, svoju šutnju, svoje „otrovno sjeme“ koje u njoj raste. Minny naizgled ne podnosi ništa, svima odbrusi točno ono što ih ide. Uranjajući dublje u njezinu priču, vidimo da i Minny trpi puno toga – ne samo od svoje rasističke poslodavke gospođe Hilly, nego i od onih od kojih bi to najmanje trebala očekivati.

Skeeter je bijela, no kao da je crna – nije se udala, a već ima dvadeset i tri godine – u Jacksonu, Mississippi, to je tek malo bolje od toga da je crna. Svi su usmjereni na to da joj nađu supruga, ali ne i ona. Ona samo želi pisati. I živjeti što dalje od svoje majke.

„Umorna sam od pravila“, rekoh.    

Skeeter, str. 159.

Sluškinje s malim s. Ili ipak?

Kažu da je dobra sluškinja poput prave ljubavi. Imaš samo jednu u životu.  

str. 372.

Ono što ovu knjigu čini toliko bolno dirljivom i iskrenom nije zapravo mržnja između dvije rase. Ovo nije knjiga o mržnji, ne uopće. Ova je knjiga, zapravo, od prve do posljednje stranice, knjiga o ljubavi. Ispod svih rasističkih postupaka, ispod riječi gnjeva i bijesa, ispod osuđujućih pogleda, čitajući rečenice ovog romana, čitamo o ljubavi. Između crnih sluškinja i bijele djece koju odgajaju, koja ih zovu mamama; između crnih sluškinja i njihovih gazdarica koje ovise o njihovoj brizi, snazi i prihvaćanju. Između crnih sluškinja i gazdarica koje im, potajno, da nitko ne vidi, pomažu, zahvaljuju i prema njima se odnose s poštovanjem.

Ako neka bijela gospođa bude pročitala moju priču, to je ono što želim da zna. Reći hvala, kad to zaista misliš, kad se sjetiš što je netko učinio za tebe … to je tako dobro.  

str. 261.

Iako Skeeter isprva dolazi samo s idejom pisanja knjige, misleći da će ona zapisivati priče sluškinja, uskoro shvaća da će se i njezina vlastita priča naći na stranicama knjige. I Skeeter je, dok je bila mala, imala sluškinju koju je veoma voljela, sluškinju koja ju je odgajala i na neki joj način bila više od majke. Nikad zadovoljna vlastitom kćeri, Skeeter je majka od djetinjstva do danas obasipala samo neodobravanjem, dok ju se sluškinja obasipala onim što je djevojčici trebalo – ljubavlju i pažnjom.

Bilo je predivno imati nekoga tko bi te pogledao nakon što bi se tvoja vlastita majka nasmrt preplašila zato što si čudovišno visoka i kovrčava i, eto, čudna. Nekoga čije su oči jednostavno govorile, bez riječi, Meni si ti u redu

str. 69./70.
Kathryn Stockett: Sluškinje

Knjiga i film – imamo li pobjednika?

Ne znam jeste li gledali film snimljen prema ovoj knjizi, ali nećete pogriješiti ako ga pogledate. Rijetko je koji film dorastao knjizi, no ovdje je to slučaj.

I kad bi me netko pitao u čemu sam više uživala, ne bih mu znala odgovoriti.

I knjiga i film su izvrsni!

Iako se i knjiga i film u originalu zovu The help, kod nas je knjiga prevedena Sluškinje, a film, nekim čudom, Tajni život kućnih pomoćnica, što nikako ne odgovara radnji.

Drama The help bila je nominirana za filmsku nagradu Oscar u nekoliko kategorija, uključujući i onu za film godine (najbolje filmsko ostvarenje?). Iako nije osvojio nagradu u toj kategoriji, Oscara je za najbolju sporednu ulogu osvojila Octavia Spencer, glumica koja je briljantno utjelovila Minny Jackson.

Kontroverze

Za ovo književno i filmsko ostvarenje vežu se brojne kontroverze. Neki smatraju da se djelo uopće ne bavi pravima Afroamerikanaca već da se njime i dalje veličaju bijelci, koji su predstavljeni kao spasitelji potlačene crne rase.

Viola Davies, glumica koja je u drami utjelovila Aibileen, izjavila je da, da može ponoviti, ne bi snimila ovaj film.

Neću ulaziti u razloge zbog kojih ljudi smatraju da knjiga i/ili film nisu dobri ili da šalju pogrešnu poruku. Oni su preduboki i preopširni da bismo ih mogli razumjeti mi koji ne živimo u tim i takvim okolnostima.

Po mom skromnom mišljenju, i knjiga i film su izvrsni, dirljivi, iskreni, poučni i – zabavni.

Uživala sam u svakoj stranici knjige i svakoj minuti filma.

Trailer za film The help

Ostali naslovi ove autorice:

/

Gdje kupiti:

Web shop Školska knjiga

Liz Lawler: Ne budi se

Nakladnik: Mozaik knjiga, 2019.

Naslovnica knjige Ne budi se: © Mozaik knjiga, Zagreb 2019.

Liz Lowler ne budi se

Vidite li ga?

Ne, ali ga čujem! Njegovi su koraci sve bliži! -vikne Alex

Okrenite se! Suočite se s njim. Pitajte ga što hoće od vas.

Nevidljiv je. Nitko ga ne može vidjeti. Nitko ne vjeruje da postoji. No, on je stvaran. str. 144.

Zašto nitko ne vjeruje Alex u romanu Ne budi se?

U romanu Ne budi se glavni je lik Alex Taylor, mlada liječnica zaposlena na hitnom prijemu gdje svaki dan spašava ljudske živote. U sretnoj je vezi s veterinarom Patrickom Fordom. Jedne noći, nakon povratka s dežurstva, doživljava napad na bolničkom parkiralištu. Budi omamljena i zavezana na jednom od bolničkih kirurških stolova, a nepoznati liječnik napastuje je. Uskoro se budi u bolničkoj sobi okružena prijateljicama Fionom i Carolinom koje su također medicinske djelatnice. Alex ispriča nevjerojatnu priču o napadu, ali osjeća da joj nitko ne vjeruje. Na njezinom tijelu nema tragova zlostavljanja. Što se događa? Izmišlja li Alex sve to ili se radi o nekom tko je izuzetno pametan i lukavo briše sve tragove? Kako vrijeme prolazi, ni njezina veza sa zgodnim Patrickom ne uspijeva opstati, a udaljava se i od prijateljica koje sumnjaju da je Alex emocionalno nestabilna. Uskoro se u bolnici počinju događati ubojstva. Žrtve su na neki način povezane s Alex. Istragu vode viši policijski policijski inspektor Greg Turner i istražiteljica Laura Best.

Nalazi se u nekoj bolnici? Netko će je već pronaći. Netko će čuti njen vrisak. Ovaj tip je luđak. Pacijent pobjegao iz ludnice. Pravi liječnik ili se tako predstavlja? str. 9.

Tko Alex nudi utjehu?

Maggie Fieding, ginekologinja, radi u istoj bolnici kao i Alex. Iako nije bliska s Alex, nakon tobožnjeg napada na nju, jedina je medicinska djelatnica koja joj vjeruje i ohrabruje je da traži napadača. Alex je često kod Maggie u trenucima kad joj nitko drugi ne vjeruje.

Nathan Bell, liječnik u istoj bolnici kao i Alex, neuglednog je izgleda, lica obilježena velikom tamnom mrljom koja odbija ljude. Postepeno se približava Alex koja otkriva da se iza visokog, mršavog i neuglednog lika krije toplo i emotivno srce.

Greg Turner je policijski istražitelj koji odluči vjerovati Alex bez obzira što postoje indicije protiv nje. Zbog toga ulazi u sukobe sa kolegicom Laurom Best koja je uvjerena u Alexinu krivnju.

Liz Lowler Ne budi se

Dojam o romanu Ne budi se

Roman Ne budi se započinje vrlo zanimljivo, intrigantno i odličnim “ulaskom” u dobar triler. Nažalost, po mom mišljenju, radnja se postepeno umrtvljuje, likovi su neuvjerljivi i čitatelj jednostavno više ne vjeruje priči. Ono što donekle ispravlja dojam je činjenica da se spisateljica odlično snalazi u medicinskom miljeu (vidi se da joj je poznat način funkcioniranja bolnice i medicinska terminologija), što ovaj roman čini osrednjim medicinskim trilerom.

Mene roman nije taknuo, a razočaranje je tim veće zbog poleđine knjige (zadnje stranice) koja najavljuje izrazito napet i “jeziv” roman. Za lagano poslijepodnevno štivo može proći, ali to je sve. Rado bih čula i suprotna mišljenja ako ih bude.

Ipak, s obzirom da je ovo prvijenac spisateljice Liz Lawler, dajmo joj još koju priliku.

O autorici

Liz Lawler rođena je u Chathamu i odrasla u Dublinu. Roman Ne budi se njezin je prvijenac i odmah po objavljivanju postao je prava senzacija među obožavateljima psiholoških trilera.

Gdje kupiti:

Mozaik knjiga

Sally Hepworth: Svekrva

Nakladnik: Fokus, 2020.

Naslovnica romana Svekrva: ©Fokus

Sally Hepworth. Svekrva

Svekrva i snaha

Netko mi je jednom rekao da u životu imaš dvije obitelji – jednu u kojoj si rođena i jednu koju odabereš. Ali to baš i nije istina, zar ne? Da, možda ćeš  birati partnera, ali ne biraš, na primjer, svoju djecu. Ne biraš šogore ili šogorice, ne biraš partnerovu tetku usidjelicu koja previše pije niti bratića kod kojeg je vječita promenada djevojaka…Najvažnije, ne biraš svekrvu. Sve određuju cerekavi plaćenici sudbine.

str. 12.

Čim je Lucy upoznala Dianu, majku svog supruga, znala je da nije žena kakvu bi ova poželjela za svog voljenog sina. Koliko god se Lucy trudila, Diana je uvijek ostajala hladna i nepristupačna. Čak je i prema vlastitoj djeci bila pomalo kruta.

A onda, Diana je umrla. Policija kaže da je samoubojstvo, ali zašto? Dokazi govore da je možda bilo ubojstvo. Ali tko bi htio ubiti Dianu?

Osim možda Lucy…

Obiteljske tajne

Uzimajući u ruke ovaj roman, bila sam sigurna da ću čitati krimić ili psihološki triler. Mislim, imamo ubojstvo. A da ne spominjem sam naslov- svi znamo da će biti krvi čim se uplete svekrva!

Ipak, ovo nije ni krimić ni triler. Ovo je zapravo obiteljska drama, i to sjajna.

Fabulu pratimo preko dviju pripovjedačica, snahe Lucy i svekrve Diane. Svaka od njih govori iz svoje perspektive. Naracija izmjenjuje prošlost i sadašnjost pa tako saznajemo kako su se njih dvije upoznale i što su mislile jedna o drugoj. Saznajemo kako se tijekom godina mijenjao njihov odnos do iznenađujućih okolnosti Dianine smrti. Vidimo da ni jedna uspomena nije jednodimenzionalna, svaka ima dvije strane – svekrvinu i snahinu.

-Zašto se čini da svekrve i snahe uvijek imaju probleme, a zetovi i punci nikada?-…

-Zetovima i puncima nije dovoljno stalo da bi imali probleme.-

-Znači, mi imamo probleme jer nam je stalo?-…

-Imamo probleme jer nam je previše stalo.-

str. 220.
Sally Hepworth. Svekrva

Njih dvije nam, usput, pripovijedaju i neke svoje tajne i priče iz davnije prošlosti, prije nego su im se putovi ukrstili. Tako otkrivamo situacije koje su oblikovale njihove karaktere i uspijevamo razumjeti  zašto su te žene takve kakve jesu. Njihovi likovi nisu plošni ni stereotipni – one su pravi ljudi sa svojim problemima, tajnama i brigama.

Sviđa mi se način na koji spisateljica dočarava dubinu likova. Iako se svekrva i snaha međusobno ne razumiju, čitatelji ih potpuno shvaćaju i cijelo vrijeme navijaju za njih. Pratimo mrvice dobrote koje jedna drugoj ostavljaju i na kraju nismo razočarani otkrićem da su njih dvije zapravo sličnije nego to misle (ili bi, možda, htjele biti).

Komunikacija svekrva – snaha

Radnja romana je napeta, no zanimljivo je da se sva ta napetost gradi na jednom jednostavnom motivu – lošoj komunikaciji. Lucy i Diana uopće se ne razumiju, iako pokušavaju. Što god naprave, ona druga shvati pogrešno. Trebao se dogoditi jedan omanji nasilni incident kako bi njih dvije napokon porazgovarale.

Razmišljam o svim svojim razgovorima s Jan, Liz i Kathy o snahama. Uvijek smo se fokusirale na to koliko su različite od nas, koliko je njihovo majčinstvo drugačije, njihovi stavovi drugačiji. Nikada se nismo fokusirale na sličnosti. Kao žene. Kao supruge. Kao majke. Odjednom mi je jasno da ih ima puno više.

str. 208.

Događa se puno toga što nam je naizgled nejasno, ali kako stvari idu prema kraju, tako nam sve sjeda na svoje mjesto. Kraj je dobar, povezan je s radnjom, donosi nam pouku, ali je nekako antiklimaks, mislim da se mogao i bolje napisati. On nam donosi i trećeg pripovjedača, neku vrstu treće perspektive koja nam ne otkriva ništa revolucionarno, ali uklapa se u priču.

I za kraj…

Svekrva je roman koji mi se veoma svidio i žao mi je što je prošao nekako ispod radara. Bar imam takav osjećaj.

Lijepo je pročitati priču koja je, više-manje, slična našoj životnoj situaciji i dobiti pogled u misli „onog drugog“. Sviđa mi se ta moralna poenta priče – svakoga moramo razumjeti, nikoga osuđivati. Svaka medalja ima dvije strane i obje su jednako vrijedne. I razgovor. Samo razgovor. I neće biti problema.

Sally Hepworth. Svekrva

Ostali naslovi ove autorice:

Sally Hepworth napisala je, dosad, pet romana, ali kod nas je preveden samo roman Svekrva.

Gdje kupiti:

FokusNaHit

Joann Chaney: Dok nas smrt ne rastavi

Nakladnik:  Znanje 2020.

Naslovnica romana Dok nas smrt ne rastavi: ©Znanje 2020.

Joann Chaney

Stara je izreka: Tijek života ovisi o sitnicama; poput novčića koji se okreće kad ga zavrtimo, pa može poći u jednom ili drugom smjeru, a katkad padne ako izgubi ravnotežu.

Ovaj put novčić se zavrtio u suprotnom smjeru od njih, izvan dohvata. str. 140. – 141.

Postoji li savršen brak?

Roman Dok nas smrt ne rastavi počinje lajmotivom Ne možeš baš uvijek dobiti što želiš. Matt i Marie dugogodišnji su bračni  par i imaju naizgled savršen brak. Za vikend odlaze na zajedničko planinarenje po Stjenjaku. Marie želi unijeti malo uzbuđenja u brak koji je zašao u rutinu nakon što su kćeri već odrasle i napustile roditeljski dom. Međutim, pod nerazjašnjenim okolnostima, Marie pogiba i Matt biva osumnjičen za njezino ubojstvo. Kada se otkrije da je i prva Mattova žena izgubila život u tobožnjoj pljački stana koja je pošla po zlu, čini se da je Matt Evans iz mogućeg sumnjivca postao glavni kandidat za ubojicu. Matt ne prolazi na ispitivanju na  poligrafu  i ne gine mu dugogodišnji zatvor. Može li se Matt izvući ili je sve riješeno? Tek tada se događa obrat….

Izvrstan tim naizgled nespojivih istražitelja traži istinu. Marion Spengler je mlada, nadobudna, emancipirana žena sa sinom i partnerom koji „ostaje kući“ dok je ona ta koja zarađuje. Njen je kolega stariji Ralph Loren, vuk samotnjak, osobenjak, potpuni individualac, čovjek koji je pun tajni iz prošlosti. Njih dvoje, malo pomalo, ulaze u trag ubojici i slažu kockice ovog  zamršenog slučaja. Marion je sumnjičava, intuitivna, metodična. Cijelo vrijeme osjeća da iza ovog slučaja „čuči“ još nešto. Njezino je geslo:

“Stvari nikad nisu onakve kakvima se čine“ str. 81.

Početak romana Dok nas smrt ne rastavi

1995.

Odjeknuo je samo jedan pucanj. Nekoliko se ljudi probudilo, ali svi su ponovno zaspali jer su pomislili da su sanjali. Str. 41.

Janice i Matt mladi su bračni par sa samo godinu dana bračnog iskustva, a Janice se već uvjerila da joj je suprug nevjeran. Matt je omiljen među ženama, izvrstan u svom poslu, polako napreduje na ljestvici društvenog ugleda. Janice priprema teren kako bi ga uhvatila s ljubavnicom „na djelu“. Ali stvari se ne događaju kako je očekivala. Janice pogiba u podmetnutom  požaru, a Matt je ranjen. Policijski službenici ne vjeruju Mattu, ali dokaza da je ubio Janice nema… Štoviše za ubojstvo Janice uhićen je drugi čovjek.

Kraj romana Dok nas smrt ne rastavi

2018.

Poslije 23 godine…

Marie i Matt su u dugogodišnjem braku. Kćeri su im već odrasle. Marie je aktivna u društvenom životu gradića gdje žive, ali to joj nije dovoljno. Nije zadovolja u kojem smjeru ide njen brak. Marie osjeća da je brak zašao u naviku, svakodnevnu rutinu i vodi supruga na romantično putovanje po Stjenjaku u želji da unese malo uzbuđenja i romantike u svoj brak. Ali, Marie na tom putovanju pogiba. Strmoglavi se s litice tako da joj je tijelo neprepoznatljivo. Slučajni pad  ili ubojstvo s namjerom ? Matt je glavni sumnjivac, pogotovo kad se otkrije da ima novu ljubavnicu, a polica osiguranja po smrti supruge poprilično je velika…

O romanu Dok nas smrt ne rastavi

Roman je zanimljivo koncipiran. Radnja se događa naizmjenično u dvije perspektive, jedna godine 1995., a druga 2018., iako se povremeno čini da pratimo jedan te isti bračni odnos (prevrtljivi i nevjerni muž, aktivna i društveno angažirana  žena prepuna obveza). Jaki ženski likovi nose čitavu priču cijelim romanom i do samoga kraja održavaju jednako visoku razinu napetosti.

Radnja je brza, puna nepredvidljivih obrata  i uistinu tjera čitatelja da što prije dođe do kraja kako bi „pohvatao“ sve konce. Rasplet je uistinu šokantan. Ovo je jedan od onih trilera koje ne ispuštate iz ruku do samog kraja.

A kraj je filmski…

Roman je prožet iskričavim  crnim humorom i zanimljivim dijalozima između dvoje istražitelja koji se stalno „prepucavaju“, ali istovremeno veoma uvažavaju i predstavljaju zgodan balans na vagi istražiteljskog tima.

Joann Chaney Dok nas smrt ne rastavi

O autorici

JoAnn Chaney diplomirala je kreativnu umjetnost na Sveučilištu Riverside u Kaliforniji, a živi s obitelji u Coloradu. Njezin prvi roman What You Don`t Know bio je nominiran za nekoliko književnih nagrada, među ostalima za New Blood Dagger Award i BookRiot`s Best Mysteries of the Year. Njezin drugi roman, Dok nas smrt ne rastavi, nakon objavljivanja je postao svjetski bestseler.

Gdje kupiti:

Znanje

P.S. Osvrt druge Male pročitajte ovdje.

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Nakladnik: Koncept izdavaštvo, 2019.

Naslovnica romana Okus čokolade u Parizu: ©Koncept izdavaštvo

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Okus čokolade u Parizu

Nakon nesreće na poslu, tridesetogodišnja Anna nalazi se na prekretnici života.

U bolnici obnavlja poznanstvo sa svojom bivšom nastavnicom francuskog jezika Claire, koja se bori s rakom.

Claire joj ponudi posao u čokolateriji svoje davne ljubavi, u Francuskoj i to, ni manje ni više, u Parizu!

„Jeste li već bili u Parizu?” Odmahnula sam glavom.

 „Oh”, rekao je, a od osmijeha mu se naboralo cijelo lice. „Oh, obožavat ćete ga. Biti mlad i prvi put u Parizu… Mademoiselle, zavidim vam.”

str. 42.

Anna pristaje jer se i dosad bavila čokoladom, ali ono što će je dočekati u maloj čokolateriji slavnog pariškog čokolatijera Thierryja, nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima!

Dodajte malo pariškog šika, romanse, egzotičnih čokoladnih okusa i voila!

Imamo recept za roman uz koji ćete se opustiti i, možda, pojesti koju kockicu čokolade više.

Ovisnici o heroinu često govore o tome da zauvijek sanjaju onaj prvi šut; kad su prvi puta osjetili taj osjećaj kao da su umotani u pamuk, a sve su brige svijeta nestale. Ne mogu reći da je bilo baš toliko dramatično. Ipak, kad je još uvijek topla supstanca dodirnula moj jezik, u trenutku sam pomislila da ću pasti u posudu – ne, još gore, da ću se baciti u posudu i do posljednje kapi popiti tu slatku – ali ne preslatku – kremastu, ali ne previše gnjecavu, gustu, ukusnu, bogatu, glatku čokoladnu perfekciju. Imala sam osjećaj kao da me netko zagrlio. Čim sam progutala, poželjela sam još…

str. 64. / 65.

A kad smo već kod recepata, na kraju romana naći ćete 12 recepata za čokoladne kolače! Kad vas naljuti muž, posao ili što vas već ljuti (promet?) i kad odlučite dignuti ruke od svega – ispecite kolač!

Čokolada, dokazano, čini ljude sretnima!

Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu: recept za čokoladni kolač

Pariz kao lijek

Okus čokolade u Parizu solidan je chick-lit roman.

Ipak, kao da mu nešto nedostaje. Nisam se uspjela povezati s likovima onako kako bih to inače uspijevala u romanima ove vrste. Nekako, nisam osjećala tu dubinu njihovih karaktera, kao da sam cijelo vrijeme znala – ovo su samo likovi u romanu.

Glavni lik, Anna Trent, zanimljiva je mlada dama koja nakon nesreće u tvornici čokolade pati od ozbiljnog nedostatka samopouzdanja i općenito bezvoljnosti. Čak je ni put u Pariz ne može razveseliti! Svemu vidi mane – dugom putu, malom stančiću, sve dok je iziđe na balkon i napokon osvijesti: Pa ja sam u Parizu!

A sa svih strana vrvio je život grada…kamionet s voćem probijao se ulicom; grupa zapanjujuće privlačnih ljudi izašla je iz elegantnog crnog automobila i ušla u šik bar, u drugoj su ulici dva reda školske djece hodala bez guranja držeći se za ruke. A kada sam izvila vrat jako nalijevo, prema istoku, vidjela sam i njega. Tamo je bio on, jedan i jednini, Eiffelov toranj.

Zurila sam i zurila i zurila u nebo koje je polagano postajalo ružičasto od zalaska sunca, kao da je pogled bio voda, a ja sam umirala od žeđi.

str. 48.

Tko me čeka u Parizu?

Radnja isprepliće prošlost i sadašnjost i to su najjači dijelovi priče: u prošlosti pratimo Anninu bivšu nastavnicu francuskog jezika Claire, koja je, kao sasvim mlada djevojka, prvi put došla u Pariz raditi kao au pair. Zatim se, kako to obično ide, strastveno zaljubila u zgodnog, visokog, crnomanjastog Thierryja, čokolatijera na samom početku karijere.

U sadašnjosti, Claire je teško bolesna i prije smrti želi samo jedno – vidjeti Pariz.

U tome joj svesrdno pomaže Anna, koja zna da se iza Clairine posljednje želje krije još nešto – želja da posljednji put vidi svoju prvu i najveću ljubav.

I Annin ljubavni život cvate u Parizu, gradu ljubavi. Gle iznenađenja, i ona upoznaje zgodnog, visokog crnomanjastog čokolatijera Laureanta. (Bilješka za razmišljanje: Hoću li i ja upoznati nekog takvog ako odem u Pariz?)

Kako su povezani Thierry i Laureant?

Zašto koščata wanna-be Francuskinja Alice svima zagorčava život?

Je li moguće voljeti više puta jednakom snagom?

Sputane malograđanštinom, tuđim očekivanjima i učmalošću malog britanskog gradića, i Claire i Anna, svaka u svoje vrijeme, traže bijeg u slobodu, u neovisnost, u pravu, strastvenu ljubav koja pomiče granice vremena, prostora i okusa (zašto ne, ipak je ovo priča o čokoladi).

Bilo je to glupo, bilo mi je trideset godina, nisam imala novca … i stanovala sam u minijaturnom stanu … No odjednom, ne znam ni sama kako, zapljusnuo me snažan osjećaj slobode.

str. 100.
Jenny Colgan: Okus čokolade u Parizu

Ostali naslovi ove autorice:

Okus čokolade u Parizu

Knjižara na obali

Gdje kupiti:

Koncept izdavaštvo